Pratite nas

Kolumne

Zašto je ideja jugoslavenstva problem, a ne rješenje

Objavljeno

na

markovina_nu2_1

Stankoviću se zalomilo da u dvije posljednje emisije dovede dva paradigmatična primjera otužne hrvatske javne scene. Prvo mu je u gostima bio Zdravko Mamić, paradigmatičan primjer nedosljednog, pomalo primitivnog, kerumovskog hrvatluka. Zatim je ugostio Dragana Markovinu, mladog splitskog povjesničara i tipičnog baštinika anakrone ideje jugoslavenstva.

Dok prvi tip Hrvatsku sagledava kroz prizmu vlastitog i klanskog interesa, drugi tip Hrvatsku vidi isključivo kao dio nekog šireg južnoslavenskog zajedništva. No, zagrebemo li malo u obiteljsko zaleđe, brzo uviđamo da je i to jugoslavenstvo ustvari u podlozi ima osobni, obiteljski i klanski interes. Otkrivamo tako da ova dva tipa imaju puno više zajedničkoga nego bi to htjela priznati. To zajedničko je taj stanoviti plemenski refleks i duboko nerazumijevanje smisla države.

Markovina zamjera Tuđmanu da je bio vođen anakronom idejom nacionalizma. Misli da bi se Hrvatska osamostalila i da ju je vidio netko drugi u tim turbulentnim vremenima, ali da onda ne bi počinila grješke koje je, po Markovini, počinila. Očito je da Markovina rado misli, kao i to da uglavnom krivo misli. Prvo, Tuđmanova sinteza hrvatske političke misli, nacionalne pomirbe i demokratizacije društva bila je kudikamo modernija i konkurentnija – nije li konkurentnost u suvremenom deidelogiziranom svijetu zamjena za naprednost!? – od okoštale ideje tzv. samoupravnog socijalizma i ”bratstva i jedinstva”. Zato je, uostalom, i pobijedila. Drugo, i nekomu tko nije povjesničar jasno je da baš nije sasvim svejedno tko je na čelu države koja se nalazi na putu osamostaljenja, a zatim i u ratu. Da je tomu tako, povijesne ličnosti uopće ne bi postojale, pa ni povijest u onom smislu kako je danas poimamo i izučavamo.

Govoreći o Orjuni i jugoslavenstvo danas, Markovina se razotkrio kao um zarobljen konceptima devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. On dobro karakterizira orjunaški pokret kao inačicu fašizma koji je proistekao pak iz socijalizma, no iz toga ne izvlači nikakve korisne zaključke. Jugoslavenski nacionalizam iz prve polovice dvadesetoga stoljeća uistinu jest bio svojevrsna inačica fašizma i nacizma. Kasnije je amalgamiran jugokomunizmom, koji se u mnogočemu podudarao s njim. Dakle, fašizam i komunizam su jedino povijesno iskustvo i jedini ideološki oslonci jugoslavenstva. Hrvatski nacionalni razvitak pak ima drukčije povijesno iskustvo i prošao je manje-više isti razvojni put kao i ostale srednjoeuropske nacije. Zato hrvatstvo jest dobar okvir za zasnivanje funkcionalne i održive zajednice, a jugoslavenstvo nije.

I to je, zapravo, jedino uistinu relevantno u cijelom tom sporu oko hrvatstva i jugoslavenstva. Pojedinac može biti što mu drago, Hrvat, Jugoslaven ili Klingonac. To je njegovo neotuđivo pravo. Međutim, jugoslavenstvo kao takvo ne proizvodi funkcionalnu i na demokratskim načelima uređenu zajednicu. Dvaput se pokušalo i oba puta je završilo u krvi. Hrvatstvo kao okvir taj potencijal ima, to jest ima onu potrebnu jezgru jednodušnosti i solidarnosti koje su u temelju svake funkcionalne zajednice. Kroz povijest možda nije uvijek bilo tako, možda je čak bilo i perioda kada je jugoslavenstvo imalo šansu, no razvoj nacionalne svijesti davno je završen. To što su Jugoslaveni završili izgubljeni i ozlojeđeni u slijepom rukavcu povijesti, ne daje im za pravo da, služeći se manipulacijama, izazivaju nove sukobe. Jer, kao što svojedobno reče Igor Mandić, samo neki novo nasilje stvara šanse za neku novu Jugoslaviju. To nasilje najlakše je potaknuti zloporabom socijalnih pitanja i podgrijavanjem mita o jugoslavenskom raju u kojemu su tekli socijalistički med i mlijeko. Taj mit sjajno je razobličio Marcel Holjevac u svom nedavnom tekstu na Dnevno.hr , no to neće spriječiti jugonostalgičare da se i dalje pozivaju na nj. Kao i svaki mit, i mit o ”dobroj Jugoslaviji” imun je na racionalne argumente.

Svejedno, razum i dalje ostaje jedino oružje protiv svakog bjesnila i fanatizma. Što jugoslavenstvo u svom zakašnjelom obliku jest. Stoga je još jednom razumno upozoriti da je jugoslavenstvo uzrok većine zala koja su pogodila ”ove prostore” u posljednjih stotinjak godina. Hrvati i Srbi bi svoje razmirice u tom periodu riješili ovako ili onako da nije bilo jugoslavenstva koje u ime vlastitog opstanka uporno opstruira taj proces.

 Damir Pešorda/HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati