Connect with us

Analiza

Zašto je lustracija uspjela u Njemačkoj, a nije u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Bugarskoj?

Published

on

Lustracija! Lustracija! Lustracija!” Punih mjesec dana tisuće Bugara ovog je ljeta svakodnevno na ulicama protestiralo protiv vlade i zahtijevalo provođenje lustracije.

Tri desetljeća nakon pada Željezne zavjese brojni su Bugari uvjereni da se upravo zbog neprovođenja lustracije njihova zemlja pretvorila u „mafijašku državu”. Taj pojam koristi i Metodi Andreev, bivši predsjednik bugarske Komisije koja se bavila dokumentima nekadašnje komunističke tajne službe, piše Deutsche Welle.

Po njegovom mišljenju „stare mreže” čvrsto u svom stisku drže današnju Bugarsku i odgovorne su i za zlo korupcije. To mišljenje dijele i demonstranti koji su ovog ljeta prosvjedovali protiv aktualne vlade Bojka Borisova.

Zašto je lustracija u Njemačkoj uspjela?

Zašto lustracija nije provedena u Bugarskoj? I drugim postkomunističkim zemljama poput Hrvatske, BiH ili Srbije? Zašto je ona uspjela u Njemačkoj, zemlji koja je danas mnogima u svijetu uzor po pitanju lustracije – i to ne samo bivšeg komunističkog, već i nacističkog kadra.

Često se naime zaboravlja da je Njemačka provela dvostruku lustraciju: nakon Drugog svjetskog rata i nakon pada Berlinskog zida. Ključ svega je vjerojatno bio 15. siječanj 1990. Njemački građani (iz Istočnog, ali i Zapadnog Berlina) i aktivisti za ljudska prava taj su dan jasno poručili da žele saznati istinu. Oni su zauzeli centralu zloglasnog Stasija, te spasili milijune spisa koji su dokumentirali sustavnu represiju komunističkog režima protiv vlastitih stanovnika, protiv žitelja bivšeg DDR-a.

U Bugarskoj su građani nakon pada Željezne zavjese „jurišali” na centralu BKP-a. A za to vrijeme je bugarska tajna policija DS (Državna sigurnost) uspjela uništiti oko 40% arhivske građe. U Njemačkoj je, zahvaljujući pravovremenoj akciji građana, najveći dio građe spašen. A onaj dio koji je Stasi pokušao uništiti, već se tri desetljeća sustavno rekonstruira pod nadzorom BStU-a (Ureda saveznog povjerenika za dokumente bivšeg Stasija).

Put do njegovog utemeljenja je bio težak. Mnogi su u tadašnjoj (ujedinjenoj) Njemačkoj bili protiv sustavne obrade spisa bivše tajne policije. Neki su se otvoreno zalagali za njihovo uništavanje.

„Nepotrebne svađe oko prošlosti”

Među njima je bio i Wolfgang Schäuble, tadašnja desna ruka „kancelara ujedinjenja” Helmuta Kohla. On je kasnije u jednom novinskom intervjuu otkrio da je zagovarao uništenje dokumenata „kako se budućnost ne bi nepotrebno opteretilo svađama oko prošlosti”.

Lothar de Maiziere, posljednji šef vlade DDR-a, htio je u svakom slučaju spriječiti da građani dobiju uvid u dokumente MfS-a (Ministarstva za državnu sgurnost) u sklopu kojeg je i djelovao Stasi: „U tom slučaju nema više susjeda, prijatelja i kolega, samo će biti smrti i ubojstava”, rekao je on aludirajući na činjenicu da su brojni DDR-ovi žitelji radili za Stasi i kao IM-ovi, neslužbeni suradnici, špijunirajući ljude iz svoje blizine, pa i članove vlastite obitelji.

I zapadno-njemačka tajna služba BND upozoravala je na moguće kobne posljedice po mladu demokraciju na istoku zemlje ukoliko se otvore arhivi Stasija. Ali na koncu su se sve te brige pokazale neutemeljenima.

Nakon brojnih komplikacija, BStU je s radom počeo upravo 3.10.1990., na dan ujedinjenja Njemačke. Prvi voditelj Ureda je postao Joachim Gauck, nekadašnji aktivisti za građanska prava u DDR-u. On je kasnije (2012.-2017.) obnašao i dužnost saveznog predsjednika.

Ključno otvaranje arhiva

Pretpostavka za provođenje lustracije u Njemačkoj bilo je otvaranje Stasijevih arhiva. To su milijuni dokumenata o mučenjima, psiho-teroru, ubojstvima, pljačkama, privrednom kriminalu, o sustavnom špijuniranju nedužnih građana.

Nije bilo slučajno da su već tijekom 1989., kada su se nazirale velike promjene u Europi, vlasti u tadašnjim komunističkim zemljama najprije počele s uništavanjem i uklanjanjem kompromitirajućih materijala. U slučaju Bugarske, tek je nakon ulaska te zemlje u Europsku uniju omogućen uvid u spise bivše tajne policije.

U Njemačkoj svaki građanin može, ukoliko sumnja da je bio meta nadzora, zatražiti uvid u svoj dosje i saznati tko ga je, kad i kako špijunirao. Stasi je zapošljavao oko 7.000 ljudi, u jesen 1989. je u dokumentima MfS-a bilo registrirano još i oko 180.000 vanjskih suradnika, takozvanih IM-ova. Spise istražuju i povjesničari, novinari, oni su predmet analiza na njemačkim sveučilištima. I 30 godina nakon pada Berlinskog zida, u Njemačkoj još uvijek postoji veliko zanimanje za dosjee Stasija.

Tijekom 2019. BStU je dobio oko 56.000 zahtjeva građana za uvid u spise, u prvom polugodištu ove godine (usprkos koroni) skoro 21 tisuća. Od 1990. do danas je Ured dobio više od sedam milijuna zahtjeva, od toga nešto više od tri milijuna od strane samih građana. Ostavština DDR-ovog režima obuhvaća oko 111 kilometara pisanog materijala, dva milijuna foto-dokumenata i 15.000 vreća pocijepanih spisa, koje Stasi nije uspio uništiti – i koje se sad rekonstruira uz pomoć sofisticiranih strojeva.

Roland Jahn, aktualni voditelj BStU-a, žali se ipak da još uvijek nije razjašnjena prošlost. On napominje da je samo mali broj odgovornih osoba pravomoćno osuđen, da postojeći kazneni mehanizmi nisu dovoljni: „Pokazalo se da se jedna pravna država ne može rasvijetliti ono što se događalo u sustavu utemeljenom na nepravdi.”

Jahn je posebno kritizirao i Ljevicu, stranku koja je (dijelom) nasljednica bivše komunističke partije SED-a u DDR-u, zbog toga što se nije do danas u potpunosti suočila s ostavštinom prošlosti: „To je bila SED diktatura, a ne Stasijeva diktatura!” Čelnici Ljevice poručuju da suradnja sa Stasijem danas ne smije automatski biti prepreka u karijeri.

Rehabilitacija žrtava Stasija

Žrtve Stasija u Njemačkoj se kontinuirano rehabilitira. Ti ljudi primaju mjesečnu naknadu za patnje koje su proživjeli u DDR-u. Osobe koje su nepravedno provele 90 ili više dana u zatvorima Istočne Njemačke, imaju pravo na takozvanu „mirovinu za žrtve SED-a” od 330 eura mjesečno, odnosno naknadu za svaki mjesec proveden iza rešetaka. Broj žrtava represije procjenjuje se na 170 do 300 tisuća.

Riječ lustracija potječe od latinskog pojma „lustrare” (očistiti, počistiti, rasvijetliti) i pod njim se danas podrazumijeva sustavno uklanjanje politički „opterećenih”, odnosno diskreditiranih osoba sa svih javnih funkcija i općenito iz javnog života, te njihovo procesuiranje pred sudom.

U današnjoj Njemačkoj nezamislivo je, za razliku od zemalja bivše Jugoslavije (uključujući i neke članice Europske unije), da su bivši visokopozicionirani dužnosnici represivnog sustava redoviti i (očito) rado viđeni gosti u medijima, da u stranačkim centralama komentiraju ishode izbora, da javnost „uveseljavaju” svojim šalama – i na taj način banaliziraju nikad rasvijetljene zločine počinjene u ime organizacije kojoj su i sami pripadali.

Usprkos dosadašnjim provjerama, u javnoj službi ujedinjene Njemačke i dalje su zaposlene tisuće nekadašnjih suradnika Stasija. Jedno vrijeme su i vikendicu Angele Merkel na sjeverozapadu Njemačke čuvala dva bivša časnika Stasija. Kod osoba koje se natječu za radno mjesto u javnoj službi automatski se provjerava jesu li surađivale sa Stasijem.

U proteklih 30 godina „pročešljane” su biografije brojnih zastupnika, privrednih čelnika, kulturnih djelatnika. Brojni visokopozicionirani akteri kompromitirani ranijom suradnjom s DDR-režimom morali su napustiti svoje položaje. Posebno je zanimljiv primjer zastupnika u Bundestagu Thomasa Norda. On je neposredno nakon pada Zida priznao da je radio za Stasi i svejedno je 2009. preko liste Ljevice ušao u Njemački parlament – možda upravo zbog iskrenosti? Takva transparetnost bila bi poželjna i u drugim slučajevima, kaže Jahn.

I brojni bivši vrhunski sportaši DDR-a su, silom ili milom, radili kao neformalni suradnici Stasija. Spominje se brojka od čak oko 3.000 ljudi, no taj podatak nikada nije službeno potvrđen. Među njima je bio i Ulf Kirsten, bivši napadač Bayera iz Leverkusena (IM Knut Krüger) i jedno vrijeme član reprezentacije ujedinjene Njemačke. Ili jedan od najpoznatijih njemačkih boksača u 90-im godinama Axel Shulz.

Nakon što mu je očuh pobjegao u Zapadnu Njemačku, njemu je zazvonio telefon i iz Stasija mu je poručeno: „Ili ćeš nam pomoći ili možeš zaboraviti sportsku karijeru!” Schulz se odlučio za prvu opciju i tako postao „IM Markus”.

Nikad nije kasno…

Lustracija u Njemačkoj ustvari još uvijek traje. Berlinski senator za građevinarstvo Andrej Holm podnio je ostavku 2017. – samo mjesec dana nakon što je preuzeo tu dužnost i nakon što mu je berlinski gradonačelnik Michael Müller zaprijetio otkazom.

Holm je naime radio za Stasi prije pada Berlinskog i to prešutio. Nakon što je to otkriveno, Senat je najavio da će provjeriti biografije zastupnika u berlinskom parlamentu. Za lustraciju nikada nije kasno, barem ne u Njemačkoj – pa ni 30 godina nakon pada Berlinskog zida.

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari