Pratite nas

Kolumne

Zašto nas naši istočni susjedi toliko mrze

Objavljeno

na

Mnogi u Hrvatskoj, ne mogu se nikako načuditi tolikom naboju netrpeljivosti, pa i mržnje prema nama Hrvatima, koja dolazi sa strane naših istočnih susjeda – Srba (i to ne samo iz političkih, intelektualnih i crkvenih krugova, nego i putem medija, društvenih mreža i na brojne druge načine – što svjedoči o tomu kako je u pitanju jedan daleko dublji i složeniji problem socio-psihološke ili socio-patološke naravi s kojim se srpsko društvo nije u stanju nositi).

Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan, jer za to postoji više razloga. Prije svega, mi smo smetnja ostvarivanju njihovog „nacionalnog cilja“, odnosno, onoga čemu stoljećima teže: uspostavi „Velike Srbije“ koja bi trebala biti supstitut za „Dušanovo carstvo“ o kojemu nikad nisu prestali maštati.

Srbija u posljednjih stotinu i pedeset godina opsesivno nastoji proširiti svoj državni teritorij na zapad (što je naročito izraženo od razdoblja stvaranja Prve Jugoslavije) i tu se hrvatski narod pokazao glavnom smetnjom i „remetilačkim faktorom“.

No, osim ove činjenice, postoje i brojni drugi razlozi, jer kod njih je evidentna visoka doza netrpeljivosti prema svima iz zapadnog civilizacijskog kruga, posebice katolicima – među kojima mi Hrvati opet zauzimamo „počasno“ prvo mjesto, izvan konkurencije.

Pokušajmo, dakle, dokučiti otkuda od strane velikog broja Srba, a prije svega Srpske pravoslavne crkve, intelektualaca i političara tako silna i neobuzdana mržnja prema katolicima, napose nama Hrvatima (ili „mrskim Latinima“ – kako oni to najčešće kažu) i gdje je izvor tih frustracija.

Prije svega trebamo znati da u njihovoj povijesti i kolektivnom sjećanju postoje neke traumatične točke koje ove frustracije izazivaju već stoljećima (u dugom vremenskom trajanju) i kojih bih se oni (kad bi mogli) vrlo rado riješili, zaboravili ih i izbrisali. O tim događajima, međutim, toliko je tragova, činjenica i zapisa (pa i u njihovim – srpskim izvorima) da ih jednostavno nije moguće ni previdjeti niti ignorirati.

Pa da neke od njih kratko spomenemo.

U prvoj polovici X stoljeća (923-950. godine), u vrijeme kad je Raška bila izložena stalnim napadajima Bugara, događale su se zanimljive stvari, o čemu svjedoči jedan relevantan srpski izvor koji među ostalim kaže:

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.

(…) Bugarska je vojska udarila na obezglavljenu Srbiju, pohvatala sve što je mogla i odvela u Bugarsku. Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj je zavladala grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, na padne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru. To su bili strašni časovi, čija se uspomena morala duboko urezati u Časlavovu dušu. Nu, i sam je onda bio rob, i nije mogao ništa učiniti.

(…) Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharijeva. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, a Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.

(…) Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju. Dinaste pojedinih oblasti iščezle su bile ili se pokorile, a Časlav je, bez borbe i bez protivljenja, zavladao skoro svim srpskim zemljama.“

(Vidi: Stanoje Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd, 1927., str. 6-7.; Napomena: Originalni tekst je na ćirilici. Ovdje  je izvršen samo prijepis na latinicu, bez ikakvih ispravaka; Vidi: https://www.scribd.com/document/65331076/Stanoje-Stanojevic-Svi-srpski-vladari-pdf)

Danas je, naravno teško naći Srbina (čak i među demokratima) koji će priznati kako su Hrvati u vrijeme kralja Tomislava spašavali srpski narod od istrebljenja, štitili ga i primali u svoju zemlju, omogućivši mu tako opstanak u najtežim razdobljima njegove povijesti, čak što više, uzvraćali tada moćnim Bugara i potukli ih do nogu („satrli“ – kako kaže autor citirane knjige), ali tako je na temelju povijesnih izvora pisao Stanoje Stanojević, jedan od najvećih intelektualaca i najznačajnijih ljudi što su Srbi u cijeloj svojoj dosadašnjoj povijesti imali (utemeljitelj Kraljevske akademije – preteča Srpske akademije nauka i umetnosti, autor mnogih udžbenika, sveučilišni profesor, povjesničar, aktivni sudionik balkanskih i Prvoga svjetskog rata, političar i diplomat).

Hrvatsko Kraljevstvo u vrijeme kralja Tomislava i njegovih velikih podjeda protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.

Stefan Nemanja, rodonačelnik njihove prve i najslavnije vladarske dinastije za koju im je vezana cijela srednjovijekovna povijest, otac Rastka (Svetog Save) i prvi srpski svetac, kršten je kao katolik u Ribnici (blizu Podgorice) u Zahumlju (područje današnje Crne Gore). I to priznaju srpski izvori, navodeći kako u to vrijeme u Zeti nije bilo pravoslavnih crkava niti svećenstva, čime nehotice priznaju da ta pokrajina (Zahumlje ili Zeta) – koju su kasnije svojatali – ni u razdobljima najveće srpske ekspanzije nije bila u sastavu Raške.

Ovu činjenicu Srbi ne mogu negirati i o tomu i danas pišu srbijanski mediji pokušavajući pronaći razno-razna opravdanja ne bi li sve skupa nekako relativizirali. (http://www.telegraf.rs/vesti/1336304-da-li-znate-da-je-stefan-nemanja-bio-katolik-evo-i-zasto-foto; stranica posjećena 4.10.2017.)

Isto tako, Srbi nerado priznaju (jer nemaju kud) još jednu nepobitnu činjenicu: da im je prvi vladar u povijesti okrunjen vijencem katoličkog pape (što je tada bilo ravno međunarodnom priznanju države).

Naime, tvorac njihove crkve, „prvi prosvetitelj“ i „najveći među svecima“ (duhovni guru na čijem je liku i djelu niknuo posve novi srpski militantni religijsko-teološko-filozofsko-ideološki pravac nazvan „svetosavljem“), Rastko Nemanjić (kasnije proglašen „Svetim Savom“, od katoličkog pape Honorija III izmolio je lovorov vijenac kojim je okrunjen njegov brata Stefan „Prvovenčani“ (1221. godine na Saboru u Žiči) čime je Raška po prvi put u povijesti stekla status kraljevine. Legat rimskog pape donio je krunu, budući da su Nemanjići prije toga već obećali vjernost Rimskoj crkvi i papi, ali u Rimu nisu znali da je već prije toga isti taj Rastko izmolio „autokefalnost“ raške crkve od Bizanta u Niceji (oko 1217. godine).

Do tada je raška crkva bila podložna Ohridskoj arhiepiskopiji. Rastku je bio potreban naslov arhiepiskopa, jer bez toga Raška nije mogla postati kraljevinom, odnosno, samostalnom državom. Tako je on (koji je kasnije postao „Sveti Sava“) od Bizanta izmolio svoj naslov (na temelju kojega je uspostavio autokefalnost raške crkve), a od pape Honorija III krunu čime je Raška dobila međunarodni legitimitet kao samostalna država. I to je, kako je vidljivo, izvan svake sumnje, postigao na prevarantski način, obmanjujući i papu i nicejskog patrijarha. Pri tomu, Rastko je nicejskog patrijarha priznao za vaseljenskog patrijarha – što znači da je raška crkva u temeljnim pitanjima vjere bila podložna Nicejskom vjerskom vladaru i tamošnjem Vaseljenskom saboru – čega se, kako pokazuje povijest, Rašani (kasnije nazvani Srbi) nisu držali. Ne samo da su slagali i izigrali rimskog crkvenog poglavara, nego su izbjegavali ispuniti i ono što su obećali Niceji.

Toliko hvaljeni srpski kralj Milutin (koji je uvršten i među svece – mada se radilo o osobi koja takvo što nikako ne zaslužuje), bio je pripravan prikloniti se Rimu i papi ne bi li tako lakše ostvario svoje aspiracije na štetu Bizanta, no, to mu nije uspjelo.

I jedan drugi – možda najslavniji od svih vladara u srpskoj povijesti, car Stefan Dušan „Silni“, osjetivši da će Srbija i njegova vlast biti ugroženi od Turaka, molio je Rimskog prvosvećenika da mu dodijeli čin „krstaškog kapetana“, a on je za uzvrat bio pripravan priznati vjerski autoritet pape i Srbiju uključiti u krug katoličkih zemalja. Ovaj srpski toliko hvaljeni i opjevani vladar, u kojega se Srbi i danas zaklinju, jedan je od rijetkih znamenitih Nemanjića koji nije počašćen titulom „svetitelja“ – ne zbog zlodjela što ih je napravio u svojoj obitelji i osvajanjem tuđih zemalja (jer to je u ovoj dinastiji bilo uobičajeno i normalno), nego vjerojatno iz razloga klečanja pred papom, što je za srpski kler i nacionaliste teška trauma koja se ne oprašta.

Ovo su samo neki primjeri koji dokazuju kako povijest nije crno-bijela i da se ona ne rijetko bitno razlikuje od one uspostavljene na temelju mitskih obrazaca i romantičarskih maštarija.

Na drugoj strani, Srbi (kojima je jako stalo do toga da se prikazuju „najstarijim narodom u Europi“) sreću se s dokazima kako su Hrvati imali svoga okrunjenog vladara čitavih 442 godine prije njih.

Rimski papa Ivan VIII, 7. lipnja 879. godine, poslao je hrvatskome knezu Branimiru pismo u kojemu kaže:

„Ljubljenom sinu Branimiru.

Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: ‘Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji’; a on sam veli u evanđelju: ‘Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.’ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: ‘Proslavit ću one koji mene slave.’

I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.

Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.“

(Vidi: https://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.10.2017.)

I pored najbolje volje i golemog truda što sam ga uložio, nigdje nisam mogao pronaći primjera da su bilo kad u povijesti Srbi branili Hrvate, primali ih kao izbjeglice, a pogotovu da su ikad Hrvati napadali Srbe, kao niti o tomu da su hrvatski vladari primali krune i tražili priznanje države od Bizanta.

No, povijest je prošlost. Iz nje se može i mora učiti, ali ona nikako ne smije služiti kao obrazac za uspostavu odnosa među narodima danas.

Naši istočni susjedi Srbi, mentalno su (uz časne izuzetke) ostali u srednjem vijeku i zato su u stalnom nesporazumu s okruženjem, svijetom u kojemu žive, ali i sami sa sobom.

To odgovara njihovim crkvenim i političkim elitama, jer najlakše je manipulirati s narodom zatvorenim u tamu prošlosti. U taj autistični svijet ne dopiru glasovi iz vanjskog svijeta. Što je više zarobljenika duha koji opijeni mitskim legendama i romantičarskim snovima i zaneseni „veličinom“ i „izabranošću“ vlastite nacije teže ostvarivanju nametnutih „nacionalnih ciljeva“, utoliko je arhitektima velikosrpskog projekta lakše nametnuti narodu svoje bolesne ideje. U tom začaranom krugu Srbija se vrti već više od stoljeća i pol i pitanje je kad će tomu doći kraj.

Posljednjih desetljeća, naši istočni susjedi ustrajavaju na mitovima iz novije povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata, kako bi dokazali da su Hrvati nad njima izvršili „genocid“ i dakako, zanemarujući u cijelosti nespornu činjenicu da su od 1918. do 1941. godine, nemilice tlačili sve narode s kojima su živjeli u zajedničkoj državi, pa i Hrvate – ubijali ih, pljačkali, zatvarali, batinali, progonili i otimali im imovinu. Bio je to masovni teror kakav se mogao odvijati samo u zemlji u kojoj su na vlasti bili divljaci, a ne civilizirani ljudi. Tim nepriznavanjem svojih grijeha, vlastite hegemonije i diktature što ju je provodio srpski kraljevski režim, oni žele otkloniti svaku odgovornost za ono što je uslijedilo (odnosno, događalo se u razdoblju 1941-45. godine) i sve to pokriti lažima i krivotvorinama, prije svega kroz manipulacije brojem žrtava (uvećavajući svoje i umanjujući ili negirajući tuđe), a potom i sustavnim revidiranjem cjelokupne prošlosti koju nastoje uskladiti sa svojim fikcijama i potrebama.

Očito nisu svjesni da time neće izliječiti vlastite komplekse i frustracije.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari