Pratite nas

Kolumne

Zašto Milanović ne ‘hapsi’ PEČARIĆA I THOMPSONA

Objavljeno

na

Ako su stvarno Pečarić, Thompson i drugi pokrenuli nacistički pokret u rušenje hrvatske državnosti, potrebno je sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, dvotrećinskom većinom donijeti Ustavni zakon i ‘ubajbučiti’ odmah najmanje 59 potpisnika te peticije radi međunarodnoga ugleda, koji je definirala Srbija i mučiti akademika Pečarića dok ne prizna da su mu ‘duhovni mentori’ – katolički biskupi.

[ad id=”68099″]

Hoće li današnja država u Hrvatskoj zabraniti ime Marku Perkoviću Thompsonu? Hoće li današnja država u Hrvatskoj zakonom zabraniti spominjanje pozdrava „Za dom spremni“ jer ga je koristio Ante Pavelić i njegov režim? Hoće li današnja država u Hrvatskoj zabraniti izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“, izbrisati ratne bojne HOS-a zbog njihovih imena – IX. bojna HOS-a „Rafael vitez Boban“ i XIII. bojna HOS-a „Jure vitez Francetić“, time i krivotvoriti činjenice nedavne hrvatske prošlosti – u onu koju nameću politički pobjednici nad ratnim pobjednicima.

Sve su prilike da će morati.

Godinama voditi rasprave, sumnjičiti, uhoditi, nadzirati i fotografirati kao u bosanskoj seriji „Lud, zbunjen, normalan“ legendarni Đido Mova, civilni detektiv, Marka Perkovića Thompsona i njegovih stotine tisuća fanova, svjedočiti o njegovom ustašluku, nacizmu, rasizmu, a nikoga ne hapsiti, otprilike je kao mučenje koje su turski izumitelji metoda ispitivanja uveli – kozjim lizanjem nožnih tabana. Čovjek bi se prvo počeo smijati, pa valjda poludio od smijeha i priznao svoj ustašluk.

đido movaUz tu scenu dostojnu Đida Mova, svrstavaju se perjanice novinarstva u Hrvatskoj (bilo bi tragikomično bilo kome razumnom reći hrvatskoga novinarstva) iz Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Večernjeg, HTV-a, sve ime do imena – Ivanišević, Rudež, Štefanić, Slavica Lukić, zatim novolistovski zaštitnici civilizacije koji su posudili mišljenje Obersnela, Komadine, predsjednika IDS-a, zatim desničari Despot, Ćurić, Špoljar i ostala “higijenska policija” današnje Hrvatske.

Kada tome dodate zgranutost Predsjednice države, zbunjenost HDZ-a, kada tome pripojite tekstove „Die Zeita“ i nekih švicarskih medija, totalno objektivnih zaštitnika Europe, čiji dojavljivači i mentori danonoćno zure u Hrvatsku, istražujući, kao znanstvenici u Cernu, Božju česticu nacizma kao crnu rupu Europe, više nema dvojbe.

Kako je znanstvena novinarka ‘diskreditirala’ akademika?

Današnja država u Hrvatskoj bi, ako je država, morala odmah uhapsiti akademika Pečarića, Thompsona, biskupe i svakako „ustašu“ Nikolu Štedula koji su potpisali peticiju za „povratak nacističke države“, „osramotili Hrvatsku“, „pozvali na krvoproliće“, „naoštrili kame“, „pokrenuli antihrvatsku histeriju“ i u konačnici – uzdrmali poredak. Čak i onaj znanstveni. Do te mjere da je novinarki Slavici Lukić, supruzi Milorada Pupovca – mučno.

Pa se navodi danima da je Pečarić doktorirao u Beogradu, objavljivao u Beogradu, kako je bio dvojac rokerskoga značaja jugoslavenske matematike, čime ga se nastoji anatemizirati kao da je pobjegao iz doline gubavaca, pa sada širi zarazu Lijepom našom. Ne može čitatelj vjerovati svojim očima, da toliki apologeti svega istinski gubavog i ružnog u Beogradu, upravo ono svjetski vrijedno i relevantno u tom istom Beogradu koriste za diskreditaciju ljudi u današnjoj Hrvatskoj. Ako je nešto eksplicitni rasizam, to je Tanja Rudež. Navodna znanstvena novinarka višestruko je, kao i novinari Slobodne Dalmacije, ponovila da je akademik Pečarić radio i živio u Beogradu, doktorirao tamo i tamo objavio svoje prve radove, s očitom nakanom kompromitirati ga Beogradom, koji usput rečeno ima, po svjetskim mjerilima i danas (nažalost), bolje sveučilište od Zagreba. Da je to u svojoj kritici akademika Pečarića uradio neki deklarirani ustaša, čovjek bi to mogao držati normalnim i očekivanim, ali „znanstvena novinarka“ i deklarirana „antifašistkinja“ Rudež zapravo je time unijela potpuni kaos u medijsku i javnu scenu Hrvatske. Antifašisti raspiruju rasizam prema Beogradu.

Što čeka Milanović?

Ako su stvarno Pečarić, Thompson i kompanija pokrenuli nacistički pokret u rušenje hrvatske državnosti, a tko bi se usudio posumnjati u istinitost navoda istaknutih veličina i dokazanih prohrvatskih i domoljubnih autoriteta, potrebno je sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, zatim dvotrećinskom većinom (što neće biti problem zbog stava HDZ-a) donijeti Ustavni zakon i ‘ubajbočiti’ odmah najmanje 59 potpisnika te peticije radi međunarodnoga ugleda, koji je definirala Srbija i njezin humanistički establišment, a mučiti kozjim lizanjem akademika Pečarića dok ne prizna da su mu „duhovni mentori“ – katolički biskupi, kako je ingeniozno zaključila Tanja Rudež – „znanstvena novinarka“.

Tada bi se stvari dovele u normalu.

Thompsona ne bi trebalo ispitivati niti ga stavljati na muke, jer postoje televizijski dokazi da je on s puškom u ruci prijetio još 1991. godine srpskim antifašistima. Važnije je izmučiti njegove fanove zabranom nastupa, koja se puzajući već godinama tijekom detuđmanizacije polako provodi, a ako ne pristane zapjevati „Po šumama i gorama“ – osuditi ga na najstrožu kaznu.

Kolovođe s Kaptola još iz doba endehazije

Jedini problem ostaju bivši, a još uvijek živi pripadnici bojni HOS-a, koji su uzdrmali poredak, koji danas propovijedaju navedene nacionalne i bjelosvjetske veličine prema neopozivim dokazima agenta Izeta Fazlinovića, Đida Mova, pa će trust navedenih mozgova, za svaki slučaj pojačan umovima Stanimirovića i Milorada Pupovca, morati donijeti odluku i o njima.

Bilo bi poželjno natjerati šutljivog predsjednika Akademije (ne srpske naravno, jer oni viču i bez mučenja o hrvatskim zlodjelima) da kazni Pečarića, kada mu se već nikako ne može stati na kraj brisanjem njegovih matematičkih dostignuća.

Doduše, prva „znanstvena novinarka“ cijele Europe, dakle i Srbije, Tanja Rudež, je u svom istraživačkom nadahnuću uspjela promozgati da na Wikipediji ima podatke o Pečariću, pa je ponosna na to istraživačko otkriće, onako elitno i ekskluzivno čovjeku oduzela ni manje ni više nego nekoliko stotina radova, a refleksom vrsnog istražitelja, preko „dobro obaviještenih krugova” u Akademiji, doznala da je Pečarić „radikalno desno krilo HAZU-a“, pa o tome izvijestila javnost boreći se za Hrvatsku. Začuđujuće otkriće dobro čuvane tajne koju, inače, akademik Pečarić tu i tamo, u svega desetak knjiga i nekoliko stotina javnih istupa potvrdi. Rudež ga je ‘provalila’ kao desničara.

Ljudi se mogu upitati, s pravom, je li ovo danas država?

U ustavu države piše da je svaki, doslovno svaki državni dužnosnik dužan spriječiti, ako nikako drukčije, identificiranjem, lociranjem i prijavljivanjem, svaki pokušaj javnoga sramoćenja i urušavanja naše današnje državnosti.

Ljudi su na temelju dokaza Đida Mova prijavili urotnike – poznato je da njihovi kolovođe još od endehazijskih dana stanuju na Kaptolu, poznato je da Thompson pjeva gdje stigne ustaške pjesme, jer tko je vidio veličati Boga, svoj narod, a ne pitati Srbe i navedene umove posrbljene i kultivirane generacijama, za dopuštenje i mišljenje da kojim slučajem to nije ustašluk ili fašizam kako bi rekli antifašisti.

Ustaša – Z. Milanović

Jedino čovjeku nije jasno nekoliko stvari, koliko se god trudio biti logičan, razuman i slijediti konzistentnost takvih neopozivih veličina i njihovih poruka.

Kako je moguće da se usprkos njihovom trudu, njihov bijes ne usmjeri na vlast koja čini državu, kad se dogode ovakvi incidenti? Zar nije logičnije oštro nasrnuti na Milanovića, Ostojića, Pusić, pa i na Predsjednicu i Kotromanovića koji imaju tenkove, te Matića, osvjedočenog heroja poraća, zbog toga što godinama toleriraju ustašovanje po Hrvatskoj i afirmaciju nacizma, rasizma, mržnje prema srpskoj nejači, usprkos tome što nesretni Milorad Pupovac crče od upozorenja, što piše pisma na sve strane po Europi i što Srbi još uvijek u Hrvatskoj, probrani i čisti, oni Miloradovi – nisu dobili autonomiju, što nemaju svoju Republiku niti pravo kao za vrijeme slobodnoga Vukovara, recimo, dati na ćiriličnom pismu ime ulice svom junaku – Puniši Račiću.

Meni nije jasno kako to da se toliko tolerira tom Milanoviću, a nikada ga se nije prozvalo onim što ispada po svemu – običnim ustašom? Uzimajući stvar u svoje ruke, trust antifašističkih mozgova, na čelu sa Slavicom Lukić i „znanstvenom novinarkom“ Rudež, oduzimaju Milanoviću državu bez izbora, pa počinju javno suđenje, a zatim vješanje.

Kako opravdati toliku strpljivost, toliko ponižavanje sile države, a imati toliko dokaza koje je neumorni Đido Mova godinama prikupljao sa svojim kolegama, nego prikrivenim ustašlukom ili kolaboracionizmom? I stolovi s tolikim dokazima su inficirani ustašlukom.

Morat’ će se brzo mijenjati antifašističkim drvetom s Ravne Gore.

Cijela Hrvatska postala zatvor

Kako ćemo se sutra obraniti od prijetnji ISIL-a, kako se obraniti od četnika na koje poneki upozoravaju, iako još nisu viđeni, jer su prema „dobro obaviještenim izvorima“ obrijali brade, namazali slaninom kose, počupali obrve, pa tako jedini Mesić sliči na njih, a on ne može biti sumnjiv, čak i uz bradurinu, jer je počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, i na koncu kako generacije malih ‘hrvatića’ dovesti na pravi put ako im takve nacističke ugroze vise nad vratom?

Nema kraja neodgovornosti ove države i vlasti.

Čak i osvjedočeni desničari, prije svih u Večernjem listu, stiskaju se od straha pred naletima ustašluka, upozoravaju na izvorište te napasti suvremene Europe koja se infiltrirala i metastazirala ulaskom Hrvatske u EU, upiru prstom u biskupe, koje je, izgleda, sam antifašistički nečastivi obuzeo unazad stotinjak godina pa ni makac, usprkos Titovu egzorcizmu, smaknućima, mučenjima, klanjima, trpanjima u jame, samice. Neće, pa neće nečastivi iz njih.

Neki neodgovorni analitičari, a među njima i dio nesretnika koji su navalili poustašiti našu Hrvatsku pjevajući za Thompsonom njegovo antifahuljenje, uz to što je svekolika zbunjenost nastupila neaktivnošću države, a pogotovo nakon srpskog civiliziranog prijedloga o hapšenju 59 potpisnika, koji je doduše prepisan iz svjedočenja pokojne Savke Dabčević Kučar, od koje je Tito tražio samo hapšenje nekoliko desetina jurišnika 1971. godine, uporno izjednačavaju Večernji s Jutarnjim, iako je poznato da je Večernji desna, a Jutarnji lijeva novina. To je kao ruke, a to ne shvaćaju nezadovoljnici, prije svega na desnici, jer ovaj današnji poredak, ova civilizacijska sreća i radost suvremenoga svijeta upravo počiva na koordinaciji njegovih ruku, njegove ljevice i desnice, koje protivnike i neprijatelje imaju zbuniti, pa udarati kao u ringu – jednom ljevicom, jednom desnicom, dok se ne ošamuti.

Jedni promiču SDP, drugi HDZ, ljudi znaju tko je vlast, tko može biti vlast, a vlast je navodno od Boga, pa je sotonizam biti protiv nje, a hereza kritizirati bilo koga tko je vlast.

Vrijeme je za prestanak mučenja zbunjenog naroda. Ako je Obama mogao i morao pod pritiskom američke javnosti, donijeti odluku o zatvaranju Guantanama, morat’ će i vlasti u Hrvatskoj donijeti odluku o prestanku mučenja u zatvoru – Hrvatskoj. Jer cijela Hrvatska je zbog odugovlačenja djelovanja države postala zatvor.

Ljudi ne znaju što im se sprema sutra. Neizvjesnost je gora i od same smrti, pogotovo kad si kriv, što mišlju, što riječju, što djelom, što propustom. Uz sve probleme koje hrvatski neuki narod, suočen s izazovima okrutnog kapitalizma, a istrgnut iz sjaja i jasala humanističkog komunizma, ima svakodnevno, još mora strijepiti je li kriv za ustašluk ili nije.

Kao zaključak, nema dvojbe, ako ne želimo postati ustaška zemlja, nužno je natjerati proustašku vlast na čelu s Milanovićem i Vesnom Pusić, da se odrekne milosti prema nositeljima nacističke zloće, pohapsi ih i zauvijek zakonom zabrani kako „Za dom spremni“, tako i svaku spremnost, jer je najvažnije u današnjici biti – nespreman.

Naravno, nužno je zabraniti djelovanje matematičaru Pečariću i pjevanje Thompsonu, jer samo razbuktavaju maštu još uvijek antifašistički i humanistički neobrađene djece.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

Objavljeno

na

Objavio

Korejski rat, koji formalno nije okončan, već je samo zamrznut dogovorom o prekidu vatre 1953., odnio je više od tri milijuna života. Zacementirao je hladnoratovsko presijecanje jednog naroda 38. paralelom i od Korejskog poluotoka stvorio globalnu neuralgičnu točku koja je već 66 godina favorit za mjesto izbijanja trećeg svjetskog rata.

Da se u bilo kojem od svih tih desetljeća zamrznutog rata dogodilo da se američki predsjednik sastane sa sjevernokorejskim diktatorom u demilitariziranoj zoni između dvije Koreje i da nakon konstruktivnog razgovora u kojem su dogovorili nastavak dijaloga dvije Koreje zajedno ušetaju u Sjevernu Koreju, dotični bi bio glavni favorit za Nobelovu nagradu za mir.

No, ako se taj američki predsjednik koji je prvi u povijesti stupio na tlo Sjeverne Koreje, i to u prijateljskoj šetnji, zove Donald Trump, na Nobela može zaboraviti. Trump koji je protivnik “multilateralne” oligarhije, složene globalne mreže čije daleke niti prolaze i Švedskom akademijom, ne bi dobio Nobela za mir ni da ujedini dvije Koreje, riješi izraelsko-palestinski sukob ili pomiri Torcidu i vodstvo HNS-a.

Zato je njegov prethodnik Obama svojevremeno dobio bjanko Nobela za mir čim je stupio na dužnost, jer je bio predsjednik po mjeri te ekipe. Opravdao je nagradu za mir tako što je u njegova dva mandata pokrenuto nekoliko ratova te potaknute “obojene revolucije” i “proljeća”, od Sjevera Afrike preko Sirije do Ukrajine, čije posljedice njihovi građani i danas uživaju.

Nobel za mir Obami definitivno je uništio reputaciju te nagrade. To ne znači da je nakon njega, između rutinskog nagrađivanja prigodnih manekena i mezimaca globalne oligarhije, povremeno nisu znali dobiti i neki istinski mirotvorci. Ali ona više nikada neće imati nekadašnju auru i ugled.

Za razliku od Nobela za mir, koji se može dodijeliti i onome koji ništa nije napravio za mir, pa čak i onome koji je proizvodio ratove i nemir, Nobela za književnost se ipak ne može dodijeliti nepismenoj osobi, ili onoj koja još ništa nije napisala. No možda bi u Švedskoj akademiji trebali razmisliti da poput mirovnog Nobela, i onog književnog počnu davati bjanko, politički podobnim mladim piscima, kao obvezu da u budućnosti zapnu i napišu knjige kojima bi je opravdali.

Kroz gotovo cijelo stoljeće Nobelova nagrada za književnost važila je kao neupitna potvrda kanonskog statusa pisaca. Prvi upitnik nad tom književnom nagradom javio mi se kao studentu 1997. kad je Nobelom nagrađen talijanski kazališni pisac i aktivist Dario Fo.

Sjećam se da nam je prof. Mladen Machiedo, veliki hrvatski talijanist, na predavanju tada rekao – da mu je dan ranije netko kazao da napiše dvadeset imena potencijalnih talijanskih dobitnika Nobela, među njima ne bi bio Dario Fo. Razlozi zašto je Fo dobio nagradu nisu do kraja razumljivi, i nisu samo ideološki, jer su na istom spektru bili i Nobelom neovjenčani Umberto Eco ili Antonio Tabucchi.

Kad smo već kod velikih talijanskih pisaca, valja spomenuti kako Nobela nije dobio ni Italo Calvino, koji je istina umro relativno mlad, sa 62. godine, pa su ga možda imali u vidu, ali Sartre ga je dobio s 59, ali je onda odbio nagradu. Ovih dana digla se kuka i motika na dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu, jer je riječ o velikom poštovatelju Slobodana Miloševića, koji je valjda problematičniji od Staljina i Maoa koji su bili Sartreovi miljenici.

Polemika oko dodjele nekoć ugledne nagrade Handkeu pokrenula je niz pitanja. Dodjeljuje li se ta nagrada za književnosti ili za moral? Je li to dvoje do kraja odvojivo? Može li dio opusa obezvrijediti vrijednost drugog dijela i obratno? Može li dobar pisac biti neupućen, nemoralan ili čak zao čovjek? Ili samo u nekim stvarima intelektualno i emotivno ograničen, možda upravo zato što je fokusiran na svoj svijet i vlastito književno djelo?

Otkud ideja da su veliki pisci nužno moralne vertikale? Književnost se s moralom i politikom može prožimati i pretapati, ovisno od žanra i autora, ali i ne mora, jer onda i ne bi postojala kao posebna domena, sa svojom specifičnom vrijednostima. Zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar, i nipošto budaletina koje se u jednom trenutku perverzno fiksira na Miloševića kontra cijelog Zapada.

Handke je nesumnjivo izvrstan pisac. Ali da li u svim djelima? Za koji dio opusa su mu dodijelili Nobela, na što se odnosi zasluga da je “istražio perifernost i specifičnost ljudskog iskustva” u nejasnom objašnjenju za dodjelu nagrade? Jer dio njegovog opusa su i loši promiloševićevski pamfleti. No, može li se i kod takvih djela sadržaj potpuno odvojiti od umjetničke forme. Pa reći – ovo je vrhunski pamflet (svejedno promiloševićevski, prohrvatski ili u slavu Majke Tereze), a ovo je slab pamflet?

Što mi uopće očekujemo od pisca? Kakvi su naši velikani? Mjereno s odmakom, ako na trenutak potpuno zažmirimo na njihovo veliko djelo i govorimo o ljudima, mnogi naši velikani se pokazuju kako moralne ništarije.

Što reći za Krležu koji nakon što je strijeljan dr. Đuro Vranešić, koji je u ratu hospitalizacijom u svom sanatoriju na Zelengaju spasio njega i brojne druge lijeve intelektualce i Židove, odlazi na noge onima koji u to vrijeme masovno ubijaju, otimaju imovinu, organiziraju montirane procese, i zahvalno prihvaća krvavu ruku pobjednika, staljinista s kojima bio u sukobu prije rata?

Pretužan je prizor Krleže, u opisu Radovana Ivšića koji ga slučajno sreće 1955. u rovinjskoj luci gdje oznojen, s kuferom nervozno čeka da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna koji će ga odvesti na dvor faraona, po kojem za života nazivaju gradove i kojem posvećuju masovne parareligiozne obrede u vidu štafete. Na koncu je Krleža sahranjen na lafetu, uz plotune vojske, kako neka jugo-oficirčina, a ne kao veliki hrvatski književnik koji je bolje pisao nego živio.

Što reći o političkom i moralnom zaokretu Ive Andrića koji je 1941. kako veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, nazočan u Beču potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, e da bi samo nekoliko godina kasnije, u šestoj deceniji života “otkrio” marksizam, postao član partije, dodvoravao se mladim i obijesnim piscima pobjednicima u vojničkim čizmama Zogoviću i Đilasu, noseći im kao šiparica na potpis neke njihove brošure, što je Zogović, kojem je očito ostao minimum pristojnosti, odbio, dok mu je tada još mladi i neosviješteni Đilas dao autogram o čemu svjedoči u svojoj knjizi “Vlast i pobuna”.

U istoj knjizi Đilas potanko opisuje situaciju iz 1951. kad ga je uplašeni budući Nobelovac kao šefa Agitpropa došao moliti da se s izložbe o obljetnici ustanka 1941. ukloni fotografija na kojoj Andrić u fraku iste te godine stoji iznad Ribbentropa i Cvetkovića dok potpisuju pakt. Kad bi sudili samo po tim epizodama zaključak je – moralni jad i bijeda. Ali što su kolaboracijom sa zločincima dobili? Spasili su kožu i dobili mir i sigurnost. Je li vrijedilo? Vjerojatno jeste, jer su na svom polju mogli činiti dobro.

Ovakve stvari ne trebaju niti mogu potamniti književnu veličinu autora niti spriječiti divljenje njihovom djelu, valja ih znati kako ih se uz književnu vrijednost ne bi poturalo i kako moralne ili političke svjetionike. Jednako tako, to što se Handke neodgovorno i oholo petljao u krvave stvari i davao potporu zločinačkoj politici gonjen nekim vlastitim traumama i kapricioznim fiksacijama, ne znači da njegova druga djela, uglavnom napisana prije tog angažmana, nisu vrijedna i da ih zato ne treba čitati.

Nagrada Švedske akademije je nekada bila jako važna, danas joj je ugled sve niži. Jako su bijesni samo oni koji smrtno ozbiljno drže do Nobelove nagrade, pa su očajni što je dodijeljena Handkeu jer time mu se daje veličina koju ne zaslužuje, a krnji se ugled nagrade koja im je valjda do sada bila neupitna. Pa Handke ne valja, a Nobel valja. No bolje upućenima i manje impresioniranima Švedskom akademijom stvar se čini složenijom.

Rekli bismo – našla krpa zakrpu, kad ne bi bilo svijesti da je nekada Nobel doista bio pouzdan orijentir za uvrštavanje u književni kanon, što ne znači da nije i ranije neke neopravdano zaobilazio, a neke velikodušno uguravao, ali i spoznaje da se Handke ne može u cijelom opusu svesti na apologetiku velikosrpstava pod jugoslavenskom krinkom, već ima i neke važne knjige.

Možda su u Švedskoj akademiji mogli iskoristiti jedan plenkistički zahvat. Uz dodjelu Nobelove nagrade Handkeu trebali su priložiti interpretativnu izjavu kako se nagrada ni u kom slučaju ne dodjeljuje za promiloševićevski dio njegova opusa niti se on njome podržava.

Nagrada utječe na reputaciju dobitnika, ali i dobitnik povratno na reputaciju nagrade. U najmanju ruku kontroverzni Handke dobio je kontroverznu nagradu Švedske akademije, pa je dakle, ona možda ipak završila u pravim rukama, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Ako kažete da je komunistički režim bio zločinački, odmah vas optužuju za ustaštvo

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mnogi Hrvati glasuju protiv svojih vlastitih interesa

Objavljeno

na

Objavio

Što smo naučili iz dosadašnjih izbora u Hrvatskoj?

Slobodni i demokratski izbori nešto su najbolje što jedan narod može imati. Zato što mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.

Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječe na stanje u kojem se nalazi, onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u posljednjih 20-ak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas? U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako otprilike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutačno stanje u državi samo odraz takva neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?

Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i identitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo), za koje se hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost otkad smo kao narod došli svojem cilju i imamo vlastitu državu? Pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumnjive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorijentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardist kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa na sviralu.

Može li dakle hrvatski narod, nakon što je, glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi kriviti ikog drugog do sebe?

Gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda

Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.

Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti prijeći crtu preko koje nikako nisu smjeli prijeći vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.

Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje djece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda.

Pogledajte samo rezultate njihova povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrjednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano zeleno svjetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva. Tuđman, koji se beskompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo ‘utaočena’ novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.

Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i poslije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i bude ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno obznanjeno nije.

Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.

Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mjesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001., dok su nacionalni interesi nestali s te liste – sve do izbora trenutačne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.

Taj njezin individualni napor u svakom slučaju je plemenit, ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske Vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. I sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi ju moglo stajati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice…) zapravo su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.

Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?

Poslije njegove smrti i izbora 2000., jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podjele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.

Ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti

Svjetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, koje je svjestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći se svojim demokratskim pravom (jedva, ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.

Vidite, najvažnija snaga demokracije jest mogućnost da na izborima damo svoj prinos promjeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i zdravorazumsko korištenje te mogućnosti znak je političke zrelosti i nužan preduvjet za društveni napredak.

Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000., ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svjesni posljedica svog ponašanja na dugi rok. Ne samo da te dvije trećine ljudi koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama, nego oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljujući njihovu bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mjestima u državnoj upravi ima gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka, koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.

Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.

Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari, poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna mješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti. Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.

Interesantno, upravo oni koji se ne koriste svojim biračkim pravom kako bi stvari promijenili nabolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi, stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drugi (lupajući šakom o stol) umjesto njih trebao sprovesti.

Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutačnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili, u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Toga je, nakon što mu nije uspjelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svjestan i pokojni predsjednik Tuđman.

Izborna lustracija

Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa barem natpolovične većine politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprijed ni izlaska iz ovakvog stanja.

Isus je rekao da ne ćete spasiti čovjeka time što ćete ga nahraniti ribom nego time što ćete ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo radije što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspješnija država.

Kako bi se nešto promijenilo treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore. Bez obzira na to koliko tu volju za promjenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000. godine.

Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju, dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Djetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe rješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njezinih bivših manipulatora. Do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan zapravo znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu, izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, neizlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji sa stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih identitetskih vrijednosti.

Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotna. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) jest izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svjetonazora – i oni su pobijedili.

Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se rješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes, a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu djecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu sprječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.

U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smjeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga što glasuju na osnovi onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima, mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svjesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobjede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar-Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari