Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je HTV1 drugačije preveo članak 28. Istanbulske konvencije od Ureda za ravnopravnost Vlade Republike Hrvatske?!

Objavljeno

na

Dana 9. travnja 2011. Braniteljski portal je objavio redakcijski tekst pod naslovom „STRAVIČNO: OTKRIVAMO NOVE OPASNOSTI IZ ISTANBULSKE KONVENCIJE- HOĆE LI SE UKINUTI SVEĆENIČKA, LIJEČNIČKA I SUDAČKA TAJNA?“ (https://www.braniteljski-portal.com/stravicno-otkrivamo-nove-opasnosti-iz-istanbulske-konvencije-hoce-li-se-ukinuti-svecenicka-lijecnicka-i-sudacka-tajna).

Istoga dana navečer u drugom dnevniku HTV1, u dodatku „Tema dana“ g. Branko Nađvinski ugostio je gđu Dubravku Šimonović, koja je bila hrvatska predstavnica u izradi Istanbulske konvencije (IK). Do toga teksta na Braniteljskom portalu u hrvatskoj javnosti nije se postavljalo pitanje niti su davana objašnjenja o članku 28. IK, odnosno o opasnosti da liječnici, svećenici i odvjetnici budu konvencijom prisiljeni prijaviti tajne koje saznaju u svojemu poslu. Vjerujemo da je upravo zbog našega teksta g. Nađvinski, kao zadnje pitanje, zamolio gđu Šimonović da objasni bojazan od prisile odavanja profesionalne tajne. Ona je, naravno, negirala tu opasnost. Dok je ona govorila, na ekranu se pojavio tekst članka 28 IK (slika).

Taj tekst glasi:

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

DVIJE VERZIJE ČLANKA 28 ISTAMBULSKE KONVENCIJE!

Međutim, Ekspertni tim Braniteljskoga portala uočio je da se tekst članka 28 IK na HTV1 RAZLIKUJE od izvornoga teksta članka koji je a) na engleskom jeziku (https://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/rms/090000168008482e), b) prijevoda na hrvatski jezik koji je na službenim stranicama Vijeća Europe (https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680462470) i c) prijevoda koji je objavila Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH (https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/Publikacija%20Konvencija%20Vije%C4%87a%20Europe%20o%20spre%C4%8Davanju%20i%20borbi%20protiv%20nasilja%20nad%20%C5%BEenama%20i%20nasilja%20u%20obitelji.pdf).

Ovdje, za usporedbu, dajemo na uvid tri teksta članka 28 Istambulske konvencije:

1) Izvorni engleski tekst:

Article 28 – Reporting by professionals

Parties shall take the necessary measures to ensure that the confidentiality rules imposed by internal law on certain professionals do not constitute an obstacle to the possibility, under appropriate conditions, of their reporting to the competent organisations or authorities if they have reasonable grounds to believe that a serious act of violence covered by the scope of this Convention, has been committed and further serious acts of violence are to be expected.)

2) Hrvatski prijevod Vijeća Europe i Vlade RH, koji su jednaki

Članak 28. – Prijavljivanje od strane stručnih osoba

Stranke će poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da pravila povjerljivosti koja su unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama ne predstavljaju prepreku za mogućnost prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama ili tijelima ako imaju opravdanog razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije i da se mogu očekivati daljnja teška djela nasilja.

3) Tekst koji je prikzao HTV1

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

U ČEMU JE RAZLIKA

Razlike izvornoga teksta članka 28 i onoga što je prikazao HTV1 su naizgled male, dvije:

  1. U izvornom tekstu piše da će potpisnice IK „…poduzeti mjere kako bi osigurale…“ (da se maknu pravila povjerljivosti), a u tekstu HT1 piše „…moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti…“.
  2. U izvornom tekstu piše „…unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama…“, a u tekstu HT1 piše „…stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju…“

Zašto je ubačena riječ „moraju“ i zašto je ubačena zagrada s „liječnici i psihijatri“???

ZAŠTO JE NAPRAVLJENA TA RAZLIKA

To mi ne možemo znati, ali možemo tražiti detaljno i javno objašnjenje od HTV1.

Nije  moguće da se radi o novom a netočnom prijevodu, i nije moguće da je krivo prepisan izvorni tekst, jer sporna rečenica nije nelogična ni nerazumljiva.

Ono što bode oči jest da su navedene dvije profesije („liječnici i psihijatri“) na koje se taj članak odnosi. One su stavljene u zagradu, a uopće ih nema u izvorniku! To znači da su stavljene promišljeno i namjerno!

Čudno je da se pritom razlikuju „liječnici“ i „psihijatri“, iako su i psihijatri liječnici.

A zašto bi netko to učinio? Bojimo se da je to učinjeno da se izbjegne citiranje (prikrije) Hrvatskoga Zakona o zaštiti tajnosti podataka (https://www.zakon.hr/z/748/Zakon-o-za%C5%A1titi-tajnosti-podataka):

koji kaže:

  1. PROFESIONALNA TAJNA

Članak 27.

„Profesionalnu tajnu predstavljaju podaci o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koje saznaju svećenici, odvjetnici, zdravstveni i socijalni djelatnici, i druge službene osobe u obavljanju svog poziva.“

A zašto se sakrilo da IK ukida taj hrvatski zakon i obvezuje SVEĆENIKE, ODVJETNIKE, ZDRAVSTVENE I SOCIJALNE DJELATNIKE, I DRUGE SLUŽBENE OSOBE da u obavljanju svog poziva odustanu od profesionalne tajne, da imaju mogućnost prijave i – ako ne prijave – odgovornost što neki „teški čin nasilja“ nisu prijavili.

Prevara je lukavo smišljena jer se liječnici donekle mogu izuzeti iz nabrojenih profesionalaca budući da postojeći hrvatski Zakon o liječništvu (članci 21 i 22) već obvezuje liječnika: „Liječnik je obvezan podnijeti prijavu policiji ili državnom odvjetništvu kada tijekom obavljanja liječničke djelatnosti posumnja da je smrt ili tjelesna ozljeda osobe nastala nasilnim putem.“

Ta obveza sigurno ne postoji za svećenike ispovjednike, a vjerujemo da ne postoji ni za odvjetnike.

Budući da je strašno i pomisliti da će i svećenici i odvjetnici, s ratifikacijom IK, biti obvezni prijaviti saznanja o nasilju, bojimo se da je autor modifikacije članka 28 IK na HTV1 pokušao izbjeći da se hrvatska javnost zgraža nad nasiljem nad svećenicima i odvjetnicima, a za liječnike se to moglo ostaviti (naglasiti, navesti samo njih), jer oni ionako imaju tu zakonsku obvezu!

Svećenike i odvjetnike je spomenuo g. Nađvinski, ali gđa Šimonović je odgovorila samo za liječnike. Koje je jedine naveo tekst članka 28 prikazan na ekranu.

Pitanje svih pitanja: tko je sve sudjelovao u dogovoru da se zavede hrvatska javnost u središnjem državnom dnevniku?

Budući da prema Zakonu o tajnosti podataka, novinari mogu biti, ili jesu, „druge službene osobe u obavljanju svog poziva“, nužnost otkrivanja profesionalne tajne u pitanjima kojima se bavi Istanbulska konvencija odnosi se i na njih. Budući da se i ovo naše pitanje odnosi na Istanbulsku konvenciju, nadamo se da se oni koji nam trebaju odgovoriti neće sakriti iza – profesionalne tajne. Oni podržavaju Konvenciju, zar ne?

Znanstveni tim Braniteljskog portala

Braniteljski portal

TEMA DANA.9.04.2018.-20sati

 IzvorBraniteljski portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Objavio

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori