Pratite nas

Kolumne

Zašto se nisam kandidirao na predsjedničkim izborima?

Objavljeno

na

Prije godinu dana poželjeli smo jedni drugima sretnu 2014. godinu, vođeni neuništivim blagdanskim optimizmom i nadom kako će nam 365 dana novog kruga Zemlje oko Sunca donijeti nešto bolje. U cjelini nam nije bilo bolje, jednako kao ni prethodnih pet godina. Nakon punih šest godina krize, na hrvatsku stvarnost se apsolutno može primijeniti stari vic o razlici između pesimista i optimista.

nino_raspudic “Pesimist” smatra da nam u novoj godini ne može biti gore, “optimist” misli da može. Na pragu sedmog kriznog ljeta očito je da kao zajednica ne možemo iznjedriti nikakvu novu dinamiku, reformu, zahvat, ništa što bi nam promijenilo sudbinu, već da ovisimo o sklopu vanjskih okolnosti, povoljnoj konstelaciji, Božjoj providnosti. Zadnja tanka nada za koju sam čuo tiče se biblijskih ciklusa od sedam loših godina, koje simbolizira sedam mršavih krava u Josipovu snu. Ispalo bi da je to neki prirodni maksimum kontinuirano lošeg gospodarskog razdoblja za zajednicu pa kao što lopta odskoči kad lupi o pod, tako i u tom prirodnom ciklusu nakon sedam jadnih godina nužno stvari same od sebe moraju krenuti nabolje. Brine što se i Grčićeva strategija pouzda u nešto slično. Jedina kratka razdoblja lijepih obećanja i trženja optimizmom koja su nam preostala su izborne kampanje. Gledajući predstavljanja i sučeljavanja predsjedničkih kandidata, pitam se je li to prava slika naše nacije?

Ima li ljudi voljnih kandidirati se za tu funkciju koji bi predstavljali odgovarajuće svjetonazorske i generacijske opcije bolje od ovih četvero? Ako je to to, ako je Ivan Vilibor Sinčić slika pameti, šarma i energije mladih, Josipovič uljuđena slika lijevog građanskog mainstreama izraslog iz elite bivšeg totalitarnog sustava, Kolinda Grabar Kitarović najbolje što može kandidirati trenutačno najorganiziranija konzervativna opcija, a Milan Kujundžić oporba njoj koja se predstavlja kao autentičnija, onda nema razloga za nezadovoljstvo, tu smo gdje jesmo pa će mo se prema pravilima igre demokratski prebrojiti na izborima. Ali ako to nije najbolje što Hrvatska može ponuditi kao kandidate za funkciju koja simbolički predstavlja zajednicu, koji je splet okolnosti doveo do toga da smo spali na njih četvero?

jahaciapokalipseNakon prvog sučeljavanja u ponedjeljak, prijatelj sklon pojednostavljivanju mi katastrofično kaže gotovi smo, ovo su četiri jahača Apokalipse: ovaj je Smrt, bezličan i dosadan, udavio bi gumenu patku, ovaj je Rat, čisti napoleonski kompleks, samo osvajanje i razaranje, ova je Kuga, globalistička pošast, a ovaj i izgleda kao Glad, ako ovakvi dođu na vlast krepat ćemo od gladi za godinu dana …

Sugovornicima poput njega, koji glasuju za različite političke opcije, a kojima je zajedničko nezadovoljstvo ponudom za predsjedničke izbore, redovito postavljam pitanje a zašto se ti nisi kandidirao, ili ako smatraš da bi za tvoju opciju netko drugi bio bolji kandidat, zašto se taj nije natjecao? Dobivam dvije vrste odgovora na to pitanje. Prvi razlog nekandidiranja tiče se nedostatka volje, drugi logističkih mogućnosti.

Na pitanje ima li razlike između teorije i prakse, legendarni igrač bejzbola Yogi Berra odgovorio je u teoriji nema, u praksi ima. Stoga, iako teoretski svaki punoljetni državljanin RH može postati predsjednik, u praksi vrlo malo ljudi ima logističke mogućnosti dosegnuti kandidaturu.

Prva prepreka je prag od 10.000 potpisa. Određena prethodna javna vidljivost wannabe predsjednika ili neki oblik organizacija iza leđa nužni su da bi se potpisi prikupili, bilo da je to stranka, ili udruga kao u slučaju Sinčića.

Osobno poznajem barem dvadeset ljudi koji bi, da su se odlučili za to, i zapeli, mogli skupiti deset tisuća potpisa i kandidirati se na predsjedničkim izborima. Zašto nisu? Ne da im se, ne žele, ne vjeruju da bi to ikome koristilo. Opća apatija je i razlog što se od dvanaest kandidata koliko ih je bilo na prethodnim izborima sada spalo na samo četiri. Ako se trend nastavi, na sljedećim predsjedničkim izborima imat ćemo samo dva kandidata, po jednog iz dvije mamutske koalicije. A nakon toga, ako se bude odvijao scenarij pobjede Josipovića, uklanjanja Milanovića, nove vlasti “novog SDPa” i ORaHa, možda i druga strana nakon dva desetljeća poraza, digne ruke od predsjedničkih izbora pa na onima 2024. ostane samo jedan, lijevi kandidat, koji bi se onda sučeljavao sam sa sobom i odgovarao, poput današnjih, na pitanja koja uglavnom nemaju veze s njegovim ovlastima.

Ljudi se iz godine u godinu sve više izoliraju, zatvaraju u privatnu sferu, mudruju kako su pripadnici stranke GSP gledaj svoja posla, nesvjesni da takvim povlačenjem dugoročno rade štetu i samima sebi. Stječe se dojam kako sposobni ljudi u Hrvatskoj bježe od bilo kakvih javnih dužnosti, osim ako nisu teži kompleksaši ili imaju nečasne namjere. Zašto bi se neki vrhunski menadžer patio na čelu ministarstva ili velikog javnog poduzeća pod pritiskom politike, medija, sindikata za 20 tisuća kuna, ako u privatnom sektoru može zaraditi pet puta više, i to na miru?

Zašto bi se normalan čovjek, izvan već postojećih političkih struktura, kandidirao za bilo kakvu javnu funkciju unutar zajednice u kojoj većinu ljudi nije briga ni za što izvan kratkovidnih privatnih interesa?

Pitanje koje bi prvo trebalo postaviti svakom kandidatu je ono elementarno, koje se čini glupim premda je ustvari najdublje: zašto ste se uopće kandidirali, zašto želite biti predsjednik i zašto mislite da to zaslužujete?

Ali, s druge strane, prije nego što ih sve skupa ili pojedinačno osudimo, i prije nego što odlučimo hoćemo li ostati kod kuće ili ipak otići na biračko mjesto, bilo bi pošteno zapitati se: zašto se ja nisam kandidirao? lli jesam li se na bilo koji način, u skladu sa svojim mogućnostima, aktivirao oko javnih stvari? Odgovor na to pitanje dat će nam pravo ili ne zgražavanja “četiri jahača Apokalipse”.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Državni udar’ u zemlji koja ni po čemu nije država

Objavljeno

na

Objavio

Zločin veči od svih zločina počinjenih u građansko vjerskom beha sukobu za teritorij, i obranu vjerskog identiteta, je onaj koji danas čini Svjetska zajednica silom i oružjem održavanja neodržive zajedničke, muslimansko unitarne Bosne i Hercegovine. Njen zločin je tim veči što joj se pred očima nekadašnja, a danas ni u čemu postojeća, Bosna i Hercegovina sve više cijepa i komada, dijeli i razvaljuje, i to voljom i politikom onog, muslimansko bošnjačkog, naroda, kao lažnog zagovornika održivosti zajedničke zemlje.

Cijepanje i komadanje, dijeljenje i razvaljivanje nekadašnjeg svjetskog mozaika vjera i kultura, nacija i obićaja, te svakolike šarolikosti, provodi se oružjem etnickog čiščenja, iza kojeg ne ostaje ni korijen onog drugog i drugačijeg. U taj krvavi genocidni proces etničkog i vjerskog čiščenja najmanje kockice beha mozaika, one hrvatske autohtone koja je povijesnom miroljubivosti, snošljivosti i tolerancijom i bila, i jest, glavni projektant i graditelj šarolikosti zemlje, uz Svjetsku zajednicu i jućerašnje Muslimane a današnje Bošnjake, vrlo agresivno, isilovski se uključila, navodno ekonomska a zapravo okupatorska islamska emigracija.

Suvremeno vrlo razarajuče oružje muslimanskog svijeta koristi se na hrvatskom teritoriju u Bosni i Hercegovini u neograničenim količinama, i svaki dan ga je sve više i viče. Bošnjački uvoz islamista u odorama ekonomskih emigranata iz islamskih zemalja, koje Svjetska zajednica podupire, dakako i koristi, uz povike, već u autobusima kojima ih dovoze „Alah uekber”, hrvatski teritorij čini nagasakijsko hirošimski ruševnim, uništavajući svaki trag prognanog hrvatskog naroda.

Nikad u ljudskoj povijesti viđeno i zabilježeno, zabranjen je svaki vid obrane hrvatskom narodu. Naime, nakon planskog bošnjačko turskog dovođenja, danas „emigranata” a sutra brutalni terorista čija zlodjela zatvaraju europljane u domove, pred kojima je i Europa na čelu koje je suvremeni njemački diktator Angela Merkel digla bijelu zastavu, u iranizirano Sarajevo u kojem provedu vrijeme asimilacije i priprema, „emigranti” se odvoze na hrvatski teritorij.

Ne ni na bošnjački, ne ni na srpski, već na hrvatski, koji je tajnim muslimansko srpskim beogradskim dogovorima već izmedu se podijeljen, kasnije Holbruckovim daytonskim zločinom legaliziran, a engleskim salveta političarom, mirnodopskim zločincom, Ashdownom i realiziran.

Finaliziranje tog strašnog zločina etničkog čiščenja autohtonog europskog naroda na periferiji Starog kontinenta uspješno provodi čovjek iz Prnjavora. Zadužen za oćuvanje etnički čiste Republike Srpske, i jedanko takve bošnjačko gornjomaočke federacije, ministar bezbjednosti iz Prnjavora, šalje emigrantske ratnike na hrvatske obranjene prostore, čija su se braća pokazala brutalnim u ubijanju, silovanju i progonu Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski teritorij, da i Hercegovinu učine spaljenom zemljom, bez hrvatskog traga kao što su im braća po vjeri i terorizmu, zločinu i genocidu ucinila Srednju Bosnu.

Pored tako stradalničko strašne slike Hrvata Srednje Bosne ministar bezbjednosti, Srba i Bošnjaka, hrvatski pokušaj obrane od emigrantskih okupatora osvajača naziva „pokušajem državnog udara”. Pa ako je i od čovjeka iz Prnjavora čuvara bezbjednosti Srba i Bošnjaka, previše je.

Zar može biti obrana biološkog opstanka hrvatskog naroda koji je največa žrtva srpsko muslimanskih tajni pregovora diobe Bosne i Hercegovine biti „državni udar” u zemlji koja ni po čemu nije država, čak kojoj je i tenk pregovarač dokinuo atribut republika i dao ga genocidnom velikosrpskom entitetu.

Zasigurno da ni ministar bezbjednosti ne zna nabrojati niti jedan zajednički državnički znak koji ima Bosna i Hercegovina, a govori o hrvatskom pokušaju državnog udara. Takva agresorska retorika dotičnog ministra je, zapravo, u službi oćuvanja etnički cisti srpski i bošnjačkih prostora.

Ako je hrvatska obrana vitalnog nacionalnog i vjerskog, egzistencijalnog, interesa od emigrantskih osvajača koje šalje sultan Erdogan, i koji je zbog toga i dolazio u Bosnu i Hercegovinu da vidi kako napreduju u okupatorskom pohodu etničkog čiščenja Hrvata, „pokušaj državnog udara”, a zar onda emigrantska islamska bujica nije agresija na „državu“ Bosnu i Hercegovinu. Ne, za ministra bezbjednosti, to nije okupacija i agresija. Vjerojatno zbog toga što i sam ne prizna Bosnu i Hercegovinu državom, te na nepostojeću državu ne može se ni izvršiti bilo kakva agresija, pa ni ona emigrantska.

No, zato u nepostojećoj državi jedan narod koji se pokušava obraniti od agresije i okupacije, koja ima za cilj njegovo biološko istrijebljenje, ili prisilno islamiziranje, može izvršiti „drzavni udar”, a organizatora otpora agresiji i zatvorski kazniti, što i traži ministar iz Prnjavora.

Čije bezbjednosti je ministar, koji zatvara narod koji se brani od ponovnog osmanlijskog danka u krvi. Zasigurno ne ministar bezbjednosti hrvatskog naroda, već ministar bezbjednosti Srba, Bošnjaka i muslimanski emigranata, osvajačke vojske koja nadire iz Turske, zemlje u kojoj se skupljaju, obućavaju, snabdjevaju, poput svake vojske, najnovijim komunikacijskim aparatima. Iako dobro opremljena ipak koristi djecu kao štit, muslimanski način ratovanja kakav svijet desetljećima gleda na Bliskom istoku gdje ratuju protiv Izraela i prijete njegovu uništenju.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari