Pratite nas

Kultura

Zašto Nina Obuljen gura Hrvatsku na Balkan?

Objavljeno

na

„Na Sajmu knjiga u Leipzigu, koji se održava od 23. do 26. ožujka 2017. godine, Hrvatsku će predstavljati dvojica autora: Slobodan Šnajder s višestruko nagrađivanim epskim romanom „Doba mjedi“ (Tim press, Zagreb) i Damir Karakaš s najnovijim romanom „Sjećanja šume“ (Sandorf, Zagreb).“,  rečenica je to kojom započinje obavijest sa službene stranice Ministarstva kulture, a upravo su imena dvojice autora pažnju šire javnosti zaokupili u toku jučerašnjeg dana kada se na naslovnicama hrvatskih medija pojavila informacija o inicijativi 220 intelektualaca iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine koji su potpisali tzv. „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“,a koja dolazi kao gruba provokacija nekoliko dana nakon što je Hrvatska obilježila 50 godina od „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika“

Među potpisnicima su dakako bili i Šnajder i Karakaš.

Ono što još više zaokuplja pažnju saznaje se iz nastavka obavijesti, a u kojoj stoji kako će se „ hrvatski autori Slobodan Šnajder i Damir Karakaš predstaviti u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki. Kao članica ove kulturne mreže, Hrvatska kontinuirano nastupa na Sajmu u Leipzigu, a književni je program Tradukija ove godine osmišljen oko teme „Ni Istok, ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegovo uključivanje u europski kulturni kontekst.“

Za početak, što je uopće kulturna mreža Traduki čija je Hrvatska članica? Kako se saznaje s mrežnih stranica samog projekta riječ je o „europskoj mreži  za promicanje književnosti i knjiga, u koju su uključene Albanija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Liechtenstein, Makedonija, Njemačka, Rumunjska, Slovenija, Srbija i Švicarska.“, a partnerom u projektu među ostalima se navodi i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u ime kojeg je, kako se na stranicama Ministarstva kulture može saznati, 24.10.2011. na sastanku upravnih tijela mreže TRADUKI održanom u Berlinu u nazočnosti tadašnjeg veleposlanika RH u Saveznoj Republici Njemačkoj dr. Mire Kovača, tadašnja državna tajnica Nina Obuljen potpisala pristupne dokumente kojim je Ministarstvo kulture RH postalo punopravni partner mreže.

Zanimljiva je informacija i kako se jednim od suradnika Tradukija navodi i udruga Kurs iz Splita koja je pak u svojstvu hrvatskog predstavnika i pokrovitelja sudjelovala u oživotvorenju projekta „Jezici i nacionalizmi“ iz kojeg je proizašla i tzv. “Deklaracija o zajedničkom jeziku (jugoslavena)“.

Kada smo svojevremeno prolazili kroz mučni proces pretpristupnih pregovora za članstvo u Europsku uniju, u medijima su nas nerijetko plašili balkanskom kaljužom dijelom koje ćemo ostati ako Hrvatska promptno ne uđe u Europsku uniju, no teško se oteti dojmu kako smo upravo u trenutku kada je Zoran Milanović zajedno s Ivom Josipovićem povodom svečanosti ulaska Hrvatske u EU u svom govoru na zagrebačkom trgu Josipa Jelačića pružio ruku „zemljama iz regije u što bržem usvajanju europskih kriterija“ , a s kojima nas „povezuju neraskidive spone“, postali bliže Balkanu i „balkanskoj kaljuži“ nego smo ikada ranije bili i s tog „kursa“ čini se da ne misli skrenuti niti HDZ kao negdašnji antipod svemu što je jednom predstavljao SDP.
Čitajući o „kulturnoj raznolikosti zemljopisnog balkanskog prostora“ koji pak treba „uključiti u europski kulturni kontekst“ stječe se dojam kao da je hrvatska kultura dio kakvo balkanskog plemena koje se tek treba civilizirati i „europeizirati“.

Da smo kojim slučajem u 2012. godini kada je na vlasti bila Vlada Zorana Milanovića koja je na vanjskopolitičkom planu u potpunosti bila okrenuta Istoku i prostoru koji se pejorativno naziva Balkanom, informacija kako će se Hrvatska na Sajmu knjiga u Leipzigu predstaviti u sklopu teme koja implicira njezinu balkansku pripadnost vjerojatno bi nekoga razljutila, ali većinu sasvim sigurno ne bi iznenadila.

Od demokršćanske Vlade predvođene HDZ-om čiji je predsjednik stranke Andrej Plenković u nekoliko navrata izjavio kako mu je temelj kojim misli voditi HDZ upravo tuđmanizam, ova informacija predstavlja nevjerodostojnost u provođenju politike koju je definirao tuđamnističkom i grubo ruganje njegovoj svjetonazorskoj i političkoj baštini.
Da riječ nije o izuzetku već kontinuiranoj politici svjedoči i podatak kako je Nina Obuljen u svojstvu predstavnice Hrvatske sudjelovala i na konferenciji Vijeća ministara kulture jugoistočne Europe koja se od 21. i 22. veljače održavala u albanskoj metropoli Tirani, a sudionici konferencije bili su ministri kulture i predstavnici CoMoCoSEE-ovih zemalja članica – Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Grčke, Moldavije, Crne Gore, Rumunjske, Srbije, Slovenije, Turske i Makedonije.

Franjo Tuđman nije smatrao hrvatsku kulturom dijelom Balkana, a niti da bi je trebalo uklopiti u postojeći „europski kulturni kontekst“. Naprotiv, smatrao je kako je Hrvatska ne samo dio srednjoeuropskog kulturnog kruga, već i kako je dala prilog razvitku europske kulture kao njegov sastavni i nedjeljivi dio. Što je istinski tuđmanizam i kako je Tuđman vidio hrvatsku kulturu možda će najbolje oslikati citat iz intervjua koji je 1998. dao za časopis „MI“, a na nama ostalima je da procijenimo koliko je to komplementarno s politikom za koju Andrej Plenković tvrdi da je „tuđmanistička“:

„… od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom, a i tada da bismo smo se oslobodili od one nezahvalne Europe. Prema tome, dali smo svoj prilog Europi. Stoga ne podliježimo floskuli da se Hrvatska treba približiti Europi. Hrvatska je po čitavom svom tvarnom i duhovnom biću bila sastavni dio i Sredozemne i Srednje Europe. Hrvatska je po svojoj kulturi, po svojoj arhitekturi sastavni dio te Europe, Hrvatska je imala književnost koja je prevođena na strane jezike od Marulića u XVI. stoljeću nadalje, prije Molièrea ili Shakespearea, Hrvatska je imala svoju pravnu regulativu od poljičkog, dubrovačkog, istarskog, vinodolskog zakonika i sl., od samoupravnih prava gradova itd. Ne samo da smo bili sastavni dio Europe, nego smo dali prilog razvitku europske kulture.“

Luca Toni /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Natječaj za najbolju knjigu iz Domovinskog rata

Objavljeno

na

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, i ove je godine, raspisala  tradicionalni natječaj za najbolju knjigu na temu – Domovinskog rata – „Bili smo prvi kad je trebalo“.

Na natječaj se do kraja kolovoza ove godine mogu javiti autori koji su objavili knjige (od lipnja prošle do kolovoza ove godine)  vezane uz Domovinski rat, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države: prozu, poeziju, fotografije i drugo.

Knjige za natječaj (po tri primjeraka) treba dostaviti na adresu:

UHBDR91.,(za natječaj), 48000 Koprivnica, Dr. N. Sertića 15,

zaključno do 30. kolovoza 2019.

Stručni prosudbeni sud nagradit će jednog ili više autora – Velikom zlatnom plaketom – Bili smo prvi kad je trebalo.

Svečano uručenje bit će krajem rujna ili početkom listopada u Zagrebu.

Inače, natječaj se  kontinuirano organizira od 2000., a  u posljednje tri godine ovo su priznanje za svoje knjige primili: dr. Josip Jurčević, dr. Andrija Hebrang i lani dr. Miljenko Brekalo („Slatinska kronika Domovinskoga rata“).

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Odbacivši ćirilicu Srbijanci su uspjeli Hrvatima nametnuti vukovicu

Objavljeno

na

Objavio

Ako hrvatski jezik ima četiri različita pravopisa u upotrebi, kako kaže profesor Pranjković, onda je logično zaključiti da hrvatski jezik nije standardiziran i neće biti standardiziran dok brigu o njemu vode vukovci. Jezik je nemoguće standardizirati ako se koriste četiri različita pravopisa jer standardni jezik zahtjeva samo jedan pravopis. Za standardizaciju jezika nisu potrebna literaturna djela jer ona koriste različite idiome umjesto standardnog jezika, što ne znači da u standardni jezik ne mogu ući i riječi iz različitih hrvatskih idioma.

Jezik se standardizira preko rječnika koji sadrži još gramatiku i pravopis, a mi takvog rječnika nemamo nego se koriste različiti jezični pamfleti. Za to je odgovoran osobni vukovski oportunizam pa više   jezičara stvara drukčiji standard. Tako se uništava jedan jezik, a kod nas su hrvatski jezik uništili vukovci, što čine i danas. Hrvatski jezik je različit od srbijanskoga i nastao je davno prije srbijanskoga koji je inačica kajkavske ekavice. No, vukovci su prihvatili ijekavicu i jekavicu na temelju srbijanskog jezika i Srbijanci danas sa pravom tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbijanskoga.

Tako će biti sve dok se ne odreknemo ijekavice i ne prihvatimo kao štokavsku inačicu jekavicu kojom govore Crnogorci, a ona nema nikakve povezanosti sa srbijanskom ekavicom. Tu jekavicu Hrvatima je nametnuo katolički Rim uz pomoć Bartula Kašića. Međutim, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. Željko Jozić je okorjeli vukovaca kao i svi njegovi suradnici. Pitam se na čemu su doktorirali? Možda na uništavanju hrvatskog jezika jer doktorate su stekli kod hrvatskih vukovaca.

Nije tako nametnuta samo jekavica već su nametnute jakavica, jukavica i jikavica. Primjerice, riječ ”dak” se odrazila kao djak (đak) ili glagol ”iti” je postao itji, dakle, ići. U glagolu ”iti” fali početni suglasnik zbog latiničnog pisma. Dakle, suglasnicima D i T je dodavan nepostojeći glas J, pa su tako nastali novo glasovi Đ i Ć. Na isti način su od glasova L i N nastali glasovi LJ i NJ. Svaki suglasnik koji se nalazio ispred samoglasnika, najčešće E, je dobivao nepostojeći glas J.

Slično se ispred početnih samoglasnika u riječima umetao glas J koji je zamjenjivao glasove Č, H, Š i V. Tako je riječ ”ura” postala JURA, riječ ”ara” postala JARA ili riječ ”ezero” je postalo JEZERO. U prva dva slučaja glas J je zamijenio glas H, dok je u riječi jezero, glas J je zamijenio glas V jer jezero se zvalo vezera ili vizera zato što u njemu vidimo svoje lice. Glasovi H i V su ispušteni zbog tuđeg pisma.

Hrvati imaju svoju kajkavsku ekavicu koja se po naglasku razlikuje od srbijanske, što znači da su Srbijanci samo izmijenili naglasak zahvaljujući stoljetnoj nepismenosti pod Osmanlijama. Srbijanski jezik nema naglasne sličnosti ni sa jednim ”slavenskim” jezikom. U Novom Sadu Srbijanci su se odrekli ćirilice jer ćirilica je hrvatsko pismo nastalo u srednjevjekovnoj Bosni, a pravoslavni Bugari su sve do tada koristili grčko pismo koje nije imalo slova za glasove Č, H, J, Š i V, što je iskrivilo izvorni jezik. Zbog toga bugarska prezimena završavaju na EV i OV jer  grčko pismo nije imalo slovo za glas Č. Slično je kod katolika učinilo latinsko pismo i izvorni jezik se počeo mijenjati na temelju pravopisa.

Hrvatska ćirilica je utemeljena na glagoljici i njezina slova imaju istu brojevnu vrijednost kao glagoljica, a alfabet se zvao azbuka jer u glagoljici dva početna slova su se zvala ”az” i ”buka”. Kod srbijanske ćirilice brojevne vrijednost nisu iste jer su gore navedena slova dodana grčkom pismu kasnije. Tu glagoljicu na hrvatske prostore su donijeli Hrvati koji su poznati kao Sarmati i zato to pismo nalazimo često u okolici Azovskog mora. Sarmati su u grčkim kolonijama također koristili grčko pismo, što nam pokazuje Tanajska ploča.

Odbacivši ćirilicu Srbijanci su uspjeli Hrvatima nametnuti vukovicu koje je nastala na temelju srbijanskog ekavskog naglaska, dakle, srbijanskog jezika. Tako su Hrvati izgubili svoj jezik jer su se zbog novosadskog dogovora pod paskom Partije morali odreći čakavske ekavice i ikavice, dakle, svojeg jezika. Tako je u hrvatski jezik ušla i srbijanska semantika. Čakavska ekavica se razlikuje od kajkavske ekavice zbog latiničnog pisma jer čakavci su se služili glagoljicom i hrvatskom ćirilicom.

Vukovica nam pokazuje zašto je hrvatski jezik težak za učenje Hrvatima i strancima, pa su stranci najradije uzimali srbijanski jezik na stranim fakultetima. Ukinimo vukovicu jer cijeli postupak povratka  izvornom hrvatskom jeziku može trajati pet godina, a za taj povratak trebaju nam tri desetogodišnje generacije. Učinimo hrvatski jednostavnijim uvođenjem reda u njega jer vukovci su stvorili jezični nered.

Mi smo prihvatili srbijansku inačicu Ujedinjeni Narodi mada se radi o Ujedinjenim Državama. Slično smo prihvatili nacionalne umjesto etničkih ili narodnih manjina. Mnoge strane hrvatske riječi ulazile su hrvatski jezik u srbijanskim inačicama pa umjesto, recimo, estetičar koristimo srbijanski inačicu esteta ili estet. Slično umjesto zvanja psihologičar ima srbijansku inačicu psiholog, a za žensko zvanje psihologinja umjesto psiholgičara. Ispada da je psihologinja nastala od psihologa jer to je značenje sufiksa ”inja”.

Srećko Radović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari