Pratite nas

Kolumne

Zašto se nisam kandidirao na predsjedničkim izborima?

Objavljeno

na

Prije godinu dana poželjeli smo jedni drugima sretnu 2014. godinu, vođeni neuništivim blagdanskim optimizmom i nadom kako će nam 365 dana novog kruga Zemlje oko Sunca donijeti nešto bolje. U cjelini nam nije bilo bolje, jednako kao ni prethodnih pet godina. Nakon punih šest godina krize, na hrvatsku stvarnost se apsolutno može primijeniti stari vic o razlici između pesimista i optimista.

nino_raspudic “Pesimist” smatra da nam u novoj godini ne može biti gore, “optimist” misli da može. Na pragu sedmog kriznog ljeta očito je da kao zajednica ne možemo iznjedriti nikakvu novu dinamiku, reformu, zahvat, ništa što bi nam promijenilo sudbinu, već da ovisimo o sklopu vanjskih okolnosti, povoljnoj konstelaciji, Božjoj providnosti. Zadnja tanka nada za koju sam čuo tiče se biblijskih ciklusa od sedam loših godina, koje simbolizira sedam mršavih krava u Josipovu snu. Ispalo bi da je to neki prirodni maksimum kontinuirano lošeg gospodarskog razdoblja za zajednicu pa kao što lopta odskoči kad lupi o pod, tako i u tom prirodnom ciklusu nakon sedam jadnih godina nužno stvari same od sebe moraju krenuti nabolje. Brine što se i Grčićeva strategija pouzda u nešto slično. Jedina kratka razdoblja lijepih obećanja i trženja optimizmom koja su nam preostala su izborne kampanje. Gledajući predstavljanja i sučeljavanja predsjedničkih kandidata, pitam se je li to prava slika naše nacije?

Ima li ljudi voljnih kandidirati se za tu funkciju koji bi predstavljali odgovarajuće svjetonazorske i generacijske opcije bolje od ovih četvero? Ako je to to, ako je Ivan Vilibor Sinčić slika pameti, šarma i energije mladih, Josipovič uljuđena slika lijevog građanskog mainstreama izraslog iz elite bivšeg totalitarnog sustava, Kolinda Grabar Kitarović najbolje što može kandidirati trenutačno najorganiziranija konzervativna opcija, a Milan Kujundžić oporba njoj koja se predstavlja kao autentičnija, onda nema razloga za nezadovoljstvo, tu smo gdje jesmo pa će mo se prema pravilima igre demokratski prebrojiti na izborima. Ali ako to nije najbolje što Hrvatska može ponuditi kao kandidate za funkciju koja simbolički predstavlja zajednicu, koji je splet okolnosti doveo do toga da smo spali na njih četvero?

jahaciapokalipseNakon prvog sučeljavanja u ponedjeljak, prijatelj sklon pojednostavljivanju mi katastrofično kaže gotovi smo, ovo su četiri jahača Apokalipse: ovaj je Smrt, bezličan i dosadan, udavio bi gumenu patku, ovaj je Rat, čisti napoleonski kompleks, samo osvajanje i razaranje, ova je Kuga, globalistička pošast, a ovaj i izgleda kao Glad, ako ovakvi dođu na vlast krepat ćemo od gladi za godinu dana …

Sugovornicima poput njega, koji glasuju za različite političke opcije, a kojima je zajedničko nezadovoljstvo ponudom za predsjedničke izbore, redovito postavljam pitanje a zašto se ti nisi kandidirao, ili ako smatraš da bi za tvoju opciju netko drugi bio bolji kandidat, zašto se taj nije natjecao? Dobivam dvije vrste odgovora na to pitanje. Prvi razlog nekandidiranja tiče se nedostatka volje, drugi logističkih mogućnosti.

Na pitanje ima li razlike između teorije i prakse, legendarni igrač bejzbola Yogi Berra odgovorio je u teoriji nema, u praksi ima. Stoga, iako teoretski svaki punoljetni državljanin RH može postati predsjednik, u praksi vrlo malo ljudi ima logističke mogućnosti dosegnuti kandidaturu.

Prva prepreka je prag od 10.000 potpisa. Određena prethodna javna vidljivost wannabe predsjednika ili neki oblik organizacija iza leđa nužni su da bi se potpisi prikupili, bilo da je to stranka, ili udruga kao u slučaju Sinčića.

Osobno poznajem barem dvadeset ljudi koji bi, da su se odlučili za to, i zapeli, mogli skupiti deset tisuća potpisa i kandidirati se na predsjedničkim izborima. Zašto nisu? Ne da im se, ne žele, ne vjeruju da bi to ikome koristilo. Opća apatija je i razlog što se od dvanaest kandidata koliko ih je bilo na prethodnim izborima sada spalo na samo četiri. Ako se trend nastavi, na sljedećim predsjedničkim izborima imat ćemo samo dva kandidata, po jednog iz dvije mamutske koalicije. A nakon toga, ako se bude odvijao scenarij pobjede Josipovića, uklanjanja Milanovića, nove vlasti “novog SDPa” i ORaHa, možda i druga strana nakon dva desetljeća poraza, digne ruke od predsjedničkih izbora pa na onima 2024. ostane samo jedan, lijevi kandidat, koji bi se onda sučeljavao sam sa sobom i odgovarao, poput današnjih, na pitanja koja uglavnom nemaju veze s njegovim ovlastima.

Ljudi se iz godine u godinu sve više izoliraju, zatvaraju u privatnu sferu, mudruju kako su pripadnici stranke GSP gledaj svoja posla, nesvjesni da takvim povlačenjem dugoročno rade štetu i samima sebi. Stječe se dojam kako sposobni ljudi u Hrvatskoj bježe od bilo kakvih javnih dužnosti, osim ako nisu teži kompleksaši ili imaju nečasne namjere. Zašto bi se neki vrhunski menadžer patio na čelu ministarstva ili velikog javnog poduzeća pod pritiskom politike, medija, sindikata za 20 tisuća kuna, ako u privatnom sektoru može zaraditi pet puta više, i to na miru?

Zašto bi se normalan čovjek, izvan već postojećih političkih struktura, kandidirao za bilo kakvu javnu funkciju unutar zajednice u kojoj većinu ljudi nije briga ni za što izvan kratkovidnih privatnih interesa?

Pitanje koje bi prvo trebalo postaviti svakom kandidatu je ono elementarno, koje se čini glupim premda je ustvari najdublje: zašto ste se uopće kandidirali, zašto želite biti predsjednik i zašto mislite da to zaslužujete?

Ali, s druge strane, prije nego što ih sve skupa ili pojedinačno osudimo, i prije nego što odlučimo hoćemo li ostati kod kuće ili ipak otići na biračko mjesto, bilo bi pošteno zapitati se: zašto se ja nisam kandidirao? lli jesam li se na bilo koji način, u skladu sa svojim mogućnostima, aktivirao oko javnih stvari? Odgovor na to pitanje dat će nam pravo ili ne zgražavanja “četiri jahača Apokalipse”.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari