Pratite nas

Gost Kolumne

Zašto je Šeparović ‘opskuran’, a komunistička zvijezda Lončar nije?

Objavljeno

na

Kakva lustracija!? Hrvatska još nije u stanju oprostiti se od totalitarističkih likova. Višedesetljetna zvijezda komunističkog režima Budimir Lončar dobit će Medalju grada Zagreba za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Hrvatske i zemalja članica EU”.

Nezaposleni mladi ljudi ovih dana slobodno vrijeme mogu tratiti iščitavajući tko je Budimir Lončar i zašto je to važno znati. Kad ga se zagugla prvo se pojavi intrigantno: “Titov killer ili genij hrvatske diplomacije”, pa citat iz Wikipedije da je povjesničarka Carol Hodge u knjizi “Britain and the Balkans” navela kako se Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u SFRJ, u vrijeme kad je agresorska JNA imala ogroman arsenal oružja, za razliku od Hrvatske.

Premda je sam Lončar 2015. pričajući Dragi Hedlu za Jutarnji list o svom “50-godišnjem prijateljstvu” s dr. Franjom Tuđmanom, rekao i kako je embargo na kojem je inzistirao SAD tada štetio samo SFRJ koja je dogovorila nabavku oružja iz SSSR-a. Spominjao je i sastanak s hrvatskim vodstvom uoči presudne odluke Vijeća sigurnosti UN-a o embargu.

Kamenjar.com pak piše kako je kao visoki komunistički dužnosnik svojim političkim i diplomatskim radom nanio golemu štetu hrvatskom narodu za jugoslavenskog totalitarnog režima, ali i za hrvatske samostalnosti u procesu detuđmanizacije. To je stav inicijative branitelja i stradalnika Domovinskog rata i građana Zagreba užasnutih što je gradonačelnik ovaj put pogriješio s dodjelom Medalje Grada Zagreba, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Neki se čude što se i Novi list obrušio na “ubojicu Hrvatske”, a HDZ šuti. 
I onda kao zaključak na sve kontroverzije, naslov u Autografu: “Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost.” Drago Pilsel, ponesen istinoljubivošću, izvukao je kojekakve detalje iz Lončareve biografije, protuargumente pa i podatke o točnim datumima njegovih pet formalnih susreta u sedam godina s “prijateljem” Tuđmanom. Impresivno.

Nema kraja našem čuđenju što ga i sam Tuđman, poznat po hiperprodukciji ordena, i sam nije odlikovao!
 Ali, za ispravljanje pogrešaka nikad nije kasno. Ako je 2013. britanska kraljica mogla amnestirati od osude za homoseksualnost (zabranjenu do 1967.) matematičkog genija Alana Turinga (koji je razbio njemačke šifre, što je bitno utjecalo na ishod Drugog svjetskog rata) – 59 godina nakon njegove smrti, zašto se onda nekome u 95. godini života ne bi mogli odužiti.

Zašto baš sad i može li to imati političke konotacije, vidjet ćemo, ali uzmimo kako je ipak riječ o Bandićevu iskrenom činu davanja počasti. Kad netko u 95. godini života dobiva priznanje, to znači, prvo, zaslužio ga je, i drugo, time se ispravlja nepravda što ranije nije uočen značaj njegovih djela.

Ali u Lončarevu slučaju nepravda je očito bila strašna, s obzirom na to da je on još 2010. dobio orden Reda kneza Branimira s ogrlicom “za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH” koji mu je dodijelio predsjednik Stjepan Mesić na izmaku mandata u kojem mu je Lončar bio savjetnik, kao potom i Ivi Josipoviću.

U tom je smislu Lončarev slučaj raritetan i epskih razmjera u svjetskim okvirima. Kakvo je to priznanje Titovu režimu! Ili, naprotiv – ako je istinit samo dio priča o Lončarevoj ulozi u likvidaciji Jugoslavije. Ako postoji sličan primjer, jednako je bizaran.

Sve i da nema mrlja u biografiji kakve mu nalaze, može li pojedinac u nehumanom i moralno iskvarenom sustavu tijekom četiri desetljeća djelovanja na visokim pozicijama ostati moralno čist?

Ipak, ne može ključni “protuhrvatski” argument za Lončara biti to što je ostavku na mjesto šefa jugodiplomacije podnio mjesec dana nakon pada Vukovara ako je i bivšem predsjedniku SFRJ Stjepanu Mesiću u prosincu 1991. prestao mandat, pa je nakon toga postao i predsjednik Hrvatskog sabora i dvostruki hrvatski predsjednik.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović lani je, 7. prosinca, Redom Ante Starčevića odlikovala “opskurnog”, kako je svoje otkriće nakitio portal Telegram, 90-godišnjeg profesora emeritusa Zvonimira Šeparovića za “izniman doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje te neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske”.

Šeparović je “opskuran” jer je Hrvatsko nacionalno etičko sudište, kojim predsjeda, kao hrvatskog izdajnika svojedobno osudilo i Budimira Lončara koji nije postao opskuran ni nakon 41 godine djelovanja u opskurnim vremenima na opskurnim pozicijama.

Ne mora nam se svidjeti ni to što je Šeparović Istanbulsku konvenciju nazvao “opasnim smećem”, ali zar to umanjuje njegove zasluge?
 I tako ćemo na sljedećim predsjedničkim izborima, baš negdje oko 30. godišnjice proboja Berlinskog zida, kad se Europa počela opraštati od komunizma, u Hrvatskoj gledati boj kandidata koji su odlikovali komunista i antikomunista. Koja smo mi demokracija!

Marinko Jurasić / Večernji list

 

Fra Mario Knezović: Od naše voljene Domovine neki uporno žele stvoriti Apsurdistan

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Epidemija koronavirusa je pokazala svu nesmislenost borbe protiv materijala, plastike

Objavljeno

na

Objavio

Američka PIA 20. III. 2020. i ponovno 26. ožujka, zatražila da sve lokalne, državne i savezne vlade omoguće proizvođačima plastike i plastičnih proizvoda nastavak rada. Prošle nedjelje dogodio se u Zagrebu potres. Dogodio se u doba koronavirusa. Ujedinjeni Arapski Emirati poslali su Hrvatskoj pošiljku od 11,5 tona. Što povezuje navedene događaje?

Koji proizvodi će vam olakšati život u ovom trenutku? Stoga je na prvi pogled neuobičajeno raspravljati o plastičnim vrećicama. Koje su po mišljenju, ne samo hrvatskih političara, već i „zaštitara“ prirode i nestručnjaka loše rješenje. Stoga prijete njihovom zabranom, a nemaju za to pravnu osnovu. Što je još gore, zbog njih stvorena je u javnosti predodžba o plastici kao lošem materijalu. Kao glavnom uzročniku svih ugroza koje nam prijete. Stoga se najprije navode tri upadnice (e. breaking news u smislu posljednje pristigle vijesti).

To su priopćenje za javnost Plastics Industry Association (Udruženja plastičarske industrije) te odluka zakonodavaca iz savezne države Maine (SAD), o odgodi primjenu državne zabrane plastičnih vrećica. Izvorni povod reakciji su prijedlozi saborskih zastupnika koji traže u nas zabranu plastičnih vrećica te novinski tekst i izjava čelnice udruge koja „brine“ o zaštiti potrošača.

Priopćenja

Udruženje plastičarske industrije (PIA) u SAD-u, 20. ožujka 2020. i ponovno 27- ožujka obratilo se priopćenjem američkoj, a time i svjetskoj javnosti o povezanosti pandemije koronavirusa i plastike. Prenosi se gotovo u cijelosti, s nužnim objašnjenjima. Udruženje je zatražilo da sve lokalne, državne i savezne vlade omoguće proizvođačima plastike i plastičnih proizvoda nastavak rada. Naime nužni su u slučaju ove potrebe, koja trajno raste.

»Sve je više tvrtki kojima je naređeno zatvaranje tijekom pandemijske krize. Međutim važno je da zdravstveni radnici imaju pristup jednokratnim plastičnim proizvodima. Doslovno, jednokratni plastični proizvodi mogu biti izbor između života i smrti. Posebno se naglašava potreba za raznim jednokratnim štrcaljkama, injekcijama, intravenoznim vrećicama za krv i ostale otopine ili pastozne tvari, poput tuba za kreme te zamjenjivim dijelovima ventilacijskih uređaja. U potrebne jednokratne plastične proizvode ubrajaju se bolničke haljine, rukavice i maske koje svakodnevno štite zdravstvene radnike. Gotovo je sigurno da svaka potrebna tvorevina u medicini poput strojeva, komada opreme za medicinsku njegu, bolnički kreveti, oprema za preglede i alati sadrže komponentu izrađenu od plastike.« Nužne su i jednokratne plastične čaše kao i medicinski odobrene plastične slamke. Tome treba pridodati i sve vrste pelena te uložaka. Treba pridodati, neke bolnice imaju centralne ventilacijske sustave. Izvrsno za prenošenje zaraze

»Uz to, plastika ima vitalnu ulogu u mnogim drugim područjima kao što je zaštita hrane i njezino održavanje svježima, što smanjuje zagađenje i otpad. Sadrže vodu za one koji nemaju pristup čistom i sigurnom izvoru. Također, plastične vrećice za jednokratnu upotrebu pružaju sanitarni i praktični način nošenja namirnica kući. Istovremeno štite zaposlenike i kupce supermarketa od svega što vreba na torbama za višekratnu upotrebu.

Kako se virus COVID-19 širi po cijeloj zemlji (o.a. diljem svijeta), jednokratni plastični proizvodi postaju još važniji. Živi se dulje, zdravije i bolje zbog tih proizvoda. Članice PIA u potpunosti su spremni udovoljiti tom zahtjevu i pomoći u zaštiti naših zajednica. Ti su radnici neophodni za tu borbu.«

Svega je dan starija vijest. »Zakonodavci u saveznoj državi Maine izglasali su 17. ožujka 2020. odgodu primjenu državne zabrane plastičnih vrećica, kao dio većeg paketa hitnih mjera čiji je cilj usporavanje širenja pandemije koronavirusa. Nekoliko dužnosnika u drugim državama, uključujući vrhovnog republikanca u državnom Senatu New Yorka, zagovaraju sličnu akciju«.

Iz teksta „Zeleneći naš put do infekcije, Defra upozorava na bioplastiku i Montreal“ samo misao. „Zabrana plastičnih vrećica za namirnice nije sanitarna odluka i dolazi u najgore zamislivo vrijeme“ (17. ožujka 2020.).

Sve navedeno, a u svjetlu konferencija Kriznog stožera, nameću se osnovno pitanje. Što sadrži pošiljka iz UAE-a? Kada je prvenstveno namijenjena zdravstvenim radnicima. Kakve smo to kupili proizvode iz Kine. U svjetlu potresa u Zagrebu. Od čega će biti boce za vodu koje ćete ponijeti sa sobom? A posebno je pitanje, što sada ne uznemiravaju razne udruge javnost s tom „nepodnošljivom plastikom“.

Zašto sada ta rasprava?

Postoje dva razloga. Nedavno je objavljen u jednom dnevniku tekst i čula se izjava čelnice udruge koja se bavi „zaštitom prava potrošača“. Tekst u dnevniku, na prvi pogled pun je korisnih podataka. Međutim, iz citiranog teksta vidi se da je korišten visokoprofesionalni izvor organizacije koja se bavi hogwash-em (pranjem pahuljica). Zašto pranjem pahuljica? Zato da se sakriju znatno ozbiljniji antropogeni uzroci klimatskih promjena. Ta se organizacija na ovim prostorima bavi greenwashing-om (zelenim ispiranjem mozga) već tri desetljeća. Čelnica je izrazila podršku predviđenim zabranama plastike. Zašto? Naime bez obzira koliko je dobra ili loša plastična ambalaža, dakle i plastične vrećice, ipak je bitno bolja od istih proizvoda načinjenih od mogućih zamjenskih materijala.

Početkom ove godine stupile su na snagu neke odredbe dviju direktiva o plastičnoj ambalaži i jednokratnim plastičnim proizvodima.

Direktive

Hrvatska javnost nedovoljno je upoznata s dvjema direktivama koje je donijela EU 2015. i 2019. U javnosti treba govoriti i pisati o plastičnim vrećicama, jer one od PVC-a i najlona nikada nisu postojale.

Valja navesti obje direktive. Na prodajnim mjestima opravdano piše: „Koristite štedljivo plastične vrećice“. Smanjenje potrošnje plastičnih vrećica regulirano je Direktivom 2015/720 Europskog parlamenta i Europskog vijeća od 29. travnja 2015, o izmjeni Direktive 94/62/EZ u pogledu smanjenja potrošnje laganih plastičnih vrećica za nošenje (15-50 mikrometara). To znači da se u zakonodavstvu Unije vrećice smatraju ambalažom. Mogu biti regulirane Zakonom o ambalaži i ambalažnom otpadu, ili nekim pod zakonskim aktom, a ne Zakonom o održivom gospodarenju otpadom. Mr. sc. Maja Rujnić Havstad s Katedre za preradu polimera FSB-a, provela je sredinom veljače terensko istraživanje o primjeni tih direktiva. Članak „Plastofobija je zahvatila i hrvatske trgovačke lance“ objavljen je 18. ožujka 2020. (https://zg-magazin.com.hr). Tko je ovlastio trgovce da rade što hoće i da se sugerira političarima da ih zabrane?

Direktiva 2019/904 Europskog parlamenta i Europskog vijeća od 5. lipnja 2019. ukazuje na smanjenje utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš. Ona obuhvaća plastične proizvode za jednokratnu upotrebu (SUP). Tu se zabranjuju slamke (osim za medicinske svrhe), štapići za uši, tanjuri itd. Zanimljivo je da su u konačnoj inačici teksta izostali opušci. Koji su veliki onečišćivači okoliša.

Rangiranje prioriteta

Među osnovna ljudska prava ubrajaju se voda, zrak, tlo i čisto more. O čistom moru govori se vrlo mnogo pod nazivom „Mikroplastika u oceanima“. Veličina problema je 0,25 % godišnje proizvedene  plastike.

O svakoj ljudskoj djelatnosti konačnu odluku donosi politika. Koja ovisi o kvaliteti pripremljenih podloga. U čijoj izradbi bi trebali sudjelovati stručnjaci za tu djelatnost, čije djelovanje treba proći kroz društveno-humanističku provjeru. A odluka se mora kvalitetno objasniti javnosti. U slučaju jednokratnih plastičnih proizvoda i plastične ambalaže to je izostalo. I zavladao je na tržištu nered. Taj nered posljedica je činjenice da nadležni organi nisu javnosti objasnili razliku između dviju EU direktiva.

Materijal je samo mogućnost koja se ostvaruje pravljenjem određene tvorevine. Nema idealnoga, već samo optimalnog materijala za određeni proizvod. Pa tako i onaj načinjen od plastike. Prestanite skupljati jeftine političke bodove na riječi plastika. Posebno jednokratna plastika. A moguće štedljivo postupanje ili zabrane se odnose samo na proizvode, a ne materijale. Epidemija koronavirusa je pokazala svu nesmislenost borbe protiv materijala, plastike.

Igor Čatić, profesor emeritus

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari