Pratite nas

Reagiranja

Zašto šuti Ministarstvo branitelja?

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/11/mladenP.png” name=”Mladen Pavković” title=”Novinar i publicist”]Srbi osudili “Peru Cigana” za Ovčaru, a tko štiti i ne procesuira zapovjednike zločinačke JNA, Teritorijalne obrane i druge?[/testimonial]

Mediji su javili da je Petar Ćirić osuđen na 15 godina zatvora za sudjelovanje u ratnom zločinu na Ovčari, odnosno mučenja i ubojstva ratnih zarobljenika 21. studenog 1991. Prvo je ovaj srpski monstrum bio osuđen na 20 godina zatvora, a sada mu je Žalbeni sud u Beogradu preinačio kaznu, u koju mu je uračunata i kazna od 10 godina zatvora koja mu je izrečena u prvostupanjskoj presudi Okružnog suda u Novom Sadu. Ćirić je osuđen jer je s pripadnicima jedinice “Leva sudoperica” mučio i tukao hrvatske ratne zarobljenike i u hangaru na Ovčari. Na Ovčari je i osobno ubijao hrvatske ratne zarobljenike, među kojima i bolesnike koji su dopremljeni iz vukovarske ratne bolnice. Srpski mediji o tome gotovo i ne pišu.

Međutim, u povodu još jedne sramotne presude ne javljaju se ni hrvatski političari. (Ali ni “srpski” hrvatski novinari!) Čak ni oni koji su poslali u Haag Gotovinu, Markača, Čermaka, Kordića, bosanske branitelje na čelu s generalom Praljkom i brojne druge. Tko je uopće taj Ćirić zvani “Pero Cigan”? On je tek jedan od nekoliko desetaka tisuća ratnih zločinca (čitaj monstruma) koji su došli iz Srbije, Crne Gore ili su bili pripadnici zločinačke JNA koji su početkom devedesetih ubijali, masakrirali, rušili i protjerivali Hrvate.

Dakle, za zločine na Ovčari uglavnom odgovaraju “mali” srpski zlotvori. Čak i jedan od najvećih balkanskih krvnika Veselin Šljivančanin dobio je manju kaznu od “Pere Cigana”, kojem je naređivao da, kako je svojedobno, na početku agresije u Baranji, u Jagodnjaku, rekao krvnik Šešelj” – “svakog tko vam kaže da je to srpska zemlja treba ubiti kao kera”…”. Taj Šešelj također nije ni osuđen. No, kad je Petar Ćirić, “mali” srpski zlotvor, bio toliko važan, kako to da nije sudjelovao 21. studenoga 1991. na svečanom prijemu što ga je “u povodu pobjedonosnog završetka završnih borbenih dejstava na području Vukovara” u Beogradu upriličio savezni sekretar za narodnu odbranu (nedano umro bez ikakve kazne ili presude) general armije Veljko Kadijević sa suradnicima?

Sramna presuda sramnom Petru Ćiriću nije ništa drugo nego zamagljivanje očiju, kao – eto osudili smo one koji su razarali i ubijali po Vukovaru! Sada bi, da je pravde, hrvatski organi gonjenja trebali početi s uhićivanjem onih koji nisu uhitili niti osudili: Veljka Kadijevića, Životu Panića, Andriju Biorčevića, Milu Mrkšića (osuđen u Haagu), Branislava Petrovića… Riječ je o srpskim zapovjednicima, najtežim ratnim zločincima, koji su bili na čelu srpskih četnika u Vukovaru i koji su svakodnevno s najmanje 700 do tisuću granata i ostalog teškog oružja razarali i vukovarsku bolnicu, škole, dječje vrtiće, crkve i sve što se kretalo po Vukovaru! Svima njima general Kadijević izrazio je divljenje na “izvojevanoj pobedi”! Kadijević je sa svojim suradnicima istaknuo i da su “u dugim i teškim borbama potučene i zarobljene elitne ustaške formacije i brojne plaćene ubice iz zemlje i inozemstva”.

Spomenuo je još da “podvizi i hrabrost i požrtvovanje starešina, vojnika i dobrovoljaca angažiranih u vukovarskoj operaciji, trebaju biti svetli primjer svim borcima i starešinama JNA i TO!” Ovom sramnom svečanom prijemu kod Kadijevića, tri dana nakon okupacije Vukovara (!), bili su nazočni i oni koji su se, kako je rečeno, posebno istaknuli u teškim borbama i katakombama godinama utvrđenog grada. Riječ je također o visokim zapovjednicima srpskih postrojbi: Borivoju Tešiću, Milenku Lukiću, Živici Trifunjagiću, Miroljubu Vujoviću i Krsti Olujiću. Kadijević je rekao da su se svi oni istaknuli borbenim uspjesima, neustrašivošću i požrtvovanjem te da su u vukovarskoj operaciji bili “veliki podstrek i nadahnuće svim borcima i starešinama Jugoslavenske narodne armije i Teritorijalne odbrane u bici (čujte sad ovo!) protiv povampirenog fašizma i obnavljanja genocida nad srpskim narodom”.

Gdje su sad svi ti koji su zapovijedali nekakvim ćirićima i ostalim mnogobrojnim srpskim i inim zločincima? A gdje su pak oni Hrvati koji su trebali uhititi i procesuirati barem te koji su 21. studenoga 1991. bili na svečanom prijemu kod Kadijevića, kad se slavila pobjeda srpskog fašizma? Gdje je deklaracija o progonu srpskih zločinaca u svezi Vukovara? Zašto se i o tome ne piše Ujedinjenim narodima i Europskoj uniji? Zašto o takvim stvarima ne raspravljaju u Hrvatskom saboru?

To što je za zločine na Ovčari osuđen neki Srbin Petar Ćirić ili “Pero Cigan” (osuđeni su, doduše, još neki iz četvrte ili pete srpske lige zločinaca) je – kap u moru. Smijurija, tim više što su dobili smiješne kazne.

Naime, u Beogradu je prije nekoliko godina osuđen i hrvatski vojnik Veljko Marić. Dobio je “čak” tri godine manje (12 godina) nego taj nekakav Petar Ćirić, koji u srpskom zatvoru sigurno ima deset puta bolji tretman nego nevini Marić.

Gdje je tu pravda? Gdje su sada hrvatski pravnici, Državno odvjetništvo i slične službe?

Žalosno je što se i dalje proganjaju hrvatski branitelji, što moraju na ulici tražiti pravdu i pravicu, dok nam istaknuti srpski i ini zločinci “nestaju pred očima”. Baš kao i hrvatska povijest.

Zbog čega se, uostalom, Ministarstvo branitelja nije oglasilo u svezi jadne i žalosne presude Petru Ćiriću, krvniku s Ovčare, a niti Josipović, Milanović i ostali visoki hrvatski dužnosnici?

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Dedaković neće koračati u koloni sjećanja, ali neprestano je u mislima sa svojim suborcima

Objavljeno

na

Junak hrvatskog Domovinskog rata Mile Dedaković – Jastreb na žalost ni ovog 18-tog studenoga neće biti u Vukovaru zajedno sa svojim suborcima. Bolestan je – kaže.

Kad smo ga pitali, što mu znači ovaj dan, odgovorio je:

  • Sama pomisao na sve ono što smo prošli tijekom agresije i okupacije Vukovara ostavilo je izniman trag u mojem životu. Samo kad se sjetim koliko je ljudi ubijeno, ranjeno, protjerano… Kako godine idu, sve mi je teže, a suze same idu na oči. Teško sam bolestan, sva je sreća da imam prekrasnu suprugu, ali i djecu. Vukovar je bol koja ne prolazi.

A zovu li vas iz Vukovara, pitaju za zdravlje?

  • Zovu me iz Grada Vukovara. Zanimaju se za mene. Veliko im hvala, to mi mnogo znači. Javljaju mi se i moji suborci. Teško mi je kad čujem da netko od njih teško živi ili da je bolestan, a nema adekvatnu pomoć. A ja im na žalost to ne mogu učiniti.

Mile Dedaković – Jastreb sigurno je zaslužio čin generala Hrvatske vojske. Bojimo se da ga neće dočekati, bez obzira što taj čin danas nose i oni koji su ga zaslužili, ali koji na žalost i nisu, koji im služi samo za „parade“.

  • Ne znam što bih vam na to odgovorio – veli Dedaković. Ali ako je tko zaslužio najviša odličja onda su to branitelji ovoga grada. Time ne mislim podcjenjivati ni druge, da me se krivo ne shvati. Rat je bio krvav i ostavio je na sve nas tragične posljedice. Žao mi je što su se toliki branitelji ubili, što svakim danom, kako čujem, najmanje desetak branitelja umire. Sve mi je teže slušati i gledati one koji govore da je „rat daleko iza nas“ i tome slično. Slike onoga što smo prošli svakim su danom sve jasnije i sve teže mi padaju. Neki dolaze u ovaj grad jednom na godinu, a trebali bi puno češće. Vukovar je već odavno trebao biti „velegrad“, ali sva ta obnova, koliko god se hrvatska država trudila ipak ide presporo, osobito za ljude koji tamo žive. Osim toga, 18-tog studenoga treba se sjetiti imena svih poginulih, nestalih, pa i umrlih Vukovaraca. Nije dovoljno tek samo isticati brojke.

Međutim, ono što poglavito zabrinjava i žalosti heroja Vukovara je činjenica da je vrlo malo ratnih zločinaca odgovaralo  za strašne zločine koji su tamo počinjeni, dok s druge pak strane svjedoci smo da se još uvijek gone hrvatski branitelji, da ih se ne ostavlja na miru.

  • Vukovar je rana koja nikada ne prolazi i neće proći – rekao je Dedaković, koji zajedeno sa svojom obitelji teško proživljava ove dane ponosa i slave.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

“Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe, u brak, u obitelji!”

Objavljeno

na

Objavio

Erste banka je u sklopu promidžbene kampanje „Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe“ promovirala video spot kojim promiče transrodnost i homoseksualni stil života.

Uz jednu od najpoznatijih hrvatskih domoljubnih pjesama „To je moja zemlja“, lik Andrije, prepoznatljivo lice Erste bankarenja, prvi put se i izravno obratio javnosti, nabrajajući što je prema njegovu mišljenju potrebno Hrvatskoj.

Dok Andrija nabraja što je sve Hrvatskoj potrebno, pridružuju mu se ljudi koji, prema shvaćanju Erste banke, predstavljaju ono o čemu Andrija govori.
Pa tako dok govori o Hrvatskoj kojoj su potrebni ljudi koji vjeruju u ljubav prikazan je i istospolni par, dva mlada muškarca koji se drže za ruke, a dok govori kako su Hrvatskoj potrebni ljudi koji se usude prikazana je transrodna osoba.

Služeći se dobro poznatom pjesmom „To je moja zemlja“ u izvedbi Vice Vukova, Erste banka, poručuje kako su homoseksualni stil života kao i transrodnost uobičajen i poželjan životni stil u „mojoj zemlji“.

Međutim, u zemlji kojoj Vice Vukov pjeva, Hrvatskoj, građani su na referendumu o braku jasno poručili kako je brak zajednica žene i muškarca te najbolje mjesto za odgoj djece. Unatoč neprestanim napadima na slobodu govora svih koji se zalažu za obitelj, temeljnu stanicu društva i unatoč vrlo čestom govoru mržnje velikog broja medija prema svima koji zagovaraju pravo na život, pravo djeteta na majku i oca, pravo na slobodu govora, mišljenja i vjerovanja građani naše zemlje vjeruju i bore se za svoje vrijednosti.

Reklama Erste banke promiče transseksualnost i transrodnost a dolazi u trenutku dok se u hrvatskom javnom prostoru neprestano upozorava na opasnosti ratifikacije Istanbulske konvencije koja besramno iskorištava borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u svrhu nametanja ideologije.

Transseksualnost i transrodnost sa sobom nose brojne razorne psihološke i društvene posljedice. Ovi poremećaji, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, pripadaju u skupinu poremećaja spolnog identiteta, osobnosti i ponašanja. Činjenica kako se navedena bolest, koja kod ljudi uzrokuje veliku patnju, ka tome još i promovira, je skandalozna. Ozbiljni psihički problemi koje je potrebno liječiti terapijom, žele se riješiti kratkim postupkom pripisivana problema pogrešnom tijelu. To sa sobom nosi kobne posljedice. Švedska studija iz 2011. također pokazuje kako je postotak samoubojstva transrodnih osoba nakon operacije spola gotovo 20 puta viši nego u ostatku populacije. Ipak, zabluda kako je trans-rodnost normalna želi se nametnuti i u Hrvatskoj.
Hrvatskoj bi ratifikacijom sporne Istanbulske konvencije koju najavljuje premijer Andrej Plenković, bilo nametnuto uvođenje termina “rod” čime bi se širom otvorila vrata pokušajima promjene društvene svijesti i promicanju “rodne ideologije” u obrazovnim institucijama i svim sektorima – zdravstvu,, radu i zapošljavanju, socijalnoj politici i dr.

Reklama Erste banke potkopava temelje hrvatskog društva i nameće nove društvene norme koje ne vode računa o zaštiti onoga što Hrvatska uistinu treba: stabilnu obitelj, zaštitu i pomoć za žene koje žele imati djecu, kvalitetnu a ne ideološku kurikularnu reformu, te stručne i učinkovite javne institucije kao i osobe i medije koje se usude govoriti istinu, a ako baš hoćete i banke koje nude kredite s nižim kamatnim stopama, stoji u tekstu peticije na Citizengo, koju možete potpisati na poveznici ispod.


Poštovani,

obraćam Vam se kao građanin RH u kojoj Erste banka posluje već 20 godina. Ovim putem od Vas zahtijevam poduzimanje potrebnih koraka, za povlačenje reklame „Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe“ ili je preoblikujete sukladno onome što Hrvatska uistinu treba: stabilnu obitelj, zaštitu i pomoć za žene koje žele imati djecu, kvalitetnu a ne ideološku kurikularnu reformu, te stručne i učinkovite javne institucije kao i osobe i medije koje se usude govoriti istinu, a ako baš hoćete i banke koje nude kredite s prihvatljivim kamatnim stopama kako bi se mladima i obiteljima olakšao dolazak do prve nekretnine.

U spomenutoj reklami marketinški djelatnici Erste banke poslužili su se dobro poznatom pjesmom „To je moja zemlja“ u izvedbi Vice Vukova, oslikavajući transrodnost/transseksualnost i homoseksualni stil života uobičajen i poželjan životni stil u „mojoj zemlji“.

Međutim, u zemlji kojoj Vice Vukov pjeva, Hrvatskoj, građani su na referendumu o braku jasno poručili kako je brak zajednica žene i muškarca te najbolje mjesto za odgoj djece. 
Unatoč neprestanim napadima na slobodu govora svih koji se zalažu za obitelj, temeljnu stanicu društva i unatoč vrlo čestom govoru mržnje velikog broja medija prema svima koji zagovaraju pravo osobe na život od začeća do prirodne smrti, pravo djeteta na majku i oca, pravo na slobodu govora, mišljenja i vjerovanja građani naše zemlje vjeruju i bore se za svoje vrijednosti.

Reklama Erste banke promiče transseksualnost i transrodnost a dolazi u trenutku dok se u hrvatskom javnom prostoru neprestano upozorava na opasnosti ratifikacije Istanbulske konvencije koja besramno iskorištava borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u svrhu nametanja ideologije.

Ovom kampanjom potkopavate temelje hrvatskog društva i namećete nove društvene norme koje ne poštuju vrijednosti hrvatskih građana te ne vode računa o zaštiti onoga što je Hrvatskoj potrebno.

Ovim putem Vas molim da poštujete moju iskazanu volju, ali i volju milijun hrvatskih građana, koji su ujedno korisnici usluga Erste banke, a jasno su rekli što su naše temeljne vrijednosti te povučete spornu reklamu.

S poštovanjem,

Peticiju možete potpisati ovdje

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari