Pratite nas

Kolumne

ZAŠTO TOLIKA PRAŠINA OKO JASENOVCA?

Objavljeno

na

HISTORIJOGRAFIJA „MIRKO I SLAVKO“

Istraživati, propitkivati, zaključivati i utvrđivati osnovni su zadatci svakog povjesničara. Na osnovi sačuvane povijesne građe i pronađenih artefakata stvaraju se historiografije kako nacionalne tako i svjetska historiografija. Drugim riječima historiografija mora počivati na znanstveno utvrđenim činjenicama a ne na ideološko političkim obrascima. Istina, pa kakva god ona bila, mora biti temelj historiografije. To dakako ne znači da se nadalje ne smije propitkivati, istraživati i zaključivati. Nažalost cjelokupna hrvatska historiografija počiva na ideološko političkim temeljima a ne na povijesnoj istini. Od njezinog ideološko političkog kreiranja pa sve do 90-tih godina iza nje stoji argument sile i pendreka, a ne povijesna istina o kojoj se nije smjelo pomisliti, a kamoli razgovarati. Ta „Mirko i Slavko“ historiografija postala je aksiom koji treba učvrstiti vlast komunističke partije. Svako istraživanje, propitkivanje, ili pak zaključivanje suprotno partijskoj paradigmi bilo je proskribirano, a osobe koje su to činile završavale bi u jugo-komunističkim zatvorima.

POVLAŠTENA POVJESNIČARSKA KASTA

Tijekom totalitarnog režima stvorena je politička povjesničarska kasta koja je jedina smjela tumačiti našu historiografiju. Kad bi se netko izvan te kaste ne daj Bože usudio obavljati povijesne analize odmah bi bio proglašen reakcionarom, revizionistom ili pak najčešće ustašom. Taj totalitarni mrak jugo-komunističkog partijskog režima nije vladao samo kod nas već i na cjelokupnom prostoru Jugoslavije. Tadašnji kazamati (Goli Otok, Stara Gradiška i Lepoglava) bili su prepuni takozvanih narodnih neprijatelja. Oni koji su iz tog komunističkog mraka pobjegli u svijetlo demokratskog zapada bili su progonjeni i likvidirani od strane tajnih službi.

A KAKO JE DANAS?

Nažalost ni danas nije ništa bolje. Ta povlaštena povjesničarska kasta infiltrirana u sve institucije moderne Hrvatske države i svim silama sprječava utvrđivanje povijesne istine. Mnogi od njih bili kreatori te partijske historiografije, a ovi mlađi povjesničari su ju kao djeca bivših vlastodržaca kroz kućni odgoj prihvatili zdravo za gotovo. Važnu ulogu u njihovom formiranju obavila je partijska osnovnoškolska, srednjoškolska i fakultetska povijesna nastavna građa. Kada znate tko su utemeljitelji Filozofskog fakulteta u Zagrebu bit će vam jasnije mnoge stvari, a naročito zašto je dio te povjesničarske kaste ponikao i stoluje na tom fakultetu. Kao sveučilišni profesori oni se smatraju meritornima i pozivaju u sve mainstream medije da uz ostale komunističke ideologe tumače hrvatsku povijest. Takvi povjesničari i ideolozi i danas stvaraju i šalju u svijet strašnu i lažnu sliku o hrvatskom narodu.

MIT O JASENOVAC KAO KARTA PODKUSRIVANJA

Upravo mit koji je stvoren oko logora Jasenovac bio je njihovo osnovno sredstvo za držanje Hrvatskog naroda u pokornosti namećući mu kolektivnu krivnju ustaštva i genocidnosti. Svaki put kada se vladavina partije nalazila u problemima njezini apologeti su posezali za mitom Jasenovac kako bi ušutkali neistomišljenike. Sjetite se takvih istupa članova SDP-a u Hrvatskom saboru gdje radi pokušaja povratka na vlast kreiraju i šire neistine i teze o fašizaciji hrvatskog društva te nadolazećem ustaštvu. Nakon što otvore pitanje Jasenovca svaki odgovor na tu temu sprječavaju počinjući kao papagaji govoriti kako se ne smijemo vraćati u povijest, kako je dosta priča o partizanima i ustašama jer ima težih problema koje treba rješavati. Pri tome dakako ne spominju kako je upravo njihovo 45-to godišnje vladanje dovelo do svih problema koje danas imamo. Hrvatski čovjek i dan danas plaća sve njihove grijehe i tko zna koliko dugo će ih još plaćati.

Slika 1 – Oblik obraćenja

Mržnja i zlo utkali su se u njihove gene u tolikoj mjeri da su izjeli njihovo vlastito političko tijelo i doveli ih na politički odar. Bliska partijska politička smrt stvorila je neviđenu paniku koja generira čitav niz međusobnih optužbi i uvreda. Pri tome dakako ne zaboravljaju sijati mržnju protiv Boga i svega što je hrvatsko. Neki od njih toliko su se zbunili u tom kaosu da su postali vjernici i počeli pohoditi svete mise. Vjerojatno mole Boga da spasi njihovu partiju. Istina, Bog je milosrdan i milostiv no zaboravili su kako On „zločeste“ šalje u pakao. Nije On zaboravio njihovu pjesmu: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“. Jasno, On ih neće streljati kao što su to oni izvršili nad svećenicima, vjernicima i drugim nevinim osobama, već će ih uputiti na mjesto koje su svojim životom i djelima zaslužili – PAKAO.

Usudio bi se reći kako je njihova politička smrt vrlousko povezana sa sve većim otkrivanjem istine o stravičnim zločinima koje je partija počinila (Bleiburg, Maribor, Huda Jama, Jazovka itd.), a naročito rušenjem mita o Jasenovcu.

TKO SE TO USUDIO DIRATI U ISTINU O JASENOVCU?

Cjelokupni partijski establištment podigao se na noge radi knjige „RADNI LOGOR JASENOVAC“ čiji je autor gospodin Igor Vukić, novinar i istražitelj. Knjiga je toliko razbjesnila gospodina Milorada Pupovca koji je sa saborske govornice gotovo zahtijevao da se gospodin Vukić uhiti. Bio je vidno uzbuđen i imao sam osjećaj da će eksplodirati.

Kako se to gospodin Vukić usudio dirnuti u mit o Jasenovcu? Kako se to usudio oduzimati im krucijalno političko sredstvo koje ih je držalo na političkoj sceni? Ta i mnoga slična pitanja postala su njihova noćna, a bome i dnevna mora. Odoše im vjekovne sinekure u nepovrat, a politička egzistencija u ambis. Priče o tome kako autor u knjizi iznosi laži potpuno su neutemeljene. Knjiga je navodno uznemirila javnost. Istina, uznemirio se dio javnosti, ali samo onaj koji je kreirao „partijsku povijesnu istinu“ o Jasenovcu. U toj za partiju pogubnoj knjizi gospodin Vukić svaku svoju tezu potkrepljuje preslikama originalnih dokumenata. Koliko mi je poznato gospodin Vukić je sve one koji osporavaju ovaj njegov rad javno pozvao na sučeljavanje no nitko se nije usudio doći. Na promociji knjige u dvorani „Vijenac“ odgovorio je na sva pitanja koja mu spočitavajući postavljaju oni koji se nisu usudili sučeliti s njim.

DO KADA ĆE JASENOVAC BITI POLITIČKO SREDSTVO?

Služenje Jasenovcem kao sredstvom za pribavljanje političkih poena sotonski je čin kojim se duboko vrijeđa sve nevine žrtve tog logora kao i njihove obitelji. Govori mržnje koji su izgovarani s govornice na obljetnicama moraju prestati. Jasenovac mora postati mjesto pijeteta na kojem će se iskreno odati počast svim žrtvama i skrušeno moliti da se takvo što nikada i nigdje ne ponovi. Sve dok se znanstveno ne utvrdi istina taj lažni mit će i dalje biti sredstvo podjele i mržnje. Treba oformiti neovisne znanstveno stručne timove koji će u potpunosti istražiti ovo bolno pitanje. Krucijalno pitanje je želi li to politika?

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari