Pratite nas

Feljton

Zašto su prije Oluje ubijeni bošnjački ministar i hrvatski general

Objavljeno

na

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna. Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, piše Jozo Pavković/večernji.ba

Misteriozni atentati

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem. Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana.

Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH. U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište.

Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe. Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč.

“Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja. Počela je Oluja.

Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika. Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne.

“Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani. S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme. Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici.

Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom. Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah

Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu. Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi. Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća. Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika. Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja. Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica. Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću. Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije. Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema.

Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom. Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca… U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković/večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić na svom brodu Free Lancer

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Nastavak:

Ta obostrana razmišljanja i prihvaćanja udarile su temelj buduće nazivu Hrvatsko nacionalno izmirenje koje se ističe kao zamisao profesora dr.Franje Tuđmana , prilikom provođenja referenduma 1990.god. za izdvajanje Republike Hrvatske iz komunističke Jugoslavije.

Dok je bio živ general Drinjanin znao je naglašavati preko glasila hrvatskog narodnog otpora, obrane i revije  to mjesečnika Drine. On je govorio ako vam moje ime smeta u borbi za ponovnu obnovu hrvatske države nemojte ga spominjati, jer je neprijatelj lažno mene optuživao jer sam stvarao i branio NDH.

U slučaju provođenja referenduma 1990.god. nije bilo prikladno isticati sve ono što je general vitez u borbi za državu Hrvatsku činio i dugogodišnje pisao u Obrani i Drini, koji izlaze u Španjolskoj od 1960.god. Zato profesor dr. Franjo Tuđman u tom vremenu preuzimlje na sebe svu političku odgovornost u teškim okolnostima izdvajanja Republike Hrvatske iz tadašnje komunističke Jugoslavije.

U tom svom razmišljanju i radu on traži suputnike koje je poznavao kao vjerne državotvorne borce u hrvatskoj političkoj, rodoljubnoj emigraciji.

Kroz desetljeća pratio je Drina press pisanje jer ona mudra i pametna izreka je glasila: U mirno doba više vrijedi reći i napisati, pametnu,  mudru i dalekovidnu rečenicu u prilog ponovne borbe za slobodu i državu Hrvatsku, nego u ratu stotine granata.

Takva misao pokrenula je profesora povjesti dr.Franju Tuđmana, da počme pisati knjige kao što su bile; Mali narodi i velike ideje, naslov je glasio, osobno sam istu pročitao, kao i druge dvije, a to su bile, druga govori Žrtve drugog svjetskog rata i treća govori Bespuće., koja razlaže o veliko srpskim lažima i izmišljotinama o ustaškom radnom logoru, koji je stvoren da one ljude i organizacije koje ruše volju Hrvatskog naroda tj. proglašenu NDH te napisane i objavljene knjige su izazvale  neograničenu mržnju i progone na profesora povijesti dr. Franju Tuđmana od strane komunističkih vlastodržaca u titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Tako je bilo i sa drugima koji su se usudili pisat, govorit, istinu o stanju hrvatskog naroda , koji se sustavno uništava u svim oblicima Hrvatskog nacionalnog života u titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Riječi dr. Franje Tuđmana koji je započeo izlagati srpskim generalim u Beogradu; Zašto osuđujete hrvatski narod da je zločinački , oni su njemu odgovorili , rad i komunističke partije kojoj mi pripadamo a i ti tj, Jugoslavije.

Dr. Franjo Tuđman, njima srpskim generalima uzvraća, ako je to tako onda ja više ne mogu toj K.P.J. pripadati, jer njena lažna izmišljanja i optuživanja su mene zavodili protiv mog Hrvatskog naroda, ali od sada ne mogu više jer ja sam počeo praviti usporedbe i razlikovat pojmove o potrebi rušenja velikosrpske zamisli o stvaranju velike Srbije na tlu povjesni hrvatski zemalja .

Tu izjavu prenosi tiskara hrvatskih boraca u emigraciji 1964 godine koja postoji u Španjolskoj. Ta izjava profesora povijesti dr. Franje Tuđmana širi se od čovjeka do čovjeka u Hrvatskom narodu; a djeluje kao živa bomba u rušenju sklepane lažno i nelogično komunističke Jugoslavije na čelu lažno ubačenog na čelo K.P.J Tita.

Prva knjiga napisana je po dr.Franji Tuđmanu, Mali narodi i velike ideje; veliki naroda na tlu Europe, kako su jedne zemlje i sisteme uništiti i sebi pokoriti, a mali narodi ostaju nezapaženi u tim narodima pa tako mali Hrvatski narod ostaje neuvažen u prvom svjetskom ratu kao i drugom.

Bilo je upozorenja, kako sam naprijed naglasio ali su ondašnji političari vodili Hrvatski narod sa uvjerenjem da nismo u stanju opstat kao narod živući na tlu hrvatskih povjesnih zemalja . od tadašnjih povjesnih vremena do današnjih u Hrvatskom narodu, neznatna manjina vjeruje u neku novu sklepanu Jugoslaviju. U tom Srpska pravoslavna crkva, uvjerava vjernike pravoslavne vjere da su srbi a to je velika laž i izmišljotina. Zato moramo razuvjeriti vjernike da je njihova pripadnost Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojima je put, da se ugledaju u svoje predčasnike o kojim sam već naglašavao naprijed u izlaganju.

Sve je teklo logično i snošljivo, dok nije dr.Ante Starčević  u skupštini Mađarske naglasio; poznatu izreku Hrvati su starodržavnički narod, zato mi kao narod ne možemo opstat u zajedničkoj carevini Pešte, Beča i Beograda. Ban Khuen Hedervari; toj ideji i istini hrvatskog naroda u povjesnoj prošlosti o kojoj sam opširno naglašavao. Misli se suprostaviti, te daje zakonsko pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hrvatske pravoslavne vjernike razuvjeri o svojoj vjerskoj pripadnosti, ali ban Hedervari udara klicu razdora među Hrvatske pravoslavne vjernike, jer ljudi se daju povesti za životnim potrebama i nagradama, a to njima omogučuje Beogradska vlast, koja donosi svoje zakone na tlu dobiveni u posjed hrvatski povjesni zemalja uz pomoć Engleske, Francuske i Amerike. To je bilo u doba prve Jugoslavije kad još gore u doba stvaranja i vladanja u komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita.

Tako velikosrpsko vladanje i ponašanje nad porobljenim hrvatskim narodom poslije prvog i drugog svjetskog rata. Kasnije Musolini je zamislio ideologiju obnavljanja Rimskog carstva, jedan narod, jedan vođa, jedna zastava; svi za jednog jedan za sve.

Frano Cigić

Hitler je zamislio ideologiju stvaranja nove Europe. Stvaranje bogatstva ,  mora biti pravno dokazano. Krađa, kriminal, kažnjavan, zakone kršit je kažnjavano. Bogatstvo i bankarstvo kontrolirano, socialno nacionalno pravo za sve osigurano. To se zvala ideologija social nacional sistem uređenja i narodima upravljanja.

Ideologija slobodnog tržišta tj.prohod robe, novca, ljudi i kultura slobodna je sa jednog kraja svijeta do drugog kraja svijeta. Vjere su sve slobodne pripovjedat, a ljudi su rasno svi ravnopravni; te četvrta ideološka zamisao: komunistička internacionala sa crvenom petokrakom, zavladati sa svih 5 kontinenata ovog svijeta.

Veliko srpska ideologija osvajanja hrvatski povjesni zemalja  nije obiležena imenom i vladanjem, a to se zove Fašizam, taj osvajački i veliko srpski ideološki zamisao , do današnji dana želi se nametnuti Hrvatskom narodu.; jer je iskoristio svjetsko političko gibanje u kontinenatalnoj Europi gdje je započeo drugi svjetski rat.  Kako sam naglašavao naprijed zašto se to dogodilo.

U tom vremenu hrvatski narod , bio je razapet među ideološki svjetski a posebno europski narodi. NDH je proglašena 10.travnja 1941.god. nije bila kakvu je hrvatski narod zaslužio, kakvu je želio. Nije bila niti sasvim svoja; bila je napadnuta, sa strane četnički bandi do zubi naoružani, predvođenim profesionalnim oficirima raspadajuće kraljevine Jugoslavije., a pomagana od strane Engleza i Amerike.

Bilo je pravo i potreba, volja i odraz hrvatskog naroda branit novo proglašenu NDH, jer u tom momentu Njemačka vojna sila ruši kraljevinu, sklepanu od 3 razločita naroda, po ničem slična da bi se moglo u toj državi živjet zajedno;

ali to nije smetalo u to doba na vlasti vođe ideologije fašističke i i social nacionalističke. Oni su po svaku cijnu željeli kraljevinu sklepanu državu od tri različita naroda i imati u savezu sile osovine, tako da bi vojska sile osovine imala slobodno kretanje po toj sklepanoj velikosrpskom državnom tvorevinom; te sile trojne osovine bile su iznenađene: one stvaraju novi plan razbijanja , te veliko srpske državne tvorevine sastavljene poslije završetka prvog svjetskog rata uz volju i priznanje pobjednika nad austrougarskom carevinom, o tom sam već naprijedslučaj tog događaja opisao.

A sada se govori i radi o razbijanju po šavovima te umjetno stvorene veliko srpske državne tvorevine na tlu jugoistočne europe i srednjoeuropskih zemalja; Hrvatskom i Slovenijom, koje su stoljećima bile u sastavu austrougarske carevine.

Engleska, Francuska već je bila ratno poražena ali USA staje uz Englesku, kao bi na koncu USA snaga uspjela pobjediti silu osovine; to gore naglašeno o razbijanju stvorenog saveza sile osovine, te u kratkom razdoblju istog rušenog , po špijunaži sa kojom je surađivala srpska pravoslavna crkva.

27.3.1941. godine velike demonstracije se pojavljuju u Beogradu protiv stvorenog saveza sa silom osovine i kraljevskom velikosrpskom vladom.

Na tim demonstracijama se uzvikivalo ; dolje potpisani savez sa silom osovinom, zato bolje rat, nego pakt, bolje grob, nego rob. Tu je sve počelo, a vojna sila njemačke sa avionima zvane Štuke napadaju Beograd, a njemačka vojska napada jugoslaviju, koja će biti poražena u roku nedjelju dana. Ali sam već naprijed napisao; u politici griješiti ravno je krvoproliću i na tom počinje krvoproliće, o kojem sam naglasio, da su četnici uzvratili svojim zvjerstvom nad hrvatskim narodom, da pale, progone, i zvjerski ubijanjem na tlu , novoproglašene NDH. koja se prostirala u svojim povjesnim tisućugodišnjim granicama.

Već sam rekao da NDH nije bila sasvim svoja. Od dva zla biralo je ustaško vodstvo, prihvatiti savjet, koji je glasio; proglasite državnu nezavisnost, prije ulaska njemačke vojske na tlo hrvatski povjesni zemalja, tako laži i izmišljotine neprijatelj hrvatskog naroda su suprotne istini zbivanja, da su talijani na čelu Musolinija i Nijemci na čelu Hitlera stvorile nezavisnu državu Hrvatsku.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić - Posjet Bleiburgu 2007. godine.

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Peti dio.

Nastavak:

Oni koji su Hrvatsku državu stvarali i u hrvatskom bratoubilačkom ratu, rušili između 10.travnja 1941.god. do 15. svibnja 1945.god. stvarali su komunističku Jugoslaviju na čelu Tita. To je teška pogreška bila hrvatskih komunista; tako da smo postali roblje i plijen tuđinaca i tuđinski ideologija. Jedni i drugi, i oni koji su hrvatsku stvarali a to su bili ustaše sa poznatim ustaškim državničkim načelima i oni hrvatski komunisti, koji su vjerovali da će im komunistička ideologija i komunistička Jugoslavija donijet sreću, slobodu i blagostanje, a donijela je njima i njihovom hrvatskom narodu: nezapamćeno uništenje, zlostavljanje, pljačkei slično. O tom sam naglašavao u više navrata mog izlaganja.

Ta sveopća hrvatska državotvorna misao je glasila: Nikada više hrvatskog bratoubilačkog rata, nikad više jedni u šumu a drugi na vlast, nego na dialog u Hrvatski sabor; gdje se kroje zakoni za sve građane Hrvatske, a hrvatski vojnici, da ne budu stranački uzrupatori; nego na granici hrvatske države u obrani Hrvatske države i njenog hrvatskog naroda i svih njenih građana.

Ta misao se širila od osobe do osobe, kao što je bio već poznat dr.Franjo Tuđman, Petar Šegodin, i tisuće drugih među, porobljenim hrvatskim narodom, u komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita. Ta i takva situacija, okuplja masovni pokret u hrvatskom narodu.; koncem šezdesetih ističu se ljudi preko Hrvatske matice i Hrvatskog lista; kao što je Vlado Gotovac, Marko Veselica, Budiša i stotine drugih, kao što je bio Bruno Bušić, surađujući u Hrvatskom listu.

1971. god. Tito je bio prisiljen radi očuvanja komunističke jugoslavije, da sa policijom i vojskom uguši masovni pokret u Hrvatskoj koji je zahtjevao ravnopravnost Hrvatskog naroda u komunističkoj titovoj Jugoslaviji.

Hrvatsko proljeće

Hrvatsko proljeće

U to vrijeme, čišćenja, progona, gubljenja posla, koji su prihvaćali i podržavali masovni pokret u komunističkoj tadašnjoj Hrvatskoj; smatra se da je tom prilikom na razne načine zatvorskim dugogodišnjim kaznama, kao Vlado Gotovac, Marko Veselica, Budiša, i drugi, te su drugi tridesetak tisuća dali u nemilost gubljenje posla i slično. Treći bježe ilegalno preko granice, kao što je pokojni Bruno Bušić, svojevremeni suradnik sa dr.Franjom Tuđmanom u radničkom pokretu u bivšoj Jugoslaviji. Franjo Mikulić, Švarc Markus: to su bili novi ljudi u hrvatskoj političkoj emigraciji.

Masovni pokret tj. Hrvatskim proljećem je još jednom pokušao reći u porobljenoj domovini pod komunističkom upravom u mnogo nacionalnoj Jugoslaviji u jugoistočnoj Europi na čelu Tita. Hrvati su poznat narod starodržavnički. Ljudi svojevremeni idealisti, komunisti počeli su dolaziti do uvjerenja da njima i hrvatskom narodu, komunistička Jugoslavija donijela robstvo i počeli su se buditi.

Hrvatski komunisti idealisti, dolaze do uvjerenja da smo narod poznat starodržavnički narod. Komunistička Višenarodna različita u svim narodnim saznanjima, donijela je robstvo hrvatskom narodu, zato se oni počimlju bunit i borit za Hrvatsku državu.

Ja sam odlučio u 88.god životne dobi od ranog djetinjstva moja sjećanja i razlozi koji su nas vodili, radi istine, pravde, slobode, za koju je bilo vrijedno živjet, raditi, mrijeti za sve navedeno, jer sam davno čuo i pročitao , koju Katolička crkva naglašava; samo istina će nas spasiti, a to je Isus Krist naglasio dok je na križu izdisao. Zato je se uvijek vrijedno te izreke sjećati, za istu raditi, živjeti i mrijeti. Jer hrvatski je narod istina kao je u više naglašavanja rečeno, u hrvatskoj političkoj državotvornoj i opće nacionalnoj; pojavljuje se osoba, koja je naglašavalo i prihvaćala hrvatske komuniste idealiste, a ne hrvatske komuniste iz nužde, jer takvih je u hrvatskom narodu uvijek bilo, kao što je bio slučaj više navrata kroz povjest Hrvatskog naroda, o tom sam već pisao, slučaj napuštanja Hrvatske kraljevske krune.

Ti hrvatski komunisti idealisti nastavljali su svoju misiju, koja je potresala titovu sklapanu višenarodnu Jugoslaviju na području jugoistočne Europe.

Povjesničar dr.Franjo Tuđman počinje prvi, bivši fanatik komunističke ideologije, komesar i general  te logije u Jugoslavenskoj vojsci. On postavlja pitanje srpskim generalima- Zašto osuđujete hrvatski narod lažno i smišljeno, da je hrvatski narod zločinački kad znate da nije.?

Oni njemu odgovaraju, da to čine u ime K.p. Jugoslavije, on njima uzvraća, ako je to tako onda ja ne mogu pripadati toj partiji.

Tuđman kao i Petar Šegedin, počinje pisat knjige, koje su govorile o potrebi, pravoj istini hrvatskog naroda. Vrlo poznati i staknuti general vitez Vjekoslav Luburić u borbi i obrani NDH daje proglas koji je stavio u razmišljanje sve dobronamjerne hrvatske državotvorne rodoljube: oni koji smo stvarali i branili NDH i oni koji su je obarali u ime komunističke Jugoslavije. Na koncu i jedni i drugi postadosmo roblje tuđinaca. Ta izjava dodatno je utjecala u rušenju Jugoslavije. Te jedni i drugi nastavljaju kršit započetu misiju.

Savka Dabčević Kučar – Trg Republike 1971.

To je urodilo zahtjevima za poboljšanje hrvatske nacionalne i gospodarske slobode, na čelu ti zahtjeva; pojavljuje se Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo; tito je njima obećao, da i on sam vidi tu potrebu njihovog plana, kako bi se komunistička Jugoslavija sačuvala.  Kako je naprijed naglašeno  da i najmanje dopuštanje hrvatskim državotvornim ljudima slobodnog mišljenja i rasuđivanja potresa komunističku Jugoslaviju.

K.P. Jugoslavije na čelu tita zavodi strog nazor vladavine komunističke partije na čelu tita, ali zavodi stroge progone hrvatskih državotvorni istaknutih rodoljuba o kojima sam već pisao.

Tito u isto vrijeme prihvaća prijedlog Đemal Bijedića, da on ne mora znati da ima 900000 ljudi muslimana neopredjeljeni , oni žele imati svoje pravo ime, da pripadaju muslimanskoj vjeri. Drugo Đemal Bijedić Titu predlaže: te kaže Tito; ti moraš uvažit Hercegovce ili će te oni uništiti skupa sa komunističkom Jugoslavijom.

Tito je o tom svemu razmišljao tj želio svoje djelo stvaranja višenacionalne komunističke Jugoslavije sačuvat i zato on donosi gospodarske i političke reforme u dogovoru sa Edvard Kardeljom, poznatim slavoncem znanstvenikom za reforme u komunističkoj Jugoslaviji u prošlosti, pa tito misli biti će njegovi prijedlozi korisni za spašavanje potrešene komunističke Jugolsavije u znakom Hrvatskog proljeća stvorene.

Tito donosiradničko samoupravljanje, koje će ostvariti gospodarsko stanje putem: tko je Jugoslovenac ostvario dio zarađenog novca njemu pripada. Drugo hrvatski jezik izjednačuje u početnom nazivu.

Treće uvodi sa crvenim pasošima posao dobivat u zapadnim europskim zemljam, a posebno ta mogućnost postoji u zapadnoj njemačkoj i austriji; uz te radnike, dodati svaki sedmi radnik dobiva mjesečnu plaću od UDBE, koja ima dužnost, zadatak da vodi računa i uviđa sa kim se ti radnici druže, šta čitaju i slično. Tako da na iste ne bi djelovala Hrvatska državotvorna politička emigracija u koliko se takav slučaj prijavi.

Ti radnici su putovali kući za Božić, Uskrs, godišnji odmor ili obiteljske prigode. Onda bi njih pozvao unutrašnji odsjek na ispit, da čuju u njihovom životu, radu i ponašanju, po pitanju šta čitaju, i zašto, s kim o čemu razgovaraju, dok su van Jugoslavije.

Ako utvrde da je nešto protiv Jugoslavije i Tita, istima se oduzima crveni pasoš, to znači gubitak posla u njemačkoj, to znači za dotičnog ostat bez 2000 maraka mjesečno. Zato su pasošari izabrali šutnju i susrete sa emigrantima u zapadnim zemljama slobodnog svijeta.

Teško zarađeni novac pasošari su slali svojima u komunističkoj Jugolsaviji , tamo su gradili kuće i slično, novac teško zarađen u slobodnoj Europi , stizao je u Jugo banku a tako je bilo i sa novcem dobivenog od turizma ili na bilo koji način poslanog novca od raseljeni ili izbjegli Hrvata diljem svijeta.

Tako je komunistička Jugoslavija počela naglo bolje živjet. Narod odjednom počep Tita slavit kao mudra državnika, sve se to odvijalo uz volju zapadnog svijeta i njihovo odobrenje.

Kako bi komunističku Jugoslaviju sačuvali na čelu Tita. To sve teklo je djelomično u privremenom spašavanju Jugoslavije. Tito konačno umire, a jugoslavija će ubrzano gubiti stečenu reformu u očima hrvatskog naroda.

Knjiga – Pisma Vjekoslava Maksa Luburića

General Luburić vitez HOSa nastavlja sa svojim vizionim mislima te nastavlja i kaže: Politika nije statična stvar, nego dinamična pojava u datom vremenu svjetski politički i gospodarski zbivanja, a hrvatski je narod živa istina koja traži načina kako bi obstao i živio na tlu hrvatski povjesni zemalja, a to može jedino u samostalnoj državi Hrvatskoj, koja će osigurat život svim građanima hrvatske. Zato, nikad više jedni u šumu, a drugi na vlast, nego na dijalog u Hrvatski sabor; gdje se kroje zakoni i prava za sve građane Hrvatske.

Hrvatski budući vojnici i sadašnji borci za slobodu i državnu nezavisnost; da ne budu stranački , uzurpatori, nosioci vlast, nego sluge domovine na granici Hrvatske države. Tako nam Bog pomogao, tako da više ne bude ustaško partizanskog rata, među hrvatskim narodom.

Profesor povijesti i general (komesar) komunističke ideologije; gornju izjavu i viziju generala HOS viteza Maksa Luburića a u njegovoj drugoj emigraciji zvanog Drinjanina. Obojica vizionara kako nastavit sa borbom za hrvatsku, gdje će jedino Bog i hrvatski narod živjet na tlu hrvatski zemalja uz sve građane nacionalnih manjina.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Peti dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori