Pratite nas

Kolumne

Zašto ne vjerujem u orahe, zidove i fronte

Objavljeno

na

Što nam, zapravo, i koga, mogu ponuditi ORAH, Zid i Fronta? Ili, da u međuvremenu nisu sami propali – laburisti? Nemojte misliti da skrećem vodu na mlin HDZ-, piše Ivica Blažičko za Direktno.hr

Kada je Mirela Holy po kratkom postupku ekspedirana iz vlade Zorana Milanovića zbog namještanja posla frendovoj supruzi te nakon toga dobila i pedalu iz SDP-a (pišimo u primjerenom, opuštenom, cool black tonu), ostala joj je samo jedna mogućnost – održavati imidž poštenjakinje koju su, eto, zločesti drugovi, umočeni u kojekakve muljaže, kaznili za primjer drugima koji će se, možda, usuditi zaplivati protiv partijske struje.

To je, načelno, zgodno, ali ima li nešto što se naziva ORAH i figurira kao treća ili četvrta politička snaga ove zemlje – uopće smisla? Smisla u onim bitnim stvarima, u gospodarstvu, u mogućem upravljanju zemljom? Nedavno objavljen gospodarski program te stranke kojeg su pripremili ugledni sociolog dr. Vladimir Lay i gospođa dr. Ljiljana Katičić, ekonomistica financijaškog smjera, strahovito podsjeća na radove socijal utopista iz sredine 19. stoljeća. Zadrugarski modeli, kooperativno društvo koje ćemo uspostaviti „borbom” i slično.

Dr. Katičić dugo je radila u INI, a njezini bivši šefovi, uvažavajući da je karijeru razvijala uz pomoć ugledne bankarske obitelji Katičić, najdalje će je smjestiti u višu činovničku klasu. Jedan, koji je vrlo dobro poznaje, bio je slikovit – „da krećem u neki novi poduzetnički pothvat, gđe. Katičić sigurno se ne bih sjetio”. Gospodin Lay ugled je stekao, između ostalog i poznatim radom – „Gospodarenje smeđim medvjedom u RH” ( odmah se ispričavam, ovo je bilo jadno, plitko poput humora Ante Tomića ), no, želim reći da gospodarstvo nije primarna disciplina znanstvenika koji je radni vijek proveo u državnom institutu „Ivo Pilar”.

ORAH je nedavno napustila i sjajna doktorica humanističkih znanosti Andrea Feldman, te, sasvim friško, Kristijan Grđan kojem u profesionalnoj biografiji stoji da je „aktivist”. Predsjednica stranke, gospođa Holy, diplomirala je etnologiju i komparatistiku, a doktorirala iz književnosti. Potpuno sam siguran da su svi spomenuti u ovom uvodu stručni u svojim područjima, većina su, izgledno i vrlo dobri i dragi ljudi, ali zajedničko im je i, uglavnom, odsustvo jednog radnog dana u, nazovimo to tako – „realnom sektoru” ( direktorovanje gospođe Holy u partijskoj PR agenciji Maksima ne bih se usudio nazvati realnim sektorom ).

Iako mi je, u određenim trenucima, nakon nekih izjava, Ivan Vilibor Sinčić navukao osmijeh na lice i izazvao simpatije, posebno kad je odbio inkvizitorski pokušaj fufljavog TV voditelja da ga natjera da prizna da je „za dom spremni” isključivo ustaški pozdrav,  mišljenja sam da mladići poput njega možda mogu voditi revolucije, ali ne i države. Što se to događa s nama kada smo spremni dati glas da prvo radno mjesto u životu mladog čovjeka bude ono – predsjednika Republike? Znači li to da mladim ljudima odričem pravo na sposobnost, pamet, možda čak i na državnički potencijal? Ne, nikako. Samo, jednostavno, ne vjerujem da Vilček i Vilčeki posjeduju specifična znanja ( i u ovim poslovima vrlo važno – iskustvo ) za vođenje države. Jednako kao što ne vjerujem da „Živi zid” može ponuditi ozbiljnu alternativu i rješenja za hrvatsku gospodarsku tragediju, nezaposlenost, egzodus mladih i pametnih.

Sada nam se servira još jedna „politička platforma”, radikalna „Radnička fronta”, koja, prema svojim zahtjevima, s radništvom ima veze kao Marica sa, znate već čime ( oprostite, ponovo plitko, duh A. Tomića je sveprisutan ). Još jedan doktor iz „nerealnog” sektora, opet kroatist Mate Kapović, maskira u radničku munduru ideju koju je mnogo iskrenije formulirao bivši kandidat za načelnika općine Proložac, izvjesni Joško Kraljević Rise – „glasajte za mene, jer vama će biti isto, a meni bolje!” Međutim, Kapović je  mnogo ozbiljniji, radikalniji i opasniji, jer  u osiromašenom, psihološki, vrijednosno i ideološki izmrcvarenom društvu kakvo je današnje hrvatsko, s medijima koji će odraditi posao bez da išta bitno pitaju ili razumiju, svaka radikalna ideja može se lako ukorijeniti, a onda Kapovićeve somnambulije, poput „dirigiranog omjera plaća 1:4″ ( strašno stimulativno za briljantne studente kakvih Hrvatska ipak ima, i više nego što mislimo i znademo ), prestaju biti ono što jesu – populistička sranja – i postaju matrice ponašanja – o Sjevernoj Koreji dostupno je mnogo poučnog štiva.

S pravom ćete me upitati – što sam se tako „navezao” tog, „nerealnog” sektora i što imam protiv tih, sigurno, uglavnom dobrih ljudi? Nemam ništa protiv, ali osobno iskustvo, koje je znalo biti bolno, širom mi je otvorilo sliku vlastitog neznanja. Iako formalno visoko obrazovan, prvih 13 godina radne karijere proveo sam u „javnom” poduzeću.

Bio sam siguran da mnogo znadem o televiziji, da bi mi iskorak u privatni, realni sektor i iskustvo komercijalne televizije pokazali koliko sam bio ograničen i zatvoren nedodirljivom pozicijom „nacionalne TV kuće”, koja pritom, tada nije imala nikakvu konkurenciju. Kasniji definitivni ulazak u svijet biznisa u kojem se svaki mjesec, sukladno  odgovornostima, valja izboriti za plaću, vlastitu, ali i onih koji ovise o tvojim postupcima i odlukama, početnu je profesionalnu sliku učinio jednostavno – smiješnom.

Mi već godinama, na svakim izborima, glasamo uglavnom protiv. Ponajviše iz ideoloških razloga – lijevi mrze desne, partizani ustaše, nacionalisti Jugoslavene, partijaši hadezeovce i obrnuto,  i tako u nedogled. Uvijek nam se nude „programi” – sada je moda da ih pišu konzultanti, Nijemci, Amerikanci, svi koji su mnogo pametniji od nas samih ( i značajno skuplji ). Kada bi se uzelo ozbiljno čitati te „programe”, jer to, naravno, nitko normalan ne radi ( budući da su, uglavnom isti ili slični popisi lijepih želja ), brzo bi se došlo do desetak ključnih točaka oko kojih se može čak postići i konsenzus – govorim o gospodarskim mjerama koje se moraju provesti tko god bio na vlasti. No, ništa se od toga ne provodi – iz dva razloga.

Prvi – zato što put u gospodarsko ozdravljenje vodi kroz političko samoubojstvo ( barem tako razmišljaju naši politički umnici ), a drugi – zato što u Vladi sjede, i ranije, a danas svakako, cirkusanti koji su cijeli radni vijek proveli na partijskim, državnim ili općenito – jaslama. Svi oni vjeruju isključivo u – proračun. I tako, mi glasamo, izaberemo veće ili manje zlo, a onda pobjednici podijele plijen. Sad su izmislili preferencijalno glasanje – bez brige, ni od toga nam neće biti bolje.

I zato, možda bi ozbiljniji pomak donijela obveza da nam stranke prije izbora moraju predočiti kako misle formirati vladu – tko će biti njihovi ministri po pojedinim sektorima? Da ste znali da će simpatični iluzionist, profesor Grčić voditi najvažniji resor, biste li glasali kako već jeste? Ili, recimo, da će mamurna gospođa Zlatar Violić biti prva dama kulture? Ili da će o obrtu skrbiti poznati obrtnik Maras, ili o upravi slavni upravitelj Bauk, obojica bez dana radnog staža – ozbiljnog staža mislim.

Što nam, zapravo, i koga, mogu ponuditi ORAH, Zid i Fronta? Ili, da u međuvremenu nisu sami propali – laburisti?  Nemojte misliti da skrećem vodu na mlin HDZ-a, jer samo glasno hrvatsko busoprsanje također nam neće donijeti ništa dobroga, ali jedan bi potez mogao definitivno označiti da HDZ misli ozbiljno.

Zamislite da u slučaju izborne pobjede, gospodin Karamarko ostane predsjednik stranke, a premijersko mjesto prepusti ozbiljnom i provjerenom stručnjaku? Ili, još bolje, da mu to bude središnje predizborno obećanje – ostajem predsjednik stranke koju sam zaista podigao na noge, a u najgorem slučaju, bavit ću se onim što znadem – unutarnjim poslovima. Imao bi tada šansu postati veliki državnik. I šansu pokazati da razumije zašto više od 90% najbogatijih ljudi po Forbesovoj listi ne sudjeluje u izvršnim funkcijama svojih mega tvrtki i kompanija – vođenje države posao je za stručne i sposobne, a ne za orahe, zidove, fronte i Milanovića.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari