Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je antifašizam sveden na floskulu?

Objavljeno

na

Zamjena teza ili „okretanje pile naopako“ – kako narod kaže, nije ništa novo u našoj (i ne samo našoj) političkoj praksi.

Međutim, kad se piromani odmah nakon podmetanja požara pojavljuju kao „vatrogasci“ ili se lopovi netom poslije krađe priključe gomili i u prvim redovima ističu svojim grlenim „Drž’te lopova!“, to u najmanju ruku traži razotkrivanje – ne onakvo kakvo prakticira naš premijer Plenković (jer to mi više sliči prikrivanju), nego stvarno i argumentirano raskrinkavanje te prijetvornosti, perfidije i lukavosti, ogavne podmetačine s nakanom potpunog izvrtanja istine.

Kad se štetočine pojavljuju kao spasitelji, to je izvan pameti. I toga je već pomalo dosta svakomu od nas koji vidimo i znamo što se događa, unatoč RTL-u, N1 televiziji, srpskim Novostima i čitavoj plejadi drugih „piromana“ i „lopova“ koji se bave narečenim rabotama i prljavštinama unoseći u naše društvo razdor,  kreirajući nepostojeću stvarnost i agresivno ispirući mozak ovom jadnom zbunjenom narodu.

Tema antifašizma i zloporabe tog pojma povlači se već dugi niz godina i nema tko do sada nije pokušao objasniti taj fenomen.

Pa kad je već tako, da i moja malenkost proba dati svoj doprinos (koliko god on beznačajan i za neke možda čak i sporan bio – Čast mi je biti meta, rekao bi Cyrano de Bergerac).

Svaki prosječno obaviješten i civiliziran čovjek, humanist i demokrat koji drži do univerzalnih vrijednosti današnjeg svijeta, spremno i bez ostatka potvrdit će kako je antifašizam izvan svake sumnje humanistička stečevina naše civilizacije, kao što komunizam, nacizam i fašizam spadaju među najveća zla s kojima se ta ista civilizacija suočila u svojoj povijesti.

Dakle, ni u kojem slučaju nije sporan antifašizam, kao moralni i etički kodeks, stav ljudi koji su prije 70 i više godina pružali otpor ideologiji zla i istrebljenja niti činjenica da je on (na globalnoj, svjetskoj razini) u suštini bio izražen kratkotrajnim vojnim savezom vodećih sila Zapada i Istoka koje su unatoč svim ideološkim razlikama zajedničkim snagama kao ANTIHITLEROVSKA KOALICIJA porazile Hitlera, Mussolinija i japanski imperijalizam.

Ali, itekako je sporno to što se ANTIFAŠIZAM uporno veže za KOMUNIZAM.

Nisu li u tom „antifašističkom pokretu“ (koji u biti nikad nije institucionaliziran niti je kao takav formalno postojao, nego je predstavljao široki pokret otpora svih onih koji su bili ugroženi i krenuli u rat protiv Sila Osovine) KOMUNISTI PREDSTAVLJALI MINORNU SKUPINU koja je sebe proglasila „avangardom“ i prigrabila zasluge milijuna idealista, istinskih antifašista koji su se za tu ideju žrtvovali bez ostatka i ne tražeći ništa, a ničega zajedničkog s komunizmom nisu imali? Čak štoviše, mnogi od njih bili su antikomunisti i demokrati – jer komunizam je kao ideologija suprotstavljena ljudskoj slobodi i demokraciji bio prihvatljiv jedino onima koji su imali odmak od humanističkih i demokratskih vrijednosti ili nisu razumijevali njegovu suštinu.

Što ćemo sa zemljama zapadne hemisfere koje su bile antifašističke, ali u isto vrijeme i antikomunističke?

I zašto komunistički pokret, kad već njegovi promicatelji i zaštitnici tvrde kako je bio „avangarda“ antifašističkog pokreta na istoku i jugoistoku Europe, tu svoju poziciju avangarde ne zauzima i u svemu onome što je u suprotnosti s bilo kakvim istinskim antifašizmom i humanističkim načelima, a de facto je počinjeno od strane Komunističke partije i u okviru komunističkog sustava?

Pitanjima nikad kraja.

Zar ponovno treba podsjećati da je komunizam oličen u SSSR-u kao kolijevci te ideologije i Staljinu kao vodećoj ličnosti međunarodnog komunističkog pokreta BIO U USKOJ VEZI I SAVEZU s nacizmom i to godinama prije Drugoga svjetskog rata?

Zar treba podsjećati na to da je SSSR već 20-ih godina ustupao svoje poligone za obuku njemačkim zrakoplovnim snagama, a u kasnijoj fazi suradnje davao Njemačkoj svu moguću tehničku i materijalnu pomoć u izgrađivanju nacističkog ratnog stroja (sirovine, hranu, vojna sredstva) i propagandno podržavao njezine osvajačke težnje?

Nisu li konačno i sljedstveno takvom savezništvu, nacisti i komunisti postigli i pismene sporazume o podjeli Europe, suradnji, prijateljstvu i nenapadanju (oba potpisana u Moskvi, prvi – 23. kolovoza 1939., drugi – 28. rujna iste godine), poslije čega je slijedio cijeli niz drugih konkretnih sporazuma i ugovora koji su detaljno definirali demarkaciju (razgraničenje) Europe, suradnju NKVD-a i Gestapoa, suradnju Crvene armije i Waffen SS-a (odnosno Wehrmachta), zajedničko nastupanje prema Židovima i drugim građanima osvojenih područja itd., itd.

Kako opravdati agresiju SSSR-a na Finsku, Baltičke republike (Litva, Latvija, Estonija), Poljsku?

Tko može opravdati usluge koje je komunistički SSSR činio nacistima u vrijeme Bitke za Britaniju (ljeto 1940.), kad su im Sovjeti na uporabu velikodušno dali pomorsku luku kod Murmanska, stavili im na raspolaganje radarske sustave i posade za navođenje bombardera, ponudili ledolomce za krčenje ruta u Sjevernom moru za napade na savezničke brodove itd., itd?

Treba samo pogledati što o svemu kažu znanstvenici-povjesničari koji se bave istraživanjima vezano za ovu tematiku i to na temelju arhivske građe (Vidi: https://croative.net/video-sovjetska-prica/; o pogromu SSSR-a nad Židovima od 46′ nadalje) pa da stvar bude jasna da jasnija biti ne može.

Zar i to što su komunisti i nacisti počinili skupa prije službenog početka Drugoga svjetskog rata spada u „antifašizam“?

Staljin je Hitleru omogućio vođenje rata i „držao mu leđa“ na Istoku, dok je on pokoravao zapadnu Europu. Logistički je opskrbljivao njegov ratni stroj i pomagao mu u slamanju „zapadnog imperijalizma“. To i jeste bio glavni motiv Hitlera za savezništvo sa SSSR-om.

Spada li u „antifašizam“ zločin u Katynskoj šumi, masovni pokolji sovjetskih građana i pomor desetaka milijuna ljudi u SSSR-u, masovna ubijanja glađu Ukrajinaca (oko 7 milijuna), istrebljenje donskih Kozaka i brojnih drugih etničkih skupina, masovni progoni stotina tisuća ljudi u gulage, uz sve grozne zločine, pa i kanibalizam koji se javljao ne samo u logorima, nego i uslijed planskog izgladnjivanja čitavih regija i naroda? Koliko je Židova, Poljaka i pripadnika drugih naroda pobila i nacistima isporučila Crvena armija?

Je li to antifašizam?

Moramo li mi danas, u XXI stoljeću na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu gledati sovjetske zastave pod kojima se sve to činilo? Iste one zastave koje su se vijorile uz nacističke u Brest Litovsku, na Crvenom trgu u Moskvi i na drugim vojnim paradama na kojima su rame uz rame marširali Crvena armija i Wehrmacht? To su zastave koje su isticane u logorima i gulazima i znakovlje pod kojim su ubijeni deseci milijuna ljudi, žena i djece. Jesu li to civilizacijske stečevine antifašizma ili je ono što su radili SSSR i Staljin više nalik nacizmu, fašizmu i projektu istrebljenja!?

Je li itko ikad čuo da je bilo gdje u svijetu osim u komunističkoj Kini i komunističkom SSSR-u počinjen i približno takav zločin, pomor biblijskih razmjera i to vlastitih građana?

Ne, toga nije bilo nigdje osim u komunizmu.

I što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata?

Nakon poraza Sila Osovine prestaje potreba za Antihitlerovskom koalicijom i ona od 9. svibnja 1945. godine praktično ne postoji.

Demokratski zapadni svijet liječi rane, obnavlja ono što je srušeno u ratu, razvija gospodarstvo, radi na pacifikaciji Njemačke i Italije, stvara preduvjete za pomirbu i suradnju s ovim državama i nastavlja s izgrađivanjem demokratskog poretka.

A komunisti? Što oni rade?

U mjesecima poslije rata zavode diktaturu, nastavljaju s masovnim zločinima i desetljećima poslije progone „klasne neprijatelje“ ubijajući stotine tisuća ljudi – planski i organizirano, istrebljuju čitave društvene skupine (građanski sloj, intelektualce), jednako kako je to činio Staljin 30-ih godina. Brutalno kažnjavaju čak i slobodu govora, gaze svako ljudsko dostojanstvo i temeljna prava čovjeka i građanina. Naci-fašističku diktaturu zamjenjuju svojom.

I to je antifašizam!? To se netko usuđuje nazvati „antifašizmom“?

Zar itko razuman očekuje da se sva ta zla počinjena u ime „svijetle budućnosti“ i „svjetske socijalističke revolucije“ tek tako zaborave i pokriju ispraznim floskulama i parolama o „antifašizmu“?

Tu leži odgovor na pitanje: Zašto je antifašizam danas sveden na razinu floskule?

Pa „drugovi“ neo-komunisti, pseudo-liberali, „progresivci“, to ste učinili upravo VI! Vaš „antifašizam“ već je poodavno predmet crnohumornih anegdota i viceva.

Vi ste od tog pojma načinili floskulu, čak sprdnju, ne samo floskulu, upravo zato što ga vezujete za svoju zločinačku komunističku ideologiju.

I onda poput bijesnih pasa (ili „Pavlovljevih pasa“ – kako to kaže Danilo Kiš), kidišete na svakoga tko iznese ISTINU koja se ne uklapa u vaš bolesni svijet krvi i zločina.

Komunistički režimi tijekom XX stoljeća u svijetu su pobili oko 150 milijuna ljudi (samo u SSSR-u i Kini preko 100 milijuna).

Na svim „rang“ listama najvećih zločinaca u povijesti ljudske civilizacije (koje su do sada objavljene u slobodnom svijetu), među 10 mega-zločinaca, njih 8 su komunisti, a najčešće (doduše, pri dnu ljestvice – ako vam je to neka utjeha) se među njima nalazi i vaša ikona Josip Broz Tito.

To je vaša legitimacija i ogledalo ideologije koju zastupate i branite iz petnih žila.

Današnja „ljevica“ u Hrvatskoj se tobože „ograđuje od komunizma“, a dirne li bilo tko u kakav simbol tog Zla, propinju se na stražnje noge i brane komunističke „tekovine“ kao da su im životi u pitanju!?

Je li ikad itko čuo od njih da su se ogradili od Staljina (ako ne od Tita) i osudili bilo koji njegov zločin? Niste! Nećete ni čuti, jer jako dobro znaju (kao i mi) da su Tito i Staljin, Komunistička partija Jugoslavije i KPSS kao prst i nokat,  dio jedne iste priče i da se u toj konstrukciji ništa ne može taknuti a da se ona nakon toga ne uruši.

Oni se panično boje ISTINE, jer ona ruši njihovu ideologiju sazdanu na krvi nevinih, na lažima i konstrukcijama, na otetome i opljačkanom od naroda, od onih koje su pobili njihovi očevi, stričevi, ujaci, djedovi, a s njom nestaje i  privilegija i povlaštenog položaja u ovom društvu.

U tomu je stvar. Zato i grizu…i nek samo grizu…dok još mogu.

Jedna od osnovnih preokupacija komunista oduvijek je bila potraga za “neprijateljima“, jer „neprijatelji“ su im bili neophodni kako bi nastavili sa svojim terorom i ispiranjem mozga. Oni su bili „pogonsko gorivo“ njihovog zločinačkog sustava i bez „neprijatelja“ taj zlokobni stroj koji se hranio krvlju i leševima zaustavio bi se. Zato su „neprijatelji“ traženi i tamo gdje ih nije bilo i jednostavno izmišljani, pa su čitave društvene grupe, svi koji nisu bespogovorno pristajali na ropstvo i diktat Partije, žigosani tom etiketom i progonjeni.

Tako je jedna od najpoznatijih izreka na tu temu u bivšoj Jugi (koja je završila u vicu) glasila: Neprijatelj nikad ne spava“.

Mlade ljude u vojsci („JNA“) na obveznim satovima „MVP“ („moralno-političkog vaspitanja“) politički komesari uvjeravali su kako je „Jugoslavija okružena BRIGAMA“ (a riječ „BRIGAMA“ sastojala se od početnih slova zemalja s kojima je tada SFRJ graničila: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija). Dakle, sve susjedne zemlje bile su „neprijatelji“ Jugoslavije!? Naravno da to nije bilo tako. Ali, to stalno strašenje naroda i širenje masovne paranoje, te opskurne propagandne laži o opasnostima koje vrebaju od svih – sve skupa itekako je imalo svoju svrhu.

Pod izlikom „odbrane naroda i države“ diktatura Partije se još više učvršćivala, a sustav represije pojačavao. Dežurni „patrioti“ iz Agitpropa bili su zaduženi za širenje takve propagande s ciljem homogenizacije građana i njihovog planskog i smišljenog (periodičnog) „mobilisanja“ na planu „odbrane tekovina revolucije i teritorijalnog integriteta Jugoslavije“ – koja je tobože, bila trajno „ugrožena“ od svih (i naročito susjeda).

Današnji neo-komunisti u Hrvatskoj čine isto (samo što na sreću u rukama više nemaju vlast niti raspolažu silom), s tom razlikom da su okrenuti uglavnom „unutarnjem neprijatelju“.

U stalnoj su potrazi za „neprijateljima“ („ustašama“, „fašistima“, „filo-nacistima“, „talibanima“, „teroristima“) i tu pušu u isti rog sa srpskim fašistima i četnicima. Služe se propagandnim šprancama Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Vojislava Šešelja i drugih četnika i fašista, uz isti vokabular i još su drskiji i bezobzirniji.

Vlastitu zemlju blate i kleveću pred svijetom i svaljuju na nju optužbe koje nemaju veze sa zdravim razumom. Toga nema nigdje u svijetu – jedino u Hrvatskoj.

Svaki dašak istine koji dopre kroz medije, kod njih izaziva još veću mržnju, ali i strah.

Mržnja je znak slabosti, a panika izraz kukavičluka i to oni sakriti ne mogu nikakvim trabunjanjima o „antifašizmu“, prijetnjama, podmetanjima, lažima i krivotvorinama.

Staljina više nema, a ni Tita. Ni komunizma. Jugoslavije nema. Komunističke partije nema. Ali ostali su preživjeli sljedbenici sustava, bolesnici patološki zadojeni tim idejama koji još uvijek mašu zločinačkim zastavama kao nedavno na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Evo, upravo zadnjih mjeseci, neki drugi bolesnici iz istog  (komunističkog) legla produciraju svjetsku krizu i prijete globalnim ratom. Sjeverna Koreja i njihov sustav dobar su primjer do čega dovode bolesne komunističke ideje kad im se to omogući i prepusti slobodan prostor za djelovanje. Nesretnici koji tamo žive najbolji su pokazatelj pogubnog utjecaja komunizma na ljudsku psihu dokaz u što se pod njegovim utjecajem čovjek može pretvoriti.

Ne bismo li i mi bili slični njima da je komunistički režim potrajao još koje desetljeće?

Kad je riječ o našim domaćim „antifama“, čovjek ne može a ne upitati se: kakvi su to mentalni sklopovi koji se vežu za propale ideologije i sustave, brane zločin i bave utopijom, a u isto vrijeme sebi su prigrabili ekskluzivno pravo da se lažno predstavljaju kao autentični borci za „slobodu“, „ljudska prava“, „demokraciju“, „prava manjina“ ?

Zar ne znaju da se svaka obmana, laž, prijevara, prije ili kasnije otkrije i izađe na svjetlo dana?

Istina je voda duboka, „drugovi“ – kaže jedna stara izreka.

Antifašizam jeste sastavnica Ustava današnje Republike Hrvatske, ali antifašizam demokratskog svijeta, antifašizam koji je stečevina suvremene civilizacije i plod borbe desetaka tisuća hrvatskih antifašista-idealista koji nisu okrvavili ruke krvlju nevinih žrtava. Taj antifašizam nema ničega zajedničkog s ovom karikaturom od „antifašizma“ koju nam podmeću neo-komunisti. Njihov „antifašizam“ ne razlikuje se od naci-fašizma u čijem su slamanju ginuli naši branitelji i građani u Domovinskom ratu 90-ih godina prošlog stoljeća.

U Preambuli hrvatskog Ustava jasno stoji da se povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost među ostalim očitovalo:

„ – U uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izaženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…

-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne…“

(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, I. Izvorišne osnove; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.)

Ne smije se smetnuti s uma da ZAVNOH nije bio nikakav „revolucionarni organ“ ili predstavničko tijelo Komunističke partije, nego opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.“ (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67105; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.). Golema većina njegovih članova nisu bili članovi Komunističke partije.

ZAVNOH se ne može trpati u isti koš s KPH, još manje s KPJ iako se to ne rijetko pokušava.

Dakle, suvremena Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ali ni SFRJ, nije nastala na temeljima Ustaškog pokreta, ali niti na temeljima Komunističke partije, nego na antifašističkoj borbi njezina naroda tijekom Drugoga svjetskog rata (1941-45.) i potom Domovinskog rata (1991-95.).

U Domovinskom ratu bili smo suočeni s velikosrpskim naci-fašizmom koji je u savezu i koaliciji s komunističkom „JNA“, brutalnom agresijom, masovnim zločinima i razaranjima krenuo na uništenje hrvatskoga naroda i svega što nije bilo srpsko, u cilju stvaranja „Velike Srbije“.

Pa zar onda nije apsurdno tvrditi kako je „Hrvatska nastala na temeljima ‘državnosti’ koju je imala u SFRJ“? Hrvatska je postojala stoljećima prije bilo kakve Jugoslavije i uz krvave žrtve se izvukla iz ove Druge, socijalističke. Sami događaji iz 90-ih godina prošlog stoljeća rječito govore o kakvoj se „državnosti“ SR Hrvatske radilo i tu doista ne treba trošiti riječi.

Hrvatski branitelji bili su i antifašisti i antikomunisti i naš narod je krvavo platio svoju slobodu u srazu s kokardom i petokrakom (četnicima i komunistima).

Zar netko stvarno misli da ćemo tek tako zaboraviti sve što je bilo i o tomu šutjeti?

No, da skratimo.

Antifašizam DA, ali podvala s komunističkim „antifašizmom“ koji je kukavičje jaje i iza kojega se kriju rijeke krvi, teror, masovni zločini i deseci milijuna žrtava – NE!

Nema tog demokrata i humanista koji neće prihvatiti pošten i iskren stav časne i hrabre znanstvenice židovske krvi Hannah Arendt, koja je ne bez razloga (i ne jednom) rekla i napisala:

Nitko nema moralno pravo sebe nazivati antifašistom, ako istodobno nije i antikomunist“.

Krv i zločin je ono što čini razdjelnicu između ideologija Dobra i ideologija Zla. I tu za psihički zdravog i normalnog čovjeka ne može biti nikakvih dilema.

Onaj tko se drži univerzalnih humanističkih načela i komu je putokaz istina, nema se čega sramiti, a još manje plašiti.

Zlatko Pinter 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Objavio

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori