Pratite nas

Feljton

Zašto su prije Oluje ubijeni bošnjački ministar i hrvatski general

Objavljeno

na

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna. Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, piše Jozo Pavković/večernji.ba

Misteriozni atentati

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem. Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana.

Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH. U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište.

Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe. Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč.

“Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja. Počela je Oluja.

Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika. Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne.

“Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani. S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme. Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici.

Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom. Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah

Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu. Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi. Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća. Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika. Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja. Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica. Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću. Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije. Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema.

Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom. Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca… U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković/večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

VALDEC: Ovako se u Hrvatskoj zarađuje na migrantima

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: R. Valdec

”Preksinoć smo na graničnom području u zoni Donjeg Lapca presreli grupu od čak 200-tinjak migranata koji su ilegalno ušli u Hrvatsku. Ovo je, izgleda, nova taktika. Više ne prelaze u manjim grupama, već se grupiraju u skupine od po stotinjak ili više njih. No znamo stati i tome na kraj”, rekao nam je jutros prijatelj, granični policajac koji je na granicu u Ličko-senjsku policijsku upravu došao početkom tjedna na smjenu iz Primorsko-goranske. Ispričao nam je i što se s uhvaćenim ilegalcima napravilo – autobusima su prevezeni daleko od mjesta gdje su ušli u Hrvatsku, također na granicu, pa vraćeni preko.

”Tako bar neko vrijeme možemo predahnuti, dok se opet ne prikupe, organiziraju i ponovo krenu”, objasnio je dodavši kako se policija priprema puno pažljivije pozabaviti i krijumčarima/vodičima koji za novac migrante provode kroz šume Plješivice ili ih prevoze natrpane u unajmljena vozila.

R. Valdec

Krijumčarski je ‘modus operandi’ našoj policiji poznat: većina njih su državljani BiH, pripadnici svih etniteta, a svoje suradnike imaju i u Hrvatskoj. Vozila se, u pravilu, unajmljuju u rent a car agencijama kod nas, a jedna od takvih agencija, sa sjedištem u Zagrebu, čija se vozila s daruvarskim tablicama pojavljuju prečesto da bi bilo slučajno, pod kriminalističkom je obradom. Doznali smo, naravno, o kojoj je agenciji riječ, no pričekat ćemo da policija prvo odradi svoj dio posla.

”Krijumčarska je matematika jednostavna – u petnaestak godina stari kombi vrijedan jedva 5 tisuća eura, za koji najam plaćaju 40-ak eura dnevno, natrpaju po dvadesetak migranata kojima uzimaju tisuću eura po glavi. Ako prođu, zarada je velika, no i ako ih ulovimo, zaplijenimo vozilo, migrante vratimo, nisu na gubitku. Niti oni, a niti rent a car agencija koja je vozilo, naravno, osigurala i, formalno, ne odgovara ni za što”, nastavlja.

Njegov kolega nam je ispričao kako vodiči uzimaju ‘po glavi’ dvostruko manje – oko 500 eura, da bi migrante kroz brdska, šumovita područja proveli na naš teritorij. S obzirom na prekjučerašnji ‘ulov’, nije teško izračunati koliko se može zaraditi u tom poslu. Vodiči imaju svoje suradnike s naše strane koji ih navode, promatrajući kretanje naše policije, ali srećom, sve manje uspješno.

”Oni koji se uspiju provući trude se što prije domoći granice sa Slovenijom, no tu ih čekaju slovenski policajci, a odnedavno, koliko vidim, i civilne, paravojne skupine. Slovenci one koje ulove novčano kažnjavaju i vraćaju natrag nama, a mi ih potom vratimo u Bosnu”, objasnio nam je treći sugovornik iz Interventne policije koji je već treći put ovdje na granicu poslan iz svoje stalne uprave u Dalmaciji.

Slovenija je od 2015. godine na granici s Hrvatskom postavila oko 200 kilometara žičanih prepreka, slovensku granicu čuvaju njihovi specijalci, zapreke od bodljikave žice postavlja i granicu čuva i njihova vojska, a odnedavno i organizirana paravojna skupina ‘Štajerska straža’. S ilegalcima susjedi Slovenci nisu nimalo nježni. Kao ni Mađari. Ali niti kod jednih niti kod drugih u javnosti nema medijske histerije kao kod nas, koju sustavno potpaljuju nevladine udruge financirane iz hrvatskog državnog proračuna i razne strane ‘humanitarne’ organizacije.

R. Valdec

‘Are You Syrious?’, ‘No Name Kitchen’, ‘MSF’, ‘Emmaus’…, tek su neke od njih. Tu je i notorni CMS – Centar za mirovne studije, obilato financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, ali i iz inozemstva, od strane veleposlanstava, raznih ‘zaklada’ i organizacija. Iz njihovog se zagrebačkog sjedišta koordinira, šalju priopćenja, protestna ‘otvorena pisma’ poput ovotjednog koje su poslali njemačkim vlastima razljućeni izjavom njemačke kancelarke u kojoj je pohvalila Hrvatsku za čuvanje granice. S iste adrese djeluje i inicijativa ‘Dobrodošli!’ namijenjena migrantima koja uz hrvatsku, englesku i njemačku, ima verziju i na arapskom. Uz informacije o azilu u RH, tu su migrantima na raspolaganju i zemljovidi s ucrtanim ‘opasnim područjima’ koja nisu razminirana, rječnici, kontakti…

‘Informacijama’ o ‘brutalnosti’ hrvatske policije koja, zamislite, vraća one koji protuzakonito prelaze državnu granicu, koja postupa sukladno ovlastima prema onim agresivnijima, opskrbljuju se i domaći i strani mediji. Mađari su davno taj problem riješili, a nedavnim protjerivanjem Soroseve organizacije ‘Otvoreno društvo’ iz Mađarske Viktor Orbán je stavio ‘točku na i’. Kod nas čak i dopisnici sa zapada moraliziraju o toj temi, pozivajući se na ‘ljudska prava’, ‘pravo na azil’, ‘otvorene granice’. Jedan od njih, čuven po tome što je 90-ih razotkriven kao suradnik KOS-a zadužen za crkvu u Hrvata, neki dan u kolumni plaće nad kršenjem ljudskih prava.

R. Valdec

Prije više od tri godine ‘otvorio’ sam kod nas temu o prijetnji vala migranata Hrvatskoj i Europi. Od onda, obišao sam nekoliko puta Irak, Siriju, Tursku, Grčku…, pa preko Makedonije, Srbije, Mađarske i Hrvatske za migrantima preko cijele Europe došao do Švedske. I odavno pisao o tome kako migrantski val, ova ‘seoba naroda’ nije nikakva stihijska, spontana pojava, već pomno organizirana operacija u koju su uključeni i od koje profitiraju mnogi razni centri, svaki na svoj način.

Usklađeni napadi na hrvatsku policiju iz stranih i ponajviše domaćih medija dobrim su dijelom i motivirani tim profitima. A u svemu tome nikom da padne na pamet postaviti pitanje – čemu onda služe granice? Uporno nazivanje migranata prognanicima uvreda je za naše ratne progranike od kojih je većina, koja nije bila sposobna za ratovanje, godine do oslobađanja svojih domova provela u prognaništvu na slobodnom teritoriiju da bi se potom, kada su oslobođeni, vratila u svoje kuće. Uvreda je i za stotine tisuća Sirijaca koji su, od kada je u njihovoj domovini krenuo kaos, bili prisiljeni spašavati žive glave od pomahnitalih islamista sklanjajući se na teritorije Sirije koji su bili pod vlašću izabrane vlasti ili u susjedne države – Tursku, Libanon ili Jordan. Kako je koji dio zemlje oslobađan od zlotvora, oni su se vraćali kući. Osobno sam svjedočio povratku Kurda – žena, djece i staraca, u Kobane. Vojno sposobni muškarci ostali su u okruženom gradu i nadljuskom snagom ga uspjeli obraniti od ISIL-a, a čim je opasnost prošla, u potpuno razrušeni grad vratila se većina izbjeglih koji su strpljivo čekali tek dvadesetak kilometara dalje, u kampovima uz granicu na teritoriju Turske. Naime, premda sam to već puno puta napisao, valja ponoviti – više od 90 posto migranata koji navaljuju u Europu su vojno sposobni muškarci u dobi od 18 do 40 godina.

Iako je na početku vala bilo puno Siriijaca i Iračana, ubrzo su većinom postali Afganistanci, Pakistanci, ljudi iz Bangladeša, država srednje i sjeverne Afrike. No mediji su se iz petnih žila trudili sakriti tu činjenicu uporno na naslovnice stavljajući fotografije žena i djece. Brojni su primjeri u kojima su djeca medijski zloupotrebljena kako bi se javnost senzibilizirala i okrenula protiv vlasti u vlastitim državama koje su željele zaštititi svoje granice – od malog Alan Kurdia čije je mrtvo tijelo more izbacilo na neku tursku plažu i kojeg su fotoreporteri mrtvog namještali kako bi dobili što potresnije fotografije, preko sirijske ili iračke žene s djetetom koja s Reutersove fotografije zapomaže na željezničkoj pruzi u Mađarskoj dok ih muškarac ‘svojim tijelom hrabro štiti od zlih mađarskih policajaca’. Doista potresna fotografija osvojila je i brojne nagrade i postala globalno popularna, za razliku od cijelog video uratka koji, zapravo, pokazuje što se tamo dogodilo.

Screenshot/Twitter

I kod nas su pokušali istom taktikom strvinareći nad nesretnom pogibijom afganistanske djevojčice Madine koja je u Srbiji tragično stradala u naletu vlaka dok se cijela obitelj vraćala nakon neuspjelog pokušaja ilegalnog prelaska hrvatske državne granice. Za njenu smrt aktivisti organizacije ‘Are You Syrious?’ odmah su okrivili hrvatsku policiju, a na njihovu su se podvalu nakačili gotovo svi mediji. I iako je istraga pokazala da nije bilo nepravilnosti u policijskom postupanju i da se tragedija zbila na srpskom teritoriju, još danas njenu fotografiju ‘nabijaju na nos’ i našoj policiji i građanima, a jedan od ključnih ljudi cijele ‘operacije Madina’ , Gordan Bosanac iz CMS-a, za nagradu je izabran u ‘Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija’!

Umreženi su svi – od lokalnih organizacija i nevladinih udruga i inicijativa, preko raznih međunarodnih zaklada i organizacija, do vlada pojedinih država. I iako sam dobro znao kako je cijela priča s migrantima pažljivo orkestrirana, prije tri sam se godine u Srbiji prvi put dočepao i konkretnog dokaza.

R. Valdec

U Kanjiži, blizu mađarske granice, nakon što su Mađari zatvorili prijelaze, stvorio se čep. Posve slučajno, namjeravajući samo kupiti cigarete na kiosku u gradskom parku, u kojem su po travi zalegle stotine migranata, prišla mi je uplašena djevojka, kasnije će mi ispričati da je Sirijka iz Alepa. Na engleskom me upitala može li imati povjerenja u ljude, trojicu koji su nešto raspravljali s ostatkom njenog društva, dvojicom mladića i još dvije djevojke s djecom. Kazala je kako im ta trojica obećavaju da će ih kombijem prebaciti u Mađarsku po, njima znanim putovima za, naravno, pozamašni iznos. Vidjevši da je riječ o trojici lokalnih Roma kriminogenog izgleda i sjećajući se priča o tome kako slični često natrpaju pun kombi migranata koje odvezu do prve šume, prebiju ih i opljačkaju, savjetovao sam joj da ne prihvati njihovu ponudu i objasnio jedini, tada mogući siguran način za odlazak u željenu im Njemačku – autobusom do Šida, pa organizirano preko Hrvatske i Slovenije dalje, sve do Njemačke. Zahvalila je i poslušala me, a razmijenili smo i brojeve mobitela.

Iste večeri me nazvala i iscrpno informirala kako su stigli u Šid. Sutradan iz Hrvatske, iz Osijeka opet, potom iz vlaka koji ih je preko Mađarske odveo u Austriju. Zvala je još nekoliko puta, iz Austrije i napokon iz Münchena u Njemačkoj kada sam se već vratio u kući Hrvatsku. Broj njenog mobitela bio je turski i bilo je jasno da je, samo na te razgovore sa mnom potrošila bogatstvo. Bilo mi je, jasno, odmah sumnjivo – ukoliko je broj prepaid – koliko je stotina ili tisuća eura moralo biti u njega napucano da bi se nesmetano mogli trošiti na putu preko pola Europe? Izbjeglici iz Sirije bez adrese niti jedan turski mobilni operater ne bi odobrio ugovor na pretplatu. Stoga sam pokušao, nakon nekoliko dana, nazvati ja nju, da zadovoljim znatiželju. No odgovarao je automat mobilne kompanije. Turske.

R. Valdec

‘U tom slučaju, SIM kartica i uređaj nisu u Njemačkoj već u Turskoj’, objasnio mi je prijatelj iz jedne naše kompanije.

Priča mi se krenula odmatati. Po dolasku na cilj, SIM kartica dobivena u Turskoj vraćena je vlasniku. A sve će se posložiti mjesecima nakon toga. U Istanbulu, znanca Turčina sam zamolio da nazove taj broj, pa ako se netko javi, pokuša detektirati gdje je ta osoba zapravo i tko je. Rado mi je ispunio želju – nazvao, pozdravio se s nekim i na turskom strogo pitao – ‘Gdje ste?’. Pa nakon toga prekinuo.

‘Muški glas. Odgovorio mi je da su prešli u Srbiju!’.

Autor:Robert Valdec/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari