Pratite nas

BiH

Zašto je Matoš izbjegao performersku kantu

Objavljeno

na

„Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinskoga, drevna kravino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska! I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!“.                                   A. G. Matoš                                                         

                                                                                                                                     

U proteklih sto godina otkad je umro Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) hrvatsko novinstvo i književnost dogurali su do javnoga zalijevanja. „Nepoznati se muškarac u nedjelju nešto prije podneva odlučio na prilično bizaran način obračunati s književnikom i kolumnistom EPH izdanja“ te ga je „zalio kantom izmeta“ javljaju 23. veljače gotovo svi mediji. Nije mi ni nakraj pameti uspoređivati neusporedivo. Matošev novinski i književni opus s opusom književnika i kolumnista „EPH izdanja“. Samo hoću konstatirati – Gustl je završio malo bolje, gdjegdje i u udžbenicima, premda je u trenutku preminuća jedna zagrebačka novina rugajući se napisala da je „umro novinar“. Kanta je, međutim, dobila više medijskoga prostora danas negoli Matoševa smrt jučer i više negoli će prostora dobiti njegove misli i pogledi jučer, danas i sutra. Ona je odmah ušla u povijest naše književnosti i novinstva, ali i, na stanoviti način, u povijest „EPH izdanja“ što je manje bitno. U cijeli se događaj upetljala i policija davši umjetničku ocjenu splitskoga performansa nazvavši ga „događaj drskog ponašanja“.

Je li književnik novinar ili je novinar književnik i je li pravi novinski tekst tek onaj koji se prožima s literaturom kako je mislio Matoš, ni danas nije jasno kolikogod se prorežimski novinari rigidnoga jugoslavenskoga nacionalizma reklamiraju kao književnici. Jasno je, međutim, kako dobro uhljebljeni novinar, u pravilu zaposlen u mainstream medijskim neplatišama poreza, mentalno nije u stanju napisati matoševsku rečenicu. Primjerice: „Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu“.

Što je motiviralo nepoznatoga kantonosca da u osvit stote obljetnice kantom u prvi plan gurne „književnika i kolumnistu EPH izdanja“? Moguće čak i sam Matoš kad je o temi „tko je književnik“ napisao: „Književnik dakle prije svega mora biti čovjek, čovjek razvijenijeg osjećaja, inteligencije i ukusa. Prije no što se nešto napiše, treba imati nešto da se kaže. Tko ne veli nešto novo, novo sadržajem ili oblikom, nije književnik“. O književnicima i novinarima Matoš nam je ostavio sjajnih misli. Šteta što smo silom Božjih zakona uskraćeni za štivo iz Matoševa pera o splitskoj kanti. Našlo bi se u toj neobično parkiranoj kanalizaciji i ponešto biserja!

Da je tome tako uvjerit ćemo se vratimo li se na početak prošloga stoljeća od kojega se nismo daleko odmakli. Ne šalim se i uvažavam Francekovu – „Imamo Hrvatsku!“, ali slijep još nisam. Novinar sa snagom književnoga pera i književnik s novinarskim nervom odgovornim pred stanjem nacije pišući o Hrvatskoj na početku dvadesetoga stoljeća, opisuje našu, sto godina stariju, ali istu „glupu perspektivu“.

To se ne da prepričati, zato citiram: „I dok ti duši besjedi duša hrvatske zemlje, kroz osiromašenu ravnicu juri lokomotiva tuđinskog haračlije, i na prsa ti legne kao ogromna željezna karika, kao neizmjeran gvozdeni udav sistem željeznih drumova naših novih satrapa. Vremena se izmijeniše, ali hrvatsko ropstvo ostade isto. Mjesto Mletaka Talijan i Nijemac, mjesto Turčina Judeomađar. Naša je djedovina raščetverena, kao uvijek, i sada vrvi tuđinskim slugama. Plemstvo, nekad glavni branilac naših pravica, ili propada ili služi tiraninu. Ne mogavši stvoriti ekonomske samostalnosti, nemamo bogatog i jakog građanstva. Inteligencija je većinom na državnim jaslama, dakle nije nezavisna. Velik dio omladine negira uime kukavnih modernizama pravo hrvatske suverenosti. Tek narod, gonjen, globljen i progonjen, puk se budi“. Situacija je za plakati, pa ipak za ove riječi da su pisane danas Matoša bi tzv. glavna politstruja tzv. književne i novinske kritike proglasila tzv. rigidnim desničarom.

Što bi novinari/književnici glavne struje dali da smiju, mogu i znaju pisati ovako jasno i britko o svom orjunaškom jugobolju, kako je prije više od sto godina o svojoj Hrvatskoj pisao A.G.M.? Materijalnu egzistenciju? Ni u ludilu. I kad bi imali matoševskoga dara i ideala, a uglavnom nemaju, bi li bili spremni poput Matoša gladovati zbog misli, slova, riječi, rečenice? Ne i ne, radije će popušiti jednu kantu tjedno! I dokad će proizvodeći pristanke za sve protuprirodno i protuidentitetsko riskirati kantu koja je narodski originalna i bremenita porukom, ni kriva ni dužna, ušla u povijest hrvatskoga novinstva i književnosti? Ne znamo, ali ovo znamo: Danas možemo govoriti o novinstvu i književnosti prije 23. veljače 2014. i tuširanja poslije kante. S njom je završila jedna epoha, samo njezini pročitani protagonisti toga još nisu svjesni.

Sa stajališta tržišta kao boga i kapitala kao svrhe, koji su zamijenili dogovornu jugoekonomiju i jugokomunističku utopiju, stvari stoje otprilike ovako: Što je stanje žiro računa glavne struje unosnije i što je porezni dug „EPH izdanja“ prema „jedinoj nam i vječnoj“ veći to se povećava mogućnost od različitih vrsta „događaja drskog ponašanja“. U Matoša je bilo obrnuto, što je bolje pisao (poeziju, novele, feljtone, polemike, osvrte, kritike…) to je bio više dana, mjeseci i godina gladan. Naravno da time ne opravdavam zalijevanje jugobolnih glava, no istodobno zaudara mi njihovo non-stop napucavanje „duše hrvatske zemlje“ i njezine „osiromašene ravnice“, uzgajanje „novih satrapa“ i „hrvatskoga ropstva“. Jasno, kako fizika uči, svaka akcija izaziva reakciju, pa mi je zato malo lakše pri duši i srcu dok se, kako javlja policija „za počiniteljem traga“.

Tragajući pak po Matoševim „Mislima i pogledima“ (Globus, izbor tekstova, indeks i objašnjenja Mate Ujević, Drugo izdanje dopunio i priredio Dubravko Jelčić, Zagreb, 1988., 566 str.), otkrio sam mnoštvo razloga zašto ga nitko nije napao zakonski spornom kantom ni u Zagrebu, Parizu, Ženevi, pa niti u Beogradu iz kojega je otišao glavom bez obzira. Kad biste danas napisali neke njegove rečenice u „EPH izdanjima“ (što spada u znanstvenu fantastiku), ne samo da mnogi ne bi znali da prepisujete Matoša, već bi vas odmah opleli slijeva i zdesna. Bili biste izloženi bipolarnom pljuskanju. Pritom primjećujem kako se uz nezavisnu struku, (kapa dolje za sve što su napravili o ovoj relativno visokoj obljetnici), interpretacije Matoševa lika i djela prihvatila i tzv. književna ljevica. Bojim se da pokušavajući prigrabiti očinstvo i majčinstvo nad hrvatskim genijalcem pisane riječi, žele spustiti šapu na njega i interpretaciju njegova djela, kao što je prethodno spustila na Krležu i Mariju Jurić Zagorku.

I kaj buš sad? Ne psuj! Prepisuj: „…mi imamo kritičara, ali nemamo kritike. Mi upravo ničega nemamo i ako se prilike ne promijene, mi ćemo izgubiti i ono malo što smo nekad imali. Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom tačnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas“. Prije dvadeset godina, dragi Ageem, nama je bila 1994. poznata po neuspjelom puču Manolića i Mesića, međutim, u njoj smo s trećinom okupirana područja stajali ipak bolje „u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom“, negoli stojimo u 2014. Pa i „intelektualno i literarno“. Tada nitko, naime, nije praznio kante na glavama književnika i kolumnista bilo čijih izdanja, uključujući i protuhrvatska, srpska i sorosijanska.

Pitam se bi li Matoš bio Matoš da je završio novinarstvo na Fakultetu političkih nauka ili znanosti? Ili ne daj Bože JNA školu za podoficire? Ili Visoku partijsku školu u Kumrovcu? Ili da je uređivao list Komunist? Kako bi se na njegovo književno djelo odrazio studij književnosti na FF u Zagrebu, da je prošao kroz sito i rešeto profesora dr. Pupovca, Puhovskog, Štulhofera ili Jakovine? Nemamo odgovora. Jedno je sigurno – da je pisao za „EPH izdanja“ bio bi više sit negoli gladan i tad moguće ne bi napisao ovo: „Književnički se rad u nas ne plaća ni kao pisarski. Društveni naš život ne može da zadovolji ni niskih književničkih taština, da ni ne spominjem kake više i opravdane ambicije“.

Kao hipotetički književnik kolumnist morao bi odustati i od nekih misli. „Pravo imate, te ne pišete. To je grozan posao biti književnik.“; „Zbog sirotinje prisiljen sam raditi za honorar…“; „Kako kod nas nema mnogo prave i produktivne inteligencije, kod nas nema ni one strašne konkurencije koja zna u velikom kulturnom svijetu uništiti prije reda prve kulturne snage, pa zbog oskudice kulturnih radnika kod nas mogu živjeti i notorni glupani i nesposobnjaci od posla za koji su u velikim zemljama pozvani samo pravi talenti“. Kako nije odustao od sebe već je 1903. novinarski jasno konstatirao: „Slobodnije pero ne nalazi više u blaženoj Hrvatskoj novine ili izdavača“. Što bi tek danas napisao o toj temi?!

Posebno je pitanje tko bi danas strukovno branio Matoša. Hrvatsko novinarsko društvo? Daleko od toga da bi njegovim članom bio naš Trubač sa Sene, ne zato što ne bi imao za godišnju članarinu, već zato što bi prezreo Društvo koje šuti na šikanu hrvatskih novinara slobodnih od ideologija, ali zato hitro traži od policije da pronađe splitskoga performera. To nas pak dovodi i do još jedne zanimljive činjenice, budući da je HND u prigodnom priopćenju utvrdio da je počinitelj, nakon što je sadržaj kante istresao na glavu književnika i kolumnista „EPH izdanja“, „navodno fotografirao“ kompletnu scenu. Stoga je gotovo sigurno da će kad-tad osvanuti i ta fotografija u nekom od požutjelih izdanja i tako ući u povijest hrvatske digitalne fotografije. S druge strane nemamo opsežan foto arhiv dokumentarnih fotografija iz Matoševa života. Ta, prijenosni fotoaparat čovjek je izmislio tek 1900. Matoš si ga sigurno nije mogao priuštiti.

I statistički stoji da su u porastu svakovrsni „događaji drskog ponašanja“ od kojih „izdanja“ žive u nedostatku originalnih književnih i novinskih autora matoševskoga naboja. I rezultati anketarskih kuća spadaju u tu kategoriju. Što znači da je prevršila svaku mjeru akcija prema našem „nacionalnom indiferentizmu što se pokadšto maskira čak slavenskim, jugoslavenskim i srpskim simpatijama“. „Zato i ne napredujemo“ – zaključio je Matoš ne upoznavši današnje nam predsjednike i njihove savjetnike, civilno društvo i izdanja puna plaćenika, jer „naš nacionalizam oduševljavaju tek hipoteze i teorije koje, umanjujući naš nacionalizam, umanjuju naše hrvatske dužnosti“. Pitam ga, što nam je onda činiti, a on 1902. odgovara: „A treba početi sve iznova, iz temelja, jer je sve crvljivo“.

S obzirom na kakvoću naše suvremenosti, pa i na crvljivi politički trenutak koji nam i po objektivnim pokazateljima govori kako „treba početi sve iznova“, osjećam „hrvatsku dužnost“ skrenuti pozornost i na ovo činjenično stanje: „I kod nas se danas osjeća praznina, nestašica velikih duša. Dok se nedavno cijeli naš život kristalisao oko dva idealna, velika čovjeka, A. Starčevića i J. J. Strossmayera, danas smo obezglavljeni, imajući politiku bez političara, nauku bez naučenjaka, kulturu bez kulturnih ljudi, narodni ideal bez idealista“. Matoš je izumio vremenski stroj, vremeplov. Izgleda kako je njime putovao u budućnost i stekao dobar uvid u Hrvatsku na početku 21. stojeća.

Zapravo je Gustl dobro prošao! Umro je prije uspostave Juge, a da ju je dočekao dobio bi sigurno toljagom po glavi poput M. Budaka, M. Sufflaya, B. Bušića… i na desetke književnika i novinara što ih je pojeo komunistički mrak oslobođenja. U tom kontekstu i u toj nedovoljno osvijetljenoj kronotaksi „mučeničke Hrvatske“ kanta i događaj drskoga ponašanja s početka teksta predstavljaju mačji kašalj. Ipak, za performerom se, ponavljam, traga, a za počiniteljima zločina protiv Hrvata iz monarhističke i komunističke Jugoslavije se ne traga.

Kako je bio i novinarom ponajviše zato jer je morao tu i tamo nešto pojesti i popiti (a i cijenio je novinarski zanat), ostaje pitanje zašto Matoša nitko zbog novinarskoga rada nije napao performansom? Mislim da je to zbog toga što je „novinaru“ prilazio na suptilan način, koji nije mogao izazvati burnu kiselu reakciju kakvu danas izazivaju književnici i kolumnisti „EPH izdanja“.

Evo ode novinaru u kratkom literarno-novinskom pasažu istinskoga književnika i novinara: „Odista: nema ljepšeg poziva nego biti oduševljen, osvjedočen i vješt novinar. Taki je novinar zamjenik starih tribuna i apostola, zbližavalac ljudi i naroda, branitelj slabih, vječni mučenik novosti, sluga svoga iskrnjega, sv. Ivan novih mesija, Ganimed olimpijskih misli. Ima u ovom vijeku niskih djela kod kojih nema novinarovih hitrih prstiju, ali nema visokih kod kojih ne bijaše suradnikom. Djelo mu nije kao suho zlato koje ostaje, nego kao cvijet, kratka radost srca, i kao svakidašnji kruh koji otvrdne za dva-tri dana. Oprostite dakle toj kokoti napretka, mučeniku dana i glumcu misli, kojega obično smrt baca – poput obrijanog mu druga – u koš svoga zaborava“. Naravoučenje? Novinar koji je suprotnost Matoševoj slici novinara ima povišeni faktor rizika od kante. No, ako vam ju, jer ste takvi kakvi jeste, nataknu na glavu „za eventualne nus pojave obratite se svom liječniku ili ljekarniku“.

I tu ćemo završiti šetnju s Matošem po našim ljudima i krajevima uz preporuku – čitajte Matoša. Puno je toga rekao, ponešto i prorekao a nije bio Nostradamus i nisu su ga zalijevali porukama od kojih se sto godina nije moguće oprati. Na vječno pitanje, koje je u dvadesetom stoljeću iznova problematizirao E. Fromm, imati ili biti, Matoš se odlučio za nemati to jest biti. U Hrvatskoj, shvatio je, nemoguće je biti Matošu Matošem i imati bilo što osim sama sebe. Tako je i danas. Važno je ne zakopati talent, poručuje nam i sad.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari