Pratite nas

Kolumne

Zašto nemamo potporu Njemačke, a imamo SAD-a

Objavljeno

na

Strategija od danas do sutra

Nije lako danas voditi hrvatsku državu. Zaista je teško reći koji bi se potezi mogli preporučiti našim narodnim predstavnicima u ovim prevrtljivim vremenima. Amerikanci i Nijemci dan su saveznici, a već sutra suparnici. Rusi nas vole pa ne vole. Još kad ubrojimo Britance i Francuze, gotovo je nemoguće pronaći kombinaciju kojom bismo mogli udovoljiti svim svojim „saveznicima“.

Uglavnom, sve što su prošlih godina radili hrvatski predstavnici, bilo je udovoljavanje tuđim zahtjevima radi ostvarenja njihovih interesa. Sukladno takvu usmjerenju, mijenjale su se i političke odluke, s potpunim obratima, čak i kod krucijalnih pitanja.

Konkurentski interesi

Ne čudi što još nemamo jasnu nacionalnu strategiju gotovo niti po jednome pitanju, a država u globalnim odnosima nema zapažen značaj. To se najviše odražava na gospodarstvo zemlje koje stoji ukočeno i kreće se u smjeru što u nam ga drugi odredili.

Hrvatska je evidentno predodređena postati odmaralištem bogatijim europskim žiteljima pa po pitanju financiranja turizma i izgradnje cestovne mreže nemamo problema. Kada želimo, međutim, razviti poljoprivredu i industriju, ili željezničku mrežu te njome povezanu riječku luku, dolazi do problema jer ometamo interese zemalja kojima smo konkurencija.

Posljednji događaji oko Inicijative triju mora u kojima se Hrvatska našla usred sukoba Njemačke i SAD-a pokazuju kako još ima nade za vođenje suverenističke politike. Tu nadu otvara barem predsjednica države, dok se predsjednik vlade postavlja suviše neodređeno. Predsjednica niti ima snage niti zakonskih mogućnosti samostalno voditi vanjsku politiku te bi nam suglasje vodećih ljudi u državi itekako dobro došlo.

Inicijativa za pohvalu

Konkretno, hrvatsko otvoreno lobiranje, uz Poljsku, čak i predvođenje Inicijative triju mora uz snažnu podršku SAD-a, ne odgovara Njemačkoj te nije isključeno kako se zbog naše nedovoljne lojalnosti stavila na stranu Slovenije oko pitanja arbitraže i podjele Savudrijske vale. Bez obzira na Njemačku, Inicijativa je za svaku pohvalu te bi Hrvatska mogla biti vrlo važan čimbenik toga budućeg energetskog i prometnoga koridora od Jadranskoga mora do Baltika, uz sudjelovanje Hrvatske, Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Rumunjske, Bugarske, Litve, Latvije, Estonije, Slovenije i Austrije.

Jadran Baltik crno more

Osim tranzita energenata, postigla bi se veća sigurnost opskrbe, eventualno neka dodatna suradnja, jačanje trgovine itd. Da nema geopolitičkih motiva kontrole ovoga dijela svijeta, ekonomskoj strani Inicijative ne bi se mogla pronaći zamjerka. Najveću korist ipak će imati SAD prodajom svojih energenata i smanjenjem ruskoga utjecaja, ali treba znati kako oni ne zaboravljaju svoje saveznike, niti će Hrvatsku gurati na zapadni Balkan, što se ne može reći za Njemačku.

Tko ruši europsko jedinstvo

Iz Njemačke i Bruxellesa bilo bi bolje čuti riječi potpore ovoj inicijativi umjesto što trenutačno osjećamo protivljenje, kao da je riječ o rušenju jedinstva Europske unije. Dakle ako središnja i istočna Europa rade nešto u svoju korist, to se smatra rušenjem europskoga jedinstva, dok istodobno iz bogatijih članica dolaze ideje o Europi dviju brzina, odvojenim proračunima, valutama itd.

Tko tu, ustvari, ruši jedinstvo? Zar nije za cijeli kontinent bolje da svaka zemlja koristi priliku postići nešto više za sebe. Osim toga, uvođenje dviju valuta u jednu državu, jednu za siromašnije, a jednu za bogatije članice, nemoguća je misija, mnogo je bolje vratiti se nacionalnim valutama, a još bi bolje bilo kada bi Njemačka prihvatila da unutar Unije svi imaju iste financijske uvjete. Na žalost, od takva jedinstva nema ništa, zato ne treba čuditi ako otpor prema vodećoj zemlji Unije bude rastao kako vrijeme bude prolazilo.

Bezrazložan strah od koncesija

Novi je zakon o koncesijama izazvao buru negodovanja u javnosti. Govorilo se o prodaji pomorskoga dobra, ograđivanju plaža itd. Čitajući usvojeni zakon, razvidno je kako nema podloge za takve tvrdnje. On je modifikacija postojećega zakona te bi trebao olakšati investicije u dobra koja su u vlasništvu Republike Hrvatske, a to navodno svi želimo.

Zadržani su isti kontrolni mehanizmi kako buduća ulaganja ne bi ugrozila opći interes te nema bojazni od založnoga prava financijskih institucija na koncesijskome ugovoru te prijenosu prava ili davanju potkoncesija. Za sve promjene unutar koncesijskoga ugovora uvijek je potrebno pribaviti suglasnost davatelja koncesije. Jedino je, kao i do sada, važno imati kvalitetne političke i stručne predstavnike koji će odlučivati o izdavanju budućih koncesija.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik

Ivica Šola: Angela Merkeloglu – opasnost za Hrvate i Europsku uniju

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari