Pratite nas

Zašto su Nadrealisti sve znali: Kada će posljednji “Jugoslaven” stići do EU?

Objavljeno

na

Na Facebook zidovima i Twitter profilima korisnika društvenih mreža s prostora Zapadnog Balkana posljednjih godina sve češće se mogu vidjeti skečevi legendarnih Nadrealista uz poruku: “Oni su sve znali”.

Jedan od takvih je onaj skeč u kojem Evropljani preko zida promatraju kako se nekadašnji Jugoslaveni međusobno tuku u “stogodišnjem ratu”, a onda posljednjeg preživjelog Jugoslavena svečano prime u Evropsku uniju i poput kakvog divljaka vode u Brisel, na svečanost prijema u nekoj zadimljenoj krčmi gdje predstavnici sada zavađenih evropskih naroda konstatiraju da su mogli davno ući u EU “da je bilo pameti”.

“Drago mi je da ste i vi konačno došli pameti, a i vrijeme je bilo”, kaže Nijemac.

Na to Francuz (Nenad Janković alias Nele Karajlić) odgovara kako bi oni “puno ranije došli pameti” da Nijemci i Italijani (Branko Đurić Đuro) “sve to nisu zakuhali”, nakon čega dolazi do rasprave koja završava tučom, te, posljedično, raspadom EU i ratom, i to baš kada je posljednji Jugoslaven stigao do EU! Tada “posljednjih Jugoslaven”, i dalje u ratničkom izdanju (Zenit Đozić), uzima što može i bježi iz “dosanjane” mu EU. A potom, paradoksalno, reporter sa Balkana preko zida prati rat u EU.

Svemu tome s ćoška, onako s nogama na stolu s kariranim stolnjakom, nezainteresirano prisustvuje jedan Amerikanac koji telefonira i ne dozvoljava da ga prekidaju, te im s vremena na vrijeme kaže da prekinu ili nastave razgovor, što i danas jeste pozicija supersile Amerike u odnosu na Evropu i njenu politiku. A taj ping-pong se obično testira na stanovnicima zemalja Balkana.

[vsw id=”L1nWK705jGI” source=”youtube” width=”625″ height=”400″ autoplay=”no”]

Tako nekako danas izgleda i balkanska zbilja u kojoj su, dvije decenije nakon rata, u EU uši tek građani Slovenije (koja je potom završila u velikim problemima) i Hrvatske, koju od ulaska u EU 1. jula 2013. ne prestaju potresati ekonomske i društvene krize, zataškavani nacionalizam, nerasvijetljeni slučajevi iz prošlosti…, dok su daleko od “elitnog društva” EU  Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Kosovo koje razni sitni i nešto viši evropski zvaničnici, baš kao oni iz skeča, svako malo ruže ”zašto ne dođu pameti”, zašto ”demokratski ne riješe svoj probleme”, zašto bježe sa Balkana, dok istovremeno i države većine zemalja EU grcaju u krizi i problemima.

Da li će se EU raspasti dok do nje stigne “posljednji preživjeli Jugoslaven”, ako je suditi prema ranije tačnim prognozama legendarnih Sarajlija, treba se bojati.

Kako su Nadrealisti znali?

Ili, bolje reći, zašto su se građani bivše Jugoslavije tek smijali njihovim često krajnje ozbiljnim opservacijama i ocjenama ispričanima kroz humor?

Nisu građani Zapadnog Balkana vjerovali da će komunisti postati gorljivi nacionalisti, da će postojati istočno i zapadno Sarajevo, da će sitni šverceri biti ugledni biznismeni, da će svako veće selo imati fakultet, da će u tramvajima revizori izgledati poput nindža ratnika, da će vlast optuživati rudare “jer imaju svoj voz”… Osmjeh na licu koji izazivaju skečevi Nadrealista i danas, toliko godina poslije, zaledi realnost koja je baš onakva kako su oni previdjeli.

Za Anadolu Agency nedavno je o tome govorio Srđan Velimirović, jedan od scenarista predratne “Top lista nadrealista” i poslijeratnog “Nadreality showa”.

Na pitanje novinara AA kako su znali da će, naprimjer, Švedsku zadesiti nemiri, što je nedavno bio slučaj, Velimirović je rekao:

“Za Švedsku je lagan odgovor. Imali smo informacije iz Vlade Švedske. Bio je to neki njihov ministar, pa nam je on dojavio šta će se dogoditi. Kasnije je on ‘zglajzao’, neko ga je ubio. Pričalo se čak i da je to i sa naše strane, ali mi nismo imali u to umiješane prste”, započeo je šaljivu priču Velimirović.

Velimirović je za AA tada istakao i kako je Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, bio dobro upućen u politiku, što im je uvelike pomoglo u kreiranju skečeva prije rata u BiH.

“Najluđa stvar koju možeš smisliti, ona se ostvari. To je ta formula uspjeha predviđanja. Danas, kad bi mi sjeli i pričali šta je to najnevjerovatnije što se može dogoditi ovdje, to bi se dogodilo. Ipak, ostavimo ljudima da sami smisle koja je to stvar”, govorio je Velimirović.

[vsw id=”t0OzFzflgjQ” source=”youtube” width=”625″ height=”400″ autoplay=”no”]

Trebamo, kazao je, sad očekivati izbjeglice iz Švedske.

“Ako im se ne sviđa u Švedskoj, neka idu u Norvešku. To im je bar blizu”, rekao je Velimirović i dodao da se Bosna uskoro treba čuvati najezde izbjeglica iz Švedske, kako je prikazano u jednom predratnom skeču u kojem poslastičar Albanac (Ševćet Haljimi) u Sarajevu zaposli dvojicu Šveđana da prodaju sladoled (“To su čisti momci, to nema dljaka da padne…”), navodeći da je to učinio “jer ga je teško potresla kriza u Švedskoj”.

U jednoj od epizoda “Nadreality showa”, more je došlo do Baščaršije, a Sarajlije Makaranima izdaju smještaj. Velimirović je kazao kako ni to nije nemoguće, ukoliko se sagleda trenutna situacija sa klimatskim promjenama i topljenem glečera.

“Kako smo krenuli, i taj skeč će se ostvariti. Primat ćemo mi onda Dalmatince na ljetovanje kod nas, pa ćemo onda vidjeti oko cijena. Zato bolje da sad malo pripaze kako nama zaračunavaju, kako mi njima poslije ne bi vraćali”, šalio se Velimirović.

Šteta je što su se Nadrealisti raspali

Pokret “New Primitives” ismijavao je primitivizam, a mnogi su ga shvatili ozbiljno i pretvorili ga gotvo u kulturu življenja. Ipak, neke stvari su uspjele doći do ljudi jer, kako je istakao Velimirović, ne razmišljaju i ne shvataju svi isto.

“Što se tiče primitivizma danas, ne znam da li je on veći. To se nama čini, uvijek ima ljudi koji se sporije prilagođavaju promjenama. Na nama je da učimo ljude kako se ulazi u tramvaj i kako se hoda ulicom. Samo da ne bude opet neki rat, pa da moramo sve ispočetka”, istakao je Velimirović.

“Nadrealisti” su, kroz svoje skečeve, ismijavali besmislene promjene, dolazak na vlast različitih ljudi koji rade istu stvar kao njihovi prethodnici, ali su ih smijenili samo promjene radi. Upravo to se danas događa na našim prostorima.

Srđan Velimirović danas snima reklame, crta, piše scenarije. Još uvijek, koliko mu udaljenost dopušta, održava kontakt sa starom postavom Nadrealista.

“To je isto velika šteta svega što se dogodilo, što se tako jedna sjajna ekipa ljudi razišla. To je za ovaj grad, državu i sve baš šteta. To je bila jedna koncentracija duhovitih ljudi dobre volje. Sad moramo putovati negdje da bi se viđali. Ali nek smo živi i zdravi”, istakao je Velimirović.

A gdje je hepek?

Prisjetio se i hepeka – sprave koja u jednom trenutku rješava sve probleme, a koja bi, pomislili su mnogi, tako dobro došla na Balkanu.

[vsw id=”8MSMlP84dXI” source=”youtube” width=”625″ height=”400″ autoplay=”no”]

Dok sami ne počnemo nešto raditi i pokušavati da promijenimo, nikakav hepek nam neće pomoći. Po meni je hepek baš odraz našeg društva. Ne moramo ništa da radimo, jer će se pojaviti neka mašina i sve će se promijeniti. Odraz našeg društva, naše želje da to tako bude i uzaludnih nadanja u nešto”, naglasio je Velimirović.

Puno toga mora se promijeniti, kazao je on, kako bi situacija u Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama regije bila bolja, a mladi prestali odlaziti u svijet i počeli ulagati svoje znanje i obrazovanje u razvoj svojih zemalja.

Političari prvo moraju shvatiti da se svijet promijenio, jer je mlade veoma lako pokrenuti. Ne bude li se ovdje nešto brzo promijenilo, ljudi će zaista otići, jer će vani naći dobro plaćen posao, a preko Interneta će pričati sa rajom u Bosni. Svaki čovjek može da bude bolji, duhovitiji. Da nekom akcijom doprinese da cijeloj zemlji bude bolje”, poručio je jedan od scenarista legendarnih “Nadrealista”.

[vsw id=”442whmPOCkY” source=”youtube” width=”625″ height=”400″ autoplay=”no”]

(Anadolija)

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Pokrenuta kampanja za obilježavanje 1700 km Zavjetnog hodočašća kroz Marijanska svetišta

Objavljeno

na

Objavio

Marijanski zavjet za Domovinu projekt je istoimene Bratovštine, koja je treću godinu zaredom organizirala zavjetno hodočašće kroz Marijanska svetišta dugo više od 1700 km.

Kako bi ruta hodočašća postala dostupna svima koji tim putem žele proći na svoju nakanu i svrhu tijekom cijele godine, pokrenuta je velika svjetska crowdfunding kampanja s ciljem prikupljanja sredstava za označavanje rute.

Tako bi i Hrvatska dobila svoju dugoočekivanu verziju poznatog španjolskog ”Camina” kojim već godinama prolaze na deseci tisuća hodočasnika, a doprinos tome može dati svatko.

S ciljem da ovo hodočašće postane dostupno, poznato i javno kako hrvatskim hodočasnicima, tako i onima iz cijelog svijeta, jučer, 12.prosinca 2017. pokrenuta je javna kampanja prikupljanja sredstava za označavanje rute hodočašća i to na dva načina: putem crowdfunding platforme dostupne u cijelom svijetu na sljedećem linku: https://www.generosity.com/faith-religion-fundraising/help-us-mark-the-way-of-our-lady-marijanski-zavjet/x/17817488 ili uplate na račun Bratovštine kao donaciju ”Za označavanje Zavjetnog hodočašća”.

U današnjem svijetu, u kojem nas puno toga ometa i izaziva stres, hodočašće pješice predstavlja poseban način postizanja unutarnjeg mira, boljeg upoznavanja sebe i drugih te promišljanja o smislu života, odlukama i ciljevima.

Ovim putem vas pozivamo da medijski podržite ovu inicijativu objavom sadržaja i linka kampanje kako bi svi zainteresirani dobili informaciju i imali mogućnost dati svoj doprinos označavanju Zavjetnog puta!

Više o Marijanskom zavjetnom hodočašću možete vidjeti u dokumentarnom filmu:

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari