Pratite nas

Komentar

Zašto je smijenjena Karolina Vidović Krišto, a Saša Kosanović vraćen na posao na HRT!?

Objavljeno

na

Nove ključne dokaze da postojanje Hrvatske nema nikakvog smisla donio je veliki povratnik na regionski servis HRT, Saša Kosanović. S obzirom da nema dovoljno mjesta i za opciju koja zagovara opstanak hrvatske Hrvatske tako je Karolina Vidović Krišto opet, po već tko zna koji put, smijenjena jer je pustila na HRT originalne partijske dokumente i originalna svjedočanstva, odnosno čovjeka koji je donio originalne dokumente tzv. antifašista i njihove partije, a istina i dokumenti kojima se dokazuje nešto drugo osim partijske propisane istine jasno je – “neće da može na HRT”. I tako je naša Karolina smijenjena, dok je, usput, Saša Kosanović vraćen na posao. Nisu ove dvije priče o Saletu i Karolini povezane direktno, no jesu na višoj razini, onoj koja se bavi pitanjem istine i laži, vjerodostojnosti i vjernosti… https://www.portalnovosti.com/23-godine-masakr-u-dvoru

Pa je tako Saša Kosanović odmah i žustro krenuo dokazivati da je vrijedan član svoje opcije po kojoj Hrvatska ne vrijedi pet para, jel?

Saša Kosaanović se za početak tendeciozno raspisao i raspojasao na temu pokolja mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni. Pa tako Saša ogorčeno pišucka o braniteljima, zapovjednicima brigada i općenito o dijelu hrvatske javnosti koja je ogorčeno dočekala laž da je HV pobila mentalne bolesnike. Naravno, Saša Kosanović  ne spominje uopće činjenicu da je HV lažno optužena nego priču svodi, u tom dijelu, na to kako je taj dio hrvatske javnosti ogorčen optužbom (ne navodi – lažnom) umjesto da je hrvatska javnost ogorčena pokoljem.

Zastanimo ovdje i prisjetimo se ogorčenosti: Teršelićkine Dokumente, Pupovčevog SNV-a, Novosti te svih poput Saše Kosanovića, na sve pokolje Hrvata po Hrvatskoj: od Škabrnje, Voćina, Ovčare, Vukovara, Široke Kule, Dvora na Uni kad masakriraše 5 Hrvatica u Domu zdravlja Dvora na Uni devedeset prve… i stotina  ostalih mjesta masovnih pokolja Hrvata po Hrvatskoj, BiH i Srbiji, prisjetimo se njihove borbe da se istina o tim pokoljima sazna, prisjetimo se njihovih izraza patnje i ogorčenosti oko pokolja Hrvatica i Hrvata i znat ćemo točno koliko su to veliki ljudi i pravednici.

Usput, neki od pobijenih pacijenata bili su Hrvati, a u blizini su ubijeni i bračni par Ivelići – Hrvati. O tom ne piše Саша Косановић, jer se to ne uklapa u priču. Kao što se u priču o Aleksandri Zec ne uklapa činjenica da joj je mama bila Hrvatica iz Brinja, ali u nedostatku drugih srpskih žrtava proglasiše malu Aleksandru od mame Hrvatice, sa hrvatskim državljanstvom, rođenu i odraslu u Hrvatskoj – srpkinjom? Ovo samo kao prikaz sistematske proizvodnje srpskih žrtava.

Spominje Saša Kosanović i DORH te navodi (prevedeno sa ćirilice): “Naivci su tada mogli pomisliti da je pitanje dana kada će DORH-ovi istražitelji javnost obavijestiti o identitetu ubojica i podignuti optužnicu.

Možda je Saša Kosanović u pravu kad proziva DORH, mada u ovom slučaju ratnih zbivanja gdje je na malom prostoru u ratnim operacijama dokazano sudjelovalo najmanje 3 vojske različitih država i velik nepoznat broj paravojnih postrojbi, od kojih niti jedna nije bila hrvatska paravojna postrojba, teže je doći do istine.

Za utjehu Saši Kosanoviću, DORH niti 27 godina od pokolja u Širokoj Kuli, u kojem je samo u jednom danu ubijeno 34 osobe, od toga dvoje djece, nije pravdi priveo krivce iako se u detalje zna tko su ubojice. Također se još ne zna ni za grobove pobijene djece, žena i staraca. Niti ih ima namjeru privesti pravdi i ispitati gdje su masovne grobnice, ali to je drugo jer su to Hrvati.

Piše dalje Saša Kosanović kako se obitelj ubijene Z. Marić sprema podignuti optužnicu protiv Hrvatske i Srbije jer niti jedna od ove dvije države nije učinila dovoljno da se istina sazna.

Spominje Saša Kosanović  institucionalni cinizam Ministarstva branitelja usmjeren prema žrtvama srpske nacionalnosti, ali ne spominje da Hrvatska još uvijek traži 1952 osobe nestale u Domovinskom ratu. Nije cinizam kad se ne zna za grobove djece, žena i staraca pobijenih u Širokoj Kuli? Nije cinizam što ni dan danas 27 godina nakon pokolja još nitko nije optužen. Pa to su samo Hrvati, koga briga za hrvatsku djecu?! Koja je razlika između pobijenih i nestalih Srba i pobijenih i nestalih Hrvata pa da se smrt ili nestanak jednih tretira kao cinizam prema srpskom narodu, dok se daleko gori postupak prema Hrvatima niti ne spominje? To samo kao mali prikaz dvostrukih kriterija prema žrtvama srpske i hrvatske nacionalnosti od kojih su jedni po defaultu žrtva, drugima se ni ime ne spominje. Ne spominje se ni da su neki od pobijenih mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni Hrvati, ne uklapa se u priču.

A onda raspad sistema kad genetski urođeni osećaj za mit proradi punim kapacitetom, pa kaže Saša Kosanović: “U cijeloj priči oko masakra nejasno je i zašto šute danski istražitelji, koji navodno imaju u posjedu osobnu iskaznicu jednog hrvatskog vojnika kojeg su taj dan previli. Naime, na dan počinjenog ratnog zločina u bazi UNCRO centra u Dvoru nalazili su se pripadnici danskog bataljuna ‘plavih šljemova.

Nakon dvadeset i nešto godina izlazi priča o navodnoj osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika kojega su navodno Danci previjali. Ne znam zašto al’ podsjeti me ovo na sve one priče oko terorizma kad uvijek i redovito neki od terorista zaboravi osobnu u autombilu ili mu ispadne osobna na poprištu pokolja, i slično.

Saša Kosanović, bravo za ideju!

Ja ću samo mitu dodati da je osobna navodno od osobe pod inicijalima S.K. i da je osoba iz Dalmatinske Zagore, navodno, jel? Kad je bal nek je maskenbal.

A sad pogledajmo malo neke druge podatke koji su promakli Saši Kosanoviću iako je zaposlenik Miloradovog vojno političkog glasila:

U Novostima 07.05.2011. Piše: Nikola Bajto, u članku “HV bio u Dvoru na dan masakra” piše:

Uloga Armije BIH
Istražujući vijesti o ovom zločinu, “Novosti” su uočile da će biti potrebno rasvijetliti i ulogu treće strane – Armije BIH, kojoj su prvi novinski izvještaji, pozivajući se na UN, pripisivali masakr u Dvoru. Primjerice, “The New York Times” u tekstu od 10. kolovoza 1995, koji se još može naći na internetu, citira glasnogovornika UN-a u Zagrebu Philipa Arnolda o tome kako UN istražuje tri slučaja ubojstva, uključujući i onaj petero hendikepiranih Srba iz škole u Dvoru. U tekstu piše kako je “danski vojnik koji je svjedočio incidentu prijavio da su ubojice nosile uniforme s oznakama 5. korpusa Armije BIH”. Dan kasnije iz Zagreba slično izvještava i “The Independent”, navodeći da su “danski mirovnjaci u Dvoru potvrdili da su bosanski muslimani bijesno utrčali u školsko dvorište”, pobivši petero starijih Srba.

Informacija o tome da je zločin počinila neregularna jedinica Armije BIH pojavit će se u izvještaju State Departmenta iz 1996. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, dok se u izvještaju Human Rights Watcha iz 1996. zločin pripisuje bosanskim muslimanima ili hrvatskim snagama.

Međutim, već u izvješću Vijeća sigurnosti UN-a od 23. kolovoza 1995. gubi se podatak o Armiji BIH, pa tamo stoji kako je Danski bataljun prijavio da su njegovi pripadnici svjedočili ubojstvu hendikepiranih civila od strane vojne postrojbe čiji je identitet nepoznat. U samom ratnom dnevniku Danskog bataljuna Armija BIH se 8. kolovoza spominje samo jednom, kada se navodi da postoje indicije da su i VRSK i HV i ABIH uključeni u borbe u Dvoru. Stoga bi valjalo ustanoviti i kako je došlo do toga da je UN u prvim danima nakon incidenta dao takvu informaciju i zašto je ona nestala već u izvještaju Vijeća sigurnosti.

Napinje Saša Kosanović vratne žile i pita se zašto šute danski istražitelji? Možda zato što nemaju tu mitsku osobnu iskaznicu s inicijalima S.K., a možda je i imaju, ali su ranjenog hrvatskog vojnika pokupili tko zna gdje na putu ili u šumi pa ranjeni hrvatski vojnik nije nikako povezan s ovim događajem? A možda je “belosvetska zavera sproću ugroženi mitomani”  u pitanju? Tko bi ga znao?

Zašto je i kako došlo do kolektivne amnezije danskih vojnika pitanje je za milijun dolara. Naime, prvi izvještaji obično su i najrelevantniji jer su svježi, pamćenje nije izblijedilo, a osjetila u takvim trenutcima rade izoštreno i definitivno nije moguće da su Danci doživjeli kolektivnu fatamorganu oko oznaka armije BiH.

Kako vidimo i novine su po svijetu o tom izvještavale, sve do jednog trenutka u kojem je uočeno da se to ne uklapa u planove međunarodne lopovske zajednice pa je sve zaustavljeno i odjednom su Danci nevjerodostojni svjedoci i budale. A onda, 23 godine poslije, Saša Kosanović “stidljivo protura” priču o navodnoj osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika kojeg su navodno previjali Danci, a koja se kao krije od javnosti. Žali se Saša Kosanović da se ne bi kladio ni na sud u Strasbourgu, “belosvetska zavera sproću…” rekoh ja.

U svakom slučaju, prema Saši Kosanoviću daleko je najrelevantniji dokaz o zločinačkim Hrvatima rekla-kazala priča o osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika od prvih izvještaja i iskaza danskih vojnika koji su toga dana svjedočili da su bolesnike pobili vojnici sa oznakama 5. korpusa Armije BiH. Ali Saša Kosanović neće dobiti otkaz na HRT, ne bojte se drugovi, otkaz se može dobiti samo zbog dokumentirane istine!

Priča kao konstrukt izgleda počinje dobivati nove konture i možemo očekivati kolektivnu amneziju armije s portala Novosti koji se ne sjećaju svog članka, ali se jako dobro sjećaju navodno osobne iskaznice hrvatskog vojnika kojeg su Danci navodno previjali, možemo očekivati i nove genetski oblikovane dokaze o odgovornosti Hrvatske vojske u Dvoru na Uni, možemo očekivati i nove dokaze o odgovornosti Hrvatske kao države i naposlijetku hrvatskog naroda, jer… kako ono reče još jedan Miloradov vojnik : ”Ovo je njihova država. Šupačka Republika Hrvatska… Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka i njihov servis.” (Boris Dežulović, Šupačka Republika)

A po prilici završit ćemo kako drugi Pupovčev vojnik reče: “Hrvatski narod završava zdrobljen, skrckan, progutan i poslije svega posran.” (Viktor Ivančić, Moćna mora)

Mislim da nismo drugo ni zaslužili s obzirom tko nas i kako vodi po zapovijedima tuđincah.

Kad smo kod Dvora i pokolja bolesnika podsjetimo se na još jedan događaj o kojem Saši Kosanoviću nikad neće pasti na pamet pričati pa ni kad mu se žile na vratu napnu a u prsima nadme ono…

Dana 28.07. 1991. u Dvoru na Uni, pripadnici diverzantske jedinice srpske Teritorijalne obrane masakrirali su 5 žena hrvatske nacionalnosti koje su zatekli u Domu zdravlja dok su bile na terapijama. O tom svjedoči u Haagu izvjestitelj Sky Newsa Arnoldt van Linden. Sam kapetan Dragan u svojoj obrani spominje taj događaj i tvrdi da je pohapsio ubojice, ali da se zbog njih sukobio sa JNA i Martićem pa ih je morao pustiti. Nije li malo čudno i jezivo da nas ni taj slučaj ne zanima?

Zapitajmo se zanima li taj događaj DORH, Sašu Kosanovića i armiju iz Novosti? Zapitajmo se zašto ih ne zanima gotovo identičan slučaj u Dvoru na Uni 4 godine ranije, a u kojem su masakrirane bolesne žene Hrvatice?

Zapitajmo se čija armija ima običaj pobiti sve ranjenike gdje god okupira hrvatski teritorij, počevši od drugog svjetskog rata i tzv. antifašista kojima se nije događalo da ne pobiju sve ranjenike, do Dvora na Uni 91. gdje pobiše žene i Hrvatice u Domu zdravlja pa sve do Ovčare. Opaka je to navika, nadasve pravilo! A opet, moramo biti realni i priznati ona prva izvješća danskih vojnika, zašto bi svi oni lagali?

Zanimljivo bi bilo utvrditi I zašto se masakr onih bolesnih žena Hrvatica u Domu zdravlja Dvor na Uni ne doživljava uopće, dok se drugi masakr bolesnika u tom istom Dvoru na Uni predstavlja kao pokolj Srba te se neutemeljeno nateže mit da su ih pobili Hrvati, a dio pobijenih također su Hrvati, kao i bračni par Ivelić koji su također masakrirani?

Nešto je definitivno trulo u državi Danskoj, no nas treba više brinuti to što je u državi Hrvatskoj više-manje sve trulo, osim onog dijela hrvatskog naroda kojeg tuđinci zovu marginalnim skupinama.

Saši Kosanoviću s ljubavlju: “Navedite prvo činjenice, a nakon toga ih možete iskrivljivati koliko vas je volja”. (M. Twain)

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Prof. emeritus Matko Marušić: Aktualni svjetski rat vode komunisti ‘drugim sredstvima’

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih tjedana svjedoci smo optužbi Sarajeva i Ljubljane unutar kojih se SOA proziva za špijunske aktivnosti u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. U isto vrijeme u Srbiji se svakodnevno u medijima demonizira hrvatski narod, a najavljuje se i snimanje dva filma o NDH u kojima će se ponovno, i to na engleskom jeziku, isticati „najmanje 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu“. S obzirom na navedeno postavlja se pitanje: Možemo li govoriti o specijalnom (hibridnom) ratu protiv Hrvatske?  Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirlo je nekoliko istaknutih i uglednih komentatora, a mi ovdje donosimo komentar prof. emeritusa Matka Marušića:

Moj prethodni članak na HKV Portalu nije se svidio (većem) dijelu čitatelja, što me je zabrinulo, ali ne zbog mene kao autora nego zbog toga što su te kritike pokazale da ljudi ne prepoznaju stanje međunarodne politike. Neprepoznavanje teškoga stanja međunarodne politike dodatno pogoršava političku poziciju ljudi koji vole svoju domovinu, obitelj, vjeru i tradicionalne vrijednosti. Napadi na ljudski život koji se odvijaju na međunarodnoj sceni čini dobre ljude nesretnim i ljutim, a onda oni kadšto reagiraju na načine koji neprijateljima čovječanstva otvaraju nove prostore za agresiju (tzv. antifašizam). Sila koja stoji iza feminizma, Istanbulske konvencije i promicanja migracija u Europu ima međunarodni značaj i vrlo je jaka pa joj ne bi trebalo davati dodatne povode za prodor u naše živote. Njoj se treba oprijeti zajedništvom zdrave jezgre čovječanstva i – njezinim vlastitim oružjem.

Radi se, naime, o svjetskoj komunističkoj revoluciji „drugim sredstvima“, dakle ne više zloporabom siromašnih i obespravljenih nego zloporabom, manjina (svih vrsta), žena (preko tzv. diskriminacije žena) i migranata (nametanjem prava svih da se nasele gdje god žele).

I Hrvatska je duboko potresena tom komunističkom revolucijom, ali u usporedbi s drugima još se i dobro drži. Osim toga globalnoga problema, Hrvatska ima i svoj specifični, dodatni problem, a to je ljubomora susjeda zbog veličanstvenih, povijesnih hrvatskih uspjeha koje osim Hrvata nitko nije želio i nitko nije očekivao: Hrvatska se oslobodila i srpskoga i komunističkoga ropstva i pretvorila se u članicu Ujedinjenih nacija, Europske unije i NATO-a, zemlju koja doista pripada Srednjoj Europi i koja u tom okružju dobro funkcionira, zapravo cvjeta i razvija se usprkos svim gubitcima i slabostima koje proistječu iz njezine strašne povijesti od 1102. do 1990.
Tko to ne vidi ne bi se trebao baviti politikom.

Svjetski rat i Hrvatska

Aktualni svjetski rat, kao što sam rekao, vode komunisti „drugim sredstvima“ i on se samo po tim „sredstvima“ razlikuje od Oktobarske revolucije, Mao Ce Tungove revolucije, revolucije na Kubi, u Kambodži i trenutno u Venezueli. Cilj je, međutim isti: uništiti nacije i vjere, biološku zadanost življenja u obitelji i ljude dovesti u kaos u kojemu će vladati elite bez ograničenja, morala i prava. Ponovit ću: to se na prvi pogled ne će vidjeti, jer će biti zakrinkano u „ljudska prava“, „političku korektnost“, „individualnu slobodu“, „seksualnu slobodu“ „antifašizam“, „nediskriminaciju“… lažnu umjetnost, kontrolirane škole, gubitak roditeljskih prava pa i samoga roditeljstva, itd. Samo treba pažljivo slušati što govore komunisti prerušeni u liberale i sve postaje jasno.

To zlo, ta nakana i metode, toliko su uporni i podmukli da je teško razaznati od kuda dolaze i zašto takvu katastrofu žele. Što više o tome mislim sve više dolazim na biblijsku prispodobu o Palim anđelima koji se bore protiv Boga, dakle, ako se odmaknemo od Biblije – o ravnoteži sukobljavanja Dobra i Zla u Prirodi, koje je sažeto u teoriji evolucije i koju uvijek otkriva pažljivo proučavanje prirode i njezinih zakona (entropija, natjecanja, prirodni probir, međuovisnost vrsta, hranidbeni lanci). Kroz um, vjeru, filozofiju, umjetnost i znanost, čovjek se uzdigao iznad tih banalnih evolucijskih slika, pa se jasno vidi da ga se danas želi vratiti među životinje upravo vještim ukidanjem njegovih ljudskih značajki. Razmislimo, na primjer, o konceptu „ljudske slobode“ koja se tako uporno propagira i u koju vjeruju naivni: u sustavu gdje je ljudska sloboda apsolutno načelo (pa neka se prividno i ograniči varkom da „ne smije ugrožavati slobodu drugih“), slabi moraju stradati, kako god se to provelo, prikazalo ili „objasnilo“. Ne samo to, nego će moći napredovati samo oni jaki kojima se to dopusti – od strane „zakona“ „ljudskih prava“ i „političke korektnosti“. „Govor mržnje“ je instrument jednak „verbalnom deliktu“, a kako smo živjeli pod prijetnjom verbalnog delikta zna svaki Hrvat koji je tada živio.

Lokalni ratovi protiv Hrvatske

Lokalni ratovi protiv Hrvatske jesu bolni i tužni, ali nisu opasni – dok se mi držimo naše vječne ljubavi za Domovinu i tisućugodišnje žrtve da je dobijemo kao samostalnu, slobodnu i demokratsku.

Tu ću se opet vratiti na moj prethodni članak i ljutnju čitatelja: ljudi, pa susjedi nas i napadaju upravo zbog toga što smo mi jako dobro, bolje nego oni i što su ljubomorni! Kako to ne vidite?! Zar bi nas napadali da nemamo kruha jesti?

Neugodno mi je pisati u kakvom su točno stanju naši susjedi koji nas napadaju, ali, ako bolje pogledate, vidjet ćete i sami. Koji je stvarni razlog da se neki krugovi u Bosni i Hercegovini protive gradnji Pelješkoga mosta? Koji je stvarni razlog da Srbija snima skupe filmove o laži da je 700.000 Srba ubijeno u Jasenovcu?

Problem nije u susjedima, nego u tome što se oni u tim jadnim napadima na Hrvatsku ukrcavaju u svjetski komunistički rat protiv zdravih nacija, nalazeći tamo ideje, sigurnost i saveznike. Tu treba dobro, dobro razlučiti što i zašto rade.

Uzmimo primjer hrvatskih nutarnjih hrvatskih neprijatelja. Pupovac se pravi da je pripadnik, zaštitnik i vođa srpske manjine u Hrvatskoj, ali nije! On je eksponent srpske imperijalne politike s jedne strane, ali i svjetske komunističke revolucije s druge. Oni koji se ljute što s njim itko, a napose Plenković ima posla, treba znati da Pupovcu sigurnost daju dvije velike sile koje se nikako ne smije podcijeniti: međunarodni komunizam i velikosrpska agresivnost. On ih uporno i vješto koristi i na njega se ne smije gledati kao na neki osobni ekstrem, nego kao na jedan krak hobotnice koja guši i jače od nas.

Drugi primjer je još važniji, sadržan u djelovanju Ognjena Krausa i Ive Goldsteina. Oni se zaklanjaju iza židovske zajednice, ali u biti su vojnici komunističke revolucije. Kraus i Goldstein nisu predstavnici stvarne židovske zajednice u Hrvatskoj, kao što ni Pupovac nije predstavnik stvarne srpske zajednice u Hrvatskoj! I židovska i srpska zajednica u Hrvatskoj pune su pristojnih i lojalnih građana koji u Hrvatskoj rade marljivo i žive sretno i kojima ne treba i ne pripada protuhrvatska politika koju vode njihovi samozvani „vođe“. Ali tim je ljudima teže nego nama (Hrvatima): za prave se vođe ne mogu izboriti, istinu se ne usude reći (kao ni hrvatski intelektualci), a s Hrvatima se ne mogu otvoreno udružiti jer bi ih osudile i vlastite „vođe“ i njihovi sljedbenici, a ponajprije srpska i komunistička sila koje stoje iza tih prividnih vođa.

Kako se braniti i obraniti

U ovaj naslov namjerno nisam stavio upitnik, jer nama tu upitnik ne treba. Moramo se obraniti, znamo kako ćemo se obraniti i obranit ćemo se.

Sva načela koja mogu zamisliti i predložiti svode se na jedno jedino: vjera u Boga i hrvatska sloga.

Treba čuvati svoju djecu i obitelj, svoju vjeru i svoju Domovinu, nikad ne popustiti, nikad ne dopustiti da nas preplave razočaranje i slabosti. To je prvo pravilo, bez kojega su svi drugi razgovori besmisleni.

Drugo, nije na Hrvatima da vode svjetske ratove. Što ne mogu izboriti velike kršćanske nacije poput Francuske, Španjolske, Poljske i Njemačke, ne možemo ni mi. Moramo čekati da vidimo što će biti s njima (zasad nije nimalo dobro). Ne treba se ni hrustiti da bismo mogli kao Mađari ili Slovaci, jer su i jedni i drugi puno jači od nas, a u svojemu otporu ni oni zasad ne prolaze dobro, a bojim se da će im biti i gore. No, potiho se ipak treba na njih ugledati.

Treće i vrlo važno, operativno, jest da se moramo braniti onim istim sredstvima kojima nas danas suvremeni komunizam i napada! I za nas vrijede ljudska prava, nediskriminacija i politička korektnost! Namjerno postavljeni ljevičarski građanski pravobranitelji/ice, moraju braniti i nas! I mi im se možemo obraćati kao i oni koji nas žele ocrniti. Netko će reći da nama ne će pomoći, i to je istina. Ali, možemo sačuvati dokumente za povijest i sudove, dokazati laži i licemjerje i zatrpati ih prijavama i traženjima toliko da se teže usredotočuju na progone nas i naših sumišljenika – goleme većine ne samo Hrvata, nego i svih hrvatskih građana. Posebno se u tome trebaju angažirati oporbene a domoljubne stranke, poput MOST-a koji je, nakon pada HSS-a i slabosti HSLS-a čini se – jedini ostao kao oporbeni ali i dalje domoljuban. Domoljubni ljudi koji zbog bilo kojeg razloga ne vole HDZ (a takvih je razloga mnogo) ne smiju napadati HDZ nego sve ono što je protuhrvatsko, bez obzira kojoj stranci i kojem svjetonazoru pripadalo. Ne moraju ljuti domoljubi glasovati za HDZ, ali ne smiju dopustiti da im glas propadne i ne smiju glasovati za one koji su manje hrvatski od HDZ-a.

Na osobnoj razini ne smijemo dopustiti odljuđivanje! (Molim da se zapamti da sam ja izmislio taj izraz; on je drastičan da se lakše zapamti i o njemu misli; možete mi se zbog njega i rugati, samo, molim Vas, mislite o njemu!) Odljuđivanje je kad Vam nastoje pokolebati vjeru, jer vjera u Boga je ono najviše što čovjeka razlikuje od životinje! Odljuđivanje je kad Vašoj supruzi govore da se može razvesti, da može pobaciti, da može odlučiti da ne rađa zbog neke „karijere“ (koja najčešće nije karijera nego kombinacija tavorenja i mučenja, kao i većina poslova od kojih živimo). Odljuđivanje je kad Vašu djecu u školama uče da nema Boga, da je vjera primitivizam i štovanje kumira. Odljuđivanje je kad mladež uče da je tjelesno zadovoljavanje važnije od ljubavi, da „ljubav traje dok traje, a onda doviđenja“. Tužite kad Vašu djecu uče da nisu spola kojega jesu! Zaštitite svoju djecu kao što bi ih zaštitili da ih netko fizički napadne! Tko će štititi Vašu djecu ako ne ćete Vi? Da ne će možda kakva komunistička pravobraniteljica?

Okupljajte se, razgovarajte o Zlu koje nadvilo nad nama. Kao da je godina 1982. ili 1992.! Jer takva opasnost jest nad nama, ali sada „drugim sredstvima“. Kad Vam je teško obratite se svojim svećenicima i redovnicima. Ili barem pročitajte u Svetim knjigama što Vas oni uče: oprostiti ali ustrajati, pomoći ali ne dati se prevariti, zazvati Milosrđe ali i hrabrost očeva koji su ipak svemu odoljeli.

Jaki smo! Jači smo! Svladali smo strašne sile i opasnosti, propala su carstva koja su nas držala u sužanjstvu ili kojima smo služili kao najamni vojnici ili galioti, a mi smo ostali! Ostali i preživjeli i dosegli Slobodu i Demokraciju i one nam potpuno pripadaju! Nitko nam ništa ne može ako mi to ne damo.

Prof. emeritus Matko Marušić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Od beskrupoloznoga branitelja znanstvene čestitosti do znanstvenoga manipulatora

Objavljeno

na

Objavio

Tomislavu Janoviću oduzeto znanstveno zvanje

„Tko se mača laća od mača i gine!“ stara je narodna poslovica, toliko puta dokazana  od početka ljudskoga postojanja, a ljudi nikako da nauče i onu drugu narodnu: „Tko drugom jamu kopa sam u nju pada!“ Ove su dvije poslovice iz bogate narodne tradicije uistinu prigodne za uvod u priču koja ovih dana potresa znanstvenu, društvenu i opću javnost u Republici Hrvatskoj.

Naime, 25. ožujka 2019. godine Hrvatski sveučilišni list Universitas objavio je informaciju kako je Matični odbor za polja filozofije i teologije oduzeo  znanstveno zvanje višega znanstvenog suradnika Tomislavu Janoviću, docentu zaposlenom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Janoviću je, koje li bizarnosti, inače u javnosti poznatom kao „beskrupuloznom branitelju znanstvene čestitosti“, zvanje oduzeto, jer ga je, kako je utvrđeno, dobio na temelju nepostojeće knjige.

Interesantno, ni jedan od visokotiražnih medija o ovom slučaju nije izvijestio, iako je već proteklo dovoljno vremena. Sve ovo insinuira na namjerno „zataškavanje“ cijeloga slučaja. Hvala Bogu, postoje i mediji koji su sve to zabilježili i proslijedili javnosti.

Kako piše Universitas, u broju 112. od 25. ožujka ove godine u redakcijski potpisanom članku: „Znanstveno nastavno vijeće Hrvatskih studija donijelo je na sjednici 28. rujna 2018. godinu Odluku o pokretanju postupka preispitivanja odluka ZNV-a kojima je Tomislav Janović izabran u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika i u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora. Istom odlukom imenovano je povjerenstvo koje o tome treba dati stručno mišljenje. Povjerenstvo je u svom izvješću utvrdilo da Tomislav Janović nije u vrijeme natječaja ispunjavao uvjete za izbor u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika i predložilo pokretanje postupka oduzimanja toga zvanja.“

Universitas također pojašnjava da je Povjerenstvo svoj zaključak temeljilo na dodatnom dokumentu koji je kao sastavni dio uključen u Izvješće pod naslovom „Usporedna i formalna analiza teksta koji je pod naslovom Prema dualizmu (IBIS-grafika, 2014.) priložen 22. studenog 2013. u prijavi na natječaj za izbor u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora“. Na temelju izvješća stručnog povjerenstva Znanstveno nastavno vijeće Hrvatskih studija donijelo je na sjednici 5. prosinca 2018. godine odluku o pokretanju postupka oduzimanja znanstvenog zvanja Tomislavu Janoviću.

Cijeli ovaj slučaj i prijevara  otkriveni su početkom  2017. godine. Po uzoru na japansku igračku u kojoj se kućni ljubimac virtualno hrani i kontinuirano raste, a zbog načina na koji je knjiga pisana, knjiga je dobila naziv „tamagotchi knjiga“. Tako je i cijela afera ili bolje reći skandal dobio istovjetno ime.

Janovićevim činom zgrožena je cijela hrvatska znanstvena zajednica, a na što je u hrvatskom državnom Saboru reagirao i sam zastupnik Živoga zida Ivan Vilibor Sinčić, mahavši (polu)praznom knjigom pod naslovom Prema dualizmu. Kako piše Hrvatski tjednik zastupnik Ivan Vilibor Sinčić tom je prigodom, između ostaloga, kazao kako je istražujući došao do sporne knjige:

– Knjiga je objavljena 2013. godine, jer je bila uvjet za napredovanje. Do napredovanja je eto došlo, ovo je dokument kojim se gospodin Janović bira, izabire se u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika, kazao je Sinčić i pojasnio, kako je knjiga bila poluprazna 2013. i 2014. godine, a kako je danas to knjiga od 200 stranica, s drugim ISBN brojem.

– Tako je buknula „afera Tamagotchi“, jer je knjiga postupno dopunjavana svake godine, kazao je tom prigodom saborski zastupnik Živoga zida Ivan Vilibor Sinčić.

Filozof Tomislav Janović svojim spornim podnescima prijavljivao je za znanstvenu nečestitost i navodne manipulacije nekoliko ljudi iz hrvatske znanstvene zajednice – akademika Branka Despota, prorektora Antu Čovića, profesora s Filozofskoga fakulteta Linu Veljaka i profesora s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Mislava Kukoča. Protiv Janovića i njegovih su-prijavitelja Tomislava Bracanovića, Pavla Gregorića i Davora Pećnjaka vođeni su i sudski postupci.

No, u javnosti je zacijelo najpoznatiji slučaj bivšega ministra Pave Barišića. O ministrovu je povjerenju  na temelju iznesenih objeda čak glasovao i Hrvatski sabor te „presudio“ konačno u Barišićevu korist: 72 protiv smjene prema samo 49 glasova za opoziv.

Tim je epilogom, jednoznačnim većinskim odbacivanjem oporbenoga prijedloga za smjenu ministra Barišića, Hrvatski sabor izrekao jasan pravorijek o zloporabama etičkih tijela u znanosti. Ogradio se od manipulacija okrnjenoga saborskoga Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju koje je poglavito demonstrirao bivši predsjednik Odbora akademik Vlatko Silobrčić. On je bio prisiljen povući se s mjesta predsjednika Odbora jer je kršio Etički kodeks i Poslovnik o radu Odbora, iznoseći u javnost povjerljive podatke sa sjednica, na što se pobunilo nekoliko članova Odbora i podnijelo ostavke.

I sam premijer Plenković Barišiću je, nakon što je koalicijski partner HNS dobio resor obrazovanja i znanosti, ponudio  drugi resor u Vladi, Ministarstvo rada i mirovinskih sustava, koje inače djeluje s najvećom proračunskom stavkom. Profesor Pavo Barišić ipak se na kraju zahvalio na toj ponudi. U nekoliko navrata Andrej Plenković i javno je naglašavao kako je Barišić mogao ostati u ovoj Vladi da je to želio.

Protiv neosnovanih prijava „krivotvoritelja“ Tomislava Janovića i drugova, kao i protiv zloporaba etičkih tijela u političke svrhe, Barišiću je javnu potporu dala akademska zajednica, Rektorski zbor, brojni akademici, znanstvenici, profesori i studenti, kao i, što je ranije istaknuto, i Hrvatski sabor. Na posljetku, za pravo su mu dali Sveučilište u Splitu, Sveučilište u Zagrebu, Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i istina.

Kasnije je isto tako dokazano i na Sveučilištu u Augsburgu da prof. dr. Pavo Barišić nije počinio nikakvu povredu znanstvenih pravila, a „beskrupulozni pokretač“ medijske hajke i linča još je jednom točnima dokazao  narodne poslovice s početka ove priče i pokazao kako se ne može, bez obzira koliko beskrupulozni bili, protiv „Nepokrenutog Pokretača“.

Zato je posve začudna činjenica što visokotiražni mediji u Hrvatskoj i nadležni znanstveni novinari, koji su u nekim insinuiranim slučajevima „brižno“ bdjeli nad etičkim zdravljem nacije, o Janovićevu neprispodobivom nedjelu uopće ne izvješćuju. Još je začudnije što se o nečuvenom znanstvenom prekršaju „prijavitelja“ Janovića ne oglašavaju ni veliki borci za „nultu toleranciju“ prema znanstvenom nepoštenju, poput uvijek dežurnoga pokretača peticije Ivana Đikića i su-prijavitelja Jure Zovka. Oni se čak nisu javno ni ispričali Barišiću što su ga neosnovano prijavljivali i klevetali. No ne svjedoči li sve to zapravo o njihovoj znanstvenoj (ne) pristranosti i elementarnom ljudskom (ne) poštenju?

Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari