Pratite nas

Kolumne

Zašto Milanović odriče pravo braniteljima na građanski prosvjed

Objavljeno

na

„Svim se građanima priznaje pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed“- kratko je to određenje članka 42. Ustava Republike Hrvatske. Ovakva ustavna odredba dio je demokratskog standarda zapadnih demokracija. Njeno postojanje, naravno, nije dostatno da bismo neki poredak, kad je u pitanju sloboda javnog okupljanja, ocijenili kao demokratski, piše Davor Gjenero za Direktno.hr

[ad id=”68099″]

Ustav se nikad ne primjenjuje izravno, nego se njime definiraju vrijednosti koje se moraju osigurati posebnim zakonima. Zadaća je države da osigura ravnopravnost svih građana i interesnih skupina, da svima osigura i pravo na javno predstavljanje svojih interesa, a da se pritom osiguraju i sigurnost i normalno djelovanje svim ostalim građanima. Sloboda je i negativno definiran pojam – sloboda pojedinca ili neke skupine ograničena je zaštitom slobode i prava drugih pojedinaca ili društvenih skupina.

Zakonski poredak, kojim se definiraju prava na javni prosvjed i mirno okupljanje građana, zato smije biti restriktivan samo u mjeri u kojoj se štite sloboda i interes ostalih građana. Zakonska rješenja uvijek pretpostavljaju prijavljivanje prosvjeda, a smisao prijave nije niti to da bi se državni represivni organi mogli pripremiti za prosvjed i efikasno ga ograničiti ili spriječiti, niti to da bi se onima, koji žele izraziti nezadovoljstvo, moglo administrativno ustegnuti to pravo, nego samo to da se ostali sugrađani mogu pripremiti da će na nekom prostoru biti javno okupljanje i da će svakodnevni život i redovite aktivnosti biti, u nekoj mjeri, otežani ili onemogućeni. U demokratskom poretku restrikcije javnog okupljanja moraju biti ograničene, a ponašanje državnih organa za provođenje zakona unaprijed predvidivo.

Javni prosvjed u demokratskom društvu može biti usmjeren protiv nekog zakona, protiv javnih politika središnje ili lokalne vlasti, ili protiv ekonomskih i socijalnih ugroza, koje ne dolaze iz sfere politike nego iz poslovnog sektora. Isto tako, moguće je organizirati i javna okupljanja u potporu nekim javnim politikama, zakonskim rješenjima ili drugim političkim odlukama. Moguće je i to da dvije suprotstavljene društvene skupine istovremeno žele organizirati prosvjede i skupove potpore koji se odnose na istu odluku, javnu politiku ili zakon. U takvim okolnostima država mora osigurati neutralnost, ravnopravan odnos prema objema skupinama, ali i spriječiti da građani preuzimaju u svoje ruke ono što je posao donosilaca političkih odluka. Nikad se ne smije dopustiti da se sukob iz predstavničkih i zakonodavnih tijela neke države ili lokalne zajednice prenese među građane, da se društvo do te mjere podijeli da se pojedine skupine usmjere jedna protiv druge i da samo brojnošću i snagom pokušavaju „riješiti problem“. Država zato mora poopćavati posebne interese i osiguravati demokratski dijalog u društvu. Politička vlast mora biti takva da sagledava interese i drugih dionika u procesu, a ne samo onih koje sama predstavlja. Policija, koja na kraju razdvaja dvije skupine građana, zadnja je u tom lancu, a na nju se obično neopravdano usmjerava gnjev i jedne i druge strane.

Javni prosvjedi mogu biti organizirani kao zborovi, na kojima se sluša govornike, koji predstavljaju neki interes ili društveni problem, a mogu biti i marševi u kojima se skupina okuplja na jednom mjestu i ciljano prolazi kroz grad do druge unaprijed određene točke. Mogući su i kombinacija ovih dviju „metodologija“, a i dugotrajno ustrajanje protestne skupine na jednom mjestu. Protestne skupove mogu organizirati stranke, nevladine organizacije ili ad hoc skupine okupljene oko želje za rješavanje nekog problema. Prosvjede, na kojima se građani okupljaju pred nekom institucijom i pred njom se kraće ili dulje zadržavaju, kako bi utjecali na javnost da ona prepozna njihov problem vezan uz tu instituciju, relativno smo nedavno imali i u hrvatskom susjedstvu. Mađarski FIDES od 2006. do 2010. sustavno je prosvjedovao pred nacionalnim Parlamentom, želeći upozoriti na svoj stav da je tadašnja socijalistička većina uspostavljena izbornom prijevarom, a pristaše konzervativnog lidera Janeza Janše u Sloveniji, koji je bio osuđen za primanje mita, sustavno su prosvjedovali pred tijelima sudske vlasti, a poslije i pred zatvorom, nastojeći upozoriti javnost na svoj stav da je presuda protiv njihovog vođe pravno neutemeljena.

U demokratskim društvima nastoji se osigurati sloboda javnog okupljanja, ali istovremeno stvoriti takve odnose u tijelima, koja donose političke odluke, da se javna okupljanja događaju tek iznimno. Naime, socijalna dinamika gomile, koja se uspostavlja na masovnim prosvjedima, lako se otima racionalnoj kontroli.

Veliki povjesničar Eric Hobsbawm u svom je djelu Zanimljiva vremena: Život kroz dvadeseto stoljeće zapisao da je „pored seksa, aktivnost, koja na najvišoj razini kombinira tjelesna iskustva i emocije, sudjelovanje u javnim prosvjedima, u vremenima velikoga javnog zanosa. Za razliku od seksa, koji je u suštini individualan, ono je po prirodi kolektivno… može trajati satima … podrazumijeva fizičku aktivnost – marširanje, izvikivanje slogana, pjevanje… posredstvom čega se  postiže integracija individua u gomilu, a to je suština kolektivnog iskustva.“ Stvaranjem gomile napušta se racionalni diskurs i prelazi na emotivni. Takve skupine, koje apsorbiraju individualne pripadnike, razvijaju svoju logiku ponašanja, svoje emocije … Takve skupine nalaze svoje vođe i slijede ih, ali se lako može dogoditi da u toku procesa odbace izvorno vodstvo i proizvedu novo. One reagiraju na izvanjske podražaje i djeluju prema kolektivno-psihološkim pravilima. Čim se dulje održavaju na okupu, pojedinci se u njima međusobno čvršće povezuju, zapostavljajući druge svoje socijalne veze, integraciju u društvene mreže s onima koji ne pripadaju takvoj skupini. Takve skupine razvijaju i svoj moral, koji nije istovjetan moralu pojedinaca koji čine skupinu.

Okupljanje u takvim društvenim skupinama legitimno je tako dugo dok je mirno i dok ne dovodi u pitanje temelje društvenog poretka. Pritom, međutim, striktno poštivanje zakona nije razdjelnica prema kojoj se razdvajaju mirna okupljanja. Naime, uz mirno se okupljanje čvrsto veže i drugi pojam: pojam građanske neposlušnosti. I građanska je neposlušnost usmjerena protiv neke interesne skupine ili zakona, neprihvatljivog dijelu društva, ili neprihvatljive javne politike. Oni koji se odluče djelovati u modelu građanske neposlušnosti, mogu se odlučiti da svjesno krše zakon, koji smatraju neprihvatljivim, ili da krše neki drugi zakon. Pritom je važno da svojim djelovanjem ne nanose štetu sugrađanima, ali i da su unaprijed spremni podnijeti konzekvence svoga djelovanja – da su spremni prekršajno odgovarati za to što su svjesno kršili neki zakon.

Razlika između demokratskih i autoritarnih društava u odnosu prema građanskoj neposlušnosti u tome je što se u demokratskim društvima takvim ponašanjem inicira rasprava o nekom pitanju, javnoj politici, praksi vlasti ili zakonu, a u autoritarnim porecima policijska represija jedini je odgovor na takvo ponašanje. Kad je riječ o prosvjedima, njihovo eventualno održavanje bez prijave ili i nakon što su javne vlasti zabranile njihovo održavanje, odnosno njihovo održavanje u vrijeme i na mjestu kada i gdje javne vlasti to ne dopuštaju, oblik je građanskog neposluha.

I u slučaju građanskog neposluha i u slučaju javnih prosvjeda javne vlasti djeluju posredstvom agencija za provođenje zakona, prije svega, policijskih snaga. Kao što demokratske i nedemokratske poretke razlikujemo po tome imaju li ili nemaju jasno razrađena zakonska pravila o javnom okupljanju, koja osiguravaju jednakost i sigurnost svih gađana, tako te poretke razlikujemo i prema načinu na koji djeluju policijske snage. Naime, djelovanje policije mora biti predvidivo i jednako prema svima. Pritom policija mora dosljedno obavljati ono što mora raditi u praktički svakom svom zahvatu prema građanima: mora provoditi test razmjernosti svoga postupanja.

U nedemokratskom društvu policija nije ograničena niti načelom primjene jednake sile prema svima u društvu, niti je obvezana na provođenje testa razmjernosti svoga djelovanja. Test razmjernosti ocjena je o tome je li nužno primijeniti silu, s obzirom na stupanj ugrožavanja javnog interesa koje stvara neka skupina. Ako je neka skupina okupljena na javnom prostoru, na mjestu ili u vremenu koje zakon ili neka druga odluka ne dopuštaju, a pritom se ni na koji način ne ugrožavaju interesi drugih građana, normalan život ili sigurnost imovine, test razmjernosti neće dopustiti policijsko represivno djelovanje.

Policijski profesionalci, prije svega, policijski zapovjednici, moraju biti kvalificirani provesti takav test razmjernosti i sukladno tome zapovijedati djelovanjem podčinjenima, a i svaki policajac mora biti kvalificiran provesti takav test razmjernosti, dakle, donijeti pravu odluku o sili kojom će se koristiti u svom svakodnevnom postupanju. Svi policajci, i zapovjednici i izvršitelji, u demokratskom poretku moraju biti tako obrazovani i trenirani da djeluju ravnomjerno i predvidivo, a svako iskakanje i svaka prekomjerna primjena sile moraju se tretirati kao ozbiljna pogreška u postupanju. Policajci, i to i zapovjednici i oni niže rangirani, moraju biti obvezani samo profesionalnim standardom, a nitko izvan sustava zapovijedanja, dakle, niti javnost, niti organizirane skupine, niti politika i javne vlasti, na njih ne smiju utjecati kako bi primijenili prekomjernu represiju. Prilikom testa razmjernosti potrebno je ocijeniti i to kakva skupina u tom trenutku stoji nasuprot policiji: prema ranjivim skupinama, djeci, ženama, a naravno i prema invalidima, uporaba represije mora biti dodatno ograničena.

Davor Gjenero/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari