Connect with us

Gost Kolumne

Zazivaju li to hrvatski generali uskrs Josip Broza

Objavljeno

-

A kakva je pak bila zločinačka staljinistička Titostravija u kojoj su Anto Nobilo, njegov otac, njegovi intimusi: primjerice Manolić, Boljkovac, Mesić, Perković,

Mustač i stotine onih značajnika koje je u temelje, upravo RH, ugradila ova bratija – vjerojatno je jasno i „sveznadaru“ Loši, ali on to nikad javno neće kazati, rvacki generali vama na ravnanje

Generali koji to nisu

Žestoko se zauzimajući za nemoguću amnestiju (još Njemačka ni propala) strašnih zločinaca skupina hrvatskih visokih časnika (ovdje je naglasak baš na ovoj riječi), koji to na njihovu žalost nikada nisu niti bili, u ovo uskršnje vrijeme još jednom sole duboke rane hrvatskog naroda. Iskreno, nije mi zanimljivo što god oni mislili o hrvatskim vitezovima Anti Paradžiku, Blažu Kraljeviću, Miru Barešiću, Ludvigu Pavloviću, nepopustljivom patniku Zvonku Bušiću (ubi ga gnjida u hrvatskim instucijama namnožena) i  još mnogima, što od iste one zločinačke ruke bijahu umoreni u Tuđmanoslaviji. Nažalost, to je tek dio iz krvavog repertuara istih zločinca i arhitekata zvjerskih ubojstava stotinjak prvaka surove hrvatske borbe za vlastitu državu. I još desetaka tisuća proganjanih, obespravljenih i zatočenih!

Piše:  Zdenko Lozo

Međutim, ogoljujući do kosti svoje domoljubne i rodoljubne osjećaje, ponovno u društvu s notornim Antom Nobilom za čiju onomadnu rehabilitaciju početkom devedesetih ni slova od njih (makar u to vrijeme bijahu prilično moćni).

Ovaj potonji je neupitni proganjatelj svega što ima veze sa slobodom, demokracijom pa time i RH. O društvenim normama da i ne govorimo. Poput Nobila i generalima bi se u nemirnim snovima trebao javljati Miro Barešić i njegovo cipelarnje naprednog omladinca, ministar NDH Artuković koji je u gotovo smrtnom stanju na Nobilovu provokaciju o neuništivosti njegove Yu-govnoslavije uzvratio:

„možda si u pravu kako ja neću dočekati uskrs hrvatske države, ali ti sigurno hoćeš“ !

Razumljivo je i do sad bezbroj puta očitovano kako ne pripadam političkim orjentacijama dr. Artukovića, ali kad je u pitanju Država i njeno prirodno pravo, te njeno naslijeđe do 1941. pa i u nekim kasnijim događajima apsolutno smo istomišljenicima. Sveti hrvatski kardinal Alojzije Stepinac je kazao na zločoinačkom staljinističkom suđenju glede NDH rekao: „bio bih ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“. Kakva je pak NDH bila, kakav je njen nastanak i nestanak i još niz pitanja pripadaju povjesnicima, a ne nama koji se bavimo političkim rasčlambama.

A kakva je pak bila zločinačka staljinistička Titostravija u kojoj su Anto Nobilo, njegov otac, njegovi intimusi: primjerice Manolić, Boljkovac, Mesić, Perković, Mustač, Mata Laušić i stotine onih značajnika koje je u temelje, upravo RH, ugradila ova bratija – vjerojatno je jasno i „sveznadaru“ Loši, ali on to nikad javno neće kazati, rvacki generali vama na ravnanje. Želeći vam, za sada, izreći ove nimalo milozvučne riječi toplo vam preporučam apstinenciju od bilo kakvog bavljenja javnim poslovima, jer vi doista u tome imate minimalne kompentencije.

Hrvatska država neželjeno čedo jugo elita u RH

A sad nešto posve poznato. Nema nikakve dvojbe kako se untaoč silnoj moći hrvatskih Jugoslavena i svih mogućih njihovih struktura –  RH, kao neželjeno im dijete, otimlje iz čeličnog njihova zagrljaja, od samog plebiscitnog opredjeljenje za nju, gotovo od cjelokupnog njenog stanovništva. Ovo je priča o neželjenom djetetu tzv. hrvatskih elita svih vrsta, bile one političke, vojne, bankarske, medijske, sigurnosne ili ma koje druge. Mi hrvatski mučenici nismo imali prilike niti pomirisati vlast pa smo izabrali svaki oblik borbe za Neovisnu i Slobodnu nam državu. Perom, strojnom puškom i ljutom travom gudili smo i odgudili posmrtni poj omrzloj nam i zločinačkoj tvorevini, majčici sviju onih koji 33 godine upravljaju našim sudbinama i rastakaju nam nacionalnu supstancu.

Znakovit je sam početak prvih trenutaka našeg postvarenja u muci stvaranja svoje države. Pred kakvim smo ponorom stajali najbolje ćemo vidjeti zaustavimo li trenutak onog krvavog snježnog Uskrsa na Plitvicama 1991. Na čelu Vlade RH nalazio se Josip Manolić, a ministar policije, pa prema tome i vojske, u tom trenutku je bio Josip Boljkovac. Slavko Degoricija zajedno s Boljkovcem vodio je “pregovore” o povratku Arkana i njegovih bandita iz zagrebačkog zatvora u Srbiju. Stipe Mesić brani naše interese u najvišem jugoslavenskom tijelu – Predsjedništvu. Nudi, i Kadijeviću, smiješne planove o likvidaciji Tuđmana i instaliranju njega na čelo hrvatske vlasti. Sova istovremeno usred Zagreba sprema puč utemeljitelju države. Savezni premijer, Marković s plavima i crvenima, na sve načine pokušava očuvati Jugoslaviju. Buda Lončar rezolutno traži zabranu naoružavanja, već obilato ratnim prijetnjama ucijenjene Hrvatske u trenucima kad je pokradeno oružje iz skladišta TO.

Srbi po Hrvatskoj digli su glavu i spremaju amputaciju Krajine, Josip Perković ustrojava sigurnosni sustav RH. Miomir Žužul i zlosretni Tuđman junior pokušavaju ustrojiti paralelni obavještajni sustav. Čovjek jugorežima, i prijatelj Karadžićev, Mate Boban vrši pripreme za ustroj još jedne države. Davor Domazet – Lošo stječe ekspertna obavještajna znanja usred Beograda, dok se đeneral Vuletić sprema za Beograd tresnuti po licu Miloševića. Zvonko Jurjević, “zaljubljen u hrvatsko nebo”, ne želi prepustiti nikome kontrolu nad njim. Kojekave bjelosvjetske skitnice i domicilne fukare i lešinari procjenjuju kako dolazi njihovo vrijeme. A tek drugi ešalon, od Paše preko barba Ive i Jace – ajme majko!

 

Hrvatska mladost zatvori širom otvorena vrata pakla

Iz tog užasa, voda potopnih i provalije koja je počela obilato gutati hrvatsku zemlju i ljude diže se mladost hrvatska, golim tjelesima na čelik i barut obilat, riješena zaustaviti moćni ratni stroj, puškicama, improviziranim oklopom i bombama te drugim priručnim sredstvima, ali srcem junačkim. Uz Nebesku pomoć te obilat i svesrdan doprinos većine svog naroda iz Domovine i čitavog iseljeništva, korak po korak, odoru po odoru, bojnu po bojnu, osvojene jugokasarne – stvara svoju moćnu vojsku. Iz krvi mučenika vukovarskih, iz neviđene žrtve mnogih hrvatskih naselja, iz znoja i pakla ratničkog niknula je sloboda i vrcnuo rod iz slavnog sjemena. Oslobođena je čitava naša obilato okrnjena Domovina, a katoličkom i muslimanskom puku drevne Bosne vratili smo barem dio njihovih povijesnih prava.

Sredinom devedesetih na trenutak se učinilo kako će udbaška bulamenta barem presti biti gospodarem našeg usuda i to uz bitno bolje njihove sudbine, od zasluženih.

O Loši još jednom

Vjerovali ili ne, ovako sam pisao u tjedniku 7Dnevno, kao njegov urednik 2015. godine u tekstu o jednom šarlatanu, Jugoslovenu i visokom oficiru te tvorevine pokušavajući njegove teorije raskrinkati do onog što one jesu, a to je loše plagiranje i skup kojekakvih nebuloza od geopolitičkih do (i njemu samom) nejasnih urota. Nedavno me dopalo još jednom zboriti o Loši, žestoko se zauzimajući za pravice jednog iznimno čestitog i uljuđenog europskog naroda nasuprot Lošinim uzorima, mentorima i gospodarima, zvijerima s istoka koji su čak sami sebe nadmašili u patološkim zločinima, kroz ovih pedesetak dana.

Treći put moram istinski pohvaliti admirala budući je ostao jugoslovenstvu dosljedan  i fer u vraćanju dugova Brozovim kilerima imena Perković i Mustač. Godi mi kako sam bio u pravu kad sam u spomenutom portretiranju Loše te 2015. zapisao i ovo: „Kad je uspješno završio tu školu (riječ je o zadnjoj školi JNA) određena mu je služba zapovjednika 9. Vojnopomorskog sektora u Kumboru. On se, u još uvijek neutvrđenim okolnostima našao u Zagrebu, gdje se sastao s pukovnikom Josipom Perkovićem – i zaboravio se javiti u Kumbor.

Dug se vraća, dug se plaća, a Lošo je skoro nadmašio Stevana Šuvara koji je umro uz posljednje riječi: „čuvajte mi Jugoslaviju kao zjenicu oka“. Dakle, dvojac ima čvrsti stav, ne kao oni koji su učili jugo pitomce o raketnim sustavima, a potom uz zobnice pune maraka i dolara konvertisali.

O moralnim, rodoljubnim ljudskim te inim manama i vrlinama „časnog“ zbora generalskog mogao bih napisati podužu sagu, nalik onoj o Zokijevim ministrima, ispisanoj portretima objavljenim u 7Dnevnom. Ove sam prvotne, na moju žalost, predobro upoznao iz neposredne blizine, gdje je ipak na sreću bilo i onih dostojnih čina i imena časničkog – od pokojnih vitezova Andrije Matijaša, Damira Tomljanovića Nevena Petrica ili primjerice mojeg Ivice Matešića – Jeremije, preko Željka Glasnovića, Mije Jelića, Mladena Fuzula, Mile Budiše, Joze Ribičića, Slavena Zdilara i mnoštva drugih bojovnika i časnika.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari