Pratite nas

Kolumne

Zašto se nisam kandidirao na predsjedničkim izborima?

Objavljeno

na

Prije godinu dana poželjeli smo jedni drugima sretnu 2014. godinu, vođeni neuništivim blagdanskim optimizmom i nadom kako će nam 365 dana novog kruga Zemlje oko Sunca donijeti nešto bolje. U cjelini nam nije bilo bolje, jednako kao ni prethodnih pet godina. Nakon punih šest godina krize, na hrvatsku stvarnost se apsolutno može primijeniti stari vic o razlici između pesimista i optimista.

nino_raspudic “Pesimist” smatra da nam u novoj godini ne može biti gore, “optimist” misli da može. Na pragu sedmog kriznog ljeta očito je da kao zajednica ne možemo iznjedriti nikakvu novu dinamiku, reformu, zahvat, ništa što bi nam promijenilo sudbinu, već da ovisimo o sklopu vanjskih okolnosti, povoljnoj konstelaciji, Božjoj providnosti. Zadnja tanka nada za koju sam čuo tiče se biblijskih ciklusa od sedam loših godina, koje simbolizira sedam mršavih krava u Josipovu snu. Ispalo bi da je to neki prirodni maksimum kontinuirano lošeg gospodarskog razdoblja za zajednicu pa kao što lopta odskoči kad lupi o pod, tako i u tom prirodnom ciklusu nakon sedam jadnih godina nužno stvari same od sebe moraju krenuti nabolje. Brine što se i Grčićeva strategija pouzda u nešto slično. Jedina kratka razdoblja lijepih obećanja i trženja optimizmom koja su nam preostala su izborne kampanje. Gledajući predstavljanja i sučeljavanja predsjedničkih kandidata, pitam se je li to prava slika naše nacije?

Ima li ljudi voljnih kandidirati se za tu funkciju koji bi predstavljali odgovarajuće svjetonazorske i generacijske opcije bolje od ovih četvero? Ako je to to, ako je Ivan Vilibor Sinčić slika pameti, šarma i energije mladih, Josipovič uljuđena slika lijevog građanskog mainstreama izraslog iz elite bivšeg totalitarnog sustava, Kolinda Grabar Kitarović najbolje što može kandidirati trenutačno najorganiziranija konzervativna opcija, a Milan Kujundžić oporba njoj koja se predstavlja kao autentičnija, onda nema razloga za nezadovoljstvo, tu smo gdje jesmo pa će mo se prema pravilima igre demokratski prebrojiti na izborima. Ali ako to nije najbolje što Hrvatska može ponuditi kao kandidate za funkciju koja simbolički predstavlja zajednicu, koji je splet okolnosti doveo do toga da smo spali na njih četvero?

jahaciapokalipseNakon prvog sučeljavanja u ponedjeljak, prijatelj sklon pojednostavljivanju mi katastrofično kaže gotovi smo, ovo su četiri jahača Apokalipse: ovaj je Smrt, bezličan i dosadan, udavio bi gumenu patku, ovaj je Rat, čisti napoleonski kompleks, samo osvajanje i razaranje, ova je Kuga, globalistička pošast, a ovaj i izgleda kao Glad, ako ovakvi dođu na vlast krepat ćemo od gladi za godinu dana …

Sugovornicima poput njega, koji glasuju za različite političke opcije, a kojima je zajedničko nezadovoljstvo ponudom za predsjedničke izbore, redovito postavljam pitanje a zašto se ti nisi kandidirao, ili ako smatraš da bi za tvoju opciju netko drugi bio bolji kandidat, zašto se taj nije natjecao? Dobivam dvije vrste odgovora na to pitanje. Prvi razlog nekandidiranja tiče se nedostatka volje, drugi logističkih mogućnosti.

Na pitanje ima li razlike između teorije i prakse, legendarni igrač bejzbola Yogi Berra odgovorio je u teoriji nema, u praksi ima. Stoga, iako teoretski svaki punoljetni državljanin RH može postati predsjednik, u praksi vrlo malo ljudi ima logističke mogućnosti dosegnuti kandidaturu.

Prva prepreka je prag od 10.000 potpisa. Određena prethodna javna vidljivost wannabe predsjednika ili neki oblik organizacija iza leđa nužni su da bi se potpisi prikupili, bilo da je to stranka, ili udruga kao u slučaju Sinčića.

Osobno poznajem barem dvadeset ljudi koji bi, da su se odlučili za to, i zapeli, mogli skupiti deset tisuća potpisa i kandidirati se na predsjedničkim izborima. Zašto nisu? Ne da im se, ne žele, ne vjeruju da bi to ikome koristilo. Opća apatija je i razlog što se od dvanaest kandidata koliko ih je bilo na prethodnim izborima sada spalo na samo četiri. Ako se trend nastavi, na sljedećim predsjedničkim izborima imat ćemo samo dva kandidata, po jednog iz dvije mamutske koalicije. A nakon toga, ako se bude odvijao scenarij pobjede Josipovića, uklanjanja Milanovića, nove vlasti “novog SDPa” i ORaHa, možda i druga strana nakon dva desetljeća poraza, digne ruke od predsjedničkih izbora pa na onima 2024. ostane samo jedan, lijevi kandidat, koji bi se onda sučeljavao sam sa sobom i odgovarao, poput današnjih, na pitanja koja uglavnom nemaju veze s njegovim ovlastima.

Ljudi se iz godine u godinu sve više izoliraju, zatvaraju u privatnu sferu, mudruju kako su pripadnici stranke GSP gledaj svoja posla, nesvjesni da takvim povlačenjem dugoročno rade štetu i samima sebi. Stječe se dojam kako sposobni ljudi u Hrvatskoj bježe od bilo kakvih javnih dužnosti, osim ako nisu teži kompleksaši ili imaju nečasne namjere. Zašto bi se neki vrhunski menadžer patio na čelu ministarstva ili velikog javnog poduzeća pod pritiskom politike, medija, sindikata za 20 tisuća kuna, ako u privatnom sektoru može zaraditi pet puta više, i to na miru?

Zašto bi se normalan čovjek, izvan već postojećih političkih struktura, kandidirao za bilo kakvu javnu funkciju unutar zajednice u kojoj većinu ljudi nije briga ni za što izvan kratkovidnih privatnih interesa?

Pitanje koje bi prvo trebalo postaviti svakom kandidatu je ono elementarno, koje se čini glupim premda je ustvari najdublje: zašto ste se uopće kandidirali, zašto želite biti predsjednik i zašto mislite da to zaslužujete?

Ali, s druge strane, prije nego što ih sve skupa ili pojedinačno osudimo, i prije nego što odlučimo hoćemo li ostati kod kuće ili ipak otići na biračko mjesto, bilo bi pošteno zapitati se: zašto se ja nisam kandidirao? lli jesam li se na bilo koji način, u skladu sa svojim mogućnostima, aktivirao oko javnih stvari? Odgovor na to pitanje dat će nam pravo ili ne zgražavanja “četiri jahača Apokalipse”.

Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jure Vujić: Mentalna Krajina i imaginarne zajednice

Objavljeno

na

Objavio

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Kažu da su klimatske promjene krive za sve. Svaki put kada klimatske promjene utječu na zatopljivanje hrvatsko-srpskih odnosa, javljaju se zahtjevi za osnivanje srpske zajednicu općina što bi bilo uvod u svojevrsnu teritorijalnu, političku i upravnu autonomiju unutar Republike Hrvatske, što podsjeća na loše uspomene fantomske srpske krajine iz 90.-tih.

Komunizam, Jugoslavija su nestali ali ostaje krajiški mentalni sklop poput rezidualnog elementa iredente i panizma imaginarne zajednice. Takvo je mentalno stanje često popraćeno i dodatno pogoršano sa pojavom varijante PTSP-a, tzv. PJSP, Post-Jugoslavenskim Stresnim Poremećajem koji se manifestira sa povećanom bulimijom, bijegom iz stvarnosti i halucinacijama, i nedovršenim žaljenjem zbog izgubljenih neokolonijalnih povlastica iz prošlosti.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Krajiški mit i narativ nisu svojstvo isključivo jednog etnikuma pa tako i nailazimo i na latinsko-dalmatinske i istrijanske autonomaške narative koji se mogu pozivati na zajedničku Mletačku prošlost koju njeguju i potiču nostalgične iredente s one strane mare nostruma, samo pitanje je koliko su takvi konstrukti imaginarne zajednice održivi.

Politolog Benedict Anderson govori o“ zamišljenim zajednicama“ u svojoj knjizi „Imagined Communities“, kako bi ukazao da nacija i osjećaj nacionalne pripadnost često proizlaze iz mitsko- imaginarnog poriva jedne zajednice koja teži prema širom zajednicom od one u kojoj njeni sugrađani žive i sa kojima dijele istu sudbinu.

Kada bi ekstenzivno interpretirali tu tezu, onda bi olako detektirali relikte feudalnog sustavu u kojemu i čak unutar modernih suverenih država određene ustavno zaštićene manjine traže status podanika kod drugih nadnacionalnih širih zajednica, što se kosi ne samo sa ustavnim načelom jedinstvenosti j i nedjeljivosti republike ali i samim načelom modernog građanstva.

A s obzirom da se klimatske promjene munjevito šire i na komšiluk, slične vazalske ili spahijsko-timarske porive imaginarne zajednice pronalazimo i kod raznih samoproglašenih beglerbegluka koji se naravno pozivaju na širu imaginarnu zajednicu i traže od ostalih konstitutivnih starosjedilačkih konstitutivnih naroda podanički status.

Naime geopolitičku planu, ukronija ( što etimološki znači “izvan vremena”) preuzima mjesto utopije koja znači “bez prostora”. Ideološke „ukrojine“ u obliku ekspanzionističkih pothvata ignoriraju realne i povijesne uvjete te aktualne tokove povijesti svijeta. Taj oblik zlatnodobske paradigme i “velikog unitarizma” označavaju političke pokrete koji se pozivaju na mitsko-genealošku reunifikaciju sa matičnom zemljom, zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje.

Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi tzv. mikro-panizmi: Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija, neo-osmanski mit o „zelenoj islamskoj transverzali“ itd..Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati susjedne “irendentističke zemlje”.

Tako je talijanski mit ‘mare nostrum’ 1919. bio temelj za talijansko prisvajanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bilo manjina. Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog “zlatnog doba” može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja.

Nacionalne ideologije mogu evoluirati u transnacionalne oblike, te se pretvoriti u “panizme” ( pan-oblasti) kao i u ekspanzionističke geopolitičke ideologije. Takve ideologije nastoje okupiti i ujediniti članove jedne, na različitim teritorijima raspršene etničke, vjerske ili nacionalne zajednice. Ali i ideologije i pokreti koji se temelje na etničko-lingvističkim specifičnostima poput panturkizma, panmongolizma, paniranizma, panslavizma, pangermenizma, ili na geografskim kriterijima poput panamerikanizma, odnosno na vjerskim identitetima poput i pan-pravoslavlja.

Nikada ne treba podcjenjivati atrakcijsku snagu „imaginarnih zajednica“ jer su plod fenomena tzv. „ukronije“ o kojem govore francuski geopolitolog Francois Thual i filozof Joseph Gabel. Riječ je o narativu koji se zasniva na reinterpretiranju i ponovnom pisanju povijesti sa izmjenom (falsificiranjem) značenja događa u prošlosti ( primjerice kako pretvoriti poraz u pobjedu putem viktimizacije i martirološkog diskursa).

U danom kriznom povijesnom trenutku takve „ukronije „mogu poslužiti kao snažni mobilizatorski diskurs i ratoborni čimbenik. Kao dobra ilustracija takvog ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” u mjesecu kolovozu 2017.( u Beogradu) koji poručujući da“ Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, istaknuo je kako „se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire „.

Jure Vujić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

 

Tomislav Karamarko: Pupovac misli da su ugrožena prava Srba ako on ne sudjeluje u vlasti

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati