Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je antifašizam sveden na floskulu?

Objavljeno

na

Zamjena teza ili „okretanje pile naopako“ – kako narod kaže, nije ništa novo u našoj (i ne samo našoj) političkoj praksi.

Međutim, kad se piromani odmah nakon podmetanja požara pojavljuju kao „vatrogasci“ ili se lopovi netom poslije krađe priključe gomili i u prvim redovima ističu svojim grlenim „Drž’te lopova!“, to u najmanju ruku traži razotkrivanje – ne onakvo kakvo prakticira naš premijer Plenković (jer to mi više sliči prikrivanju), nego stvarno i argumentirano raskrinkavanje te prijetvornosti, perfidije i lukavosti, ogavne podmetačine s nakanom potpunog izvrtanja istine.

Kad se štetočine pojavljuju kao spasitelji, to je izvan pameti. I toga je već pomalo dosta svakomu od nas koji vidimo i znamo što se događa, unatoč RTL-u, N1 televiziji, srpskim Novostima i čitavoj plejadi drugih „piromana“ i „lopova“ koji se bave narečenim rabotama i prljavštinama unoseći u naše društvo razdor,  kreirajući nepostojeću stvarnost i agresivno ispirući mozak ovom jadnom zbunjenom narodu.

Tema antifašizma i zloporabe tog pojma povlači se već dugi niz godina i nema tko do sada nije pokušao objasniti taj fenomen.

Pa kad je već tako, da i moja malenkost proba dati svoj doprinos (koliko god on beznačajan i za neke možda čak i sporan bio – Čast mi je biti meta, rekao bi Cyrano de Bergerac).

Svaki prosječno obaviješten i civiliziran čovjek, humanist i demokrat koji drži do univerzalnih vrijednosti današnjeg svijeta, spremno i bez ostatka potvrdit će kako je antifašizam izvan svake sumnje humanistička stečevina naše civilizacije, kao što komunizam, nacizam i fašizam spadaju među najveća zla s kojima se ta ista civilizacija suočila u svojoj povijesti.

Dakle, ni u kojem slučaju nije sporan antifašizam, kao moralni i etički kodeks, stav ljudi koji su prije 70 i više godina pružali otpor ideologiji zla i istrebljenja niti činjenica da je on (na globalnoj, svjetskoj razini) u suštini bio izražen kratkotrajnim vojnim savezom vodećih sila Zapada i Istoka koje su unatoč svim ideološkim razlikama zajedničkim snagama kao ANTIHITLEROVSKA KOALICIJA porazile Hitlera, Mussolinija i japanski imperijalizam.

Ali, itekako je sporno to što se ANTIFAŠIZAM uporno veže za KOMUNIZAM.

Nisu li u tom „antifašističkom pokretu“ (koji u biti nikad nije institucionaliziran niti je kao takav formalno postojao, nego je predstavljao široki pokret otpora svih onih koji su bili ugroženi i krenuli u rat protiv Sila Osovine) KOMUNISTI PREDSTAVLJALI MINORNU SKUPINU koja je sebe proglasila „avangardom“ i prigrabila zasluge milijuna idealista, istinskih antifašista koji su se za tu ideju žrtvovali bez ostatka i ne tražeći ništa, a ničega zajedničkog s komunizmom nisu imali? Čak štoviše, mnogi od njih bili su antikomunisti i demokrati – jer komunizam je kao ideologija suprotstavljena ljudskoj slobodi i demokraciji bio prihvatljiv jedino onima koji su imali odmak od humanističkih i demokratskih vrijednosti ili nisu razumijevali njegovu suštinu.

Što ćemo sa zemljama zapadne hemisfere koje su bile antifašističke, ali u isto vrijeme i antikomunističke?

I zašto komunistički pokret, kad već njegovi promicatelji i zaštitnici tvrde kako je bio „avangarda“ antifašističkog pokreta na istoku i jugoistoku Europe, tu svoju poziciju avangarde ne zauzima i u svemu onome što je u suprotnosti s bilo kakvim istinskim antifašizmom i humanističkim načelima, a de facto je počinjeno od strane Komunističke partije i u okviru komunističkog sustava?

Pitanjima nikad kraja.

Zar ponovno treba podsjećati da je komunizam oličen u SSSR-u kao kolijevci te ideologije i Staljinu kao vodećoj ličnosti međunarodnog komunističkog pokreta BIO U USKOJ VEZI I SAVEZU s nacizmom i to godinama prije Drugoga svjetskog rata?

Zar treba podsjećati na to da je SSSR već 20-ih godina ustupao svoje poligone za obuku njemačkim zrakoplovnim snagama, a u kasnijoj fazi suradnje davao Njemačkoj svu moguću tehničku i materijalnu pomoć u izgrađivanju nacističkog ratnog stroja (sirovine, hranu, vojna sredstva) i propagandno podržavao njezine osvajačke težnje?

Nisu li konačno i sljedstveno takvom savezništvu, nacisti i komunisti postigli i pismene sporazume o podjeli Europe, suradnji, prijateljstvu i nenapadanju (oba potpisana u Moskvi, prvi – 23. kolovoza 1939., drugi – 28. rujna iste godine), poslije čega je slijedio cijeli niz drugih konkretnih sporazuma i ugovora koji su detaljno definirali demarkaciju (razgraničenje) Europe, suradnju NKVD-a i Gestapoa, suradnju Crvene armije i Waffen SS-a (odnosno Wehrmachta), zajedničko nastupanje prema Židovima i drugim građanima osvojenih područja itd., itd.

Kako opravdati agresiju SSSR-a na Finsku, Baltičke republike (Litva, Latvija, Estonija), Poljsku?

Tko može opravdati usluge koje je komunistički SSSR činio nacistima u vrijeme Bitke za Britaniju (ljeto 1940.), kad su im Sovjeti na uporabu velikodušno dali pomorsku luku kod Murmanska, stavili im na raspolaganje radarske sustave i posade za navođenje bombardera, ponudili ledolomce za krčenje ruta u Sjevernom moru za napade na savezničke brodove itd., itd?

Treba samo pogledati što o svemu kažu znanstvenici-povjesničari koji se bave istraživanjima vezano za ovu tematiku i to na temelju arhivske građe (Vidi: https://croative.net/video-sovjetska-prica/; o pogromu SSSR-a nad Židovima od 46′ nadalje) pa da stvar bude jasna da jasnija biti ne može.

Zar i to što su komunisti i nacisti počinili skupa prije službenog početka Drugoga svjetskog rata spada u „antifašizam“?

Staljin je Hitleru omogućio vođenje rata i „držao mu leđa“ na Istoku, dok je on pokoravao zapadnu Europu. Logistički je opskrbljivao njegov ratni stroj i pomagao mu u slamanju „zapadnog imperijalizma“. To i jeste bio glavni motiv Hitlera za savezništvo sa SSSR-om.

Spada li u „antifašizam“ zločin u Katynskoj šumi, masovni pokolji sovjetskih građana i pomor desetaka milijuna ljudi u SSSR-u, masovna ubijanja glađu Ukrajinaca (oko 7 milijuna), istrebljenje donskih Kozaka i brojnih drugih etničkih skupina, masovni progoni stotina tisuća ljudi u gulage, uz sve grozne zločine, pa i kanibalizam koji se javljao ne samo u logorima, nego i uslijed planskog izgladnjivanja čitavih regija i naroda? Koliko je Židova, Poljaka i pripadnika drugih naroda pobila i nacistima isporučila Crvena armija?

Je li to antifašizam?

Moramo li mi danas, u XXI stoljeću na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu gledati sovjetske zastave pod kojima se sve to činilo? Iste one zastave koje su se vijorile uz nacističke u Brest Litovsku, na Crvenom trgu u Moskvi i na drugim vojnim paradama na kojima su rame uz rame marširali Crvena armija i Wehrmacht? To su zastave koje su isticane u logorima i gulazima i znakovlje pod kojim su ubijeni deseci milijuna ljudi, žena i djece. Jesu li to civilizacijske stečevine antifašizma ili je ono što su radili SSSR i Staljin više nalik nacizmu, fašizmu i projektu istrebljenja!?

Je li itko ikad čuo da je bilo gdje u svijetu osim u komunističkoj Kini i komunističkom SSSR-u počinjen i približno takav zločin, pomor biblijskih razmjera i to vlastitih građana?

Ne, toga nije bilo nigdje osim u komunizmu.

I što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata?

Nakon poraza Sila Osovine prestaje potreba za Antihitlerovskom koalicijom i ona od 9. svibnja 1945. godine praktično ne postoji.

Demokratski zapadni svijet liječi rane, obnavlja ono što je srušeno u ratu, razvija gospodarstvo, radi na pacifikaciji Njemačke i Italije, stvara preduvjete za pomirbu i suradnju s ovim državama i nastavlja s izgrađivanjem demokratskog poretka.

A komunisti? Što oni rade?

U mjesecima poslije rata zavode diktaturu, nastavljaju s masovnim zločinima i desetljećima poslije progone „klasne neprijatelje“ ubijajući stotine tisuća ljudi – planski i organizirano, istrebljuju čitave društvene skupine (građanski sloj, intelektualce), jednako kako je to činio Staljin 30-ih godina. Brutalno kažnjavaju čak i slobodu govora, gaze svako ljudsko dostojanstvo i temeljna prava čovjeka i građanina. Naci-fašističku diktaturu zamjenjuju svojom.

I to je antifašizam!? To se netko usuđuje nazvati „antifašizmom“?

Zar itko razuman očekuje da se sva ta zla počinjena u ime „svijetle budućnosti“ i „svjetske socijalističke revolucije“ tek tako zaborave i pokriju ispraznim floskulama i parolama o „antifašizmu“?

Tu leži odgovor na pitanje: Zašto je antifašizam danas sveden na razinu floskule?

Pa „drugovi“ neo-komunisti, pseudo-liberali, „progresivci“, to ste učinili upravo VI! Vaš „antifašizam“ već je poodavno predmet crnohumornih anegdota i viceva.

Vi ste od tog pojma načinili floskulu, čak sprdnju, ne samo floskulu, upravo zato što ga vezujete za svoju zločinačku komunističku ideologiju.

I onda poput bijesnih pasa (ili „Pavlovljevih pasa“ – kako to kaže Danilo Kiš), kidišete na svakoga tko iznese ISTINU koja se ne uklapa u vaš bolesni svijet krvi i zločina.

Komunistički režimi tijekom XX stoljeća u svijetu su pobili oko 150 milijuna ljudi (samo u SSSR-u i Kini preko 100 milijuna).

Na svim „rang“ listama najvećih zločinaca u povijesti ljudske civilizacije (koje su do sada objavljene u slobodnom svijetu), među 10 mega-zločinaca, njih 8 su komunisti, a najčešće (doduše, pri dnu ljestvice – ako vam je to neka utjeha) se među njima nalazi i vaša ikona Josip Broz Tito.

To je vaša legitimacija i ogledalo ideologije koju zastupate i branite iz petnih žila.

Današnja „ljevica“ u Hrvatskoj se tobože „ograđuje od komunizma“, a dirne li bilo tko u kakav simbol tog Zla, propinju se na stražnje noge i brane komunističke „tekovine“ kao da su im životi u pitanju!?

Je li ikad itko čuo od njih da su se ogradili od Staljina (ako ne od Tita) i osudili bilo koji njegov zločin? Niste! Nećete ni čuti, jer jako dobro znaju (kao i mi) da su Tito i Staljin, Komunistička partija Jugoslavije i KPSS kao prst i nokat,  dio jedne iste priče i da se u toj konstrukciji ništa ne može taknuti a da se ona nakon toga ne uruši.

Oni se panično boje ISTINE, jer ona ruši njihovu ideologiju sazdanu na krvi nevinih, na lažima i konstrukcijama, na otetome i opljačkanom od naroda, od onih koje su pobili njihovi očevi, stričevi, ujaci, djedovi, a s njom nestaje i  privilegija i povlaštenog položaja u ovom društvu.

U tomu je stvar. Zato i grizu…i nek samo grizu…dok još mogu.

Jedna od osnovnih preokupacija komunista oduvijek je bila potraga za “neprijateljima“, jer „neprijatelji“ su im bili neophodni kako bi nastavili sa svojim terorom i ispiranjem mozga. Oni su bili „pogonsko gorivo“ njihovog zločinačkog sustava i bez „neprijatelja“ taj zlokobni stroj koji se hranio krvlju i leševima zaustavio bi se. Zato su „neprijatelji“ traženi i tamo gdje ih nije bilo i jednostavno izmišljani, pa su čitave društvene grupe, svi koji nisu bespogovorno pristajali na ropstvo i diktat Partije, žigosani tom etiketom i progonjeni.

Tako je jedna od najpoznatijih izreka na tu temu u bivšoj Jugi (koja je završila u vicu) glasila: Neprijatelj nikad ne spava“.

Mlade ljude u vojsci („JNA“) na obveznim satovima „MVP“ („moralno-političkog vaspitanja“) politički komesari uvjeravali su kako je „Jugoslavija okružena BRIGAMA“ (a riječ „BRIGAMA“ sastojala se od početnih slova zemalja s kojima je tada SFRJ graničila: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija). Dakle, sve susjedne zemlje bile su „neprijatelji“ Jugoslavije!? Naravno da to nije bilo tako. Ali, to stalno strašenje naroda i širenje masovne paranoje, te opskurne propagandne laži o opasnostima koje vrebaju od svih – sve skupa itekako je imalo svoju svrhu.

Pod izlikom „odbrane naroda i države“ diktatura Partije se još više učvršćivala, a sustav represije pojačavao. Dežurni „patrioti“ iz Agitpropa bili su zaduženi za širenje takve propagande s ciljem homogenizacije građana i njihovog planskog i smišljenog (periodičnog) „mobilisanja“ na planu „odbrane tekovina revolucije i teritorijalnog integriteta Jugoslavije“ – koja je tobože, bila trajno „ugrožena“ od svih (i naročito susjeda).

Današnji neo-komunisti u Hrvatskoj čine isto (samo što na sreću u rukama više nemaju vlast niti raspolažu silom), s tom razlikom da su okrenuti uglavnom „unutarnjem neprijatelju“.

U stalnoj su potrazi za „neprijateljima“ („ustašama“, „fašistima“, „filo-nacistima“, „talibanima“, „teroristima“) i tu pušu u isti rog sa srpskim fašistima i četnicima. Služe se propagandnim šprancama Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Vojislava Šešelja i drugih četnika i fašista, uz isti vokabular i još su drskiji i bezobzirniji.

Vlastitu zemlju blate i kleveću pred svijetom i svaljuju na nju optužbe koje nemaju veze sa zdravim razumom. Toga nema nigdje u svijetu – jedino u Hrvatskoj.

Svaki dašak istine koji dopre kroz medije, kod njih izaziva još veću mržnju, ali i strah.

Mržnja je znak slabosti, a panika izraz kukavičluka i to oni sakriti ne mogu nikakvim trabunjanjima o „antifašizmu“, prijetnjama, podmetanjima, lažima i krivotvorinama.

Staljina više nema, a ni Tita. Ni komunizma. Jugoslavije nema. Komunističke partije nema. Ali ostali su preživjeli sljedbenici sustava, bolesnici patološki zadojeni tim idejama koji još uvijek mašu zločinačkim zastavama kao nedavno na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Evo, upravo zadnjih mjeseci, neki drugi bolesnici iz istog  (komunističkog) legla produciraju svjetsku krizu i prijete globalnim ratom. Sjeverna Koreja i njihov sustav dobar su primjer do čega dovode bolesne komunističke ideje kad im se to omogući i prepusti slobodan prostor za djelovanje. Nesretnici koji tamo žive najbolji su pokazatelj pogubnog utjecaja komunizma na ljudsku psihu dokaz u što se pod njegovim utjecajem čovjek može pretvoriti.

Ne bismo li i mi bili slični njima da je komunistički režim potrajao još koje desetljeće?

Kad je riječ o našim domaćim „antifama“, čovjek ne može a ne upitati se: kakvi su to mentalni sklopovi koji se vežu za propale ideologije i sustave, brane zločin i bave utopijom, a u isto vrijeme sebi su prigrabili ekskluzivno pravo da se lažno predstavljaju kao autentični borci za „slobodu“, „ljudska prava“, „demokraciju“, „prava manjina“ ?

Zar ne znaju da se svaka obmana, laž, prijevara, prije ili kasnije otkrije i izađe na svjetlo dana?

Istina je voda duboka, „drugovi“ – kaže jedna stara izreka.

Antifašizam jeste sastavnica Ustava današnje Republike Hrvatske, ali antifašizam demokratskog svijeta, antifašizam koji je stečevina suvremene civilizacije i plod borbe desetaka tisuća hrvatskih antifašista-idealista koji nisu okrvavili ruke krvlju nevinih žrtava. Taj antifašizam nema ničega zajedničkog s ovom karikaturom od „antifašizma“ koju nam podmeću neo-komunisti. Njihov „antifašizam“ ne razlikuje se od naci-fašizma u čijem su slamanju ginuli naši branitelji i građani u Domovinskom ratu 90-ih godina prošlog stoljeća.

U Preambuli hrvatskog Ustava jasno stoji da se povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost među ostalim očitovalo:

„ – U uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izaženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…

-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne…“

(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, I. Izvorišne osnove; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.)

Ne smije se smetnuti s uma da ZAVNOH nije bio nikakav „revolucionarni organ“ ili predstavničko tijelo Komunističke partije, nego opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.“ (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67105; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.). Golema većina njegovih članova nisu bili članovi Komunističke partije.

ZAVNOH se ne može trpati u isti koš s KPH, još manje s KPJ iako se to ne rijetko pokušava.

Dakle, suvremena Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ali ni SFRJ, nije nastala na temeljima Ustaškog pokreta, ali niti na temeljima Komunističke partije, nego na antifašističkoj borbi njezina naroda tijekom Drugoga svjetskog rata (1941-45.) i potom Domovinskog rata (1991-95.).

U Domovinskom ratu bili smo suočeni s velikosrpskim naci-fašizmom koji je u savezu i koaliciji s komunističkom „JNA“, brutalnom agresijom, masovnim zločinima i razaranjima krenuo na uništenje hrvatskoga naroda i svega što nije bilo srpsko, u cilju stvaranja „Velike Srbije“.

Pa zar onda nije apsurdno tvrditi kako je „Hrvatska nastala na temeljima ‘državnosti’ koju je imala u SFRJ“? Hrvatska je postojala stoljećima prije bilo kakve Jugoslavije i uz krvave žrtve se izvukla iz ove Druge, socijalističke. Sami događaji iz 90-ih godina prošlog stoljeća rječito govore o kakvoj se „državnosti“ SR Hrvatske radilo i tu doista ne treba trošiti riječi.

Hrvatski branitelji bili su i antifašisti i antikomunisti i naš narod je krvavo platio svoju slobodu u srazu s kokardom i petokrakom (četnicima i komunistima).

Zar netko stvarno misli da ćemo tek tako zaboraviti sve što je bilo i o tomu šutjeti?

No, da skratimo.

Antifašizam DA, ali podvala s komunističkim „antifašizmom“ koji je kukavičje jaje i iza kojega se kriju rijeke krvi, teror, masovni zločini i deseci milijuna žrtava – NE!

Nema tog demokrata i humanista koji neće prihvatiti pošten i iskren stav časne i hrabre znanstvenice židovske krvi Hannah Arendt, koja je ne bez razloga (i ne jednom) rekla i napisala:

Nitko nema moralno pravo sebe nazivati antifašistom, ako istodobno nije i antikomunist“.

Krv i zločin je ono što čini razdjelnicu između ideologija Dobra i ideologija Zla. I tu za psihički zdravog i normalnog čovjeka ne može biti nikakvih dilema.

Onaj tko se drži univerzalnih humanističkih načela i komu je putokaz istina, nema se čega sramiti, a još manje plašiti.

Zlatko Pinter 

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

BiH kao unija triju republika – 25 godina od ‘Owen-Stoltenbergovog plana’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije točno 25 godina međunarodna zajednica predložila je mapu podjele BiH na tri republike u procesu koji se naziva “Owen-Stoltenbergov plan” a koji je predvidio BiH kao uniju triju republika s hrvatskom, muslimanskom i srpskom većinom.

Iako je ovaj plan bio dubuko nepravedan prema Hrvatima, jer je u odnosu na onaj raniji “Vance-Owen plan” davao Hrvatima puno manje teritorija i praktički priznao sva muslimanska ratna osvajanja i etničko čišćenje Hrvata s područja Konjica, Jablanice, Fojnice, Bugojna, Kaknja itd. vodstvo Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna je, kao i uvijek, s ciljem prestanka rata i postizanja mira, prihvatilo i ovaj prijedlog, i osam dana kasnije, 28. kolovoza (zapamtite dobro taj datum), počelo i provoditi ovaj plan, zamjenivši pojam “zajednica” pojmom “republika” (jer je , ponavljam, Owen-Stoltenberg plan zamišljao).

U tim i takvim okolnostima 28. kolovoza 1993. godine proglašena je Hrvatska Republika Herceg-Bosna, što su kasnije pojedinci, prije svih udbaški ‘ubojica Kardinala Stepinca’, Josip Manolić, prikazivali totalno izvan ovog konteksta, kao “ključni dokaz separatizma, jer republika znači država”, a potpuno zanemarivši kontekst i činjenicu da je britanski lord David Owen bio opunomoćeni mirovni izaslanik Europske unije, a Thorvald Stoltenberg opunomoćeni mirovni izaslanik UN-a.

Shodno tome, vodstvo Herceg-Bosne nije poduzelo nikakav jednostrani akt separatizma i secesionizma kako to tvrde razni mesići, pusići, manolići, banci i slična tevabija, nego je samo, kao uostalom i u svezi svih ostalih sličnih mirovnih prijedloga, djelovalo sukladno onome što je predlagala međunarodna zajednica!

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (7)

Objavljeno

na

Objavio

S obzirom na to da se masovna grobišta iz vremena Drugoga svjetskog rata – koja su komunisti i partizani punili što razoružanim hrvatskim vojnicima, što civilima – otkrivaju iz godine u godinu, oni ozbiljniji povjesničari (premda bili i projugoslavenske orijentacije), kao i neki sami sudionici partizanskog pokreta, posljednjih su godina počeli priznavati da je zločina doista bilo. Međutim, za te zločine i danas neki pronalaze svojevrsna opravdanja.[1]

Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein navodi da „osveta koja je kulminirala u svibnju 1945. nije bila bezrazložna. Ona je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.“.[2] No pitanje je – dodaje Goldstein – je li ta osveta odnosno kazna koju su dobili pojedinci i čitave skupine bila primjerena.[3]

Takvim se shvaćanjem, međutim, ne otvara prostor za relativizaciju samo komunističko-partizanskih, već i ustaških zločina. Naime, ako se komunističko-partizanski zločini krajem rata mogu pravdati „zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.“, zar se onda – ako ćemo biti dosljedni – po istoj logici ustaški zločini prema Srbima ne mogu pravdati zločinima što su ih Srbi počinili nad hrvatskim stanovništvom, napose nakon proglašenja NDH? Jer, prve zločine na prostoru NDH – kako je u raspravi već naznačeno – počinili su upravo Srbi! A tomu svakako treba nadodati i činjenicu da ustaškim zločinima nad Srbima nisu prethodili samo zločini Srba nad Hrvatima nakon proglašenja NDH, nego i više od dva desetljeća terora što ga je u okviru Kraljevstva SHS/Kraljevine Jugoslavije nad Hrvatima provodio velikosrpski režim.[4] Za ilustraciju dovoljno je navesti da je prema Miroslavu Krleži samo do sredine 1928. u Jugoslaviji izvršeno 24 političkih smrtnih osuda, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhićenja, dok je 3000 ljudi emigriralo iz političkih razloga.[5]

U tom kontekstu dr. Jere Jareb navodi: „Iako se s moralnog i realnog političkog gledišta ne da braniti politiku Ustaškog pokreta prema srpskoj narodnoj manjini u NDH, ona je, s druge strane, psihološki razumljiva. Ustaški pokret bio je odgovor na srpske zulume i bespravnu vladavinu u Hrvatskoj. Smisao stvaranja Ustaškog pokreta i akcije dra Ante Pavelića bio je, da na silu treba odgovoriti silom. ‘Na ljutu ranu ljuta trava bila je Pavelićeva deviza’“.[6]

Slično razmišlja i francuski povjesničar Dominique Venner. „Hrvati su“ – ističe on u svojoj poznatoj knjizi Povijest terorizma – „znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje“.[7]

Kako bi pokušali umanjiti odgovornost komunista i partizana za masovne zločine, neki navode i to da su likvidacije u to vrijeme bile izvršavane ne samo u Jugoslaviji, nego i u drugim zemljama Europe. Kao primjer se obično spominje Francuska. Međutim, ukupan broj osoba koje su u Francuskoj smaknute prije i nakon oslobođenja iznosio je oko 10.500, uključujući i one koji su ubijeni u „divljim čistkama“.[8] Usporedi li se broj ubijenih u Francuskoj s višestruko većim brojem ubijenih u Jugoslaviji,[9] i uzme li se u obzir činjenica da Francuska broji nekoliko puta više stanovnika od Jugoslavije, lako se dolazi do zaključka da ni ovaj argument ne drži vodu.

Među onima koji priznaju komunističko-partizanske zločine, a proizlaze iz komunističkog-partizanskog miljea, mali je broj onih koji će priznati da je zapovijed za masovna ubojstva došla iz samoga vrha, tj. od Josipa Broza Tita. Iako je uopće smiješno i neozbiljno tvrditi da bi se tolika masovna ubojstva mogla počiniti bez znanja Tita – vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Partizanskih odreda Jugoslavije – broj onih koji tvrde da Tito nije dao naredbu za ubojstva (i da zapravo nije znao za ubojstva), i dalje je poprilično velik. Takvo je postupanje, međutim, donekle i razumljivo: vođa personificira pokret; obranom Tita brani se i partizanski pokret. Prilikom obrane Tita često se navodi njegova brzojavka („depeša“) od 14. svibnja 1945. da se poduzmu „najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka“.[10]

Tu je depešu Tito navodno uputio štabovima Prve, Druge, Treće i Četvrte Jugoslavenske armije. Međutim, najvjerojatnije je riječ o naknadnoj krivotvorini.[11] Britanski povjesničar ruskoga podrijetla Nikolaj Tolstoj smatra da je riječ o „običnoj krivotvorini“ te dodaje: „Bio je to, naprotiv, komad papira ispisan pisaćim strojem, bez ikakvih indikacija odakle potječe – ne samo što nije nosio Titov potpis nego se čak ni formalno nije radilo o pravom naređenju“.[12] Uostalom, čak i da je depeša autentična, Titove zapovijedi koja su smjerale u sličnom pravcu su i ovako bile samo za „javnu“ i „vanjsku“ uporabu.[13]

Međutim, kada se razmotri što su o zločinima pisali i govorili Titovi suradnici i visokorangirani jugokomunistički dužnosnici, i kad se uz to proanaliziraju neke Titove izjave i postupci, postaje vidljivo da Tito ne samo da je znao za zločine, nego ih, vrlo vjerojatno, i zapovjedio.

aleksandar rankovic

Aleksandar Rankovic

Tako je, primjerice, po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.[14] Hrvatski su mladići morali umrijeti da bi živila Jugoslavija i da bi se Srbi „izdovoljili“…

General Kosta Nađ, koga je Tito u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao „lično odgovornim“,[15] o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“[16]. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“.[17] U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.[18]

Sama činjenica da je Tito imao telefonsku vezu s Nađom dokazuje da je Tito imao i kontrolu nad snagama koje su sudjelovale u zločinima. Pravnik Dominik Vuletić o tomu piše: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“.[19]

Slično navodi i akademik Vladimir Đuro Degan: „Za masovne zločine koji su u Jugoslaviji uslijedili 1945. godine prvenstvenu odgovornost snosi onaj tko ih je organizirao i počinio. To je bila tek ustanovljena Jugoslavenska armija s njezinim vrhovnim komandantom Josipom Brozom Titom. (…) Naime, tehnologija razoružavanja zarobljenika u svibnju te godine, njihovo vezivanje žicom i ubijanja nad jamama i tenkovskim rovovima, kao i ‘križni put’ onih koji odmah nisu bili smaknuti, bili su previše dobro organizirani da bi se mogli pripisati osveti pojedinaca“.[20]

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika,[21] navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao „komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika“ i tražio da se „riješi pitanje njihove sudbine“.[22] Kotnik dalje svjedoči da je Nađ „tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Josipu Brozu Titu, nap. D.D.) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave“.[23] S obzirom na to da je upit o postupanju sa 160.000 zarobljenika zatražen od Tita osobno, naređenje „da se svi ti zarobljenici likvidiraju“ mogao je dati isključivo on kao vrhovni zapovjednik.

Titov bliski suradnik Milovan Đilas smatra da za masovna ubojstva u svibnju „pismena naredba nije postojala“. Pritom ne spominje je li postojala usmena naredba (koja u vojsci ima jednako obvezujuću snagu kao i pismena!). No, dalje nadodaje da prema „strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha“.[24] Đilas, dakle, jasno ukazuje na Titovu krivnju. O masovnim ubojstvima Đilas dalje kaže: „Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru (…) spomenuo da smo tada preterali, jer da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiš jednom zauvek!“.[25]

Đilas vrlo jasno zaključuje da se Tita ne može braniti svaljivanjem krivnje na njegove suradnike; ni za djela prije rata, ni za djela poslije rata: „Iluzija je, ako ne i nešto gore, da je moguće ‘obeliti’ Tita ocrnjujući njegove najbliže suradnike iz predratnog, ratnog i posleratnog (antisovjetskog) perioda: svi su oni, svi smo mi, iz istog legla, dakako s ličnim svojstvima, složni i jedinstveni u obavljanju revolucionarnog zadatka… A u tvrdnji hrvatskih i albanskih nacionalista da je Ranković u Hrvatskoj, odnosno na Kosovu, sprovodio poseban, svoj režim, ne radi se samo o izvrtanju činjenica, nego i o političkom, propagandnom iskorišćavanju činjenice da je Ranković Srbijanac. Nikakvog ‘Rankovićevog režima’ nije bilo, bar ne dok sam ja bio u vlasti – sve je to bio Titov režim, režima Tita i grupe koja se već pre rata učvrstila oko njega. Napose je to netačno kad se radi o Hrvatskoj: unutrašnje prilike u Hrvatskoj Tito je kontrolisao neposredno, preko ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Steve Krajačića. Krajačić je samo formalno, administrativno, bio pod Rankovićem, odnosno saveznim ministarstvom, a faktički neposredno pod Titom, kome je činio i svakojake luksuzne, ‘reprezentativne’ usluge: vile, slike, skulpture…“.[26]

Publicist Slavko Goldstein u predgovoru Đilasove knjige „Vlast i Pobuna“ piše da je najvažnije odluke uvijek „donosio Josip Broz Tito, obično uz prethodne dogovore s trojicom najbližih suradnika (Kardelj, Ranković, Đilas)“.[27] Likvidacije protivnika nakon rata nesumnjivo spadaju u kategoriju „najvažnijih odluka“. O odnosu Tita prema likvidacijama S. Goldstein kaže: „Tito je znao za likvidacije ili je naknadno za njih saznavao; katkad je i negodovao zbog pretjeranosti, ali ništa ozbiljno nije poduzeo da ih preduhitri ili naknadno kazni počinitelje“.[28]

Slovenska povjesničarka Jerca Vodušek Starič, kojoj bi teško bilo pripisati neobjektivnost, s obzirom na to da su joj i otac i majka bili partizanski prvoborci, smatra da je za zločine u Hudoj Jami krivac Tito.[29] Simo Dubajić ne dvoji da je odluku o ubojstvima donio Tito. Na pitanje N. Tolstoja, je li naredba za likvidaciju došla od Tita osobno, Dubajić odgovara: „Naravno. Niko nije mogao doneti takvu odluku, osim njega“.[30]

Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: „Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita“.[31] Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, koji je bio zadužen za organizaciju likvidacije zarobljenika, o masovnim likvidacijama kaže: „Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh i tko je bio na njegovu čelu. Rečeno nam je: ‘Neprijatelja ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje’! Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata da je druga faza“.[32] Albert Svetina, prvi partijski sekretar OZNA-e za Sloveniju od 1944. do svibnja 1945., navodi kako je na Kočevskom Rogu ubijeno najmanje 40 000 ljudi te ističe kako su svi u OZNA-i znali za masovne likvidacije.[33]

Ivan Fumić

Ivan Fumić

Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, na jednu je primjedbu novinara Andrije Tunjića („Lani ste mi rekli da je Tito kriv za Bleiburg, a onda ste sve to za tri dana opovrgnuli“) u razgovoru 2000. odgovorio: „I tada sam rekao, a i danas tvrdim da je Tito kao vrhovni zapovjednik vojske NOBa odgovoran za sve što je ta vojska učinila, pa i za Bleiburg. Ali, u smislu položaja na kojem je bio! Zločin Bleiburga ne može se ničim opravdati. To je bio zločin na zarobljenim pripadnicima oružanih snaga Hrvatske i civilima. Zarobljen čovjek mora biti legalno suđen, a ne likvidiran“.[34]

Na Titovu krivnju ukazuje i izjava koju je dao pred sveučilištem u Ljubljani nakon masovnih likvidacija, gdje je pred tisućama ljudi izjavio: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći“.[35] Đilas o ovomu Titovu govoru piše: „Titu se u tom govoru ‘omaklo’ i priznanje da se pobijene zarobljenike kontrarevolucionarne skupine – ‘kvislinge je’ – kako se on izrazio – ‘stigla ruka pravde’. Tada su ta masovna streljanja manje skrivana – bila su ‘prirodnija’ i ‘logičnija’. A svakako je s njima u vezi i Staljinova pohvala, koju je izrekao koreći Poljake: Tito je junačina (molodjec): on nema problema s neprijateljima – sve ih je pomlatio (perebil). – To mi je prepričao diplomata iz poljske delegacije, u vožnji od Bleda za Ljubljanju, u leto 1946. godine“.[36] Uostalom, zaključuje Đilas, u „partiji, odnosno u partijskom vrhu, nije bilo nikakvih bitnih razlika, pogotovu ne u pitanjima učvršćivanja vlasti, jačanja partije i proširivanja njene dominacije. Nije bilo razlika ni u progonima kontrarevolucionara i istrebljivanju kolaboranata“.[37]

O Titovoj krivnji svjedoči i depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom“.[38] A. Ranković kao načelnik OZNA-e bio je izravno odgovoran Titu, tako da ovu depešu zasigurno nije uputio bez prethodnog savjetovanja s Titom.

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“.[39]

Izjave samih visokih komunističkih dužnosnika, dakle, nesumnjivo ukazuju da je Tito bio naredbodavac zločina. Uostalom, Tito je u likvidaciji protivnika imao bogato iskustvo još iz svojih moskovskih dana, kad je kao agent Kominterne u SSSR-u dao likvidirati osam stotina jugoslavenskih komunista i socijalista.[40] Smrt tisuća ljudi za Tita je, kao i za njegova naredbodavca i uzora u vrijeme rata, Staljina, bila samo statistika.

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

 [1] Svakako najočitiji primjer opravdavanja zločina tvrdnja je Stjepana Mesića da je osveta nad ustašama „bila neminovna jer su počinili prestrašne zločine“. Dakako, kad bi netko rijetke i sporadične zločine koje je HV nakon Oluje počinila nad Srbima nazvao neminovnom posljedicom prestrašnih srpskih zločina u recimo Vukovaru ili Škabrnji, nema sumnje da bi takav od Mesića i njegovih istomišljenika bio prozvan fašistom i otpadom ljudskog roda.
[2] Ivo GOLDSTEIN, „Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta“, u: Bleiburg i Križni put 1945.: zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb, 12. travnja 2006., ur.: Juraj HRŽENJAK, Krešimir PIŠKULIĆ, Petar STRČIĆ, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske – Multigraf marketing, Zagreb, 2007., 32.
[3] Isto.
[4] Opš. Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Kulturno-historijsko društvo „Hrvatski rodoljub“, Zagreb, 1942.; pretisak: Školska knjiga, Zagreb, 1992. Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj 1918. – 1935., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2002.
[5] Miroslav KRLEŽA, „Glavnjača kao sistem“. Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 14 – 15, Zora, Zagreb, 1957., 612. – 614..
[6] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 90.
[7] Dominique VENNER, Povijest terorizma, Alfa, Zagreb, 2005., 87.
[8] Vladimir GEIGER, „Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 352.
[9] Dr. Zdravko Dizdar govori o 62.000 poimenično utvrđenih poslijeratnih hrvatskih žrtava, uglavnom Bleiburga i Križnih putova hrvatskih vojnika i civila s područja nekadašnje NDH, od Dubrovnika do Varaždina i od Zemuna do Senja (Zdravko DIZDAR, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)“, 188.). Istraživanja, međutim, nisu ni blizu kraja, stoga je broj nesumnjivo mnogo veći.
[10] Josip BROZ TITO, Sabrana djela. Tom dvadeset osmi, 1. Ma j -6 .jul 1945., Komunist, Beograd, 1988., 43.
[11] Tito je poslije rata naknadno revidirao svoje brojne radove. Tako je, primjerice, revidirao proglas CK KPJ od 22. lipnja 1941. u kome je stajalo njegovo pitanje: „Može li itko pošten na svijetu više vjerovati glupim izgovorima fašističkih probisvijeta“. Nakon rata iz tog je proglasa izostavljena riječ „više“ (Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 295.). Izostavljanjem riječi „više“ zapravo je skriven dokaz da je Tito do tada vjerovao u sporazum Ribbentrop – Molotov.
[12] Nikolaj TOLSTOY, „Povijest pred sudom“, Start (Zagreb), 6. siječnja 1990., 51. Prema: Martina GRAHEK RAVANČIĆ, „Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007., br. 3., Zagreb, 2007., 539. – 540.
[13] Vladimir GEIGER, „Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg“, 342.
[14] Komunistički zločini nisu antifašizam, Hrvatski informativni centar, prosinac 2008., 24.
[15] Kosta NAĐ, Pobeda, Spektar, Zagreb, 1980., 200.
[16] Isto, 191.
[17] Isto, 212.
[18] Branimir LUKŠIĆ, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima. Bio je to britanski i partizanski genocid nad 330.000 Hrvata“, Hrvatski list, Zadar, 13. svibnja 2010., 26. – 27.
[19] Dominik VULETIĆ, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“, Pravnik, 41./2007., br. 85, Udruga Pravnik, prosinac 2007., 137.
[20] Prema: Tomislav VUKOVIĆ, „Blajburške žrtve govore i danas (o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti). Hrvatski mučenički diptih“, Prilika, Mjesečni magazin Glasa Koncila, br. 5 (29), Zagreb, svibanj 2010., 12.
[21] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, 166.
[22] Isto, 167.
[23] Isto, 167. – 168.
[24] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, 433.
[25] Isto.
[26] Milovan ĐILAS, Vlast i pobuna, Memoari, EPH Liber, Zagreb, 2009, 62.
[27] Isto, 12.
[28] Miljenko JERGOVIĆ, „Intervju sa Slavkom Goldsteinom. ‘Tito je bio vođa zavjere šutnje o Bleiburgu’“, http://www.jutarnji.hr/slavko-goldstein—tito-je-bio-voda-zavjere-sutnje-o-bleiburgu/275716/, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[29] „Za zločine u Hudoj Jami krivac je Tito“, http://www.jutarnji.hr/-za-zlocine-u-hudoj-jami-krivac-je-tito-/197753/, pristup ostvaren 12. ožujka 2009.
[30] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 383.
[31]„Grobnica strave: „Najmanje nam je potrebno novih povijesnih i ideoloških sukoba“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/zrtve-komunistickog-rezima-pokolj-u-slovenskom-rudniku-naredio-je-tito/424361.aspx, pristup ostvaren 7. ožujka 2009.
[32] Mladen GENC, „Što je o masovnim likvidacijama nakon 2. svjetskog rata otkrio oficir Ozne Zdenko Zavadlav. Ubijani su po naređenju s vrha – bez suđenja“, Varaždinske vijesti, br. 3367, 14. srpnja 2009., 18.
[33] Marijana CVRTILA, „U Deželi grob do groba…“, http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19990912/novosti.htm, pristup ostvaren 8. ožujka 2009.
[34] Andrija TUNJIĆ, „Ivan Fumić: Nitko normalan u Hrvatskoj ne smije kriminalizirati Domovinski rat“, Vjesnik, Zagreb, 21. listopada 2000., 3.
[35] Borba, 28. svibnja 1945. Prema: P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 222.
[36] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 140.
[37] Isto, 60.
[38] Anđelko MIJATOVIĆ, „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda: masovna poratna pogubljenja na brojnim stratištima i žrtve hrvatskih marševa smrti (26). Nova vlast uhićuje, zatvara i likvidira“, Vjesnik, Zagreb, 13. srpnja 2005., 63.
[39] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 221.-222.
[40] Knjige koje se bave tim dijelom Titova života su: Silvin EILETZ, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. – 1940. (2008) i Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća (2009).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari