Pratite nas

Gost Kolumne

Zašto je Šeparović ‘opskuran’, a komunistička zvijezda Lončar nije?

Objavljeno

na

Kakva lustracija!? Hrvatska još nije u stanju oprostiti se od totalitarističkih likova. Višedesetljetna zvijezda komunističkog režima Budimir Lončar dobit će Medalju grada Zagreba za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Hrvatske i zemalja članica EU”.

Nezaposleni mladi ljudi ovih dana slobodno vrijeme mogu tratiti iščitavajući tko je Budimir Lončar i zašto je to važno znati. Kad ga se zagugla prvo se pojavi intrigantno: “Titov killer ili genij hrvatske diplomacije”, pa citat iz Wikipedije da je povjesničarka Carol Hodge u knjizi “Britain and the Balkans” navela kako se Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u SFRJ, u vrijeme kad je agresorska JNA imala ogroman arsenal oružja, za razliku od Hrvatske.

Premda je sam Lončar 2015. pričajući Dragi Hedlu za Jutarnji list o svom “50-godišnjem prijateljstvu” s dr. Franjom Tuđmanom, rekao i kako je embargo na kojem je inzistirao SAD tada štetio samo SFRJ koja je dogovorila nabavku oružja iz SSSR-a. Spominjao je i sastanak s hrvatskim vodstvom uoči presudne odluke Vijeća sigurnosti UN-a o embargu.

Kamenjar.com pak piše kako je kao visoki komunistički dužnosnik svojim političkim i diplomatskim radom nanio golemu štetu hrvatskom narodu za jugoslavenskog totalitarnog režima, ali i za hrvatske samostalnosti u procesu detuđmanizacije. To je stav inicijative branitelja i stradalnika Domovinskog rata i građana Zagreba užasnutih što je gradonačelnik ovaj put pogriješio s dodjelom Medalje Grada Zagreba, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Neki se čude što se i Novi list obrušio na “ubojicu Hrvatske”, a HDZ šuti. 
I onda kao zaključak na sve kontroverzije, naslov u Autografu: “Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost.” Drago Pilsel, ponesen istinoljubivošću, izvukao je kojekakve detalje iz Lončareve biografije, protuargumente pa i podatke o točnim datumima njegovih pet formalnih susreta u sedam godina s “prijateljem” Tuđmanom. Impresivno.

Nema kraja našem čuđenju što ga i sam Tuđman, poznat po hiperprodukciji ordena, i sam nije odlikovao!
 Ali, za ispravljanje pogrešaka nikad nije kasno. Ako je 2013. britanska kraljica mogla amnestirati od osude za homoseksualnost (zabranjenu do 1967.) matematičkog genija Alana Turinga (koji je razbio njemačke šifre, što je bitno utjecalo na ishod Drugog svjetskog rata) – 59 godina nakon njegove smrti, zašto se onda nekome u 95. godini života ne bi mogli odužiti.

Zašto baš sad i može li to imati političke konotacije, vidjet ćemo, ali uzmimo kako je ipak riječ o Bandićevu iskrenom činu davanja počasti. Kad netko u 95. godini života dobiva priznanje, to znači, prvo, zaslužio ga je, i drugo, time se ispravlja nepravda što ranije nije uočen značaj njegovih djela.

Ali u Lončarevu slučaju nepravda je očito bila strašna, s obzirom na to da je on još 2010. dobio orden Reda kneza Branimira s ogrlicom “za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH” koji mu je dodijelio predsjednik Stjepan Mesić na izmaku mandata u kojem mu je Lončar bio savjetnik, kao potom i Ivi Josipoviću.

U tom je smislu Lončarev slučaj raritetan i epskih razmjera u svjetskim okvirima. Kakvo je to priznanje Titovu režimu! Ili, naprotiv – ako je istinit samo dio priča o Lončarevoj ulozi u likvidaciji Jugoslavije. Ako postoji sličan primjer, jednako je bizaran.

Sve i da nema mrlja u biografiji kakve mu nalaze, može li pojedinac u nehumanom i moralno iskvarenom sustavu tijekom četiri desetljeća djelovanja na visokim pozicijama ostati moralno čist?

Ipak, ne može ključni “protuhrvatski” argument za Lončara biti to što je ostavku na mjesto šefa jugodiplomacije podnio mjesec dana nakon pada Vukovara ako je i bivšem predsjedniku SFRJ Stjepanu Mesiću u prosincu 1991. prestao mandat, pa je nakon toga postao i predsjednik Hrvatskog sabora i dvostruki hrvatski predsjednik.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović lani je, 7. prosinca, Redom Ante Starčevića odlikovala “opskurnog”, kako je svoje otkriće nakitio portal Telegram, 90-godišnjeg profesora emeritusa Zvonimira Šeparovića za “izniman doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje te neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske”.

Šeparović je “opskuran” jer je Hrvatsko nacionalno etičko sudište, kojim predsjeda, kao hrvatskog izdajnika svojedobno osudilo i Budimira Lončara koji nije postao opskuran ni nakon 41 godine djelovanja u opskurnim vremenima na opskurnim pozicijama.

Ne mora nam se svidjeti ni to što je Šeparović Istanbulsku konvenciju nazvao “opasnim smećem”, ali zar to umanjuje njegove zasluge?
 I tako ćemo na sljedećim predsjedničkim izborima, baš negdje oko 30. godišnjice proboja Berlinskog zida, kad se Europa počela opraštati od komunizma, u Hrvatskoj gledati boj kandidata koji su odlikovali komunista i antikomunista. Koja smo mi demokracija!

Marinko Jurasić / Večernji list

 

Fra Mario Knezović: Od naše voljene Domovine neki uporno žele stvoriti Apsurdistan

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Čudna sinteza kapitalizma i ‘ljevičarstva’

Objavljeno

na

Objavio

Nema što, Emil Tedeschi je uspješan privrednik. Vlasnik je ‘ALtantic‘ grupe koja zapošljava 5500 ljudi, sa stalnim rastom prihoda i profita. No, ovih je dana izazvao veliku pozornost izletom u politiku, što je popraćeno pohvalama u stilu „oštar nikad kao do sada“, „bez dlake na jeziku“ i slično.

Reagirali su tek Gradski odbor HDZ-a i Hrvatski časnički zbor iz Splita, koji su se osjetili pogođenima spominjanjem Splita i hrvatskog naroda u rasističkom kontekstu.

Naime, ovaj je poduzetnik, koji se voli poput nekada Ćire Blaževića kititi šalovima i glembajevskim glamuroznim proslavama rođendana i vjenačanja, održao govor na jednoj poslovnoj konferenciji u kojemu je napravio svojevrstan presjek nacionalnog duha.

Rekao je kako mi kad vidimo crnca u Splitu, volimo ga linčovati, kad čujemo nekoga govoriti srpski, bacamo ga u more, kad vidimo Azijata na Markovu trgu, upiremo prstom u njega. Hoće reći kako su Hrvati zatvoreni i ksenofobični, čemu, naravno, proturječi slika gostoprimstva, turizma, pa i iseljavanje.

Nije Tedeschi u svom političkom pledoajeu propustio spomenuti 1941. i 1945., s aluzijom na one koji idu stopama djedova i očeva, za razliku od Nijemaca. Očito je upro prstom samo u jednu nostalgičnu stranu zaboravivši one druge, pa i samog sebe, koji također slijede očeve i djedove.

Ovakvim stavovima pridružio se primitivnom i politikantskom trendu sotonizacije i optužbi na račun države i naroda u sklopu programirane propagandne kampanje o „fašizaciji društva“. Primjer je ovo čovjeka kojemu moć, slava i novac udare u glavu u toj mjeri da izgubi svaku kontrolu nad sobom i zaluta u područje koje ne poznaje ili si dopušta svoje subjektivne osjećaje nametati kao konačne istine.

Kako je sam otkrio, Tedeschi je do prvog milijuna (nek vjeruje tko može) došao prodajući žvake i lizalice, i to u 24. godini života, i u ratnoj 1991. Sama Atlantic grupa nastala je preuzimanjem niza trgovačkih firmi, i to, izgleda, i po babi i po stričevima. Već dulje vrijeme je zinuo na “Podravku” i na “Jamnicu”.

Priča priče kako mu je otac Svetozar bio moćan i u bivšem socijalističkom, ali i u onom još „bivšijem“, kraljevskom sistemu. Taj pedigre, uostalom, nije ništa neobično ni rijetko za suvremene najmoćnije hrvatske tajkune.

On danas kaže kako ne priznaje (balkanske) granice, ne misleći očito pri tome tek na trgovinu. BiH je, veli, njegova domovina, a Srbija mu je na vrh jezika. Bili su mu dragi Stjepan Mesić i Ivica Račan, a i danas je intimus Zorana Milanovića, kojemu će zacijelo pružiti svu potrebnu pomoć u izbornoj kampanji, a on će se njemu, ako Bog da, odužiti.

Čudna je uopće u nas ta sinteza kapitalizma i „ljevičarstva“, piše Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Objavljeno

na

Objavio

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke sladokusce. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila demaskirati svoje politike.

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“, piše: Jurica Gudelj /Dnevnik.ba

Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmjena Izbornoga zakona, zašto nema uspostave vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu; žestoko se protivi izmjenama Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu; traži ukidanje postojećih entiteta, ili barem pretvaranje FBiH u unitarni entitet poput RS-a; podjelu Mostara; kontrolu pravosudnih institucija; uvođenje jednog predsjednika i državne vlade… I najvažnije u simboličkom smislu – promjenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Prethodno pobrojano su dugoročni politički ciljevi SDA, odnosno ciljevi na kojima ova stranka strpljivo radi. Među tim ciljevima nema nikakvih iznenađenja, jer svi ti ciljevi su „na stolu“ još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, i SDA nikad od njih nije odustala, nego je samo prikriveno radila na njihovu ostvarivanju.

Uostalom, zbog tih ciljeva u Mostaru nema izbora već 11 godina, država i FBiH nemaju vlasti gotovo godinu dana od izbora, Hrvatima se nameće Komšić, formiraju se vlasti bez legitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda, izmišljaju se sukobi sa Hrvatskom i nešto manje Srbijom…

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA sustavno rade na tomu da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi s ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cijele BiH.

No, pravo je pitanje zašto su SDA i Bakir Izetbegović baš sad odlučili izaći iz ormara? Što se to sada promijenilo u odnosu na zadnjih 25 godina? Je li došlo vrijeme za nove lomove na Balkanu za koje bošnjačka politika želi biti spremna?

Sve glasnije se bruji o tomu da bi se uskoro moglo riješiti pitanje Kosova, odnosno da bi se Srbija i Kosovo mogli međusobno priznati. Upućeniji tvrde da je procjena bošnjačke politike da bi se pitanje Kosova moglo riješiti čak do kraja ove godine.

Kosovo i Republika Srpska su pak sudbinski povezana pitanja i moguće je da bošnjačka politika želi spremna dočekati konačni dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije.

U cijeloj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namjera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za što se zalažu i što žele. To je dobro.

Ono što je zabrinjavajuće je šutnja međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamirane politike SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Srbima taj scenarij ide na ruku, jer svi ti potezi vode ka disoluciji države BiH. Srpska i Federacija su razgraničene i po tim linijama vrlo lako može doći do podjele.

No, što s Hrvatima? Bošnjačkoj politici nisu problem Srbi, jer s njima su se razgraničili. Problem su im Hrvati u središnjoj Bosni i dolini Neretve. To je problem koji imaju još od 1993. godine kad su bezuspješno pokušali osvojiti središnju Bosnu i izbiti dolinom Neretve sve do Ploča.

Hrvatska politika jest svjesna ovih tendencija, ali je pitanje je li spremna i sposobna na njih odgovoriti na pravi način. Samo cjelovita i stabilna BiH, kao država triju jednakopravnih naroda jamči opstanak i prosperitet Hrvatima na ovim prostorima. No, izgleda da takvu BiH ne žele ni srpska ni bošnjačka politika a ni međunarodna zajednica. Na hrvatskoj politici je da takve tokove preokrene.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari