Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto je HTV1 drugačije preveo članak 28. Istanbulske konvencije od Ureda za ravnopravnost Vlade Republike Hrvatske?!

Objavljeno

na

Dana 9. travnja 2011. Braniteljski portal je objavio redakcijski tekst pod naslovom „STRAVIČNO: OTKRIVAMO NOVE OPASNOSTI IZ ISTANBULSKE KONVENCIJE- HOĆE LI SE UKINUTI SVEĆENIČKA, LIJEČNIČKA I SUDAČKA TAJNA?“ (https://www.braniteljski-portal.com/stravicno-otkrivamo-nove-opasnosti-iz-istanbulske-konvencije-hoce-li-se-ukinuti-svecenicka-lijecnicka-i-sudacka-tajna).

Istoga dana navečer u drugom dnevniku HTV1, u dodatku „Tema dana“ g. Branko Nađvinski ugostio je gđu Dubravku Šimonović, koja je bila hrvatska predstavnica u izradi Istanbulske konvencije (IK). Do toga teksta na Braniteljskom portalu u hrvatskoj javnosti nije se postavljalo pitanje niti su davana objašnjenja o članku 28. IK, odnosno o opasnosti da liječnici, svećenici i odvjetnici budu konvencijom prisiljeni prijaviti tajne koje saznaju u svojemu poslu. Vjerujemo da je upravo zbog našega teksta g. Nađvinski, kao zadnje pitanje, zamolio gđu Šimonović da objasni bojazan od prisile odavanja profesionalne tajne. Ona je, naravno, negirala tu opasnost. Dok je ona govorila, na ekranu se pojavio tekst članka 28 IK (slika).

Taj tekst glasi:

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

DVIJE VERZIJE ČLANKA 28 ISTAMBULSKE KONVENCIJE!

Međutim, Ekspertni tim Braniteljskoga portala uočio je da se tekst članka 28 IK na HTV1 RAZLIKUJE od izvornoga teksta članka koji je a) na engleskom jeziku (https://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/rms/090000168008482e), b) prijevoda na hrvatski jezik koji je na službenim stranicama Vijeća Europe (https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680462470) i c) prijevoda koji je objavila Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH (https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/Publikacija%20Konvencija%20Vije%C4%87a%20Europe%20o%20spre%C4%8Davanju%20i%20borbi%20protiv%20nasilja%20nad%20%C5%BEenama%20i%20nasilja%20u%20obitelji.pdf).

Ovdje, za usporedbu, dajemo na uvid tri teksta članka 28 Istambulske konvencije:

1) Izvorni engleski tekst:

Article 28 – Reporting by professionals

Parties shall take the necessary measures to ensure that the confidentiality rules imposed by internal law on certain professionals do not constitute an obstacle to the possibility, under appropriate conditions, of their reporting to the competent organisations or authorities if they have reasonable grounds to believe that a serious act of violence covered by the scope of this Convention, has been committed and further serious acts of violence are to be expected.)

2) Hrvatski prijevod Vijeća Europe i Vlade RH, koji su jednaki

Članak 28. – Prijavljivanje od strane stručnih osoba

Stranke će poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da pravila povjerljivosti koja su unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama ne predstavljaju prepreku za mogućnost prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama ili tijelima ako imaju opravdanog razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije i da se mogu očekivati daljnja teška djela nasilja.

3) Tekst koji je prikzao HTV1

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

U ČEMU JE RAZLIKA

Razlike izvornoga teksta članka 28 i onoga što je prikazao HTV1 su naizgled male, dvije:

  1. U izvornom tekstu piše da će potpisnice IK „…poduzeti mjere kako bi osigurale…“ (da se maknu pravila povjerljivosti), a u tekstu HT1 piše „…moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti…“.
  2. U izvornom tekstu piše „…unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama…“, a u tekstu HT1 piše „…stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju…“

Zašto je ubačena riječ „moraju“ i zašto je ubačena zagrada s „liječnici i psihijatri“???

ZAŠTO JE NAPRAVLJENA TA RAZLIKA

To mi ne možemo znati, ali možemo tražiti detaljno i javno objašnjenje od HTV1.

Nije  moguće da se radi o novom a netočnom prijevodu, i nije moguće da je krivo prepisan izvorni tekst, jer sporna rečenica nije nelogična ni nerazumljiva.

Ono što bode oči jest da su navedene dvije profesije („liječnici i psihijatri“) na koje se taj članak odnosi. One su stavljene u zagradu, a uopće ih nema u izvorniku! To znači da su stavljene promišljeno i namjerno!

Čudno je da se pritom razlikuju „liječnici“ i „psihijatri“, iako su i psihijatri liječnici.

A zašto bi netko to učinio? Bojimo se da je to učinjeno da se izbjegne citiranje (prikrije) Hrvatskoga Zakona o zaštiti tajnosti podataka (https://www.zakon.hr/z/748/Zakon-o-za%C5%A1titi-tajnosti-podataka):

koji kaže:

  1. PROFESIONALNA TAJNA

Članak 27.

„Profesionalnu tajnu predstavljaju podaci o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koje saznaju svećenici, odvjetnici, zdravstveni i socijalni djelatnici, i druge službene osobe u obavljanju svog poziva.“

A zašto se sakrilo da IK ukida taj hrvatski zakon i obvezuje SVEĆENIKE, ODVJETNIKE, ZDRAVSTVENE I SOCIJALNE DJELATNIKE, I DRUGE SLUŽBENE OSOBE da u obavljanju svog poziva odustanu od profesionalne tajne, da imaju mogućnost prijave i – ako ne prijave – odgovornost što neki „teški čin nasilja“ nisu prijavili.

Prevara je lukavo smišljena jer se liječnici donekle mogu izuzeti iz nabrojenih profesionalaca budući da postojeći hrvatski Zakon o liječništvu (članci 21 i 22) već obvezuje liječnika: „Liječnik je obvezan podnijeti prijavu policiji ili državnom odvjetništvu kada tijekom obavljanja liječničke djelatnosti posumnja da je smrt ili tjelesna ozljeda osobe nastala nasilnim putem.“

Ta obveza sigurno ne postoji za svećenike ispovjednike, a vjerujemo da ne postoji ni za odvjetnike.

Budući da je strašno i pomisliti da će i svećenici i odvjetnici, s ratifikacijom IK, biti obvezni prijaviti saznanja o nasilju, bojimo se da je autor modifikacije članka 28 IK na HTV1 pokušao izbjeći da se hrvatska javnost zgraža nad nasiljem nad svećenicima i odvjetnicima, a za liječnike se to moglo ostaviti (naglasiti, navesti samo njih), jer oni ionako imaju tu zakonsku obvezu!

Svećenike i odvjetnike je spomenuo g. Nađvinski, ali gđa Šimonović je odgovorila samo za liječnike. Koje je jedine naveo tekst članka 28 prikazan na ekranu.

Pitanje svih pitanja: tko je sve sudjelovao u dogovoru da se zavede hrvatska javnost u središnjem državnom dnevniku?

Budući da prema Zakonu o tajnosti podataka, novinari mogu biti, ili jesu, „druge službene osobe u obavljanju svog poziva“, nužnost otkrivanja profesionalne tajne u pitanjima kojima se bavi Istanbulska konvencija odnosi se i na njih. Budući da se i ovo naše pitanje odnosi na Istanbulsku konvenciju, nadamo se da se oni koji nam trebaju odgovoriti neće sakriti iza – profesionalne tajne. Oni podržavaju Konvenciju, zar ne?

Znanstveni tim Braniteljskog portala

Braniteljski portal

TEMA DANA.9.04.2018.-20sati

 IzvorBraniteljski portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

VIDEO – HRT potvrdio – premijer Plenković laže o Istanbulskoj konvenciji

Objavljeno

na

Predsjednik Vlade, Andrej Plenković, uvjeravao je i uvjerava hrvatsku javnost kako u Istanbulskoj konvenciji rodne ideologije nema.  U emisiji HRT-a “Dobar dan, Hrvatska” prikazani su citati iz teksta Istanbulske konvencije koji  jasno dokazuju kako Plenković laže. Vrlo znakovit je i trenutak  u kojem gost emisije naprosto ne zna odgovoriti na logično pitanje voditelja “Zašto je rodna ideologija uopće potrebna u konvenciji kada se govori o zaštiti žena od nasilja?”

Pogledajte:

Sam tekst Istanbulske konvencije dokaz je da Plenković laže. Nažalost, istina je još gora.

Ne samo da se kroz konvenciju rodna ideologija nameće hrvatskom zakonodavstvu i institucijama, ne samo da se Istanbulska konvencija postavlja iznad hrvatskog Ustava čime Hrvatska gubi svoju suverenost, ne samo da su iz HDZ-a najavili kako će se provedba Istanbulske konvencije financirati s oko milijardu proračunskih kuna godišnje(!), nego se ovom konvencijom rodna ideologija nasilno uvodi i u odgojno-obrazovni sustav Hrvatske – počevši od dječjeg vrtića:

Čl. 14., Obrazovanje, stavak 1.  “Stranke (države i isnstitucije) će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su nestereotipne rodne uloge uključile u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja”.

Sve navedeno može se čuti u emisiji HRT-a koju u cijelosti možete pogledati ovdje u prvom prilogu, gore .

Željko Maršić-Zenga

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Najstrašnije poglavlje njemačke tragedije u Jugoslaviji – II DIO

Objavljeno

na

Objavio

Još jednu priču koja govori o stanju duše napisao je trogodišnji dječak. Njegov otac nestao je u ratu 1941. godine. Majka je deportirana u Rusiju 1944., a završio je s bakom i djedom u gakovskom logoru, gdje je spavao na slami između njih dvoje.

Helga i Erika dvije su sestre iz Velike Grede (Georgshausen). Jedna je imala četiri, a druga dvije godine kada je njihova baka Katarina Hirsch, na čijoj su brizi ostavljeni, umrla 1945. u logoru Rudolfsgnad. Otac je poginuo na fronti, a majka je deportirana u Sovjetski Savez.

Odvedene su u različita sirotišta u Prilep i Kumanovo u Makedoniji, gdje su uskoro naučile savršeno makedonski i zaboravile njemački jezik. Helga se živo sjeća svega jer su svakog jutra morale pjevati nacionalnu himnu i pozdravljati fotografije drugova Tita i Staljina. Jednog dana bila je samo fotografija druga Tita, bez objašnjenja.

Obje su zadržale njemačka imena, a Helga je imala nadimak “macka” (mačka), jer je bila jedna od najmlađih. Riječ “majka” nikad se nije spominjala, kao da takva riječ ili osoba jednostavno ne postoji. Helga pamti primitak pošiljke od svog ujaka iz Kanade. Nije imala pojma o značenju riječi ujak niti je mogla zadržati ništa od sadržaja u paketu.

Djeca su spavala po troje u jednom krevetu, a svako jutro morala su prati lica u dvorišnom bazenu ispunjenom hladnom vodom. Često su imala iznenadne sastanke. Jedni drugima čistili su kosu od ušiju. Ako su pronađene uši, glava je bila obrijana i očišćena benzinom. Nisu se slavili rođendani, Božić ili Uskrs. Međutim, kada su neki uglednici došli pratiti situaciju u sirotištu, bili su okupljeni, pozdravljajući i pjevajući “Druže Tito”. To je bilo jedino vrijeme kada su dobivali posebnu poslasticu – krišku bijelog kruha. Kakva je to poslastica!

Johann Schetterer iz Schowea (Ravno Selo), sin istoimenog oca i Elisabeth Heinz, pred kraj rata došao je sa svojom majkom u internistički logor Novi Sad u dobi od tri godine. Njegova obitelj bila je poznata kao Schetris, pod kojim je prezimenom i upisan. Nakon majčine smrti prevezen je s drugom djecom 1947. u sirotište u Sloveniji. Godine 1949. stigao je u sirotište Slivnica s Adolfom Hauerom, još jednim djetetom iz sela.

Bilo je to prilično okrutno djetinjstvo. Odgovornost djece, uz školovanje, također je bio rad na poljima i u vrtovima. Morali su brinuti o 12 krava i dosta svinja. Tjelesno kažnjavanje bilo je svakodnevno, a za najmanje nedolično ponašanje hrana bi taj dan bila uskraćena. Godine 1953. Adolf Hauer ponovno se spojio sa svojom obitelji u Njemačkoj, ali zato što je Johannovo ime bilo registrirano kao Schetris (kasnije pisano kao Cetri) i nije znao ni jedno drugo ime. Ostao je u različitim sirotištima i na kraju je završio srednju školu za automehaničara.

Johann je imao 21 godinu kada je konačno otkrio svoje pravo ime tako što je posjetio arhiv Crvenog križa u Beogradu. Tamo je uspio otkriti adresu svog sela i adresu prijatelja iz sirotišta Adolfa Hauera u Njemačkoj. Adolfova starija sestra znala je pravo ime Schetris, a također je bila u kontaktu s Johannovom širom obitelji. Srećom, Johann je doznao očevu adresu i bio je oduševljen što se ponovno sastao s njim 1962. godine.

Njegov otac 1950. godine tražio je svog nestalog sina nakon što je bio oslobođen iz francuskog logora za ratne zarobljenike. Johann je ilegalno prebjegao preko granice i ponovno se sastao s ocem u Austriji.

Drugo siroče je Christian Heinz, rođen 24. ožujka 1940. u Neu Schoweu (Novo Ravno Selo) od Adama Heinza i Philippine Wolf. Filipina je umrla u logoru Jarek 29. prosinca 1945. godine, a njezina trojica sinova Martin, Adam i Christian u dobi od 16, 14 i pet godina bili su u logoru. Christian je kao petogodišnjak odveden u sirotište, a obitelj ga i danas očajnički traži. Adam i Martin pušteni su iz logora i žive u Njemačkoj.

Knjiga “Kinder im Schatten” profesora Gaussa iz 1950. godine, koja je sadržavala 53 svjedočenja očevidaca, započela je pokret za spašavanje djece. Pod pritiskom većine svijeta, posebice Međunarodnog Crvenog križa i drugih organizacija, jugoslavenska vlada nevoljko je uspostavila “ured za repatrijaciju” u Beču, gdje je zaprimila tisuće zahtjeva za nestalom djecom. Tražili su izvornu potvrdu o rođenju, prije nego što bi čak i pogledali papire.

Moramo shvatiti kako je to bila nemoguća situacija. Roditelji su odvedeni iz svojih domova bez obavijesti, sve im je oduzeto osim onoga što je na njima. Godinama boravili u logorima i rudnicima u Sovjetskom Savezu prije nego što su uspjeli doći do slobode i spasiti život.

Titova vlada ustrajala je na tome da se ti zahtjevi i dokumentacija napišu na srpskom, ponekad čak i na ćirilici. Sve su to bile taktike prijevare i odgađanja. Ipak, bilo je izuzetno važno stupiti u kontakt s djetetom, barem u pisanom obliku. Odvojeni su gotovo deset godina od svojih roditelja. Rijetko kad su slova bila važna kao u onim vremenima i situacijama.

Nakon što su neka djeca konačno doznala kamo je njihova majka deportirana, jedna devetogodišnja djevojčica, koja je u vrijeme otmice imala tri godine, pisala je majci: “Draga moja majko, kada mislim na te riječi koje sam rekla: ‘Majko, ne odlazi, a ti si morala ići, to je bila nepodnošljiva bol za tebe i mene’.”

Još jednu priču, koja govori o stanju duše, napisao je dječak od tri godine. Njegov otac nestao je u ratu 1941. godine. Majka je deportirana u Rusiju 1944., a završio je s bakom i djedom u gakovskom logoru, gdje je spavao na slami između njih dvoje. Kad se jednoga jutra probudio, baka i djed bili su mrtvi. Taj dječak poslije je poslan u jedno od sirotišta u Krško. Majka ga je nakon puštanja iz Ukrajine uspjela pronaći odakle joj je pisao na slovenskom: “Draga majko! Bio sam oduševljen što sam primio vaše pismo. Drago mi je što znam da postoji jedna osoba na svijetu koja me voli. Bio sam s djedom i bakom u logoru, ali oboje su umrli iste noći. Tada sam ostao sam!”

Uredila: Cornelia Brandt, pripremio: Željko Hamata/mojahrvatska.vecernji.hr

Propustili ste prvi dio priče?  Pročitajte ovdje

Izvori
Gauss, Adelbert K. “Kinder im Schatten”, 1950.
Geiger, Vladimir (prir.) “Radni logor Valpovo 1945. – 1946. Dokumenti”
Geiger, Vladimir “Logor Krndija 1945. – 1946.”
Geiger, Vladimir “O sudbini folksdojčerske djece u logorima komunističke Jugoslavije”
Gruber, Wendelin “In den Fängen des Roten Drachen. Zehn Jahre unter der Herrschaft Titos”, 1989.
Haltmayer, Josef “Die verlorenen Schwabenkinder”
Hirsch, Helga and Erika, personal letter to the author
Laubach, Andreas “Nur mit meinen Kindern”
Rohrbacher, Leopold “Ein Volk ausgelöscht”
Rohrbacher, Leopold  “Die Ausrotung des Donauschwabentum in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948”, Salzburg, 1949
Rohrbacher, Leopold  “Völkermord der Tito-Partisanen 1944. – 1948.
Schetterer, Johann, personal letter to the author.
Springenschmidt, Karl “Janitscharen? Die Kindertragödie im Banat”, Wien 1978.
Wolf, Brigitte, personal letter to the author

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati