Pratite nas

Kolumne

Zašto je tvrdnja da je antifašizam zapisan u Hrvatskom ustavu ipak floskula?

Objavljeno

na

U NACRTU PROGRAMSKIH NAČELA PROJEKTA VELEBIT, pod točkom 2. stoji da se Projekt Velebit zalaže da se u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru raspravi te da se promijeni Preambula Ustava RH tj. da se izbace ili preformuliraju:

a) skandalozne “odredbe” po kojoj je hrvatska država nastala (i) “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)

Jer, naime, u Ustavu RH, pod egidom Izvorišne osnove, vrlo komplicirano, opisujući stanje od stoljeća sedmoga naovamo, uz mnoštvo gramatičko-pravopisnih propusta, piše:

“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1839

U jednoj HRT-ovoj emisiji “Otvoreno”, koju je u svibnju 2015. vodio Mislav Togonal i u kojoj su sudjelovali znanstvenici i povjesničari dr. Ivo Lučić, dr. Zlatko Hasanbegović i dr. Mario Jareb, publicist i aktivist Slavko Goldstein, esdepeovac Daniel Mondekar i Titova unuka Saša Broz, u predzadnjoj minuti emitiranja, dr. Zlatko Hasanbegović izrekao je kratku rečenicu:

To (kako iz diskusije proizilazi, da se antifašizam nalazi zapisan u hrvatskom Ustavu) je floskula, koja nema utemeljenja u hrvatskom Ustavu, nigdje se ni jednom rječju u hrvatskom Ustavu ne spominje riječ antifašizam”, te na Togonalovu upadicu dometnuo: “Spominje se ZAVNOH, ali ne i antifašizam”.

Čak osam mjeseci kasnije, 20. siječnja 2016., upravo na web-stranici HRT-a, pokrenuta je zloćudna, do tada neviđena medijska i politička kampanja protiv dr. Zlatka Hasanbegovića, svedena kasnije na nebrojeno puta ponovljenu prijesnu laž: “Hasanbegović tvrdi da je hrvatski antifašizam floskula”.

I tako je car postao gol: svi su vidjeli i svi su znali da su Hasanbegovićeve riječi izopačene, svi su razumjeli da on nije govorio o antifašizmu kao floskuli, već o bjelodanosti činjenice da floskulu predstavlja tvrdnja da je antifašizam zapisan u Ustavu, ali su se svi pravili da to ne vide, ne znaju i ne razumiju.

Na ovom mjestu nije naodmet spomenuti ni razjašnjenje koje je u istoj emisiji o karakteru (hrvatskoga) antifašizma (onkraj savezničkog antifašizma u Drugom svjetskom ratu), a kakav se karakter u Hrvatskoj nastoji nametnuti, dao dr. Mario Jareb, navodeći kako je riječ o ideološkom inzistiranju na reduciranom pojmu antifašizma iz partizanske oružane revolucije, za koju se u doba tzv. samoupravnog socijalizma koristio termin socijalističke revolucije, a pod kojim se podrazumijevalo ostvarenje monopola vlasti, svim sredstvima uključujući i likvidaciju neistomišljenika.

Tomu nauštrb, anonimni autor na HRT-ovoj web-stranici, uvalio je i maliciozno sročenu napomenu – koja se odnosi na razdoblje vladavine Sanaderove srpsko-hrvatske koalicije – na kraj teksta pod naslovom: “Hasanbegović, kandidat za ministra kulture: Antifašizam je floskula i nema ga u Ustavu”, ciljano usmjeravajući raspravu koja će kasnije doista i uslijediti:

Podsjetimo da je Sabor za 60. obljetnicu pobjede nad fašizmom, 13. travnja 2005., donio Deklaraciju o antifašizmu u kojoj se navodi da su vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađene u temelje Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke ZAVNOH-a. U dokumentu stoji i poziv državnim tijelima i javnim institucijama da objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavaju povijesno razdoblje Drugog svjetskog rata i antifašizma u Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.
http://www.hrt.hr/318376/vijesti/hasanbegovic-kandidat-za-ministra-kulture-antifasizam-je-floskula-i-nema-ga-u-ustavu

Kako se dogodilo to da se čak i u saborskoj Deklaraciji o antifašizmu Sanaderove hrvatsko-srpske koalicije iz 2005. (Deklaraciju je potpisao Vladimir Šeks) izjednačavaju pojmovi antifašizma i partizanske socijalističke revolucije, ne bi li se lakonski poentiralo na distinkciji između antifašizma i komunizma, a što je, primijenjeno na Titov pokret i režim, ionako nemoguće, zapravo apsurdno, pa se simplificirano tvrdi da su “vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađene u temelje Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke ZAVNOH-a”, te se poziva da se “ne izjednačavaju antifašistički pokret s ideologijom komunizma”?
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_04_51_971.html

Odgovor na pitanje o saborskoj Deklaraciji o antifašizmu, zapravo je dosta jednostavan: ona nije donesena samo i jedino kao odraz unutarnjih ideoloških tenzija i prijepora u hrvatskom društvu, već je tempirana i sročena kao svojevrstan potez “amortiziranja unaprijed” Rezolucije Vijeća Europe 1481, koja će doista i biti donesena uskoro, 25. siječnja 2006. godine, a odnosi se na osudu zločina totalitarnih komunističkih režima, ne bi li se na taj način s Hrvatske – kao jedne od država nastalih po raspadu SFRJ, a kojoj je glavni nacionalni cilj u to doba bio ulazak u Europsku Uniju – koliko-toliko skinuo odij neprijeporno činjenih i počinjenjenih komunističkih zločina tijekom dugih pola stoljeća, i u ratu i u miru, dakle tijekom “revolucije koja teče”.
http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Rezolucija%20Vije%C4%87a%20Europe%201481.pdf

Stoga je Hrvatski Sabor, podsjećajući “na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske” ubrzo bio prisiljen donijeti i vlastitu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine, u kojoj se u uvodnim napomenama poziva i na vlastitu potvrdu “smisla i sadržaja Rezolucije 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine”, te naglašava vlastitu zabrinutost “zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj” – ali, avaj! – nigdje ni spomena, ni jedne riječi, čak ni aluzije na komunističke zločine tijekom Drugoga svjetskoga rata, odnosno tijekom oružane komunističke revolucije iz koje je taj poredak izronio, nastao i izrastao, čak ako je ona provedena pod antifašističkom krinkom (ako uopće jest).
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_07_76_1786.html

Kako se dogodilo da je u preambulu hrvatskoga Ustava ušao nevjerojatno nezgrapno sročen dio rečenice koji glasi “…– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…”, a koji danas, četvrt stoljeća kasnije, u državi izaziva više ideoloških prijepora nego ikada?

Prije skromnog pokušaja raščlambe u ovom predlošku – koji nipošto nije historiografski (a još manje da bi bio ljevičarski ili desničarski, proustaški ili propartizanski), prije bi bio, recimo, redaktorsko-lektorske naravi – napomenimo da jedna nelogičnost strši još prije toga, te stoga i pitanje: ako u Ustavnoj preambuli stoji da država Hrvatska počiva (i) na “osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji”, pa se potom kaže da ona počiva i na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”, i nastavlja se slijedom “Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)”, treba li se zapitati – kako to formulira dr. Stjepan Razum – što je s Hrvatskom bilo u vakuumu od 1941. do 1943., u kojim je okvirima ona tada postojala, koja pravna forma određuje to trogodište (ili dvoipolgodište)? Jugoslavije tada više nema, ergo, nema ni Banovine Hrvatske, ZAVNOH-a još nema, pa tko je to suveren na području Hrvatske od goldsteinovske “godine koja se vraća” 1941. do godine 1943., kada nastaje ZAVNOH, kao paradržavno tijelo (a bilo je i para-državno i para-tijelo, i to u svakomu mogućem smislu, budući da ga već u samomu nastanku nije priznavao doslovno nitko na bijelomu svijetu, osim njih sebe samih, čak ni Tito, inzistirajući na AVNOJ-u), odnosno kao “izraz nasuprot proglašenju NDH 1941.”?

Pod natuknicom “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske”, u Hrvatskoj eniciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, stoji da je:

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (akronim ZAVNOH), opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.  

Prvo, osnivačko zasjedanje, bilo je održano u Otočcu 13. VI. 1943., dok je druga sjednica bila održana idući dan (14. VI.) na Plitvičkim jezerima. Tada je bio izabran Izvršni odbor ZAVNOH-a od 11 članova i njegov predsjednik V. Nazor. Prihvaćena su dva dokumenta: Rezolucija (Plitvička rezolucija) i Proglas narodima Hrvatske. Prema Rezoluciji, ZAVNOH je preuzeo ulogu najvišega političkoga tijela Hrvatske i rukovodstva NOP-a, dok su u Proglasu bili objavljeni osnivanje i ciljevi ZAVNOH-a.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a, održanome 12–15. X. 1943. u Plaškom, bilo je izabrano 15 vijećnika u novi Izvršni odbor te Tajništvo, koje je s odjelima ZAVNOH-a obavljalo ulogu hrvatske vlade, sve do osnutka Narodne vlade Hrvatske u Splitu 1945. Bio je donesen Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji ZAVNOH-a, potvrđene su odluke njegova Prvoga zasjedanja te odluka Izvršnoga odbora od 22. IX. 1943. o priključenju svih dijelova Hrvatske koji su prema Rimskim ugovorima iz 1941. bili pripali Italiji.

Na Trećem zasjedanju, održanom u Topuskom 8–9. V. 1944., ZAVNOH je postao nositelj suvereniteta narodâ i države Hrvatske. Donesena su četiri akta: Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti, zatim Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske, potom Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske te Odluka o ustroju i poslovanju NOO-a i skupština u Federalnoj Državi Hrvatskoj. Prema Poslovniku ZAVNOH-a, umjesto Izvršnog odbora izabrano je Predsjedništvo od 31 člana. Tim odlukama ZAVNOH se oblikovao u “pravi državni sabor Hrvatske”, odluke kojega su bile presudne za održanje hrvatskoga državnog kontinuiteta.

God. 1945. Predsjedništvo ZAVNOH-a povjerilo je V. Bakariću mandat za sastavljanje Narodne vlade Hrvatske, koja je bila osnovana u Splitu 14. IV. 1945.

Posljednje zasjedanje ZAVNOH-a održano je 24–25. VII. 1945. u Zagrebu. Tada je promijenio naziv u Narodni sabor Hrvatske, a njegov sastav proširen je na vijećnike iz svih hrvatskih krajeva. Rad je zaključio odlukom o svojem raspuštanju i izborima za Ustavotvorni sabor Hrvatske (1946). Odluke ZAVNOH-a imale su presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske.”

Uvijek zavisi kako tko čita, odnosno, kolikoje tko sposoban pročitati to što piše, ali za rašlambu nelogičnosti, zapisanih u narečenom dijelu Izvorišnih osnova (zanemarimo kakva je to pak nakaradna, izvankontekstualno praznoznačenjska, sintagma “izvorišne osnove”!), gotovo da nije ni potrebno navoditi neki drugi izvor.

Naime, prvo, u prilog floskuloidnosti, vidljivo je kako Prvo zasjedanje ZAVNOH-a 1943., sačinjeno od dva sastanka/sjednice, jedan dan u Otočcu, a drugi dan na nedalekim Plitvičkim jezerima, nije bavilo ama baš ničim osim sobom samim, te da nije donijelo – niti je uopće moglo donijeti, i to bez obzira na jednako nevažne Titove primjedbe unutar njihovih vlastitih nesuglasica! – ikakve “odluke”, barem ne u onom smislu u kojemu u se te “odluke” podrazumijevaju u Izvorišnim osnovamo hrvatskoga Ustava, kad se kaže: “…u  ODLUKAMA Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)

Drugo, u prilog floskuloidnosti, naprosto je logički – a i historijski! – neodrživa rečenična konstrukcija po kojoj je “uspostavljena hrvatska državna suverenost u razdoblju drugoga svjetskog rata”, niti kad se stavi u kontekst ostalih povijesnih temelja hrvatske državnosti koji se nabrajaju u preambuli, niti kad se stavi bilo u kontekst bilo partizanskoga ZAVNOH-a (1943.), bilo NDH, jugoslavenskoga četničkog pokreta ili okupatorskih njemačko-talijansko-mađarskih vojno-administrativnih teza u isto doba. U krajnjem slučaju, smiješno je to iti reći: da je njih pet-šest-deset “uspostavilo” državnost ili državnu suverenost na nekom sastančiću!

Treće, u prilog floskuloidnosti, jednostavno je – bilo filozofski, bilo logički, bilo semantički, bilo gramatički – neobjašnjivo kako u toj rečeničnoj sročenici uopće može stajati da je “državnost… izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, a posebno je neshvatljivo kako nešto što se dogodilo 1943. može predstavljati i/ili biti negacija nečega što se već dogodilo 1941., govoreći u pravnom (tj. državno-pravnom smislu), ako ta “drugost” iz 1943., koja izriče misao o “prvotnosti” iz 1941., prije 1943. uopće nije postojala, bez obzira je li ju nakandno osobno priznaje ili ne.

Četvrto, u prilog floskuloidnosti: čak i ako prihvatimo da akronim ZAVNOH doslovno znači to što znači: zemaljsko podrazumijeva zemlju, državu, teritorij Hrvatske, antifašističko podrazumijeva da se bori protiv fašizma (što bi pak podrazumijevalo okupatore, dakle, Talijane, nacističke Nijemce, čak i Madžare te Srbe-Jugoslavene), a vijeće podrazumijeva vodeći odbor/izbor na čelu određene skupine – što to znači u odnosu na “proglašenje NDH”, pa da bi famozna ZAVNOH-ska “državnost” iz Otočca i s Plitvica bila “izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”?

Uostalom, o kakvom je “proglašenju NDH” uopće riječ?

Općeprihvaćena misao je da tekst “proglašenja NDH” (Slavko Kvaternik) glasi: “Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska! Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da ciela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika! Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

Ali, ako apstrahiramo naknadno diskreditirane parole (Hrvatski narode, Bog i Hrvati, Za dom spremni), ako apstrahiramo da su neke stvari, bića i pojave također naknadno diskreditirane do besvijesti (“saveznici”, Pavelić, Poglavnik, etimološka grafija fonetskog izričaja), što se tamo – u biti! – uopće kaže? A što se, nasuprot tome, kaže u ZAVNOH-ovoj Proglasu narodima Hrvatske (bez obzira što nije riječ ni o kakvoj “odluci”, već o politički ostrašćenom “proglasu”)?

Valjalo bi da o tome – hladne glave! – raspravimo svi mi, a posebno naši drugovi u “hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, gdje se nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, izrasloga iz oružane socijalne, klasne i nacionalne revolucije prije tri četvrtine stoljeća.

Godine 1943., famozni ZAVNOH – odnosno, njegov Izvršni odbor, budući da on, tzv. ZAVNOH, u pravom smislu nije ni postojao – zapravo je donio SAMO JEDNU “odluku”: bilo je to 22. rujna 1943. o priključenju svih dijelova Hrvatske koji su prema Rimskim ugovorima iz 1941. bili pripali Italiji.

Kako se može pročitati na stranicama najnepouzdanije, ali najkorištenije (internetske) enciklopedije na svijetu, Wikipedije, “nakon Drugoga svjetskog rata, najveći argument komunističkih vlasti za diskreditiranje NDH je bila tzv. ‘prodaja teritorija’. Tu je bitno napomenuti da je veći dio ‘prodanog teritorija’ bio pod talijanskom vlašću od prije, zbog Rapallskog ugovora (napomena: srbijanskoga kralja) iz 1920. godine (Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac)”.

Uz to, lako je to provjerljivo, s nadnevkom od 10. rujna 1943. godine, tragični Pavelić objavio je Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, bitno ranije nego što je to učinio ZAVNOH, kako to navodi i dr. Vladimir Đuro Degen  u Zborniku radova Pravnoga fakulteta Split 2008., pod naslovom “Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine”:

Poglavnik je bio iskoristio talijansko sklapanje primirja sa Saveznicima, da već 10. rujna 1943. jednostrano poništi sve neravnopravne i nepravedne Rimske ugovore. U njegovoj Državnopravnoj izjavi o razrješenju Rimskih ugovora navodi se sljedeće:  

‘…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.  Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.  S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.’

Poglavnik je uz ovu izjavu dao i onu o bezobvezatnosti i ništetnosti označenja kralja, a hrvatska je vlada 20. rujna te godine prekinula diplomatske odnose s kraljevskom vladom maršala Badoglia. Na sjednici Vlade od 20. rujna jednostrano je protegnuta državna uprava na neka hrvatska područja i to ‘bez razlike, da li su prije pripadala bivšoj Jugoslaviji ili Italiji’. Tu se spominju područja Splita i Kotora, Zadra, Rijeke i hrvatskoga dijela Istre. Ali bio je to račun bez krčmara jer Adolf Hitler nije pristao na te teritorijalne ustupke svome vjernom savezniku. Hitler je ustanovio prostrano ‘Područje operacijske zone Jadransko primorje’ (Adriatisches Küstenland). U njega je obuhvatio talijanske pokrajine Furlaniju, Goricu i Trst, potom tzv. Ljubljansku pokrajinu (područje Slovenije koje je Italija bila anektirala u 1941.), ali također uz svu Istru i Rijeku još i Sušak, Bakar, te otok Krk. Hitler je bio prepustio NDH svo ostalo područje na obali osim čini se Zadra i otoka Lastova. To de facto stanje potrajalo je sve do protjerivanja njemačkih postrojbi iz tih krajeva”…

U prilog floskuloidnosti hrvatske Ustavne preamabule, zar na ovom detalju ne bi trebalo razmotriti održivost rečenične konstrukcije o “odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske… nasuprot Nezavisne Države Hrvatske (1943.)”, kad više nije riječ o dvije i pol godina vakuuma, ali jest makar ključnih 12 dana ranije? Pa, tko je to zapravo formalnopravno, administracijski, deklarativno vratio i/ili uključio hrvatske jadranske teritorije (otete na temelju Rapalskih ugovora još 20 godina ranije, a i drukčije) u Hrvatsku? Naime, te ključne 1943. godine, dok se Tito lamatao od Neretve do Sutjeske, sve do Jajca kad je tamo tek uoči prosinca iste te godine, kad je tamo održano Drugo zasjedanja AVNOJ-a 29. i 30. novembra 1943. i kad je “donesena je odluka o obrazovanju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijama privremene (jugoslavenske) vlade”, gdje je “odobren je nacrt ‘ustava’ o uređenju buduće Jugoslavije na federativnoj i demokratskoj osnovi, uz priznavanje prava svim njenim narodima” – pa je, eto baš tako? – “rođena nova jugoslavenska država”.

Drugim riječima, kad je poništena svaka primisao o hrvatskoj suverenosti, čak i onakvoj o kakvoj se demagogizira i u Hrvatskoj enciklopediji, a posebno u preambuli hrvatskoga Ustava.

Očevidno je, dakle, da bi se eventualno (eventualno!) moglo tumačiti – kako to razumjevaju genijalci u “hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, čak i kad objašnjavaju Izvorišne osnove više puta dorađivana Ustava RH – da je tek na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a, održanom u Topuskom 8-9. V. 1944., ZAVNOH postao “nositelj suvereniteta narodâ i države Hrvatske”, jer su tamo “donesena četiri akta”, a među njima i “Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti, zatim Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske”.

Međutim, još jednom u prilog floskuloidnosti hrvatske Ustavne preamabule, zar to nije i ovoga puta, u najmanju ruku, nelogično, posebno s današnjega stanovišta: “Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti”, u izravnoj je suprotnosti s idejom – narodnog oslobođenja Hrvatske, kao suverene države!

Jer, gdje to?

Otprilike kao: jedan i jedan doista mogu biti dva, ali kojem zlu može pasti na um da je jedan jedan veći od drugoga jednoga, čak i ako se drugi jedan samoincijativno, ili silom, predstavlja kao da je on osobno dva, nadležan svojoj jednakosti na njegovu suverenu prostoru?

Umjesto zaključka: čini se kako u Izvorišnim osnovama, tj. u preambuli hrvatskoga Ustava – koji je u više navrata dorađivan od Božića 1990., uza sudjelovanje različitih autora – stoji samo jedna relativno korektno formulirana i ispravna fomulacija, tj. ona da temelji modene suverene hrvatske države počivaju uglavnom na “pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”.

Upravo stoga bi u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru trebalo raspraviti te promijeniti Preambula Ustava RH tj. izbaciti ili preformulirati njezin sadržaj, a potom i one ustavne i druge zakone koje iz toga proizilaze, jedan po jedan, kako je to običaj, pravo i pravilo svugdje u civiliziranom svijetu, kako na temelju tradicije, još više na temelju zdravog razuma i demokratskih načela.

Mate Bašić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari