Pratite nas

Politički rentgen

ZAŠTO JE PLENKOVIĆ TREBAO PREŠUTJETI KANDIDATURU BRUNE ESIH?

Objavljeno

na

Danas, nekoliko dana nakon kandidature Brune Esih za gradonačelnicu Zagreba i vrlo oštrog istupa Andreja Plenkovića koji je tu kandidaturu osudio, vidljiva je lavina medijskog reagiranja koja bi se u konačnici mogla slomiti baš na leđima samog Plenkovića.

Iz ovog slučaja vidimo da HDZ-ovo biračko tijelo nije sastavljeno od amorfne mase klimoglavaca, poslušnika koji će slijepo slijediti dekret „velikog vođe“, vidimo da su politički procesi buđenja nacionalne svijesti pokrenuti unutar zadnjih pet godina nezaustavljivi, nužni i nadasve korisni za budućnost Hrvatske. Ako ništa drugo ti procesi su legitimna politička činjenica koju bi svaki razuman političar morao akceptirati. Nevjerojatan broj negativnih komentara koji prate Andreje Plenkovića od trenutka kada se pojavio u vrhu hrvatske politike, poglavito komentara na među mrežnim stranicama nakon svake vijesti o njegovim aktivnostima, zadnjih dana se stostruko povećao. Hrvatska je zemlja apsurda, pa smo sada svjedoci najvećeg apsurda, svjedoci smo činjenice da Plenkovića brane notorne Modrić, Lovrić i ostale perjanice medijskog vučjeg čopora, koje su plaćene reagirati čim nanjuše makar i kaplju hrvatske suverenističke krvi. Postoji teorija da je apologetika Plenkoviću u lijevim mainstream medijima smišljena baš zbog proizvodnje što većeg razdora unutar HDZ-a i sad im je kandidatura Brune Esih, „ekstremne desničarke“ dala novi vjetar u leđa u leđa za tu prljavu rabotu. Iz umjerenih krugova koji podržavaju Andreja Plenkovića mogu se čak čuti tvrdnje da je Bruna Esih ubačeni agent na zadatku razbijanja HDZ-a i Plenkovića, a poglavito na razbijanju kakve takve političke stabilnosti u zemlji.

Svi napadi vučjeg čopora iz tog legla na politike Tomislava Karamarka, razumnim analitičarima koji poznaju strukturu, genezu i koji poznaju gazde vučjeg čopora, bili su svojevremeno zapravo dokaz da je Karamarko dobar, a ne loš, bili su dokaz da je Predsjednica Grabar-Kitarović dobra, a ne loša. Mrzitelji iz tog vučjeg čopora zapravo su bili najbolji odvjetnici Karamarka i Predsjednice, odvjetnici koji su nam otvorili oči, probudili nam savjest i rekli da moramo dati glas upravo onima koje vučji čopor želi rastrgati.

Danas taj isti vučji čopor piše panegirike Andreju Plenkoviću samo zato, jer se Plenković usudio pokazati zube jednoj neporočnoj dami Bruni Esih i njenom iskrenom prijatelju, bivšem ministru hrvatske kulture Zlatku Hasanbegoviću. Hvale ga, jer je pokazao zube svima onima koji ne misle slijediti politike dekreta „velikih vođa“, hvale ga, jer suvereniste želi pretvoriti u stranačke poslušnike, jer je ognjištare zatvorio u desničarski politički rezervat. Napadaju i napadat će sve žešće Brunu Esih tvrdeći da ona proizvodi razdor u HDZ-u, a razdor proizvode upravo kolovođe vučjeg čopora.

Tko vjeruje Lovrićki, Modrićki i Pupavcu neka slobodno zaokruži izbor Andreja Plenkovića, Dragu Prgometa, tko vjeruje tim plaćenicima neka slobodno osudi kandidaturu Brune Esih!?
Bruna Esih nije sama sebe kandidirala na izbornoj listi HDZ-a na prošlim parlamentarnim izborima, nije pisala zamolbe Plenkoviću da joj pomogne pri njenoj startnoj odluci baviti se politikom. HDZ-ovi analitičari shvatili su politički potencijal Brune Esih sposobne mlade znanstvenice, medijski eksponirane u ulozi Predsjedničine izaslanice, shvatili su realnu snagu kršćansko demokratskog korpusa HDZ-ovog elektorata i shvatili su da ne će dobiti izbore ukoliko budu išli u drastičan obračun s Karamarkovim politikama ne stavljajući nikoga na liste iz toga kruga koji je HDZ-u donio pet značajnih pobjeda u nezaustavljivom nizu. Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i ostali kandidati tog svjetonazora stavljeni su na liste isključivo iz oportunih razloga, stavljeni su zbog toga, jer bez njih HDZ ne bi dobio zadnje izbore.

Tu činjenicu shvatili su i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, ali u sebi su gajili opravdanu nadu sa odgovornošću prema svojim biračima koji su dali svoj glas upravo njima, da ih Plenković nakon ostvarenih izvanrednih preferencijalnih rezultata ne će imati snage marginalizirati. Očekivali su ono što je suštinski u skladu s pravilima političke igre, očekivali su nagradu za trud i rezultate, očekivali su imenovanja, a ne marginalizaciju. Netko kaže kako je dovoljna nagrada činjenica što su postali saborski zastupnici! Pitanje je kolika je danas nagrada i čast biti saborski zastupnik kada svjedočimo iz dana u šta se stvarno Hrvatski sabor pretvorio. Gotovo sam siguran da se Bruna Esih nije upustila u političku avanturu kandidirati se na listi HDZ-a da bi nakon sjajnog izbornog rezultata postala poslušna HDZ-ova klimoglavka u Hrvatskom saboru. Njeni potencijali koje je osobno jako dobro procijenila , a osobito njeni potencijali u sinergiji s političkim i svjetonazorskim potencijalima Zlatka Hasanbegovića daleko nadmašuju ulogu smokvinog lista koju su imali na listama HDZ-a kako bi privukli birače desne HDZ-ove frakcije.

Istina je da i Andrej Plenković ima politički legitimitet birati svoje najbliže suradnike i ministre po svojoj viziji politika koje želi provoditi. Ali na čemu počiva taj legitimitet kada je gola činjenica da je Plenković na zadnjim parlamentarnim izborima dobio čak 75 000 glasova manje od Karamarka i tek dva mandata više u odnosu na svog prethodnika. Usuđujem se kazati da su tih 75 000 glasova minusa, ljudi koji su bojkotirali izbore, sve redom glasovi izvornih HDZ-ovih članova koji su shvatili da će Hasanbegović, Esih i ostali domoljubi nakon izbora biti „odstrijeljeni“. Gdje su korijeni Plenkovićevog legitimiteta? Naravno, on vuče korijene iz činjenice pobjede na unutarstranačkim izborima na kojima je dobio veću potporu od Karamarka. Je li to doista istina? Je li istina da je Plenković stvarno dobio ogroman broj potpisa za kandidaturu i preko 93 000 glasova na unutarstranačkim izborima? Neki dobro obavješteni krugovi iz same baze HDZ-a govore sasvim suprotno i tvrde da se radi o eklatantnom izbornom inženjeringu u kojemu su zapravo kopirane Karamarkove kandidacijske liste? O tome se javno pričalo na svakom uglu, u svakoj birtiji. Možemo li povjerovati tim izvorima i pričama? Ne moramo slijepo vjerovati u tu recentnu teoriju prijevare, ali imamo eklatantan dokaz iz 2002. godine kada je dokazana krađa na HDZ-ovim unutarstranačkim izborima. Imamo dokaz da je krađom glasova Pašalić uklonjen, a instaliran slavni Sanader, a sjećamo se i drugih primjera, poglavito kako je prošao prof. Hebrang u sličnim slučajevima. Dakle imamo presedan, imamo dokazanu praksu i s razlogom možemo izraziti sumnju. Pogotovo s toga, jer je bila poznata teorija da Plenković nikako ne smije dobiti manju potporu na unutarstranačkim izborima od Tomislava Karamarka s obzirom da nije imao protukandidata. Virtualni protukandidat Plenkoviću na unutar stranačkim izborima bio je zapravo Karamarko, odnosno Karamarkove ognjištarske politike, a mogući „poraz“ od Karamarka predstavljen je kao najveća sramota!? Kako bi se izbjegla ta startna sramota, čini mi se, pribjeglo se svim inženjerijskim uhodanim metodama! Ali taj i takav inženjering obavlja se u svim strankama a dokaz tome je izbor notornog Beljaka u HSS-u, tako da to nije isključivo HDZ-ova ekskluziva. No bez obzira na ove igre i igrice Plenković faktički ima puni legitimitet voditi onu politiku kako je to sam zamislio.
A „sramota“ o kojoj svi šute zapravo se dogodila na parlamentarnim izborima, na izborima na kojima je Plenković dobio 75 000 glasova manje od Karamarka i to bi svakom razumnom političaru bila znakovita poruka. Zbog toga je notorna istina da dva mandata više i relativnu izbornu pobjedu, Plenković može zahvaliti preferencijalnim glasovima Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i domoljubnih kandidata. I onda se postavlja logično pitanje, tko je tu koga politički iskoristio!?
Kada se jednog lijepog dana vučji čopor okrene protiv Plenkovića, kao što se okrenuo protiv Sanadera nakon što je prvotno od njega stvorio Boga i faraona, možda će desnica Plenkoviću biti potrebna, a onda više do nje ne će moći doprijeti. Ali ako desnica nije potrebna Plenkoviću, apsolutno sam siguran da je desnica u ovim turbulentnim vremenima potrebna Hrvatskoj. To je ključni razlog zbog kojega je trebao prešutjeti i otrpjeti legitimnu kandidaturu Brune Esih, ukoliko u pozadini ne stoje puno kompleksniji razlozi o kojima imamo legitimno pravo promišljati.

Zbog čega je Drago Prgomet Plenkovićev najbolji kandidat za gradonačelnika Zagreba, a ujedno i nositelj lista za gradsku skupštinu?

Odgovor je jednostavan. Drago Prgomet je dokazano polivalentan igrač, on može i s lijevima i s desnima, s Titom i bez njega, s antifašistima i bez njih, dakle jedna loša kopija samog gradonačelnika Bandića. Što bi rekli, tipičan predstavnik Plenkovićeve centrističke politike ma šta to značilo. Prgometova dužnost je gotovo nemoguća misija pobijediti Bandića, to tvrde brojni relevantni analitičari, tako da je ostao plan moguće misije osvojiti što više mandata u gradskoj skupštini i s Bandićem nastaviti plodonosnu koaliciju. Prgomet to javno priznaje.
Ali svi zaboravljaju da ipak postoji čovjek koji može pobijediti Milana Bandića i svrgnuti ga s prijestolja. Njegovo ime je Dinko Cvitan! Ako postoje relevantni dokazi i politička volja za kazneni progon Bandića, Cvitan ih ne mora nužno aktivirati u ovom predizbornom ozračju kako to ne bi ispalo kao politički progon. Cvitan Bandića može rušiti i nakon osvojenog mandata. Šta bi se dogodilo u tom slučaju? S kime bi Prgomet tada koalirao u Gradskoj skupštini nakon neminovne propasti Bandić i njegove ? Prgomet zasigurno može sa gospođom Mrak Taritaš kandidatkinjom Vesne Pusić, a ni Bernardić mu nije uopće mrzak! Ne bi li to zapravo bio pilot projekt velike koalicije na nivou Zagreba za moguću veliku koaliciju na nacionalnoj razini, ako politička nužnost dovede do toga? Politička nužnost dovela je Andreja Plenkovića u vrlo nezavidnu situaciju. Ako pukne ljubav s Mostom, a za tu ljubav nitko iz Mosta nije dao čvrste garancije, Plenković mora povući nove poteze ukoliko želi ostati u Banskim dvorima. Mora potražiti nove koalicijske partnere, a s obzirom da ih na desnici nema, nužno će morati napraviti korak u lijevo, ma šta o tome mislili većinski HDZ-ovi birači.
Što bi se dogodilo da na izborima za grad Zagreb pobijedi Mrak Taritaš? Bi li tada HDZ i Bandić rušili Mrak na proračunu ili bi Prgomet koalirao s gospođom Mrak? Ne zna se, ali zna se da Drago Prgomet može sve zbog neke proklamirane stabilnosti grada i države, zbog Plenkovićeve ideje o nekom novom modelu Tuđmanove pomirbe koja se nikada nije dogodila.
Plenkovićevo oštro upozorenje o sankcijama za neposlušne nije bilo upereno isključivo protiv Brune Esih i Hasanbegovića. Čini mi se da je Plenković poslao snažnu poruku Andriji Mikuliću i Milijanu Brkiću. Prvi je gospodar zagrebačke infrastrukture HDZ-a, a drugi je apsolutni gospodar HDZ-ove infrastrukture i izborne baze na nacionalnoj razini. Milijan Brkić već dugo vremena ima karizmu kao HDZ-ov najvrjedniji radnik na terenu. Ukoliko bi njih dvojica, bez obzira na to šta se o njima misli, iskazali neposluh, HDZ bi u Zagrebu i na ovim lokalnim izborima diljem Hrvatske mogao pretrpjeti znatnu štetu.

I kada se čini da je ova kolumna neprijateljski uperena protiv Andreja Plenkovića valjalo bi ovaj tekst shvatiti kao opravdano upozorenje i zabrinutost onog dijela domoljubne Hrvatske koji ne žele da Plenković traži partnere na bespućima nelustrirane ljevice, nelustriranih aboliranih četnika i nelustriranih savjetnika koji su bili kreatori hrvatske pljačke stoljeća u vrijeme privatizacije i pretvorbe. Hrvatski domoljubi žele da Plenković izgradi takav HDZ koji će biti domoljuban, u kojemu će na odgovornim partnerskim funkcijama biti mjesta za Karamarka, Brunu Esih, Zlatka Hasanbegovića i sve one političare koji su pretrpjeli neviđene uvrjede mentalno komunističkih medija, koji su na svojim leđima iznjedrili niz velikih i značajnih pobjeda i koji su konačno pripremili put Plenkoviću za dolazak na funkciju koju sada obnaša. Preduvjet za takvo zajedništvo je konkretna dekomunizacija i dejugoslavenizacija Hrvatske, preduvijet za to zajedništvo je lustracija, otvaranje arhiva i dubinski iskreno suočavanje s prošlošću bez obzira na žrtve i posljedice koje bi mogli trpjeti pojedini „ugledni“ pojedinci s lijeve ili desne strane. Hrvatska je nažalost ostala posljednji bastion u post komunističkoj Europi koja nije obavila svoje ključne nacionalne zadaće. Dokaz tome je najnovija projugoslavenska deklaracija o masakru nad hrvatskim jezikom. Možda će ta veleizdajnička inicijativa hrvatsko vodstvo trgnuti iz centrističkog pragmatičnog sna?

Hrvatska vlada i hrvatski narod s pravom su zabrinuti zbog događaja oko Agrokora, jer prijeti nam pravi socijalni slom ukoliko se dogode najcrnji scenariji, slom koji bi mogao poništiti sve pozitivne učinke na gospodarskom planu, na planu rasta BDP-a koje proicira ova Vlada. U tom slučaju, ako taj socijalni balon eksplodira, ne bi imali ni veće plaće, ni veće mirovine, ni političku stabilnost. Ako pri tom nemamo ni domoljubnu nacionalnu politiku, tu nasušno potrebnu emociju kao duhovnu hranu, onda doista nemamo ništa!? I to je razlog zbog kojega je Plenković trebao prešutjeti, ako ne i prešutno podržati kandidaturu Brune Esih!

Još nedavno, Tomislava Karamarka su neviđenom žestinom napali lijevi mainstream mediji i strukture iz HDZ-a zbog navodnog prljavog ruskog kapitala kojega je utrošio u izradu programa gospodarske strategije u suradnji s najuglednijim ekonomskim institutom u Njemačkoj. Radilo se o 2,5 milijuna kuna ili nešta više od 300 000 eura. Danas nitko ne govori o 600 milijuna eura prljavog ruskog kapitala upumpanog u Agrokor i to odjednom više nije prljavi kapital. To odjednom više nije prljavi ruski kapital koji objektivno može neprijateljski preuzeti Todorićevu Slavoniju i Branju? To nije prljavi kapital koji može zaustaviti borbu protiv uvoznog lobija? I s pravom možemo postaviti pitanje. Radi li se u slučaju spašavanja Agrokora o spašavanju radnih mjesta ili spašavanju uvoznog lobija kojemu objektivno prijeti Tolušićev plan, Projekt Slavonija?

Uvriježeno je mišljenje da je Karamarko srušen zbog ideje o neminovnoj lustraciji!? Ali to je samo djelomično točno! Iz prve ruke doznajem da su najžešći napadi na Karamarka, javni i tajni, došli zapravo zbog njegovog plana da uvoznom lobiju smanji kvote za čak 50% kako bi prodisala poljoprivredna i globalna industrijska proizvodnja u Hrvatskoj, što bi generiralo otvaranje novih radnih mjesta. Karamarka je srušio uvozni lobi, a javna je tajna da je upravo uvozni lobi većinski vlasnik i gospodar mainstream medija u Hrvatskoj i to je ta interesno umrežena hobotnica koja guši Hrvatsku.

A tko je vlasnik medija taj je i većinski vlasnik svih politika i gospodar nad nominalnim vladajućim strukturama.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari