Pratite nas

Kolumne

Zašto Lino Červar ipak mora otići … u Ljubuški

Objavljeno

na

Svakoj bajci dođe kraj… pa i hrvatskoj rukometnoj bajci. Nakon 16 promjenjivih godina i isto toliko natjecanja koje je Hrvatska završavala redom od prvog pa skroz do tamo negdje petog mjesta, dogodila se prava kataklizma, šok i nevjerica. Hrvatska je tek šesta na svijetu… Tko je kriv? Tko će za to odgovarati? Ostanu li ta pitanja bez odgovora, Hrvati jednostavno ne mogu živjeti. Srećom, marljiva i brižna medijska policija potrudila se na vrijeme ih dati, spriječivši tako val samoubojstava nesagledivih razmjera.

Ma nema od njega ništa … ništa osim rezultata

A tko je kriv? Zna se,… he he,… zna se! Ono spadalo s velikim naočalama koje poput kakve maskote mahnito skakuće oko klupe repke ometajući igrače da daju sve od sebe. Krivac je jer je živac, a usput i jer nema pojma ne samo o rukometu kao igri, nego ni kako mu se igrači zovu. Eklatantan je to primjer one svako malo spominjane negativne selekcije koja tjera Hrvate van iz domaje… Samo kako to da je još prije deset godina istjerala i njega samog? Morao je otići jer iza tog čovjeka nije bilo nikakvih postignuća, ničega vrijednog… ničega osim možda tek jedne sitnice – rezultata! A oni ni sada kao ni tada nisu izostali, taman bili i plod slučajnosti, doduše, prilično dugotrajne za jednu slučajnost. Da ipak nije sve u pukoj sreći, pokazuju elementi u kojima se najbolje vidi trenerska ruka budući su stvar koliko talenta i uvježbanosti, toliko i mentalne snage, motivacije, voljnog momenta štono se kaže.

Naime, praktično niotkuda stvoriti 4-5 pravih igrača nije mala stvar. K tomu je vraćen i “beton” u obrani (što potvrđuje u prosjeku svega 20 primljenih golova u susretima s tri vrhunske ekipe), klasični forte hrvatske igre, negdje zagubljen kod prethodnih izbornika koji su težili nadigravanju i napadačkoj igri. Kao dragocjeni zalog sad opet pruža nadu da se Hrvatska ubuduće može nositi čak i s “letećim” Skandinavcima, ali samo prilagodi li igru ritmu koji joj odgovara, nikako prepusti li se bezglavom jurcanju igralištem.

Ruku na srce, ni to šesto mjesto, iako najgore još od 2002. godine, a što je prije svega pokazatelj kontinuiteta izvrsnih rezultata kroz skoro dva desetljeća, nije baš za bacit’. Jer riječ je o sportu u kojem desetak ekipa čini sam svjetski vrh unutar kojeg svak’ svakog može pobijediti (primjerice, Poljska i Slovenija koje su u bliskoj prošlosti Hrvatsku dolazile glave nisu se ni kvalificirale), a tu ih je još haman dvadesetak na kojima se lako poskliznuti.

Mada više nego pristojan, ipak to nije rezultat u istoj ravni s onima nekad kad je Lino potjeran s klupe sa srebrnom kolajnom oko vrata, prethodno napravivši najviše što se u sportu, a i šire, uopće može – proveo je smjenu generacija zadržavajući vrhunski rezultat! Međutim, to nije bilo dovoljno da ga medijski društveno-politički radnici – baš kao nekad strateški raspoređeni po sportskim redakcijama novina i televizija – sad zakrabuljeni u korisnike demokratskog prava na različito mišljenje, ne počnu tjerati s klupe. Samo, ima jedan mali problem s tim različitim mišljenjem – u svih takvih ono je isto. Uvijek startaju u kost onome koji žanje uspjehe za Hrvatsku. Pritom će se rado pozvati i na autoritete čije trenerske vitrine ne pate od pretrpanosti, ali su zato u teoriji najveći stručnjaci.

U početku im omiljeni komentator bijaše trener koji je godinu prije Červarovog svjetskog zlata s manje-više istim igračima zauzeo, iz njihove perspektive idealno, zadnje, 16. mjesto na europskom prvenstvu. A evo sad se i ovaj demokratski samoupravljač, koji je po vlastitu priznanju u rukomet pao s kruške, poziva na stručnjaka koji dokaz da Hrvatska u ključnoj utakmici s Njemačkom nije grubo oštećena nalazi u korektnom suđenju u prvom poluvremenu. Što malotko poriče.

Sporno je drugo poluvrijeme u kojem se, kako je i djeci poznato, utakmica odlučuje. A upravo tada je domaćinima zazviždao zamašan sudački vjetar u leđa. Pa i sami danski sudci priznaše da su u prijelomnom trenutku pogriješili (što je, doduše, tek vrh ledenog brijega njihove pristranosti, moguće potaknute kakvim posjetom svlačionici u poluvremenu), no hrvatske poltrone ni to ne može smesti. Oni su ionako uvijek bili radikalniji u rušenju najboljih Hrvata i od najljućih im neprijatelja.

U društvu u kojem je moguće da povjesničar-amater Slavko Goldstein bude najveći autoritet za povijest Drugog svjetskog rata nije ništa neobično da se i takva mišljenja podmeću kao stručna i tretiraju s uvažavanjem. Jer što više pljuckaš po Hrvatima, to si veći stručnjak. I neovisniji, naravno!

“Magnum crimen”

Lino Červar si je metu na čelu iscrtao kandidiravši se za Sabor ispred HDZ-a, a potom i postigavši i na tom terenu daleko iznadprosječan rezultat, raspirivši žar domoljublja u svom, u tom segmentu pomalo učmalom kraju. Taj je neoprostivi “magnum crimen” tako uzjogunio ekipu istomišljenika s pravom na različito mišljenje da su ga odlučili demonstrirati kao u stara dobra vremena.

Sukladno uzusima novoga vremena sudnica je smještena u središnji Dnevnik javne televizije. A čast naći se u ulozi Jakova Blaževića zapala je kandidata partije SKH-SDP na prvim demokratskim izborima, uglednog sportskog komentatora i nešto manje uglednog partijskog aparatčika, druga Božu Sušeca.

Dotični se komitetlija zabrinuto zapitao kako to da Hrvatska stalno gubi ključne utakmice, označivši takvima samo one izgubljene. Ali ne i one prethodno dobivene bez kojih te ključne, mahom u polufinalima i finalima izgubljene susrete Hrvatska ne bi ni igrala. Bez brige, bili bi i oni bitni samo da se Lino našao u pravoj – i jedinoj – partiji. Tad ne bi bio ni pajac ni diletant, nego Ratko Rudić bez brkova. Clark Gable, a ne Woody Allen! Zlatne bi mu kuće gradili, po avliji cvijeće sadili,… štafetu mu za rođendan nosili, da na klupi ostane dok ga volja prosili,… i kad ga ne bude u genij mu se kleli, najljepše priče i legende o njemu bi pleli… No, nije se učlanio gdje treba i zato je kriv. I bit će kriv dok je živ! Onako kako samo uspješan Hrvat može biti kriv. I zato Lino, ako im želiš natrljati nos, saborska je arena mjesto za s rogatima se bosti. Tu ih najviše svrbi, a ne u dnevnim boravcima kojekakvih acova i šprajcova.

Osuđen na pečalbu, ispraćen posprdnim komentarima Červar je otišao u zemlju kojoj je Albanija zapad i podigao tamošnji rukomet do respektabilne razine, ali i nastavio raditi za dobro hrvatskog rukometa. Dovoljno je tek reći kako je na osjetljivoj, obično deficitarnoj poziciji srednjeg vanjskog igrača “izmislio” čak dvojicu – Cindrića i Karačića.

A kad se lani vratio na reprezentativnu klupu, dočekale su ga krajnje nepovoljne okolnosti. Itekako su se već osjećale posljedice na rukomet i hrvatski sport uopće četverogodišnje vladavine djece onih, koji su nervozno stiskali usne i skupljali obrve čim bi Dinamo preskočio peto mjesto na ljestvici jugo-lige, vidjevši i tada u sportskom uzletu pogodno tlo za nacionalizam.

U bjesomučnoj kampanji protiv hrvatske financijske sportske perjanice i bastiona nacionalizma  – nogometa – nisu korišteni samo politički usmjeravani i podržavani izgrednici zbog čijeg je djelovanja hrvatska reprezentacija dovedena na prag diskvalifikacije sa svjetskog prvenstva. Trebalo je ponuditi i nekakvu alternativu toj močvari u kojoj se, baš grozno, zarađuje novac, i to temeljem promišljenog sustavnog rada u međunarodnoj konkurenciji na otvorenom svjetskom tržištu, a ne po načelu “ruka ruku mije”.

No, već sam spomen zarade Hrvatima zahrđalim u komunizmu je moralno suspektan. Još kad u tome uspije jedan Hrvat nemio strukturama proizašlim iz obavještajnog komunističkog aparata a blizak HDZ-u, e onda im je to baš onak’ bljak, fuj.

Novi cirkus u gradu

Uvidjevši kako Hrvati daleko više cijene kad se novac troši nego kad se zarađuje, dosjetili su se rješenja kojim bi zadovoljili visoke moralne zahtjeve nahuškane svjetine, a usporedno i postigli glavni cilj – eutanazirati hrvatski sport, taj nepresušni izvor nacionalnog ponosa i pokretač nacionalnog duha.

Nasuprot nepodnošljivo uspješnom nogometnom “diktatoru”, slijednici struktura iz komunističkog totalitarizma, ne bez smisla za finu ironiju, zaigrali su na poslovičnu povodljivost za svakom novotarijom pacijenata okuženih zagrebačkom malograđanštinom – koja se bez po’ muke prenosi i na došljake iz provincije – i ponudili građanima privlačnu hokejašku demokratsku igračku.

Hokejaška groznica oko koje uvijek vlada sjajno ozračje, bez nereda, gdje je sve čisto i etično kao kontrapunkt do srži iskvarenom nogometu, temeljila se na dovođenju stranaca budući Hrvati u tom sportu nisu nikad imali neku tradiciju, tek 2-3 kluba. Izvan elitne prve postave popunjene mahom strancima, koji su inače u svijetu hokeja daleko niže klase od primjerice, hrvatskih igrača u rukometu, taj iznimno skup sport među Hrvatima ipak nije uhvatio korijena.

Danas, kad su izvori financiranja presušili (a nije slučajno što se to dogodilo za HDZ-ove vlasti, kao što nije slučajno ni što su nogometni izgredi za iste te vlasti neutralizirani čime su omogućeni preduvjeti za rusko srebro, a još je manje slučajno što je oboje obilato poticano za SDP-ove vlasti), “medvjedi” gube dvoznamenkastim rezultatom.

Na koncu balade ostaje još jedna gorka sportska činjenica koju vrijedi podcrtati. Prije novog ciklusa hokejaškog cirkusa, Hrvatska je u svim uzrasnim kategorijama redovito pobjeđivala Srbiju. Danas, kad bi se prirodno očekivalo da su medijska euforija, stranci i novac podigli razinu hrvatskog hokeja, U-20 reprezentacija gubi čak i od bivše mušterije Srbije – rezultatom 1:4, usred Zagreba!

Onima koji njeguju pravo na različito mišljenje kad je rukomet u pitanju takva je gubitnička Hrvatska prihvatljiva i zato se prave da je sve u redu. Jer prirodno im je da Hrvatska gleda u leđa Srbiji čak i tamo gdje nikad prije nije. Zato ne će ni pisnuti o još jednoj, dubljoj i dalekosežnijoj posljedici hokejaške ludorije na hrvatski, posebno momčadski sport.

Naime, usmjeravanjem publike, a još važnije sponzora i medija na hokej, drugi su sportovi, oni s tradicijom, infrastrukturom i školovanim trenerima u svim dobnim kategorijama u gotovo svakom većem hrvatskom gradu, počeli patiti. Kako je za njih ponestalo novca i interesa, sad usmjerenih na hokej, posljedično se smanjuje i fond kvalitetnih igrača, što je napose vidljivo u košarci, a sve više se osjeća i u rukometu.

Hrvatski klubovi donedavno svjetskoga glasa tavore u osrednjosti, a neki još donedavno poznati po proizvodnji vrsnih igrača, poput košarkaškog Zagreba se gase. Sportske institucije, Cibona u košarci i Zagreb u rukometu, ne mogu privući interes više od par stotina ljudi.

Doduše, europske utakmice Zagreba pohodi četveroznamenkasto općinstvo, ali samo zato jer se ulaznice besplatno dijele po školama. Kvalitetni igrači sve ranije odlaze u inozemstvo pa talenti koji dolaze gube priliku odmjeravati se s najboljima, uslijed čega stagniraju ili propadaju. Tako se neumitno gubi širina nužna da bi reprezentativne vrste bile kompetitivne.

Medvjedi i lavovi

Međutim, i u takvim okolnostima našlo se Hrvata koji nisu pristali biti “medvjedi” i plesati na tuđoj žeravici, nego su ostali “lavovi”. U uvjetima rapidnog smanjenja fonda kvalitetnih rukometaša spas je stigao odakle uvijek dođe kad onako baš gadno zagusti.

Svejedno, trebalo staviti glavu na panj u ratu ili popuniti demografske rupe u miru (nastale uslijed masovnog pokolja u poraću Drugog svjetskog rata, ali još i više zbog prihvaćanja kulture prožete životnim pesimizmom tijekom komunističke Jugoslavije, nažalost obnovljene 3. siječnja 2000.). Odjednom više od pola prve postave rukometne nacionalne momčadi čine Hercegovci (Šego, Karačić, Musa i Mandić), sve jedan bolji od drugoga.

I zato Lino, idi u Ljubuški i napravi još ta dva igrača koja ti fale pa da prvu postavu čine 6 Hercegovaca i Duvnjak. S njima bi do odličja, ako ti se ne dao Bog što dogodi ili ako rasplesani “medvjedi” među Hrvatima opet prevagnu i izaberu “poštene”, mogli čak i pravi rukometni stručnjaci. Da, čak i oni treneri koji stručni rukometni meta-jezik drže u malom prstu, da ne spominjemo kako su im poznata imena svih igrača, tuđih i vlastitih. Samo su im rezultati takvi da nisu dostojni ni poganim im jezikom cipele ti glancati. Tad bi i oni mogli uspjeti na iznenađenje ponajprije vlastito, ali i užas svih društveno-političkih medijskih pregalaca i inih gorljivih korisnika prava na različito mišljenje.

Naime, potonji bi, da je samo do njihova mišljenja, rado križali hrvatskog ovčara s maltezerom, sve samo kako bi mu promijenili ćud i ne manje bitno – boju! Onu istu boju u kojoj su Hrvati ljetos harali ruskim nogometnim travnjacima. Pa čemu na krilima tog zanosa ne proširiti taj pobjednički kolor i dezen i na ostale sportove? Prikladno bi bilo u tome započeti s rukometom gdje, zaputio se Lino u Ljubuški ili ne, Hercegovci – na glasu kao modno i nacionalno osviještena čeljad – ionako već čine glavninu momčadi.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspeće čovjeka našeg doba

Objavljeno

na

Objavio

Čovjek pogledom na križ Isusa Krista promatra raspeće Bogočovjeka. I pri tome pogledu ima mogućnost razmišljati o svom svakodnevnom raspinjanju i raspeću. Danas smo raspeti između dobra i zla, između mržnje i ljubavi, stvarnosti i iluzija, između materijalnog i duhovnog svijeta. Sva ta raspeća težak su križ, težak teret pod kojim padaju i ponovno se dižu naši suvremenici. Čovjek može slobodno birati dobro ili zlo, ali mučno raspinjanje ne može nikako izbjeći.

Raspeće između dobra i zla

Biti stalno raspet između dobra i zla nije lako. Birati dobro ili zlo često je vrlo teška odluka. Kaže se, dobro dolazi od Boga, a zlo od njegova protivnika – Sotone, demonskih sila. Gdje si ti, gdje smo mi? Što sijemo, to ćemo sigurno i žeti. Prepoznajemo li baš uvijek jasnu razliku između dobra i zla? Kakvi su naši ljudski tragovi na našoj životnoj stazi? Niz takvih pitanja stavlja nas pred križ, pred promišljanje o sebi i vremenu u kojemu živimo. Kakva me sila pokreće? Sila koja izgrađuje čvrst duhovni mir ili sila koja stalno razara naš um i emocije? Po plodovima ćete ih prepoznati, piše u Novom zavjetu. Katolik može slobodno dopustiti da u njemu djeluju dvije energije, dvije sile. Jedna koja ga duhovno uzdiže i druga koja ga razara, zbog koje postaje slabo, nezadovoljno Božje stvorenje, osoba koja oko sebe neprestano zrači nemir, zlobu, zavist, egoizam. Tvoje raspeće traje i traje. Osjećaš li da si duhovno jak ili osjećaš da si užasno slab? Što je u tebi jače, ponos, hrabrost, dobrota, požrtvovnost prema obitelji, ili si na strani onih koji stalno govore da ništa ne valja, da ništa na ovome svijetu nije više kako bi trebalo biti? Sve je to moralna baruština od „glave do repa“. Siješ li oko sebe verbalno negativnost ili pozitivnost? Živiš li ulogu Veronike, Šimuna Cirenca ili rulje koja srdito viče raspni ga, raspni ih. Dosta nam je zla svake vrste. Propet u svojim mislima, zauzimaš li desnu stranu križa Kristova ili lijevu stranu križa? Stojiš li pod križem s desne strane, uz Mariju i Ivana, ili ti je draža lijeva strana, na kojoj su životno promašene osobe? Slikari su tijekom povijesti Crkve slikajući raspeće jasno razlikovali desnu i lijevu stranu križa Kristova. Desnu su stranu prikazivali s dobrim osobama, a lijev s lupežima koji se nikad ni za što ne kaju. S obzirom na Isusovo propovijedanje, stvorena je takva sakralno-umjetnička, životno-simetrična stvarnost i životna realnost.

Raspeće između mržnje i ljubavi

U osobnoj duhovno-životnoj konfuziji teško je ostati „normalan“, teško je biti samo na jednoj strani. Sijači mržnje, raznih podjela i nesnošljivosti vrlo su bučni u našemu životnom prostoru. Sijači beznađa, depresije, razni spletkaroši svih vrsta dijele ljude, umjesto da ih povezuju. Želja im je raspeti, prezreti i omalovažiti sve što je dobro, sve jake duhovno-moralne stupove opstojnosti čovjeka i obitelji. Gdje si ti? Razumiješ li nastalu situaciju rasipanja i sve veće razgradnje društva opterećenu demonskim silama? Ili si slijep pa ne vidiš što se oko tebe događa? Gradiš li osobni kršćanski život, svoju sadašnjost i budućnost postojano, vezan evanđeoskom dobrotom, unatoč svim aktualnim vjetrovima koji jačaju razgradnju Crkve? Kažu da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Jesi li ravnodušan prema raspeću, materijalnom siromaštvu svojih roditelja, djedova i baka? Je li ti svejedno što se piše, javno govori, nudi i promiče u medijima, imaš li čvrsta kršćanska stajališta koja te vode putem dobra i evanđeoskih načela?

Raspeće između stvarnosti i iluzija

Iluzija je obmana, privid, umišljanje, varka u osobnom opažanju. Koliko ima umišljanja na račun pripadnosti Katoličkoj crkvi? Maštanja i mistifikacija da smo jedan katolički narod koji u svemu prednjači pred drugima? A činjenice pokazuju suprotno. Pričinja nam se da smo ugledan, gotovo savršen narod Katoličke crkve. A svakodnevni događaji pokazuju drukčije lice. Raspeti smo između onoga što je naša maštarija, mistifikacija ili privid konkretne stvarnosti. Velik broj rastavljenih, velik broj mladih koji žive zajedno, a nisu vjenčani. Brojni krizmanici koji poslije krizme više dolaze više u crkvu. U obiteljima često nema zajedništva, sloge ni snošljivosti. Nestaje korak po korak empatije prema starim roditeljima, djedovima i bakama. Zabijamo glavu u pijesak kao noj maštajući kako je naš narod visoko moralan u odnosu na druge narode Europe. A često je nezasitna pohlepa za novcem, za standardom, za materijalnim, ispred svega na djelu u konkretnoj stvarnosti.

Raspeće između materijalnog i duhovnog svijeta

Imati, imati i ići ukorak s drugima životni je moto mladih naraštaja. Ne zaostajati ni po čemu iza svojih vršnjaka. To je već očito kao stvarnost među đacima osnovne škole i srednjoškolcima. Sreća je imati, a nesreća ne imati. Ne biti  ljeti barem nekoliko dana na moru žalosna je sramota. Zimi otići na skijanje u inozemstvo sa svojima je „cool“. „Vau“, kakav stan ima moj prijatelj! I meni vruće postaje životni san takvo što kupiti. Materijalno nam se samo po sebi nameće ispred duhovnoga. A razne reklame još više nastoje potisnuti duhovno u dubinu čovjekove egzistencije. Trka za materijalnim stalno traje, nikada ne završava. Teško je stati, jer jedna ostvarena materijalna želja odmah vuče za sobom drugu. I tako ponekad ljudi ostvare gotovo sve snove, a duša im ostane prazna, pogled nezadovoljan, jer još uvijek nešto nedostaje. Dani i godine neumitno teku, djeca brzo rastu, stari se, a članovi obitelji gotovo se ni ne poznaju. Nema gotovo ničega duhovnog, zajedničkog što ih veže u zajedništvo. Žive kao stranci u vlastitoj kući, vlastitom domu. Počinju ženidbe, udaje i raspada se „carstvo“ na više dijelova, i dolazi samoća. Duša je prazna, neizgrađena, neproduhovljena, žalosna i nesretna. A kako i ne bi bila kad ju je trka za materijalnim dobrima potisnula, umrtvila i ušutkala. Tek kada nastanu golemi problemi, neizlječive bolesti, otvaraju se molitvenici, ide se na hodočašće, pokušava se spašavati ono malo duhovnog što još tinja kao slabašna vatrica.

Nada i ufanje

Zato izbjegavaj žestoku i stalnu trku za materijalnim, za svakom vrstom konzumerizma. Budi jednostavan i ponizan pred Bogom i čovjekom. Sve svoje pouzdanje i nadu stavi i stavljaj u Gospodinove ruke. U njegovo srce i milosrđe. „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,3). Biti duhovno čist, Bogu posvećen i otvoren vječnosti cilj je, nadam se, svakoga od nas. Jer nema čvrste sigurnosti u sadašnjosti, ako živimo samo za potrebe tijela, uma i užitka. Povrh svega, postoji nada da smo ovdje samo na proputovanju, da nam ovozemaljska stvarnost nije jedini cilj. Za let smo stvoreni. Za duhovno budimo otvoreni. Ljubimo Isusa. Živimo za neprolazne vrijednosti, a ne pretežito za materijalno. „Nego kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

MOLITVA U SAMOĆI

O Bože, vječni Oče, ispuni me svojom beskrajnom ljubavlju. Učini da ostanem usidren(a) u Tvojoj ljubavi. Oslobodi me osjećaja da me nitko ne voli. Uzmi od mene žalosne uspomene da sam neželjen(a). Tvoj(a) sam i jedino tvoj(a). Ti si moje utočište. Dragi Oče, obznanjujem sa zahvalnošću da si poslao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista za moje spasenje. Isuse moj dragi ja Te slavim, što si me očistio od grijeha i podario dostojanstvo djeteta Božjega, po Tvojoj smrti na Kalvariji. Duše Sveti, ljubavi Božja, dođi i ispuni me. Neka se plamen ljubavi Božje rasplamsa u meni tako da se nikad ne ugasi. Amen.

 Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska pred zidom: Ili će biti država pravde ili razbojnička skupina!

Objavljeno

na

Objavio

newsbook

Da opća politička i društvena situacija u Republici Hrvatskoj nije nimalo dobra, nije potrebno nikomu tumačiti. Autobusi za Njemačku i zrakoplovi za Irsku o tomu empirijski svjedoče. Ima u tim iseljavanjima – koliko god to zvučalo kao teška kvalifikacija – i najobičnijega dezerterstva. Ima i slučajeva ljudi kojima je odlazak uvjetovan golom egzistencijalnom potrebom, a posebno se to odnosilo na onaj prvi val iseljenika koji je krenuo 2013. i 2014. godine. No najviše ima onih ljudi koji su izgubili vjeru i nadu da se u Hrvatskoj mogu dogoditi ikakve realne promjene. Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj stvorio je sustav neslobode u kojemu bez veza i vezica nije moguće funkcionirati. Ako nemaš veze, onda si bezveze.

Mnogi ljudi više ne žele trpjeti nepravdu i gledati kako često mediokriteti i bitange napreduju na društvenoj ljestvici na temelju partijskih, kumsko-rođačkih, priležničkih i kojekakvih drugih veza. Poduzetnicima, onima koji nisu skopčani s državom, puna je kapa fiskalnih i parafiskalnih nameta koji ne služe samo za redovito funkcioniranje osnovnih funkcija koje svaka država treba obavljati nego i za zbrinjavanje spomenutih partijskih uhljebničkih trčkarala. Primitivizam i krkanluk idu do te mjere da se po državnim poduzećima izmišljaju radna mjesta za partijske drugarice, a oni koji se tomu, protive dobivaju otkaze.

Tko je sve dio klijentelističkoga sustava?

Dio klijentelističkoga sustava u Hrvatskoj su sve veće stranke. Sve one svoje birače regrutiraju manjim ili većim ustupcima koji ih tada vezuju uz taj sustav. Očekivalo bi se od glavnih znanstvenih i kulturnih institucija da prozivaju i ukazuju na političke probleme i društvene devijacije. No i one su same dio klijentelističkoga sustava i često služe kao najobičnije sluge politike. Što reći o tzv. javnim intelektualcima? I danas za njih vrijedi ona Šufflayeva da su ropski raspoloženi, pa u to ropstvo zavađaju i svoj vlastiti narod. Akademska zajednica također je postala mjesto uhljebništva, a ondje gdje određeni profesori s integritetom i iziđu s nekim kritičkim opaskama, njihova riječ, usred relativizma i gubitka vrijednosnih orijentira, više ne vrijedi gotovo ništa.

Braniteljske udruge podijeljene su na stotine frakcija kojima je moguće kontrolirati i manipulirati. Na žalost, ni Katolička crkva u Hrvatskoj nije imuna na sirenski zov komocije i nezamjeranja svjetovnim vladarima. Daleko su naši današnji pastiri od moralnoga integriteta bl. Alojzija Stepinca, pa i kardinala Franje Kuharića. S kapacitetima kakve ima, Crkva je u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj mogla postaviti temelje novoga naraštaja hrvatskih intelektualaca koji bi već danas bili na braniku katoličanstva i hrvatstva. Postoje u Hrvatskoj udruge mladih intelektualaca katoličke i nacionalne provenijencije koji imaju odlične projekte, no takve udruge ne mogu dobiti ni 30 kvadrata prostora za svoje djelovanje usred glavnoga grada u kojemu Crkva ima pregršt nekretnina. Ako Crkva ne bude prepoznala takve ljude, tko će onda? Očito nitko. No Njemačka i Irska sutra će ih znati cijeniti.

Dvije velike firme i Bušićev opis hrvatske desnice

U Hrvatskoj postoje dvije velike političko-ideološke firme: Antifašizam d. o. o. i Domoljublje d. o. o. O prvoj ne treba trošiti riječi, svi znamo o komu je riječ. No druga firma također vrlo uspješno djeluje, ali nije toliko predmet kritika, iako bi trebala biti. Oni su ipak „naši“ pa ih se ne želi dovoljno kritizirati. To su oni koji pod firmom hrvatstva, uz mahanje velikim zastavama, kradu i potkradaju državu. Čim netko od tih odličnika spomene domoljublje, mahne zastavom, zatambura o lijepoj našoj Hrvatskoj i upozori na „komunjare“ koji ponovno prijete dolaskom na vlast, budite sigurni da je nekoliko milijuna kuna državnoga novca isparilo na određene misteriozne račune. Zbog takvih fukara i šibicara koji trguju hrvatstvom ubio se Zvonko Bušić, čovjek besprijekorna integriteta kojemu cijela politička scena danas u Hrvatskoj zajedno nije dostojna očistiti cipele.

U samo nekoliko rečenica Zvonko je savršeno opisao desnu političku scenu u Hrvatskoj: ‘Ispočetka sam bio prilično benevolentan prema aktualnoj vlasti s HDZ-om i Ivom Sanaderom na čelu, no brzo sam shvatio da to više nije Tuđmanov HDZ, da su karijeristi i kriptojugoslaveni potisnuli domoljube. Nešto dulje mi je trebalo da shvatim kako i na raspršenoj tzv. desnici konce vuku ljudi bez pameti ili bez poštenja, a često lišeni obiju karakteristika. Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘ Stranka je iznad svih i svega ‘ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje’ (Zdravo oko sjećanja, 2014.).

Zemlja snova

Jagma za nekretninama mnogim je političarima iznad svega. Mnogi hrvatski političari imaju milijune kuna vrijedne nekretnine koje nisu uz redovita primanja mogli steći ni za tri života. Ono što se u zapadnim zemljama stječe tijekom nekoliko naraštaja, domaći primitivci steknu za nekoliko godina, samo ako imaju dobru špagu pa uspiju prenamijeniti zemljište ili izvesti neku drugu muljažnu operaciju. Čak i činovnici koji u poreznoj upravi rade za plaću od 5 do 6 tisuća kuna u Hrvatskoj znaju imati jahte. Hrvatska je za mnoge zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj ‘u se, na se, i podase’. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek. ‘A ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!’. Mala prilika stvara male, a velika prilika velike lopove. Ako je želja za zgrtanjem novca preko noći postala opća pomama, onda se takvu društvu ne piše dobro. Problem pri tom nije u ljudima. Problem je u Sustavu.

Hrvati kad odu u inozemstvo, postanu dobri i pošteni radnici. Sustav je taj koji ljude plaši, korumpira i čini robovima. Nije Hrvatska tu nikakva oaza. Postoje zemlje s mnogo većim stupnjem korupcije. U Hrvatima dragoj Ukrajini korupcija je sto puta veća nego kod nas. Pitanje je kako taj klijentelističko-koruptivni sustav, koji služi interesima maloga kruga ljudi, razmontirati? Odgovor nije jednostavan, no jedan od ključnih hrvatskih problema nesamostalno je, ovisno, nedjelotvorno i korumpirano pravosuđe. Dok su i drugovi u bivšoj Jugoslaviji imali ‘drugarsku samokritiku’, pravosudni dužnosnici u medijskim istupima baš nikada ne vide potrebu kritizirati postupke treće grane vlasti. A o toj grani vlasti ništa snažnije ne svjedoči nego činjenica da, unatoč tomu što već dugo vremena postoji zakon koji regulira oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi, još niti jedna lipa nije vraćena u proračun od strane velikih političkih riba koje su upetljane u kriminalne pothvate i koruptivne nathvate.

Mnogi i sitniji kriminalci u Hrvatskoj (čitamo to u crnoj kronici vrlo često) od prije ‘su bili poznati policiji’. Očito im je netko unutar pravosudnoga/represivnog aparata držao zaleđe i omogućavao da nastavljaju sa svojim kriminalnim aktivnostima. Što tek onda možemo očekivati kad su u pitanju veliki igrači? Kao što upozorava politolog i publicist Darko Petričić, organizirani kriminal neposredna je prijetnja unutarnjoj sigurnosti države, a to se posebno izražava u državama s otvorenim procesima globalne tranzicije društvenih i gospodarskih sustava među kojima je i Hrvatska. Nijedna, pak, kriminalna organizacija nije tako uspješna kao ona koja ima potporu države. Riječ je o najvećem problemu koji onemogućuje djelotvornu eliminaciju organiziranoga kriminala iz kriminalno inficiranih zemalja (Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije, 2009.).

Ozračje nekažnjivosti

U Hrvatskoj danas, kao što sam već mnogo puta istaknuo u svojim tekstovima, de facto vlada ozračje nekažnjivosti za teške kriminalne radnje kad su u pitanju visoko pozicionirani političari i njihova svojta. Teško kršenje načela kaznenoga procesnog prava redovita je pojava u Hrvatskoj u kojoj je i dalje glavno načelo ono političkoga kriterija baš kao i u prošlome totalitarnom sustavu. A u takvu državu ni ozbiljni investitori izvana ne vole pretjerano ulagati. Gdje nema visoke razine pravne sigurnosti, gdje investitori moraju strahovati hoće li sutra pred sudom moći dobiti zaštitu, ne ulaže se nikomu. Izostanak kvalitetnih greenfield ulaganja u Hrvatsku ne bi stoga trebalo nikoga čuditi. Među političarima, neovisno o kojoj je orijentaciji riječ, jednostavno postoji konsenzus da se sadašnji klijentelistički sustav ne dira. A takav egzemplar uništava sve vrijednosne orijentire u društvu jer šalje poruku kako je jedini jamac uspjeha i sam postati dio takva sustava. Ako nije kažnjivo krasti (oni postupci koji se i vode u pravilu su dio unutarstranačkih obračuna i traju unedogled), koja je onda poruka mladim naraštajima?

Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) ‘Slabljenje i propast Rimskoga Carstva’ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.

Reforma pravosuđa i smanjivanje poreza

I zato sukus borbe protiv klijentelističkoga monstruma danas u Hrvatskoj treba obuhvaćati dva zahtjeva: zahtjev za reformom pravosuđa i zahtjev za smanjivanjem poreza. Jednom kad pravosuđe počne funkcionirati, funkcionirat će i sve ostalo. Jer, kako je davno u knjizi O državi Božjoj pisao Aurelije Augustin ‘Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?’ Niži porezi znače otpuštanja u javnome sektoru. No oni znače i više kisika za privatni sektor koji bi, kad bi snažnije prodisao, mogao zaposliti veći broj ljudi, pa i onih koji bi dobili otkaz u javnome sektoru. Zašto se političari onda ne odlučuju za taj potez? Zato što ljude zaposlene u privatnome sektoru nije moguće u istoj mjeri kontrolirati kao one iz javnoga sektora koji služe kao glasačka mašinerija. Upravo zbog želje političara da kontroliraju ljude i da tako sebi osiguravaju sinekure, propada hrvatska ekonomija. Naravno, političari, često ordinarne neznalice, nisu pri tom svjesni da gomilanjem nameta zapravo pilaju granu na kojoj i sami sjede. Bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak smanjio je prirez najprije s 12 na 9 posto, a kasnije s 9 na 6 posto. Unatoč tomu, prihodi su grada u siječnju ove godine bili veći nego kad je bio veći prirez.

Kako to, kako to? Lafferova krivulja, koja pokazuje odnos poreznoga opterećenja i prihoda države, jasno ukazuje na to da rastom poreznoga opterećenja prihodi rastu samo do određene točke. Kad opterećenja postanu previsoka, prihodi zapravo počinju padati jer se smanjuje porezna baza, tj. broj onih koji mogu plaćati visoke namete.

Trebaju nam stvarne promjene, a ne šminkanje mrtvaca

Rumunjska, simbol korumpirane države, pred koju godinu smanjila je porez po odbitku, smanjeni su odbitci od poreza na dobit firmama, a PDV je smanjen s 24 na 20 posto. Rezultat? Veće strane investicije, veći gospodarski rast i posebno snažan razvoj IT sektora. Litva je danas uzor gospodarskoga razvoja. Gdje je recept te države, također izišle iz socijalističkog modela ekonomije? Pored ostalih reforma, jedna od najvažnijih odnosila se na sustavno smanjivanje administrativnoga opterećenja gospodarstva i podupiranje poduzetnika on-line dostupnim informacijama. Jednostavno je: bez reforme pravosuđa, smanjenja poreza i rezanja socijalističke birokracije hrvatska ekonomija i društvo ne mogu naprijed. Upravo je birokracija uz pravosudno pokroviteljstvo temelj klijentelističkog sustava neslobode koji ljude tjera iz Hrvatske. I zato ne treba vjerovati niti jednome političaru koji se ne će jasno i nedvosmisleno opredijeliti za reformu pravosuđa, smanjivanje poreza (tomu će se uz korumpirane političare posebno protiviti parazitski, a nerijetko i protuhrvatski civilni sektor koji parazitira na državnom proračunu) i demontažu birokracije. Hrvatskoj ne treba daljnje šminkanje mrtvaca, nego stvarne promjene. Uz duhovnu preobrazbu i povratak vjere u vlastite snage, koji su nedvojbeno potrebni hrvatskome društvu, na tvarnome planu spomenuta je reforma majka svih reformi. Bez pravosudne reforme i demontaže klijentelističkoga sustava Hrvatska ne može naprijed, nego samo dublje u provaliju.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari