Pratite nas

Magazin

Ako je povijest učiteljica života, zašto se Hrvatskoj nameće načelo ‘zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti’?

Objavljeno

na

Povijest koja se ponavlja nije posljedica neke sudbinske kletve, nacionalnog usuda ili sociološkog algoritma, već rezultat silnica koje postoje i djeluju na određenom prostoru, državi, narodu. Te silnice ili interesi uvijek na jednak način ‘guraju’ događaje u određenom smjeru, uvijek i stalno na isti način. Narodi koji poznaju svoju povijest znaju ta djelovanja na vrijeme prepoznati pa se onda i na vrijeme postaviti, odnosno obraniti se od takvih djelovanja, nasrtaja, agresija. Na drugoj strani nametanje zaborava prošlosti ili još gore, krivotvorenje povijesti uvijek rezultira njenim ponavljanjem, odnosno ponavljanjem tih nasrtaja i agresija.

U slučaju Hrvatske imamo beskrajno dugi niz takvih primjera. Na jednoj strani službenu povijest koja je potpuna krivotvorina po mjeri jugounitarističkih ideoloških koncepata prisutnih zadnjih sto pa i više godina u Hrvatskoj kao dominantan ili jedini povijesni diskurs. Na drugoj strani imamo usamljene pojedinačne pokušaje, entuzijaste, koji malim sredstvima, na margini društvenih procesa razotkrivaju svu dubinu te zloćudne krivotvorine koja se zove službena hrvatska povijest. Upravo takva situacija jedne intelektualne neslobode, u kojoj se takvi pokušaji otkrivanja istine zabranjuju i proganjaju, upućuje na činjenicu da je Hrvatska još uvijek daleko od svojeg nacionalnog suvereniteta. Međutim, takva situacija je, bez imalo sumnje, vrlo, vrlo upozoravajuća jer ona pokazuje da se u Hrvatskoj priprema teren za ponavljanje povijesti.

Zbog toga je od neizmjerne važnosti za političko sazrijevanje hrvatskog naroda istraživati, razotkrivati i onda aktualizirati pojedine događaje iz hrvatske povijesti. Naime, upravo na taj način, razotkrivanjem tih povijesnih manipulacija osnažujemo nacionalnu politiku vrijednim i nadasve poučnim povijesnim iskustvima.

Jedno od takvih korisnih povijesnih iskustava je i Friedjungov proces iz 1909. godine. Jugoslavenska, ali i aktualna hrvatska historiografija tom procesu pridaje jednoznačnu kvalifikaciju iz vremena jugoslavenskog ideološkog bratstva i jedinstva, prema kojemu je taj proces bio ilustracija neuspjelog pokušaja Austro-Ugarske monarhije da raznim krivotvorinama i montažama spriječi ‘prirodnu i logičnu potrebu hrvatskog i srpskog naroda za konačnim ujedinjenjem u sretnu zajedničku državu’.

Friedjungov je proces dobio ime po austrijskom povjesničaru Heinrchu Friedjungu koji je 1909. godine objavio članak u kojem je prokazao tada vladajuću Hrvatsko-srpsku koaliciju, poglavito Frana Supila prvog čovjeka te koalicije, kao ekspozituru velikosrpske politike u monarhiji. Prikazao je Friedjung u tom članku Supila i cijelu koaliciju kao političku organizaciju koja djeluje sukladno planovima velikosrpskog projekta ‘Slavenski jug’ te je u tom članku objavio niz dokumenata sa sastanaka te organizacije ‘Slavenski jug’, u kojima su uz ostalo bili i podaci o isplatama odnosno o financiranju Supila i koalicije od strane institucija ondašnje Kraljevine Srbije. Friedjungov proces je zapravo bio privatna parnica kojom su Supilo i vladajuća hrvatsko-srpska koalicija tužili povjesničara Friedjunga za klevetu. Slučaj je završio nagodbom jer su se u procesu na strani koalicije ‘iznenada’ pojavili kao kao joker iz rukava neki srpski svjedoci iz Beograda koji su navode i dokumente povjesničara Friedjunga prokazali nevjerodostojnima.

Bez da ulazimo u dubinsku analizu samog predmeta te parnice, analiziranja dokaza s kojima je raspolagao povjesničar Friedjung, a koje je dobio posredstvom austro-ugraskog ministra vanjskih poslova Aloisa Lexa von Aehrenthala, koji je opet to dobio od svojeg poslanika iz Beograda grofa Johanna Forgacha, a koji je to pribavio od navodnog novinara Vladimira Vasića i koji su bili dijelom prepiske, a dijelom fotografije iz jednostavnog razloga što je danas gotovo nemoguće izvesti vjerodostojnu reviziju samog postupka. Međutim s ove povijesne distance tu možemo istaknuti nekoliko nedvojbenih činjenica koje svojom supstancom jasno upućuju na metode rada obavještajnih sustava koji podvaljuju informacije u svrhu kompromitiranja protivnika.

To je lako zaključiti jer se Friedjungov proces događa paralelno s Veleizdajničkim procesom koji je pokrenut protiv 53 politički eksponiranih Srba u Hrvatskoj zbog podrivanja i rušenja državnog poretka tadašnje monarhije. Naime taj Veleizdajnički proces je u svojoj suštini dobro detektirao političke namjere optuženih Srba na prostoru tadašnje monarhije. Oni su s nedoraslim im, naivnim hrvatskim političarima koji su bili smokvin list Svetozaru Pribičeviću i njegovoj ekipi, sklopili koaliciju te im tako dali legitimitet za njihovo političko djelovanje, a koje je bilo usmjereno prema razbijanju monarhije i stvaranju velike Srbije. Bila je to teška optužba protiv aktualne Hrvatsko-srpske koalicije i pojavila se nasušna potreba da se taj Veleizdajnički proces prokaže kao montirani, odnosno neistinit.

Tako se usred tog Veleizdajničkog procesa ‘iznenada’ pojavio jedan srpski novinar u beogradskom veleposlanstvu Austro-Ugarske te je veleposlaniku predočio materijal koji je teško kompromitirao Hrvatsko-srpsku koaliciju i prvog čovjeka Frana Supila. Taj je materijal potom stigao do Friedjunga koji ga je pažljivo proučio i kako je sadržajem bio kompatibilan s navodima optužnice Veleizdajničkog procesa, a s obzirom na aktualnost te teme u monarhiji nakon okupacije BiH i prijetnji ratom koje su tada dolazile iz Srbije, on ga je objavio. Odmah je uslijedila tužba protiv Friedjunga, a koju je pokrenula Hrvatsko-srpska koalicija. Proces je trajao devet mjeseci, iznosili su se dokazi, Friedjungovi su navodi čvrsto stajali i onda se događa spektakularni obrat kada su se ‘iznenada’ pojavili svjedoci iz Beograda. Krunski dokaz je bila potvrda da je u Friedjunogvom tekstu prozvani Boža Marković koji je prema dokumentima predsjedavao dvjema sjednicama “Slovenskog juga” u to vrijeme zapravo bio u Berlinu, za što je kao dokaz predočena potvrda berlinske policija da je u vrijeme tih sastanka Marković bio prijavljen u Berlinu. Naravno dogodila se velika blamaža ne samo Friedjunga nego i monarhijske vlasti i slučaj je završio nagodbom. Kao posljedicu, blamaža na Friedjungovom procesu imala je veliki utjecaj na percepciju Veleizdajničkog procesa koji je nakon toga u ondašnjoj javnosti i medijima tretiran kao austrugarska podvala.

Teško je u ključnim elementima Friedjungovog procesa ne prepoznati rukopis podvale srpske obavještajne službe. U ovom slučaju, sve je započelo u Beogradu od domaćeg novinara, a rasplet se dogodio svjedočenjem beogradskih ‘uglednika’ koji su, gle čuda, imali potvrdu berlinske policije. Čvršći se dokaz nije mogao ni zamisliti.

Obavještajne igre su tajne, ali ih se u konačnici najlakše može prepoznati po rezultatima odnosno plodoima koje donose. Osim kompromitacije Veleizdajničkog procesa, druga jednako važna posljedica ili mogli bi reći cilj, Friedjungovog procesa bila je i kompromitacija Frana Supila koji je bio glavni osumnjičeni. To znači da je cijelo vrijeme procesa Supilo morao voditi brigu o parnici pa tako nije mogao kvalitetno obnašati dužnost vođe Hrvatsko-srpske koalicije. Stoga je uskoro svoje mjesto ustupio velikosrbinu Svetozaru Pribičeviću koji djelovanje koalicije polako instrumentalizira za svoje političke ciljeve pripajanja Hrvatske i BiH kraljevini Srbiji.

Frano Supilo kasnije osniva Jugoslavenski odbor, ali i iz njega izlazi razočaran 1916. godine shvaćajući da se taj odbor pretvorio u oružje Nikole Pašića i njegovih velikosrpskih planova. Na kraju, suočivši se s golemom političkom štetom koju je napravio hrvatskom narodu, Supilo je poludio i umro u londonskoj bolnici 1917. godine.

Sudbina Frana Supila je vrlo poučna za mnoge današnje hrvatske političare. On je započeo kao pravaš pa je onda nošen nekim svojim pragmatičnim političkim procjenama (a nije moguće ni isključiti financijske motive koji su ga teretili u tom Friedjungovom procesu) inicirao stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije. U početku te inicijative slavljen kao veliki vođa, kroz slijedećih nekoliko godina polako je izguran na margine, a na njegovo mjesto zasjeda velikosrpski batinaš Svetozar Pribičević. Supilovi poduzetnički medijski poduhvati od časopisa ‘Crvena Hrvatska’ pa do ‘Novog lista’, a i kasnija financijska snaga kojom je raspolagao kod pokretanja inicijative stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine, upućuje da je raspolagao značajnim financijskim sredstvima. Stoga navodi iz Friedjungovog članka o isplatama koje je navodno dobio od srpske države mogu imati temelja u stvarnosti. Supilova politička naivnost, podsjeća na mnoge iz novijeg doba hrvatske povijesti. Primjerice, na Dražena Budišu koji je na vlast doveo Ivicu Račana i bivšu jugokomunističku garnituru da bi kasnije, u slijedeće dvije godine potpuno otpao iz svih kombinacija i zaglavio na marginama političkih događanja. Isto tako bi mogli povući paralele s odnosom Milorada Pupovca i Ive Sanadera ili danas Andreja Plenkovića.

Također u novijoj hrvatskoj povijesti imamo cijeli niz medijskih projekata koji su devedesetih bili pokretani i financirani od strane beogradskih obavještajnih centrala, a danas su to velike i snažne medijske platforme koje imaju ogromni utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja, ali i vrijednosnih sustava običnog hrvatskog čovjeka.

Srpsko društvo ‘Slovenski jug’ koje je problematizirao povjesničar Friedjung imalo je za cilj pronaći pristalice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za djelovanje protiv Austro-Ugarske.

Danas, upravo ovih dana imamo sličan sadržaj, ali drugačije upakiran. Zove se ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, odnosno novi Kulturni memorandum iz Srijemskih Karlovaca. ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, koju su prije tri dana potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture Republike srpske. Radi se o jednom novom srpskom operativnom dokumentu o kojem će zacijelo biti govora u slijedećem razdoblju. Za ilustraciju evo tek jedna od točki tog dokumenta: ‘Povelja povezuje sve Srbe u njihovom kulturološkom djelovanju, gdje god se nalazili jer granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Srpska kultura je jedinstvena na svakom prostoru na kojem srpski narod živi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina’.

Podsjeća li vas to na neke ideje i planove iz ne tako davne prošlosti?

Stoga, kako se povijest ne bi ponovila, a kako bi ovu našu provincijalnu i kratkovidnu hrvatsku političku stvarnost podučili korisnim povijesnim iskustvima, donosim izlaganje dr. sc. Željka Holjevca, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o ‘Friedjungovom procesu’.

(Marko Jurič/ProjektVelebit)

Cijeli razgovor s profesorom Željkom Holjevcem pogledajte na Podcastu Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Povratnik iz Austrije: Čežnja za domovinom bila je jača

Objavljeno

na

Objavio

1. kolovoza 1991. Marko Đurkov nikada neće zaboraviti. Imao je 11 godina, neprijatelji su napali Dalj i prekinuli mu bezbrižno djetinjstvo. S roditeljima i dvojicom braće napušta voljenu Slavoniju; odlaze rodbini u Austriju.

– Tamo smo upoznali dobre ljude koji su nam iznajmili jednu staru kuću u kojoj smo živjeli dok se roditelji nisu malo snašli. Onda su nam ti isti ljudi omogućili kredit. Rat je i dalje nastavio, nije se ništa smirivalo u Dalju, u Hrvatsku nismo mogli doći u našu kuću skroz do 97., 98., nismo mogli dolaziti tu – govori Đurkov za HRT

Novi su dom pronašli u Gradišću. Dobro su se uklopili. Roditelji su se zaposlili, braća školovala. Marko završava za soboslikara, polaže majstorski ispit, otvara obrt. Bio je najmlađi obrtnik u tom dijelu Austrije. Radio je i kao restaurator.

– U tih deset godina što sam otvorio obrt, svake godine sam zapošljavao sve više i više radnika. Zadnju godinu prije nego sam se sa suprugom vratio, imao sam 10 zaposlenih i posla jako puno i bili smo tamo na dobrom glasu. Ja sam tamo super živio, imao sam sve što god sam htio. Nisam čak ni morao više raditi toliko puno, to sve je fizički već bilo uhodano – prisjeća se Đurkov.

Sve to ga nije ispunjavalo. Čežnja za domovinom bila je jača. U Dalj se vraćao često. Upoznao je suprugu Snježanu. Poveo ju je u Austriju, gdje su dobili dvoje djece. No obećao joj je da će se vratiti.

– O povratku sam razmišljao od prvog dana. Svaku kunu, tadašnji šiling donosio sam ovdje. Onda smo kupili kuću, kupili smo plac. Onda kad smo pripremili malo naš dom onda smo počeli obdje graditi. Na ovom placu je bila jedna stara hala – kaže.

Tako je na mjestu nekadašnjeg mlina, tik uz Dunav, sagradio mini hotel s restoranom, koji privlači goste iz cijele zemlje, ali i inozemstva.

– U 10 godina ja sam ovdje uložio 300.000 eura gotovine koje sam tamo zaradio. I kad smo sve to izradili, ožbukali, onda nam je trebalo za pločice, boju, za fasadu, za namještaj, onda sam otišao u Osijek. 11 banaka je bilo prije 8 godina. Ništa nisam mogao dobiti. I onda sam na osnovu moga poslovanja tamo i poznanstva u Austriji dobio pomoć. Onda sam tamo dobio kredit. Uglavnom, tamo su mi ljudi puno više pomogli da bi ovdje mogao nešto izraditi – govori nam Đurkov.

Ni sredstva iz europskih fondova nisu mogli dobiti. Trenutačno imaju 25 zaposlenih, muku muče s radnicima. Supruga Snježana mještanima koji ne mogu hodati po povoljnijoj cijeni odvozi jelo. Velika je podrška suprugu. Ovdje su Iva i Stipa dobili brata. Nije joj, kaže, žao što su se vratili.

– Ima tu malih negativnih strana, ali ipak kad se vidi sve, nije nam žao jer tu vidimo svoju djecu, oni su našli svoje društvo. Kćerka je upisala voljenu školu, Stipa ima svoju neku viziju nogometa, krenuo je svojim putem. Luka sad će 5 g. za njega će se vidjeti što će dalje, alil isto voli tu biti – govori Snježana Đurkov.

Iako još otplaćuju kredite, svakodnevno se bore i rade po 18 sati, Snježana i Marko Đurkov ne žele odustati. Žele ostati u svom Dalju, u kojem se broj stanovnika prepolovio. Prije rata bilo ih je 7000.

– Što god da bude, drago mi je da sam ovdje nego bilo gdje dalje. Tamo su ljudi super, ali htio sam da moja djeca odrastu ovdje. Da li će oni ostati ovdje ilil ne, to nije moja odluka. Dao sam sve od sebe da oni odrastu u svojoj zemlji. Sad se nadam da će oni jednog dana reći – dobro je što smo se vratili. Najveća nagrada će mi to biti u životu. Onda sve ima smisla da su djeca djeca u Hrvatskoj da su svoj na svome, to što je mene ustvari vratilo ovdje – poručuje Marko Đurkov. (HRT)

 

Povratnik iz Australije: U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Željka Markić: Zvali smo Škoru i prije da dođe na Hod za Život i da čak i pjeva, on to nije učinio

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica udruge U ime obitelji, Željka Markić, gostovala je u N1 studiju uživo i komentirala ostavštinu prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, kao i kampanju i kandidate za predstojeće predsjedničke izbore.

“Imamo državu, obranili smo Hrvatsku u vrlo teškim okolnostima, nismo imali oružje, nije postojala vojska, nismo imali ljude koji su imali znanja, sve se to nekako uspjelo nadoknaditi prvenstveno radi volje i ljubavi hrvatskog naroda da se izbori za sebe i okolnosti koje su dovele do toga da se ljudi ujedine. To je bilo vrijeme kada sam ja radila kao ratna dopisnica na HRT-u i lijepo je bilo osjetiti zajedništvo. Ta se borba ne bi mogla voditi bez nekoga tko je imao viziju i kao ostavštinu nam ostavio državu. Predsjednik Tuđman omogućio je u Hrvatskoj nešto što smatram važnim, a to je da je omogućio da se otkupljuju stanovi u državnom vlasništvu. Danas ima puno ljudi koji imaju nešto vlastito, zbog njegove odluke”, rekla je Markić.

Komentirajući izjavu Vladimira Šeksa, koji Tuđmana amnestira i za pitanje privatizacije, koja mu se često spočitava, Markić je rekla: “Ono što ja vjerujem jest da je u okolnostima rata i okolnostima gdje spašavaš glavu, gradove, ljude, brineš kako zbrinuti prognanike, u tim okolnostima je na drugom mjestu da li netko paralelno krade. To ja mogu povjerovati i mislim da je to u nekakvom logičnom razmišljanju u koje svatko može vjerovati. Ali da danas imamo situaciju da imamo privatna vlasništva, da ljudi imaju ono što ne mogu objasniti kako su stekli. Tu nema političke volje za rješavanjem. U današnjoj Vladi sjedi Ivan Vrdoljak, koji je bio ministar gospodarstva u Milanovićevoj vladi. Ništa od toga Andrej Plenković, kojeg Šeks vatreno brani, nije otvorio javnim govorom, potaknuo da se o tome govori i mislim da tu nema političke volje za borbu protiv korupcije i za borbu protiv nepotizma.”

Hoće li na izborima podržati Miroslava Škoru.

“Ja ne znam hoće li Škoro biti uspješan, komentirali smo da će ovi izbori biti zanimljivi. Ja sam pobornica natjecanja u svakom pogledu, u gospodarstvu, natjecanja u politici, natjecanja u civilnom društvu i rekla sam da mi je drago da se Škoro kandidirao i da borba za glasove desnog centra ima više kandidata koji se za njih natječu”, rekla je Markić, pa otkrila koga podržava udruga U ime obitelji.

“Što se tiče podrške, udruga U ime obitelji odlučila je da nećemo podržati jednog kandidata, nadamo se da ćemo u drugom krugu moći birati između Kolinde Grabar Kitarović i Miroslava Škore, mislimo da bi to odgovaralo strukturi biračkog tijela u Hrvatskoj”, rekla je Markić.

Zoran Milanović kao kandidat za nju je neprihvatljiv iz mnogo razloga, otkrila je. “Uopće nije prepoznao migrantsku krizu, na unutarnjoj politici on je čovjek za vrijeme čije vlasti su se događale predstečajne nagodbe za koje nitko nije odgovarao, on ništa nije oko toga napravio. Treća stvar, on je neprekidno radio na razjedinjavanju ljudi. Njegovo geslo je bilo – ili mi ili oni”, rekla je Markić.

“Što se tiče Plenkovića, za mene ima niz problema vezano za njega. On je prevario biračko tijelo dovodeći HNS na vlast. Toj stranci je dao obrazovni sustav Republike Hrvatske, po mom mišljenju jedno od ključnih ministarstava, jer određuje o čemu će učiti naša djeca. Druga stvar je nepoštivanje volje građana, njegovih birača vezano uz Istanbulsku konvenciju i Marakeški sporazum”, rekla je Markić.

Objasnila je i zašto udruga U ime obitelji podržava upravo aktualnu predsjednicu i Škoru.

“Između ta tri kandidata naša je procjena da trebaju dva ući u drugi krug, najbolje gospođa Grabar Kitarović i gospodin Škoro, kad kao trećega imamo Zorana Milanovića. Da je netko drugi možda treći, onda bi naša procjena bila drugačija. Ovo što govori Plenković, da se stalno lijepi za kandidatkinju HDZ-a, to je rašomon i teško je rasplesti tko je za koga i čija je kandidatkinja Grabar Kitarović”, rekla je Markić.

“Mislim da je jasno da se u ovoj situaciji Škoro i Grabar Kitarović natječu za dio istih birača, naravno da će se obraćati tijelu koje je slično i u jednom dijelu i isto. U HDZ-u sad imate pred nama unutarstranačke izbore. Sigurno da je ono što se sad događa na sceni priprema za unutarstranačke izbore. Ja bih rekla da su ti izbori za Plenkovića najvažniji. Sigurno da i na ovoj sceni predsjedničkih izbora vidimo različita previranja unutar HDZ-a koji se odražavaju na cijelu državu”, rekla je Markić.

Upitana je i hoće li gubitak izbora Kolinde Grabar Kitarović značiti i pad Andreja Plenkovića.

“Andrej Plenković se u svojim postupcima toliko lijepi, stalno putuje za gospođom Grabar Kitarović i time iritira ono tijelo koje predsjednica želi privući. Zanima me kako će izgledati unutarstranački izbori. Mislim da za Plenkovića postoje dva scenarija, a koja se mogu povezati s Grabar Kitarović. Jedan je da ona pobijedi i da na unutarstranačkim izborima ne podrži njega, nego drugu opciju, a drugi je da ona izgubi i da tako Plenković izgubi dvoje izbore u nizu. Meni je ona teza da je za njega najbolji Zoran Milanović sada najizglednija, iako sam joj se na početku smijala”, rekla je Markić, koja je poručila da je važno da što veći broj ljudi izađe na izbore, jer je tako manja mogućnost da se manipulira rezultatom izbora.

Komentirala je i izjavu Miroslava Škore, koji je u intervjuu za N1 rekao da će, postane li predsjednik, doći na Hod za život, ako ga organizatori pozovu.

“Jako mi je drago da je Škoro to rekao, jer mislim da je to dobro za demokraciju u Hrvatskoj. Imamo rastući pro-life pokret i drago mi je da je on prvi kandidat koji će doći. Zvali smo ga i prije da dođe i da čak i pjeva, on to nije učinio, ali drago mi je da je sada rekao da će doći kao predsjednik. Ja bih jako rado da on dođe i ako ne bude predsjednik. Predsjednicu smo isto pozvali, ona nije došla, ali je primila predstavnike svih gradova koji organiziraju Hod za život”, rekla je Markić. (N1)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari