Pratite nas

Kolumne

Zbilja, jeste li stvarno – Charlie?

Objavljeno

na

Puno je toga već rečeno i puno napisano u vezi napada na redakciju satiričkog magazina Charlie Hebdo prije dva tjedna. Velik broj Parižana marširao je ulicama svoga grada kako bi se solidarizirali s poginulima u terorističkom napadu, pridružilo im se mnogo svjetskih političara, no prije svega radilo se o maršu koji podržava pravo na slobodu govora, piše Nikolina Nakić za ŠibenskiPortal.

Simbol ugrožene slobode govora postala je našiljena olovka, a slogan koji su svi, kako prilikom marša tako i preko medija i društvenih mreža isticali bio je: Je suis Charlie. (Ja sam Charlie). ‘Ja sam Charlie’ postao je tako pravi svjetski pokret.

Sloboda govora, nema sumnje, trebala bi biti neosporna i neupitna u suvremenom društvu. Svaki javni iskorak, podrška i osvješćivanje ljudi u tom pravcu više je nego dobrodošao. To je jasno i tu sumnje nema. Ili ne bi trebalo biti. Ono o čemu bih ja voljela promišljati ovdje je primjenjivanje te slobode za koju je tako gromoglasno zahvaljujući mas medijima kliknuo svijet i propitivanje na temu jesmo li zaista svi Charliji ili imamo pravo i na drugačije mišljenje.

‘ŠTO SE BRANI’

Za početak bih citirala francuskog princa od Orleansa koji je rekao:

3216449751_1_27_p1aWTLe9– Ne, ja nisam Charlie jer mi se zaista nikada nisu sviđale te novine. Charlie Hebdo su agresivne novine koje pod krinkom navodnog humora proizvode mržnju prema religiji. Charlie Hebdo je prava slika ateističke Europe iz koje proizlaze neprijateljstva i sukobi umjesto poštovanja i bratstva među ljudima bez obzira na njihove razlike, rasu, boju ili religiju. Zato odbijam sudjelovati u branjenju Charlija iz jednostavnog razloga što ne razumijem što ovdje imam braniti. Niti imam manjak poštovanja, niti sam nepristojan, niti želim povrijediti sjećanje na poginule. Samo se protivim ovom blijedom pokušaju da se postigne nacionalno jedinstvo i ističem licemjerje ljudi koji nikad nisu ni čitali ovo humorističko izdanje, samo ga redovito kritizirali.

Čast žrtvama, da. Čast, Charlie Hebdo-u, ne.

U želji da saznam o čemu se radi i kakve su to novine koje su tako uzburkale svjetsku javnost i podigle razinu svijesti o slobodi govora, pogledala sam par naslovnica tog lista. S obzirom da se tiskao u nekih 60 000 primjeraka razumjela sam da je za francuske prilike marginalan no time je moja znatiželja samo porasla jer ako je takva sporedna novina izazvala tolike reakcije u medijima, mora da se radilo o nečemu posebnom.

Uglavnom, ono što sam vidjela bilo mi je dovoljno da mi prisjedne ručak, da se tako izrazim. Nikad u svom životu nisam vidjela veći i više prostački izraz mržnje, ruganja i prije svega, nepristojnosti i nepoštovanja, nego u par tih jadnih bezidejnih ali vrlo eksplicitnih crteža. Usprkos činjenici da su oči 21. stoljeća svakako izložene svemu i svačemu i da nas je više teško šokirati, moram priznati da me prikazivanje Isusa i Majke Božje u kontekstu kakav ovdje ne želim navoditi ali ga samo možete zamisliti baš zgrozilo. I ne samo to, naljutila me i činjenica se takav jad nazvao satirom. Satirom? Otkad se nemušti i neduhoviti prostakluk naziva – satirom? Ja sam ljubitelj satire. Ona mora biti pametna, britka i pogađati bit. Ne vrijeđa nikoga, iako može biti bezobrazna, sve dok je istinita.

Ovo što sam vidjela bilo je kao da su nekolicina zaigranih pubertetlija uzeli flomastere i izrazili se tako da lajtmotiv bude religija, s varijacijama na temu (vidjeh i osvrt na rat u BiH i Srebrenicu, vrlo gadljivo i neprimjereno) a s uvijek istim akterima: golim ljudima koji rade što već goli ljudi rade i s porukama koje ne prelaze u formu proširene rečenice, valjda da bude razumljivo klijenteli koja se ‘čitajući’ taj list naslađivala. Nemojte me krivo shvatiti. Znam prepoznati dobru foru kad je vidim, našaliti se na vlastiti račun, upotrijebiti ili shvatiti ironiju ili sarkazam, ali ovdje se poruka, kakva god bila, sakrila u silnim ljudskim genitalijama. Ostala je čista mržnja i teško podrugivanje. ‘Ja definitivno nisam Charlie’, pomislila sam. Ono što sam naučila sljedeće bilo je da Charliji malkice loše reagiraju ako im kažeš da ti nisi Charlie. Onda ti, nimalo čarlijevski, tutnu pod nos da nemaš pravo reći da nisi Charlie jer si tako fundamentalist, terorist ili pak totalni bešćutnik. Ili uzmimo pak primjer iz Francuske: dan nakon prosvjeda uhitili su jednog tipa jer je napisao antisemitski status vezan uz ovaj događaj, a prije toga su mu zabranili stand – up nastupe jer su bili, dakle, antisemitski.

Pardonne moi, Je suis zbunjena.

SELEKTIVNA SLOBODA

je-suis-charlie-fist-and-pencilIli ja baš ne kužim dobro tu slobodu govora, ili je ona selektivna. Dakle, smiješ nacrtati Isusa na križu i staviti ga usput u najgadniji kontekst – to je sloboda govora i čista satira. Promišljanje suvremenog društva na humorističan i filozofski način. I svi su Charliji! No, ne smiješ održati stand up nastup koji se ruga drugoj religiji jer ti isti ti Charliji kažu da to nije u redu. Mon Dieu! Prava istina je: daju ti da misliš i govoriš sve dok se s tobom slažu. Kad kažeš nešto s čime se ne slažu, onda više nisu Charliji.

Susrela sam i sama Čarlije kad sam se usudila pisati o pobačaju (pišem sa Č jer su to naši, hrvatski). Brzo su pobacali svoje našiljene olovke i pokušali mi reći što trebam misliti, no kako ja volim misliti svojom glavom bez da mi netko sugerira što bih trebala misliti, uhvatilo ih je ponovno čarlijevsko raspoloženje pa su zašutjeli. Promatrajući tako slobodarsko svjetsko raspoloženje, ali bome i selektivnost u žaljenju jer su ljudi izrazili žaljenje nad pariškim žrtvama u ime slobode govora, a nisu istovremeno žalili 2.000 ubijenih Nigerijaca i nisu za njih marširali u ime…ne znam…prava da žive, zaključila sam da je svijet prije svega, pardon my french, licemjeran.

Svi umrli nek počivaju u miru. Ja NISAM Charlie. I ne pada mi na pamet da se odmah nadovezujem da prezirem nasilje, jer jedno ne uvjetuje drugo.

Nikolina Nakić

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je Slobodan Praljak ispio otrov, a ostala petorica osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, počinje se glasno govoriti o onome o čemu se šutjelo, počinje se otkrivati ono što je bilo prikriveno.

Snijeg je pao i prekrio brjegove, a medvjedi, vukovi i lisice utiskuju svoje tragove, koji će nestati čim se snijeg počne otapati.

Na tribini u povodu godišnjice smrti predsjednika Tuđmana, Vladimir Šeks je još jednom grmio protiv Stjepana Mesića nazivajući ga najodgovornijim za jednu nepravednu presudu, jer je svojim svjedočenjem u Haagu optužio državu za agresiju na BiH.

Na istoj toj tribini Drago Krpina, također jedan od utemeljitelja HDZ-a, u neizravnoj polemici sa Šeksom ukazao je na licemjerje vlastite stranke. Pa Sabor, na čijem je čelu bio Šeks, a na čelu Vlade Ivo Sanader, odlikovali su tog istog Mesića i nakon što je sve već bilo poznato i objavljeno.

Još se pepeo Praljkova tijela nije spustio na zemlju, a pravednici poput Ive Josipovića, Gorana Beusa Richembergha i radikala iz GLAS-a i SDP-a oštro zahtijevaju da se svima osuđenima u Haagu oduzmu odličja. Nisu mogli čekati ni mjesec dana.

Koliko li u tim zahtjevima ima trijumfalizma, bezosjećanosti, trljanja soli na rane, gotovo sadizma. Bune se protiv komemoracije, a dvojicu ministara koji su joj prisustvovali pozivaju na odgovornost, smetaju im minute šutnje, mise zadušnice i osporavanja jedne presude, koja se ne smije dovoditi u pitanje. Presuda se poklapa s njihovim viđenjem rata i države i sada, dok je sve svježe, treba svoju istinu istjerati do kraja.

Ovim zahtjevima oni očituju svoju pravovjernost pred međunarodnim moćnicima, a usput hvataju mrsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović za vrat: Pokaži da priznaješ presudu.

Predsjednica, jedan od posljednjih političara koji brane čast hrvatskog naroda, odbija nasrtaje. Odlikovanja su, veli ona, dodijeljena za obranu od srpske agresije i ja ih neću oduzimati. Možda u tom grmu i leži zec. Što se osuđenih tiče, njima je svejedno. Oduzeli su im živote, što će im odlikovanja.

Prošlo je dvadeset šest godina od raketiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva Franje Tuđmana, a u Zagrebu se podiže optužnica protiv počinitelja iz Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

A dvadeset dvije godine poslije, tužiteljstvo BiH podiže optužnicu protiv zapovjednika Amije BiH zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića.

Ma je li moguće da se tek sada došlo do podataka i činjenica? I bi li ikada ove optužnice bile podignute da nije bilo ovih haaških presuda?

U Haagu je ovih dana održano ročište u povodu žalbe Tužiteljstva na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju. I dok su Hrvati osuđeni kao sudionici ničim dokazane namjere da se dio BiH pripoji Hrvatskoj, u presudi Šešelju je stvaranje “velike Srbije” okvalificirano ne kao zločin, nego kao legitimni politički cilj. Pa tko može, neka vjeruje u pravednost i dosljednost haaških djelitelja pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari