Connect with us

Kolumne

ZAŠTO VIČEMO – „ZA DOM SPREMNI!“?

Objavljeno

on

Trzavice oko pokliča „za dom spremni“ nanovo su aktualizirane u hrvatskoj javnosti. Bio je pravi mali izazov očekivati prve javne osude nakon jučerašnje utakmice Hrvatske i Izraela u Osijeku. Za vrijeme prijenosa komentatori su ostali fokusirani na događanja na terenu te nisu obraćali pozornost na taj detalj. Bilo je pomalo i naivno za očekivati da će sve proći bez potresa i, potres se dogodio.

[ad id=”93788″]

Ipak, nije to bio potres epicentra 9 po Richterovoj skali, već negdje 3.5, taman dovoljno da nas još jednom podsjeti do koje smo razine oboljeli od sindroma pretjerane i štetne političke korektnosti pod čijim tsunamijem se sakrila svaka istina.

Piše: Ivan Ljubić/Kamenjar.com

Da pušu neki novi vjetrovi, očito je. HRT sve više izgleda kao nacionalna TV kuća čiju pretplatu bi se i moglo platiti. Večeras u Dnevniku čak je spomenut i toponim „Huda jama“ o čemu jedan od sto Hrvata možda zna nešto ili je čuo za to stratište u Sloveniji. Vraća se Mirko Fodor, na „Dobro jutro Hrvatska“ svira poznata pjesma iz špice koja je iz (ne)objašnjivih razloga maknuta unazad nekoliko godina. Logo HRT-a se vratio u staro, prepoznatljivo izdanje. Kadrovske križaljke uspješno su rješene, „Montirani proces“ kao neukusan kakti-show brzo je dolijao, a Tatjana Munižaba javlja se iz središnjice HSS-a, a ne s Iblerovoga trga. Sve su to signali da se Hrvatska polagano vraća na kurs samostalnosti i političkoga subjektiviteta. Naravno, to će biti dugačak i tegoban proces, ali barem smo krenuli u tom smjeru uz potrebite eskalacije samosvijesti i drskosti ministra Hasanbegovića koji je čvrstim stavom pokazao kakav je gard potreban za obuzdavanje udarnih proleterskih divizija.

Upravo je „Za dom spremni“, iako će se svima učiniti kao trivijalno pitanje, pitanje na kojem testiramo koliko vrijedimo kao narod. „Za dom spremni“ je granica hrvatske suverenosti, bio tijekom 90ih kada su hrvatske granice bile tamo gdje su stajale trupe HOS-a, a bio je i tijekom Drugoga svjetskoga rata, bez obzira na sve zločine. Ne znam za Nikolu Šubića Zrinskoga, ali kao da je bitno? Zločini jesu počinjeni i oni su, riječima Hasanbegovića doista najveće moralno posrnuće našega naroda, ali oni ne mogu osporiti, koliko god teški bili, snažnu težnju hrvatskoga naroda da se bori za svoju slobodu. To je univerzalno pravo. I to je, rekao bih, ključan problem. Zašto bi Hrvati bili žilava i zajebana nacija, ako mogu biti nesigurni poltroni koji se mjesecima dvoje poslati vojsku u nadzor vlastitih, tzv. zelenih granica. Jer naravno, hrvatski vojnik će odmah otvoriti vatru na svakog nesretnika kojega vidi. Nema šanse da odradi važan posao logističke ispomoći.

Umjesto da Vlada RH poltronski osuđuje poklič „Za dom spremni“, bilo bi mnogo pametnije da upregne sva sredstva koja ima da se u međunarodnom kontekstu taj poklič dekriminalizira i rastumači iz naše perspektive, a ne one Željka Jovanovića ili Zorana Stevanovića. Zanimljivo je također primjetiti da se vikalo ZDS bez ikakvih problema na svakoj utakmici reprezentacije dobrih 15ak godina, sve do trenutka kada je preko noći to postao jasan znak da si fašist te da smatraš rasne zakone pozitivnima.

Svojedobno je prvi slavuj među komentatorima Drago Ćosić digao glas i protiv pokliča „U boj u boj za narod svoj“. Zemljo otvori se. Da se nastavilo tim tempom od hrvatskih navijača bi se uskoro očekivalo da navijaju za suparničku momčad.

Ako je suditi prema sporosti reakcije komentatora, Vlade RH i inzistiranju eventualno notornog Index.hr-a kao posljednjeg utočišta jugofila i pete kolone da od ZDS stvori novu aferu na kojoj može vegetirati, ZDS postaje sve manji problem i lagano prelazi u legalne vode. I to tako treba biti, hvala Bogu.

Narod viče ono što želi vikati i što osjeća. Vrlo jednostavno. ZDS je pozitivistički nastrojen poklič, za mnoge ljude i osobni credo (uvjerenje) i sastavni dio njihovih identiteta. Simbolički je to potencijal i drskost iza koje se čuva naša pravica, naše pravo na samoodređenje kao naroda i simbolika sve žrtve položene da bi bili samostalni i gledali Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a ne kojekakve Šekularce i Santrače ili Piksije Stojkoviće te pjevali „Hej Slaveni“. To vrijeme je prošlo.

Ivan Ljubić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari