Pratite nas

Komentar

Zašto Komšić izbjegava Hrvate i obilazi samo Bošnjake?

Objavljeno

na

Kako sad to? Zašto je “građaninu” Komšiću kad posjećuje Hercegovinu važan etnički kriterij?

Iako se voli predstavljati kao hrabar, i kao imun na etničko, Željko Komšić nikada nije smogao hrabrosti nogom kročiti u bilo koji prostor nastanjen Hrvatima. Nikada nit s jednim HVO braniteljem nije sjeo. Jer raja bi se naljutila. Baš kao na Falatara. Kad je sjeo s Vidovićem. Pri čemu je Vidović isti dan praktički proglašen zločincem. Tužbe za ovu hajku tek se spremaju, ma koliko neki tvrdili da to nisu rekli.

Premda Komšić udara po Falataru, taj isti Boriša Falatar iako je građanske provinijencije već je obišao Ljubuški, Široki, Livno, Čapljinu. Čovjek se ne boji svog naroda. Ne stidi se svoje nacije. Čovjek nije doživljen kao prijetnja i neprijatelj hrvatskog naroda. Baš onako kako Komšić jest, piše poskok.info

Komšić koji kaže:

Zaista osjećam potrebu, prije svega da se zahvalim Semiru Drljeviću i ljudima oko njega na ovome vidu podrške. Naravno da mi je velika čast što je čovjek koji je Mostaru ali ne samo u Mostaru nego i na području cijele Bosne i Herccegovine sa svojim saborcima, drugovima i kolegama dao podršku u jednoj teškoj borbi, političkoj borbi u ovom trenutku, za isto protiv čega smo se borili od 1992. do 1995.”, rekao je Komšić.

Suborci Komšiću ne mogu nikako biti Hrvati. Kao da Hrvat u ovoj zemlji nije činio ništa nego zločine. Komšićevo ukupno djelovanje potvrda je te teze. Inače bi sjeo i s kakvim neokaljanim HVO-ovcem, dapače tražio bi ga, da pomiri, da pošalje drugačiju poruku u Sarajevu. Kada bi to samo smio. Jer Sarajevo više ne prima drugačije poruke.

Suživot se zatvorio. Kapija Bošnjačkog entiteta je omeđena ne samo fizički nego i ideološki.

A ta ideologija kaže: Mi smo se branili, vi ste napadali, mi smo dobri , vi ste loši.

Drljević je ranije kazao da se Komšić i DF za razliku od drugih drže principa odbrane države te pojasnio podršku Komšiću, navodeći;

“Mi danas živimo u takozvanom “hrvatskom kantonu“ ili bolje reći “HDZ-ovom kantonu“. Nemamo legalnog komesara, imamo i nelegalnog gradonačelnika… Na čelu sudova i tužilaštava također su HDZ-ovi kadrovi… A za to je odgovoran i onaj ko je s njima partner u vlasti, a to je SDA. Oni su im to dopustili, nismo mi… A ako već živimo u takvom kantonu, podržat ćemo kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva. Oni prijete, a na nama je da pokušamo prekinuti tu HDZ-ovu liniju. HDZ 1990 nudi slično, samo drugačije upakovano, negirajući pritom presude evuopskih sudova. Ideologija koju podržavaju dva je puta presuđena u modernoj Evropi, rekao je Drljević i dodao da je zato važno da Komšić bude u Predsjedništvu.

Kao što vidimo, Komšićevi obožavatelji u Mostaru su ljudi koji su sljednici Komšićeve propagande. Sve što je hrvatsko to je UZP. A UZP pasti mora.

Sad je valja i jasnije zašto onaj koji želi treći put oteti fotelju narodu svog oca, ne smije među narod svog oca. Jer njegovim pristašama taj narod, manje više, uz par iznimaka, jeste UZP. A UZP pasti mora.

Komšić među Hrvate ne smije jer za njega rat još traje. Mi smo HVO a on je Zlatni Ljiljan.

Čovjek se naprosto boji metka. Iako metke tu više nitko ne koristi. Osim dvojca kojeg je primio nazad u partiju. Bez kaznene prijave za podmetanje metaka kao dokaza. Ne smeta to Komšiću. Sve dok ga njemu ne pošalju. U koverti. (poskok.info)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Jesu li četnici stradali na Bleiburgu imali dušu?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da se uz katoličke svećenike i islamske imame u molitvi za duše žrtava Križnog puta i zločina jugoslavenskih armija nakon II.svjetskog rata nikada na Bleiburgu ne pojavljuju svećenici SPC, niti neke druge pravoslavne crkve.

S obzirom da apologeti jugoslavenske i prosrpske historiografije uporno pokušavajući osporiti činjenicu da su Bleiburg i Križni put primarno bili zločin protiv hrvatskog naroda i pokušaj eliminacije svake mogućnosti za uspostavom hrvatske države uništenjem ljudskih potencijala, pa stalno uz “poražene neprijateljske snage” i ustaše dodaju i četnike, čudno je da SPC, koja se nikada ni duhovno ni politički nije odrekla četnika, ne dođe pomoliti se za njihove duše.

Ispada da tadašnji četnici nisu ni imali dušu, a tko je to i zašto ustvrdio, ne zna se. Ili da SPC ne priznaje te četnike koji su stradali nakon Bleiburga? Zašto se to događa?

Ili u tolikom povijesnom oduševljenju zbog “pravedne osvete” nad Hrvatima nakon “genocida” nad nedužnom srpskom nejači, koji su upravo u SPC-u počeli u svojim dokumentima i pismima svim relevantnim međunarodnim institucijama, pa i Vatikanu, proizvoditi od lipnja 1941. godine, zaboravljaju na žalost i nužnost molitve za stradale četnike?

Stvar je jednostavna. SPC ne zaboravlja ni jednoga Srbina, to je temelj njihove nacionalne i svetosavske paradigme.

Ne mole se u Bleiburgu zato što su srpski četnici stradali na Lijevča polju i nakon predaje ostataka pobijeni kod Stare Gradiške, a dio koji se probio do Slovenije, predao se Britancima kod Trsta i njih 8 tisuća su uredno dobili azil i nastavili živjeti u Velikoj Britaniji i zemljama Commonwealtha, te u SAD-u, prema dokumentiranim navodima Carol Hodge.

Kod Bleiburga i nakon njega pobijeno je pet tisuća crnogorskih četnika, koji su se uoči bitke na Lijevča polju predali generalu Metikošu i povlačili su se zajedno s hrvatskim snagama, kao saveznici.

Zato SPC tim četnicima ne priznaje dušu i zato komemorira srpske žrtve u Jasenovcu, a ne na Bleiburgu, u kojemu je sve donedavno na popisu jasenovačkih žrtava bila i nekolicina ozloglašenih četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem, stradalih na, i nakon Lijevča polja.

Dakle, nije SPC proglasila bezdušnima niti jednog srpskog četnika. Radi se o tome da su i prema njihovoj duhovnoj i političkoj teoriji ustaše i Hrvati bezdušni, kao i svatko tko im je bio bilo kakav saveznik, a za odmetnute Crnogorce vrijedi i stroži kanon, pa se za takve ne moli, niti se s njima ima što suosjećati.

S druge strane, upravo činjenica da promotori paradigme “gdje je srpski grob, to je srpska zemlja”, s tim i srpsko pravo na državu, ne komemoriraju “četnike” na Bleiburgu, potvrda je laži jugoslavenske historigrafije o primarnom obračunu sa svim poraženim neprijateljima iz svih naroda.

Križni put je bio primarno politički osmišljen zločin protiv hrvatskog naroda i državnosti, a priča o četnicima je zbog prešućivanja istine o crnogorskim četnicima, bila samo škropac na tu epohalnu laž.

Iako Crnogorska pravoslavna crkva doslovno djeluje razbaštinjena i polulegalno i danas u svojoj samostalnoj državi, još od dekreta kralja Aleksandra, koji ju je ukinuo i proglasio nelegalnom odmah po uspostavi Kraljevine SHS, nema potvrđenu autokefalnost.

Neobično je da i pored toga njihovi svećenici ne pokušaju s Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom, te organizatorima iz PBV-a, dogovoriti sudjelovanje u komemoraciji. Nisu valjda i oni proglasili četnike bezdušnima?

Tko zna, možda u PBV-u ne pomišljaju posve prirodnim pozivom Crnogorcima dodatno rasrditi Srbe i ne daj Bože Pupovca i Porfirija?

Ako se već molimo za duše žrtvama, onda neka svatko ima mogućnost za to, a s tim bi i civilizacijska poruka s Bleiburga bila potpunija, a istina o posrbljenoj Jugoslaviji jasnija, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Nije Bleiburg samo livada natopljena hrvatskom krvlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Dalija Orešković slavi 45. srpsku diviziju

Objavljeno

na

Objavio

Sporeći se sa Zlatkom Hasanbegovićem o izjavi Brune Esih da je 8. svibnja 1945. Zagreb “pao”, Dalija Orešković, velika nada ljevice, a sve se više pokazuje da je riječ o ekstremnoj ljevici, reče: “Kada je državni vrh odustao od temeljnih vrijednosti na kojima počiva naša država, onda je država pala”.

Što će reći da su za nju “temeljne vrijednosti” srpski partizani koji su “oslobodili” Zagreb, a među kojima su bili mnogi preobučeni četnici, zatim masovna ubojstva koja su učinili i nezapamćeni teror.

Za nju su “temeljne vrijednosti” to što su se pripadnici 10. zagrebačkog korpusa, spriječeni da prvi uđu u Zagreb, kako svjedoči general Ivan Šibl, “osjećali poniženo i jadno”.

Ona se u društvu partizansko-četničkih koljača ne osjeća “poniženo i jadno” nego su joj temelj na kojem počiva njezin svjetonazor i karijera. Ona s njima “ulazi u Zagreb” da ga “oslobodi” ustaša koje vide samo ona, Beljak, Markovina, Vučić… Da oslobodi Zagreb i Hrvatsku Plenkovićeve vlasti kojoj “ne smeta politizacija Bleiburga jer među ustašofilima vidi dio svog biračkog tijela”, da je oslobodi Kolinde koja je “nula”, SDP-a koji je “iznevjerio socijaldemokraciju”, i svih koji s njom ne slave ulazak u Zagreb 45. srpske divizije 8. svinja 1945. godine.

Milan Ivkošić / Večernji list

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

Hasanbegović: U Zagrebu imamo na desetke Ovčara

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari