Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je antifašizam sveden na floskulu?

Objavljeno

na

Zamjena teza ili „okretanje pile naopako“ – kako narod kaže, nije ništa novo u našoj (i ne samo našoj) političkoj praksi.

Međutim, kad se piromani odmah nakon podmetanja požara pojavljuju kao „vatrogasci“ ili se lopovi netom poslije krađe priključe gomili i u prvim redovima ističu svojim grlenim „Drž’te lopova!“, to u najmanju ruku traži razotkrivanje – ne onakvo kakvo prakticira naš premijer Plenković (jer to mi više sliči prikrivanju), nego stvarno i argumentirano raskrinkavanje te prijetvornosti, perfidije i lukavosti, ogavne podmetačine s nakanom potpunog izvrtanja istine.

Kad se štetočine pojavljuju kao spasitelji, to je izvan pameti. I toga je već pomalo dosta svakomu od nas koji vidimo i znamo što se događa, unatoč RTL-u, N1 televiziji, srpskim Novostima i čitavoj plejadi drugih „piromana“ i „lopova“ koji se bave narečenim rabotama i prljavštinama unoseći u naše društvo razdor,  kreirajući nepostojeću stvarnost i agresivno ispirući mozak ovom jadnom zbunjenom narodu.

Tema antifašizma i zloporabe tog pojma povlači se već dugi niz godina i nema tko do sada nije pokušao objasniti taj fenomen.

Pa kad je već tako, da i moja malenkost proba dati svoj doprinos (koliko god on beznačajan i za neke možda čak i sporan bio – Čast mi je biti meta, rekao bi Cyrano de Bergerac).

Svaki prosječno obaviješten i civiliziran čovjek, humanist i demokrat koji drži do univerzalnih vrijednosti današnjeg svijeta, spremno i bez ostatka potvrdit će kako je antifašizam izvan svake sumnje humanistička stečevina naše civilizacije, kao što komunizam, nacizam i fašizam spadaju među najveća zla s kojima se ta ista civilizacija suočila u svojoj povijesti.

Dakle, ni u kojem slučaju nije sporan antifašizam, kao moralni i etički kodeks, stav ljudi koji su prije 70 i više godina pružali otpor ideologiji zla i istrebljenja niti činjenica da je on (na globalnoj, svjetskoj razini) u suštini bio izražen kratkotrajnim vojnim savezom vodećih sila Zapada i Istoka koje su unatoč svim ideološkim razlikama zajedničkim snagama kao ANTIHITLEROVSKA KOALICIJA porazile Hitlera, Mussolinija i japanski imperijalizam.

Ali, itekako je sporno to što se ANTIFAŠIZAM uporno veže za KOMUNIZAM.

Nisu li u tom „antifašističkom pokretu“ (koji u biti nikad nije institucionaliziran niti je kao takav formalno postojao, nego je predstavljao široki pokret otpora svih onih koji su bili ugroženi i krenuli u rat protiv Sila Osovine) KOMUNISTI PREDSTAVLJALI MINORNU SKUPINU koja je sebe proglasila „avangardom“ i prigrabila zasluge milijuna idealista, istinskih antifašista koji su se za tu ideju žrtvovali bez ostatka i ne tražeći ništa, a ničega zajedničkog s komunizmom nisu imali? Čak štoviše, mnogi od njih bili su antikomunisti i demokrati – jer komunizam je kao ideologija suprotstavljena ljudskoj slobodi i demokraciji bio prihvatljiv jedino onima koji su imali odmak od humanističkih i demokratskih vrijednosti ili nisu razumijevali njegovu suštinu.

Što ćemo sa zemljama zapadne hemisfere koje su bile antifašističke, ali u isto vrijeme i antikomunističke?

I zašto komunistički pokret, kad već njegovi promicatelji i zaštitnici tvrde kako je bio „avangarda“ antifašističkog pokreta na istoku i jugoistoku Europe, tu svoju poziciju avangarde ne zauzima i u svemu onome što je u suprotnosti s bilo kakvim istinskim antifašizmom i humanističkim načelima, a de facto je počinjeno od strane Komunističke partije i u okviru komunističkog sustava?

Pitanjima nikad kraja.

Zar ponovno treba podsjećati da je komunizam oličen u SSSR-u kao kolijevci te ideologije i Staljinu kao vodećoj ličnosti međunarodnog komunističkog pokreta BIO U USKOJ VEZI I SAVEZU s nacizmom i to godinama prije Drugoga svjetskog rata?

Zar treba podsjećati na to da je SSSR već 20-ih godina ustupao svoje poligone za obuku njemačkim zrakoplovnim snagama, a u kasnijoj fazi suradnje davao Njemačkoj svu moguću tehničku i materijalnu pomoć u izgrađivanju nacističkog ratnog stroja (sirovine, hranu, vojna sredstva) i propagandno podržavao njezine osvajačke težnje?

Nisu li konačno i sljedstveno takvom savezništvu, nacisti i komunisti postigli i pismene sporazume o podjeli Europe, suradnji, prijateljstvu i nenapadanju (oba potpisana u Moskvi, prvi – 23. kolovoza 1939., drugi – 28. rujna iste godine), poslije čega je slijedio cijeli niz drugih konkretnih sporazuma i ugovora koji su detaljno definirali demarkaciju (razgraničenje) Europe, suradnju NKVD-a i Gestapoa, suradnju Crvene armije i Waffen SS-a (odnosno Wehrmachta), zajedničko nastupanje prema Židovima i drugim građanima osvojenih područja itd., itd.

Kako opravdati agresiju SSSR-a na Finsku, Baltičke republike (Litva, Latvija, Estonija), Poljsku?

Tko može opravdati usluge koje je komunistički SSSR činio nacistima u vrijeme Bitke za Britaniju (ljeto 1940.), kad su im Sovjeti na uporabu velikodušno dali pomorsku luku kod Murmanska, stavili im na raspolaganje radarske sustave i posade za navođenje bombardera, ponudili ledolomce za krčenje ruta u Sjevernom moru za napade na savezničke brodove itd., itd?

Treba samo pogledati što o svemu kažu znanstvenici-povjesničari koji se bave istraživanjima vezano za ovu tematiku i to na temelju arhivske građe (Vidi: https://croative.net/video-sovjetska-prica/; o pogromu SSSR-a nad Židovima od 46′ nadalje) pa da stvar bude jasna da jasnija biti ne može.

Zar i to što su komunisti i nacisti počinili skupa prije službenog početka Drugoga svjetskog rata spada u „antifašizam“?

Staljin je Hitleru omogućio vođenje rata i „držao mu leđa“ na Istoku, dok je on pokoravao zapadnu Europu. Logistički je opskrbljivao njegov ratni stroj i pomagao mu u slamanju „zapadnog imperijalizma“. To i jeste bio glavni motiv Hitlera za savezništvo sa SSSR-om.

Spada li u „antifašizam“ zločin u Katynskoj šumi, masovni pokolji sovjetskih građana i pomor desetaka milijuna ljudi u SSSR-u, masovna ubijanja glađu Ukrajinaca (oko 7 milijuna), istrebljenje donskih Kozaka i brojnih drugih etničkih skupina, masovni progoni stotina tisuća ljudi u gulage, uz sve grozne zločine, pa i kanibalizam koji se javljao ne samo u logorima, nego i uslijed planskog izgladnjivanja čitavih regija i naroda? Koliko je Židova, Poljaka i pripadnika drugih naroda pobila i nacistima isporučila Crvena armija?

Je li to antifašizam?

Moramo li mi danas, u XXI stoljeću na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu gledati sovjetske zastave pod kojima se sve to činilo? Iste one zastave koje su se vijorile uz nacističke u Brest Litovsku, na Crvenom trgu u Moskvi i na drugim vojnim paradama na kojima su rame uz rame marširali Crvena armija i Wehrmacht? To su zastave koje su isticane u logorima i gulazima i znakovlje pod kojim su ubijeni deseci milijuna ljudi, žena i djece. Jesu li to civilizacijske stečevine antifašizma ili je ono što su radili SSSR i Staljin više nalik nacizmu, fašizmu i projektu istrebljenja!?

Je li itko ikad čuo da je bilo gdje u svijetu osim u komunističkoj Kini i komunističkom SSSR-u počinjen i približno takav zločin, pomor biblijskih razmjera i to vlastitih građana?

Ne, toga nije bilo nigdje osim u komunizmu.

I što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata?

Nakon poraza Sila Osovine prestaje potreba za Antihitlerovskom koalicijom i ona od 9. svibnja 1945. godine praktično ne postoji.

Demokratski zapadni svijet liječi rane, obnavlja ono što je srušeno u ratu, razvija gospodarstvo, radi na pacifikaciji Njemačke i Italije, stvara preduvjete za pomirbu i suradnju s ovim državama i nastavlja s izgrađivanjem demokratskog poretka.

A komunisti? Što oni rade?

U mjesecima poslije rata zavode diktaturu, nastavljaju s masovnim zločinima i desetljećima poslije progone „klasne neprijatelje“ ubijajući stotine tisuća ljudi – planski i organizirano, istrebljuju čitave društvene skupine (građanski sloj, intelektualce), jednako kako je to činio Staljin 30-ih godina. Brutalno kažnjavaju čak i slobodu govora, gaze svako ljudsko dostojanstvo i temeljna prava čovjeka i građanina. Naci-fašističku diktaturu zamjenjuju svojom.

I to je antifašizam!? To se netko usuđuje nazvati „antifašizmom“?

Zar itko razuman očekuje da se sva ta zla počinjena u ime „svijetle budućnosti“ i „svjetske socijalističke revolucije“ tek tako zaborave i pokriju ispraznim floskulama i parolama o „antifašizmu“?

Tu leži odgovor na pitanje: Zašto je antifašizam danas sveden na razinu floskule?

Pa „drugovi“ neo-komunisti, pseudo-liberali, „progresivci“, to ste učinili upravo VI! Vaš „antifašizam“ već je poodavno predmet crnohumornih anegdota i viceva.

Vi ste od tog pojma načinili floskulu, čak sprdnju, ne samo floskulu, upravo zato što ga vezujete za svoju zločinačku komunističku ideologiju.

I onda poput bijesnih pasa (ili „Pavlovljevih pasa“ – kako to kaže Danilo Kiš), kidišete na svakoga tko iznese ISTINU koja se ne uklapa u vaš bolesni svijet krvi i zločina.

Komunistički režimi tijekom XX stoljeća u svijetu su pobili oko 150 milijuna ljudi (samo u SSSR-u i Kini preko 100 milijuna).

Na svim „rang“ listama najvećih zločinaca u povijesti ljudske civilizacije (koje su do sada objavljene u slobodnom svijetu), među 10 mega-zločinaca, njih 8 su komunisti, a najčešće (doduše, pri dnu ljestvice – ako vam je to neka utjeha) se među njima nalazi i vaša ikona Josip Broz Tito.

To je vaša legitimacija i ogledalo ideologije koju zastupate i branite iz petnih žila.

Današnja „ljevica“ u Hrvatskoj se tobože „ograđuje od komunizma“, a dirne li bilo tko u kakav simbol tog Zla, propinju se na stražnje noge i brane komunističke „tekovine“ kao da su im životi u pitanju!?

Je li ikad itko čuo od njih da su se ogradili od Staljina (ako ne od Tita) i osudili bilo koji njegov zločin? Niste! Nećete ni čuti, jer jako dobro znaju (kao i mi) da su Tito i Staljin, Komunistička partija Jugoslavije i KPSS kao prst i nokat,  dio jedne iste priče i da se u toj konstrukciji ništa ne može taknuti a da se ona nakon toga ne uruši.

Oni se panično boje ISTINE, jer ona ruši njihovu ideologiju sazdanu na krvi nevinih, na lažima i konstrukcijama, na otetome i opljačkanom od naroda, od onih koje su pobili njihovi očevi, stričevi, ujaci, djedovi, a s njom nestaje i  privilegija i povlaštenog položaja u ovom društvu.

U tomu je stvar. Zato i grizu…i nek samo grizu…dok još mogu.

Jedna od osnovnih preokupacija komunista oduvijek je bila potraga za “neprijateljima“, jer „neprijatelji“ su im bili neophodni kako bi nastavili sa svojim terorom i ispiranjem mozga. Oni su bili „pogonsko gorivo“ njihovog zločinačkog sustava i bez „neprijatelja“ taj zlokobni stroj koji se hranio krvlju i leševima zaustavio bi se. Zato su „neprijatelji“ traženi i tamo gdje ih nije bilo i jednostavno izmišljani, pa su čitave društvene grupe, svi koji nisu bespogovorno pristajali na ropstvo i diktat Partije, žigosani tom etiketom i progonjeni.

Tako je jedna od najpoznatijih izreka na tu temu u bivšoj Jugi (koja je završila u vicu) glasila: Neprijatelj nikad ne spava“.

Mlade ljude u vojsci („JNA“) na obveznim satovima „MVP“ („moralno-političkog vaspitanja“) politički komesari uvjeravali su kako je „Jugoslavija okružena BRIGAMA“ (a riječ „BRIGAMA“ sastojala se od početnih slova zemalja s kojima je tada SFRJ graničila: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija). Dakle, sve susjedne zemlje bile su „neprijatelji“ Jugoslavije!? Naravno da to nije bilo tako. Ali, to stalno strašenje naroda i širenje masovne paranoje, te opskurne propagandne laži o opasnostima koje vrebaju od svih – sve skupa itekako je imalo svoju svrhu.

Pod izlikom „odbrane naroda i države“ diktatura Partije se još više učvršćivala, a sustav represije pojačavao. Dežurni „patrioti“ iz Agitpropa bili su zaduženi za širenje takve propagande s ciljem homogenizacije građana i njihovog planskog i smišljenog (periodičnog) „mobilisanja“ na planu „odbrane tekovina revolucije i teritorijalnog integriteta Jugoslavije“ – koja je tobože, bila trajno „ugrožena“ od svih (i naročito susjeda).

Današnji neo-komunisti u Hrvatskoj čine isto (samo što na sreću u rukama više nemaju vlast niti raspolažu silom), s tom razlikom da su okrenuti uglavnom „unutarnjem neprijatelju“.

U stalnoj su potrazi za „neprijateljima“ („ustašama“, „fašistima“, „filo-nacistima“, „talibanima“, „teroristima“) i tu pušu u isti rog sa srpskim fašistima i četnicima. Služe se propagandnim šprancama Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Vojislava Šešelja i drugih četnika i fašista, uz isti vokabular i još su drskiji i bezobzirniji.

Vlastitu zemlju blate i kleveću pred svijetom i svaljuju na nju optužbe koje nemaju veze sa zdravim razumom. Toga nema nigdje u svijetu – jedino u Hrvatskoj.

Svaki dašak istine koji dopre kroz medije, kod njih izaziva još veću mržnju, ali i strah.

Mržnja je znak slabosti, a panika izraz kukavičluka i to oni sakriti ne mogu nikakvim trabunjanjima o „antifašizmu“, prijetnjama, podmetanjima, lažima i krivotvorinama.

Staljina više nema, a ni Tita. Ni komunizma. Jugoslavije nema. Komunističke partije nema. Ali ostali su preživjeli sljedbenici sustava, bolesnici patološki zadojeni tim idejama koji još uvijek mašu zločinačkim zastavama kao nedavno na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Evo, upravo zadnjih mjeseci, neki drugi bolesnici iz istog  (komunističkog) legla produciraju svjetsku krizu i prijete globalnim ratom. Sjeverna Koreja i njihov sustav dobar su primjer do čega dovode bolesne komunističke ideje kad im se to omogući i prepusti slobodan prostor za djelovanje. Nesretnici koji tamo žive najbolji su pokazatelj pogubnog utjecaja komunizma na ljudsku psihu dokaz u što se pod njegovim utjecajem čovjek može pretvoriti.

Ne bismo li i mi bili slični njima da je komunistički režim potrajao još koje desetljeće?

Kad je riječ o našim domaćim „antifama“, čovjek ne može a ne upitati se: kakvi su to mentalni sklopovi koji se vežu za propale ideologije i sustave, brane zločin i bave utopijom, a u isto vrijeme sebi su prigrabili ekskluzivno pravo da se lažno predstavljaju kao autentični borci za „slobodu“, „ljudska prava“, „demokraciju“, „prava manjina“ ?

Zar ne znaju da se svaka obmana, laž, prijevara, prije ili kasnije otkrije i izađe na svjetlo dana?

Istina je voda duboka, „drugovi“ – kaže jedna stara izreka.

Antifašizam jeste sastavnica Ustava današnje Republike Hrvatske, ali antifašizam demokratskog svijeta, antifašizam koji je stečevina suvremene civilizacije i plod borbe desetaka tisuća hrvatskih antifašista-idealista koji nisu okrvavili ruke krvlju nevinih žrtava. Taj antifašizam nema ničega zajedničkog s ovom karikaturom od „antifašizma“ koju nam podmeću neo-komunisti. Njihov „antifašizam“ ne razlikuje se od naci-fašizma u čijem su slamanju ginuli naši branitelji i građani u Domovinskom ratu 90-ih godina prošlog stoljeća.

U Preambuli hrvatskog Ustava jasno stoji da se povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost među ostalim očitovalo:

„ – U uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izaženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…

-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne…“

(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, I. Izvorišne osnove; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.)

Ne smije se smetnuti s uma da ZAVNOH nije bio nikakav „revolucionarni organ“ ili predstavničko tijelo Komunističke partije, nego opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.“ (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67105; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.). Golema većina njegovih članova nisu bili članovi Komunističke partije.

ZAVNOH se ne može trpati u isti koš s KPH, još manje s KPJ iako se to ne rijetko pokušava.

Dakle, suvremena Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ali ni SFRJ, nije nastala na temeljima Ustaškog pokreta, ali niti na temeljima Komunističke partije, nego na antifašističkoj borbi njezina naroda tijekom Drugoga svjetskog rata (1941-45.) i potom Domovinskog rata (1991-95.).

U Domovinskom ratu bili smo suočeni s velikosrpskim naci-fašizmom koji je u savezu i koaliciji s komunističkom „JNA“, brutalnom agresijom, masovnim zločinima i razaranjima krenuo na uništenje hrvatskoga naroda i svega što nije bilo srpsko, u cilju stvaranja „Velike Srbije“.

Pa zar onda nije apsurdno tvrditi kako je „Hrvatska nastala na temeljima ‘državnosti’ koju je imala u SFRJ“? Hrvatska je postojala stoljećima prije bilo kakve Jugoslavije i uz krvave žrtve se izvukla iz ove Druge, socijalističke. Sami događaji iz 90-ih godina prošlog stoljeća rječito govore o kakvoj se „državnosti“ SR Hrvatske radilo i tu doista ne treba trošiti riječi.

Hrvatski branitelji bili su i antifašisti i antikomunisti i naš narod je krvavo platio svoju slobodu u srazu s kokardom i petokrakom (četnicima i komunistima).

Zar netko stvarno misli da ćemo tek tako zaboraviti sve što je bilo i o tomu šutjeti?

No, da skratimo.

Antifašizam DA, ali podvala s komunističkim „antifašizmom“ koji je kukavičje jaje i iza kojega se kriju rijeke krvi, teror, masovni zločini i deseci milijuna žrtava – NE!

Nema tog demokrata i humanista koji neće prihvatiti pošten i iskren stav časne i hrabre znanstvenice židovske krvi Hannah Arendt, koja je ne bez razloga (i ne jednom) rekla i napisala:

Nitko nema moralno pravo sebe nazivati antifašistom, ako istodobno nije i antikomunist“.

Krv i zločin je ono što čini razdjelnicu između ideologija Dobra i ideologija Zla. I tu za psihički zdravog i normalnog čovjeka ne može biti nikakvih dilema.

Onaj tko se drži univerzalnih humanističkih načela i komu je putokaz istina, nema se čega sramiti, a još manje plašiti.

Zlatko Pinter 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Nema crno-bijele istine: Srbi ustaški generali

Objavljeno

na

Objavio

Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države.

Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem.

Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder (predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora. Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati.

Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio:

”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem izdao i knjigu s tom tematikom).

Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević također su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću. Od 13 spomenutih, njih 3 ponijeli su titulu „vitez“.

Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom. Zahvaljujući ovoj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007).

Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić  (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević (umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina).

Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli.

General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine.

Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu).

Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini).

Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata).

Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu).

Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac).

General Zvonimir Stimaković

Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)

Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“.

Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!?

Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to.

Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“.

Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju.

Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nakon ovakvih emisija ne možete reći – nismo znali

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je pod pritiskom golemih problema koji se godinama guraju pod tepih, ili ih se skrivenim političkim i društvenim inicijativama potiče u njihovoj eskalaciji. Jedan od razloga neriješavanja tih problema je i to što se, kako na javnoj sceni, tako i u političkim strurkturama odluke oslanjaju na intelektualne i znanstvene medikokritete koji nisu dorasli izazovima pred hrvatskim narodom, a nameću se kao rješenje.

Primjer kako treba autoritativno, znanstveno i intelektualno pošteno i odgovorno reagirati na otvorena pitanja, naciji pružiti činjenice i usmjeriit ljudsku pozornost na bitno s nebitnih spinova mediokriteta, je sjajni dr Ante Nazor i njegov vrhunski nastup u emisiji Moja Hrvatska kod Nade Prkačin na televiziji Laudato.

Taj nastup i te poruke najbolje pokazuju koliki je značaj laudato televizije, jer se takve poruke ne mogu čuti na tzv.mainstream medijima.

Nazor je snažno upozorio na ciljeve razvoja povjesnih krivotorina i u odnosu sa Srbima i u odnosu s Bošnjacima, upozorio je na nevjerojatnu nesolidnost Aleksandra Stankovića koji je potpuno nepripremljen dočekao u udarnoj HTV-ovoj emisisji člana predsjednsištva BiH Bakira Izetbegovića i dopustio mu iznošenje nevjerojatnih i lako oborivih laži, krivotvorina i klasičnih kleveta, te prijetnji, bez i jednoga jedinoga relevantnoga potpitanja.

Nazor je snažno upozorio na izrazito opasne procese oko kurikularne reforme, postavio otvoreno javna pitanja ministrici Divjak da kaže na temelju čega je, tko i zašto izabrao inozemne recenzente tzv. identitetskih programa povijesti i hrvatskoga jezika.

Uz to je upozorio na nevjerojatne krivotvorine u tzv. europskoj čitanci koju su radlili nepozvani povjesničari u Hrvatskoj, kao Budak, čija uža specijalnoist uopće nije domovinski rat i srpska agresija, a koji nisu ni pomislili konsultirati pozvane povjesničare koji se specijalistički i znanstveno bave tim problemima i znanstvenim istraživanjima, pa je doslovno nabrojao 54 materijalne pogrješke s čitavim nizom propusta u tim udžbenicima, ukazujući na pogubne trendove manipulacije sa suradnjom nazovi znanstvenika s hrvatskih javnih sveučilišta.

Svakako pogledati, jer je svaka riječ u vremenima kada se niti ne spominju najvažnija nacionalna pitanja i dvojbe, ili ih se pokušava sasvim nekorektno preusmjeriti, dragocjena i ukazuje da Hrvatska ima i znanja i hrabrosti odgovoriti na sva pitanja, te da je to prvorazredni zadatak hrvatskih politika koje ne mogu nakon ovakvih emisija reći – nismo znali. Takvim ljudima, a Nazor nije sam, nužno je otvoriti najvažnije nacionalne javne pozornice, što je ultimativna zadaća medijskih politika i vlasti, jer se jedino tako Hrvatska može obraniti od nasrtaja na ugled i čast njenoga naroda.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari