Pratite nas

ZAŠTO?..ZATO!.. UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (drugi (2) dio)

Objavljeno

na

U pomanjkanju mogućnosti, da Hrvatska Državna Vlada osigura svoju svjetovnu i vojničku vlast na tim područjima, pribjegli smo osnivanju naše ilegalne vlasti na njima. Kao što su partizani pri napuštanju jednog organiziranog područja povlačili vojsku i svoju upravnu vlast, a ostavljali ponekog prikrivenog partijca i takozvane “terence”, tako smo i mi pomoću povjerljivih , sredjnenih hrvatskih rodoljuba stvarali svoju ilegalnu vlast, koja je poslije povlačenja naših političkih i vojničkih organa ostajala sa svojim narodom na području. “Terenci”, i naši i partizanski, bili su ljudi, koji su imali sakriveno oružje. Bili su više ili manje poznati, ali uvijek posebni ljudi, koji su nastojali biti gradjani obiju vlasti. U toj igri, o čemo ćemo takodjer posebno pisati, padale su glave i dogadjale se nevjerojatne scene. Partizani su preko svojihg “terenaca” uspijevali imati narod pod kontrolom, ali smo i mi imali mogućnosti pratiti odvijanje dogadjaja i života na partizanskim područjima, skupljati obavijesti i kažnjavati one, koji su se najviše istakli u proganjanju naroda.

[dropcap]U[/dropcap] godini 1944. u ožujku u ime Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana Poglavnika bio poslan, da preuzmem zapovjedništvo “Južne Hrvatske Vojske” i stvorim hrvatski front na Ivan Planini nakon povlačenja iz Hercegovine, Hrvatski Narodni Odpor bodio je i najkonkretnije forme. Da bi se uzdržao front na Ivan Planini, trebalo je u pozadini toga fronta na jugu, jugoistoku i jugozapadu stvoriti hrvatski narodni odpor, ovog puta s konkretnim ciljem: organizirati hrvatsku gverilu, koja bi uznemirivala partizansku pozadinu i spriječavala partizansko nadiranje prema sjeveru, kako bi mi mogli srediti postave i spremiti protunavalu.

U tu svrhu stvoren je pod mojim zapovjedništvom, kao vrhovnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, posebni stožer, kojemu je na čelu kao glavar bio pukovnik Muhamed Ridjanović, inače poznati liječnik i narodni borac iz Mostara. Posebne divizije trtebale su kontrolirati odgovarajuća područja, kako slijedi:

Divizija “Kralj Tomislav” pod zapovjedništvom pukovnika B. Dragičevića imala bi nadzor nad područjem zapadne Hercegovine, jugozapadne Bosne i južne Dalmacije.

Divizija “Jure Francetić” pod zapovjedništvom pukovnika Delka Bogdanića trebala je kontrolirati istočnu Bosnu i istočnu Hercegovinu.

Divizija “Husein beg Gradaščević – Zmaj od Bosne” na čelu s pukovnikom Ibrahimom vitezom Pjanićem trebala je kontrolirati sjevero-istočnu Bosnu i Posavlje.

“Sremska Divizija” trebala je kontrolirati prostor od linije Vinkovci-Osjek prema istoku, a zapovjednik je bio general Josip Metzger, tada zapovjednik “Srijemskog Pučkog Zbora”, a inače moj nekadašnji vojni instruktor s Janka Puste. Isti je bio, unatoč starosti, spreman ostati i ne povlačiti se iz Srijeme.

Posebnim studijama obraditi ću cijeli plan odpora iza partizanskih linija, koji je bio uvjetovan našim općim djelovanjem i odlukom, da se nećemo povlačiti i napustiti Hrvatsku. U najgorem slučaju (u slučaju provale Rusa na naše državno područje) trebali smo stvoriti takozvanu “Zvonimirovu Liniju” u polukrugu oko Zagreb – od Koprvnice i Varaždina preko Siska i Petrinje na Karlovac i more.

Ja sam tada u Sarajevu ustanovio, nakon što sam sredio front na Ivan Planini, gdje su hrvatske trupe uništile najelitnije i novodošle partizanske jedinice, da njemačke trupe planiraju napustiti Sarajevo i povući se s neosvojivih postava, koje smo mi držali na Ivan Planini. Hrvatski ministar Vrančić, Mehičić i Ivica Frković, te admiral Štajnfl bili su takorkuć stalno u Sarajevu na frontu i svaki u svom djelokrugu ; oko obskrbe vojske, smještaja muhadjira i pripremanja hrvatske generalne ofanzive prema jugu. Nitko tada u Sarajevu o povlačenju nije govorio, nego se je spremala velečanstvena proslava 10 Travnja. Ugledni gradjani Sarajeva održavali su sastanke s hrvatskim vojničkim zapovjedništvom, a žene i djevojke obilazile front i bolinice, hrabreći borce i vodeći brigu o ranjenicima. Hadži ef. Aganović i pukovnik Akif Handžić, glavni imam vojske, nadbiskup Ivan Šarić i ugledni predstavnik pravoslavne Crkve platili su vješalima, tamnicom i progonstvom svoju vjernost Hrvatskoj Državi. Sarajlije i pučanstvo cijeloga kraja, uključivši u muhadjire iz cijele Bosne i Hercegovine, bili su odlučili pasti na Ivan Planini, da bi Hrvatska Država živjela.

Zato sam pozvao hrvatske i njemačke generale te predstavnike gradjanske vlasti i saopćio im, da se iz Sarajeva nećemo povlačiti. Njemačke zapovjednike sam opomenuo, da ću im jedinice razoružati, ako bez moje dozvole ostave i jedan postav. tada sam bio osobno od Poglavnika brzoglasom pozvan, da dodjem u Zagreb na sjednicu Glavnog Stana. Smjesta sam se odazvao pozivu i zrakoplovom odletio u Zagreb.

Ali, radi zračne uzbune i mraka, pri spuštanju na nepodesni teren moj se zrakoplov razbio, a pilot, moji pratioci i ja bili ranjeni. Zadobio sam teški potres mozga. Kada sam se treći dan osvijestio u bolinici na Rebru, uz moj krevet stajali su Poglavnik i nekoliko generala i ministara. Tada sam Poglavniku rekao njemačku nakanu i ponovno pao u duboku nesvijest. Za to vrijeme, dok sam ja u nesvijesti ležao, bila je izdana zapovijed za totalno povlačenje iz Sarajeva i svih drugih postava.
(Nastaviti će se)

[divider]

I Z J A V A

Na poziv g. Josipa Markovića za “Svjetski Ustaški Kongres”, a kako se i mene spominje, izjavljujem, da ću se odazvati, ali uz uvjet, da se taj “Kongres” održi u Kozari, Papuku, Ivan Planini ili u Vranu, gdje su se obično ustaše sastajali, dok ih je bilo.
26. veljače 1963. general Drinjanin.

piše: general DRINJANIN

Nastavlja se…

Otporaš/Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio III.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Naslijeđe

Idealist, sanjar, revolucionar, političar, lider hrvatske emigracije, nepopravljivi zaljubljenik u ideale slobode, naš vitez, mučenik i učitelj Ante Bruno Bušić bio je i ostao simbol revolucionarne borbe i hrvatske državotvorne misli, a njegovo djelo nadahnuće novim naraštajima domoljuba koji su slijedili isti put.

Hrvatska je 12 godina poslije njegove smrti započela tešku bitku za svoju samostalnost, a nešto kasnije i Hrvati iz Bosne i Hercegovine su krenuli istim putem – u obranu svojih domova, sela i gradova. Barbari s istoka krenuli su ponovno nakon 50 godina uništiti sve što je hrvatsko na ovim prostorima i tu Hrvati nisu imali nikakvoga izbora. Bilo je pitanje: opstati ili nestati, ali kao i uvijek u povijesti, hrvatski je narod osvajaču odgovorio na primjeren način, ne štedeći krvi ni žrtava.

Točno 13 godina poslije razbojničkog ubojstva Brune Bušića, na isti dan 16.10. (1991. godine) u Borovu Naselju ja u obrani svoga doma i Hrvatske od velikosrpskog agresora poginuo junak Domovinskog rata Blago Zadro, hrabri Hercegovac (rodom iz Ledinca – općina Grude), jedan iz plejade naših heroja koji su za svoj narod i njegovu slobodu dali najviše što čovjek može dati.

Golgota Tovarnika,Vukovara, Borova Naselja, cijele Slavonije i herojski otpor diljem hrvatskih prostora, od Dubrovnika, do Jajca, Lašvanske doline, Konjica, Mostara, Kupresa, Livna, Splita, Šibenika, Gospića, Škabrnje, Karlovca, Siska, Pakraca, Lipika, svjedočili su o tomu da se Hrvat slomiti i pokoriti ne da i da ne misli pred ikim klečati.

Među postrojbama koje su sudjelovale u hrvatskom Domovinskom ratu, svakako posebno, počasno mjesto zauzima ona koja je nosila Brunino ime.

Pukovnija HVO ‘Ante Bruno Bušić’, utemeljena je 13. lipnja 1992. godine, a 1994. preustrojena u prvu profesionalnu postrojbu HVO – 1. gardijsku brigadu ‘Ante Bruno Bušić’.

Preko stotinu poginulih bojovnika i višestruki broj onih koji su ranjeni u borbama, nosilo je na svojim odorama znamen s Bušićevim likom. Časno i s ponosom isticali su ime domoljuba i revolucionara – jednoga od najvećih koje je ovaj narod imao u novijoj povijesti – onoga koji je svoj život za Hrvatsku položio u Parizu te jesenje večeri 16. listopada 1978. godine.

I nisu se borili samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i za  svoje prostore i domove, nego i za Hrvatsku. Njihova obrana i udari koje su nanosili srpskom agresoru, omogućili su Oluju i konačno oslobađanje trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća, a ogroman su doprinos dali i u obrani hrvatskoga juga, te u potpunosti opravdali ime što su ga nosili.

Što se Brunine ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji.

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoložive građe i strogom dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati.

Neki smatraju da se nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može umaknuti Udbi i izbjeći ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

1.A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)

2.UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)

3.Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.)

Nakon smrti:

1.Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979.

2.Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.

3.Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)

4.Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

Ono što nam ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam naš mučenik Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jeste nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj, demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti.

Nažalost i u domovini Hrvatskoj nakon rata koji smo dobili, pojavile su se mnoge naznake defetizma i destrukcije, što je teško shvatljivo, ali se mora priznati kao realnost. I to se među ostalim očitovalo u sramotnom odnosu prema našim emigrantima, idealistima i borcima za slobodu koji su za Hrvatsku sve dali, a od nje nisu tražili ništa. Poslije oluje, kad je dobiven Domovinski rat, iz svojih su jazbina počeli ponovno promaljati svoje štakorske njuške oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli. Za njih je svaka borba za slobodu hrvatskog naroda bila “terorizam” i “ekstremizam”, a da je tomu tako, najbolje svjedoči tragična sudbina Bruninog bliskog prijatelja i suborca, Zvonka Bučića Taika.

Zvonko se poslije 32 godine robije vratio u Republiku Hrvatsku (srpnja 2008.), ali je u vlastitoj je Domovini od početka bio progonjen (medijskom kampanjom koja je bila ravna pozivima na linč), izrugivan, vrijeđan i omalovažavan od onih koji se nikad nisu pomirili s postojanjem hrvatske države. Izdržao je u tom bolesnom okruženju nešto više od 5 godina i kad dalje više nije mogao oduzeo je sebi život (1. rujna 2013. godine u Rovanjskoj), ostavivši svomu narodu poruku kako više ne može živjeti u ‘Platonovoj špilji’. Njegova vjerna životna suputnica Julienne, u knjigama Tvoja krv i moja (Zagreb, 2008.) i Ljubavnici i luđaci (Zagreb, 2008.), ostavila je svjedočanstvo o jednoj borbi i izgaranju za Hrvatsku, ali i o tragičnoj sudbini onih koji su dali sve, a Hrvatska im nije uzvratila – barem toliko da im omogući normalan i dostojanstven život, bez progona, etiketiranja, ponižavanja i omalovažavanja.

Danas svaki Hrvat treba postaviti samome sebi pitanje: Jesam li izašao iz Platonove špilje?

Dok god u nama postoji strah od slobode, od toga da bez kompleksa progovaramo o svemu, pa i o onim temama koje su u vrijeme komunizma bile tabu (kao što su mit o ustaškom Jasenovcu, krivotvorenje broja žrtava rata, konstrukcije vezano za povijesne događaje koje su komunisti “prilagođavali” svojim potrebama), nalazit ćemo se u ‘Platonovoj špilji’ i nećemo biti slobodni ljudi.

A duhovno i mentalno ropstvo najgori su oblici ropstva.

Bruno, Zvonko, Blago i brojni drugi heroji, svojim su nam životima i žrtvom koju su podnijeli za nas i Hrvatsku poručili: ne smijemo povijati glave i moramo se skupa izboriti za vlastitu slobodu – onu stvarnu slobodu koja čovjeka čini ljudskim bićem, a ne zatočenikom špilje u kojoj mu igra sjena zamjenjuje stvarnost, a “slobodu” određuje duljina lanca prikačenog uz okove.

Povratak u Domovinu

Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja. Oni su se okupili na posljednjem ispraćaju svoga prijatelja i brata, usprkos uhodama i žbirima koji su sve budno pratili i unatoč svim rizicima.

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu u novijoj povijesti prošao je u tišini i dostojanstveno. U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba, te cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše CesarićaTrubač sa Seine (posvećene velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

 Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (1999. godine) u nazočnosti nekoliko tisuća ljudi i uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na kratak ali plodan i ispunjen život.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Za iznimne zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Slučaj Brune Bušića potvrdio je kako zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput njega.

Oni u svojim skučenim staljinističkim mozgovima nisu mogli shvatiti kako se istinu ne može ubiti, jer ona kad-tad izađe na svjetlo dana. Bruno je bio vjesnik  slobode koji se svjesno žrtvovao u borbi za ideal istine i pravde i njegova žrtva nije bila uzaludna.

Žižak slobode što su ga s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali i održavali na životu S.S. KranjčevićA.G. MatošA.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali.

Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dokle budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

No, jesmo li se odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika koji su nas svojom mukom i žrtvom obvezali da nastavimo san što su ga oni sanjali?

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

“Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju” – rekao je ne bez razloga, davne 1961. godine John F. Kennedy u svome inauguracijskom govoru, nakon što je izabran za 35-og po redu predsjednika SAD-a.

Ova krilatica prihvaćena je od mnogih naših veteranskih udruga hrvatskog obrambenog rata kao geslo koje ga se trebamo držati.  

Oni koji su se za našu slobodu žrtvovali, svojim su životima, mukom i prolivenom krvlju potvrdili taj zavjet.

A mi? Kako se mi ponašamo? I koliko nam je stalo do zajedničkih ciljeva, vlastite budućnosti, istine, pravde, morala, časti i dostojanstva?

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu. Tek ako smo svjesni vlastitih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na štetu svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Čovjek bez Domovine je kao ljuska oraha na uzburkanom oceanu. Čovjek bez Boga i morala, ljuštura je bez sadržaja. Čovjek bez ideala i viših ciljeva već je umro, on samo misli da živi.

“Onaj tko je svačiji, taj nije ničiji, jer nije do njega čiji će biti” rekao je Otac Domovine.

No, da bi učinili svoju Domovinu istinski slobodnom, najprije moramo osloboditi sebe: straha, predrasuda i kompleksa koje nam drugi nameću.

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo očajavati nad vlastitom sudbinom.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili makar otkriti istinu  o svemu što se događalo? Zar ni poslije 40 godina nismo u stanju izboriti se za konačno i potpuno otvaranje arhiva bivše Jugoslavije?

Ne dugujemo li to onima koji su se žrtvovali za nas i našu budućnost? Njima i naraštajima koji dolaze…pa na koncu i sebi samima? Kakva nam je sadašnjost ako u njoj ne gradimo zdrave temelje budućnosti?

 S čvrstom vjerom u Boga svemogućega i s pouzdanjem u hrvatski narod, sjetimo se zavjeta što ga je naš Bruno položio sam pred sobom i svojom savješću u godini svoje mučeničke smrti:

 

“Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se

da neću nikada uzalud napisati njeno ime.

Ako vidite da sam se iznevjerio

Hrvatskoj i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

 ona gori.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

ona drhti.

Hrvatska drhti od groznice i nade.”

 

Ante Bruno Bušić, 1978.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

ZA ISTINU SPREMNI – SRBIN NAGRAĐEN PLJESKOM U VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Nije potrebno biti povjesničar, pravnik, a ni policajac pa da znate kako se istina može utvrditi iz materijalnih dokaza između kojih su dokumenti sasvim sigurno jedni od najpouzdanijih. Prisjetimo se sudovanja u demokratskom svijetu.  Stranke u nekom sudskom postupku predlažu određene materijalne dokaze (dokumente) koji bi trebali potvrditi  njihove navode na temelju koji neovisni sud donosi svoj pravorijek.

Za razliku od demokratskog svijeta u totalitarnim sistemima kakav je bila Jugoslavija vladalo je pravilo: “Kadija te tuži, sudi i drži. Tvoje pravo na obranu i istinu bilo je samo deklaratorno, a sustav je uvijek „bio u pravu“. Tek 70-tih godina prošlog stoljeća došlo je do razdvajanja pravosuđa od milicije (SUP-a) što je bio jedan od osnovnih preduvjeta za daljnji demokratski razvoj društava.  Unatoč odvajanju sudstva od milicije nije se postigla neovisnost sudstva jer je politika i dalje držala sudstvo pod svojom šapom. O tome najbolje govore politički procesi i presude koje su štitile totalitarni sustav od demokracije. Tisuće i tisuće ljudi završavali su na Golom Otoku, Staroj Gradišci i Lepoglavi samo zato jer su bili politički neistomišljenici.

Komunistička partija, tada jedino dopuštena, poslije II. svjetskog rata ideološki je kreirala povijesna događanja kako bi prikrila stravične ratne i poratne zločine kojima je došla na vlast. Milijarde i milijarde tadašnjih dinara potrošeno je na učvršćivanje i promociju neistine. Stvarani su mitovi koji su ušli i u školske udžbenike gdje nažalost egzistiraju i dan danas. Brižnim planiranjem stvorena je paradigma koja je taj totalitarni režim čuvala od neistomišljenika koje je sustav čak i likvidirao ako je to bilo potrebno. Zloglasna OZN-a, KOS i UDB-a zavile su crno mnoge obitelji.

Prisjetimo se samo Ante Brune Bušića (6. 10. 1939 – 16. 10. 1978.) danas kada se je upravo prošlo 40 godina od njegove likvidacije. Bušić se kako karizmatični politički vođa hrvatske emigracije zalagao za neovisnu hrvatsku te je tako kao borac za hrvatski nacionalni identitet bio bjesomučno proganjan od strane SDS-a  ( kolokvijalno rečeno – UDB-e).  Ušavši oko 23 sata u usko dvorište zgrade u Ulici Belleville 57. u Parizu  zakoračio je u  slabo osvijetljeni hodnik gdje ga je zaskočio UDB-in  egzekutor kodnog imena „Mišo“ ili „Pitgora“ koji je u Bušića ispalio više hitaca i usmrtio ga samo nekoliko koraka dalje od njegovog stana.

Tragična istina o genocidu nad hrvatskim narodom tijekom i nakon II. Svjetskog rata brižno je desetljećima skrivana od očiju javnosti. Dokumenti koji govore o tome nalaze se u raznim arhivima i do prije samo kratkog vremena bili su potpuno nedostupni.  Da ti dokumenti ugledaju svijetlo dana pobrinuo se novinar i istraživač Roman Leljak, autor mnogih knjiga i nekoliko dokumentarnih filmova o strašnim komunističkim zločinima nad nesrpskim narodima, a naročito nad hrvatskim narodom.

Njegov dokumentarni film i knjiga „MIT O JASENOVCU“ podigli su na noge još živuće izvršitelje tih zločina, sljedbenike komunističke partije i ljubitelje neprežaljene  Jugoslavije. Osobito ih je pogodila činjenica da će se taj dokumentarni film gledati diljem Hrvatske, a istoimena knjiga sa oko četiristo dokumenata koji donose istinu doći u ruke hrvatskom puku. Zbog urušavanja njihove sotonske komunističke paradigme „unezverili“ su se i pokušavaju na svaki mogući način diskreditirati gospodina Romana Leljaka braneći neistinu novim neistinama. Nemojte pomisliti kako je žalosno da o tome govore i neki „povjesničari“ koji se nisu udostojali niti pogledati dokumente pohranjene u raznim arhivima i saznati istinu. Njima je ta istina dobro poznata no oni kao sljedbenici te mračne ideologije ne žele da se istina obznani. Jesu li ti povjesničari zaslužili mjesta na kojima su? Upravo oni su uhljebljeni u raznim institucijama i na fakultetima kako bi sačuvali tu neistinu. Njih se kao kako meritorne s tih pozicija poziva u „javne“ medije kako bi komentirali politička događanja, a naročito kad treba braniti tekovine totalitarnog režima.

Vrlo je zanimljivo kako i na koji način se pokušava djelovati protiv gospodina Romana Leljaka koji je jučer (16. 10. 2018.) imao predstavljanje dokumentarnog filma i knjige „MIT O JASENOVCU“ u Vukovaru. Iz objave Romana Leljaka na njegovom facebooku vidljivo je kao je na njegovo predstavljanju u Vukovaru došao  iz Beograda njegov suradnik gospodin Blažo Đurović. Gospodin Đurović se prisutnima obratio i  naveo kako je dobio e-mail od ravnatelja JAVNE USTANOVE SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC u kojem mailu stoji (citirano s facebooka):

Poštovani g. Đurović,

s obzirom da je trenutno u Hrvatskoj u toku turneja Vašeg suradnika Romana Leljaka s filmom i knjigom Mit o Jasenovcu, zanima me da li ste imali priliku vidjeti film te ako jeste, koje je Vaše mišljenje o njemu? Mislim da Roman Leljak nije fer prema Vama što sebi pripisuje istraživački posao u arhivima i muzejima u Beogradu, a ipak ste Vi odradili lavovski dio posla. Isto tako, imate li informaciju, da li se možda priprema premijere filma u Srbiji, s obzirom da se veliki dio dokumenata koji su prikazani u fimu čuva u arhivima i muzejima u Srbiji.

Srdačno,

Ivo Pejaković

Na kraju obraćanja Đurović je rekao  kako je pomogao gospodinu Leljaku, što će i dalje činiti, navodeći pri tome “Nisam autor ni jednog dijela filma.”  Iz izvora u Vukovaru dobio sam informaciju kako je publika dugotrajnim pljeskom nagradila gospodina Đurovića.

Samo dan nakon premijernog prikazivanja filma u Zagrebu  28. rujna 2018. reagirala je Javna ustanova Spomen područja Jasenovac tekstom na svojoj službenoj web stranici. Spomen područje Jasenovac izražava zabrinutost, kako kaže,  zbog sve češćih slučajeva umanjivanja i poricanja zločina počinjenih u logoru Jasenovac, a koji se događaju u javnom prostoru. Takve teze obično zastupaju pojedinci i grupe koji istovremeno iskazuju simpatije prema ustaškom režimu, kao što je to i u slučaju autora filma Mit o Jasenovcu.

Iz spomenutog teksta dade se naslutiti kao autor nije ni pogledao film o kojem govori. Autor teksta ne suprotstavlja niti jedan argument (dokument) koji bi pobio bilo koji dio navedenog filma već isprazno s pozicije „autoriteta“ ustanove po već ranije viđenom obrascu  napada gospodina Leljaka. Da je pogledao film vidio bi kako je njegova naracija potpuno nepristrana, a u određenom  trenutku ne negira i  počinjenje zločina u Sabirnom logoru Jasenovac.

Odmah potom u obranu „ MITA O JASENOVCU“  orkestrirano su se uključili mnogi portali: Indeks.hr, Historiografija.hr, Telegram.hr,  Slobodnaevropa.hr, Bilten.org, Hr.N1info.com,  Nacional.hr, Jadovno.com,   TIME.mk i neki drugi koristeći se ispraznim pričama bez argumentacije. Njihova retorika već je desetljećima dobro je poznata svim istinskim Hrvatima.  Urušavanjem njihovog mita potpuno su svjesni skorog gubitka svojih pozicija što ujedno otvara mogućnost njihove lustracije, toliko potrebne u Hrvatskoj.  Tada više neće postojati  mit kojim se već 70 godina hrvatskom narodu  nameće krivnja za nešto što nije počinio.

Konačno je došlo je vrijeme otkrivanja istina o totalitarnom Jugoslavenskom režimu pa tako i o „MITU O JASENOVCU“ koji će se srušit poput zidina Jerihona, no neće ga srušiti sedam trubača u sedam truba već dokumentarni film i knjiga gospodina Romana Leljaka „MIT O JASENOVCU“.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari