Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je antifašizam sveden na floskulu?

Objavljeno

na

Zamjena teza ili „okretanje pile naopako“ – kako narod kaže, nije ništa novo u našoj (i ne samo našoj) političkoj praksi.

Međutim, kad se piromani odmah nakon podmetanja požara pojavljuju kao „vatrogasci“ ili se lopovi netom poslije krađe priključe gomili i u prvim redovima ističu svojim grlenim „Drž’te lopova!“, to u najmanju ruku traži razotkrivanje – ne onakvo kakvo prakticira naš premijer Plenković (jer to mi više sliči prikrivanju), nego stvarno i argumentirano raskrinkavanje te prijetvornosti, perfidije i lukavosti, ogavne podmetačine s nakanom potpunog izvrtanja istine.

Kad se štetočine pojavljuju kao spasitelji, to je izvan pameti. I toga je već pomalo dosta svakomu od nas koji vidimo i znamo što se događa, unatoč RTL-u, N1 televiziji, srpskim Novostima i čitavoj plejadi drugih „piromana“ i „lopova“ koji se bave narečenim rabotama i prljavštinama unoseći u naše društvo razdor,  kreirajući nepostojeću stvarnost i agresivno ispirući mozak ovom jadnom zbunjenom narodu.

Tema antifašizma i zloporabe tog pojma povlači se već dugi niz godina i nema tko do sada nije pokušao objasniti taj fenomen.

Pa kad je već tako, da i moja malenkost proba dati svoj doprinos (koliko god on beznačajan i za neke možda čak i sporan bio – Čast mi je biti meta, rekao bi Cyrano de Bergerac).

Svaki prosječno obaviješten i civiliziran čovjek, humanist i demokrat koji drži do univerzalnih vrijednosti današnjeg svijeta, spremno i bez ostatka potvrdit će kako je antifašizam izvan svake sumnje humanistička stečevina naše civilizacije, kao što komunizam, nacizam i fašizam spadaju među najveća zla s kojima se ta ista civilizacija suočila u svojoj povijesti.

Dakle, ni u kojem slučaju nije sporan antifašizam, kao moralni i etički kodeks, stav ljudi koji su prije 70 i više godina pružali otpor ideologiji zla i istrebljenja niti činjenica da je on (na globalnoj, svjetskoj razini) u suštini bio izražen kratkotrajnim vojnim savezom vodećih sila Zapada i Istoka koje su unatoč svim ideološkim razlikama zajedničkim snagama kao ANTIHITLEROVSKA KOALICIJA porazile Hitlera, Mussolinija i japanski imperijalizam.

Ali, itekako je sporno to što se ANTIFAŠIZAM uporno veže za KOMUNIZAM.

Nisu li u tom „antifašističkom pokretu“ (koji u biti nikad nije institucionaliziran niti je kao takav formalno postojao, nego je predstavljao široki pokret otpora svih onih koji su bili ugroženi i krenuli u rat protiv Sila Osovine) KOMUNISTI PREDSTAVLJALI MINORNU SKUPINU koja je sebe proglasila „avangardom“ i prigrabila zasluge milijuna idealista, istinskih antifašista koji su se za tu ideju žrtvovali bez ostatka i ne tražeći ništa, a ničega zajedničkog s komunizmom nisu imali? Čak štoviše, mnogi od njih bili su antikomunisti i demokrati – jer komunizam je kao ideologija suprotstavljena ljudskoj slobodi i demokraciji bio prihvatljiv jedino onima koji su imali odmak od humanističkih i demokratskih vrijednosti ili nisu razumijevali njegovu suštinu.

Što ćemo sa zemljama zapadne hemisfere koje su bile antifašističke, ali u isto vrijeme i antikomunističke?

I zašto komunistički pokret, kad već njegovi promicatelji i zaštitnici tvrde kako je bio „avangarda“ antifašističkog pokreta na istoku i jugoistoku Europe, tu svoju poziciju avangarde ne zauzima i u svemu onome što je u suprotnosti s bilo kakvim istinskim antifašizmom i humanističkim načelima, a de facto je počinjeno od strane Komunističke partije i u okviru komunističkog sustava?

Pitanjima nikad kraja.

Zar ponovno treba podsjećati da je komunizam oličen u SSSR-u kao kolijevci te ideologije i Staljinu kao vodećoj ličnosti međunarodnog komunističkog pokreta BIO U USKOJ VEZI I SAVEZU s nacizmom i to godinama prije Drugoga svjetskog rata?

Zar treba podsjećati na to da je SSSR već 20-ih godina ustupao svoje poligone za obuku njemačkim zrakoplovnim snagama, a u kasnijoj fazi suradnje davao Njemačkoj svu moguću tehničku i materijalnu pomoć u izgrađivanju nacističkog ratnog stroja (sirovine, hranu, vojna sredstva) i propagandno podržavao njezine osvajačke težnje?

Nisu li konačno i sljedstveno takvom savezništvu, nacisti i komunisti postigli i pismene sporazume o podjeli Europe, suradnji, prijateljstvu i nenapadanju (oba potpisana u Moskvi, prvi – 23. kolovoza 1939., drugi – 28. rujna iste godine), poslije čega je slijedio cijeli niz drugih konkretnih sporazuma i ugovora koji su detaljno definirali demarkaciju (razgraničenje) Europe, suradnju NKVD-a i Gestapoa, suradnju Crvene armije i Waffen SS-a (odnosno Wehrmachta), zajedničko nastupanje prema Židovima i drugim građanima osvojenih područja itd., itd.

Kako opravdati agresiju SSSR-a na Finsku, Baltičke republike (Litva, Latvija, Estonija), Poljsku?

Tko može opravdati usluge koje je komunistički SSSR činio nacistima u vrijeme Bitke za Britaniju (ljeto 1940.), kad su im Sovjeti na uporabu velikodušno dali pomorsku luku kod Murmanska, stavili im na raspolaganje radarske sustave i posade za navođenje bombardera, ponudili ledolomce za krčenje ruta u Sjevernom moru za napade na savezničke brodove itd., itd?

Treba samo pogledati što o svemu kažu znanstvenici-povjesničari koji se bave istraživanjima vezano za ovu tematiku i to na temelju arhivske građe (Vidi: https://croative.net/video-sovjetska-prica/; o pogromu SSSR-a nad Židovima od 46′ nadalje) pa da stvar bude jasna da jasnija biti ne može.

Zar i to što su komunisti i nacisti počinili skupa prije službenog početka Drugoga svjetskog rata spada u „antifašizam“?

Staljin je Hitleru omogućio vođenje rata i „držao mu leđa“ na Istoku, dok je on pokoravao zapadnu Europu. Logistički je opskrbljivao njegov ratni stroj i pomagao mu u slamanju „zapadnog imperijalizma“. To i jeste bio glavni motiv Hitlera za savezništvo sa SSSR-om.

Spada li u „antifašizam“ zločin u Katynskoj šumi, masovni pokolji sovjetskih građana i pomor desetaka milijuna ljudi u SSSR-u, masovna ubijanja glađu Ukrajinaca (oko 7 milijuna), istrebljenje donskih Kozaka i brojnih drugih etničkih skupina, masovni progoni stotina tisuća ljudi u gulage, uz sve grozne zločine, pa i kanibalizam koji se javljao ne samo u logorima, nego i uslijed planskog izgladnjivanja čitavih regija i naroda? Koliko je Židova, Poljaka i pripadnika drugih naroda pobila i nacistima isporučila Crvena armija?

Je li to antifašizam?

Moramo li mi danas, u XXI stoljeću na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu gledati sovjetske zastave pod kojima se sve to činilo? Iste one zastave koje su se vijorile uz nacističke u Brest Litovsku, na Crvenom trgu u Moskvi i na drugim vojnim paradama na kojima su rame uz rame marširali Crvena armija i Wehrmacht? To su zastave koje su isticane u logorima i gulazima i znakovlje pod kojim su ubijeni deseci milijuna ljudi, žena i djece. Jesu li to civilizacijske stečevine antifašizma ili je ono što su radili SSSR i Staljin više nalik nacizmu, fašizmu i projektu istrebljenja!?

Je li itko ikad čuo da je bilo gdje u svijetu osim u komunističkoj Kini i komunističkom SSSR-u počinjen i približno takav zločin, pomor biblijskih razmjera i to vlastitih građana?

Ne, toga nije bilo nigdje osim u komunizmu.

I što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata?

Nakon poraza Sila Osovine prestaje potreba za Antihitlerovskom koalicijom i ona od 9. svibnja 1945. godine praktično ne postoji.

Demokratski zapadni svijet liječi rane, obnavlja ono što je srušeno u ratu, razvija gospodarstvo, radi na pacifikaciji Njemačke i Italije, stvara preduvjete za pomirbu i suradnju s ovim državama i nastavlja s izgrađivanjem demokratskog poretka.

A komunisti? Što oni rade?

U mjesecima poslije rata zavode diktaturu, nastavljaju s masovnim zločinima i desetljećima poslije progone „klasne neprijatelje“ ubijajući stotine tisuća ljudi – planski i organizirano, istrebljuju čitave društvene skupine (građanski sloj, intelektualce), jednako kako je to činio Staljin 30-ih godina. Brutalno kažnjavaju čak i slobodu govora, gaze svako ljudsko dostojanstvo i temeljna prava čovjeka i građanina. Naci-fašističku diktaturu zamjenjuju svojom.

I to je antifašizam!? To se netko usuđuje nazvati „antifašizmom“?

Zar itko razuman očekuje da se sva ta zla počinjena u ime „svijetle budućnosti“ i „svjetske socijalističke revolucije“ tek tako zaborave i pokriju ispraznim floskulama i parolama o „antifašizmu“?

Tu leži odgovor na pitanje: Zašto je antifašizam danas sveden na razinu floskule?

Pa „drugovi“ neo-komunisti, pseudo-liberali, „progresivci“, to ste učinili upravo VI! Vaš „antifašizam“ već je poodavno predmet crnohumornih anegdota i viceva.

Vi ste od tog pojma načinili floskulu, čak sprdnju, ne samo floskulu, upravo zato što ga vezujete za svoju zločinačku komunističku ideologiju.

I onda poput bijesnih pasa (ili „Pavlovljevih pasa“ – kako to kaže Danilo Kiš), kidišete na svakoga tko iznese ISTINU koja se ne uklapa u vaš bolesni svijet krvi i zločina.

Komunistički režimi tijekom XX stoljeća u svijetu su pobili oko 150 milijuna ljudi (samo u SSSR-u i Kini preko 100 milijuna).

Na svim „rang“ listama najvećih zločinaca u povijesti ljudske civilizacije (koje su do sada objavljene u slobodnom svijetu), među 10 mega-zločinaca, njih 8 su komunisti, a najčešće (doduše, pri dnu ljestvice – ako vam je to neka utjeha) se među njima nalazi i vaša ikona Josip Broz Tito.

To je vaša legitimacija i ogledalo ideologije koju zastupate i branite iz petnih žila.

Današnja „ljevica“ u Hrvatskoj se tobože „ograđuje od komunizma“, a dirne li bilo tko u kakav simbol tog Zla, propinju se na stražnje noge i brane komunističke „tekovine“ kao da su im životi u pitanju!?

Je li ikad itko čuo od njih da su se ogradili od Staljina (ako ne od Tita) i osudili bilo koji njegov zločin? Niste! Nećete ni čuti, jer jako dobro znaju (kao i mi) da su Tito i Staljin, Komunistička partija Jugoslavije i KPSS kao prst i nokat,  dio jedne iste priče i da se u toj konstrukciji ništa ne može taknuti a da se ona nakon toga ne uruši.

Oni se panično boje ISTINE, jer ona ruši njihovu ideologiju sazdanu na krvi nevinih, na lažima i konstrukcijama, na otetome i opljačkanom od naroda, od onih koje su pobili njihovi očevi, stričevi, ujaci, djedovi, a s njom nestaje i  privilegija i povlaštenog položaja u ovom društvu.

U tomu je stvar. Zato i grizu…i nek samo grizu…dok još mogu.

Jedna od osnovnih preokupacija komunista oduvijek je bila potraga za “neprijateljima“, jer „neprijatelji“ su im bili neophodni kako bi nastavili sa svojim terorom i ispiranjem mozga. Oni su bili „pogonsko gorivo“ njihovog zločinačkog sustava i bez „neprijatelja“ taj zlokobni stroj koji se hranio krvlju i leševima zaustavio bi se. Zato su „neprijatelji“ traženi i tamo gdje ih nije bilo i jednostavno izmišljani, pa su čitave društvene grupe, svi koji nisu bespogovorno pristajali na ropstvo i diktat Partije, žigosani tom etiketom i progonjeni.

Tako je jedna od najpoznatijih izreka na tu temu u bivšoj Jugi (koja je završila u vicu) glasila: Neprijatelj nikad ne spava“.

Mlade ljude u vojsci („JNA“) na obveznim satovima „MVP“ („moralno-političkog vaspitanja“) politički komesari uvjeravali su kako je „Jugoslavija okružena BRIGAMA“ (a riječ „BRIGAMA“ sastojala se od početnih slova zemalja s kojima je tada SFRJ graničila: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija). Dakle, sve susjedne zemlje bile su „neprijatelji“ Jugoslavije!? Naravno da to nije bilo tako. Ali, to stalno strašenje naroda i širenje masovne paranoje, te opskurne propagandne laži o opasnostima koje vrebaju od svih – sve skupa itekako je imalo svoju svrhu.

Pod izlikom „odbrane naroda i države“ diktatura Partije se još više učvršćivala, a sustav represije pojačavao. Dežurni „patrioti“ iz Agitpropa bili su zaduženi za širenje takve propagande s ciljem homogenizacije građana i njihovog planskog i smišljenog (periodičnog) „mobilisanja“ na planu „odbrane tekovina revolucije i teritorijalnog integriteta Jugoslavije“ – koja je tobože, bila trajno „ugrožena“ od svih (i naročito susjeda).

Današnji neo-komunisti u Hrvatskoj čine isto (samo što na sreću u rukama više nemaju vlast niti raspolažu silom), s tom razlikom da su okrenuti uglavnom „unutarnjem neprijatelju“.

U stalnoj su potrazi za „neprijateljima“ („ustašama“, „fašistima“, „filo-nacistima“, „talibanima“, „teroristima“) i tu pušu u isti rog sa srpskim fašistima i četnicima. Služe se propagandnim šprancama Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Vojislava Šešelja i drugih četnika i fašista, uz isti vokabular i još su drskiji i bezobzirniji.

Vlastitu zemlju blate i kleveću pred svijetom i svaljuju na nju optužbe koje nemaju veze sa zdravim razumom. Toga nema nigdje u svijetu – jedino u Hrvatskoj.

Svaki dašak istine koji dopre kroz medije, kod njih izaziva još veću mržnju, ali i strah.

Mržnja je znak slabosti, a panika izraz kukavičluka i to oni sakriti ne mogu nikakvim trabunjanjima o „antifašizmu“, prijetnjama, podmetanjima, lažima i krivotvorinama.

Staljina više nema, a ni Tita. Ni komunizma. Jugoslavije nema. Komunističke partije nema. Ali ostali su preživjeli sljedbenici sustava, bolesnici patološki zadojeni tim idejama koji još uvijek mašu zločinačkim zastavama kao nedavno na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Evo, upravo zadnjih mjeseci, neki drugi bolesnici iz istog  (komunističkog) legla produciraju svjetsku krizu i prijete globalnim ratom. Sjeverna Koreja i njihov sustav dobar su primjer do čega dovode bolesne komunističke ideje kad im se to omogući i prepusti slobodan prostor za djelovanje. Nesretnici koji tamo žive najbolji su pokazatelj pogubnog utjecaja komunizma na ljudsku psihu dokaz u što se pod njegovim utjecajem čovjek može pretvoriti.

Ne bismo li i mi bili slični njima da je komunistički režim potrajao još koje desetljeće?

Kad je riječ o našim domaćim „antifama“, čovjek ne može a ne upitati se: kakvi su to mentalni sklopovi koji se vežu za propale ideologije i sustave, brane zločin i bave utopijom, a u isto vrijeme sebi su prigrabili ekskluzivno pravo da se lažno predstavljaju kao autentični borci za „slobodu“, „ljudska prava“, „demokraciju“, „prava manjina“ ?

Zar ne znaju da se svaka obmana, laž, prijevara, prije ili kasnije otkrije i izađe na svjetlo dana?

Istina je voda duboka, „drugovi“ – kaže jedna stara izreka.

Antifašizam jeste sastavnica Ustava današnje Republike Hrvatske, ali antifašizam demokratskog svijeta, antifašizam koji je stečevina suvremene civilizacije i plod borbe desetaka tisuća hrvatskih antifašista-idealista koji nisu okrvavili ruke krvlju nevinih žrtava. Taj antifašizam nema ničega zajedničkog s ovom karikaturom od „antifašizma“ koju nam podmeću neo-komunisti. Njihov „antifašizam“ ne razlikuje se od naci-fašizma u čijem su slamanju ginuli naši branitelji i građani u Domovinskom ratu 90-ih godina prošlog stoljeća.

U Preambuli hrvatskog Ustava jasno stoji da se povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost među ostalim očitovalo:

„ – U uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izaženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…

-u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne…“

(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, I. Izvorišne osnove; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.)

Ne smije se smetnuti s uma da ZAVNOH nije bio nikakav „revolucionarni organ“ ili predstavničko tijelo Komunističke partije, nego opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.“ (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67105; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.9.2017.). Golema većina njegovih članova nisu bili članovi Komunističke partije.

ZAVNOH se ne može trpati u isti koš s KPH, još manje s KPJ iako se to ne rijetko pokušava.

Dakle, suvremena Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ali ni SFRJ, nije nastala na temeljima Ustaškog pokreta, ali niti na temeljima Komunističke partije, nego na antifašističkoj borbi njezina naroda tijekom Drugoga svjetskog rata (1941-45.) i potom Domovinskog rata (1991-95.).

U Domovinskom ratu bili smo suočeni s velikosrpskim naci-fašizmom koji je u savezu i koaliciji s komunističkom „JNA“, brutalnom agresijom, masovnim zločinima i razaranjima krenuo na uništenje hrvatskoga naroda i svega što nije bilo srpsko, u cilju stvaranja „Velike Srbije“.

Pa zar onda nije apsurdno tvrditi kako je „Hrvatska nastala na temeljima ‘državnosti’ koju je imala u SFRJ“? Hrvatska je postojala stoljećima prije bilo kakve Jugoslavije i uz krvave žrtve se izvukla iz ove Druge, socijalističke. Sami događaji iz 90-ih godina prošlog stoljeća rječito govore o kakvoj se „državnosti“ SR Hrvatske radilo i tu doista ne treba trošiti riječi.

Hrvatski branitelji bili su i antifašisti i antikomunisti i naš narod je krvavo platio svoju slobodu u srazu s kokardom i petokrakom (četnicima i komunistima).

Zar netko stvarno misli da ćemo tek tako zaboraviti sve što je bilo i o tomu šutjeti?

No, da skratimo.

Antifašizam DA, ali podvala s komunističkim „antifašizmom“ koji je kukavičje jaje i iza kojega se kriju rijeke krvi, teror, masovni zločini i deseci milijuna žrtava – NE!

Nema tog demokrata i humanista koji neće prihvatiti pošten i iskren stav časne i hrabre znanstvenice židovske krvi Hannah Arendt, koja je ne bez razloga (i ne jednom) rekla i napisala:

Nitko nema moralno pravo sebe nazivati antifašistom, ako istodobno nije i antikomunist“.

Krv i zločin je ono što čini razdjelnicu između ideologija Dobra i ideologija Zla. I tu za psihički zdravog i normalnog čovjeka ne može biti nikakvih dilema.

Onaj tko se drži univerzalnih humanističkih načela i komu je putokaz istina, nema se čega sramiti, a još manje plašiti.

Zlatko Pinter 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tito i Draža na Jovankinoj slamarici: Nas dva brata oba ratujemo…

Objavljeno

na

Objavio

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html)

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame“, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća. 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari