Pratite nas

Kolumne

ZAŠTO TOLIKA PRAŠINA OKO JASENOVCA?

Objavljeno

na

HISTORIJOGRAFIJA „MIRKO I SLAVKO“

Istraživati, propitkivati, zaključivati i utvrđivati osnovni su zadatci svakog povjesničara. Na osnovi sačuvane povijesne građe i pronađenih artefakata stvaraju se historiografije kako nacionalne tako i svjetska historiografija. Drugim riječima historiografija mora počivati na znanstveno utvrđenim činjenicama a ne na ideološko političkim obrascima. Istina, pa kakva god ona bila, mora biti temelj historiografije. To dakako ne znači da se nadalje ne smije propitkivati, istraživati i zaključivati. Nažalost cjelokupna hrvatska historiografija počiva na ideološko političkim temeljima a ne na povijesnoj istini. Od njezinog ideološko političkog kreiranja pa sve do 90-tih godina iza nje stoji argument sile i pendreka, a ne povijesna istina o kojoj se nije smjelo pomisliti, a kamoli razgovarati. Ta „Mirko i Slavko“ historiografija postala je aksiom koji treba učvrstiti vlast komunističke partije. Svako istraživanje, propitkivanje, ili pak zaključivanje suprotno partijskoj paradigmi bilo je proskribirano, a osobe koje su to činile završavale bi u jugo-komunističkim zatvorima.

POVLAŠTENA POVJESNIČARSKA KASTA

Tijekom totalitarnog režima stvorena je politička povjesničarska kasta koja je jedina smjela tumačiti našu historiografiju. Kad bi se netko izvan te kaste ne daj Bože usudio obavljati povijesne analize odmah bi bio proglašen reakcionarom, revizionistom ili pak najčešće ustašom. Taj totalitarni mrak jugo-komunističkog partijskog režima nije vladao samo kod nas već i na cjelokupnom prostoru Jugoslavije. Tadašnji kazamati (Goli Otok, Stara Gradiška i Lepoglava) bili su prepuni takozvanih narodnih neprijatelja. Oni koji su iz tog komunističkog mraka pobjegli u svijetlo demokratskog zapada bili su progonjeni i likvidirani od strane tajnih službi.

A KAKO JE DANAS?

Nažalost ni danas nije ništa bolje. Ta povlaštena povjesničarska kasta infiltrirana u sve institucije moderne Hrvatske države i svim silama sprječava utvrđivanje povijesne istine. Mnogi od njih bili kreatori te partijske historiografije, a ovi mlađi povjesničari su ju kao djeca bivših vlastodržaca kroz kućni odgoj prihvatili zdravo za gotovo. Važnu ulogu u njihovom formiranju obavila je partijska osnovnoškolska, srednjoškolska i fakultetska povijesna nastavna građa. Kada znate tko su utemeljitelji Filozofskog fakulteta u Zagrebu bit će vam jasnije mnoge stvari, a naročito zašto je dio te povjesničarske kaste ponikao i stoluje na tom fakultetu. Kao sveučilišni profesori oni se smatraju meritornima i pozivaju u sve mainstream medije da uz ostale komunističke ideologe tumače hrvatsku povijest. Takvi povjesničari i ideolozi i danas stvaraju i šalju u svijet strašnu i lažnu sliku o hrvatskom narodu.

MIT O JASENOVAC KAO KARTA PODKUSRIVANJA

Upravo mit koji je stvoren oko logora Jasenovac bio je njihovo osnovno sredstvo za držanje Hrvatskog naroda u pokornosti namećući mu kolektivnu krivnju ustaštva i genocidnosti. Svaki put kada se vladavina partije nalazila u problemima njezini apologeti su posezali za mitom Jasenovac kako bi ušutkali neistomišljenike. Sjetite se takvih istupa članova SDP-a u Hrvatskom saboru gdje radi pokušaja povratka na vlast kreiraju i šire neistine i teze o fašizaciji hrvatskog društva te nadolazećem ustaštvu. Nakon što otvore pitanje Jasenovca svaki odgovor na tu temu sprječavaju počinjući kao papagaji govoriti kako se ne smijemo vraćati u povijest, kako je dosta priča o partizanima i ustašama jer ima težih problema koje treba rješavati. Pri tome dakako ne spominju kako je upravo njihovo 45-to godišnje vladanje dovelo do svih problema koje danas imamo. Hrvatski čovjek i dan danas plaća sve njihove grijehe i tko zna koliko dugo će ih još plaćati.

Slika 1 – Oblik obraćenja

Mržnja i zlo utkali su se u njihove gene u tolikoj mjeri da su izjeli njihovo vlastito političko tijelo i doveli ih na politički odar. Bliska partijska politička smrt stvorila je neviđenu paniku koja generira čitav niz međusobnih optužbi i uvreda. Pri tome dakako ne zaboravljaju sijati mržnju protiv Boga i svega što je hrvatsko. Neki od njih toliko su se zbunili u tom kaosu da su postali vjernici i počeli pohoditi svete mise. Vjerojatno mole Boga da spasi njihovu partiju. Istina, Bog je milosrdan i milostiv no zaboravili su kako On „zločeste“ šalje u pakao. Nije On zaboravio njihovu pjesmu: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“. Jasno, On ih neće streljati kao što su to oni izvršili nad svećenicima, vjernicima i drugim nevinim osobama, već će ih uputiti na mjesto koje su svojim životom i djelima zaslužili – PAKAO.

Usudio bi se reći kako je njihova politička smrt vrlousko povezana sa sve većim otkrivanjem istine o stravičnim zločinima koje je partija počinila (Bleiburg, Maribor, Huda Jama, Jazovka itd.), a naročito rušenjem mita o Jasenovcu.

TKO SE TO USUDIO DIRATI U ISTINU O JASENOVCU?

Cjelokupni partijski establištment podigao se na noge radi knjige „RADNI LOGOR JASENOVAC“ čiji je autor gospodin Igor Vukić, novinar i istražitelj. Knjiga je toliko razbjesnila gospodina Milorada Pupovca koji je sa saborske govornice gotovo zahtijevao da se gospodin Vukić uhiti. Bio je vidno uzbuđen i imao sam osjećaj da će eksplodirati.

Kako se to gospodin Vukić usudio dirnuti u mit o Jasenovcu? Kako se to usudio oduzimati im krucijalno političko sredstvo koje ih je držalo na političkoj sceni? Ta i mnoga slična pitanja postala su njihova noćna, a bome i dnevna mora. Odoše im vjekovne sinekure u nepovrat, a politička egzistencija u ambis. Priče o tome kako autor u knjizi iznosi laži potpuno su neutemeljene. Knjiga je navodno uznemirila javnost. Istina, uznemirio se dio javnosti, ali samo onaj koji je kreirao „partijsku povijesnu istinu“ o Jasenovcu. U toj za partiju pogubnoj knjizi gospodin Vukić svaku svoju tezu potkrepljuje preslikama originalnih dokumenata. Koliko mi je poznato gospodin Vukić je sve one koji osporavaju ovaj njegov rad javno pozvao na sučeljavanje no nitko se nije usudio doći. Na promociji knjige u dvorani „Vijenac“ odgovorio je na sva pitanja koja mu spočitavajući postavljaju oni koji se nisu usudili sučeliti s njim.

DO KADA ĆE JASENOVAC BITI POLITIČKO SREDSTVO?

Služenje Jasenovcem kao sredstvom za pribavljanje političkih poena sotonski je čin kojim se duboko vrijeđa sve nevine žrtve tog logora kao i njihove obitelji. Govori mržnje koji su izgovarani s govornice na obljetnicama moraju prestati. Jasenovac mora postati mjesto pijeteta na kojem će se iskreno odati počast svim žrtvama i skrušeno moliti da se takvo što nikada i nigdje ne ponovi. Sve dok se znanstveno ne utvrdi istina taj lažni mit će i dalje biti sredstvo podjele i mržnje. Treba oformiti neovisne znanstveno stručne timove koji će u potpunosti istražiti ovo bolno pitanje. Krucijalno pitanje je želi li to politika?

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari