Pratite nas

Magazin

Ako je povijest učiteljica života, zašto se Hrvatskoj nameće načelo ‘zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti’?

Objavljeno

na

Povijest koja se ponavlja nije posljedica neke sudbinske kletve, nacionalnog usuda ili sociološkog algoritma, već rezultat silnica koje postoje i djeluju na određenom prostoru, državi, narodu. Te silnice ili interesi uvijek na jednak način ‘guraju’ događaje u određenom smjeru, uvijek i stalno na isti način. Narodi koji poznaju svoju povijest znaju ta djelovanja na vrijeme prepoznati pa se onda i na vrijeme postaviti, odnosno obraniti se od takvih djelovanja, nasrtaja, agresija. Na drugoj strani nametanje zaborava prošlosti ili još gore, krivotvorenje povijesti uvijek rezultira njenim ponavljanjem, odnosno ponavljanjem tih nasrtaja i agresija.

U slučaju Hrvatske imamo beskrajno dugi niz takvih primjera. Na jednoj strani službenu povijest koja je potpuna krivotvorina po mjeri jugounitarističkih ideoloških koncepata prisutnih zadnjih sto pa i više godina u Hrvatskoj kao dominantan ili jedini povijesni diskurs. Na drugoj strani imamo usamljene pojedinačne pokušaje, entuzijaste, koji malim sredstvima, na margini društvenih procesa razotkrivaju svu dubinu te zloćudne krivotvorine koja se zove službena hrvatska povijest. Upravo takva situacija jedne intelektualne neslobode, u kojoj se takvi pokušaji otkrivanja istine zabranjuju i proganjaju, upućuje na činjenicu da je Hrvatska još uvijek daleko od svojeg nacionalnog suvereniteta. Međutim, takva situacija je, bez imalo sumnje, vrlo, vrlo upozoravajuća jer ona pokazuje da se u Hrvatskoj priprema teren za ponavljanje povijesti.

Zbog toga je od neizmjerne važnosti za političko sazrijevanje hrvatskog naroda istraživati, razotkrivati i onda aktualizirati pojedine događaje iz hrvatske povijesti. Naime, upravo na taj način, razotkrivanjem tih povijesnih manipulacija osnažujemo nacionalnu politiku vrijednim i nadasve poučnim povijesnim iskustvima.

Jedno od takvih korisnih povijesnih iskustava je i Friedjungov proces iz 1909. godine. Jugoslavenska, ali i aktualna hrvatska historiografija tom procesu pridaje jednoznačnu kvalifikaciju iz vremena jugoslavenskog ideološkog bratstva i jedinstva, prema kojemu je taj proces bio ilustracija neuspjelog pokušaja Austro-Ugarske monarhije da raznim krivotvorinama i montažama spriječi ‘prirodnu i logičnu potrebu hrvatskog i srpskog naroda za konačnim ujedinjenjem u sretnu zajedničku državu’.

Friedjungov je proces dobio ime po austrijskom povjesničaru Heinrchu Friedjungu koji je 1909. godine objavio članak u kojem je prokazao tada vladajuću Hrvatsko-srpsku koaliciju, poglavito Frana Supila prvog čovjeka te koalicije, kao ekspozituru velikosrpske politike u monarhiji. Prikazao je Friedjung u tom članku Supila i cijelu koaliciju kao političku organizaciju koja djeluje sukladno planovima velikosrpskog projekta ‘Slavenski jug’ te je u tom članku objavio niz dokumenata sa sastanaka te organizacije ‘Slavenski jug’, u kojima su uz ostalo bili i podaci o isplatama odnosno o financiranju Supila i koalicije od strane institucija ondašnje Kraljevine Srbije. Friedjungov proces je zapravo bio privatna parnica kojom su Supilo i vladajuća hrvatsko-srpska koalicija tužili povjesničara Friedjunga za klevetu. Slučaj je završio nagodbom jer su se u procesu na strani koalicije ‘iznenada’ pojavili kao kao joker iz rukava neki srpski svjedoci iz Beograda koji su navode i dokumente povjesničara Friedjunga prokazali nevjerodostojnima.

Bez da ulazimo u dubinsku analizu samog predmeta te parnice, analiziranja dokaza s kojima je raspolagao povjesničar Friedjung, a koje je dobio posredstvom austro-ugraskog ministra vanjskih poslova Aloisa Lexa von Aehrenthala, koji je opet to dobio od svojeg poslanika iz Beograda grofa Johanna Forgacha, a koji je to pribavio od navodnog novinara Vladimira Vasića i koji su bili dijelom prepiske, a dijelom fotografije iz jednostavnog razloga što je danas gotovo nemoguće izvesti vjerodostojnu reviziju samog postupka. Međutim s ove povijesne distance tu možemo istaknuti nekoliko nedvojbenih činjenica koje svojom supstancom jasno upućuju na metode rada obavještajnih sustava koji podvaljuju informacije u svrhu kompromitiranja protivnika.

To je lako zaključiti jer se Friedjungov proces događa paralelno s Veleizdajničkim procesom koji je pokrenut protiv 53 politički eksponiranih Srba u Hrvatskoj zbog podrivanja i rušenja državnog poretka tadašnje monarhije. Naime taj Veleizdajnički proces je u svojoj suštini dobro detektirao političke namjere optuženih Srba na prostoru tadašnje monarhije. Oni su s nedoraslim im, naivnim hrvatskim političarima koji su bili smokvin list Svetozaru Pribičeviću i njegovoj ekipi, sklopili koaliciju te im tako dali legitimitet za njihovo političko djelovanje, a koje je bilo usmjereno prema razbijanju monarhije i stvaranju velike Srbije. Bila je to teška optužba protiv aktualne Hrvatsko-srpske koalicije i pojavila se nasušna potreba da se taj Veleizdajnički proces prokaže kao montirani, odnosno neistinit.

Tako se usred tog Veleizdajničkog procesa ‘iznenada’ pojavio jedan srpski novinar u beogradskom veleposlanstvu Austro-Ugarske te je veleposlaniku predočio materijal koji je teško kompromitirao Hrvatsko-srpsku koaliciju i prvog čovjeka Frana Supila. Taj je materijal potom stigao do Friedjunga koji ga je pažljivo proučio i kako je sadržajem bio kompatibilan s navodima optužnice Veleizdajničkog procesa, a s obzirom na aktualnost te teme u monarhiji nakon okupacije BiH i prijetnji ratom koje su tada dolazile iz Srbije, on ga je objavio. Odmah je uslijedila tužba protiv Friedjunga, a koju je pokrenula Hrvatsko-srpska koalicija. Proces je trajao devet mjeseci, iznosili su se dokazi, Friedjungovi su navodi čvrsto stajali i onda se događa spektakularni obrat kada su se ‘iznenada’ pojavili svjedoci iz Beograda. Krunski dokaz je bila potvrda da je u Friedjunogvom tekstu prozvani Boža Marković koji je prema dokumentima predsjedavao dvjema sjednicama “Slovenskog juga” u to vrijeme zapravo bio u Berlinu, za što je kao dokaz predočena potvrda berlinske policija da je u vrijeme tih sastanka Marković bio prijavljen u Berlinu. Naravno dogodila se velika blamaža ne samo Friedjunga nego i monarhijske vlasti i slučaj je završio nagodbom. Kao posljedicu, blamaža na Friedjungovom procesu imala je veliki utjecaj na percepciju Veleizdajničkog procesa koji je nakon toga u ondašnjoj javnosti i medijima tretiran kao austrugarska podvala.

Teško je u ključnim elementima Friedjungovog procesa ne prepoznati rukopis podvale srpske obavještajne službe. U ovom slučaju, sve je započelo u Beogradu od domaćeg novinara, a rasplet se dogodio svjedočenjem beogradskih ‘uglednika’ koji su, gle čuda, imali potvrdu berlinske policije. Čvršći se dokaz nije mogao ni zamisliti.

Obavještajne igre su tajne, ali ih se u konačnici najlakše može prepoznati po rezultatima odnosno plodoima koje donose. Osim kompromitacije Veleizdajničkog procesa, druga jednako važna posljedica ili mogli bi reći cilj, Friedjungovog procesa bila je i kompromitacija Frana Supila koji je bio glavni osumnjičeni. To znači da je cijelo vrijeme procesa Supilo morao voditi brigu o parnici pa tako nije mogao kvalitetno obnašati dužnost vođe Hrvatsko-srpske koalicije. Stoga je uskoro svoje mjesto ustupio velikosrbinu Svetozaru Pribičeviću koji djelovanje koalicije polako instrumentalizira za svoje političke ciljeve pripajanja Hrvatske i BiH kraljevini Srbiji.

Frano Supilo kasnije osniva Jugoslavenski odbor, ali i iz njega izlazi razočaran 1916. godine shvaćajući da se taj odbor pretvorio u oružje Nikole Pašića i njegovih velikosrpskih planova. Na kraju, suočivši se s golemom političkom štetom koju je napravio hrvatskom narodu, Supilo je poludio i umro u londonskoj bolnici 1917. godine.

Sudbina Frana Supila je vrlo poučna za mnoge današnje hrvatske političare. On je započeo kao pravaš pa je onda nošen nekim svojim pragmatičnim političkim procjenama (a nije moguće ni isključiti financijske motive koji su ga teretili u tom Friedjungovom procesu) inicirao stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije. U početku te inicijative slavljen kao veliki vođa, kroz slijedećih nekoliko godina polako je izguran na margine, a na njegovo mjesto zasjeda velikosrpski batinaš Svetozar Pribičević. Supilovi poduzetnički medijski poduhvati od časopisa ‘Crvena Hrvatska’ pa do ‘Novog lista’, a i kasnija financijska snaga kojom je raspolagao kod pokretanja inicijative stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine, upućuje da je raspolagao značajnim financijskim sredstvima. Stoga navodi iz Friedjungovog članka o isplatama koje je navodno dobio od srpske države mogu imati temelja u stvarnosti. Supilova politička naivnost, podsjeća na mnoge iz novijeg doba hrvatske povijesti. Primjerice, na Dražena Budišu koji je na vlast doveo Ivicu Račana i bivšu jugokomunističku garnituru da bi kasnije, u slijedeće dvije godine potpuno otpao iz svih kombinacija i zaglavio na marginama političkih događanja. Isto tako bi mogli povući paralele s odnosom Milorada Pupovca i Ive Sanadera ili danas Andreja Plenkovića.

Također u novijoj hrvatskoj povijesti imamo cijeli niz medijskih projekata koji su devedesetih bili pokretani i financirani od strane beogradskih obavještajnih centrala, a danas su to velike i snažne medijske platforme koje imaju ogromni utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja, ali i vrijednosnih sustava običnog hrvatskog čovjeka.

Srpsko društvo ‘Slovenski jug’ koje je problematizirao povjesničar Friedjung imalo je za cilj pronaći pristalice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za djelovanje protiv Austro-Ugarske.

Danas, upravo ovih dana imamo sličan sadržaj, ali drugačije upakiran. Zove se ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, odnosno novi Kulturni memorandum iz Srijemskih Karlovaca. ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, koju su prije tri dana potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture Republike srpske. Radi se o jednom novom srpskom operativnom dokumentu o kojem će zacijelo biti govora u slijedećem razdoblju. Za ilustraciju evo tek jedna od točki tog dokumenta: ‘Povelja povezuje sve Srbe u njihovom kulturološkom djelovanju, gdje god se nalazili jer granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Srpska kultura je jedinstvena na svakom prostoru na kojem srpski narod živi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina’.

Podsjeća li vas to na neke ideje i planove iz ne tako davne prošlosti?

Stoga, kako se povijest ne bi ponovila, a kako bi ovu našu provincijalnu i kratkovidnu hrvatsku političku stvarnost podučili korisnim povijesnim iskustvima, donosim izlaganje dr. sc. Željka Holjevca, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o ‘Friedjungovom procesu’.

(Marko Jurič/ProjektVelebit)

Cijeli razgovor s profesorom Željkom Holjevcem pogledajte na Podcastu Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

dr. Nela Sršen: Ostanak kod kuće za sada je naše jedino oružje

Objavljeno

na

Objavio

U Italiji unatoč karantenama i ograničenom kretanju crvenim zonama koje već traju tjednima, ne smanjuje se broj zaraženih. Što više, raste broj oboljelih i umrlih. U jednom danu umrlo je  475 osoba a broj žrtava narastao je na 3 tisuće. Porastao je broj zaraženih za 13 posto.  Čelni čovjek Svjetske zdravstvene organizacije smatra kako je problem Italije što su žarišta zaraze zdravstvene ustanove i Talijansko stanovništvo među najstarijima je u Europi. Stanje u Italiji komentirala je doktorica Nela Sršen.

– Pokušavamo biti normalni iako cijela aktivnost u bolnici je reducirana, svedena je zapravo na minimum, kazala je Sršen i dodala da je jako veliki postotak i zaraženog zdravstvenog osoblja – ukupan broj je oko 2700 ili  oko 8 posto od ukupnog broja zaraženih.

Naglasila je i da je velik postotak smrtnih ishoda – oko 8 posto, Wuhan je imao oko 3 posto i smatralo se da je to visoki postotak, Koreja oko 1 posto… pa se postavlja pitanje što je to s Italijom. Zbog toga su i uvedene karantene – u nadi da bi se uz njihovu pomoć mogao održati zdravstveni sustav.
U pokrajini Veneto, gdje Sršen i radi, zdravstveni sustav funkcionira solidno, reanimacija je održiva, kaže. Za sada je kapacitet popunjen oko 70 posto, ali svaki dan se stvaraju još mjesta. No, ne stoje tako stvari u Lombardiji gdje se pokušava intubirane pacijente organizirano odvesti u druge bolnice jer u Lombardiji nemaju mjesta.

– U zadnje vrijeme upotrebljavamo sve više riječi kao što su rat, represija, policijski sat, vojska na ulicama, zatvorske kazne, prisiljavamo ljude da stoje u kućama, a onda im kažemo “Nemojte širiti paniku, nema razloga za to” – naglasila je Sršen.

– Nalazimo se u apsurdnoj situaciji, prenosili smo informacije na neadekvatan način. Kada su počeli prvi smrtni slučaj, pričali smo da je to bolest koja pogađa starije, bolesnije, da ne dira mlade niti djecu. Tako su i mladi prihvatili to kao da problem nije njihov a onda smo ustanovili da su oni najveći prenosnici i posebno je visoki postotak onih koji nemaju nikakve simptome i slobodno su šetali okolo – dodala je.

Smatra da ne postoji pravilan protokol koji bi nam rekao kako se treba ponašati jer imamo bitku koja se rješava u tijeku.

– Zajednički neprijatelj je jedna lančana nakupina proteina koja se mjeri u nanometrima – naglasila je.

– Govorili su nam da ćemo nakon 14-15 dana karantene imati rezultate, a vidimo da brojevi rastu, jutros je premijer rekao da do 3.-4. sigurno nećemo prekinuti karantenu. Dakle, ono što smo naučili od Kine je upravo to – ostanak po kućama je jedini način da pokušamo suzbiti zarazu i smanjiti pritisak na zdravstveni sustav. U ovom trenutku druga alternativa ne postoji – poručila je doktorica Sršen.

Na pitanje može li komentirati vijest o lijeku s kojim je izliječen 79-godišnjak, a riječ je o Remdesiviru, doktorica je odgovorila da poznaje taj lijek, da se on upotrebljava u liječenju ebole.

– Opet ćemo živjeti od raznih uluzija, ima tu jako puno protokola, treba se vidjeti koji lijek može imati najbolji efekt – zaključila je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Večeras premijera nove verzije domoljubne pjesme ‘Moja domovina’

Objavljeno

na

Objavio

U HRT-ovu studiju “Anton Marti”, večeras se dodjeljuje najveća medijska nagrada u zemlji – Zlatni Studio, a kao posebna glazbena poslastica ističe se okupljanje naših najkvalitetnijih i najpopularnijih glazbenika koji će još jednom u Band Aidu zapjevati ‘Moju domovinu.

Bit će točno 58 izvođača, isto kao i ratne 1991. godine. Uz soliste, neke iz originalnog Band Aida i većinom nova imena, “Moju domovinu” na Zlatnom Studiju zapjevat će i zbor koji čine Mozartine te pjevači HRT-ove “A strane” i “The Voicea”, koji će legendarnoj pjesmi dati novu energiju, javlja Jutarnji list.

U remakeu će između ostalog sudjelovati proslavljena glumica Zrinka Cvitešić, maestro Ivan Repušić, ali i slavni nogometni trener Zlatko Dalić.

Donosimo konačni popis izvođača ‘Moje domovine’ i otkrivamo tko će pjevati koji stih:

Massimo: Svakog dana mislim na tebe

Antonela Doko: Slušam vijesti, brojim korake

Lara Antić i Hrvoje Prskalo (Bang Bang): Nemir je u srcima, a ljubav u nama

Jure Brkljača: Ima samo jedna istina

Nela Đinđić i Marko Kutlić: Svaka zvijezda sija za tebe

Jasna Zlokić: Kamen puca, pjesma putuje

Ivana i Marija Husar: Tisuću generacija noćas ne spava

Ervin Baučić: Cijeli svijet je sada sa nama

Studio: Sa nama

Svi: Moja domovina, moja domovina

Mladen Bodalec: Ima snagu zlatnog žita

Damir Kedžo: Ima oči boje mora

Svi: Moja zemlja Hrvatska

Svi: Moja domovina, moja domovina

Pero Galić: Ima snagu zlatnog žita

4 tenora: Ima oči boje mora

Svi: Moja zemlja Hrvatska

Goran Karan: Svakog dana mislim na tebe

Franka Batelić: Slušam vijesti, brojim korake

Zdenka Kovačiček i Nikola Marjanović: Nemir je u srcima, a ljubav u nama

Ibrica Jusić: Ima samo jedna istina

Zrinka Cvitešić: Svaka zvijezda sija za tebe

Maestro Ivan Repušić: Kamen puca, pjesma putuje

Valentina Fijačko i Leon Košavić: Tisuću generacija noćas ne spava

Zlatko Dalić: Cijeli svijet je sada sa nama

Studio: Sa nama

Svi: Moja domovina

Bruna Oberan: Ima snagu zlatnog žita

Alen Đuras: Ima oči boje mora

Svi: Moja zemlja Hrvatska

Svi: Moja domovina, moja domovina

Goran Bošković: Ima snagu zlatnog žita

Marko Tolja: Ima oči boje mora

Svi: Moja zemlja Hrvatska

Mia Dimšić: Vratit ću se, moram doći, tu je moj dom

Jelena Rozga: Moje sunce, moje nebo

Zorica Kondža: Novi dan se budi, kao sreća osvaja

Matija Cvek: Ti si tu sa nama

Svi: Moja domovina, moja domovina

Saša Lozar: Ima snagu zlatnog žita

Albina, Bernarda, Filip i Vinko iz “Voicea”: Ima oči boje mora

Svi: Moja zemlja Hrvatska

Massimo: Ima snagu zlatnog žita

Goran Karan: Ima oči boje mora

Svi: Moja zemlja Hrvatska

Jutarnji list

Izvorna pjesma:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari