Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je antifašizam sveden na floskulu?

Objavljeno

na

Zamjena teza ili „okretanje pile naopako“ – kako narod kaže, nije ništa novo u našoj (i ne samo našoj) političkoj praksi.

Međutim, kad se piromani odmah nakon podmetanja požara pojavljuju kao „vatrogasci“ ili se lopovi netom poslije krađe priključe gomili i u prvim redovima ističu svojim grlenim „Drž’te lopova!“, to u najmanju ruku traži razotkrivanje – ne onakvo kakvo prakticira naš premijer Plenković (jer to mi više sliči prikrivanju), nego stvarno i argumentirano raskrinkavanje te prijetvornosti, perfidije i lukavosti, ogavne podmetačine s nakanom potpunog izvrtanja istine.

Kad se štetočine pojavljuju kao spasitelji, to je izvan pameti. I toga je već pomalo dosta svakomu od nas koji vidimo i znamo što se događa, unatoč RTL-u, N1 televiziji, srpskim Novostima i čitavoj plejadi drugih „piromana“ i „lopova“ koji se bave narečenim rabotama i prljavštinama unoseći u naše društvo razdor,  kreirajući nepostojeću stvarnost i agresivno ispirući mozak ovom jadnom zbunjenom narodu.

Tema antifašizma i zloporabe tog pojma povlači se već dugi niz godina i nema tko do sada nije pokušao objasniti taj fenomen.

Pa kad je već tako, da i moja malenkost proba dati svoj doprinos (koliko god on beznačajan i za neke možda čak i sporan bio – Čast mi je biti meta, rekao bi Cyrano de Bergerac).

Svaki prosječno obaviješten i civiliziran čovjek, humanist i demokrat koji drži do univerzalnih vrijednosti današnjeg svijeta, spremno i bez ostatka potvrdit će kako je antifašizam izvan svake sumnje humanistička stečevina naše civilizacije, kao što komunizam, nacizam i fašizam spadaju među najveća zla s kojima se ta ista civilizacija suočila u svojoj povijesti.

Dakle, ni u kojem slučaju nije sporan antifašizam, kao moralni i etički kodeks, stav ljudi koji su prije 70 i više godina pružali otpor ideologiji zla i istrebljenja niti činjenica da je on (na globalnoj, svjetskoj razini) u suštini bio izražen kratkotrajnim vojnim savezom vodećih sila Zapada i Istoka koje su unatoč svim ideološkim razlikama zajedničkim snagama kao ANTIHITLEROVSKA KOALICIJA porazile Hitlera, Mussolinija i japanski imperijalizam.

Ali, itekako je sporno to što se ANTIFAŠIZAM uporno veže za KOMUNIZAM.

Nisu li u tom „antifašističkom pokretu“ (koji u biti nikad nije institucionaliziran niti je kao takav formalno postojao, nego je predstavljao široki pokret otpora svih onih koji su bili ugroženi i krenuli u rat protiv Sila Osovine) KOMUNISTI PREDSTAVLJALI MINORNU SKUPINU koja je sebe proglasila „avangardom“ i prigrabila zasluge milijuna idealista, istinskih antifašista koji su se za tu ideju žrtvovali bez ostatka i ne tražeći ništa, a ničega zajedničkog s komunizmom nisu imali? Čak štoviše, mnogi od njih bili su antikomunisti i demokrati – jer komunizam je kao ideologija suprotstavljena ljudskoj slobodi i demokraciji bio prihvatljiv jedino onima koji su imali odmak od humanističkih i demokratskih vrijednosti ili nisu razumijevali njegovu suštinu.

Što ćemo sa zemljama zapadne hemisfere koje su bile antifašističke, ali u isto vrijeme i antikomunističke?

I zašto komunistički pokret, kad već njegovi promicatelji i zaštitnici tvrde kako je bio „avangarda“ antifašističkog pokreta na istoku i jugoistoku Europe, tu svoju poziciju avangarde ne zauzima i u svemu onome što je u suprotnosti s bilo kakvim istinskim antifašizmom i humanističkim načelima, a de facto je počinjeno od strane Komunističke partije i u okviru komunističkog sustava?

Pitanjima nikad kraja.

Zar ponovno treba podsjećati da je komunizam oličen u SSSR-u kao kolijevci te ideologije i Staljinu kao vodećoj ličnosti međunarodnog komunističkog pokreta BIO U USKOJ VEZI I SAVEZU s nacizmom i to godinama prije Drugoga svjetskog rata?

Zar treba podsjećati na to da je SSSR već 20-ih godina ustupao svoje poligone za obuku njemačkim zrakoplovnim snagama, a u kasnijoj fazi suradnje davao Njemačkoj svu moguću tehničku i materijalnu pomoć u izgrađivanju nacističkog ratnog stroja (sirovine, hranu, vojna sredstva) i propagandno podržavao njezine osvajačke težnje?

Nisu li konačno i sljedstveno takvom savezništvu, nacisti i komunisti postigli i pismene sporazume o podjeli Europe, suradnji, prijateljstvu i nenapadanju (oba potpisana u Moskvi, prvi – 23. kolovoza 1939., drugi – 28. rujna iste godine), poslije čega je slijedio cijeli niz drugih konkretnih sporazuma i ugovora koji su detaljno definirali demarkaciju (razgraničenje) Europe, suradnju NKVD-a i Gestapoa, suradnju Crvene armije i Waffen SS-a (odnosno Wehrmachta), zajedničko nastupanje prema Židovima i drugim građanima osvojenih područja itd., itd.

Kako opravdati agresiju SSSR-a na Finsku, Baltičke republike (Litva, Latvija, Estonija), Poljsku?

Tko može opravdati usluge koje je komunistički SSSR činio nacistima u vrijeme Bitke za Britaniju (ljeto 1940.), kad su im Sovjeti na uporabu velikodušno dali pomorsku luku kod Murmanska, stavili im na raspolaganje radarske sustave i posade za navođenje bombardera, ponudili ledolomce za krčenje ruta u Sjevernom moru za napade na savezničke brodove itd., itd?

Treba samo pogledati što o svemu kažu znanstvenici-povjesničari koji se bave istraživanjima vezano za ovu tematiku i to na temelju arhivske građe (Vidi: https://croative.net/video-sovjetska-prica/; o pogromu SSSR-a nad Židovima od 46′ nadalje) pa da stvar bude jasna da jasnija biti ne može.

Zar i to što su komunisti i nacisti počinili skupa prije službenog početka Drugoga svjetskog rata spada u „antifašizam“?

Staljin je Hitleru omogućio vođenje rata i „držao mu leđa“ na Istoku, dok je on pokoravao zapadnu Europu. Logistički je opskrbljivao njegov ratni stroj i pomagao mu u slamanju „zapadnog imperijalizma“. To i jeste bio glavni motiv Hitlera za savezništvo sa SSSR-om.

Spada li u „antifašizam“ zločin u Katynskoj šumi, masovni pokolji sovjetskih građana i pomor desetaka milijuna ljudi u SSSR-u, masovna ubijanja glađu Ukrajinaca (oko 7 milijuna), istrebljenje donskih Kozaka i brojnih drugih etničkih skupina, masovni progoni stotina tisuća ljudi u gulage, uz sve grozne zločine, pa i kanibalizam koji se javljao ne samo u logorima, nego i uslijed planskog izgladnjivanja čitavih regija i naroda? Koliko je Židova, Poljaka i pripadnika drugih naroda pobila i nacistima isporučila Crvena armija?

Je li to antifašizam?

Moramo li mi danas, u XXI stoljeću na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu gledati sovjetske zastave pod kojima se sve to činilo? Iste one zastave koje su se vijorile uz nacističke u Brest Litovsku, na Crvenom trgu u Moskvi i na drugim vojnim paradama na kojima su rame uz rame marširali Crvena armija i Wehrmacht? To su zastave koje su isticane u logorima i gulazima i znakovlje pod kojim su ubijeni deseci milijuna ljudi, žena i djece. Jesu li to civilizacijske stečevine antifašizma ili je ono što su radili SSSR i Staljin više nalik nacizmu, fašizmu i projektu istrebljenja!?

Je li itko ikad čuo da je bilo gdje u svijetu osim u komunističkoj Kini i komunističkom SSSR-u počinjen i približno takav zločin, pomor biblijskih razmjera i to vlastitih građana?

Ne, toga nije bilo nigdje osim u komunizmu.

I što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata?

Nakon poraza Sila Osovine prestaje potreba za Antihitlerovskom koalicijom i ona od 9. svibnja 1945. godine praktično ne postoji.

Demokratski zapadni svijet liječi rane, obnavlja ono što je srušeno u ratu, razvija gospodarstvo, radi na pacifikaciji Njemačke i Italije, stvara preduvjete za pomirbu i suradnju s ovim državama i nastavlja s izgrađivanjem demokratskog poretka.

A komunisti? Što oni rade?

U mjesecima poslije rata zavode diktaturu, nastavljaju s masovnim zločinima i desetljećima poslije progone „klasne neprijatelje“ ubijajući stotine tisuća ljudi – planski i organizirano, istrebljuju čitave društvene skupine (građanski sloj, intelektualce), jednako kako je to činio Staljin 30-ih godina. Brutalno kažnjavaju čak i slobodu govora, gaze svako ljudsko dostojanstvo i temeljna prava čovjeka i građanina. Naci-fašističku diktaturu zamjenjuju svojom.

I to je antifašizam!? To se netko usuđuje nazvati „antifašizmom“?

Zar itko razuman očekuje da se sva ta zla počinjena u ime „svijetle budućnosti“ i „svjetske socijalističke revolucije“ tek tako zaborave i pokriju ispraznim floskulama i parolama o „antifašizmu“?

Tu leži odgovor na pitanje: Zašto je antifašizam danas sveden na razinu floskule?

Pa „drugovi“ neo-komunisti, pseudo-liberali, „progresivci“, to ste učinili upravo VI! Vaš „antifašizam“ već je poodavno predmet crnohumornih anegdota i viceva.

Vi ste od tog pojma načinili floskulu, čak sprdnju, ne samo floskulu, upravo zato što ga vezujete za svoju zločinačku komunističku ideologiju.

I onda poput bijesnih pasa (ili „Pavlovljevih pasa“ – kako to kaže Danilo Kiš), kidišete na svakoga tko iznese ISTINU koja se ne uklapa u vaš bolesni svijet krvi i zločina.

Komunistički režimi tijekom XX stoljeća u svijetu su pobili oko 150 milijuna ljudi (samo u SSSR-u i Kini preko 100 milijuna).

Na svim „rang“ listama najvećih zločinaca u povijesti ljudske civilizacije (koje su do sada objavljene u slobodnom svijetu), među 10 mega-zločinaca, njih 8 su komunisti, a najčešće (doduše, pri dnu ljestvice – ako vam je to neka utjeha) se među njima nalazi i vaša ikona Josip Broz Tito.

To je vaša legitimacija i ogledalo ideologije koju zastupate i branite iz petnih žila.

Današnja „ljevica“ u Hrvatskoj se tobože „ograđuje od komunizma“, a dirne li bilo tko u kakav simbol tog Zla, propinju se na stražnje noge i brane komunističke „tekovine“ kao da su im životi u pitanju!?

Je li ikad itko čuo od njih da su se ogradili od Staljina (ako ne od Tita) i osudili bilo koji njegov zločin? Niste! Nećete ni čuti, jer jako dobro znaju (kao i mi) da su Tito i Staljin, Komunistička partija Jugoslavije i KPSS kao prst i nokat,  dio jedne iste priče i da se u toj konstrukciji ništa ne može taknuti a da se ona nakon toga ne uruši.

Oni se panično boje ISTINE, jer ona ruši njihovu ideologiju sazdanu na krvi nevinih, na lažima i konstrukcijama, na otetome i opljačkanom od naroda, od onih koje su pobili njihovi očevi, stričevi, ujaci, djedovi, a s njom nestaje i  privilegija i povlaštenog položaja u ovom društvu.

U tomu je stvar. Zato i grizu…i nek samo grizu…dok još mogu.

Jedna od osnovnih preokupacija komunista oduvijek je bila potraga za “neprijateljima“, jer „neprijatelji“ su im bili neophodni kako bi nastavili sa svojim terorom i ispiranjem mozga. Oni su bili „pogonsko gorivo“ njihovog zločinačkog sustava i bez „neprijatelja“ taj zlokobni stroj koji se hranio krvlju i leševima zaustavio bi se. Zato su „neprijatelji“ traženi i tamo gdje ih nije bilo i jednostavno izmišljani, pa su čitave društvene grupe, svi koji nisu bespogovorno pristajali na ropstvo i diktat Partije, žigosani tom etiketom i progonjeni.

Tako je jedna od najpoznatijih izreka na tu temu u bivšoj Jugi (koja je završila u vicu) glasila: Neprijatelj nikad ne spava“.

Mlade ljude u vojsci („JNA“) na obveznim satovima „MVP“ („moralno-političkog vaspitanja“) politički komesari uvjeravali su kako je „Jugoslavija okružena BRIGAMA“ (a riječ „BRIGAMA“ sastojala se od početnih slova zemalja s kojima je tada SFRJ graničila: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija). Dakle, sve susjedne zemlje bile su „neprijatelji“ Jugoslavije!? Naravno da to nije bilo tako. Ali, to stalno strašenje naroda i širenje masovne paranoje, te opskurne propagandne laži o opasnostima koje vrebaju od svih – sve skupa itekako je imalo svoju svrhu.

Pod izlikom „odbrane naroda i države“ diktatura Partije se još više učvršćivala, a sustav represije pojačavao. Dežurni „patrioti“ iz Agitpropa bili su zaduženi za širenje takve propagande s ciljem homogenizacije građana i njihovog planskog i smišljenog (periodičnog) „mobilisanja“ na planu „odbrane tekovina revolucije i teritorijalnog integriteta Jugoslavije“ – koja je tobože, bila trajno „ugrožena“ od svih (i naročito susjeda).

Današnji neo-komunisti u Hrvatskoj čine isto (samo što na sreću u rukama više nemaju vlast niti raspolažu silom), s tom razlikom da su okrenuti uglavnom „unutarnjem neprijatelju“.

U stalnoj su potrazi za „neprijateljima“ („ustašama“, „fašistima“, „filo-nacistima“, „talibanima“, „teroristima“) i tu pušu u isti rog sa srpskim fašistima i četnicima. Služe se propagandnim šprancama Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Vojislava Šešelja i drugih četnika i fašista, uz isti vokabular i još su drskiji i bezobzirniji.

Vlastitu zemlju blate i kleveću pred svijetom i svaljuju na nju optužbe koje nemaju veze sa zdravim razumom. Toga nema nigdje u svijetu – jedino u Hrvatskoj.

Svaki dašak istine koji dopre kroz medije, kod njih izaziva još veću mržnju, ali i strah.

Mržnja je znak slabosti, a panika izraz kukavičluka i to oni sakriti ne mogu nikakvim trabunjanjima o „antifašizmu“, prijetnjama, podmetanjima, lažima i krivotvorinama.

Staljina više nema, a ni Tita. Ni komunizma. Jugoslavije nema. Komunističke partije nema. Ali ostali su preživjeli sljedbenici sustava, bolesnici patološki zadojeni tim idejama koji još uvijek mašu zločinačkim zastavama kao nedavno na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Evo, upravo zadnjih mjeseci, neki drugi bolesnici iz istog  (komunističkog) legla produciraju svjetsku krizu i prijete globalnim ratom. Sjeverna Koreja i njihov sustav dobar su primjer do čega dovode bolesne komunističke ideje kad im se to omogući i prepusti slobodan prostor za djelovanje. Nesretnici koji tamo žive najbolji su pokazatelj pogubnog utjecaja komunizma na ljudsku psihu dokaz u što se pod njegovim utjecajem čovjek može pretvoriti.

Ne bismo li i mi bili slični njima da je komunistički režim potrajao još koje desetljeće?

Kad je riječ o našim domaćim „antifama“, čovjek ne može a ne upitati se: kakvi su to mentalni sklopovi koji se vežu za propale ideologije i sustave, brane zločin i bave utopijom, a u isto vrijeme sebi su prigrabili ekskluzivno pravo da se lažno predstavljaju kao autentični borci za „slobodu“, „ljudska prava“, „demokraciju“, „prava manjina“ ?

Zar ne znaju da se svaka obmana, laž, prijevara, prije ili kasnije otkrije i izađe na svjetlo dana?

Istina je voda duboka, „drugovi“ – kaže jedna stara izreka.

Antifašizam jeste sastavnica Ustava današnje Republike Hrvatske, ali antifašizam demokratskog svijeta, antifašizam koji je stečevina suvremene civilizacije i plod borbe desetaka tisuća hrvatskih antifašista-idealista koji nisu okrvavili ruke krvlju nevinih žrtava. Taj antifašizam nema ničega zajedničkog s ovom karikaturom od „antifašizma“ koju nam podmeću neo-komunisti. Njihov „antifašizam“ ne razlikuje se od naci-fašizma u čijem su slamanju ginuli naši branitelji i građani u Domovinskom ratu 90-ih godina prošlog stoljeća.

U Preambuli hrvatskog Ustava jasno stoji da se povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost među ostalim očitovalo:

„ – U uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izaženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…

-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne…“

(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, I. Izvorišne osnove; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.)

Ne smije se smetnuti s uma da ZAVNOH nije bio nikakav „revolucionarni organ“ ili predstavničko tijelo Komunističke partije, nego opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.“ (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67105; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.). Golema većina njegovih članova nisu bili članovi Komunističke partije.

ZAVNOH se ne može trpati u isti koš s KPH, još manje s KPJ iako se to ne rijetko pokušava.

Dakle, suvremena Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ali ni SFRJ, nije nastala na temeljima Ustaškog pokreta, ali niti na temeljima Komunističke partije, nego na antifašističkoj borbi njezina naroda tijekom Drugoga svjetskog rata (1941-45.) i potom Domovinskog rata (1991-95.).

U Domovinskom ratu bili smo suočeni s velikosrpskim naci-fašizmom koji je u savezu i koaliciji s komunističkom „JNA“, brutalnom agresijom, masovnim zločinima i razaranjima krenuo na uništenje hrvatskoga naroda i svega što nije bilo srpsko, u cilju stvaranja „Velike Srbije“.

Pa zar onda nije apsurdno tvrditi kako je „Hrvatska nastala na temeljima ‘državnosti’ koju je imala u SFRJ“? Hrvatska je postojala stoljećima prije bilo kakve Jugoslavije i uz krvave žrtve se izvukla iz ove Druge, socijalističke. Sami događaji iz 90-ih godina prošlog stoljeća rječito govore o kakvoj se „državnosti“ SR Hrvatske radilo i tu doista ne treba trošiti riječi.

Hrvatski branitelji bili su i antifašisti i antikomunisti i naš narod je krvavo platio svoju slobodu u srazu s kokardom i petokrakom (četnicima i komunistima).

Zar netko stvarno misli da ćemo tek tako zaboraviti sve što je bilo i o tomu šutjeti?

No, da skratimo.

Antifašizam DA, ali podvala s komunističkim „antifašizmom“ koji je kukavičje jaje i iza kojega se kriju rijeke krvi, teror, masovni zločini i deseci milijuna žrtava – NE!

Nema tog demokrata i humanista koji neće prihvatiti pošten i iskren stav časne i hrabre znanstvenice židovske krvi Hannah Arendt, koja je ne bez razloga (i ne jednom) rekla i napisala:

Nitko nema moralno pravo sebe nazivati antifašistom, ako istodobno nije i antikomunist“.

Krv i zločin je ono što čini razdjelnicu između ideologija Dobra i ideologija Zla. I tu za psihički zdravog i normalnog čovjeka ne može biti nikakvih dilema.

Onaj tko se drži univerzalnih humanističkih načela i komu je putokaz istina, nema se čega sramiti, a još manje plašiti.

Zlatko Pinter 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari