Pratite nas

Kolumne

Zašto je tvrdnja da je antifašizam zapisan u Hrvatskom ustavu ipak floskula?

Objavljeno

na

U NACRTU PROGRAMSKIH NAČELA PROJEKTA VELEBIT, pod točkom 2. stoji da se Projekt Velebit zalaže da se u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru raspravi te da se promijeni Preambula Ustava RH tj. da se izbace ili preformuliraju:

a) skandalozne “odredbe” po kojoj je hrvatska država nastala (i) “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)

Jer, naime, u Ustavu RH, pod egidom Izvorišne osnove, vrlo komplicirano, opisujući stanje od stoljeća sedmoga naovamo, uz mnoštvo gramatičko-pravopisnih propusta, piše:

“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1839

U jednoj HRT-ovoj emisiji “Otvoreno”, koju je u svibnju 2015. vodio Mislav Togonal i u kojoj su sudjelovali znanstvenici i povjesničari dr. Ivo Lučić, dr. Zlatko Hasanbegović i dr. Mario Jareb, publicist i aktivist Slavko Goldstein, esdepeovac Daniel Mondekar i Titova unuka Saša Broz, u predzadnjoj minuti emitiranja, dr. Zlatko Hasanbegović izrekao je kratku rečenicu:

To (kako iz diskusije proizilazi, da se antifašizam nalazi zapisan u hrvatskom Ustavu) je floskula, koja nema utemeljenja u hrvatskom Ustavu, nigdje se ni jednom rječju u hrvatskom Ustavu ne spominje riječ antifašizam”, te na Togonalovu upadicu dometnuo: “Spominje se ZAVNOH, ali ne i antifašizam”.

Čak osam mjeseci kasnije, 20. siječnja 2016., upravo na web-stranici HRT-a, pokrenuta je zloćudna, do tada neviđena medijska i politička kampanja protiv dr. Zlatka Hasanbegovića, svedena kasnije na nebrojeno puta ponovljenu prijesnu laž: “Hasanbegović tvrdi da je hrvatski antifašizam floskula”.

I tako je car postao gol: svi su vidjeli i svi su znali da su Hasanbegovićeve riječi izopačene, svi su razumjeli da on nije govorio o antifašizmu kao floskuli, već o bjelodanosti činjenice da floskulu predstavlja tvrdnja da je antifašizam zapisan u Ustavu, ali su se svi pravili da to ne vide, ne znaju i ne razumiju.

Na ovom mjestu nije naodmet spomenuti ni razjašnjenje koje je u istoj emisiji o karakteru (hrvatskoga) antifašizma (onkraj savezničkog antifašizma u Drugom svjetskom ratu), a kakav se karakter u Hrvatskoj nastoji nametnuti, dao dr. Mario Jareb, navodeći kako je riječ o ideološkom inzistiranju na reduciranom pojmu antifašizma iz partizanske oružane revolucije, za koju se u doba tzv. samoupravnog socijalizma koristio termin socijalističke revolucije, a pod kojim se podrazumijevalo ostvarenje monopola vlasti, svim sredstvima uključujući i likvidaciju neistomišljenika.

Tomu nauštrb, anonimni autor na HRT-ovoj web-stranici, uvalio je i maliciozno sročenu napomenu – koja se odnosi na razdoblje vladavine Sanaderove srpsko-hrvatske koalicije – na kraj teksta pod naslovom: “Hasanbegović, kandidat za ministra kulture: Antifašizam je floskula i nema ga u Ustavu”, ciljano usmjeravajući raspravu koja će kasnije doista i uslijediti:

Podsjetimo da je Sabor za 60. obljetnicu pobjede nad fašizmom, 13. travnja 2005., donio Deklaraciju o antifašizmu u kojoj se navodi da su vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađene u temelje Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke ZAVNOH-a. U dokumentu stoji i poziv državnim tijelima i javnim institucijama da objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavaju povijesno razdoblje Drugog svjetskog rata i antifašizma u Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.
http://www.hrt.hr/318376/vijesti/hasanbegovic-kandidat-za-ministra-kulture-antifasizam-je-floskula-i-nema-ga-u-ustavu

Kako se dogodilo to da se čak i u saborskoj Deklaraciji o antifašizmu Sanaderove hrvatsko-srpske koalicije iz 2005. (Deklaraciju je potpisao Vladimir Šeks) izjednačavaju pojmovi antifašizma i partizanske socijalističke revolucije, ne bi li se lakonski poentiralo na distinkciji između antifašizma i komunizma, a što je, primijenjeno na Titov pokret i režim, ionako nemoguće, zapravo apsurdno, pa se simplificirano tvrdi da su “vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađene u temelje Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke ZAVNOH-a”, te se poziva da se “ne izjednačavaju antifašistički pokret s ideologijom komunizma”?
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_04_51_971.html

Odgovor na pitanje o saborskoj Deklaraciji o antifašizmu, zapravo je dosta jednostavan: ona nije donesena samo i jedino kao odraz unutarnjih ideoloških tenzija i prijepora u hrvatskom društvu, već je tempirana i sročena kao svojevrstan potez “amortiziranja unaprijed” Rezolucije Vijeća Europe 1481, koja će doista i biti donesena uskoro, 25. siječnja 2006. godine, a odnosi se na osudu zločina totalitarnih komunističkih režima, ne bi li se na taj način s Hrvatske – kao jedne od država nastalih po raspadu SFRJ, a kojoj je glavni nacionalni cilj u to doba bio ulazak u Europsku Uniju – koliko-toliko skinuo odij neprijeporno činjenih i počinjenjenih komunističkih zločina tijekom dugih pola stoljeća, i u ratu i u miru, dakle tijekom “revolucije koja teče”.
http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Rezolucija%20Vije%C4%87a%20Europe%201481.pdf

Stoga je Hrvatski Sabor, podsjećajući “na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske” ubrzo bio prisiljen donijeti i vlastitu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine, u kojoj se u uvodnim napomenama poziva i na vlastitu potvrdu “smisla i sadržaja Rezolucije 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine”, te naglašava vlastitu zabrinutost “zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj” – ali, avaj! – nigdje ni spomena, ni jedne riječi, čak ni aluzije na komunističke zločine tijekom Drugoga svjetskoga rata, odnosno tijekom oružane komunističke revolucije iz koje je taj poredak izronio, nastao i izrastao, čak ako je ona provedena pod antifašističkom krinkom (ako uopće jest).
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_07_76_1786.html

Kako se dogodilo da je u preambulu hrvatskoga Ustava ušao nevjerojatno nezgrapno sročen dio rečenice koji glasi “…– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…”, a koji danas, četvrt stoljeća kasnije, u državi izaziva više ideoloških prijepora nego ikada?

Prije skromnog pokušaja raščlambe u ovom predlošku – koji nipošto nije historiografski (a još manje da bi bio ljevičarski ili desničarski, proustaški ili propartizanski), prije bi bio, recimo, redaktorsko-lektorske naravi – napomenimo da jedna nelogičnost strši još prije toga, te stoga i pitanje: ako u Ustavnoj preambuli stoji da država Hrvatska počiva (i) na “osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji”, pa se potom kaže da ona počiva i na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”, i nastavlja se slijedom “Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)”, treba li se zapitati – kako to formulira dr. Stjepan Razum – što je s Hrvatskom bilo u vakuumu od 1941. do 1943., u kojim je okvirima ona tada postojala, koja pravna forma određuje to trogodište (ili dvoipolgodište)? Jugoslavije tada više nema, ergo, nema ni Banovine Hrvatske, ZAVNOH-a još nema, pa tko je to suveren na području Hrvatske od goldsteinovske “godine koja se vraća” 1941. do godine 1943., kada nastaje ZAVNOH, kao paradržavno tijelo (a bilo je i para-državno i para-tijelo, i to u svakomu mogućem smislu, budući da ga već u samomu nastanku nije priznavao doslovno nitko na bijelomu svijetu, osim njih sebe samih, čak ni Tito, inzistirajući na AVNOJ-u), odnosno kao “izraz nasuprot proglašenju NDH 1941.”?

Pod natuknicom “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske”, u Hrvatskoj eniciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, stoji da je:

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (akronim ZAVNOH), opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.  

Prvo, osnivačko zasjedanje, bilo je održano u Otočcu 13. VI. 1943., dok je druga sjednica bila održana idući dan (14. VI.) na Plitvičkim jezerima. Tada je bio izabran Izvršni odbor ZAVNOH-a od 11 članova i njegov predsjednik V. Nazor. Prihvaćena su dva dokumenta: Rezolucija (Plitvička rezolucija) i Proglas narodima Hrvatske. Prema Rezoluciji, ZAVNOH je preuzeo ulogu najvišega političkoga tijela Hrvatske i rukovodstva NOP-a, dok su u Proglasu bili objavljeni osnivanje i ciljevi ZAVNOH-a.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a, održanome 12–15. X. 1943. u Plaškom, bilo je izabrano 15 vijećnika u novi Izvršni odbor te Tajništvo, koje je s odjelima ZAVNOH-a obavljalo ulogu hrvatske vlade, sve do osnutka Narodne vlade Hrvatske u Splitu 1945. Bio je donesen Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji ZAVNOH-a, potvrđene su odluke njegova Prvoga zasjedanja te odluka Izvršnoga odbora od 22. IX. 1943. o priključenju svih dijelova Hrvatske koji su prema Rimskim ugovorima iz 1941. bili pripali Italiji.

Na Trećem zasjedanju, održanom u Topuskom 8–9. V. 1944., ZAVNOH je postao nositelj suvereniteta narodâ i države Hrvatske. Donesena su četiri akta: Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti, zatim Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske, potom Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske te Odluka o ustroju i poslovanju NOO-a i skupština u Federalnoj Državi Hrvatskoj. Prema Poslovniku ZAVNOH-a, umjesto Izvršnog odbora izabrano je Predsjedništvo od 31 člana. Tim odlukama ZAVNOH se oblikovao u “pravi državni sabor Hrvatske”, odluke kojega su bile presudne za održanje hrvatskoga državnog kontinuiteta.

God. 1945. Predsjedništvo ZAVNOH-a povjerilo je V. Bakariću mandat za sastavljanje Narodne vlade Hrvatske, koja je bila osnovana u Splitu 14. IV. 1945.

Posljednje zasjedanje ZAVNOH-a održano je 24–25. VII. 1945. u Zagrebu. Tada je promijenio naziv u Narodni sabor Hrvatske, a njegov sastav proširen je na vijećnike iz svih hrvatskih krajeva. Rad je zaključio odlukom o svojem raspuštanju i izborima za Ustavotvorni sabor Hrvatske (1946). Odluke ZAVNOH-a imale su presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske.”

Uvijek zavisi kako tko čita, odnosno, kolikoje tko sposoban pročitati to što piše, ali za rašlambu nelogičnosti, zapisanih u narečenom dijelu Izvorišnih osnova (zanemarimo kakva je to pak nakaradna, izvankontekstualno praznoznačenjska, sintagma “izvorišne osnove”!), gotovo da nije ni potrebno navoditi neki drugi izvor.

Naime, prvo, u prilog floskuloidnosti, vidljivo je kako Prvo zasjedanje ZAVNOH-a 1943., sačinjeno od dva sastanka/sjednice, jedan dan u Otočcu, a drugi dan na nedalekim Plitvičkim jezerima, nije bavilo ama baš ničim osim sobom samim, te da nije donijelo – niti je uopće moglo donijeti, i to bez obzira na jednako nevažne Titove primjedbe unutar njihovih vlastitih nesuglasica! – ikakve “odluke”, barem ne u onom smislu u kojemu u se te “odluke” podrazumijevaju u Izvorišnim osnovamo hrvatskoga Ustava, kad se kaže: “…u  ODLUKAMA Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)

Drugo, u prilog floskuloidnosti, naprosto je logički – a i historijski! – neodrživa rečenična konstrukcija po kojoj je “uspostavljena hrvatska državna suverenost u razdoblju drugoga svjetskog rata”, niti kad se stavi u kontekst ostalih povijesnih temelja hrvatske državnosti koji se nabrajaju u preambuli, niti kad se stavi bilo u kontekst bilo partizanskoga ZAVNOH-a (1943.), bilo NDH, jugoslavenskoga četničkog pokreta ili okupatorskih njemačko-talijansko-mađarskih vojno-administrativnih teza u isto doba. U krajnjem slučaju, smiješno je to iti reći: da je njih pet-šest-deset “uspostavilo” državnost ili državnu suverenost na nekom sastančiću!

Treće, u prilog floskuloidnosti, jednostavno je – bilo filozofski, bilo logički, bilo semantički, bilo gramatički – neobjašnjivo kako u toj rečeničnoj sročenici uopće može stajati da je “državnost… izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, a posebno je neshvatljivo kako nešto što se dogodilo 1943. može predstavljati i/ili biti negacija nečega što se već dogodilo 1941., govoreći u pravnom (tj. državno-pravnom smislu), ako ta “drugost” iz 1943., koja izriče misao o “prvotnosti” iz 1941., prije 1943. uopće nije postojala, bez obzira je li ju nakandno osobno priznaje ili ne.

Četvrto, u prilog floskuloidnosti: čak i ako prihvatimo da akronim ZAVNOH doslovno znači to što znači: zemaljsko podrazumijeva zemlju, državu, teritorij Hrvatske, antifašističko podrazumijeva da se bori protiv fašizma (što bi pak podrazumijevalo okupatore, dakle, Talijane, nacističke Nijemce, čak i Madžare te Srbe-Jugoslavene), a vijeće podrazumijeva vodeći odbor/izbor na čelu određene skupine – što to znači u odnosu na “proglašenje NDH”, pa da bi famozna ZAVNOH-ska “državnost” iz Otočca i s Plitvica bila “izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”?

Uostalom, o kakvom je “proglašenju NDH” uopće riječ?

Općeprihvaćena misao je da tekst “proglašenja NDH” (Slavko Kvaternik) glasi: “Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska! Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da ciela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika! Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

Ali, ako apstrahiramo naknadno diskreditirane parole (Hrvatski narode, Bog i Hrvati, Za dom spremni), ako apstrahiramo da su neke stvari, bića i pojave također naknadno diskreditirane do besvijesti (“saveznici”, Pavelić, Poglavnik, etimološka grafija fonetskog izričaja), što se tamo – u biti! – uopće kaže? A što se, nasuprot tome, kaže u ZAVNOH-ovoj Proglasu narodima Hrvatske (bez obzira što nije riječ ni o kakvoj “odluci”, već o politički ostrašćenom “proglasu”)?

Valjalo bi da o tome – hladne glave! – raspravimo svi mi, a posebno naši drugovi u “hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, gdje se nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, izrasloga iz oružane socijalne, klasne i nacionalne revolucije prije tri četvrtine stoljeća.

Godine 1943., famozni ZAVNOH – odnosno, njegov Izvršni odbor, budući da on, tzv. ZAVNOH, u pravom smislu nije ni postojao – zapravo je donio SAMO JEDNU “odluku”: bilo je to 22. rujna 1943. o priključenju svih dijelova Hrvatske koji su prema Rimskim ugovorima iz 1941. bili pripali Italiji.

Kako se može pročitati na stranicama najnepouzdanije, ali najkorištenije (internetske) enciklopedije na svijetu, Wikipedije, “nakon Drugoga svjetskog rata, najveći argument komunističkih vlasti za diskreditiranje NDH je bila tzv. ‘prodaja teritorija’. Tu je bitno napomenuti da je veći dio ‘prodanog teritorija’ bio pod talijanskom vlašću od prije, zbog Rapallskog ugovora (napomena: srbijanskoga kralja) iz 1920. godine (Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac)”.

Uz to, lako je to provjerljivo, s nadnevkom od 10. rujna 1943. godine, tragični Pavelić objavio je Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, bitno ranije nego što je to učinio ZAVNOH, kako to navodi i dr. Vladimir Đuro Degen  u Zborniku radova Pravnoga fakulteta Split 2008., pod naslovom “Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine”:

Poglavnik je bio iskoristio talijansko sklapanje primirja sa Saveznicima, da već 10. rujna 1943. jednostrano poništi sve neravnopravne i nepravedne Rimske ugovore. U njegovoj Državnopravnoj izjavi o razrješenju Rimskih ugovora navodi se sljedeće:  

‘…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.  Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.  S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.’

Poglavnik je uz ovu izjavu dao i onu o bezobvezatnosti i ništetnosti označenja kralja, a hrvatska je vlada 20. rujna te godine prekinula diplomatske odnose s kraljevskom vladom maršala Badoglia. Na sjednici Vlade od 20. rujna jednostrano je protegnuta državna uprava na neka hrvatska područja i to ‘bez razlike, da li su prije pripadala bivšoj Jugoslaviji ili Italiji’. Tu se spominju područja Splita i Kotora, Zadra, Rijeke i hrvatskoga dijela Istre. Ali bio je to račun bez krčmara jer Adolf Hitler nije pristao na te teritorijalne ustupke svome vjernom savezniku. Hitler je ustanovio prostrano ‘Područje operacijske zone Jadransko primorje’ (Adriatisches Küstenland). U njega je obuhvatio talijanske pokrajine Furlaniju, Goricu i Trst, potom tzv. Ljubljansku pokrajinu (područje Slovenije koje je Italija bila anektirala u 1941.), ali također uz svu Istru i Rijeku još i Sušak, Bakar, te otok Krk. Hitler je bio prepustio NDH svo ostalo područje na obali osim čini se Zadra i otoka Lastova. To de facto stanje potrajalo je sve do protjerivanja njemačkih postrojbi iz tih krajeva”…

U prilog floskuloidnosti hrvatske Ustavne preamabule, zar na ovom detalju ne bi trebalo razmotriti održivost rečenične konstrukcije o “odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske… nasuprot Nezavisne Države Hrvatske (1943.)”, kad više nije riječ o dvije i pol godina vakuuma, ali jest makar ključnih 12 dana ranije? Pa, tko je to zapravo formalnopravno, administracijski, deklarativno vratio i/ili uključio hrvatske jadranske teritorije (otete na temelju Rapalskih ugovora još 20 godina ranije, a i drukčije) u Hrvatsku? Naime, te ključne 1943. godine, dok se Tito lamatao od Neretve do Sutjeske, sve do Jajca kad je tamo tek uoči prosinca iste te godine, kad je tamo održano Drugo zasjedanja AVNOJ-a 29. i 30. novembra 1943. i kad je “donesena je odluka o obrazovanju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijama privremene (jugoslavenske) vlade”, gdje je “odobren je nacrt ‘ustava’ o uređenju buduće Jugoslavije na federativnoj i demokratskoj osnovi, uz priznavanje prava svim njenim narodima” – pa je, eto baš tako? – “rođena nova jugoslavenska država”.

Drugim riječima, kad je poništena svaka primisao o hrvatskoj suverenosti, čak i onakvoj o kakvoj se demagogizira i u Hrvatskoj enciklopediji, a posebno u preambuli hrvatskoga Ustava.

Očevidno je, dakle, da bi se eventualno (eventualno!) moglo tumačiti – kako to razumjevaju genijalci u “hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, čak i kad objašnjavaju Izvorišne osnove više puta dorađivana Ustava RH – da je tek na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a, održanom u Topuskom 8-9. V. 1944., ZAVNOH postao “nositelj suvereniteta narodâ i države Hrvatske”, jer su tamo “donesena četiri akta”, a među njima i “Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti, zatim Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske”.

Međutim, još jednom u prilog floskuloidnosti hrvatske Ustavne preamabule, zar to nije i ovoga puta, u najmanju ruku, nelogično, posebno s današnjega stanovišta: “Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti”, u izravnoj je suprotnosti s idejom – narodnog oslobođenja Hrvatske, kao suverene države!

Jer, gdje to?

Otprilike kao: jedan i jedan doista mogu biti dva, ali kojem zlu može pasti na um da je jedan jedan veći od drugoga jednoga, čak i ako se drugi jedan samoincijativno, ili silom, predstavlja kao da je on osobno dva, nadležan svojoj jednakosti na njegovu suverenu prostoru?

Umjesto zaključka: čini se kako u Izvorišnim osnovama, tj. u preambuli hrvatskoga Ustava – koji je u više navrata dorađivan od Božića 1990., uza sudjelovanje različitih autora – stoji samo jedna relativno korektno formulirana i ispravna fomulacija, tj. ona da temelji modene suverene hrvatske države počivaju uglavnom na “pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”.

Upravo stoga bi u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru trebalo raspraviti te promijeniti Preambula Ustava RH tj. izbaciti ili preformulirati njezin sadržaj, a potom i one ustavne i druge zakone koje iz toga proizilaze, jedan po jedan, kako je to običaj, pravo i pravilo svugdje u civiliziranom svijetu, kako na temelju tradicije, još više na temelju zdravog razuma i demokratskih načela.

Mate Bašić / Projekt Velebit

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Može li se istodobno biti vjernik, moralan čovjek i političar

Objavljeno

na

Objavio

Je li moguće u politiku i sustav vladanja uvesti vjerske i moralne vrednote?

O tome smo u emisiji Agape razgovarali s dr. Markom Tokićem i Sašom Grgićem.

Uz još neke priloge koje smo objavili pokušali smo progovoriti o potrebi uključivanja u politiku vjernika na što poziva i papa Franjo. Također smo dotaknuli pitanje: Jesu li izdajnici oni koji misle drugačije!

fratar.net

Marijan Knezović u Otvorenom: BiH nije onakva kako je dogovoreno

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Perverzija pod krinkom umjetničke slobode

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nije toliko govorilo o govoru mržnje kao danas. Bilo da je riječ o mržnji u međumrežju, bilo u elektronskim i pisanim medijima, bilo na javnim okupljanjima ili pri tzv. umjetničkoj slobodi u kazalištu ili na filmu. O performansima da i ne govorim. Pri tome se zaboravlja da najizdašniji izvor govora mržnje ali i primitivizma jest nažalost Hrvatski sabor.

Zatim su izvori mržnje vrlo česti u javnih osoba, poznatih ljudi i tek se tada trebamo zabrinuti za govor mržnje u narodu. Ako nas taj ventil uopće treba zabrinjavati jer za posljedice zapravo ne znamo. Važno je sankcionirati samo prijetnje. I kad se najavljuje donošenje zakona o zabrani govora mržnje u međumrežju hoće li zakonodavac kažnjavati samo hrvatske govornike? Hoće li zakonodavac kažnjavati srbske Novosti? Ili nikada ne će biti globljeni oni koji prijete, vrijeđaju i pozivaju na obračun s primjerice gđom Željkom Markić? Upravo kreće nova hajka na UIO i njezinu čelnicu. Hoće li dakle postojati, kao u komunizmu, ovlašteni mrzitelji, oni koji su nedodirljivi i oni drugi, koji su žrtvena janjad?

Nakon što sam na međumrežju odgledao netalentirano rađen i primitivan film „Ministarstvo ljubavi“, pratio sam i javne istupe drvenih advokata ovog banalnog, a mrzilačkog filma te sam posebnu pozornost obratio onome čime se sve služe te advokatlije e ne bi li ovakvi filmovi potpali pod umjetničku slobodu i bili našim (obilatim) novcima snimani i u buduće. Po mogućnosti uz placet i svesrdnu podršku ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek.

Novinar Aleksandar Stanković, glasovit po svojim tezama o građanskome ratu u Hrvatskoj, čime uporno širi prostor mržnje te vrijeđa ne samo hrvatske branitelje već i sve hrvatske građane, u svom je osobnom (i privatizirajućem) istupu kazao: “Nije normalno da se u javnom prostoru nekome psuju majke bilo partizanske, bilo ustaške, bilo četničke, nije normalno bilo kakve majke da se psuju, nije normalno da se nekome prijeti vješanjem na trgu bana Jelačića, nije normalno da se nekome prijeti klanjem i da nitko na to ne reagira čak i vi koji to slušate i čitate, pa vam je i to smiješno. Svi vi koji se tako iživljavate u medijima i na društvenim mrežama dajte bar na trenutak razmislite tko vas je učio da drugima psujete majke, da drugima prijetite ubojstvom”, zavapio je Stanković pravdoljubivi. “Nije normalno da na psovanje i prijetnje smrću na društvenim mrežama i u javnom prostoru nitko ne odgovara. Država može i mora sankcionirati medije koji dopuštaju i potiču iživljavanje nad drugima.“(…) „Portali koji u komentarima prenose prijetnje moraju biti sankcionirani”, naredio je humanitarno-borbeni Stanković, koji je pred kamere (privatizirajući tv emisiju i cijeli medij) stao s transparentom. Apelirao je na Sabor, Vladu, političke stranke i HND da zakonskim prijedlogom o elektroničkim medijima napokon stanu na kraj nesnošljivosti u medijima. Ali nije se usudio navesti osnovne: političare već on upravo od njih traži pomoć!?

Je li govor mržnje Tomićevo veselje da se hadezeovci međusobno poubijaju

Zašto se nije usudio pozvati prvo njih na barem nekakvu minimalnu kulturu dijaloga u Saboru? Na Aktualnom satu, ali i inače u „slikovitim“ raspravama koje mediji jedva čekaju udarno razglasiti i prenijeti. Ponavljati iz vijesti u vijest.

Je li to govor mržnje, kada se Ante Tomić unaprijed veseli i sanja kako bi to bilo lijepo kada bi se hadezeovci međusobno poubijali? Treba li sankcionirati Antu Tomića ili je i to umjetnička sloboda? A što reći za kamarilu koja ne poznaje ni elementarno značenje komemoracije niti sam pojam pijeteta pa se na komemoraciji za Predraga Lucića cerekaju i radosno pjevaju ove stihove i javno šire govor mržnje teiniciraju novo pozivanje na premlaćivanje i ubijanje. Pjesmu je najavio i ponosno predvodio odiozni Vili Matula. Pjesma (tobože na melodiju „Bojne Čavoglave“) završava ovim stihovima:

 

Oj Hrvati, braćo mila
Ispred HNK,
Nek’ u mraku svatko svoju
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!

Treba li sankcionirati cijelu skupinu tih nazovi intelektualaca, koji su pjevali ovu sklepanu, a mračnu pjesmu? Je li to govor mržnje? Misli li Stanković i na njih?, jer nismo vidjeli da je protestirao niti izašao, a bio je na komemoraciji. Kamera ga je uhvatila za trajanja tog (krvoločnog) zavijanja, bio je dakle s njima. S tim najnovijim vučjim čoporom. Bio je jedan od njih. Zavijao ili ne. Kome dakle mažete oči Stankoviću? Osim što se iz novinara i vi pretvarate u pukog ego-performera?

Naravno da se u zbor advokata govora mržnje i hvalitelja filma uključio i poklopac na svaki lonac – Branimir Pofuk. PokukNjemu je to „tragikomedija u režiji udovica“. Pa kaže: „Na čitav taj udovičko-heroinski cirkus oko jednog bezazlenog filma ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj.“

Ovoj tipično komunjarskoj izreci „ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj“ nedostaje samo ono: drugovi, ne bi se trebalo obazirati, kada bi ovaj nacionalistički napad bio samo usamljen slučaj, ali drugovi…

Tako Pofuk, osobnom podsviješću piše podle napade na sve ono, što u nas, ne spada u njegov tor. Posebno apostrofira udovice jer, po njemu, „one su cirkus započele… (…)„Ako je išta u Hrvatskoj svedeno na otrcanu floskulu onda su to tekovine, vrijednosti, svetinje, žrtve i sve ostalo vezano uz Domovinski rat, upravo zahvaljujući ovakvim grupicama koje se u javnosti nameću kao predstavnici, čuvari i glasnogovornici svega hrvatskog.“ Možete samo zamisliti što bi od pojma i suštine obrambenog i pobjedničkog Domovinskog rata ostalo da nema časnih ljudi koji ga brane u miru… I već je to maligni paradoks per se, da pravednu obranu danas trebamo braniti!

A one, koji ne razmišljaju kao Pofuk, isti, prevrćući rukav časti ovako: „Oni su upravo ono za što optužuju sve koji ih kritiziraju: mentalne karijerističke i oportunističke komunjare.“ (…)„ Međutim, to gaženje po polju kulture i umjetnosti s braniteljsko-domoljubnih pozicija postaje trend. I to vrlo opasan.“ (Drugovi! O-pa-san!).„Te male grupacije šire bez ikakve zadrške gnjusne laži i raspiruju mržnju protiv…“(bratstva i jedinstva?) „…svakoga tko nije po njihovom estetskom ili etničkom ukusu. Sve odreda udovice u filmu Pave Marinkovića su likovi koji osvajaju simpatije gledatelja, a meta njegove satire je upravo bešćutna birokratska država bezobzirna prema svima, pa i ratnim udovicama.“

Ćušpajz od mozga

Vidite kako mi nismo shvatili što je to pravi govor mržnje, a nismo shvatili ni sadržaj filma, jer ratne udovice te ratnice Hrvatske vojske nisu ismijane i ponižene, njih publika simpatizira. „Ma da se Vlaj ne dosjeti“ kazao bi narod. „Oni su po kratkom postupku sve, koji su sudjelovali u stvaranju ‘Ministarstva ljubavi’ već proglasili velikosrpsko-četničkim mrziteljima svega hrvatskog. No, čitajući popis tih mrskih neprijatelja kukavički su prešutjeli jednog kojem je na odjavnoj špici upućena posebno istaknuta zahvala što je za potrebe filma ustupio pjesmu ‘Vjetar s Dinare’, gospodina Marka Perkovića Thompsona. Cirkus u režiji udovica i heroina.“

Dakle, mudri obrtmetar Pofuk… g. Marko Perković je valjda prije snimanja filma, unaprijed znao kako će on izgledati?? I kada su prevarili i njega baš kao što su oklevetali i udovice hrvatskih branitelja i žene na službi u Hrvatskoj vojsci, Pofuk u tome vidi paradoks, cirkus i kontradikciju. Koja prozirna izvrtanja. Koji ćušpajz od mozga.

(Opa. u vrijeme pisanja kolumne J.Novak nije imao informaciju da se oglasio Thompson: Nikakva autorska prava nisam ustupio niti me je itko kontaktirao vezano za film “Ministarstvo ljubavi”  )

Nadalje, u emisiji televizije N1 ‘Novi dan’ gostovao je redatelj i član nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibor Matanić. Reklo bi se osoba od formata i funkcije, strukovne udruge. „Bili smo malo šokirani“ – kaže on- „ovo je 2018. godina, Hrvatska je članica Europske unije, poštuje Europski parlament i Hrvatski sabor, koji ima jasan Zakon o HRT-u, koji zabranjuje svaki pritisak na rad javne televizije. Nas je šokiralo da netko uopće može doći na portu televizije i cenzurirati program, rekao je Matanić.“ Dakle ovom se demokratu čini potpuno sablažnjivim (do šoka) da se korisnici električne energije primjerice okupe u nezadovoljstvu pred vratima Elektre. No zato, uvjeren sam, dični Matanić, sigurno brani svekoliko pravo performera i punog ekzibicioniste Vilija Matule da okuplja ljude i demonstrira protiv ovog i onog a u stvari samo za svoj Centralni komitet, koji nikako da izađe iz njega. Vidi vraga, demonstracije ovdje ne smetaju ni Pofuka niti Matanića.

Dalibor Matanic444I ne samo da ga hrvatske demonstracije smetaju, njega smeta što ljudi ne razumiju, pa nam i on (srećom) objašnjava. I on se dosjetio kako će nam protumačiti to što nam je pred očima a mi to eto ne vidimo: „Ono što ljudi ne shvaćaju, kad je u pitanju film ‘Ministarstvo ljubavi’, jest da je to fikcija. Ne pričamo o dokumentarnom filmu, koji se bazira na činjenicama, ovo je fikcija. Po mom osobnom sudu, taj je film benigna komedija.“ Ako je fikcija, zašto redatelj nije izmislio neku apstraktnu vojnu odoru ili uzeo recimo neku stranu ili američku? Nego je baš uzeo odoru Hrvatske vojske. Kakva je to fikcija? I sam novinar Žabec kojeg sam ranije naveo kaže da se u filmu propitivalo „krši li se zakon RH“. Zgodno je kako je ovaj mudri novinar ovim lijepo pokazao kako u filmu nije riječ ni o kakvoj fikciji niti satiri jer „zakon RH kaže“… Zgodno je nadasve kako je demantirao i samog redatelja i člana nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibora Matanića. Toliko o umjetnosti koju treba pokušavati braniti i fikcijom. Lažno i bezuspješno.

Stavljajući sebe, pojedinca, u istu ravninu s braniteljima Domovinskog rata i udrugama te s udrugama udovica, Matanić ispaljuje još i ovo: „Znate li koliko je stvari u zadnjih 20 godina mene vrijeđalo pa nisam išao na televiziju. Moja je poruka udovicama hrvatskih branitelja da su se njihovi muževi borili za slobodnu Hrvatsku, ne samo od okupatora, nego i slobodu misli. To je pravo umjetnika, to je naš pokazatelj koliko volimo ovu zemlju da je napravimo boljom.“ (…)„Ne smijemo naučiti naše društvo da su takvi pritisci mogući.“ Tako je drugovi! Dolje pritisci! Nitko ne sme da nas skrene s našeg jedinoga puta! Dole demonstranti! To su aveti prošlosti koje iskazuju nedopuštenu slobodnu volju. Dole volja!

Što je još krivotvorio Matanić?

To nekakvo pravo redatelja na „umjetničko“ vrijeđanje i natražno je i glupo.

Vrijeđanje

Jeftino. Suvisao redatelj ne vrijeđa nikoga nego umjetničkim sredstvima potencira ili izabire iz stvarnosti ovakve ili onakve. Stvara vrijednost i donosi originalan umjetnički izraz. Daje viđenje, a ne tumačenje. Ne kalja časnu odoru hrvatskog vojnika. A današnja, opće zlorabljena umjetnička sloboda, tek je loša prilagodba latinske izreke licentia poetica, koja pak kaže kako pjesnik može u svojem stvaranju odstupiti od uobičajenih retoričkih, poetičkih i gramatičkih pravila ako time postiže određeni stilski učinak ili ako to zahtijeva metrička organizacija pjesme. A kakva je poetika ili stilski učinak vrijeđanje??

Kaže Matanić da smo članica… Da, mi smo nažalost članica EU. EU koja nam sada sudi i presuđuje čak i onda kada stvara presedanske presude, čak i onda kada je sud nepovratno kompromitiran. Da, mi smo članica EU koja ne provodi EU preporuke i konvencije o jednoumnom i zločinačkom režimu kakav je stvorio i vodio Tito. Ali kad nam treba EU, onda se pozivamo na njezine velike i sjajne tekovine, kao sada(evidentno isprazno) Matanić.

Nadalje, protest na porti je legitiman i nije riječ o cenzuri nego o tome da ako se jednom a najranjivijem dijelu društva, filmom pljuje u lice, onda ti ljudi imaju puno ustavno pravo, za svoj novac, tražiti da ih se ne vrijeđa. Riječ je o HRT pretplati kojom se podmiruju troškovi više od 90% proizvodnje programa. Prema tome, oni koji plaćaju i oni koji žele državnu televiziju, a ne neki provincijski provokativni kupleraj, imaju pravo tražiti da se njihovo dostojanstvo štiti. Kao što se štiti dostojanstvo Cigana, Židova, LGTB grupacije ili manjina. U najmanjem. Zašto se ti i takvi redatelji ne dohvaćaju tih tema, zašto ne prave komedije na račun Srba? Pa da vidimo onda kako bi prošla i njihova umjetnička sloboda i njihova redateljska licenca. Hajdmo onda i pornografiju proglasiti umjetničkom slobodom. Prikazujmo i to, nismo za cenzuru.

Prozirnu bajku, o blagoj komediji i o fikciji, neka Matanić objesi mačku o rep. Taj njegov abolicijski i obranaški pokušaj tek je impotentan iskorak. Fikcija se ne snima s časnom odorom hrvatskog vojnika. Fikcija ne zahvaća već ionako i odavno proskribirane hrvatske branitelje, njihove udovice i djecu. Fikcija se ne služi istinitim tračem o tome kako se udovice bogate, a varaju i pljačkaju državu. Sve su to opake i živuće generalizirajuće tvrdnje u hrvatskom medijskom prostoru, a ne nikakva fikcija. To je Matanićev proziran i jalov pokušaj branjenja nečeg što je neobranjivo.

Perverzija umjetničke slobode

Matanić zatim pati od grandezze. Kako može, kako ga nije stid, sebe kao pojedinca uspoređivati i stavljati u istu razinu s cijelim jednim slojem društva? Kako može svoju taštinu stavljati u istu razinu s Domovinskim ratom? Hrvatski se branitelji nisu borili za ovakvu Hrvatsku. Za državu koja poklanja svoj teritorij, prodaje svoje nacionalno bogatstvo, medijski neprestano blati pobjedničku Hrvatsku vojsku, stvara primitivne obrasce vrijeđanja i psovanja na filmu, ali i u Pupovčevim Novostima, umjesto uljuđenog srednje-europskog ponašanja. Laž je da su se branitelji borili za takvu slobodu riječi i takvu umjetničku slobodu. Laž je da je to slobodna domovina. Ovo je perverzija umjetničke slobode.

Neka Matanić navede neki američki, engleski ili francuski film u kojem se vrijeđa odora i ustroj njihovih vojnika. Primjerice. A u Hrvatskoj se slobodno vrijeđa i Hrvatska vojska i časnici i hrvatski branitelji i udovice pa čak i djeca. I mrtvim se braniteljima premješta ploča! Ako je to umjetnost, ako je to demokracija i sloboda, zašto treba vrijeđati i provocirati hrvatske branitelje? Čak i mrtve! Kako to da je demokratski skidati ploču HOS-ovih postrojbi jer to navodno jedne vrijeđa a nije demokratski tražiti skidanje s nacionalne televizije filma koji vrijeđa druge?? Imamo li dvije kategorije vrijeđanja i dvostruka mjerila? Zar (i) taj film nema stotinu drugih mjesta za emitiranje? Zar je nacionalna televizija jedna i jedina?

I onda, kada reagira ministar obrane, Matanić se tome čudi. On to naziva nespretnošću a redatelj Pavo Martinović se valjda pokazao jako spretnim, taktičnim, uljuđenim i duhovitim? Pa neka onda prikazuje svoju vlastitu mater kako kleči na koljenima i pruža felacio, jer to je umjetnički domet te strašno i fikcijski i duhovito.Licentia poetica.

I na kraju to Matanićevo slobodarstvo, europejstvo, ta 2018-ta i ta svjetska širina koju valjda, mi zadrti ognjištari gušimo, prozirna je i neuvjerljiva. Evo kakav je bio slučaj umjetnice Andreje Kulunčić: „Problem je nastao kad je odlučila da želi rad o maloljetničkoj trudnoći, gdje bi na jumbo plakatima stajalo da je Britanija u tome najgora u Europi. To je u tom trenutku bila statistička činjenica. Osmislila je čitavu kampanju – i onda je krenulo fino maltretiranje. U liverpulskom ogranku muzeja Tate Modern rekli su joj, Andreja, s tom temom nećeš ući u Tate. “Nudili su mi 10.000 funti za produkciju i mislili su da to neću odbiti. Kad si mlad i tek gradiš karijeru, ne propuštaš Tate. Ja sam rekla ne, mislim da je ovo jako važno, ne želim potrošiti 10.000 funti da bih pričala kako je Liverpool sjajan grad… I onda je krenulo mrcvarenje. Baš su me maltretirali, izgubila sam pet kila i imala stalne glavobolje.”

Na kraju je pristala na kompromis, ostala je njezina tema, ali naravno ne i elitno mjesto u Tateu. (…) Građani su rekli da je to važna tema, da su spremni volontirati… ali je iz Liverpoola više nisu zvali. Kasnije je saznala da je i danas vode na crnoj listi Tatea. “Nisam ni znala da tako nešto postoji”. (…) „O tome stalno govorim i svojim studentima” zaključila je Kulunčić.

Andreja Kulunčić (1968.) je diplomirala na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, odsjek kiparstva. Zatim nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Sudjelovala je na značajnim međunarodnim izložbama poput: Kassel (Njemačka), Frankfurt/Main, Istanbul, New York, Liverpool… Značajnije stipendije uključuju: Mexico City, New York, Minneapolis, Sydney te Jaipur (Indija). Od 2009., u svojstvu docentice, predaje umjetnost novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu…Tako da mislim kako se umjetnička osoba, sa svjetskim iskustvom, nikako ne bi složila s Matanićem da je tu riječ samo o nekom hrvatskom specifikumu, ili da je to nešto što bi nas imalo šokirati. Svako društvo ima svoje osjetljive teme i na njih reagira onda kada se one ne poštuju. Legitimno je prosvjedovati,ima na to ustavno pravo svatko tko plaća projekte a osjeća da mu oni pljuju u lice. Kako vidimo u britanskome primjeru,otvoreno se zabranjuje, ucjenjuje i čak maltretira umjetnika koji se služi podacima (iz upravo njihove!) službene statistike. Oni ratuju i protiv vlastitih činjenica. Nema tu nikakve umjetničke slobode. Znači, ne samo da se ignorira umjetničko djelo u tom velikome i bijelome svijetu, nego se želi sakriti (u Britanaca bome i prava mračna) istina. Što drugo reći nego: Mataniću, prošeći malo svijetom… i otvori oči.

Na kraju nekoliko pitanja: Zašto se ne reprizira primjerice film „Projekt 55“ Kristijana Milića? Zašto se ne reprizira „Bogorodica“? Kad ste te hrvatske filmove mogli vidjeti? Zašto filmove Jakova Sedlara možemo vidjeti jednom u pet godina?

„Bogorodica“ (1999.) je dugometražni prvijenac redatelja Nevena Hitreca s akcijskom, ljubavnom i političkom tematikom. U Puli je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatne arene za glavnu žensku te mušku ulogu (Ivo Gregurević), a odlična je i rola Ljubomira Kerekeša… Gdje je taj film nestao? Gdje su svi ti filmovi nestali? Je li skrivanje također alat širenja prostora mržnje? Je li to politička i ideološka cenzura?

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari