Pratite nas

Analiza

Zašto je hrvatski sport toliko uspješniji od hrvatskog gospodarstva?

Objavljeno

na

Činjenica da deset najuspješnijih zemalja na netom završenim Olimpijskim igrama u Riju ispunjavaju dva uvjeta – veliku gospodarsku moć kao izvor materijalne potpore i mnogoljudnost kao jamstvo za dovoljno široku bazu sportaša – pokazuje da između uspjeha u sportu i gospodarske snage postoji tijesna veza.

Hrvatska se ni po jednom od dva navedena uvjeta ne može mjeriti s tim velesilama. Stoga treba pronaći odgovarajući okvir u kojem je moguće usporediti njezinu sportsku i gospodarsku uspješnost. U medijima sa sjedištem u Hrvatskoj popularan “region” nije prikladan za tu svrhu jer ne bi puno toga pokazao. Radi preciznijeg uvida radije pogledajmo skup zemalja s kojima Lijepa Naša dijeli zajedničku blisku prošlost (komunizam i njegovo naslijeđe) i trenutnu pripadnost političkoj zajednici europskih naroda. U tom kontekstu prema uspjehu na Olimpijskim igrama (što možemo uzeti kao prikladno mjerilo sportske uspješnosti) Hrvatska s 10 odličja, od čega 5 zlatnih, 3 srebrna i 2 brončana, zauzima izvrsno drugo mjesto, odmah iza Mađarske s 15 medalja (8-3-4).

Hrvatska – medalje OI Rio 2016

Hrvatska – medalje OI Rio 2016

Ostale zemlje iz ove skupine za njom primjetno zaostaju. Devet puta napučenija Poljska ima jedno odličje više, ali slabijeg rasporeda 2-3-6, slijede mnogoljudnije Češka (1-2-7) i Slovačka (2-2-0), pa skoro peterostruko žiteljima brojnija Rumunjska (1-1-3) i Bugarska (0-1-2). Također, i od Hrvatske duplo manja Slovenija (1-2-1) za njom prilično zaostaje, kao i sve tri baltičke države zajedno (0-1-4). S druge strane, kad se promatra gospodarski razvoj uzimajući kriterij BDP-a mjerenog prema paritetu kupovne moći Hrvatska također zauzima drugo mjesto u skupini ovih zemalja. Drugo, ali gledano odostraga. Nakon što je ove godine pretekne Rumunjska, a što je neizbježno, u leđa će joj gledati još samo Bugarska. Logično je zapitati se što je tomu razlog.

Nakon preduge izloženosti komunističkom eksperimentu koji je u svim segmentima društva, tako i u gospodarskom, polučio porazne rezultate, Hrvatska se suočila s gorkim saznanjem da ono što je bilo svačije, dakle ničije, ipak treba postati nečije kako bi se time uspješnije upravljalo. Ključno pitanje bilo je koji kriterij pri tom primijeniti. Prirodno je bilo odabrati upravljače pozitivnom selekcijom, upravo kao i predstavnike u sportu. U tom smislu rat je Hrvatskoj došao kao blagoslov, jer je iznjedrio njezine najbolje ljude koji su se nametnuli kao prirodni kandidati za upravljače u gospodarstvu. Uz njih u prvi red privatizacije razumno je bilo uključiti i one koji su već imali iskustva u tržišnom gospodarstvu i stekli imetak (akumulirali kapital) u izrazito kompetitivnom okruženju, dakle poslovne ljude u hrvatskom iseljeništvu. No, Hrvatska je krenula drugim putem. Još sredinom osamdesetih kad je komunističkom sistemu počelo nestajati goriva u vidu nafte ali i kredita sa Zapada, gospodarski kriminal u izvedbi drugog ešalona komunističkih direktora (tzv. crvena buržoazija) postao je najpopularnija gospodarska disciplina, ujedno i najzastupljenija kategorija u crnoj kronici čak i ondašnjih novina. Vrhnje je ipak pobralo crveno plemstvo, najčešće biološki sinovi partijskih glavešina, koji su nadzirali devizne novčane tijekove u podružnicama jugoslavenskih poduzeća registriranih u inozemstvu i tako zauzeli najbolje početne pozicije pred privatizaciju čiji su zakonski okvir još 89′ definirali njihovi sudrugovi. Tko normalan je uopće mogao očekivati da će oni koji su loše upravljali gospodarstvom u vrijeme dogovorne ekonomije odjednom postati uspješni u uvjetima tržišnog gospodarstva? Hineći nekakvo tržišno natjecanje ti su udbaškim nitima međusobno uvezani pojedinci “regionom” omeđili igralište. Nekome je tako pripao monopol na duhan, drugome na medije pa nek’ svak’ truje kako najbolje zna i umije. U takvim uvjetima svoju su robu i pamet tek rijetki uspjeli prodati izvan “regiona” o čemu rječito svjedoči negativna vanjsko-trgovinska bilanca Hrvatske sa svim zemljama izvan “regiona”, pa tako i onim postkomunističkim. Nema sumnje da je tome značajno pridonio i izostanak lustracije vodećih komunističkih kadrova za razliku od ostalih usporedivih zemalja s iznimkom Slovenije. Ukratko, da smo na olimpijadu poslali sportaše iz druge i treće lige, postigli bismo “uspjehe” kakve postižemo u gospodarstvu.

I dok je dobar dio hrvatskog naroda omamljen komunističkom mantrom o društvenoj jednakosti koja u korijenu obeshrabruje pojavu natjecateljskog duha, hrvatski se sportaši, očito izrasli iz nekog drugog dijela tog naroda, u jakom natjecateljskom okruženju pokazuju znatno iznadprosječnima. Posebno je to vidljivo u pojedinačnim sportovima, gdje manje dolaze do izražaja sustav, organizacija i financijska podrška nego u onim ekipnima. Još u vrijeme bivše države koja je iz ideoloških (komunistička klasna solidarnost) i još više nacionalnih razloga (promocija bratstva i jedinstva kao vezivnog tkiva u višenacionalnoj tvorevini prožetoj brojnim suprotnostima) favorizirala tzv. kolektivne sportove, u tada pomalo “oporbenim” pojedinačnim sportovima bi se, nimalo slučajno, isticali uglavnom sportaši iz zapadnih republika (Hrvati Mate Parlov, Matija Ljubek, Đurđica Bjedov, Sanda Dubravčić, hrvatski tenisači … i Slovenci Miro Cerar, Bojan Križaj, Mateja Svet, Mima Jaušovec …). Kao dodatni motiv našim sportašima nesumnjivo služi i to što dolaze iz male i neutjecajne zemlje. Naime, međunarodna sportska natjecanja zorno ilustriraju kako svijet ne funkcionira na principu bratskih naroda koji se svi drže za ruke kako ga medijska mlinica za drobljenje istine prikazuje neukom puku, već prije kao divljina u kojoj svaka zvjerka čini sve što može da opstane i pobijedi. Tako su se hrvatski sportaši u jedrenju i veslanju imali prilike upoznati s čarima anglosaksonskog prava, baš kao što su u njima “uživali” i još uvijek ih kusaju naši najbolji sinovi u svojstvu uznika zatočenih u Haagu. U borilačkim sportovima gdje ishod ovisi o subjektivnom sudačkom dojmu što stvara plodno tlo za udruživanje u interesne klike, sportaši iz male, u te moćne strukture neuvezane države, mogli su se uvjeriti da u odlučnom boju za odličje mogu slaviti samo prekidom borbe prije predviđenog isteka (u hrvanju tušem a u boksu nokautom).

U uvjetima rastućeg nemara za ekipne sportove (čemu se uspješno odupire tek nogomet koji kao jedinstveno čudo sam sebe uspijeva izdržavati) nije neobično što sve veći broj talenata klizi prema pojedinačnim sportovima, ali i napušta sport prije nego što dosegne ozbiljnu natjecateljsku razinu. Odatle i nešto slabiji rezultati hrvatskih momčadi, pogotovo u usporedbi sa Srbijom koja unatoč slabijim gospodarskim mogućnostima sustavno njeguje ekipne sportove, a što potvrđuju i 4 olimpijske medalje. Unatoč tome što smo manje brojni, u ovom se segmentu možemo uspoređivati sa susjedima i sustanarima u bivšoj državi, jer u iznimno nadarenom ljudskom potencijalu dinarskog gena ne zaostajemo. Naprotiv! Nije naodmet spomenuti kako i kod nas s obzirom na trvenja i napetosti unutar hrvatskog naroda, uspjeh u ekipnom sportu ima posebnu vrijednost. Štoviše, djeluje kao melem na rane stvarajući ozračje zajedništva i uzajamne povezanosti intenzivnije od uspjeha u pojedinačnim sportovima pritom ne umanjujući njihov značaj. Da, ali za to treba uložiti novac. No, čini se da one koji o tome odlučuju smeta za naš narod pozitivna posljedica tako uloženog novca.

Površno je sport promatrati isključivo kroz prizmu gospodarske isplativosti i gole profitabilnosti. Jer kako izmjeriti osjećaj ponosa i rast nacionalnog samopouzdanja zato što je naš čovjek u nečemu najbolji na svijetu? Ili kako valorizirati davanje primjera i postajanje uzorima onima koji dolaze? Konačno, ne može se zanemariti ni promocija zemlje koja se želi vidljivo pozicionirati na turističkoj karti svijeta. Ali i utjecaj sporta na sliku Hrvatske u svijetu. Gledaju li se stvari šire, nameće se pitanje ima li uopće isplativijeg ulaganja? Pritom podrška sportu treba biti stvar državne politike, a ne pothvat nekolicine gorljivih entuzijasta. No, ne samo da uspjeh u sportu pozitivno utječe na opće stanje države i nacije, nego vrijedi i obrat. Ozračje ponosa u državi blagotvorno utječe i na sportske rezultate što zorno pokazuju olimpijski primjeri Velike Britanije neposredno poslije Brexita (druga na listi svih zemalja, čak bolja nego kao domaćin prije 4 godine, sa 67 medalja od čega 27 zlatnih što usporedi li se s ne tako davnim igrama 96′ kad je osvojila svega 15 medalja od čega jednu jedinu zlatnu izgleda upravo nevjerojatno), već spomenute samosvjesne Mađarske koja je udvostručila broj medalja nakon dolaska Orbana na vlast, pa i siromašne Vučićeve Srbije.

A kako se hrvatska politika i javnost odnose prema našem sportu? Bivši resorni ministar Jovanović, taj žandar u duši, nasrnuo je na sport kundakom, dok mu jedna od desnih ruku, mentalni doušnik udbaškog tipa Stevanović ne može podnijeti radost i oduševljenje hrvatskih ljudi pa vreba na verbalni delikt na stadionu kao njegovi prethodnici nekad u katedrali. Društveno-politički bijednici iz istog tora s negativnim refleksom prema hrvatskom sportu kao katalizatoru nacionalizma, posebno izoštrenim nakon 71′, donose Zakon o sportu kojim pod firmom transparentnosti zahtijevaju strogost primjerenu proizvođačima cigareta, alkohola i sličnih profitabilnih djelatnosti upitne društvene koristi. Samo kako bi se slomilo jednog čovjeka koji je uspio u nemogućem, u maloj zemlji učiniti nogomet profitabilnim, tako ostvarujući ono što njihovi mentori i mecene nikako ne uspijevaju – pozitivnu bilancu u novčanoj razmjeni s inozemstvom. Na taj val kojeg su represivno podržali za diverziju doma uvijek spremni Cvitan-Bajić i ostojićevci uzjahali su i mostojićevci, baštinici njihove operative, ujedno i mentalni im nasljedovatelji kad je sport, i ne samo sport, u pitanju. Sve samo kako bi pribavili koji politički bod u glavama nepovratno indoktriniranih bezumnika, mrzitelja i niškoristi. Ništa bolje ne odnose se ni prema krovnoj organizaciji hrvatskog sporta, Hrvatskom olimpijskom odboru, kojeg su pokušali kriminalizirati zbog Sportske televizije, sportu nasušno potrebnog projekta, u trenutcima kad je na tada još Radmanovom HTV-u protjeran na 4. program. A tamo bi ono malo izravnih prijenosa sportskih događanja bilo uredno prekidano vijestima svakih sat vremena.

Hrvatski sport kao izraz domoljublja i nacionalnog samopoštovanja još uvijek drži ruku na srcu za intoniranja Lijepe naše i kao autentičan izraz sposobnosti, volje i prkosa hrvatskog čovjeka ostaje uspješan i neslomljiv svemu navedenom unatoč. Na užas onih koji su se negativnom selekcijom dočepali hrvatske imovine i njome raspolažu sukladno svojim nesposobnostima, a čijeg su mentaliteta promicatelji i društvenog položaja vjerni čuvari razni jovanovići, stevanovići, ostojićevci i mostojićevci, praćeni pojačanim bubnjanjem medijskih dobošara. Baš kao dugoprugaši koji trče svoj, nadajmo se, zadnji krug. Jer ne bude li zadnji, hrvatsko će gospodarstvo nastaviti svoj tužan hod u sigurnom smjeru kako besramno najavljuju. A u tom bi nam slučaju i Rio mogao ostati u sjećanju kao labuđi pjev hrvatskog sporta.

Grgur S.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Davor Dijanović: Nakon veličanstvenog trijumfa hrvatskih nogometaša

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Veličanstvena proslava dolaska srebrnih nogometaša, viceprvaka svijeta, iz Rusije u Hrvatsku, u glavni grad Zagreb, bila je kulminacija još veličanstvenije hrvatske igre na svjetskome nogometnom prvenstvu u Rusiji. Hrvatski nogometaši, vodeći se filozofijom „pozitiva, vjera i karakter“, postigli su povijesni rezultat hrvatskog nogometa koji je bacio u trans milijune Hrvata diljem svijeta. Količina nacionalne energije, optimizma i pozitivnih emocija bila je jača čak i u odnosu na legendarnu 1998. godinu i može se usporediti jedino s proslavama pobjeda hrvatskih ratnika u Domovinskom ratu devedesetih, piše Davor Dijanović/HKV.

Zlatko Dalić igračima je vratio izgubljeno samopouzdanje, a sjajne igre hrvatske nacionalne vrste reafirmirale su kult reprezentacije koji je bio ozbiljno narušen posljednjih godina. Svi igrači i sav stručni stožer funkcionirali su kao jedna velika obitelj, zajedništvo i pozitivne vibracije bile su vidljive na svakom koraku. Tomu se pridružilo i sjajno navijanje čime je je stvoren sinergijski efekt koji je morao završiti odličnim rezultatima.

Nogometaši su igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod i za hrvatske branitelje

Zlatko Dalić, čovjek kojemu je životna filozofija ona Benediktova „Ora et labora“ – „Moli i radi“, na dočeku na Trgu bana Josipa Jelačića naglasio je da su igrači igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, BiH i dijaspori te za hrvatske branitelje. Narod je to osjetio i zato i je više od pola milijuna ljudi izišlo na zagrebačke ulice.

Hrvatskome narodu, čije se političke ološ-elite svih boja i predznaka posljednjih osamnaest godina natječu u dezavuiranju svih njegovih vrijednosti i integrativnih čimbenika, trebao je ovakav uspjeh da ga podigne iz mrtvih, iz posvemašnje depresije i ravnodušnosti. Nogometaši su na međunarodnoj afirmaciji Hrvatske u proteklih mjesec dana napravili više nego svi hrvatski ministri vanjskih poslova zajedno, a pokazali su i što bi Hrvatska mogla biti kad bi na njezinu čelu bili domoljubni i pošteni političari. Veličanstveni doček hrvatskih nogometaša predstavljao je manifestaciju domoljublja, manifestaciju pobjedničkog mentaliteta, iskaz snage one tihe pobjedničke Hrvatske, onih „marginalaca“ čije mišljenje toliko prezire tzv. mainstream.

Problem Hrvatske su neposobni, kriminalni i kompradorski političari

Hrvatski nogometaši, igrači najvećih svjetskih klubova, dišu za svoj narod i predstavljaju dijametralnu suprotnost tzv. političkih elita. A nema Hrvatska samo vrhunske nogometaše, ona ima i vrhunske znanstvenike, inovatore i umjetnike. Problem Hrvatske, uzrok njegovih neuspjeha su neposobni, kriminalni i kompradorski političari kojima sekundira klatež u protuhrvatskim medijima i dobrom dijelu tzv. nevladinih udruga. Problem je okupatorski Sustav (da, Hrvatska je politički i duhovno okupirana, a domoljubni Hrvati nalaze su u unutarnjem egzilu) koji destimulira izvrnost, a stimulira mediokritetstvo, protuhrvatstvo, kriminal i izdaju.

Kao što su igre hrvatskih nogometaša i potpora navijača nacionalnoj vrsti pokazali ono najbolje u ljudima – požrtvovnost, upornost, karakter i prirodne osjećaje zdravog domoljublja i zajedništva, tako je i okupatorski Sustav pokazao svoje najgore u pokušajima da obezvrijedi i umanji rezultate nacionalne vrste i veličanstvenu potporu navijača. Okupatorski Sustav i zadnjim je naivcima sada valjda pokazao da postoje „mrzitelji svega hrvatskog“ (sintagma iz koje se jako vole izrugivati petparačka piskarala u tzv. mainstream medijima) i da je njihov utjecaj u politici i medijima jezivo velik.

Kako na hračkanju po Hrvatskoj zaraditi honorar

I u danima najveće euforije pojedini eksponenti okupatorskog Sustava, ponekad najobičnije korisne budale, nisu mirovali. Tako je najpoznatiji hrvatski svjedok i vegeta-stručnjak, ime mu znate, ruku na srcu hrvatskih igrača prilikom intoniranja hrvatske himne okvalificirao kao negativni nacionalizam, a zgroženo je lamentirao i o tome kako u hrvatskoj vrsti nema tamnoputih igrača, kao da u Hrvatskoj žive stotine talentiranih nogometaša crne boje kože kojima hrvatski fašisti priječe pristup nacionalnome dresu.

Javio i se etnolog Sandica s problemom da ne može pronaći prevoditelja za članak za francuski „Liberation“ u kojemu će se olakšati po hrvatskoj reprezentaciji. Sandica je priznao da ne prati nogomet, i da navija samo kad igra Hrvatska, i to za njezina protivnika, no honorar je honorar. Protuhrvatstvo je oduvijek predstavljalo unosan posao, a nogomet je ovdje tek prilika za obaviti veliku nuždu.

Unosno je i hračkati po tome kako Hrvati slave pobjede nacionalne vrste. Za to su se specijalizirali subverzivni fekalovac BoroB, čija je subverzivnost uvijek znala granicu gdje počinju skuti gospodara s odriješenom kesom, i GogoD sa svojim pseudopsihološkim analizama koje odaju dojam velikih kompleksa, frustracija i trauma. Ni BoroD i GogoD (na žalost, nije riječ o imenima iz bajke, nego o otužnoj hrvatskoj realnosti) nisu pritom, dakako, spomenuli kako se navijalo u Francuskoj (mrtvi ljudi, silovane žene, palaž, krađe itd.) jer bi onda ovome duetu ponestalo materijala za hračkanje po Hrvatskoj. A od nečega se mora živjeti, zar ne?

Thompson kao glavna meta

A kakvo bi to bilo hračkanje po Hrvatskoj kad u čitavu pripovijest ne bi ušao i Marko Perković Thompson, glavna meta „antifašističkih“ šintara i lovaca za ustaškim zmijama? Viceprvaci svijeta izrazili su želju da im Thompson pjeva na dočeku, ali je to jako zasmetalo pajser obijače brava, novinare – društveno-političke radnike, neplatiše poreza i trećerazredne glumce koji „prosto ne mogu da veruju“ da viceprvaci svijeta, uključujući i najboljeg nogometaša svijeta Luku Modrića, imaju pravo sami birati tko će im pjevati na dočeku. Oni su se nadali Miletu Kekinu i Let 3, a kad ono mrski Perković Thompson!

A kad se je „Tomson“, kako ga nepismeno zovu, već pojavio jer su tako željeli naši nogometaši, onda mu je valjalo zagorčati život trećerazrednim sabotažama (nepripremljena matrica za „Geni kameni“ i isključivanje mikrofona) e da bi se spriječio – pazite sad – „državni udar“! Nezgodno je da Thompson pjeva pred tolikom masom ljudi, nezgodna je javna promocija vrijednosti “Bog, obitelji i domovina”. Dosta je bila hrvatovanja za vrijeme utakmica, dalje kontrolu preuzima mainstrem!

Za okupatorski Sustav nogometaši su „govna, smeće i smradovi“

Što o nogometašima zaista misle eksponenti okupatorskog Sustava, javno je obznanio, nije poznato s koliko promila u krvi, znameniti varaždinski psihijatar Nenad Horvat poznat kao apologet komunističkih zločina („Da je četrdesetpeta malo dulje trajala, devdesete se nikad ne bi dogodile…“). On je na svome kanalizacijskom facebook profilu expressis verbis rekao da su srebrni nogometaši „govna, smeće i smradovi“.

Uspjesi nogometne reprezentacije tako jako smetaju domaćim jugofilima i intrašovinistima da jednostavno ne mogu kontrolirati svoje emocije i svoje mrziteljske neuroze. Jer, dakako, mržnja prema nogometašima samo je izraz mržnje prema hrvatskoj državi, „fašističkoj tvorevini“ koja treba „crknuti“, da se poslužimo riječima jedne mlade nade SDP-a.

Glasovati za suverenističke opcije, ne može se služiti dvojici gospodara

U sljedećim tjednima, mjesecima i godinama, u to nema nikakve sumnje, okupatorski Sustav (nabrojani likovi samo su njegovi bijedni glasnogovornici, u pravilu iskompleksirani ljudi koje je regrutirao) učinit će sve da umanji uspjeh iz Rusije i da uništi reprezentaciju (pojedini miševi već su počeli izlaziti iz svojih rupa i kanalizacija) koja je uz „fašista“ Thompsona jedini preostali snažniji faktor hrvatske nacionalne mobilizacije. Kako bi spriječili taj scenarij i općenito scenarij daljnjega rastakanja države, hrvatski birači moraju se konačno dozvati pameti i na izborima glasovati za suverenističke političke opcije. Pozitivni naboj nastao trijumfom u Rusiji treba kapitalizirati rušenjem okupatorskog Sustava i njegovih eksponenata koji vladaju Hrvatskom nakon Tuđmanove smrti (ni Dalićeva momčad ne bi postigla ništa da je u svojim redovima imala petu kolonu). Hrvatskom čovjeku dosta je protuhrvatske jugofilije, prevaranstva, uhljebništva, izdaje, kriminala, negativne selekcije i lažnog domoljublja, ukratko: politike koja je dovela do novoga masovnog egzodusa iz Hrvatske.

Okupatorski Sustav (ili tzv. Duboka država) koliko god bio jak, u svojoj biti predstavlja mrežu udruženih jadnika, mrzitelja i kriminalaca mahom udbaško-komunističkih korijena. On opstaje zahvaljujući potpori pojedinih vanjskih masonoidnih centara moći kojima odgovaraju bezlični i anacionalni političari, novinari i intelektualci, ali mu glavnu transfuziju daju hrvatska nesloga, politička nepismenost i oportunizam.

Kao što je Dalić u reprezentaciju izabrao najbolje igrače, tako i birači moraju na demokratskim izborima birati najbolje političare koji će najbolje braniti nacionalne boje na političkome planu. Nikakve sitne sinekure ne bi smjele spriječiti nacionalno osvještene ljude da biraju one najbolje. Biranjem ološa i kriminalaca svatko, ali baš svatko u konačnici pili granu na kojoj sjedi te se i sam pretvara u ološ. Služiti se može samo jednome gospodaru.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se događalo za vrijeme ‘nogometne euforije’: Agrokor, mirovinska reforma, unutarstranački prijepori u SDP-u…

Objavljeno

na

Objavio

Agrokor, mirovinska reforma i unutarstranački prijepori u SDP-u neke su od tema kojima smo se bavili prije kolektivne euforije posljednja dva tjedna, tijekom kojih je donesen i zakon o najmoprimcima i porasle su cijene nekretnina.

Valutna klauzula u slučaju švicarskog franka – ništetna

Visoki Trgovački sud je zaključio da su banke povrijedile interese potrošača nudeći im kredite u toj valuti. Procjena je Udruge Franak da bi banke u ime odštete mogle klijentima isplatiti od 10 do 15 milijardi kuna. Čelnici Udruge Franak preporučili su svojim članovima i svima drugima koji su oštećeni kreditima u švicarskim francima pokretanje privatnih tužbi protiv banaka.

Izmijenjen Zakon o najmu stanova

Hrvatski sabor donio je Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova koji bi konačno trebao riješiti problem zaštićenih najmoprimaca koji su u prošlom sustavu koristili stanarsko pravo u stanovima koji imaju privatnog vlasnika. Navedenim Zakonom postiže se ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca. Vlasnici stanova (najmodavci) dobivaju točan dan kada mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom. Zaštićeni podstanari pored pet godina zadržavanja statusa zaštićenog najmoprimca dobivaju i državnu subvenciju pri plaćanju tržišne najamnine nakon isteka postojećeg statusa, u trajanju dodatnih pet godina. Također, zaštićeni najmoprimci imat će pravo prvokupa stanova u vlasništvu države i jedinica lokalne samouprave.

Porasle cijene nekretnina

Eurostat je izvijestio da je rast cijena nekretnina u EU i Hrvatskoj u prvom tromjesečju ubrzao. U Hrvatskoj je to ubrzanje bilo izrazitije, pokazuju podaci europskog ureda za statistiku. U prvom su kvartalu cijene stambenih nekretnina, mjerene indeksom cijena nekretnina, na godišnjoj razini porasle za 4,7 posto na prostoru Europske unije te za 4,7 posto u eurozoni. To je nešto brži rast nego u posljednja tri mjeseca 2017., kada su cijene u EU porasle 4,5 posto, a u eurozoni 4,3 posto na godišnjoj razini. U Hrvatskoj su cijene stambenih nekretnina u prvom ovogodišnjem tromjesečju porasle 8,5 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. U posljednjem tromjesečju 2017. porasle su 7,6 posto.

Mirovinska reforma

Detalji o mirovinskoj reformi izašli su u javnost danima prije nego što su koalicijski partneri došli u Vladu po infomacij iz prve ruke. O produljenju radnog vijeka do 67. godine i eventualnom ukidanju drugog mirovinskog stupa tek treba postići dogovor. Prema riječima Milorada Batinića, HNS stoji pri tome da drugi mirovinski stup treba jačati, budućnost mladih koji će tek početi raditi po njima je u drugom mirovinskom stupu. Radimir Čačić, predsjednik Narodne stranke-reformisti kazo je da je model koji je ponuđen protuustavan i nezakonit te da otvara procesne nejednakosti među građanima. “Dakle, neprihvatljivo”, zaključio je.

Vodit će se računa o održivosti sustava boljim mirovinama te izjednačavanju prava svih osiguranika, poručuje Gordan Jandroković. Vjeruje da će u tome imati potporu koalicijskih partnera. HDZ-ov Milijan Brkić pak kaže: “ne može se funkiconirati u koaliciji pod pretpostavkom ucjene”. Koalicijski partneri poručili su da će se o svemu još razgovarati, HSLS-ov Darinko Kosor rekaoj da će se cijelo ljeto voditi javna rasprava, glavna će tema biti kako ispraviti nepravdu prema ljudima koji će u idućih 15 ili 20 godina ići u mirovinu. Vlada bi konačni prijedlog mirovinske reforme u Sabor trebala poslati na jesen, nakon javne rasprave.

Agrokor

Nagodba o Agrokoru izglasovana je 4. srpnja, 450 predstavnika vjerovnika predstavljalo je 93 posto ukupnih tražbina. Oni koji podupiru nagodbu bili su izuzetno zadovoljni zbog činjenice da je bio tako velik odaziv, ali i da je nagodbu poduprlo znatno više vjerovnika od onoga što su zakonske obveze, odnosno dvotrećinske većine. Protiv nagodebilo je 20 posto vjerovnika s gotovo 7 milijardi kuna potraživanja i svoju će zadovoljštinu vjerojatno potražiti na sudu.

Predstavnica velikih dobavljača u Privremenom vjerovničkom vijeću Marica Vidaković zadovoljna je. Zadovoljni su i u Sberbanku, novom najvećem suvlasniku Agrokora. “Proslavit ćemo nagodbu, ali nema opuštanja jer usmjereni smo na njezino provođenje kako bi sve završilo što prije, što efikasnije i kvalitetnije. Tek tada ćemo kao budući suvlasnici, s 40 posto novog Agrokora, početi raditi na promjenama u kompaniji, rekao je Sergej Volk iz Sberbanka.

No ima i onih koji nisu zadovoljni – uz Ivicu Todorića i Adris može se očekivati još sudskih tužbi. Nagodba bi nakon roka za žalbe trebala biti pravovaljana na jesen, a do kraja godine ili početkom iduće očekuje se njezino provođenje u svakodnevnom poslovanju novog Agrokora. Trgovački sud je rješenjem potvdio nagodbu.

Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić smatra kako je teško za vjerovati da će nakon tri, a posebno nakon pet godina, ostati onakav koncern kakvog ga je izgrađivao Ivica Todorić. Za nagodbu kaže da smo se ponovno vratili na početak – “Došli smo ponovno do toga da ruske banke, a njih podržavaju i američki investicijski fondovi, žele napraviti isti taj korak kao i prije 400 dana. Bira se savjetnika koji će to dalje profesionalno voditi da se pripremi za ono što banke hoće. A one hoće, vjerovatno u pristojnom roku i najboljem trenutku to prodati”.

Potresi u SDP-u

U SDP-u su se nastavili potresi. Mjera privremenog oduzimanja prava na obnašanje svih funkcija u SDP-u i članskih prava na dvije godine izrečena je za potpredsjednika SDP-a Peđu Grbina i članove Predsjedništva Sinišu Hajdaša Dončića, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića. Oni su se našli na popisu 90 stranačkih dužnosnika nezadovoljnih načinom na koji se vodi SDP i stanjem u stranci. Pismo u kojem traže njegovu ostavku, predali su šefu SDP-a Davoru Bernardiću.

On im je na sjednici Glavnog odbora o stanju u stranci prije dva dana poručio da će, ako je on glavni problem SDP-a, podnijeti ostavku na mjesto saborskog zastupnika. Uvjet je da ostavke podnesu i 23 zastupnika koji su među 90 nezadovoljnika potpisnika pisma u kojem traže odlazak Bernardića. Nakon toga bi i on podnio ostavku i na mjesto predsjednika stranke.

Dotad, suspenzija za gore navedene pojedince. To znači da više neće biti članovi Predsjedništva, a predloži li Predsjedništvo, Hajdaš Dončić i Zmajlović mogli bi otići i sa čelnih funkcija u svojim županijskim organizacijama na koje su izabrani u lipnju. Što se tiče članskih prava koja uključuju mogućnost da biraju i budu birani, ovlast za njihovo oduzimanje prema članku 32. Statuta ima samo Predsjedništvo stranke. U slučaju da ostanu i bez članskih prava, to bi značilo da ne bi bili kandidati stranke na izborima bilo koje razine.

CRO Demoskop: HDZ u blagom rastu, SDP i dalje pada

Prema najnovijem mjesečnom istraživanju političkih preferencija u RH, CRO-Demoskopu, zaustavljen je pad potpore HDZ-u, dok SDP-u i Mostu i dalje pada, a Živom zidu raste. HDZ ima 25% potpore, drugi je SDP s 18,7%, treći Živi zid – 13,4% a četvrti Most sa 7,3%. Na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja političara i ovaj mjesec je “nitko”, predsjednica RH je na drugome mjestu, a premijer treći. Vrh ljestvice negativnog doživljaja političara predvodi premijer, na drugo mjesto vratio se čelnik SDP-a Davor Bernardić, dok su na trećem “svi političari”. Razina potpore politici Vlade u 20. mjesecu njezina mandata je 30,5%, što je 0,5% više nego u lipnju. Vladinu politiku ne podupiru 54,3% građana. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori