Pratite nas

Kolumne

Zašto Josipović rastrojava Oružane snage RH

Objavljeno

na

Ako je Ivica Račan razoružao hrvatsku Teritorijalnu obranu kako bi olakšao JNA da porazi tek rođenu hrvatsku državu, Budimr Lončar je u UN-u sprječavao naoružavanje Hrvatske kako bi se ona mogla obraniti od JNA, onda se nameće logičan zaključak kako i sadašnji vrhovni zapovjednik Ivo Josipović ne modernizira OS RH samo zato što još uvijek računa na povratak neke JNA u Hrvatsku

Proces rastrojavanja Oružanih snaga Republike Hrvatske nije počeo jučer. Njegove začetke treba tražiti u početcima prve trećejanuarske vlasti, na čelu s tadašnjim predsjednikom vlade Ivicom Račanom i predsjednikom države Stjepanom Mesićem. Po svemu sudeći, oni su tadašnju pobjedničku Hrvatsku vojsku smatrali svojim političkim protivnikom, što se moglo jasno odčitati u Mesićevoj odluci da smijeni cjelokupni časnički kadar, koji je bio i najzaslužniji za briljatne hrvatske vojne pobjede protiv srpskoga agresora.

racanNa razini ljudskih potencijala dugoročni sudski i medisjeki progon visokih hrvatski časnika i branitelja rezultirao je snažnim otklonom službene javnosti od vojništva, a ukidanjem ročne službe i pričuvnoga sastava kao da je smišljeno i proračunato u pitanje dovedena nacionalna sigurnost. Smanjivanjem proračunskih sredstava za vojne potrebe godinama je onemogućivana modernizacija Oružanih snaga, a zastarjela vojna oprema nije više mogla poslužiti na za temeljno uvježbavanje profesionalnih vojnika. Proces urušavanja nacionalne sigurnosti javno se pravdao nedostatkom financijskih sredstava, dok se istodobno iz državnoga proračuna obilato financirala izgradnja kuća i stanova za srpske povratnike, djelatnost sumnjivih udruga koje su, pod geslom borbe za zaštitu ljudskih i građanskih prava, zapravo održavale na vlasti različite trećejanuarske režime ili pak održavale kult “antifašističkih” predsjednika.

Taj proces rastakanja i gotovo uništavanja Hrvatske vojske svoj je vrhunac doživio u mandatu sadašnjega predsjednika države Ive Josipovića, kad su profesionalni vojnici pretvoreni u svojevrsne službenike Hrvatske gorske službe spašavanja i Državnoga ureda za zaštitu i spašavanje. Premda je ustavna i zakonska obveza Oružanih snaga štiti suverenost i nezavisnost hrvatske države, sadašnji vrhovni zapovjednik svojom se obrambenom politikom pretvorio u zapovjednika dobrtvornih postrojba, koje grade zečje nasipe i traže zalutale avanturiste po gorskim vrletima.

Josipović se nije usprotivio smanjivanju izdavanja za vojsku, premda kao vrhovni zapovjednik upravo on daje suglasnost na prihvaćanje Dugoročnoga plana razvoja Oružanih snaga, kojim se učvršćuje nacionalna sigurnost, provodi modernizacija i opremanje vojske te u međunarodnim odnosima održava ugled hrvatske vojne sile. Kao rezultat takve “neodgovorne” politike iz godine u godinu je tijekom njegova mandata smanjivan vojni proračun da bi u zadnjoj godini pao na 1,5 posto, što je čak i ispod preporučene razine NATO standarda. Upravo zato su sve tri sastavnice – Kopnena vojska, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana te Hrvatska ratna mornarica doživjele opći kolaps, pa su mediji u jednom trenutku porugljivo pisali kako hrvatski vojnici nisu dovoljno siti te da čak u vojarnama i gladaju.

Ozbiljni analitičari navode kako su najveći nedostatak kopnenih snaga zastarjeli tenkovima M 84 koji još uvijek čekaju svoj red na modernizaciju i nadogradnju. Zaboravljen je i zapušten projekt domaćeg tenka Degman. Nešto Patrijinih oklopnih vozila, oko čije se nabave dizala sudska i medijska prašina, vjerojatno i zato da se nastavi proces uništavanja OS RH te američka donacija oklopnih vozila, koju se pokušavalo spriječiti naplatom PDV-a, za koji navodno nije bilo dovoljno novca, samo su slika žilavoga pokušaja pojedinaca da se nasuprot razaranju očuva kakva takva kopnena mobilnost. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana nije samo najzapušteniji segment hrvatskih vojnih snaga, jer se očito zbog pokušaja odustanka od zaštite vlastitoga zračnog prostora, ovu komponentu vojske godinama zaobilazilo dok su se istodobno uništavali kapaciteti stvoreni ratu.

Zagreb je danas jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi koji nema nikakvu protuzračnu obranu premda u bliskom okruženju pitanje sigurnosti više nije tako stabilno. U pitanju su ne samo teriristička opsanost od islamističkoga ekstremizma, nego i sve ozbiljniji problemi s ukrajinskom krizom. Uostalom, upravo ovoga tjedna Rusija sa svojom saveznicom Srbijom održava vojne vježbe neposredno uz istočnu granicu hrvatske države, odakle su svojedobno kretale sve važnije ratne operacije u agresiji na Republiku Hrvatsku.

Politika je odlučila i kako Hrvatskoj ne treba eskadrila borbenih helikoptera Mi 24, nabavljenih tijekom rata, a mediji su svojedobno upozoravali kako je desetak borbenih helikoptera ostavljeno u šumi na Plesu da istrunu. Dok se struka već odavno pita, kakve su to specijalne postrojbe koje ne mogu osigurati blisku paljbenu potporu borbenih helikoptera, u javnosti još nitko nije postavio pitanje odgovornosti vrhovnoga zapovjednika i predsjednika države kakvu to on obrambenu i sugurnosnu politi vodi. također je zaleđena i nabava bespilotnih letjelica, koje smo imali u Domovinskom ratu.

U priči pak o servisiranju ili remontu Migova HRZ-a u Ukrajini, javnost još ništa pouzdano ne zna, osim što sigurno zna da je pao jedan od Migova ljetos neposredno poslije obilježavanja Dana pobjede, što je srećom prisebnošću pilota izbjegnuta nesreća većih razmjera. Vrhovni zapovjednik se nije smatrao odgovornim za sigurnost hrvatskoga neba. U protivnom već bi davno pokrenuo ozbiljan posao oko nabave lovačke eskadrile HRZ-a! Hrvatska je nedvojbeno pomorska zemlja, a nedavno najavljena eksploatacija nafte i plina u Jadranu trebala je ozbiljno otvoriti pitanje sigurnosti hrvatskoga Jadrana. Nu i tu je vrhovni zapovjednik “prespavao” svoj predsjednički mandat.

Naime u Hrvatskoj ratnoj mornarici uglavnom je, osim dviju topovnjača nabavljenih u Finskoj, u uporabi oružje i oprema bivše jugoslavenske mornarce iz 70-ih i 80-tih godina prošlog stoljeća. HRM raspolaže i s nekoliko brodova za Obalnu stražu. Ako ustvrdimo kako je ratna mornarica male Slovenije operativno sposobnija od HRM nitko se u politici ne će tomu začuditi, a još manje preuzeti za to odgovornost. Dok HRM praktično nema broda za sudjelovanje u međunarodnim vojnim vježbama, slovenska pomorska sila svojim je bojnim brodom već sudjelovala u vježbama po Sredozemlju. Kako vrhovni zapovjednik Ivo Josipović vidi budućnost hrvatske pomorske sile, koja će, u slučaju da Sabor proglasi isključivi gospodarski pojas u Jadranu i kad počne možebitna eksploatacija nafte, ali i primejna Shengenskoga režima, čuvati morska prostranstva, to valjda ni on sam ne zna.

Kad se sav ovaj nemar vrhovnoga zapovjednika prema hrvatskim Oružanim snagama uzme u obzir, teško se oteti dojmu kako predsjednik države Ivo Josipović nije napustio politiku svoga prethodnika Stjepana Mesića u rastrojavanju Hrvatske vojske. Ta se teza može pronaći u predsjedničkom sastavu savjetničkih kadrova – od Budimira Lončara do bišega glavnog analitičara Dejana Jovića.

Ako je Ivica Račan razoružao hrvatsku Teritorijalnu obranu 1990. kako bi olakšao JNA da porazi tek rođenu hrvatsku državu, Budimr Lončar je u UN-u sprječavao naoružavanje Hrvatske kako bi se ona mogla obraniti od JNA, onda se nameće logičan zaključak kako i sadašnji vrhovni zapovjednik Ivo Josipović ne modernizira OS RH samo zato što još uvijek računa na povratak neke JNA u Hrvatsku. Nisu li zato najavljeni i zajedničke vježbe hrvatske sa srbijanskom vojskom u Srbiji?

Uostalom, Josipovićev pokušaj da ospori saborsku odluku o ništetnosti zakona bviše JNA u Hrvatskoj te zalaganje za primjenu tih JNA zakona i nije ništa drugo nego nastavak politike, koja je trebala Hrvatsku zakopati zauvijek u balkansku uniju na čelu sa Srbijom, što je uostalom javno promovirao Josipovićev bivši glavni analitičar Dejan Jović.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Što se dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik?

Objavljeno

na

Objavio

O pobjedi HDZ-a pišu se kako i priliči spektakularnoj pobjedi pravi panegirici, analizira se ta velika pobjeda kakvu odavno nismo vidjeli do u detalje, ali se u drugi plan stavlja oporba odnosno ostatak novog saziva Sabora, kao da politički život prestaje sa ovim izborima. Što se dakle dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik? Čemu se sve ima zahvaliti ovakav razvoj situacije na ostatku parlamentarne scene? Je li ovo kraj SDP-a? Ili je ovo u prvom redu kraj HSS-a?

Potpuni debakl SDP-a, od kojeg se neće tako lako oporaviti između ostaloga i zato jer je ljevica dobila svoju novu, (opasnu!) inačicu, zatim vjerojatni nestanak HSS-a, tu su i donekle podrezana krila inače vrlo uspješnom nastupu Škorine stranke, potom neobična vitalnost Mosta i krah balona zvanog Milan Bandić 365 stranka rada i solidarnosti. Tako bi telegramski izgledala analiza trijumfalne pobjede Andreja Plenkovića, pobjede koja je u prvom redu njegova osobna pobjeda, jer današnju HDZ-ovu politiku kreira, osmišljava i ključne konture joj daje upravo on: Andrej Plenković!

Žurim reći da su ovi rezultati izbora kao nikada apostrofirali potrebu da se doslovno zabrani anketiranje na način na koji se do sada radilo istraživanje javnog mnijenja uoči izbora, jer niti jedna agencija za istraživanje javnog mnijenja nije ni približno pogodila rezultate izbora. Ovo nije prvi put, ovo se prečesto događa i sada je kristalno jasno da agencije za ispitivanje tržišta nerijetko funkcioniraju kao agencije za manipulaciju birača.

Uporno ističem da bi morali krenuti putem Galupovog instituta ili nekadašnjeg američkog IRI-ja, uistinu znanstvenih istraživačkih centara koji su redovito pogađali rezulate izbora. Kod ovih naših agencija ili su metode neznanstvene ili su uzorci premaleni, kako bilo da bilo, na ovim izborima su agencije prešle sve granice, jer ništa, ali baš ništa nisu pogodile. Ni pobjedu HDZ-a, ni debakl SDP-a, ni uspjeh „Možemo“, ni veliki povratak Mosta. Baš ništa!

Dakle, ustrojiti neku vrstu državnog, znanstvenog centra za ispitivanje javnog mnijenja, te zakonskim normama onemogućiti da dva frenda osnuju firmu, nađu tri studenta koji mobitelom zivkaju susjede i krenu reketariti stranke, to bi nakon zakona o potresu mogao biti prvi ozbiljniji zakonski propis koji bi nova vlast trebala donijeti!

Debakl SDP-a je pak jasno pokazao da se ne može doći sa ulice, sjesti u fotelju šefa stranke i tek tako uzeti nacionalnu vlast. Taj je debakl pokazao najprije da je Bernardić uistinu potkapacitiran, to se najbolje vidjelo na sučeljavanjima jer nije bio do koljena Plenkoviću, kao što se pokazalo da niske strasti koje su ga vodile i u sastavljanju listi i u vulgarnim napadima na Jandrokovića, (koji je sada i Raspudiću održao predavanje o preferencijalnim glasovima), nije dovoljna energija za uspjeh u ovom poslu.

Naime izbaciti Marasa sa pozicije da uđe u Sabor, premda je on šef zagrebačkog SDP-a , anulirati nekoliko veterana koje osobno ne preferira, ali koji su mu mogli biti od velike pomoći na izborima, pobacati uspješne kadrove na začelja liste, samo zato jer imaš s njima nerašćičene račune, provincijalno je, neozbiljno i ne može dovesti ni do čega negoli do-debalka. I to se SDP-u i Bernardiću i dogodilo.

Ovo je njegov politički krah i politički kraj. No, čak gore od samog poraza za SDP, je činjenica da su dobili ozbiljnu zamjenu na ljevici, zamjenu koja djeluje originalno (makar to zapravo nije ) zamjenu koja djeluje puna energije, autentično i nepotrošeno. Mislim na „Možemo“ dakako.

U tom smislu držim da se SDP neće tako lako oporaviti, jer sa šabloniziranim birokratima poput Komadine ili Ostojića ne može se nikome biti alternativa 2020 godine! Najmanje Andreju Plenkoviću koji lijevom centru djeluje iznimno prihvatljivo! „Možemo“ može biti alternativa, ali treba jasno reći da se radi o radikalnoj, najradikalnijoj ljevici koju smo do sada imali prilike vidjeti, ljevici natopljenoj neojugoslavenstvom i titoizmom, ljevici koja Tita nastoji baštiniti do zadnjeg zareza, tako da „Radnička fronta“ već najavljuje mogućnost nacionalizacije štednih uloga građana. „Možemo“ se s nacionalizacijom za sada nije usuglasila, ali program Radničke fronte to jasno predviđa!

SDP dakle u ovom trenutku nije moguće podignuti na noge, jer su temelji prekrhki, a kadrovska baza neinventivna. Tu jednostavno nema nikoga i ničega, osim vječnog pozivanja na Račana što je mantra koja danas nema nikakve težine. Sad se pokazuje da je formiranje Restarta isto tako bilo bez zdravih temelja, a na neki način i na štetu SDP-a. Naime, neki viđeniji SDP-ovci nisu u Saboru, jer su se bolja mjesta morala dati i IDS-u i Mrak Taritaš, a osim toga pokazalo se da Snaga i HSU, koji nisu ništa drugo negoli interesne organizacije, nisu dale onu dodatnu energiju koja se očekivala.

Logično! Ljudi koji su pokradeni u aferi Franak imaju zajednički interes, ali glasovanje na parlamentarnim izborima nije idealno mjesto za demonstraciju te solidarnosti u nevolji. Slično vrijedi i za umorovljeničke krugove. Jedno je umirovljenička solidarnost, a drugo je kad čujete da čelnik Restarta odlučno na dilemu Tito ili Tuđman ,veli Tito! „Neću za Tita taman mi uzeli penziju“, kaže mi ovih dana jedan moj vremešni susjed umirovljenik. Naime, čim je tako jasno rekao „Tito“, Bero je iste sekunde izgubio brojne umirovljeničke glasove, a da to ni dan danas ne razumije. O svemu tome se dakle trebalo voditi računa, ali Bernardić je premlad, prezelen, preneiskusan, ako hoćete i prenaivan za velike role.

Miroslav Škoro je uspio! O tome nema dvojbe. Punih 16 mandata koje je osvojila njegova koalicija, najveći je broj mandata za desnicu u zadnjih 30 godina. U tom smislu ovo je veličanstveni uspjeh. Uspio je ujediniti desnicu, uspio je osvojiti 16 mandata i uspio se nametnuti kao vođa. No, sad ćemo vidjeti koliko je čvrsta ta koalicija, Zekanović je već najavio vlastiti klub u Saboru, a Škorina sestra je u tom smislu gotovo proročki rekla jutro nakon izbora na jednom tv nastupu, da je Domovinski pokret bila predizborna koalicija, no da oni nisu detaljizirali postizbornu koaliciju! Što u prijevodu otvara prostor da jednostavno netko izleti i krene sa HDZ-om, makar takvog za sad nema na vidiku. Dakle, u daljnjoj političkoj borbi najprije će se mjeriti čvrstina te koalicije. Za Škoru je zadnji dan parlamentarnih izbora zapravo prvi dan kampanje za lokalne izbore, jer će to biti prostori i za širenje i utemeljenje stranke na terenu, ali i za testiranje koliko i gdje stranka vrijedi na terenu. Činjenica da su izgubili u Vukovaru je prvorazredna senzacije u tom smislu, baš kao i skroman rezultat u Osijeku gdje su osvojili tek 15 posto glasova. HDZ se u Slavoniji pokazao puno jačim i žilavijim negoli se očekivalo i tu treba tražiti ta tri, četiri mandata koja su kod Škore unatoč predviđanjima izostala.

Milan Bandić nije prešao prag, ali gore od toga je tek šaka glasova koje je dobio preferencijalno. I ta se kula od karata dakle javno urušila, iako valja priznati da na parlamentarnim izborima on nikad nije briljirao. No, ovakava debakl još nije doživio. I ta zvijezda gasne, još palucka u Zagrebu po logici moći i vlasti, ali Bandić silazi sa političke scene, o tome nema dvojbe.

Most pak po meni nije baš potpuno iznenađenje, ali rekao bih da je doživio neočekivani uspjeh! Božo Petrov se pokazao vitalnijim negoli se očekivalo, uspio se podići sa poda, ovaj puta ideološki uravnotežiti stranku i najaviti prestanak ideološkog lutanja, te na scenu dovesti ljude koji su naciji bili poznati, ali ih je tek sada on gurnuo u političku arenu.

Publika je prepoznala njegovu autentičnost, prepoznala je njegovo poštenje i nagradila nova lica na političkoj sceni. Veliki uspjeh,velikih osam mandata i očuvana čvrstina i upornost koja ga je vodila, pokazuju da uz sve mane i grješke Božo Petrov nije slučajno stigao na političku scenu. Njemu se sve prebrzo izdogađalo, zateklo ga je, u prvoj rundi posve nespremnog, ali uz pomoć jednako upornog Grmoje, Božo Petrov je uspio i kad ga je većina otpisala! Pokazao se autentičnim, konzekventnim i načelnim. I publika je pokazala da to cijeni.

No, pravi, veliki, aposlutni pobjednik izbora je Andrej Plenković. U prvom mandatu je uspio promijeniti brojne relacije u Hrvatskoj, sada je na red došlo veliko pospremanje u stranci. Plenković ima jasnu viziju toga što hoće i kako to planira izvesti. U svim sučečljavanjima se pokazuje uistinu inteligentniji od svojih suparnika, u tom smislu je bez konkurencije, a sada ćemo vidjeti do koje razine će uvažavati istinske hrvatske nacionalne interese. U prvom redu u Vukovaru, jer tamo će ga najprije Škoro i Penava testirati, potom u odnosu prema Srbiji i moru nerješenih i netaknutih hrvatsko-srpskih pitanja koja nisu ni taknuta u prošlom mandatu, potom u tretmanu Pupovca, migrantske krize, ali i revoluciji koju traži hrvatska poljoprivreda. Počinje dakle drugo poluvrijeme Andreja Plenkovića.

Tihomir Dujmović / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Molim Domovinski pokret i MOST da s HDZ-om naprave veliku koaliciju

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/arhiva

Prije nekoliko dana, portali HKV (hkv.hr/vijesti/politika/34557-m-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020.html) i Kamenjar (https://kamenjar.com/matko-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020/) objavili su moj članak POUKE I PRILIKE HRVATSKE POBJEDE NA SABORSKIM IZBORIMA OD 5. SRPNJA 2020.

U njemu sam predložio da se kao prvi, najvažniji i povijesno simboličan politički potez („Pomirenje“) na osnovi rezultata izbora za Sabor godine 2020. napravi VELIKA SVEHRVATSKA KOALICIJA.

Ta bi se koalicija sastojala od stranaka HDZ, Domovinski pokret Miroslava Škore, MOST-a i Saborskih zastupnika hrvatskih nacionalnih manjina („Manjinci“).

Na moje golemo oduševljenje (šaljem čestitke i izražavam divljenje i ponos zbog političke zrelosti i najboljih namjera!) g. Plenković je već 9. srpnja pristao na tu mogućnost (https://narod.hr/hrvatska/plenkovic-o-domovinskom-pokretu-ako-se-tenzije-smire-i-ako-se-odustane-od-koncepcije-koja-nije-normalna-tada-mozemo-razgovarati).
Zato bih ovdje (pristojnije) ponovio taj dio svoje poslijeizborne analize, odnosno detalje prijedloga stvaranja te VELIKE SVEHRVATSKE KOALICIJE.

S „Manjincima“ treba ići jer je to gospodski i uljudbeni i današnjem svijetu politički poželjan i kršćanski i hrvatski potez. Uvjeren sam da bi druženje i suradnja barem dijelom ublažili dosadašnja trvenja, nesuglasja, svađe i neugodnosti. Hrvatima i Srbima koji žive u Hrvatskoj stvarno ne trebaju napetost i svađe koje stalno tinjaju u njihovim odnosima, jer – žive u istoj državi, s istim interesom – boljega života.

Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST trebaju ući u koaliciju s tim da dobiju samo jednu protuuslugu no veličanstvenu i povijesno i politički najveću koja se može zamisliti: da hrvatska vlada odmah počne graditi HRVATSKO POVIJESNO GROBLJE NA UDBINI. O tome sam već pisao (https://kamenjar.com/hrvatski-narod-i-andrej-plenkovic-moraju-se-pomiriti/) ali moram ponoviti.

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i na tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.
Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo do dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.
To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.
Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti treba ponuditi da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove. Ne moraju pristati, ali molim da me ne ruže zbog tog prijedloga: oni su naša braća i sugrađani i njima i nama jednako treba mir, pomirenje i nepolitiziran oplakivanje žrtava.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:
– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,
– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,
– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,
– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,
– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,
– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.
Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

Time bi, ako uspije, Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST napravili bi više nego da deset godina sami upravljaju Hrvatskom! Ušli bi u hrvatsku povijest, održlio obećanje ustrajanja na domoljublju i spasili se mrcvarenja razmiricama iz klasične politike (državni tajnici, nadzorni odbori, obilježavanja događaja, BDP, vanjski dug i slično). Dovoljno je da nam donesu pomirenje i smirenje.
U članku „POUKE I PRILIKE“ (v. gore) rekao sam da je Plenković previše pametan da bi odbio takvu koaliciju, jer bi ona bila ne samo dobra za Hrvatsku nego bi bila oduševljeno primljena u EU. Kao nepokolebljivi podržavatelj HDZ-a, i g. Plenkovića, ponosam sam da sam to i tako pogodio.

Ako bi tu koaliciju odbili DPMŠ ili MOST, ili oba, osudili bi se na životarenje bez utjecaja u Saboru a time i na svoj postupan raspad. Oni mogu dovijeka paušalno kritizirati HDZ ali dok HDZ ovako dobro radi ništa mu ne mogu.
Najzanimljivija bi bila situacija g. Pupovca! On bi trebao odbiti koaliciju s DPMŠ, ali to bi ga isključilo iz vlasti i k tome pokazalo njegovu netoleranciju. Iskreno govoreći, u interesu svehrvatskog pomirenja, bilo bi bolje da koaliciju prihvati i sjedne za stol s „neprijateljima“ koje sada napada sa sigurne udaljenosti; takvi bi razgovori sigurno dali neki oblik pozitivnog rezultata u odnosu na njegovu ružnu i za Hrvate i Srbe štetnu velikosrpsku politiku.

Veliku koaliciju bi bilo lijepo dobiti i stoga što u njoj ne bi bilo SDP-a, za koji su se mnogi nadali (zacijelo i EU) da će ona nastati koaliranjem HDZ-a i SDP-a. Pojam Velike koalicije time bi dobio novo značenje, izvorno hrvatsko: svehrvatska koalicija bez jugonostalgičara.
Zato kažem: ljudi, dobri ljudi, zaboravite i svoje i tuđe pogrješkice iz kampanje i koalirajte! Za dobro svih građana a vama na čast i slavu.

Prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus
Split

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari