Pratite nas

Kolumne

Zašto Milanović odriče pravo braniteljima na građanski prosvjed

Objavljeno

na

„Svim se građanima priznaje pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed“- kratko je to određenje članka 42. Ustava Republike Hrvatske. Ovakva ustavna odredba dio je demokratskog standarda zapadnih demokracija. Njeno postojanje, naravno, nije dostatno da bismo neki poredak, kad je u pitanju sloboda javnog okupljanja, ocijenili kao demokratski, piše Davor Gjenero za Direktno.hr

[ad id=”68099″]

Ustav se nikad ne primjenjuje izravno, nego se njime definiraju vrijednosti koje se moraju osigurati posebnim zakonima. Zadaća je države da osigura ravnopravnost svih građana i interesnih skupina, da svima osigura i pravo na javno predstavljanje svojih interesa, a da se pritom osiguraju i sigurnost i normalno djelovanje svim ostalim građanima. Sloboda je i negativno definiran pojam – sloboda pojedinca ili neke skupine ograničena je zaštitom slobode i prava drugih pojedinaca ili društvenih skupina.

Zakonski poredak, kojim se definiraju prava na javni prosvjed i mirno okupljanje građana, zato smije biti restriktivan samo u mjeri u kojoj se štite sloboda i interes ostalih građana. Zakonska rješenja uvijek pretpostavljaju prijavljivanje prosvjeda, a smisao prijave nije niti to da bi se državni represivni organi mogli pripremiti za prosvjed i efikasno ga ograničiti ili spriječiti, niti to da bi se onima, koji žele izraziti nezadovoljstvo, moglo administrativno ustegnuti to pravo, nego samo to da se ostali sugrađani mogu pripremiti da će na nekom prostoru biti javno okupljanje i da će svakodnevni život i redovite aktivnosti biti, u nekoj mjeri, otežani ili onemogućeni. U demokratskom poretku restrikcije javnog okupljanja moraju biti ograničene, a ponašanje državnih organa za provođenje zakona unaprijed predvidivo.

Javni prosvjed u demokratskom društvu može biti usmjeren protiv nekog zakona, protiv javnih politika središnje ili lokalne vlasti, ili protiv ekonomskih i socijalnih ugroza, koje ne dolaze iz sfere politike nego iz poslovnog sektora. Isto tako, moguće je organizirati i javna okupljanja u potporu nekim javnim politikama, zakonskim rješenjima ili drugim političkim odlukama. Moguće je i to da dvije suprotstavljene društvene skupine istovremeno žele organizirati prosvjede i skupove potpore koji se odnose na istu odluku, javnu politiku ili zakon. U takvim okolnostima država mora osigurati neutralnost, ravnopravan odnos prema objema skupinama, ali i spriječiti da građani preuzimaju u svoje ruke ono što je posao donosilaca političkih odluka. Nikad se ne smije dopustiti da se sukob iz predstavničkih i zakonodavnih tijela neke države ili lokalne zajednice prenese među građane, da se društvo do te mjere podijeli da se pojedine skupine usmjere jedna protiv druge i da samo brojnošću i snagom pokušavaju „riješiti problem“. Država zato mora poopćavati posebne interese i osiguravati demokratski dijalog u društvu. Politička vlast mora biti takva da sagledava interese i drugih dionika u procesu, a ne samo onih koje sama predstavlja. Policija, koja na kraju razdvaja dvije skupine građana, zadnja je u tom lancu, a na nju se obično neopravdano usmjerava gnjev i jedne i druge strane.

Javni prosvjedi mogu biti organizirani kao zborovi, na kojima se sluša govornike, koji predstavljaju neki interes ili društveni problem, a mogu biti i marševi u kojima se skupina okuplja na jednom mjestu i ciljano prolazi kroz grad do druge unaprijed određene točke. Mogući su i kombinacija ovih dviju „metodologija“, a i dugotrajno ustrajanje protestne skupine na jednom mjestu. Protestne skupove mogu organizirati stranke, nevladine organizacije ili ad hoc skupine okupljene oko želje za rješavanje nekog problema. Prosvjede, na kojima se građani okupljaju pred nekom institucijom i pred njom se kraće ili dulje zadržavaju, kako bi utjecali na javnost da ona prepozna njihov problem vezan uz tu instituciju, relativno smo nedavno imali i u hrvatskom susjedstvu. Mađarski FIDES od 2006. do 2010. sustavno je prosvjedovao pred nacionalnim Parlamentom, želeći upozoriti na svoj stav da je tadašnja socijalistička većina uspostavljena izbornom prijevarom, a pristaše konzervativnog lidera Janeza Janše u Sloveniji, koji je bio osuđen za primanje mita, sustavno su prosvjedovali pred tijelima sudske vlasti, a poslije i pred zatvorom, nastojeći upozoriti javnost na svoj stav da je presuda protiv njihovog vođe pravno neutemeljena.

U demokratskim društvima nastoji se osigurati sloboda javnog okupljanja, ali istovremeno stvoriti takve odnose u tijelima, koja donose političke odluke, da se javna okupljanja događaju tek iznimno. Naime, socijalna dinamika gomile, koja se uspostavlja na masovnim prosvjedima, lako se otima racionalnoj kontroli.

Veliki povjesničar Eric Hobsbawm u svom je djelu Zanimljiva vremena: Život kroz dvadeseto stoljeće zapisao da je „pored seksa, aktivnost, koja na najvišoj razini kombinira tjelesna iskustva i emocije, sudjelovanje u javnim prosvjedima, u vremenima velikoga javnog zanosa. Za razliku od seksa, koji je u suštini individualan, ono je po prirodi kolektivno… može trajati satima … podrazumijeva fizičku aktivnost – marširanje, izvikivanje slogana, pjevanje… posredstvom čega se  postiže integracija individua u gomilu, a to je suština kolektivnog iskustva.“ Stvaranjem gomile napušta se racionalni diskurs i prelazi na emotivni. Takve skupine, koje apsorbiraju individualne pripadnike, razvijaju svoju logiku ponašanja, svoje emocije … Takve skupine nalaze svoje vođe i slijede ih, ali se lako može dogoditi da u toku procesa odbace izvorno vodstvo i proizvedu novo. One reagiraju na izvanjske podražaje i djeluju prema kolektivno-psihološkim pravilima. Čim se dulje održavaju na okupu, pojedinci se u njima međusobno čvršće povezuju, zapostavljajući druge svoje socijalne veze, integraciju u društvene mreže s onima koji ne pripadaju takvoj skupini. Takve skupine razvijaju i svoj moral, koji nije istovjetan moralu pojedinaca koji čine skupinu.

Okupljanje u takvim društvenim skupinama legitimno je tako dugo dok je mirno i dok ne dovodi u pitanje temelje društvenog poretka. Pritom, međutim, striktno poštivanje zakona nije razdjelnica prema kojoj se razdvajaju mirna okupljanja. Naime, uz mirno se okupljanje čvrsto veže i drugi pojam: pojam građanske neposlušnosti. I građanska je neposlušnost usmjerena protiv neke interesne skupine ili zakona, neprihvatljivog dijelu društva, ili neprihvatljive javne politike. Oni koji se odluče djelovati u modelu građanske neposlušnosti, mogu se odlučiti da svjesno krše zakon, koji smatraju neprihvatljivim, ili da krše neki drugi zakon. Pritom je važno da svojim djelovanjem ne nanose štetu sugrađanima, ali i da su unaprijed spremni podnijeti konzekvence svoga djelovanja – da su spremni prekršajno odgovarati za to što su svjesno kršili neki zakon.

Razlika između demokratskih i autoritarnih društava u odnosu prema građanskoj neposlušnosti u tome je što se u demokratskim društvima takvim ponašanjem inicira rasprava o nekom pitanju, javnoj politici, praksi vlasti ili zakonu, a u autoritarnim porecima policijska represija jedini je odgovor na takvo ponašanje. Kad je riječ o prosvjedima, njihovo eventualno održavanje bez prijave ili i nakon što su javne vlasti zabranile njihovo održavanje, odnosno njihovo održavanje u vrijeme i na mjestu kada i gdje javne vlasti to ne dopuštaju, oblik je građanskog neposluha.

I u slučaju građanskog neposluha i u slučaju javnih prosvjeda javne vlasti djeluju posredstvom agencija za provođenje zakona, prije svega, policijskih snaga. Kao što demokratske i nedemokratske poretke razlikujemo po tome imaju li ili nemaju jasno razrađena zakonska pravila o javnom okupljanju, koja osiguravaju jednakost i sigurnost svih gađana, tako te poretke razlikujemo i prema načinu na koji djeluju policijske snage. Naime, djelovanje policije mora biti predvidivo i jednako prema svima. Pritom policija mora dosljedno obavljati ono što mora raditi u praktički svakom svom zahvatu prema građanima: mora provoditi test razmjernosti svoga postupanja.

U nedemokratskom društvu policija nije ograničena niti načelom primjene jednake sile prema svima u društvu, niti je obvezana na provođenje testa razmjernosti svoga djelovanja. Test razmjernosti ocjena je o tome je li nužno primijeniti silu, s obzirom na stupanj ugrožavanja javnog interesa koje stvara neka skupina. Ako je neka skupina okupljena na javnom prostoru, na mjestu ili u vremenu koje zakon ili neka druga odluka ne dopuštaju, a pritom se ni na koji način ne ugrožavaju interesi drugih građana, normalan život ili sigurnost imovine, test razmjernosti neće dopustiti policijsko represivno djelovanje.

Policijski profesionalci, prije svega, policijski zapovjednici, moraju biti kvalificirani provesti takav test razmjernosti i sukladno tome zapovijedati djelovanjem podčinjenima, a i svaki policajac mora biti kvalificiran provesti takav test razmjernosti, dakle, donijeti pravu odluku o sili kojom će se koristiti u svom svakodnevnom postupanju. Svi policajci, i zapovjednici i izvršitelji, u demokratskom poretku moraju biti tako obrazovani i trenirani da djeluju ravnomjerno i predvidivo, a svako iskakanje i svaka prekomjerna primjena sile moraju se tretirati kao ozbiljna pogreška u postupanju. Policajci, i to i zapovjednici i oni niže rangirani, moraju biti obvezani samo profesionalnim standardom, a nitko izvan sustava zapovijedanja, dakle, niti javnost, niti organizirane skupine, niti politika i javne vlasti, na njih ne smiju utjecati kako bi primijenili prekomjernu represiju. Prilikom testa razmjernosti potrebno je ocijeniti i to kakva skupina u tom trenutku stoji nasuprot policiji: prema ranjivim skupinama, djeci, ženama, a naravno i prema invalidima, uporaba represije mora biti dodatno ograničena.

Davor Gjenero/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari