Pratite nas

Kolumne

ZAŠTO TOLIKA PRAŠINA OKO JASENOVCA?

Objavljeno

na

HISTORIJOGRAFIJA „MIRKO I SLAVKO“

Istraživati, propitkivati, zaključivati i utvrđivati osnovni su zadatci svakog povjesničara. Na osnovi sačuvane povijesne građe i pronađenih artefakata stvaraju se historiografije kako nacionalne tako i svjetska historiografija. Drugim riječima historiografija mora počivati na znanstveno utvrđenim činjenicama a ne na ideološko političkim obrascima. Istina, pa kakva god ona bila, mora biti temelj historiografije. To dakako ne znači da se nadalje ne smije propitkivati, istraživati i zaključivati. Nažalost cjelokupna hrvatska historiografija počiva na ideološko političkim temeljima a ne na povijesnoj istini. Od njezinog ideološko političkog kreiranja pa sve do 90-tih godina iza nje stoji argument sile i pendreka, a ne povijesna istina o kojoj se nije smjelo pomisliti, a kamoli razgovarati. Ta „Mirko i Slavko“ historiografija postala je aksiom koji treba učvrstiti vlast komunističke partije. Svako istraživanje, propitkivanje, ili pak zaključivanje suprotno partijskoj paradigmi bilo je proskribirano, a osobe koje su to činile završavale bi u jugo-komunističkim zatvorima.

POVLAŠTENA POVJESNIČARSKA KASTA

Tijekom totalitarnog režima stvorena je politička povjesničarska kasta koja je jedina smjela tumačiti našu historiografiju. Kad bi se netko izvan te kaste ne daj Bože usudio obavljati povijesne analize odmah bi bio proglašen reakcionarom, revizionistom ili pak najčešće ustašom. Taj totalitarni mrak jugo-komunističkog partijskog režima nije vladao samo kod nas već i na cjelokupnom prostoru Jugoslavije. Tadašnji kazamati (Goli Otok, Stara Gradiška i Lepoglava) bili su prepuni takozvanih narodnih neprijatelja. Oni koji su iz tog komunističkog mraka pobjegli u svijetlo demokratskog zapada bili su progonjeni i likvidirani od strane tajnih službi.

A KAKO JE DANAS?

Nažalost ni danas nije ništa bolje. Ta povlaštena povjesničarska kasta infiltrirana u sve institucije moderne Hrvatske države i svim silama sprječava utvrđivanje povijesne istine. Mnogi od njih bili kreatori te partijske historiografije, a ovi mlađi povjesničari su ju kao djeca bivših vlastodržaca kroz kućni odgoj prihvatili zdravo za gotovo. Važnu ulogu u njihovom formiranju obavila je partijska osnovnoškolska, srednjoškolska i fakultetska povijesna nastavna građa. Kada znate tko su utemeljitelji Filozofskog fakulteta u Zagrebu bit će vam jasnije mnoge stvari, a naročito zašto je dio te povjesničarske kaste ponikao i stoluje na tom fakultetu. Kao sveučilišni profesori oni se smatraju meritornima i pozivaju u sve mainstream medije da uz ostale komunističke ideologe tumače hrvatsku povijest. Takvi povjesničari i ideolozi i danas stvaraju i šalju u svijet strašnu i lažnu sliku o hrvatskom narodu.

MIT O JASENOVAC KAO KARTA PODKUSRIVANJA

Upravo mit koji je stvoren oko logora Jasenovac bio je njihovo osnovno sredstvo za držanje Hrvatskog naroda u pokornosti namećući mu kolektivnu krivnju ustaštva i genocidnosti. Svaki put kada se vladavina partije nalazila u problemima njezini apologeti su posezali za mitom Jasenovac kako bi ušutkali neistomišljenike. Sjetite se takvih istupa članova SDP-a u Hrvatskom saboru gdje radi pokušaja povratka na vlast kreiraju i šire neistine i teze o fašizaciji hrvatskog društva te nadolazećem ustaštvu. Nakon što otvore pitanje Jasenovca svaki odgovor na tu temu sprječavaju počinjući kao papagaji govoriti kako se ne smijemo vraćati u povijest, kako je dosta priča o partizanima i ustašama jer ima težih problema koje treba rješavati. Pri tome dakako ne spominju kako je upravo njihovo 45-to godišnje vladanje dovelo do svih problema koje danas imamo. Hrvatski čovjek i dan danas plaća sve njihove grijehe i tko zna koliko dugo će ih još plaćati.

Slika 1 – Oblik obraćenja

Mržnja i zlo utkali su se u njihove gene u tolikoj mjeri da su izjeli njihovo vlastito političko tijelo i doveli ih na politički odar. Bliska partijska politička smrt stvorila je neviđenu paniku koja generira čitav niz međusobnih optužbi i uvreda. Pri tome dakako ne zaboravljaju sijati mržnju protiv Boga i svega što je hrvatsko. Neki od njih toliko su se zbunili u tom kaosu da su postali vjernici i počeli pohoditi svete mise. Vjerojatno mole Boga da spasi njihovu partiju. Istina, Bog je milosrdan i milostiv no zaboravili su kako On „zločeste“ šalje u pakao. Nije On zaboravio njihovu pjesmu: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“. Jasno, On ih neće streljati kao što su to oni izvršili nad svećenicima, vjernicima i drugim nevinim osobama, već će ih uputiti na mjesto koje su svojim životom i djelima zaslužili – PAKAO.

Usudio bi se reći kako je njihova politička smrt vrlousko povezana sa sve većim otkrivanjem istine o stravičnim zločinima koje je partija počinila (Bleiburg, Maribor, Huda Jama, Jazovka itd.), a naročito rušenjem mita o Jasenovcu.

TKO SE TO USUDIO DIRATI U ISTINU O JASENOVCU?

Cjelokupni partijski establištment podigao se na noge radi knjige „RADNI LOGOR JASENOVAC“ čiji je autor gospodin Igor Vukić, novinar i istražitelj. Knjiga je toliko razbjesnila gospodina Milorada Pupovca koji je sa saborske govornice gotovo zahtijevao da se gospodin Vukić uhiti. Bio je vidno uzbuđen i imao sam osjećaj da će eksplodirati.

Kako se to gospodin Vukić usudio dirnuti u mit o Jasenovcu? Kako se to usudio oduzimati im krucijalno političko sredstvo koje ih je držalo na političkoj sceni? Ta i mnoga slična pitanja postala su njihova noćna, a bome i dnevna mora. Odoše im vjekovne sinekure u nepovrat, a politička egzistencija u ambis. Priče o tome kako autor u knjizi iznosi laži potpuno su neutemeljene. Knjiga je navodno uznemirila javnost. Istina, uznemirio se dio javnosti, ali samo onaj koji je kreirao „partijsku povijesnu istinu“ o Jasenovcu. U toj za partiju pogubnoj knjizi gospodin Vukić svaku svoju tezu potkrepljuje preslikama originalnih dokumenata. Koliko mi je poznato gospodin Vukić je sve one koji osporavaju ovaj njegov rad javno pozvao na sučeljavanje no nitko se nije usudio doći. Na promociji knjige u dvorani „Vijenac“ odgovorio je na sva pitanja koja mu spočitavajući postavljaju oni koji se nisu usudili sučeliti s njim.

DO KADA ĆE JASENOVAC BITI POLITIČKO SREDSTVO?

Služenje Jasenovcem kao sredstvom za pribavljanje političkih poena sotonski je čin kojim se duboko vrijeđa sve nevine žrtve tog logora kao i njihove obitelji. Govori mržnje koji su izgovarani s govornice na obljetnicama moraju prestati. Jasenovac mora postati mjesto pijeteta na kojem će se iskreno odati počast svim žrtvama i skrušeno moliti da se takvo što nikada i nigdje ne ponovi. Sve dok se znanstveno ne utvrdi istina taj lažni mit će i dalje biti sredstvo podjele i mržnje. Treba oformiti neovisne znanstveno stručne timove koji će u potpunosti istražiti ovo bolno pitanje. Krucijalno pitanje je želi li to politika?

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari