Pratite nas

Komentar

Zašto je smijenjena Karolina Vidović Krišto, a Saša Kosanović vraćen na posao na HRT!?

Objavljeno

na

Nove ključne dokaze da postojanje Hrvatske nema nikakvog smisla donio je veliki povratnik na regionski servis HRT, Saša Kosanović. S obzirom da nema dovoljno mjesta i za opciju koja zagovara opstanak hrvatske Hrvatske tako je Karolina Vidović Krišto opet, po već tko zna koji put, smijenjena jer je pustila na HRT originalne partijske dokumente i originalna svjedočanstva, odnosno čovjeka koji je donio originalne dokumente tzv. antifašista i njihove partije, a istina i dokumenti kojima se dokazuje nešto drugo osim partijske propisane istine jasno je – “neće da može na HRT”. I tako je naša Karolina smijenjena, dok je, usput, Saša Kosanović vraćen na posao. Nisu ove dvije priče o Saletu i Karolini povezane direktno, no jesu na višoj razini, onoj koja se bavi pitanjem istine i laži, vjerodostojnosti i vjernosti… https://www.portalnovosti.com/23-godine-masakr-u-dvoru

Pa je tako Saša Kosanović odmah i žustro krenuo dokazivati da je vrijedan član svoje opcije po kojoj Hrvatska ne vrijedi pet para, jel?

Saša Kosaanović se za početak tendeciozno raspisao i raspojasao na temu pokolja mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni. Pa tako Saša ogorčeno pišucka o braniteljima, zapovjednicima brigada i općenito o dijelu hrvatske javnosti koja je ogorčeno dočekala laž da je HV pobila mentalne bolesnike. Naravno, Saša Kosanović  ne spominje uopće činjenicu da je HV lažno optužena nego priču svodi, u tom dijelu, na to kako je taj dio hrvatske javnosti ogorčen optužbom (ne navodi – lažnom) umjesto da je hrvatska javnost ogorčena pokoljem.

Zastanimo ovdje i prisjetimo se ogorčenosti: Teršelićkine Dokumente, Pupovčevog SNV-a, Novosti te svih poput Saše Kosanovića, na sve pokolje Hrvata po Hrvatskoj: od Škabrnje, Voćina, Ovčare, Vukovara, Široke Kule, Dvora na Uni kad masakriraše 5 Hrvatica u Domu zdravlja Dvora na Uni devedeset prve… i stotina  ostalih mjesta masovnih pokolja Hrvata po Hrvatskoj, BiH i Srbiji, prisjetimo se njihove borbe da se istina o tim pokoljima sazna, prisjetimo se njihovih izraza patnje i ogorčenosti oko pokolja Hrvatica i Hrvata i znat ćemo točno koliko su to veliki ljudi i pravednici.

Usput, neki od pobijenih pacijenata bili su Hrvati, a u blizini su ubijeni i bračni par Ivelići – Hrvati. O tom ne piše Саша Косановић, jer se to ne uklapa u priču. Kao što se u priču o Aleksandri Zec ne uklapa činjenica da joj je mama bila Hrvatica iz Brinja, ali u nedostatku drugih srpskih žrtava proglasiše malu Aleksandru od mame Hrvatice, sa hrvatskim državljanstvom, rođenu i odraslu u Hrvatskoj – srpkinjom? Ovo samo kao prikaz sistematske proizvodnje srpskih žrtava.

Spominje Saša Kosanović i DORH te navodi (prevedeno sa ćirilice): “Naivci su tada mogli pomisliti da je pitanje dana kada će DORH-ovi istražitelji javnost obavijestiti o identitetu ubojica i podignuti optužnicu.

Možda je Saša Kosanović u pravu kad proziva DORH, mada u ovom slučaju ratnih zbivanja gdje je na malom prostoru u ratnim operacijama dokazano sudjelovalo najmanje 3 vojske različitih država i velik nepoznat broj paravojnih postrojbi, od kojih niti jedna nije bila hrvatska paravojna postrojba, teže je doći do istine.

Za utjehu Saši Kosanoviću, DORH niti 27 godina od pokolja u Širokoj Kuli, u kojem je samo u jednom danu ubijeno 34 osobe, od toga dvoje djece, nije pravdi priveo krivce iako se u detalje zna tko su ubojice. Također se još ne zna ni za grobove pobijene djece, žena i staraca. Niti ih ima namjeru privesti pravdi i ispitati gdje su masovne grobnice, ali to je drugo jer su to Hrvati.

Piše dalje Saša Kosanović kako se obitelj ubijene Z. Marić sprema podignuti optužnicu protiv Hrvatske i Srbije jer niti jedna od ove dvije države nije učinila dovoljno da se istina sazna.

Spominje Saša Kosanović  institucionalni cinizam Ministarstva branitelja usmjeren prema žrtvama srpske nacionalnosti, ali ne spominje da Hrvatska još uvijek traži 1952 osobe nestale u Domovinskom ratu. Nije cinizam kad se ne zna za grobove djece, žena i staraca pobijenih u Širokoj Kuli? Nije cinizam što ni dan danas 27 godina nakon pokolja još nitko nije optužen. Pa to su samo Hrvati, koga briga za hrvatsku djecu?! Koja je razlika između pobijenih i nestalih Srba i pobijenih i nestalih Hrvata pa da se smrt ili nestanak jednih tretira kao cinizam prema srpskom narodu, dok se daleko gori postupak prema Hrvatima niti ne spominje? To samo kao mali prikaz dvostrukih kriterija prema žrtvama srpske i hrvatske nacionalnosti od kojih su jedni po defaultu žrtva, drugima se ni ime ne spominje. Ne spominje se ni da su neki od pobijenih mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni Hrvati, ne uklapa se u priču.

A onda raspad sistema kad genetski urođeni osećaj za mit proradi punim kapacitetom, pa kaže Saša Kosanović: “U cijeloj priči oko masakra nejasno je i zašto šute danski istražitelji, koji navodno imaju u posjedu osobnu iskaznicu jednog hrvatskog vojnika kojeg su taj dan previli. Naime, na dan počinjenog ratnog zločina u bazi UNCRO centra u Dvoru nalazili su se pripadnici danskog bataljuna ‘plavih šljemova.

Nakon dvadeset i nešto godina izlazi priča o navodnoj osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika kojega su navodno Danci previjali. Ne znam zašto al’ podsjeti me ovo na sve one priče oko terorizma kad uvijek i redovito neki od terorista zaboravi osobnu u autombilu ili mu ispadne osobna na poprištu pokolja, i slično.

Saša Kosanović, bravo za ideju!

Ja ću samo mitu dodati da je osobna navodno od osobe pod inicijalima S.K. i da je osoba iz Dalmatinske Zagore, navodno, jel? Kad je bal nek je maskenbal.

A sad pogledajmo malo neke druge podatke koji su promakli Saši Kosanoviću iako je zaposlenik Miloradovog vojno političkog glasila:

U Novostima 07.05.2011. Piše: Nikola Bajto, u članku “HV bio u Dvoru na dan masakra” piše:

Uloga Armije BIH
Istražujući vijesti o ovom zločinu, “Novosti” su uočile da će biti potrebno rasvijetliti i ulogu treće strane – Armije BIH, kojoj su prvi novinski izvještaji, pozivajući se na UN, pripisivali masakr u Dvoru. Primjerice, “The New York Times” u tekstu od 10. kolovoza 1995, koji se još može naći na internetu, citira glasnogovornika UN-a u Zagrebu Philipa Arnolda o tome kako UN istražuje tri slučaja ubojstva, uključujući i onaj petero hendikepiranih Srba iz škole u Dvoru. U tekstu piše kako je “danski vojnik koji je svjedočio incidentu prijavio da su ubojice nosile uniforme s oznakama 5. korpusa Armije BIH”. Dan kasnije iz Zagreba slično izvještava i “The Independent”, navodeći da su “danski mirovnjaci u Dvoru potvrdili da su bosanski muslimani bijesno utrčali u školsko dvorište”, pobivši petero starijih Srba.

Informacija o tome da je zločin počinila neregularna jedinica Armije BIH pojavit će se u izvještaju State Departmenta iz 1996. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, dok se u izvještaju Human Rights Watcha iz 1996. zločin pripisuje bosanskim muslimanima ili hrvatskim snagama.

Međutim, već u izvješću Vijeća sigurnosti UN-a od 23. kolovoza 1995. gubi se podatak o Armiji BIH, pa tamo stoji kako je Danski bataljun prijavio da su njegovi pripadnici svjedočili ubojstvu hendikepiranih civila od strane vojne postrojbe čiji je identitet nepoznat. U samom ratnom dnevniku Danskog bataljuna Armija BIH se 8. kolovoza spominje samo jednom, kada se navodi da postoje indicije da su i VRSK i HV i ABIH uključeni u borbe u Dvoru. Stoga bi valjalo ustanoviti i kako je došlo do toga da je UN u prvim danima nakon incidenta dao takvu informaciju i zašto je ona nestala već u izvještaju Vijeća sigurnosti.

Napinje Saša Kosanović vratne žile i pita se zašto šute danski istražitelji? Možda zato što nemaju tu mitsku osobnu iskaznicu s inicijalima S.K., a možda je i imaju, ali su ranjenog hrvatskog vojnika pokupili tko zna gdje na putu ili u šumi pa ranjeni hrvatski vojnik nije nikako povezan s ovim događajem? A možda je “belosvetska zavera sproću ugroženi mitomani”  u pitanju? Tko bi ga znao?

Zašto je i kako došlo do kolektivne amnezije danskih vojnika pitanje je za milijun dolara. Naime, prvi izvještaji obično su i najrelevantniji jer su svježi, pamćenje nije izblijedilo, a osjetila u takvim trenutcima rade izoštreno i definitivno nije moguće da su Danci doživjeli kolektivnu fatamorganu oko oznaka armije BiH.

Kako vidimo i novine su po svijetu o tom izvještavale, sve do jednog trenutka u kojem je uočeno da se to ne uklapa u planove međunarodne lopovske zajednice pa je sve zaustavljeno i odjednom su Danci nevjerodostojni svjedoci i budale. A onda, 23 godine poslije, Saša Kosanović “stidljivo protura” priču o navodnoj osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika kojeg su navodno previjali Danci, a koja se kao krije od javnosti. Žali se Saša Kosanović da se ne bi kladio ni na sud u Strasbourgu, “belosvetska zavera sproću…” rekoh ja.

U svakom slučaju, prema Saši Kosanoviću daleko je najrelevantniji dokaz o zločinačkim Hrvatima rekla-kazala priča o osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika od prvih izvještaja i iskaza danskih vojnika koji su toga dana svjedočili da su bolesnike pobili vojnici sa oznakama 5. korpusa Armije BiH. Ali Saša Kosanović neće dobiti otkaz na HRT, ne bojte se drugovi, otkaz se može dobiti samo zbog dokumentirane istine!

Priča kao konstrukt izgleda počinje dobivati nove konture i možemo očekivati kolektivnu amneziju armije s portala Novosti koji se ne sjećaju svog članka, ali se jako dobro sjećaju navodno osobne iskaznice hrvatskog vojnika kojeg su Danci navodno previjali, možemo očekivati i nove genetski oblikovane dokaze o odgovornosti Hrvatske vojske u Dvoru na Uni, možemo očekivati i nove dokaze o odgovornosti Hrvatske kao države i naposlijetku hrvatskog naroda, jer… kako ono reče još jedan Miloradov vojnik : ”Ovo je njihova država. Šupačka Republika Hrvatska… Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka i njihov servis.” (Boris Dežulović, Šupačka Republika)

A po prilici završit ćemo kako drugi Pupovčev vojnik reče: “Hrvatski narod završava zdrobljen, skrckan, progutan i poslije svega posran.” (Viktor Ivančić, Moćna mora)

Mislim da nismo drugo ni zaslužili s obzirom tko nas i kako vodi po zapovijedima tuđincah.

Kad smo kod Dvora i pokolja bolesnika podsjetimo se na još jedan događaj o kojem Saši Kosanoviću nikad neće pasti na pamet pričati pa ni kad mu se žile na vratu napnu a u prsima nadme ono…

Dana 28.07. 1991. u Dvoru na Uni, pripadnici diverzantske jedinice srpske Teritorijalne obrane masakrirali su 5 žena hrvatske nacionalnosti koje su zatekli u Domu zdravlja dok su bile na terapijama. O tom svjedoči u Haagu izvjestitelj Sky Newsa Arnoldt van Linden. Sam kapetan Dragan u svojoj obrani spominje taj događaj i tvrdi da je pohapsio ubojice, ali da se zbog njih sukobio sa JNA i Martićem pa ih je morao pustiti. Nije li malo čudno i jezivo da nas ni taj slučaj ne zanima?

Zapitajmo se zanima li taj događaj DORH, Sašu Kosanovića i armiju iz Novosti? Zapitajmo se zašto ih ne zanima gotovo identičan slučaj u Dvoru na Uni 4 godine ranije, a u kojem su masakrirane bolesne žene Hrvatice?

Zapitajmo se čija armija ima običaj pobiti sve ranjenike gdje god okupira hrvatski teritorij, počevši od drugog svjetskog rata i tzv. antifašista kojima se nije događalo da ne pobiju sve ranjenike, do Dvora na Uni 91. gdje pobiše žene i Hrvatice u Domu zdravlja pa sve do Ovčare. Opaka je to navika, nadasve pravilo! A opet, moramo biti realni i priznati ona prva izvješća danskih vojnika, zašto bi svi oni lagali?

Zanimljivo bi bilo utvrditi I zašto se masakr onih bolesnih žena Hrvatica u Domu zdravlja Dvor na Uni ne doživljava uopće, dok se drugi masakr bolesnika u tom istom Dvoru na Uni predstavlja kao pokolj Srba te se neutemeljeno nateže mit da su ih pobili Hrvati, a dio pobijenih također su Hrvati, kao i bračni par Ivelić koji su također masakrirani?

Nešto je definitivno trulo u državi Danskoj, no nas treba više brinuti to što je u državi Hrvatskoj više-manje sve trulo, osim onog dijela hrvatskog naroda kojeg tuđinci zovu marginalnim skupinama.

Saši Kosanoviću s ljubavlju: “Navedite prvo činjenice, a nakon toga ih možete iskrivljivati koliko vas je volja”. (M. Twain)

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina ‘poremetiti međunacionalne odnose’ u Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu.

Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba”, te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.

Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju.

Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi.

Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu, pa i pred novinarima. Ali, da sam bio…ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).

Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!

Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.

Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.

To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.
Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.

E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.
Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja).

“Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.

Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.

Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat”. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.

Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!

Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.
Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji?

Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.

Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.

Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.

Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):
Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.
Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!

I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.

U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda, bez obzira koliko ga danas ima

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina je politički mrtvac oko kojeg se okupljaju najviše oni koji očekuju što veču ostavštinu. Drži se na vještačkom životu samo kako bi svi uspjeli pročitati pismo oporuke i vidjeli koliko tko i šta dobiva. Svi se tobože bore za njeno zdravlje, a u isto vrijeme svi sa svoje strane udaraju ćavle u lijes, i poslije pilatovski peru ruke.

Još nitko od tih interesnih aktera u smrtnoj joj povorci nema hrabrosti otvoreno reći “car je gol”, pacijent je mrtav. Nitko ne smije preuzeti odgovornost za njenu smrt, a svi je eutanaziraju.

Rijedak, zapravo nema povijesnog primjera takve smrtne igre sa pacijentom, i toliki nedozvoljeni eksperimenata. No ono što je također beha politički specijalitet je činjenica da zemlju najviše, i najbrutalnije, mrtvari i ubija onaj njen narod koji se, navodno, najjače zauzima za njeno izliječenje i oživljavanje. A upravo taj narod kao danas najbrojniji u toj slojevitoj zajednici, liječi je lijekovima koji su u civiliziranim demokratskim i slobodnim zemljama davno zabranjeni.

Liječe je lijekom koji je podmuklo ubija. Politički lijek unitarizma i centralizma koji se u prošlosti pokazao smrtonosnim za slojevite zajednice, a danas jedna od najslojevitiji je upravo Bosna i Hercegovina, Bošnjaci koriste, ćime se na pacijentu politički iživljavaju. Iako je lijek unitarizma i centralizma zauvijek razorio čak i puno lakše, bolesno politički homogenija društva, Bošnjaci ga uz veliku političku laž koriste i pred svijetom skrivaju. I ako sve teže uspjevaju sakriti ga umotanog u multi kulti pakovanju, zbog ćega je i političkim slijepcima vidljiv, ne odustaju od njegove primjene.

A to nije ništa drugo negoli bošnjačka demomstracija apsolutnog prava na beha pacijenta, kao svoju djedovinu, kao svoj grunt i feud. Već ćetvrt stoljeća šerifski se ponašaju ne obazirući se na prava i drugi koji, jednakim pravom, mogu i moraju sudjelovati u liječenju beha pacijenta, i zajednički tražiti lijek.

Koji zapravo u svijetu već postoji-Konfederalna Švicarska. Liječenje BiH na taj način, lijekovima konfederalizma i demokratizma, jednakosti i ravnopravnosti, Bošnjaci nisu priznavali i primjenjivali nikada, a napose taj lijek ne prihvaćaju otkada je Bosna i Hercegovina vehabizirana, mudžahedizirana i islamizirana kao najveća opasnost Europi i europskoj budućnosti. O dubini islamiziranosti Bosne i Hercegovine, njene nekadašnje vjersko nacionalne šarolikosti, uz porast vehabijskih entiteta, islamskog vjerskog terorizma, povratka stari i dolaska novi islamista, govori i činjenica bošnjačke isključivosti prema nebošnjacima, i tijekovima koji se događaju u beha društvu, a da nisu prošli kroz bošnjački politički katalizator.

Naime, glavni zagovornici objave rezultata popisa stanovništva, koji je trebao rezultirati Cerićevom fetvom da svaka muslimanka mora roditi najmanje petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu, znači za rat, cijelo vrijeme trogodišnjeg čekanja upravo su bili Bošnjaci. Taj rezultat koji su očekivali, i za koji tvrde da su ostvarili, preko 50% beha pučanstva, sa velikom, gotovo ratno pobjedničkom euforijom su objavili. I ne samo objavili već danas njime prijete nebošnjacima, i uzimaju si ga kao neprikosnoveno, apsolutističko pravo na cjelovito unitarizirano centraliziranu Bosnu i Hercegovinu.

S tom procentualnošću, koja malo začuđuje otkud ih toliki procenat nakon Izetbegovićevi lažni govora po svijetu da je više od milijun Muslimana žrtva građansko vjerskog beha rata za teritorij, zabranili su u svim gradovima gdje politikom vjerskog radikalizma vladaju, prodaju alkohola, svinjetine, obilježavanje Djeda Mraza, prekid predavanja i ispita na fakultetima petkom kako bi muslimanski studenti mogli obavljati klanjanja. I sve im je do samog kraja 2016, ta obznana rezultata popisa stanovništva odgovarala dok nisu uvidjeli da ti rezultati popisa odgovaraju i idu na ruku i Republici Srpskoj.

Jer u tom genocidnom entitetu, po kojem se, na mirnodopski način, klonira i beha Federacija, po bošnjačkoj politici unitarizma, centralizma i apsolutizma koji imaju temelj u preko pedesetnom procentu Srba, i vlast u tom beha dijelu može vladati istim načinima kakvima Bošnjaci nastoje vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom.

Potpredsjedniku RS Ramizu Salkiću smeta “objavljivanje entitetskih popisnih rezultata” , jer je to bilo “sa ciljem da bude Bošnjaka i Hrvata što je moguće manje na prostoru ovog entiteta” . U kom cilju je bilo objavljivanje popisa na razini Bosne i Hercegovine već jedino da se pokaže kako je Bošnjaka najviše i da je time Bosna i Hercegovina muslimansko bošnjačka zemlja. Takvom bošnjačkom politikom diskriminacije i dominacije ne liječi se beha bolesnik. Ne nikako cjelovit, a mavodno je Bošnjacima do beha cjelovitosti.

Naravno do cjelovitosti u unitarizmu, centralizmu, i što je za beha budućnost, za njene nebošnjake najopasnije, u islamizmu. U islamizmu onih isilovskih povratnika i dolaznika koji su dobili sigurno utočište u vehabijskim entitetima Bosne i Hercegovine. Stoga ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda bez obzira na procenat koliko ga danas ima. Zna li Salkič koliko je Hrvata bilo prije muslimanske agresije u Travniku, Zenici, Sarajevu, Bugojnu, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i svim drugim gradovima i prostorima kroz koje je prošla zločinačka Izetbegovićeva takozvana Armija Bosne i Hercegovine.

Zasigurno da zna ali mu njihov današnji mali, gotovo zanemarivi procenat ne smeta, i ne smeta mu što je, po tim objavljenim rezultatima Lašvanska dolina danas muslimansko bošnjačka. Na prostorima sa koji su Muslimani protjerali i poubijali Hrvate, na kojima ubitstvom hrvatskih povratnika brane realizaciju Aneksa VII Daytonskog sporazuma, rezultati popisa su i njemu, i čelništvu SDA, i bivšem reisu Ceriću prihvatljivi.

A to nije ništa drugo već bošnjački nastavak muslimanskog etničkog čiščenja i berlinsko zidovske diobe Bosne i Hercegovine. Zar treba ikakav drugi dokaz o tome da je bošnjačka politika o mogućoj održivosti multi kulti Bosne i Hercegovine lažna, pa čak i s dimenzijama genocida budući da i četvrt stoljeće poslije beha sukoba brani povratak prognani Hrvata, da one koji se vrate ubijaju, da na jedan podal način nastavljaju sa etničkim čiščenjem hrvatskih prostora, ne vraćaju imovinu Katoličkoj crkvi, da štite ratne zločince iz reda svog naroda i da skrivaju masovne grobnice poubijanih i masakriranih Hrvata.

Entitetski rezultati popisa im smetaju, ali ne i bosanskohercegovački koji su nategli procenat Bošnjaka na više od 50% , kao pravo ma BiH. Zbog svega toga ovakva Bosna i Hercegovina nema nikakvu budućnost i ostaje trajno „bure baruta“, koje je moguće ugasiti jedino federaliziranjem ili konfederaliziranjem prostora i društva od tri nacionalna i vjerska entiteta.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari