Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je HTV1 drugačije preveo članak 28. Istanbulske konvencije od Ureda za ravnopravnost Vlade Republike Hrvatske?!

Objavljeno

na

Dana 9. travnja 2011. Braniteljski portal je objavio redakcijski tekst pod naslovom „STRAVIČNO: OTKRIVAMO NOVE OPASNOSTI IZ ISTANBULSKE KONVENCIJE- HOĆE LI SE UKINUTI SVEĆENIČKA, LIJEČNIČKA I SUDAČKA TAJNA?“ (https://www.braniteljski-portal.com/stravicno-otkrivamo-nove-opasnosti-iz-istanbulske-konvencije-hoce-li-se-ukinuti-svecenicka-lijecnicka-i-sudacka-tajna).

Istoga dana navečer u drugom dnevniku HTV1, u dodatku „Tema dana“ g. Branko Nađvinski ugostio je gđu Dubravku Šimonović, koja je bila hrvatska predstavnica u izradi Istanbulske konvencije (IK). Do toga teksta na Braniteljskom portalu u hrvatskoj javnosti nije se postavljalo pitanje niti su davana objašnjenja o članku 28. IK, odnosno o opasnosti da liječnici, svećenici i odvjetnici budu konvencijom prisiljeni prijaviti tajne koje saznaju u svojemu poslu. Vjerujemo da je upravo zbog našega teksta g. Nađvinski, kao zadnje pitanje, zamolio gđu Šimonović da objasni bojazan od prisile odavanja profesionalne tajne. Ona je, naravno, negirala tu opasnost. Dok je ona govorila, na ekranu se pojavio tekst članka 28 IK (slika).

Taj tekst glasi:

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

DVIJE VERZIJE ČLANKA 28 ISTAMBULSKE KONVENCIJE!

Međutim, Ekspertni tim Braniteljskoga portala uočio je da se tekst članka 28 IK na HTV1 RAZLIKUJE od izvornoga teksta članka koji je a) na engleskom jeziku (https://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/rms/090000168008482e), b) prijevoda na hrvatski jezik koji je na službenim stranicama Vijeća Europe (https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680462470) i c) prijevoda koji je objavila Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH (https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/Publikacija%20Konvencija%20Vije%C4%87a%20Europe%20o%20spre%C4%8Davanju%20i%20borbi%20protiv%20nasilja%20nad%20%C5%BEenama%20i%20nasilja%20u%20obitelji.pdf).

Ovdje, za usporedbu, dajemo na uvid tri teksta članka 28 Istambulske konvencije:

1) Izvorni engleski tekst:

Article 28 – Reporting by professionals

Parties shall take the necessary measures to ensure that the confidentiality rules imposed by internal law on certain professionals do not constitute an obstacle to the possibility, under appropriate conditions, of their reporting to the competent organisations or authorities if they have reasonable grounds to believe that a serious act of violence covered by the scope of this Convention, has been committed and further serious acts of violence are to be expected.)

2) Hrvatski prijevod Vijeća Europe i Vlade RH, koji su jednaki

Članak 28. – Prijavljivanje od strane stručnih osoba

Stranke će poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da pravila povjerljivosti koja su unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama ne predstavljaju prepreku za mogućnost prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama ili tijelima ako imaju opravdanog razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije i da se mogu očekivati daljnja teška djela nasilja.

3) Tekst koji je prikzao HTV1

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

U ČEMU JE RAZLIKA

Razlike izvornoga teksta članka 28 i onoga što je prikazao HTV1 su naizgled male, dvije:

  1. U izvornom tekstu piše da će potpisnice IK „…poduzeti mjere kako bi osigurale…“ (da se maknu pravila povjerljivosti), a u tekstu HT1 piše „…moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti…“.
  2. U izvornom tekstu piše „…unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama…“, a u tekstu HT1 piše „…stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju…“

Zašto je ubačena riječ „moraju“ i zašto je ubačena zagrada s „liječnici i psihijatri“???

ZAŠTO JE NAPRAVLJENA TA RAZLIKA

To mi ne možemo znati, ali možemo tražiti detaljno i javno objašnjenje od HTV1.

Nije  moguće da se radi o novom a netočnom prijevodu, i nije moguće da je krivo prepisan izvorni tekst, jer sporna rečenica nije nelogična ni nerazumljiva.

Ono što bode oči jest da su navedene dvije profesije („liječnici i psihijatri“) na koje se taj članak odnosi. One su stavljene u zagradu, a uopće ih nema u izvorniku! To znači da su stavljene promišljeno i namjerno!

Čudno je da se pritom razlikuju „liječnici“ i „psihijatri“, iako su i psihijatri liječnici.

A zašto bi netko to učinio? Bojimo se da je to učinjeno da se izbjegne citiranje (prikrije) Hrvatskoga Zakona o zaštiti tajnosti podataka (https://www.zakon.hr/z/748/Zakon-o-za%C5%A1titi-tajnosti-podataka):

koji kaže:

  1. PROFESIONALNA TAJNA

Članak 27.

„Profesionalnu tajnu predstavljaju podaci o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koje saznaju svećenici, odvjetnici, zdravstveni i socijalni djelatnici, i druge službene osobe u obavljanju svog poziva.“

A zašto se sakrilo da IK ukida taj hrvatski zakon i obvezuje SVEĆENIKE, ODVJETNIKE, ZDRAVSTVENE I SOCIJALNE DJELATNIKE, I DRUGE SLUŽBENE OSOBE da u obavljanju svog poziva odustanu od profesionalne tajne, da imaju mogućnost prijave i – ako ne prijave – odgovornost što neki „teški čin nasilja“ nisu prijavili.

Prevara je lukavo smišljena jer se liječnici donekle mogu izuzeti iz nabrojenih profesionalaca budući da postojeći hrvatski Zakon o liječništvu (članci 21 i 22) već obvezuje liječnika: „Liječnik je obvezan podnijeti prijavu policiji ili državnom odvjetništvu kada tijekom obavljanja liječničke djelatnosti posumnja da je smrt ili tjelesna ozljeda osobe nastala nasilnim putem.“

Ta obveza sigurno ne postoji za svećenike ispovjednike, a vjerujemo da ne postoji ni za odvjetnike.

Budući da je strašno i pomisliti da će i svećenici i odvjetnici, s ratifikacijom IK, biti obvezni prijaviti saznanja o nasilju, bojimo se da je autor modifikacije članka 28 IK na HTV1 pokušao izbjeći da se hrvatska javnost zgraža nad nasiljem nad svećenicima i odvjetnicima, a za liječnike se to moglo ostaviti (naglasiti, navesti samo njih), jer oni ionako imaju tu zakonsku obvezu!

Svećenike i odvjetnike je spomenuo g. Nađvinski, ali gđa Šimonović je odgovorila samo za liječnike. Koje je jedine naveo tekst članka 28 prikazan na ekranu.

Pitanje svih pitanja: tko je sve sudjelovao u dogovoru da se zavede hrvatska javnost u središnjem državnom dnevniku?

Budući da prema Zakonu o tajnosti podataka, novinari mogu biti, ili jesu, „druge službene osobe u obavljanju svog poziva“, nužnost otkrivanja profesionalne tajne u pitanjima kojima se bavi Istanbulska konvencija odnosi se i na njih. Budući da se i ovo naše pitanje odnosi na Istanbulsku konvenciju, nadamo se da se oni koji nam trebaju odgovoriti neće sakriti iza – profesionalne tajne. Oni podržavaju Konvenciju, zar ne?

Znanstveni tim Braniteljskog portala

Braniteljski portal

TEMA DANA.9.04.2018.-20sati

 IzvorBraniteljski portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

BiH kao unija triju republika – 25 godina od ‘Owen-Stoltenbergovog plana’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije točno 25 godina međunarodna zajednica predložila je mapu podjele BiH na tri republike u procesu koji se naziva “Owen-Stoltenbergov plan” a koji je predvidio BiH kao uniju triju republika s hrvatskom, muslimanskom i srpskom većinom.

Iako je ovaj plan bio dubuko nepravedan prema Hrvatima, jer je u odnosu na onaj raniji “Vance-Owen plan” davao Hrvatima puno manje teritorija i praktički priznao sva muslimanska ratna osvajanja i etničko čišćenje Hrvata s područja Konjica, Jablanice, Fojnice, Bugojna, Kaknja itd. vodstvo Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna je, kao i uvijek, s ciljem prestanka rata i postizanja mira, prihvatilo i ovaj prijedlog, i osam dana kasnije, 28. kolovoza (zapamtite dobro taj datum), počelo i provoditi ovaj plan, zamjenivši pojam “zajednica” pojmom “republika” (jer je , ponavljam, Owen-Stoltenberg plan zamišljao).

U tim i takvim okolnostima 28. kolovoza 1993. godine proglašena je Hrvatska Republika Herceg-Bosna, što su kasnije pojedinci, prije svih udbaški ‘ubojica Kardinala Stepinca’, Josip Manolić, prikazivali totalno izvan ovog konteksta, kao “ključni dokaz separatizma, jer republika znači država”, a potpuno zanemarivši kontekst i činjenicu da je britanski lord David Owen bio opunomoćeni mirovni izaslanik Europske unije, a Thorvald Stoltenberg opunomoćeni mirovni izaslanik UN-a.

Shodno tome, vodstvo Herceg-Bosne nije poduzelo nikakav jednostrani akt separatizma i secesionizma kako to tvrde razni mesići, pusići, manolići, banci i slična tevabija, nego je samo, kao uostalom i u svezi svih ostalih sličnih mirovnih prijedloga, djelovalo sukladno onome što je predlagala međunarodna zajednica!

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (7)

Objavljeno

na

Objavio

S obzirom na to da se masovna grobišta iz vremena Drugoga svjetskog rata – koja su komunisti i partizani punili što razoružanim hrvatskim vojnicima, što civilima – otkrivaju iz godine u godinu, oni ozbiljniji povjesničari (premda bili i projugoslavenske orijentacije), kao i neki sami sudionici partizanskog pokreta, posljednjih su godina počeli priznavati da je zločina doista bilo. Međutim, za te zločine i danas neki pronalaze svojevrsna opravdanja.[1]

Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein navodi da „osveta koja je kulminirala u svibnju 1945. nije bila bezrazložna. Ona je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.“.[2] No pitanje je – dodaje Goldstein – je li ta osveta odnosno kazna koju su dobili pojedinci i čitave skupine bila primjerena.[3]

Takvim se shvaćanjem, međutim, ne otvara prostor za relativizaciju samo komunističko-partizanskih, već i ustaških zločina. Naime, ako se komunističko-partizanski zločini krajem rata mogu pravdati „zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.“, zar se onda – ako ćemo biti dosljedni – po istoj logici ustaški zločini prema Srbima ne mogu pravdati zločinima što su ih Srbi počinili nad hrvatskim stanovništvom, napose nakon proglašenja NDH? Jer, prve zločine na prostoru NDH – kako je u raspravi već naznačeno – počinili su upravo Srbi! A tomu svakako treba nadodati i činjenicu da ustaškim zločinima nad Srbima nisu prethodili samo zločini Srba nad Hrvatima nakon proglašenja NDH, nego i više od dva desetljeća terora što ga je u okviru Kraljevstva SHS/Kraljevine Jugoslavije nad Hrvatima provodio velikosrpski režim.[4] Za ilustraciju dovoljno je navesti da je prema Miroslavu Krleži samo do sredine 1928. u Jugoslaviji izvršeno 24 političkih smrtnih osuda, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhićenja, dok je 3000 ljudi emigriralo iz političkih razloga.[5]

U tom kontekstu dr. Jere Jareb navodi: „Iako se s moralnog i realnog političkog gledišta ne da braniti politiku Ustaškog pokreta prema srpskoj narodnoj manjini u NDH, ona je, s druge strane, psihološki razumljiva. Ustaški pokret bio je odgovor na srpske zulume i bespravnu vladavinu u Hrvatskoj. Smisao stvaranja Ustaškog pokreta i akcije dra Ante Pavelića bio je, da na silu treba odgovoriti silom. ‘Na ljutu ranu ljuta trava bila je Pavelićeva deviza’“.[6]

Slično razmišlja i francuski povjesničar Dominique Venner. „Hrvati su“ – ističe on u svojoj poznatoj knjizi Povijest terorizma – „znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje“.[7]

Kako bi pokušali umanjiti odgovornost komunista i partizana za masovne zločine, neki navode i to da su likvidacije u to vrijeme bile izvršavane ne samo u Jugoslaviji, nego i u drugim zemljama Europe. Kao primjer se obično spominje Francuska. Međutim, ukupan broj osoba koje su u Francuskoj smaknute prije i nakon oslobođenja iznosio je oko 10.500, uključujući i one koji su ubijeni u „divljim čistkama“.[8] Usporedi li se broj ubijenih u Francuskoj s višestruko većim brojem ubijenih u Jugoslaviji,[9] i uzme li se u obzir činjenica da Francuska broji nekoliko puta više stanovnika od Jugoslavije, lako se dolazi do zaključka da ni ovaj argument ne drži vodu.

Među onima koji priznaju komunističko-partizanske zločine, a proizlaze iz komunističkog-partizanskog miljea, mali je broj onih koji će priznati da je zapovijed za masovna ubojstva došla iz samoga vrha, tj. od Josipa Broza Tita. Iako je uopće smiješno i neozbiljno tvrditi da bi se tolika masovna ubojstva mogla počiniti bez znanja Tita – vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Partizanskih odreda Jugoslavije – broj onih koji tvrde da Tito nije dao naredbu za ubojstva (i da zapravo nije znao za ubojstva), i dalje je poprilično velik. Takvo je postupanje, međutim, donekle i razumljivo: vođa personificira pokret; obranom Tita brani se i partizanski pokret. Prilikom obrane Tita često se navodi njegova brzojavka („depeša“) od 14. svibnja 1945. da se poduzmu „najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka“.[10]

Tu je depešu Tito navodno uputio štabovima Prve, Druge, Treće i Četvrte Jugoslavenske armije. Međutim, najvjerojatnije je riječ o naknadnoj krivotvorini.[11] Britanski povjesničar ruskoga podrijetla Nikolaj Tolstoj smatra da je riječ o „običnoj krivotvorini“ te dodaje: „Bio je to, naprotiv, komad papira ispisan pisaćim strojem, bez ikakvih indikacija odakle potječe – ne samo što nije nosio Titov potpis nego se čak ni formalno nije radilo o pravom naređenju“.[12] Uostalom, čak i da je depeša autentična, Titove zapovijedi koja su smjerale u sličnom pravcu su i ovako bile samo za „javnu“ i „vanjsku“ uporabu.[13]

Međutim, kada se razmotri što su o zločinima pisali i govorili Titovi suradnici i visokorangirani jugokomunistički dužnosnici, i kad se uz to proanaliziraju neke Titove izjave i postupci, postaje vidljivo da Tito ne samo da je znao za zločine, nego ih, vrlo vjerojatno, i zapovjedio.

aleksandar rankovic

Aleksandar Rankovic

Tako je, primjerice, po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.[14] Hrvatski su mladići morali umrijeti da bi živila Jugoslavija i da bi se Srbi „izdovoljili“…

General Kosta Nađ, koga je Tito u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao „lično odgovornim“,[15] o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“[16]. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“.[17] U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.[18]

Sama činjenica da je Tito imao telefonsku vezu s Nađom dokazuje da je Tito imao i kontrolu nad snagama koje su sudjelovale u zločinima. Pravnik Dominik Vuletić o tomu piše: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“.[19]

Slično navodi i akademik Vladimir Đuro Degan: „Za masovne zločine koji su u Jugoslaviji uslijedili 1945. godine prvenstvenu odgovornost snosi onaj tko ih je organizirao i počinio. To je bila tek ustanovljena Jugoslavenska armija s njezinim vrhovnim komandantom Josipom Brozom Titom. (…) Naime, tehnologija razoružavanja zarobljenika u svibnju te godine, njihovo vezivanje žicom i ubijanja nad jamama i tenkovskim rovovima, kao i ‘križni put’ onih koji odmah nisu bili smaknuti, bili su previše dobro organizirani da bi se mogli pripisati osveti pojedinaca“.[20]

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika,[21] navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao „komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika“ i tražio da se „riješi pitanje njihove sudbine“.[22] Kotnik dalje svjedoči da je Nađ „tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Josipu Brozu Titu, nap. D.D.) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave“.[23] S obzirom na to da je upit o postupanju sa 160.000 zarobljenika zatražen od Tita osobno, naređenje „da se svi ti zarobljenici likvidiraju“ mogao je dati isključivo on kao vrhovni zapovjednik.

Titov bliski suradnik Milovan Đilas smatra da za masovna ubojstva u svibnju „pismena naredba nije postojala“. Pritom ne spominje je li postojala usmena naredba (koja u vojsci ima jednako obvezujuću snagu kao i pismena!). No, dalje nadodaje da prema „strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha“.[24] Đilas, dakle, jasno ukazuje na Titovu krivnju. O masovnim ubojstvima Đilas dalje kaže: „Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru (…) spomenuo da smo tada preterali, jer da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiš jednom zauvek!“.[25]

Đilas vrlo jasno zaključuje da se Tita ne može braniti svaljivanjem krivnje na njegove suradnike; ni za djela prije rata, ni za djela poslije rata: „Iluzija je, ako ne i nešto gore, da je moguće ‘obeliti’ Tita ocrnjujući njegove najbliže suradnike iz predratnog, ratnog i posleratnog (antisovjetskog) perioda: svi su oni, svi smo mi, iz istog legla, dakako s ličnim svojstvima, složni i jedinstveni u obavljanju revolucionarnog zadatka… A u tvrdnji hrvatskih i albanskih nacionalista da je Ranković u Hrvatskoj, odnosno na Kosovu, sprovodio poseban, svoj režim, ne radi se samo o izvrtanju činjenica, nego i o političkom, propagandnom iskorišćavanju činjenice da je Ranković Srbijanac. Nikakvog ‘Rankovićevog režima’ nije bilo, bar ne dok sam ja bio u vlasti – sve je to bio Titov režim, režima Tita i grupe koja se već pre rata učvrstila oko njega. Napose je to netačno kad se radi o Hrvatskoj: unutrašnje prilike u Hrvatskoj Tito je kontrolisao neposredno, preko ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Steve Krajačića. Krajačić je samo formalno, administrativno, bio pod Rankovićem, odnosno saveznim ministarstvom, a faktički neposredno pod Titom, kome je činio i svakojake luksuzne, ‘reprezentativne’ usluge: vile, slike, skulpture…“.[26]

Publicist Slavko Goldstein u predgovoru Đilasove knjige „Vlast i Pobuna“ piše da je najvažnije odluke uvijek „donosio Josip Broz Tito, obično uz prethodne dogovore s trojicom najbližih suradnika (Kardelj, Ranković, Đilas)“.[27] Likvidacije protivnika nakon rata nesumnjivo spadaju u kategoriju „najvažnijih odluka“. O odnosu Tita prema likvidacijama S. Goldstein kaže: „Tito je znao za likvidacije ili je naknadno za njih saznavao; katkad je i negodovao zbog pretjeranosti, ali ništa ozbiljno nije poduzeo da ih preduhitri ili naknadno kazni počinitelje“.[28]

Slovenska povjesničarka Jerca Vodušek Starič, kojoj bi teško bilo pripisati neobjektivnost, s obzirom na to da su joj i otac i majka bili partizanski prvoborci, smatra da je za zločine u Hudoj Jami krivac Tito.[29] Simo Dubajić ne dvoji da je odluku o ubojstvima donio Tito. Na pitanje N. Tolstoja, je li naredba za likvidaciju došla od Tita osobno, Dubajić odgovara: „Naravno. Niko nije mogao doneti takvu odluku, osim njega“.[30]

Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: „Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita“.[31] Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, koji je bio zadužen za organizaciju likvidacije zarobljenika, o masovnim likvidacijama kaže: „Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh i tko je bio na njegovu čelu. Rečeno nam je: ‘Neprijatelja ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje’! Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata da je druga faza“.[32] Albert Svetina, prvi partijski sekretar OZNA-e za Sloveniju od 1944. do svibnja 1945., navodi kako je na Kočevskom Rogu ubijeno najmanje 40 000 ljudi te ističe kako su svi u OZNA-i znali za masovne likvidacije.[33]

Ivan Fumić

Ivan Fumić

Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, na jednu je primjedbu novinara Andrije Tunjića („Lani ste mi rekli da je Tito kriv za Bleiburg, a onda ste sve to za tri dana opovrgnuli“) u razgovoru 2000. odgovorio: „I tada sam rekao, a i danas tvrdim da je Tito kao vrhovni zapovjednik vojske NOBa odgovoran za sve što je ta vojska učinila, pa i za Bleiburg. Ali, u smislu položaja na kojem je bio! Zločin Bleiburga ne može se ničim opravdati. To je bio zločin na zarobljenim pripadnicima oružanih snaga Hrvatske i civilima. Zarobljen čovjek mora biti legalno suđen, a ne likvidiran“.[34]

Na Titovu krivnju ukazuje i izjava koju je dao pred sveučilištem u Ljubljani nakon masovnih likvidacija, gdje je pred tisućama ljudi izjavio: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći“.[35] Đilas o ovomu Titovu govoru piše: „Titu se u tom govoru ‘omaklo’ i priznanje da se pobijene zarobljenike kontrarevolucionarne skupine – ‘kvislinge je’ – kako se on izrazio – ‘stigla ruka pravde’. Tada su ta masovna streljanja manje skrivana – bila su ‘prirodnija’ i ‘logičnija’. A svakako je s njima u vezi i Staljinova pohvala, koju je izrekao koreći Poljake: Tito je junačina (molodjec): on nema problema s neprijateljima – sve ih je pomlatio (perebil). – To mi je prepričao diplomata iz poljske delegacije, u vožnji od Bleda za Ljubljanju, u leto 1946. godine“.[36] Uostalom, zaključuje Đilas, u „partiji, odnosno u partijskom vrhu, nije bilo nikakvih bitnih razlika, pogotovu ne u pitanjima učvršćivanja vlasti, jačanja partije i proširivanja njene dominacije. Nije bilo razlika ni u progonima kontrarevolucionara i istrebljivanju kolaboranata“.[37]

O Titovoj krivnji svjedoči i depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom“.[38] A. Ranković kao načelnik OZNA-e bio je izravno odgovoran Titu, tako da ovu depešu zasigurno nije uputio bez prethodnog savjetovanja s Titom.

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“.[39]

Izjave samih visokih komunističkih dužnosnika, dakle, nesumnjivo ukazuju da je Tito bio naredbodavac zločina. Uostalom, Tito je u likvidaciji protivnika imao bogato iskustvo još iz svojih moskovskih dana, kad je kao agent Kominterne u SSSR-u dao likvidirati osam stotina jugoslavenskih komunista i socijalista.[40] Smrt tisuća ljudi za Tita je, kao i za njegova naredbodavca i uzora u vrijeme rata, Staljina, bila samo statistika.

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

 [1] Svakako najočitiji primjer opravdavanja zločina tvrdnja je Stjepana Mesića da je osveta nad ustašama „bila neminovna jer su počinili prestrašne zločine“. Dakako, kad bi netko rijetke i sporadične zločine koje je HV nakon Oluje počinila nad Srbima nazvao neminovnom posljedicom prestrašnih srpskih zločina u recimo Vukovaru ili Škabrnji, nema sumnje da bi takav od Mesića i njegovih istomišljenika bio prozvan fašistom i otpadom ljudskog roda.
[2] Ivo GOLDSTEIN, „Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta“, u: Bleiburg i Križni put 1945.: zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb, 12. travnja 2006., ur.: Juraj HRŽENJAK, Krešimir PIŠKULIĆ, Petar STRČIĆ, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske – Multigraf marketing, Zagreb, 2007., 32.
[3] Isto.
[4] Opš. Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Kulturno-historijsko društvo „Hrvatski rodoljub“, Zagreb, 1942.; pretisak: Školska knjiga, Zagreb, 1992. Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj 1918. – 1935., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2002.
[5] Miroslav KRLEŽA, „Glavnjača kao sistem“. Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 14 – 15, Zora, Zagreb, 1957., 612. – 614..
[6] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 90.
[7] Dominique VENNER, Povijest terorizma, Alfa, Zagreb, 2005., 87.
[8] Vladimir GEIGER, „Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 352.
[9] Dr. Zdravko Dizdar govori o 62.000 poimenično utvrđenih poslijeratnih hrvatskih žrtava, uglavnom Bleiburga i Križnih putova hrvatskih vojnika i civila s područja nekadašnje NDH, od Dubrovnika do Varaždina i od Zemuna do Senja (Zdravko DIZDAR, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)“, 188.). Istraživanja, međutim, nisu ni blizu kraja, stoga je broj nesumnjivo mnogo veći.
[10] Josip BROZ TITO, Sabrana djela. Tom dvadeset osmi, 1. Ma j -6 .jul 1945., Komunist, Beograd, 1988., 43.
[11] Tito je poslije rata naknadno revidirao svoje brojne radove. Tako je, primjerice, revidirao proglas CK KPJ od 22. lipnja 1941. u kome je stajalo njegovo pitanje: „Može li itko pošten na svijetu više vjerovati glupim izgovorima fašističkih probisvijeta“. Nakon rata iz tog je proglasa izostavljena riječ „više“ (Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 295.). Izostavljanjem riječi „više“ zapravo je skriven dokaz da je Tito do tada vjerovao u sporazum Ribbentrop – Molotov.
[12] Nikolaj TOLSTOY, „Povijest pred sudom“, Start (Zagreb), 6. siječnja 1990., 51. Prema: Martina GRAHEK RAVANČIĆ, „Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007., br. 3., Zagreb, 2007., 539. – 540.
[13] Vladimir GEIGER, „Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg“, 342.
[14] Komunistički zločini nisu antifašizam, Hrvatski informativni centar, prosinac 2008., 24.
[15] Kosta NAĐ, Pobeda, Spektar, Zagreb, 1980., 200.
[16] Isto, 191.
[17] Isto, 212.
[18] Branimir LUKŠIĆ, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima. Bio je to britanski i partizanski genocid nad 330.000 Hrvata“, Hrvatski list, Zadar, 13. svibnja 2010., 26. – 27.
[19] Dominik VULETIĆ, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“, Pravnik, 41./2007., br. 85, Udruga Pravnik, prosinac 2007., 137.
[20] Prema: Tomislav VUKOVIĆ, „Blajburške žrtve govore i danas (o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti). Hrvatski mučenički diptih“, Prilika, Mjesečni magazin Glasa Koncila, br. 5 (29), Zagreb, svibanj 2010., 12.
[21] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, 166.
[22] Isto, 167.
[23] Isto, 167. – 168.
[24] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, 433.
[25] Isto.
[26] Milovan ĐILAS, Vlast i pobuna, Memoari, EPH Liber, Zagreb, 2009, 62.
[27] Isto, 12.
[28] Miljenko JERGOVIĆ, „Intervju sa Slavkom Goldsteinom. ‘Tito je bio vođa zavjere šutnje o Bleiburgu’“, http://www.jutarnji.hr/slavko-goldstein—tito-je-bio-voda-zavjere-sutnje-o-bleiburgu/275716/, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[29] „Za zločine u Hudoj Jami krivac je Tito“, http://www.jutarnji.hr/-za-zlocine-u-hudoj-jami-krivac-je-tito-/197753/, pristup ostvaren 12. ožujka 2009.
[30] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 383.
[31]„Grobnica strave: „Najmanje nam je potrebno novih povijesnih i ideoloških sukoba“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/zrtve-komunistickog-rezima-pokolj-u-slovenskom-rudniku-naredio-je-tito/424361.aspx, pristup ostvaren 7. ožujka 2009.
[32] Mladen GENC, „Što je o masovnim likvidacijama nakon 2. svjetskog rata otkrio oficir Ozne Zdenko Zavadlav. Ubijani su po naređenju s vrha – bez suđenja“, Varaždinske vijesti, br. 3367, 14. srpnja 2009., 18.
[33] Marijana CVRTILA, „U Deželi grob do groba…“, http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19990912/novosti.htm, pristup ostvaren 8. ožujka 2009.
[34] Andrija TUNJIĆ, „Ivan Fumić: Nitko normalan u Hrvatskoj ne smije kriminalizirati Domovinski rat“, Vjesnik, Zagreb, 21. listopada 2000., 3.
[35] Borba, 28. svibnja 1945. Prema: P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 222.
[36] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 140.
[37] Isto, 60.
[38] Anđelko MIJATOVIĆ, „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda: masovna poratna pogubljenja na brojnim stratištima i žrtve hrvatskih marševa smrti (26). Nova vlast uhićuje, zatvara i likvidira“, Vjesnik, Zagreb, 13. srpnja 2005., 63.
[39] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 221.-222.
[40] Knjige koje se bave tim dijelom Titova života su: Silvin EILETZ, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. – 1940. (2008) i Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća (2009).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari