Pratite nas

Kolumne

Zašto je Hrvatima tako stalo do ZMIJA?

Objavljeno

na

Ma, tko je uopće taj Davor Šuker?

Zatekne li se tkogod u Surinamu, Lesotu, Kirgistanu, Nauruu, u kojem god kutku svijeta, ne će morati povući za rukav više od 2-3 muškarca starija od kojih 35 godina da dobije odgovor na to pitanje. Svuda isti, jer globalno upečatljiva djela se pamte… u svakoj zemlji svijeta… hm… u skoro svakoj.

Ima, naime, jedna gdje je Davor Šuker tek samozvani brend, čovjek oskudna vokabulara kojim se kao lutkom upravlja iz sjene, k tome i kradljivac antičkih zlatnih novčića. Ako tako i jest, Davor Šuker je ili neviđeni srećković ili je, pak, taj koji njime upravlja jednostavno genijalac. Jer kako drukčije objasniti neviđene uspjehe hrvatskog nogometa otkad mu je Šuker na čelu? Ne samo što se reprezentacija okitila povijesnim svjetskim srebrom, nego je i navodno teško zanemareni klupski nogomet napredovao s 27. na 15. mjesto u Europi. Uz to je i navijačka himna “Lijepa li si” ipak obranjena kad joj je uz svesrdno zalaganje Milanović-Jovanovićeve vlasti prijetilo da joj svijet prilijepi etiketu šovinizma i rasizma. Štoviše, toj nekad vladajućoj garnituri, koja se svim silama borila za drukčiji hrvatski nogomet, uspješan koliko je bila i sama, Šuker je umio elegantno odgovoriti izborom markantne pričuvne garniture reprezentativnih dresova.

Pomalo začudno, ti isti koji se okomljuju na “brendiranu marionetu” svako malo puste glas kako Šukera čega neka od vodećih funkcija u UEFI, krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji. Kako to? Pa zar tamo ne znaju kakav je?

Briselski ćato

Zanimljiv je i primjer Andreja Plenkovića, onog anemičnog ćate koji revno zapisuje u teku briselske zadatke da bi ih potom bespogovorno izvršavao. Pa možda je prigoda prisjetiti ih se… Poboljšanje dotad posve podređenog pregovaračkog položaja Hrvatske u sporovima s Mađarskom oko INA-e, što presudom Europskog suda u Luksemburgu na štetu Mađarske, što vraćanjem Zsolta Hernadyja na potjernicu Interpola… Zaštita Hrvatske od izglednih budućih tužbi nezadovoljnih vjerovnika priznanjem tzv. Lex Agrokor od sudova u Londonu i Washingtonu, a što je kumovalo i nedavnom povratku Hrvatske u investicijski razred… Neutralizacija prvotnog stajališta Europske komisije da se arbitražni pravorijek u vezi graničnog spora između Hrvatske i Slovenije mora provesti,… Obrana gotovo bezizlaznog položaja Hrvata u BiH nakon što je već sve upućivalo da će Muslimani u cijelosti uzurpirati njihova politička prava… Pa sad, ako sve te zadatke ćato dobiva od središnjice u Bruxellesu, onda taj Bruxelles možda i nije tako loš za Hrvate kako se priča?

Doista impresivna niska Plenkovićevih, pardon, briselskih uspjeha vjerojatno je zaslužna i što si je u očima političkih protivnika priskrbio takvo strahopoštovanje da mu već pripisuju i nadnaravne moći. Primjerice, neki ne dvoje da se nije ustručavao poslužiti Kurzom,… khm,… khm,… austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom, kako bi hrvatskim biskupima zabranio služiti misu na Bleiburgu. A nađe se i onih koji tvrde kako je od Hrvatske napravio tako respektabilnu silu da joj moćna Amerika šalje skrivene poruke šamarajući tamo nekakav Izrael, uskrativši mu zaradu od prodaje borbenih zrakoplova, kako bi izrazila nezadovoljstvo ponašanjem tog rođenog poslušnika. Koji je spreman na sve, pa i iz čiste obijesti naštetiti sebi samome samo kako bi napakostio Hrvatskoj.

I zato tog anemičnog ćatu svako malo očekuje nekakva visoka funkcija u Europi – od špicnkandidata Europske pučke stranke do povjerenika za vanjske poslove Unije. Samo, kako to zapada baš njega iz plejade svih tih euro-poslušnika?

Barbika i čokolinda

Još izraženijim krajnostima izložena je barbika i čokolinda – Kolinda Grabar Kitarović. No, ta kraljica gafova i Balkana je ipak stala oči u oči s najvećim državnicima svijeta (Trump i Putin), ali i utjecajnim vladarima u širem hrvatskom okruženju (Erdogan). K tome je stekla naklonost i simpatije medija širom svijeta (osim, naravno, u jednoj zemlji) promovirajući Hrvatsku. I sve to joj je uspjelo nakon navodno sramotnog fotografiranja uz ogradu Bijele kuće. Prisjetimo se, njezin je prethodnik najveći uspjeh polučio upravo ulaskom u Bijelu kuću. Tamo ga je u predsoblju nakratko primio potpredsjednik Biden dok je tadašnji američki predsjednik imao na rasporedu neodgodiva posla – briefing. Medijske dindrlice, koje su se našle u Josipovićevoj pratnji, to su naravno prešutjele čuvajući dignitet institucije predsjednika RH. No, čim je na Pantovčak zasjela barbika, volja za čuvanjem tog digniteta naglo im je splasnula, a ženska pakost, posebno nemilosrdna prema ženi, iskazala se u silnim podmetanjima i nezapamćenim podlostima. Ah, nečim je trebalo zaslužiti sve te novinarske nagrade… Samo, danas, kad je udarni društveni problem kako žene spasiti od teške muške ruke, malo se tko pita kako ih spasiti od ništa manje razornog palucanja ženskog jezika, poglavito onog zaštićenog medijskim imunitetom.

E, da, i tu i takvu barbiku, čokolindu iz nekog nedokučivog razloga čeka visoka funkcija u najmoćnijem svjetskom vojno-političkom savezu. Pa ako su i tamo tako očajno informirani…

A na drugoj strani sve sami silom “suverenisti”…

I dok se istaknute javne osobe koje dijele dominantni svjetonazor u Hrvata ponižava, a istodobno ih i (takve?!!!) nutka visokim pozicijama u međunarodnim središtima moći, čime se usput sugerira da im nije do Hrvatske jer ih čeka pričuvna apanaža vani, malotko uviđa kako u očima svijeta kotiraju akteri s onu stranu političkog spektra.

Nešto je pokušavala Vesna Pusić kandidiravši se za Glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. U toj utrci  zauzela je izvrsno 12. mjesto, na koje, doduše, malu sjenu baca činjenica što je izboreno u konkurenciji 12 kandidata, uključujući i nju. Prosvjetni genij Boris Jokić može se pohvaliti ponudom da prosvijetli narod Crne Gore na kojoj se, međutim, skromno zahvalio. Je li se Ivo Goldstein dočepao kakve visoke dužnosti u nekom međunarodnom udruženju štovatelja lika i djela svjetskih diktatora i satrapa, široj javnosti nije poznato. Sve u svemu, čini se da je iz tog kružoka najdalje dogurao Dejan Jović, bivši savjetnik predsjednika Josipovića, našavši mjesto na, istina neformalnoj, ali zvučnoj listi 10 najmoćnijih Srba.

Neoprostiv propust bio bi ne osvrnuti se na dvije vedete ljevice, domalo visokih državnih dužnosnika, Zorana Milanovića i Ivu Josipovića, suverenista po mjeri nadziratelja medija u Hrvatskoj. O kakvim se suverenistima radi, zorno svjedoči to što je prvoga – dok je, stavljajući u istu ravan Tuđmana i Miloševića, divanio o konglomeratima loših politika prema BiH – osjetio potrebu nadopuniti Sulejman Tihić, tada predsjednik vodeće muslimanske stranke, naglašavajući kako je Hrvatska u ono zlo vrijeme puno pomogla BiH. Milanović je, pak, optužio Hrvate da su, ni manje ni više, nego patentirali holokaust pa Hitleru nije preostalo drugo doli preuzeti tu sjajnu ideju. Međutim, ubrzo su ga čak i Hrvatima ne baš sklone židovske udruge demantirale.

Da Hrvati shvate koliki je zapravo Zoran Milanović suverenist, pod svemedijskim je pokroviteljstvom upriličena predizborna predstava na temu blokade tranzitnog prometa na granici sa Srbijom, obrazložena time što Srbija šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i Mađarskoj, koja je u međuvremenu postavila fizičku prepreku. Predstava je potrajala sve dok jedan poziv iz Beograda nije označio njezin kraj. Europski povjerenik za nešto, neki, antifašističkim jezikom rečeno, Švaba, dao je u ranim poslijepodnevnim satima Milanoviću rok od 24 sata da opozove sumanutu, za obje države štetnu odluku.

I prođe sat – a on ništa,… prođu dva sata – ni okom da trepne,… i trebala su puna tri sata da u Milanoviću proradi suverenistički duh predaka, probuđen spoznajom da naredba stiže iz Beograda – i napokon suvereno opoziva odluku. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pokušao je sanirati štetu tvrdnjom da je Srbija popustila tj. da dio izbjeglica sad upućuje prema Mađarskoj, iako su tu granicu tada mogli prijeći jedino miševi. Doduše, ako su neki od njih bili bijele boje, postoji mogućnost da je Ostojić doista nešto i vidio. Ne propitkujući vjerodostojnost te tvrdnje, medijski je komplot jedva dočekao euforično proglasiti Milanovića nepatvorenim suverenistom. Posve dovoljno da ga kao ikonu suverenizma prihvate i oni na desnici koji nikako ne mogu odoljeti primamljivom okusu medijskih lizalica… oni kojima je do ikona, ne do rezultata.

… jer ih nitko drugi ne će!

Nakon (privremenog?) odlaska iz politike, Milanović je savjetovao Albaniju na putu prema EU, a navodno je održao i predavanje na sveučilištu u tajnovitom kineskom gradu kojem ime čuva kao zmija noge. Trenutno, radeći ono u čemu je najbolji (dakle, ništa), na jedini način na koji to može a da ništa ne upropasti (dakle, šuteći), dopušta da mu bildaju rejting kao potencijalnom kandidatu za predsjednika RH.

Još je turobnija sudbina zapala bivšeg obnašatelja te visoke državne dužnosti, Ivu Josipovića. O njegovim međunarodnim uspjesima još je manje glasova nego o Milanovićevim istovrsnim pothvatima. Probudivši se odveć naglo iz političke hibernacije, nedavno ga je umalo progutao,… ovaj, progutala Mrak, da bi naposljetku, spoznavši vlastiti politički identitet, izgleda ipak pronašao Svjetlo u krilu matere Partije. Bolji poznavatelji prilika korijene njegova lutanja u fatalnom bermudskom trokutu Partija-Mrak-Svjetlo (PMS) naći će još u predsjedničkoj predizbornoj kampanji, u koju se odvažio ući nakon što je pet godina proveo beruć’ gljive i ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Naime, u taj je pohod krenuo gaseći rođendanske svjećice uz predstavu “Vaginini monolozi”.

No, ostavimo Josipovića da sam sa sobom razmjenjuje misli i zapitajmo se kako to da svijetu, koji tako čezne za političkim im protivnicima, uopće nije stalo do ZMIJA (posve slučajno se podudara s inicijalima Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Antifašista)? Ili ih svijet ne će jer ne zadovoljavaju temeljna mjerila, ili je nekome posebno stalo da upravo takvi figuriraju kao uglednici u Lijepoj Našoj. Stoga su u Hrvatskoj, kao svoji na tuđem, pronašli idealno stanište u kojem se mogu leći i izležavati do mile volje.

U takvim okolnostima nimalo ne čudi što trenutna perjanica ZMIJA, Davor Bernardić, pokušava pronaći  izlaz u poljoprivredi, u rasponu od kupusa pa sve do kanabisa. Mada, kad je kupus posvuda oko tebe, pa i u tvojoj glavi, ne treba ti nikakav stimulans kako bi djelovao napušeno. Zato mu je valjda i trebalo toliko vremena da shvati kako rejting može stabilizirati samo primanjem u njedra dokazanih ZMIJA (Josipović, Holy). Tada anketni uzlet ne mogu prepriječiti ni Živi zid ni Amsterdamski klan, pa čak ni friška konkurencija iz porodice ZMIJA – Dalijin START!

Arbitraža, kiretaža, gnjavaža,…

Iako mu urođena skromnost to ne dopušta iznijeti u javnost, javna je tajna kako se najveće svjetske tvrtke, očarane njegovim talentom, otimaju za Božu Arbitražu. U paketu s Grmojom i Buljom za Božine usluge navodno nude basnoslovne cifre o kakvima i najfinije izbrušeni biseri iz Mamićeve tvornice dragulja mogu tek sanjati. No, stručnjaci za arbitraže ne popuštaju tom sirenskom zovu, toliko vole Hrvatsku. Vole ju skoro kao ruske energetske interese na čiji su branik spremni stati u svakoj točki njihove ugroze – od Krka do Ploča – samo da Hrvatska kojim slučajem ne bude o njima manje ovisna. Ali bitno je da oni nisu “HDZ=SDP”. Krilatica je to koja im ne silazi s usana kad se donose odluke koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu (recimo, izbor sudaca Ustavnog suda) pa se ni ne mogu donijeti bez suglasnosti dviju najvećih stranaka. Istodobno propuštaju pohvaliti se kako u 95% slučajeva, kad se odluka donosi običnom većinom, glasuju jednako kao SDP. Da ne spominjemo kako se na pucanj ljubitelja kupusa i kanabisa kao sprinteri iz startnog bloka ispaljuju iz sabornice.

U nizu “šarenih (l)aža” iz bogatog im arsenala – arbitraža, kiretaža, gnjavaža,… – čini se da im najbolje leži ova posljednja. Kad tupe, tupe li ga ko sivonje – ne jednom, ne dvaput, već 888 puta. Kao da žele dokazati kako neodrasli odrasli imaju veću moć ponavljanja i od najupornijih mališana dok zapitkuju – a zašto? Ipak, ova srednja (l)aža, elem kiretaža, zaslužuje podrobniji osvrt s obzirom da smisao s njom povezanog “outanja” polako izlazi na vidjelo.

Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić nedavno je izabrala sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Prevladavajući mediji, ti zdušni promicatelji humanističke psihologije koja potičući brisanje granica između intimnog i javnog zapravo dehumanizira – sad posebno zainteresirani jer to čini zastupnica iz konzervativne sredine, preodgoj čijih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama od strane bešćutnog medicinskog osoblja.

No, priča tu ne završava. Nedavno je liberalni dnevni list, onaj koji ne mora prikrivati svoju orijentaciju ponekom konzervativnom primjesom, veselo izvijestio kako se Hrvatska našla pod prismotrom tijela UN-a zaduženog za reproduktivno zdravlje žena, između ostalog i zahvaljujući herojskom istupu zastupnice Ninčević Lesandrić. I nije ovo prvi put da se zalaganjem Hrvata Hrvatska nađe pogođenom nekom UN-ovom odlukom (iz sjećanja još nije izblijedio UN-ov embargo na oružje čija je namjena bila usred porođajnih muka pobaciti hrvatsku državu). Ovdje posebno valja podcrtati kako pod reproduktivnim zdravljem žena UN razumijeva i široko pravo na pobačaj kao civilizacijsko dostignuće. I eto, baš se sve to slučajno odigralo u trenutcima kad se ta tema našla na hrvatskom političkom stolu. A da je drukčije, kako bi inače ti koji su poslužili međunarodnom pritisku na Hrvatsku bili tako hrabri, pametni, mladi, elegantni, napredni,…? E, da je drukčije, bili bi tek ono što jesu – samozvani mesije, demagozi, lažljivci, iskompleksirani provincijalci, nadobudne štrace…

Ovime je još jednom isplivala na površinu bit političke taktike onih koji, što u pozadini, što javno, stoje iza tih hrabrih, mladih, pametnih, poštenih i pravednih. Najprije kreiraju situaciju koja rezultira vanjskim pritiskom na hrvatsku Vladu, da bi ju potom, ako popusti, proglasili izdajničkom, a ako rješavanje odgodi, kukavičkom. Naivno bi bilo pomisliti kako su im potezi posljedica naivnosti. Jasan obrazac ponavljanja i učestalost ukazuju kako je prije riječ o podmuklosti, podmuklosti dostojne ZMIJA. I sada takvima – a posebno onima među njima koji su navodno jaaako, jaaako protiv abortusa – tema pobačaja ne predstavlja drugo doli puko sredstvo za postizanje svetog političkog cilja – da oni s početka teksta, koji, iznimni i izvrsni kakvi jesu, doista imaju kamo otići, napokon to već jednom i učine. Pa da Hrvatska opet postane lak zalogaj ZMIJA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari