Pratite nas

Kolumne

Zašto je Hrvatima tako stalo do ZMIJA?

Objavljeno

na

Ma, tko je uopće taj Davor Šuker?

Zatekne li se tkogod u Surinamu, Lesotu, Kirgistanu, Nauruu, u kojem god kutku svijeta, ne će morati povući za rukav više od 2-3 muškarca starija od kojih 35 godina da dobije odgovor na to pitanje. Svuda isti, jer globalno upečatljiva djela se pamte… u svakoj zemlji svijeta… hm… u skoro svakoj.

Ima, naime, jedna gdje je Davor Šuker tek samozvani brend, čovjek oskudna vokabulara kojim se kao lutkom upravlja iz sjene, k tome i kradljivac antičkih zlatnih novčića. Ako tako i jest, Davor Šuker je ili neviđeni srećković ili je, pak, taj koji njime upravlja jednostavno genijalac. Jer kako drukčije objasniti neviđene uspjehe hrvatskog nogometa otkad mu je Šuker na čelu? Ne samo što se reprezentacija okitila povijesnim svjetskim srebrom, nego je i navodno teško zanemareni klupski nogomet napredovao s 27. na 15. mjesto u Europi. Uz to je i navijačka himna “Lijepa li si” ipak obranjena kad joj je uz svesrdno zalaganje Milanović-Jovanovićeve vlasti prijetilo da joj svijet prilijepi etiketu šovinizma i rasizma. Štoviše, toj nekad vladajućoj garnituri, koja se svim silama borila za drukčiji hrvatski nogomet, uspješan koliko je bila i sama, Šuker je umio elegantno odgovoriti izborom markantne pričuvne garniture reprezentativnih dresova.

Pomalo začudno, ti isti koji se okomljuju na “brendiranu marionetu” svako malo puste glas kako Šukera čega neka od vodećih funkcija u UEFI, krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji. Kako to? Pa zar tamo ne znaju kakav je?

Briselski ćato

Zanimljiv je i primjer Andreja Plenkovića, onog anemičnog ćate koji revno zapisuje u teku briselske zadatke da bi ih potom bespogovorno izvršavao. Pa možda je prigoda prisjetiti ih se… Poboljšanje dotad posve podređenog pregovaračkog položaja Hrvatske u sporovima s Mađarskom oko INA-e, što presudom Europskog suda u Luksemburgu na štetu Mađarske, što vraćanjem Zsolta Hernadyja na potjernicu Interpola… Zaštita Hrvatske od izglednih budućih tužbi nezadovoljnih vjerovnika priznanjem tzv. Lex Agrokor od sudova u Londonu i Washingtonu, a što je kumovalo i nedavnom povratku Hrvatske u investicijski razred… Neutralizacija prvotnog stajališta Europske komisije da se arbitražni pravorijek u vezi graničnog spora između Hrvatske i Slovenije mora provesti,… Obrana gotovo bezizlaznog položaja Hrvata u BiH nakon što je već sve upućivalo da će Muslimani u cijelosti uzurpirati njihova politička prava… Pa sad, ako sve te zadatke ćato dobiva od središnjice u Bruxellesu, onda taj Bruxelles možda i nije tako loš za Hrvate kako se priča?

Doista impresivna niska Plenkovićevih, pardon, briselskih uspjeha vjerojatno je zaslužna i što si je u očima političkih protivnika priskrbio takvo strahopoštovanje da mu već pripisuju i nadnaravne moći. Primjerice, neki ne dvoje da se nije ustručavao poslužiti Kurzom,… khm,… khm,… austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom, kako bi hrvatskim biskupima zabranio služiti misu na Bleiburgu. A nađe se i onih koji tvrde kako je od Hrvatske napravio tako respektabilnu silu da joj moćna Amerika šalje skrivene poruke šamarajući tamo nekakav Izrael, uskrativši mu zaradu od prodaje borbenih zrakoplova, kako bi izrazila nezadovoljstvo ponašanjem tog rođenog poslušnika. Koji je spreman na sve, pa i iz čiste obijesti naštetiti sebi samome samo kako bi napakostio Hrvatskoj.

I zato tog anemičnog ćatu svako malo očekuje nekakva visoka funkcija u Europi – od špicnkandidata Europske pučke stranke do povjerenika za vanjske poslove Unije. Samo, kako to zapada baš njega iz plejade svih tih euro-poslušnika?

Barbika i čokolinda

Još izraženijim krajnostima izložena je barbika i čokolinda – Kolinda Grabar Kitarović. No, ta kraljica gafova i Balkana je ipak stala oči u oči s najvećim državnicima svijeta (Trump i Putin), ali i utjecajnim vladarima u širem hrvatskom okruženju (Erdogan). K tome je stekla naklonost i simpatije medija širom svijeta (osim, naravno, u jednoj zemlji) promovirajući Hrvatsku. I sve to joj je uspjelo nakon navodno sramotnog fotografiranja uz ogradu Bijele kuće. Prisjetimo se, njezin je prethodnik najveći uspjeh polučio upravo ulaskom u Bijelu kuću. Tamo ga je u predsoblju nakratko primio potpredsjednik Biden dok je tadašnji američki predsjednik imao na rasporedu neodgodiva posla – briefing. Medijske dindrlice, koje su se našle u Josipovićevoj pratnji, to su naravno prešutjele čuvajući dignitet institucije predsjednika RH. No, čim je na Pantovčak zasjela barbika, volja za čuvanjem tog digniteta naglo im je splasnula, a ženska pakost, posebno nemilosrdna prema ženi, iskazala se u silnim podmetanjima i nezapamćenim podlostima. Ah, nečim je trebalo zaslužiti sve te novinarske nagrade… Samo, danas, kad je udarni društveni problem kako žene spasiti od teške muške ruke, malo se tko pita kako ih spasiti od ništa manje razornog palucanja ženskog jezika, poglavito onog zaštićenog medijskim imunitetom.

E, da, i tu i takvu barbiku, čokolindu iz nekog nedokučivog razloga čeka visoka funkcija u najmoćnijem svjetskom vojno-političkom savezu. Pa ako su i tamo tako očajno informirani…

A na drugoj strani sve sami silom “suverenisti”…

I dok se istaknute javne osobe koje dijele dominantni svjetonazor u Hrvata ponižava, a istodobno ih i (takve?!!!) nutka visokim pozicijama u međunarodnim središtima moći, čime se usput sugerira da im nije do Hrvatske jer ih čeka pričuvna apanaža vani, malotko uviđa kako u očima svijeta kotiraju akteri s onu stranu političkog spektra.

Nešto je pokušavala Vesna Pusić kandidiravši se za Glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. U toj utrci  zauzela je izvrsno 12. mjesto, na koje, doduše, malu sjenu baca činjenica što je izboreno u konkurenciji 12 kandidata, uključujući i nju. Prosvjetni genij Boris Jokić može se pohvaliti ponudom da prosvijetli narod Crne Gore na kojoj se, međutim, skromno zahvalio. Je li se Ivo Goldstein dočepao kakve visoke dužnosti u nekom međunarodnom udruženju štovatelja lika i djela svjetskih diktatora i satrapa, široj javnosti nije poznato. Sve u svemu, čini se da je iz tog kružoka najdalje dogurao Dejan Jović, bivši savjetnik predsjednika Josipovića, našavši mjesto na, istina neformalnoj, ali zvučnoj listi 10 najmoćnijih Srba.

Neoprostiv propust bio bi ne osvrnuti se na dvije vedete ljevice, domalo visokih državnih dužnosnika, Zorana Milanovića i Ivu Josipovića, suverenista po mjeri nadziratelja medija u Hrvatskoj. O kakvim se suverenistima radi, zorno svjedoči to što je prvoga – dok je, stavljajući u istu ravan Tuđmana i Miloševića, divanio o konglomeratima loših politika prema BiH – osjetio potrebu nadopuniti Sulejman Tihić, tada predsjednik vodeće muslimanske stranke, naglašavajući kako je Hrvatska u ono zlo vrijeme puno pomogla BiH. Milanović je, pak, optužio Hrvate da su, ni manje ni više, nego patentirali holokaust pa Hitleru nije preostalo drugo doli preuzeti tu sjajnu ideju. Međutim, ubrzo su ga čak i Hrvatima ne baš sklone židovske udruge demantirale.

Da Hrvati shvate koliki je zapravo Zoran Milanović suverenist, pod svemedijskim je pokroviteljstvom upriličena predizborna predstava na temu blokade tranzitnog prometa na granici sa Srbijom, obrazložena time što Srbija šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i Mađarskoj, koja je u međuvremenu postavila fizičku prepreku. Predstava je potrajala sve dok jedan poziv iz Beograda nije označio njezin kraj. Europski povjerenik za nešto, neki, antifašističkim jezikom rečeno, Švaba, dao je u ranim poslijepodnevnim satima Milanoviću rok od 24 sata da opozove sumanutu, za obje države štetnu odluku.

I prođe sat – a on ništa,… prođu dva sata – ni okom da trepne,… i trebala su puna tri sata da u Milanoviću proradi suverenistički duh predaka, probuđen spoznajom da naredba stiže iz Beograda – i napokon suvereno opoziva odluku. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pokušao je sanirati štetu tvrdnjom da je Srbija popustila tj. da dio izbjeglica sad upućuje prema Mađarskoj, iako su tu granicu tada mogli prijeći jedino miševi. Doduše, ako su neki od njih bili bijele boje, postoji mogućnost da je Ostojić doista nešto i vidio. Ne propitkujući vjerodostojnost te tvrdnje, medijski je komplot jedva dočekao euforično proglasiti Milanovića nepatvorenim suverenistom. Posve dovoljno da ga kao ikonu suverenizma prihvate i oni na desnici koji nikako ne mogu odoljeti primamljivom okusu medijskih lizalica… oni kojima je do ikona, ne do rezultata.

… jer ih nitko drugi ne će!

Nakon (privremenog?) odlaska iz politike, Milanović je savjetovao Albaniju na putu prema EU, a navodno je održao i predavanje na sveučilištu u tajnovitom kineskom gradu kojem ime čuva kao zmija noge. Trenutno, radeći ono u čemu je najbolji (dakle, ništa), na jedini način na koji to može a da ništa ne upropasti (dakle, šuteći), dopušta da mu bildaju rejting kao potencijalnom kandidatu za predsjednika RH.

Još je turobnija sudbina zapala bivšeg obnašatelja te visoke državne dužnosti, Ivu Josipovića. O njegovim međunarodnim uspjesima još je manje glasova nego o Milanovićevim istovrsnim pothvatima. Probudivši se odveć naglo iz političke hibernacije, nedavno ga je umalo progutao,… ovaj, progutala Mrak, da bi naposljetku, spoznavši vlastiti politički identitet, izgleda ipak pronašao Svjetlo u krilu matere Partije. Bolji poznavatelji prilika korijene njegova lutanja u fatalnom bermudskom trokutu Partija-Mrak-Svjetlo (PMS) naći će još u predsjedničkoj predizbornoj kampanji, u koju se odvažio ući nakon što je pet godina proveo beruć’ gljive i ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Naime, u taj je pohod krenuo gaseći rođendanske svjećice uz predstavu “Vaginini monolozi”.

No, ostavimo Josipovića da sam sa sobom razmjenjuje misli i zapitajmo se kako to da svijetu, koji tako čezne za političkim im protivnicima, uopće nije stalo do ZMIJA (posve slučajno se podudara s inicijalima Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Antifašista)? Ili ih svijet ne će jer ne zadovoljavaju temeljna mjerila, ili je nekome posebno stalo da upravo takvi figuriraju kao uglednici u Lijepoj Našoj. Stoga su u Hrvatskoj, kao svoji na tuđem, pronašli idealno stanište u kojem se mogu leći i izležavati do mile volje.

U takvim okolnostima nimalo ne čudi što trenutna perjanica ZMIJA, Davor Bernardić, pokušava pronaći  izlaz u poljoprivredi, u rasponu od kupusa pa sve do kanabisa. Mada, kad je kupus posvuda oko tebe, pa i u tvojoj glavi, ne treba ti nikakav stimulans kako bi djelovao napušeno. Zato mu je valjda i trebalo toliko vremena da shvati kako rejting može stabilizirati samo primanjem u njedra dokazanih ZMIJA (Josipović, Holy). Tada anketni uzlet ne mogu prepriječiti ni Živi zid ni Amsterdamski klan, pa čak ni friška konkurencija iz porodice ZMIJA – Dalijin START!

Arbitraža, kiretaža, gnjavaža,…

Iako mu urođena skromnost to ne dopušta iznijeti u javnost, javna je tajna kako se najveće svjetske tvrtke, očarane njegovim talentom, otimaju za Božu Arbitražu. U paketu s Grmojom i Buljom za Božine usluge navodno nude basnoslovne cifre o kakvima i najfinije izbrušeni biseri iz Mamićeve tvornice dragulja mogu tek sanjati. No, stručnjaci za arbitraže ne popuštaju tom sirenskom zovu, toliko vole Hrvatsku. Vole ju skoro kao ruske energetske interese na čiji su branik spremni stati u svakoj točki njihove ugroze – od Krka do Ploča – samo da Hrvatska kojim slučajem ne bude o njima manje ovisna. Ali bitno je da oni nisu “HDZ=SDP”. Krilatica je to koja im ne silazi s usana kad se donose odluke koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu (recimo, izbor sudaca Ustavnog suda) pa se ni ne mogu donijeti bez suglasnosti dviju najvećih stranaka. Istodobno propuštaju pohvaliti se kako u 95% slučajeva, kad se odluka donosi običnom većinom, glasuju jednako kao SDP. Da ne spominjemo kako se na pucanj ljubitelja kupusa i kanabisa kao sprinteri iz startnog bloka ispaljuju iz sabornice.

U nizu “šarenih (l)aža” iz bogatog im arsenala – arbitraža, kiretaža, gnjavaža,… – čini se da im najbolje leži ova posljednja. Kad tupe, tupe li ga ko sivonje – ne jednom, ne dvaput, već 888 puta. Kao da žele dokazati kako neodrasli odrasli imaju veću moć ponavljanja i od najupornijih mališana dok zapitkuju – a zašto? Ipak, ova srednja (l)aža, elem kiretaža, zaslužuje podrobniji osvrt s obzirom da smisao s njom povezanog “outanja” polako izlazi na vidjelo.

Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić nedavno je izabrala sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Prevladavajući mediji, ti zdušni promicatelji humanističke psihologije koja potičući brisanje granica između intimnog i javnog zapravo dehumanizira – sad posebno zainteresirani jer to čini zastupnica iz konzervativne sredine, preodgoj čijih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama od strane bešćutnog medicinskog osoblja.

No, priča tu ne završava. Nedavno je liberalni dnevni list, onaj koji ne mora prikrivati svoju orijentaciju ponekom konzervativnom primjesom, veselo izvijestio kako se Hrvatska našla pod prismotrom tijela UN-a zaduženog za reproduktivno zdravlje žena, između ostalog i zahvaljujući herojskom istupu zastupnice Ninčević Lesandrić. I nije ovo prvi put da se zalaganjem Hrvata Hrvatska nađe pogođenom nekom UN-ovom odlukom (iz sjećanja još nije izblijedio UN-ov embargo na oružje čija je namjena bila usred porođajnih muka pobaciti hrvatsku državu). Ovdje posebno valja podcrtati kako pod reproduktivnim zdravljem žena UN razumijeva i široko pravo na pobačaj kao civilizacijsko dostignuće. I eto, baš se sve to slučajno odigralo u trenutcima kad se ta tema našla na hrvatskom političkom stolu. A da je drukčije, kako bi inače ti koji su poslužili međunarodnom pritisku na Hrvatsku bili tako hrabri, pametni, mladi, elegantni, napredni,…? E, da je drukčije, bili bi tek ono što jesu – samozvani mesije, demagozi, lažljivci, iskompleksirani provincijalci, nadobudne štrace…

Ovime je još jednom isplivala na površinu bit političke taktike onih koji, što u pozadini, što javno, stoje iza tih hrabrih, mladih, pametnih, poštenih i pravednih. Najprije kreiraju situaciju koja rezultira vanjskim pritiskom na hrvatsku Vladu, da bi ju potom, ako popusti, proglasili izdajničkom, a ako rješavanje odgodi, kukavičkom. Naivno bi bilo pomisliti kako su im potezi posljedica naivnosti. Jasan obrazac ponavljanja i učestalost ukazuju kako je prije riječ o podmuklosti, podmuklosti dostojne ZMIJA. I sada takvima – a posebno onima među njima koji su navodno jaaako, jaaako protiv abortusa – tema pobačaja ne predstavlja drugo doli puko sredstvo za postizanje svetog političkog cilja – da oni s početka teksta, koji, iznimni i izvrsni kakvi jesu, doista imaju kamo otići, napokon to već jednom i učine. Pa da Hrvatska opet postane lak zalogaj ZMIJA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu je izgorjela crkva stara oko 800 godina. Izgrađena je bila nekako u isto vrijeme kad i naš Dubrovnik. Kad je naš Dubrovnik gorio tamo devedesetih nikome nije palo na pamet skupljati milijarde eura. Vjerojatno zato što ta blagoslovljena valuta tada još nije ni bila rođena.

Osim iz Crne Gore, granate su “osvjetljavale” gospare i iz Trebinja. Bivši vozač kamiona, a tada gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević salonskim je i diplomatskim rječnikom utješio je gospare: “Izgradit ću još stariji i ljepši Dubrovnik” i tako je ušao u povijest – ljudske gluposti. Od svih komentara o požaru katedrale u Parizu osobno mi se najviše svidio onaj Alexandera von Schonburga u Njemačkoj dat Bildu. Citirat ću ga samo djelomično: “Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje…, one su simboli… simboli su vidljivi znakovi našeg identiteta. U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine… Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe…”.

Lisabonskim ugovorom kršćanstvo je dobilo nogom u tur, tada je kresnula simbolična šibica, a sada kršćanstvo samo još dogorijeva. I to uz zlurade komentare Istarskih fašista ili, ako vam je lakše, onda antifašista. Još se čeka samo neki EU Vučurević da se svima naruga i kaže kako će izgraditi još stariju i ljepšu katedralu. Isus nije bio izdan od nekog apstraktnog vanjskog neprijatelja nego od Jude iz svog najužeg kruga.

Dana 13. prosinca 2007.g. Lisabonskim ugovorom kresnula je prva iskra koja će pretvoriti kršćanstvo u veliko zgarište.  To je sramotan ugovor, kako ga je nazvao Kronen Zeitung iz Beča, a češki predsjednik Vaclav Klaus opisao ga je kao “nesreću za EU”. U isto vrijeme to je valjda bio čin velike sreće tzv. antifa iz Istre koji na fejsu rokću: “Bio je užitak gledati crkvu kako gori”. Isti takav užitak osjećali su nacisti gledajući kako gore sinagoge. O spaljivanju “vještica” da ne govorimo. Naravno, vidjevši na fejsu reakcije na svoj jugo-primitivizam “Antifa Istra” su se oglasile klasičnom “samoupravnom” baljezgarijom: “Nakon jučerašnjeg komentara na jednom članku(!?) o crkvi koja svijetli, a koja se odnosila na požar u katedrali Notre Dame, danas su nas napali razni ustašofili i klerofašisti”…Sada se samo čeka reakcija naših opjevanih “pravobraniteljica” za žene, ljudska prava, djecu… da privedu pravdi one koji opetovano krše “ustavnopravni poredak” i tako zaštite istarske (anti)fašiste. No, o tome malo kasnije. Možda ipak od Antifa Istre tražimo malo previše.

Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Johann Georg Seybold jednom je napisao: “Ab asino lanam“ ili “od magarca tražiti vunu”. Raditi jalov posao.

Negdje u svibnju ove godine bit će tiskana knjiga Dinesha D’Souze “Velika laž”, razotkrivanje nacističkih korijena političke ljevice. Potpuno nezasluženo me pripala čast napisati predgovor za ovu knjigu. Da bi mogao napisati suvisli predgovor morao sam knjigu i pročitati. Ostao sam fasciniran argumentima, činjenicama i logikom pisca u dokazivanju “Velike laži” da su fašizam i nacizam u svojoj biti “desničarski”, a komunizam i socijalizam “ljevičarski”. Oni koji kroz ovih desetak godina čitaju moje kolumne sjetit će se da sam često kao primjer navodio politički put i uspon Adolfa Hitlera. Drug Adolf se je 1916.g. učlanio u Radničku partiju Njemačke. Naravno iz tog razloga kasnije su sve “radničke partije” postale i ostale “desničarske i pronacističke”. I jugoslavenske, ruske, kineske, kubanske, vijetnamske, albanske… E, nije, malo morgen! Bile su i ostale udarne igle ljevičarske internacionale. Naravno nitko se nije mogao “sjetiti” da je Hitler bio njihov član. Kao što je poznato ljevičari oduvijek imaju problem s “memorijom pamćenja”.

No dobro. Gdje je 1916.g.… Ali došla je ubrzo i 1933.g. Naš bivši član Radničke partije osnovao je “Nacionalsocijalističku partiju” i s njom pobijedio na izborima. Godinama nakon Drugog svjetskog rata povjesničari klase i kvalitete Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Ive Goldsteina…morali su izmišljati formulu kako iz Nacionalsocijalističke partije izbaciti “socijalističku”. Naš povjesničar Dušan Bilandžić nakon dugog i upornog razmišljanja došao je do rješenja. Hitler je pridjev socijalistički ubacio u svoju partiju samo da našteti “proleterskom internacionalizmu i komunizmu” koji je bio predodređen da prije ili kasnije pobijedi u čitavom svijetu.

Dana 23. kolovoza  1939.g. potpisan je u Moskvi pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačkih “Nacionalsocijalista” i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Pitanje tko je u tom trenutku bio veći ljevičar? Hitler ili Staljin? D’Souza u svojoj briljantnoj knjizi prosipa pred nas bezbroj primjera “Velike laži”. Tko nije učio o američkom Građanskom ratu, o rasistima s juga i borcima protiv robovlasničkog sustava sa sjevera. Pisac dokumentira činjenicu iz 1860.g, tj. godinu prije počeka tog legendarnog rata, kako ni jedan član Republikanske stranke nije bio vlasnik ni jednog roba. Svih četiri milijuna robova bili su u vlasništvu članova Demokratske stranke koja je, učili su nas, ušla u rat za oslobođenje robova – u svom vlasništvu. Ostavit ćemo D’Souzinu knjigu čitaocima na prosudbu. Sada je možda jasnije zašto sam jadni eksces od strane Antifa Istra oko požara katedrale Notre –Dame ocijenio kao fašistički napad na kršćanstvo od strane tobožnjih antifašista.

Oscar Wilde je napisao: “Ljevičari u pravilu razmišljaju konzervativno, a govore liberalno”.

Graniću su ‘živi’ svjedoci Franjo Tuđman i Franjo Kuharić!

Hajmo se mi sada pozabaviti našim lijepim i veselim temama, prema kojima su i Notre-Dame i D’ Souza pravo pravcato “ploveće kazalište”.  Čitam u Večernjaku senzacionalno otkriće našeg legendarnog “očenašeka” Mate Granića: “Tuđman mi je rekao da desničari ništa ne razumiju i da bi izgubili Domovinski rat…”. Analogno ovoj epskoj mudrosti Domovinski rat su dobili ljevičari. Internacionalne brigade na čelu s Ankom Taritaš Mrak, Nenadom Stazićem, Krešom Beljakom, Vedranom Rudan, Matom Granićem, Goranom Gerovcem (koji je sredio ovu senzaciju u svom ljevičarskom Obzoru), Ivom Josipovićem (kojem bi legitimni vojni cilj bila i Zagrebačka katedrala), Stipom Mesićem (doživotnim Haaškim svjedokom), Branimirom Pofukom (kao predstavnikom Beogradskih simfoničara u 4. Splitskoj), Antom Tomićem (podoficirom JNA) itd. itd.

Već sam oguglao pišući o Večernjakovom “Obzoru” kao trojanskom konju u kojem napredni antifašisti dobivaju svoj “prozor u ljevičarki svijet”. Nakon ešalona ljevičara, jugonostalgičara i orjunaša napokon je u Obzoru dvije-tri dragocjene stranice dobio naš čovjek – Mate Granić. Iva Puljić-Šego odradila je srcedrapateljski posao. Naš Mate na Brijunima, pokojni Predsjednik u kratkim hlačama radi Mati kotlovinu i “priznaje” mu “rat nismo mogli dobiti s časnim sestrama”. Prevedeno ako smo malo i radili ratne zločine to je zato što se rat ne dobiva s časnim sestrama. Da je to sve istina znaju Matini “živi” svjedoci Tuđman i kardinal Kuharić. U slučaju potrebe to može potvrditi i Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. Lijepo kažu Zagorci: pokojni Štef je živi svjedok!

No, možda će se nekom činiti da sam zloban, da bez razloga pljuckam prema ministru koji je cijenio i volio Tuđmana koji mu je tu ljubav nesebično uzvraćao. Dakle naš “najmlađi” dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, gost profesor u Americi… još je zaboravio reći i osobni doktor Milke Planinc, vrhunski je farizej. Posjedujem primjerak 7 Dnevno koji je objavio faksimil razgovora Mate Granića u Pukanićevom Nacionalu. Odmah nakon dolaska na vlast Račana i koalicije, naš Mate je u Nacionalu bio otvorio svoju farizejsku dušu. Pukiju je skrušeno “priznao” kako nam je Tuđman napravio puno štete koju je on morao sanirati. Priča kako smo bili u totalnoj izolaciji iz koje smo se izvukli samo zahvaljujući njemu.

Uglavnom, osnovao je vlastitu marginalnu strančicu, uvjeren od Davora Butkovića da je 63% Hrvata spremno upravo njega poslati na Pantovčak umjesto diktatora Tuđmana. Tada nije spominjao kratke hlače i kotlovinu ni kardinala Kuharića, ni desničare koji bi izgubili rat da nije bilo njega liberalnih demokrata s crvenom zvijezdom na čelu. Novinarka za posebne zadatke Iva Puljić-Šego nije se “sjetila” postaviti jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe: tko je onda dobio Domovinski rat? Oni koji su nas napali, zauzeli jednu trećinu države i imali na čelu crvenu zvijezdu? Da li su i branitelji imali tu istu zvijezdu na čelu..? Jel’ to bio “građansko-obiteljski rat”? Desničari “koji ništa ne razumiju”, ali pjevaju Juru i Bobana deru se ZDS, po kojima pljuckaju i Mate i tobože Tuđman.

Intervju s Pukanićem prepun je bio Matinih salva uvreda u odnosu na pok. Predsjednika. Mate je naš novi Kafka koji je tražio da se njegovi zapisi unište. Među njima i slavni “Proces”. Za razliku od Kafke dvolični Mate nije se sjetio zamoliti nekoga da uništi taj kobni primjerak Nacionala jer je zaboravio što je govorio i kako je pokušao kompromitirati Tuđmana pred pok. Pukanićem, inače intimusom Haaškog svjedoka – Stipe Mesića. Tuđmanova depresija i odluka da podnese ostavku je vrhunac inventivne mašte našeg “gosta profesora u Americi”. Tuđman i ostavka – možda je to bila samo mračna želja doktora Milke Planinc?

O Tuđmanovoj moralnoj krizi Mate bi mogao napisati novu knjigu s Hrvojem Klasićem i Antom Tomićem. Na kraju ćemo doznati da su ovu državu stvorili isti oni koji su nas u jesen 1991.g i napali – razni podoficiri JNA i članovi Šeste ličke i Jedanaeste dalmatinske brigade. Mašta Mate Granića, boljševička upornost Gorana Gerovca te za elementarnu istinu nezainteresirana Iva Puljić šegače se sa svima nama. Znam da je čista utopija očekivati od novinarke da nakon toliko jeftine samohvale tutne pod nos našem junaku njegov razgovor za Nacional i postavi pitanje: što je sad istina druže Graniću? Nacional ili Večernji? Da, ali što bi na to rekao Goran Gerovac, partijski stečajni upravitelj iz samoupravnog socijalizma?

Možda netko od hrvatskih ‘progresivaca’ uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg

Zbog velikog interesa Kineza na otvaranju restorana TITO u Kumrovcu čekat će se u četveroredu.

Slažem se napokon s Pupovcem kad kaže: “Četnički simboli u Vukovaru i ‘Za dom spremni’ nisu istog ranga. Naravno da nisu…

Bivši predsjednik Ivo Josipović opet je pobrao opće simpatije svojom partizanskom blagošću i humanošću. U Novom listu prof. kaznenog prava na Pravnom faksu u Zagrebu iznio je tvrdnju o šezdesetak hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.g. u Širokom Brijegu: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”. Amen! Kad to kaže profesor prava onda je to sigurno legitimno i legalno! Drug Marko Protić, zvani Prota, bio je bar iskren: “Nije mi žao što smo ubijali fratre hitcima u leđa”. Hitac u leđa, potiljak… legitiman vojni cilj. I što bi se događalo da je Oluja završila našim porazom? Da je Olujom umjesto Tuđmana zapovijedao Tito ili otac Ive Josipovića bili i jedan traktorist na hrvatskim cestama ikada živ došao u Srbiju? I još Nenad Stazić cmizdri što “posao” nakon 8. svibnja 1945.g. nije obavljen temeljito. Josipović je, kako kažu na fejsu, na izborima dobio preko milijun glasova hrvatskog katoličkog naroda koji se neprekidno nada Božjoj pomoći. E moj narode… pokušali su nas 1945.g. zakopati u 1.700 jama u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su zaboravili da smo mi Hrvati sjeme…

Svojedobno je kao predsjednik RH Stipe Mesić održao u Domu Hrvatske vojske predavanje “Divizioni u regionu” uz simultani prijevod na hrvatski.

Svaka čast hrvatskim režiserima ili redateljima. U proteklih 20 ili 30 godina u Srbiji je snimljeno mnoštvo igranih filmova u kojima veličaju svoju povijest, vojsku i pobjede u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Naravno, oni su pozitivci, pobjednici i u Domovinskom ratu, ratu na Kosovu… Bombardiranje NATO-a je također pokazalo svo srpsko herojstvo. Treba vidjeti zadnji film “Balkanska međa”. Za to vrijeme naši Brešani, Grlići i ekipa nisu snimili ni jedan jedini pozitivni film o Domovinskom ratu. Snimljen je jedino strani film Harrisonovo cvijeće iz 2002.g. o Vukovaru. Ratna drama koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu Isabel Ellsen. Znači strancima je Domovinski rat tema, ali našim ljevičarskim filmadžijama je tema samo da ga oblate. I sad je jasno zašto Ivona Juka, članica Europske filmske akademije ne može proći u HAVC-u ili Zrinko Ogresta. Možda netko od hrvatskih “progresivaca” uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg.

Uskrs dokazuje kako je ljubav jača od zla, pa neka uskrsli Krist to uvjerenje učvrsti u našim srcima. Sretan Uskrs!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz Sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i “mračni srednji vijek” darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.

Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.

O požaru u katedrali Notre-Dame izvještavaju svi mediji u udarnim terminima, na naslovnicama. No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.

Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.

Prema službenim podacima francuske vlade za 2018. godinu, 1063 crkve bile su objekti uništavanja ili oskvrnjivanja.

Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič “Alahu ekber” napadani svećenici i redovnice, jedan i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem, a prošli je tjedan jedan Pakistanac zbog vršenja nužde u crkvi izveden pred sud. “Ajde bar nešto…”

Prije nego što je izgorjela katedrala Naše Gospe, 17. ožujka ove godine podmetnut je požar pred vrata crkve Svetog groba, druge po veličini, iza Notre-Dame, i u njezinoj blizini.

Sav taj teror islamista i drugih prema crkvama i svećenicima te Židovima koji masovno bježe iz Francuske, identičan je teroru prosvjetitelja, teroru Francuske revolucije prema crkvama i kleru. Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.

Kada je Notre-Dame u pitanju, prije ovog požara još u 18. stoljeću obeščastili su je, devastirali francuski prosvjetitelji, revolucionari, uništili su fasadu, razbijali umjetnine i kipove, provodili bakanalije u katedrali, urinirali, seksualno orgijali… Isto u crkvama diljem Francuske, kao danas islamisti.

Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je “Božicom Razuma”, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u “Hram Razuma” na vrlo “razuman” način.

U crkvu svetoga Eustahija, koju su pretvorili u krčmu i bordel, donijeli su vina i kobasica…

Kult Razuma zahvatio je cijelu prosvijetljenu Francusku, ne samo Pariz. Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.

U tom procesu sudjelovali su i mnogi otpadnuti svećenici, oni pak koji nisu htjeli bili su ubijani, odsijecane su im glave (ISIL?), bilo je na tisuće ubijenih redovnika.

Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće, ubijene od strane prosvjetitelja samo zato što su kršćani i što se nisu htjeli obratiti na islam, pardon, na Kult Razuma.

Sve je to dio programa Francuske revolucije, koji je u sebi uključivao terorizam spram kršćanstva, rušenje i paljenje crkava, rušenja raspela, brisanje religijskih imena s javnih prostora, zabrana kršćanske edukacije, a umjesto Boga nalaže se kult Razuma i Vrhovnog Bića…

A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom “sloboda, jednakost, bratstvo”.

I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom, gleda ju se samo kroz križarske ratove i progon vještica, a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija u istom europskom kolektivnom imaginariju gleda se kroz uzvišeno trojstvo “sloboda, jednakost, bratstvo”, zločin koji slavimo kao prosvjećujući i emancipacijski čin za Europu.

Naša Gospa je odavno izgorjela, ne samo u Parizu, već u cijeloj Europi koja mrzi samu sebe, mrzi vjeru i sukladnu kulturu koja ju je stvorila i oblikovala. Upravo su Francuzi, u ime laiciteta, zahtijevali da se iz europskog “Ustava” izbaci spominjanje kršćanstva.

I tako, tamo gdje su stali francuski prosvjetitelji i revolucionari, danas na isti način, istim metodama, prema crkvama i kršćanstvu u Francuskoj nastavili su islamisti koji godišnje oskvrnu, zapale ili devastiraju stotine crkava, no ipak, ne ubijaju toliko kao prosvjetitelji, ali ne zato što ne bi htjeli, već zato što rade u “otežanim uvjetima”, za razliku od odnosa prema kršćanima u islamskom svijetu, gdje imaju puno bolje uvjete za rad, uz gromoglasnu šutnju Europske unije i europskih medija.

Zato ne treba čuditi, eto opet ironije povijesti, da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika. Crkve gore, džamije niču. Živjela revolucija koja traje…, smrt Europe.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari