Connect with us

Analiza

Zašto je hrvatski sport toliko uspješniji od hrvatskog gospodarstva?

Published

on

Činjenica da deset najuspješnijih zemalja na netom završenim Olimpijskim igrama u Riju ispunjavaju dva uvjeta – veliku gospodarsku moć kao izvor materijalne potpore i mnogoljudnost kao jamstvo za dovoljno široku bazu sportaša – pokazuje da između uspjeha u sportu i gospodarske snage postoji tijesna veza.

Hrvatska se ni po jednom od dva navedena uvjeta ne može mjeriti s tim velesilama. Stoga treba pronaći odgovarajući okvir u kojem je moguće usporediti njezinu sportsku i gospodarsku uspješnost. U medijima sa sjedištem u Hrvatskoj popularan “region” nije prikladan za tu svrhu jer ne bi puno toga pokazao. Radi preciznijeg uvida radije pogledajmo skup zemalja s kojima Lijepa Naša dijeli zajedničku blisku prošlost (komunizam i njegovo naslijeđe) i trenutnu pripadnost političkoj zajednici europskih naroda. U tom kontekstu prema uspjehu na Olimpijskim igrama (što možemo uzeti kao prikladno mjerilo sportske uspješnosti) Hrvatska s 10 odličja, od čega 5 zlatnih, 3 srebrna i 2 brončana, zauzima izvrsno drugo mjesto, odmah iza Mađarske s 15 medalja (8-3-4).

Hrvatska – medalje OI Rio 2016

Hrvatska – medalje OI Rio 2016

Ostale zemlje iz ove skupine za njom primjetno zaostaju. Devet puta napučenija Poljska ima jedno odličje više, ali slabijeg rasporeda 2-3-6, slijede mnogoljudnije Češka (1-2-7) i Slovačka (2-2-0), pa skoro peterostruko žiteljima brojnija Rumunjska (1-1-3) i Bugarska (0-1-2). Također, i od Hrvatske duplo manja Slovenija (1-2-1) za njom prilično zaostaje, kao i sve tri baltičke države zajedno (0-1-4). S druge strane, kad se promatra gospodarski razvoj uzimajući kriterij BDP-a mjerenog prema paritetu kupovne moći Hrvatska također zauzima drugo mjesto u skupini ovih zemalja. Drugo, ali gledano odostraga. Nakon što je ove godine pretekne Rumunjska, a što je neizbježno, u leđa će joj gledati još samo Bugarska. Logično je zapitati se što je tomu razlog.

Nakon preduge izloženosti komunističkom eksperimentu koji je u svim segmentima društva, tako i u gospodarskom, polučio porazne rezultate, Hrvatska se suočila s gorkim saznanjem da ono što je bilo svačije, dakle ničije, ipak treba postati nečije kako bi se time uspješnije upravljalo. Ključno pitanje bilo je koji kriterij pri tom primijeniti. Prirodno je bilo odabrati upravljače pozitivnom selekcijom, upravo kao i predstavnike u sportu. U tom smislu rat je Hrvatskoj došao kao blagoslov, jer je iznjedrio njezine najbolje ljude koji su se nametnuli kao prirodni kandidati za upravljače u gospodarstvu. Uz njih u prvi red privatizacije razumno je bilo uključiti i one koji su već imali iskustva u tržišnom gospodarstvu i stekli imetak (akumulirali kapital) u izrazito kompetitivnom okruženju, dakle poslovne ljude u hrvatskom iseljeništvu. No, Hrvatska je krenula drugim putem. Još sredinom osamdesetih kad je komunističkom sistemu počelo nestajati goriva u vidu nafte ali i kredita sa Zapada, gospodarski kriminal u izvedbi drugog ešalona komunističkih direktora (tzv. crvena buržoazija) postao je najpopularnija gospodarska disciplina, ujedno i najzastupljenija kategorija u crnoj kronici čak i ondašnjih novina. Vrhnje je ipak pobralo crveno plemstvo, najčešće biološki sinovi partijskih glavešina, koji su nadzirali devizne novčane tijekove u podružnicama jugoslavenskih poduzeća registriranih u inozemstvu i tako zauzeli najbolje početne pozicije pred privatizaciju čiji su zakonski okvir još 89′ definirali njihovi sudrugovi. Tko normalan je uopće mogao očekivati da će oni koji su loše upravljali gospodarstvom u vrijeme dogovorne ekonomije odjednom postati uspješni u uvjetima tržišnog gospodarstva? Hineći nekakvo tržišno natjecanje ti su udbaškim nitima međusobno uvezani pojedinci “regionom” omeđili igralište. Nekome je tako pripao monopol na duhan, drugome na medije pa nek’ svak’ truje kako najbolje zna i umije. U takvim uvjetima svoju su robu i pamet tek rijetki uspjeli prodati izvan “regiona” o čemu rječito svjedoči negativna vanjsko-trgovinska bilanca Hrvatske sa svim zemljama izvan “regiona”, pa tako i onim postkomunističkim. Nema sumnje da je tome značajno pridonio i izostanak lustracije vodećih komunističkih kadrova za razliku od ostalih usporedivih zemalja s iznimkom Slovenije. Ukratko, da smo na olimpijadu poslali sportaše iz druge i treće lige, postigli bismo “uspjehe” kakve postižemo u gospodarstvu.

I dok je dobar dio hrvatskog naroda omamljen komunističkom mantrom o društvenoj jednakosti koja u korijenu obeshrabruje pojavu natjecateljskog duha, hrvatski se sportaši, očito izrasli iz nekog drugog dijela tog naroda, u jakom natjecateljskom okruženju pokazuju znatno iznadprosječnima. Posebno je to vidljivo u pojedinačnim sportovima, gdje manje dolaze do izražaja sustav, organizacija i financijska podrška nego u onim ekipnima. Još u vrijeme bivše države koja je iz ideoloških (komunistička klasna solidarnost) i još više nacionalnih razloga (promocija bratstva i jedinstva kao vezivnog tkiva u višenacionalnoj tvorevini prožetoj brojnim suprotnostima) favorizirala tzv. kolektivne sportove, u tada pomalo “oporbenim” pojedinačnim sportovima bi se, nimalo slučajno, isticali uglavnom sportaši iz zapadnih republika (Hrvati Mate Parlov, Matija Ljubek, Đurđica Bjedov, Sanda Dubravčić, hrvatski tenisači … i Slovenci Miro Cerar, Bojan Križaj, Mateja Svet, Mima Jaušovec …). Kao dodatni motiv našim sportašima nesumnjivo služi i to što dolaze iz male i neutjecajne zemlje. Naime, međunarodna sportska natjecanja zorno ilustriraju kako svijet ne funkcionira na principu bratskih naroda koji se svi drže za ruke kako ga medijska mlinica za drobljenje istine prikazuje neukom puku, već prije kao divljina u kojoj svaka zvjerka čini sve što može da opstane i pobijedi. Tako su se hrvatski sportaši u jedrenju i veslanju imali prilike upoznati s čarima anglosaksonskog prava, baš kao što su u njima “uživali” i još uvijek ih kusaju naši najbolji sinovi u svojstvu uznika zatočenih u Haagu. U borilačkim sportovima gdje ishod ovisi o subjektivnom sudačkom dojmu što stvara plodno tlo za udruživanje u interesne klike, sportaši iz male, u te moćne strukture neuvezane države, mogli su se uvjeriti da u odlučnom boju za odličje mogu slaviti samo prekidom borbe prije predviđenog isteka (u hrvanju tušem a u boksu nokautom).

U uvjetima rastućeg nemara za ekipne sportove (čemu se uspješno odupire tek nogomet koji kao jedinstveno čudo sam sebe uspijeva izdržavati) nije neobično što sve veći broj talenata klizi prema pojedinačnim sportovima, ali i napušta sport prije nego što dosegne ozbiljnu natjecateljsku razinu. Odatle i nešto slabiji rezultati hrvatskih momčadi, pogotovo u usporedbi sa Srbijom koja unatoč slabijim gospodarskim mogućnostima sustavno njeguje ekipne sportove, a što potvrđuju i 4 olimpijske medalje. Unatoč tome što smo manje brojni, u ovom se segmentu možemo uspoređivati sa susjedima i sustanarima u bivšoj državi, jer u iznimno nadarenom ljudskom potencijalu dinarskog gena ne zaostajemo. Naprotiv! Nije naodmet spomenuti kako i kod nas s obzirom na trvenja i napetosti unutar hrvatskog naroda, uspjeh u ekipnom sportu ima posebnu vrijednost. Štoviše, djeluje kao melem na rane stvarajući ozračje zajedništva i uzajamne povezanosti intenzivnije od uspjeha u pojedinačnim sportovima pritom ne umanjujući njihov značaj. Da, ali za to treba uložiti novac. No, čini se da one koji o tome odlučuju smeta za naš narod pozitivna posljedica tako uloženog novca.

Površno je sport promatrati isključivo kroz prizmu gospodarske isplativosti i gole profitabilnosti. Jer kako izmjeriti osjećaj ponosa i rast nacionalnog samopouzdanja zato što je naš čovjek u nečemu najbolji na svijetu? Ili kako valorizirati davanje primjera i postajanje uzorima onima koji dolaze? Konačno, ne može se zanemariti ni promocija zemlje koja se želi vidljivo pozicionirati na turističkoj karti svijeta. Ali i utjecaj sporta na sliku Hrvatske u svijetu. Gledaju li se stvari šire, nameće se pitanje ima li uopće isplativijeg ulaganja? Pritom podrška sportu treba biti stvar državne politike, a ne pothvat nekolicine gorljivih entuzijasta. No, ne samo da uspjeh u sportu pozitivno utječe na opće stanje države i nacije, nego vrijedi i obrat. Ozračje ponosa u državi blagotvorno utječe i na sportske rezultate što zorno pokazuju olimpijski primjeri Velike Britanije neposredno poslije Brexita (druga na listi svih zemalja, čak bolja nego kao domaćin prije 4 godine, sa 67 medalja od čega 27 zlatnih što usporedi li se s ne tako davnim igrama 96′ kad je osvojila svega 15 medalja od čega jednu jedinu zlatnu izgleda upravo nevjerojatno), već spomenute samosvjesne Mađarske koja je udvostručila broj medalja nakon dolaska Orbana na vlast, pa i siromašne Vučićeve Srbije.

A kako se hrvatska politika i javnost odnose prema našem sportu? Bivši resorni ministar Jovanović, taj žandar u duši, nasrnuo je na sport kundakom, dok mu jedna od desnih ruku, mentalni doušnik udbaškog tipa Stevanović ne može podnijeti radost i oduševljenje hrvatskih ljudi pa vreba na verbalni delikt na stadionu kao njegovi prethodnici nekad u katedrali. Društveno-politički bijednici iz istog tora s negativnim refleksom prema hrvatskom sportu kao katalizatoru nacionalizma, posebno izoštrenim nakon 71′, donose Zakon o sportu kojim pod firmom transparentnosti zahtijevaju strogost primjerenu proizvođačima cigareta, alkohola i sličnih profitabilnih djelatnosti upitne društvene koristi. Samo kako bi se slomilo jednog čovjeka koji je uspio u nemogućem, u maloj zemlji učiniti nogomet profitabilnim, tako ostvarujući ono što njihovi mentori i mecene nikako ne uspijevaju – pozitivnu bilancu u novčanoj razmjeni s inozemstvom. Na taj val kojeg su represivno podržali za diverziju doma uvijek spremni Cvitan-Bajić i ostojićevci uzjahali su i mostojićevci, baštinici njihove operative, ujedno i mentalni im nasljedovatelji kad je sport, i ne samo sport, u pitanju. Sve samo kako bi pribavili koji politički bod u glavama nepovratno indoktriniranih bezumnika, mrzitelja i niškoristi. Ništa bolje ne odnose se ni prema krovnoj organizaciji hrvatskog sporta, Hrvatskom olimpijskom odboru, kojeg su pokušali kriminalizirati zbog Sportske televizije, sportu nasušno potrebnog projekta, u trenutcima kad je na tada još Radmanovom HTV-u protjeran na 4. program. A tamo bi ono malo izravnih prijenosa sportskih događanja bilo uredno prekidano vijestima svakih sat vremena.

Hrvatski sport kao izraz domoljublja i nacionalnog samopoštovanja još uvijek drži ruku na srcu za intoniranja Lijepe naše i kao autentičan izraz sposobnosti, volje i prkosa hrvatskog čovjeka ostaje uspješan i neslomljiv svemu navedenom unatoč. Na užas onih koji su se negativnom selekcijom dočepali hrvatske imovine i njome raspolažu sukladno svojim nesposobnostima, a čijeg su mentaliteta promicatelji i društvenog položaja vjerni čuvari razni jovanovići, stevanovići, ostojićevci i mostojićevci, praćeni pojačanim bubnjanjem medijskih dobošara. Baš kao dugoprugaši koji trče svoj, nadajmo se, zadnji krug. Jer ne bude li zadnji, hrvatsko će gospodarstvo nastaviti svoj tužan hod u sigurnom smjeru kako besramno najavljuju. A u tom bi nam slučaju i Rio mogao ostati u sjećanju kao labuđi pjev hrvatskog sporta.

Grgur S.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari