Pratite nas

Kolumne

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Objavljeno

na

Soros i „kontrarevolucija“ u Hrvatskoj

U zadnjih nekoliko mjeseci najutjecajnija svjetska novina The New York Times (NYT) objavila je nekoliko neobično opširnih i od čitatelja obilato komentiranih članaka o američkom milijarderu i kontroverznom financijskom megaspekulatoru Georgu Sorosu.

U dva takva uratka pod naslovom ‘George Soros bet big on liberal democracy. Now he fears he is losing’ (17. 07. 18) i ‘How vilification of George Soros moved from fringes to the mainstream’ (31.10.18.) novinari tog lista u dubinskoj analizi pokušali su istražiti razloge zbog kojih se u zadnjih nekoliko godina G. Soros našao na meti napada mnogih zemalja i političara.

Među kojima se posebice ističe predsjednik Putin koji je zabranio njegove donacije u Rusiji i ‘krajnje uspješan’ mađarski premijer Orban.

Demonizacija Sorosa dramatično je eskalirala kada se tim napadima pridružio i sadašnji američki predsjednik Donald Trump. Tako se teorija zavjere u vezi s njim, koju već dugo vremena forsiraju uglavnom desničarski krugovi, proširila na cijelo američko društvo i u skoro svaki kutak zemaljske kugle.

Pogledajmo, dakle, zbog čega Trump i mnogi drugi politički lideri u Sorosu ne vide samo dobro ukopanog političkog oponenta nego i personifikaciju sveg zla na planeti? Zbog čega danas Sorosa mnogi smatraju mračnom figurom koja iz sijene vuče poteze sudbonosne za budućnost čovječanstva? I zašto se njegova vizija svijeta, kao otvorenog društva bez granica, suočava s žestokim otporom gotovo svih zemalja.

Prema pisanju NYT-a mnoge države i političari svijeta u Sorosu vide masterminda ljevičarsko liberalnog globalističkog pokreta koji iz pozadine, preko svoje fondacije Otvoreno društvo potkopava etablirane društvene vrijednosti širom svijeta i financira masovne migracijske valove iz Afrike, Azije i Latinske Amerike kako bi razvodnio i uništio bijelu, kršćansku prirodu Europe i SAD-a.

Vrlo je uznemirujuće vidjeti širinu i dubinu Sorosovog utjecaja na mnoge vlade i države u svijetu. Posebice na EU parlament.

32 milijarde dolara za nevladine organizacije

Za ‘izvoz demokracije’ odnosno ono što on naziva ‘naporom za izgradnju demokracije u US i svuda po svijetu’ Soros je svojoj glavnoj grupi, fondaciji Otvorerno društvo, te mreži nevladinih i neprofitnih organizacija i aktivista za financiranje liberalnih političkih projekata u gotovo svim zemljama svijeta, do sada dao impozantnih 32 milijarde dolara.

Donacijom od 250 milijuna dolara 1991. god. sponzorirao je razvitak Centralnog Europskog Sveučilišta u Pragu kojeg je nakon dvije godine preselio u Budimpeštu. Na tom sveučilištu od tada je diplomiralo preko 14000 studenata iz zemalja jugoistočne Eurpe i srednje Azije koji su kasnije postali nositelji obrazovnih reformi i ‘demokratskih promjena’ u matičnim zemljama.

Osim toga u ranim devedesetima Soros je uzgojio i zasipao novcima veliki broj aktivista u nevladinim udrugama, mlade i nadobudne novinare anarholiberalnih medija, povjesničare i političare, koji su u tranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, imali zadatak ‘demokratizirati društvo’.

Optužuje ga se da je sudjelovao u prevratu u Ukrajini, potičući Ukrajinu na rat s Rusima. Za emigrantske valove koji preplavljuju Europu, uz pomoć kojih bi je destabilizirao i tako napravio mjesta za svoju politički i ekonomski imperij.

Urušavanjem obrambenog domoljublja i tradicionalnih vrijednosti. Sabotirajući domoljubive i suverenističke političare i vlade u Europi, Sorosa se smatra velikim meštrom destrukcije zapadnjačke kulture i civilizacije. Stoga mnoge europske zemlje pokušavaju neutralizirati njegov utjecaj koji ima preko svojih ljudi u dubokoj državi i vladajućoj birokraciji.

Jedan od njegovih štićenika, kojem je sponzorirao školovanje na Oxfordu i kasnije donacijama pomogao osnivanje političke stranke (Fidesz), bio je i trenutni mađarski premijer Viktor Orban, koji se u međuvremenu preokrenuo u najvećeg Soroševog protivnika.

Orban i Soros

Godinu dana nakon što je Orban 2014. god., unatoč Sorosovim naporima, ponovo izabran za mađarskog premijera, desetine tisuća izbjeglica koje su se masovno gomilale na mađarskoj granici dobijale su pomoć iz Sorošovih fondova.

Odgovarajući na tu prijetnju Orban je podigao 170 kilometara dugu žilet žicu duž granice i otvoreno zaratio s Sorosem. Od nevladinih organizacija zahtjevao je da se registriraju i otkriju izvore svog financiranja, zabranio pravo Centralnom Europskom Sveučilištu da izdaje diplome u Mađarskoj, a njegova vlada donijela je tzv. Stop Soros zakon, po kojem je pomaganje ilegalnih emigranata kriminalni čin. Zanimljivo, slično gomilanje emigranata sada se vrši na vrlo poroznoj granici s Hrvatskom, u BiH.

U svojoj izbornoj kampanji Orban je za Sorosa rekao: ‘Borimo se protiv neprijatelja koji je različit od nas. Ne otvorenog nego skrivenog. Ne iskrenog nego lukavog. Ne poštenog nego dobro ukopanog. Ne nacionalnog nego internacionalnog, koji ne vjeruje u novac zarađen radom nego špekulacijom, koji nema svoju domovinu nego osjeća da je vlasnik cijelog svijeta’.

Uz ovakve predizborne govore Orban je širom Mađarske izvijesio goleme plakate s slikom nasmijanog Sorosa i porukom- ‘Ne dopustimo Georgeu Sorosu da se zadnji smije’.

Nekoliko dana nakon što je na izborima Orbanova koalicija osvojila golemu većinu u mađarskom parlamentu, u javnost je izišla lista s više od 200 imena za koje se tvrdi da su Sorosovi agenti i plaćenici.

Na toj listi su predstavnici nevladinih udruga, sveučilišni profesori, povjesničari i novinari koje je Soros sponzorirao a zauzimaju ključna mijesta u administraciji. Nakon toga Sorosov fond, Otvoreno društvo, sredinom svibnja ove godine zatvorio je svoju kancelariju u Budimpešti i preselio je u Berlin.

Bit će vrlo interesantno pratiti buduću sudbinu Orbana i Mađarske.

U njegovoj viziji nema mjesta za nacionalne vlade, Boga i obitelj

Interesantni su i komentari stotina čitatelja The New York Times-a na ovakve članke o Sorosu. Mnogi ga, zbog golemog bogatstva kojim raspolaže i za što ga koristi, drže većom prijetnjom svijetu od Putina, Orbana, Asada i svih drugih autoritarnih vladara zajedno.

Optužuje ga se da podupire legalizaciju droga, prostituciju, abortus, istospolne brakove, podriva nacionalni suverenitet, indentitetske i obiteljske vrijednosti. Da u njegovoj viziji svijeta nema mjesta za nacionalne vlade, Boga i obitelj, već samo za radikalno individualizirane pojedince koji će za dobru plaću svojim radom i poslušnošću prinositi bogaćenju izabrane elite.

Kritičari Soroša tvrde da njegova izgradnja i ‘izvoz demokracije’ preko organizacija, stranaka i političara koje sponzorira i kontrolira u pojedinim državama ima za cilj postavljanje temelja za njegove financijske spekulacije protiv ekonomija tih zemalja. Kako bi za sebe ubrao profit na račun naroda tih država. Zbog toga kažu, mnoge se zemlje i političari, poput Putina i Orbana, boreprotiv takvih Sorosovih namjera, ne zato što su diktatori i desničari.

Ili još gore antisemiti. Naime mnogi napade na Sorosa vide kao antisemitizam iako on nije blisko povezan s židovskim ili izraelskim stvarima zbog čega je optuživan kao protuizraelac i često kritiziran od strane izraelskog predsjednika Netanyahua, kaže se u tekstu NYTimesa.

Sorosovu doktrinu globalizacije mnogi vide kao sustavno isisavanje novca od ljudi koji teško rade za vrlo uski krug najbogatijih ljudi na ovom planetu.

Tvrde da se radi o izgradnji i izvozu takve vrste demokracije u siromašne i tranzicijske zemlje preko koje se može aktivno iskorištavati njihovo stanovništvo. Tako što će izvoznike i graditelje ‘globalne demokracije’ to napraviti još bogatijim.

Kolika je Soroseva moć pokazuje i činjenica da ga u Britaniji zovu ‘čovjek koji je skršio englesku banku’. Naime, kako piše NYTimes, on je 1992. svojim špekulacijama na financijskom tržištu protiv britanske funte doveo do njene devalvacije i samo na tome, njegov hedge fond Quantum zaradio je milijardu i pol dolara.

No, dok je Britanija kao moćna ekonomija i jedna od glavnih industrijskih zemalja svijeta mogla bez problema apsorbirati takav udarac, slični spekulativni napadi na male i tranzicijske ekonomije država u razvitku, imaju katastrofalne posljedice.

Kada se isto to dogodilo Taivanu, Indoneziji i Maleziji 1997. godine, malezijski premijer, Mahathir Mohamad, nazvao je Sorosa ‘beskrupuloznim profiterom čija nemilosrdna rabota uništava društvene vrijednosti’.

The Economist za njega kaže da je ‘sigurno najintrigantniji investitor u svijetu’, a dobro upućeni ekonomski analitičari tvrde kako je dovoljno da Soros makne malim prstom pa da ekonomiju bilo koje zemlje baci na koljena.

U medijima se spekulira da je on ‘arhitekt financijskog kolapsa 2008. god.’ koji je čitav svijet bacio u duboku krizu . Neki bliski Trumpovi podržavatelji idu čak tako daleko da Sorosa nazivaju nacistom (Roseanne Barr) iako je on preživio Holokaust, a Trumpov advokat, Rudolph W. Giuliani za njega kaže da je ‘anarhist čiju bi imovinu trebalo zalediti’.

Kontrarevolucija u Hrvatskoj

U Americi, Sorošev najveći kritičar je moćni FOX NEWS. Jedna od njegovih najvećih zvijezda, čuveni voditelj, Glenn Beck, u svojoj najgledanijoj emisiji, 2010. god. posvetio je 3 sata duge epizode Sorosu prikazujući ga kao ‘puppet master-a’ (gospodara lutaka) koji je iza scene konstruirao mnoge političke događaje u svijetu.

Koristeći ili kreirajući ekonomski i politički nestabilnu situaciju u ciljanim zemljama kako bi ih reformirao po vlastitom ukusu i iz toga izvukao korist. Interesantno je spomenuti kako je Glenn Beck u jednoj od tih svojih emisija optužio Sorosa da je nakon Tuđmanove smrti’ izvršio kontrarevoluciju u Hrvatskoj’.

Malo ljudi u Hrvatskoj zna da se Soros izravno umiješao u hrvatsku politiku nakon Tuđmanove smrti, čiji je veliki protivnik bio.

Podupirući, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000-te, povratak ‘bivših’ jugokomunista na vlast i Mesića za Tuđmanova nasljednika. Bez njegove ‘nevidljive’ pomoći preko sponzoriranih medija, nevladinih udruga i aktivista koji su imali presudan utjecaj na rezultate, Račan i Mesić te izbore ne bi mogli dobiti.

Naime, u posljednjim godinama Tuđmanova života, hrvatski narod u Domovini, bombardiran rastućom kampanjom soroševih i udbaških medija o HDZ-u kao zločinačkoj i kriminalnoj organizaciji, dao se navući na tu priču i vjerujući slatkorječivim obećanjima ‘bivših ‘ jugokomunista kako će nakon odlaska Tuđmana i rušenja HDZ-a,Hrvatskom teći med i mlijeko, ponovo ih vratio na vlast.

No, već poslije nekoliko prvih poteza Mesića i njegovih ‘bivših’ drugova, bilo je jasno da ti ljudi uvijeno, a često čak na otvoren i grub način pokazuju da rade za svoje vanjske sponzore.

Stečajni upravitelj Hrvatske

rh

Kako je Hrvatska, zahvaljujući njima, bačena na koljena na gospodarskom, političkom i svakom drugom planu, bez dlake na jeziku objasnio je, tada još nezavrbovani, istraživački novinar Domagoj Margetić.

On je u Hrvatskom Slovu od 25. listopada, 2002. u komentaru pod naslovom ‘Soros, stečajni upravitelj Hrvatske’ otkrio o čemu su se Mesić i Račan u tajnosti dogovorili sa Sorosem.

U razgovorima, iza zatvorenih vrata, o novim kreditnim aranžmanima hrvatske vlade s MMF-om i Svjetskom bankom dogovoreno da se prihvati model britanskog poslovnog konzorcija kojem će, kao operativni koordinator na čelu biti – George Soros.

Koji će osobno nadzirati i koordinirati sve financijske pregovore stranih kreditora prema hrvatskoj vlasti. Iz čega Margetić sasvim ispravno zaključuje: ‘Možemo slobodno reći da je Soros s time postao svojevrsni stečajni upravitelj Račanove vlasti čija je očita zadaća nadzirati ekonomske procese u Hrvatskoj kako bi Račanovi i Mesićevi operativci obavili posao za svoje strane šefove koji su ih svojim izdašnim sponzorstvima i medijsko-financijskim manipulacijama doveli na vlast’.

Tako je Hrvatska nakon Tuđmanove smrti ‘ostavljena na milost i nemilost megaspekulatoru Sorosu’ istaknuo je u svome komentaru Margetić.

On je dalje još detaljnije pojasnio kako je krajem listopada 2002., Soroš u Hrvatsku došao s jasno definiranim ‘Memorandumom o financijskom aranžmanu s Hrvatskom’ koji je označen tajnom. Zbog čega, Mesić i Račan, nisu ga htijeli predstaviti ni svojim najbližim suradnicima, ministrima i predsjedniku Sabora.

Margetić navodi da je tadašnji guverner HNB-e, Rohatinski, odbio sudjelovati u takvim konspirativnim manipulacijama s hrvatskom nacionalnom ekonomijom, pa su navedeni ‘Memorandum’ u uredu tadašnjeg predsjednika parafirali samo Mesić i Račan.

Igrači moćnika

Račan Mesić

Na taj su se način ‘Račan i Mesić napokon potpuno razotkrili kao igrači interesa moćnika svjetskog kapitala, a Soroš čvrsto zajašio u banske i predsjedničke dvore, uhvativši Hrvatsku u konce jeftine lutkarske predstave koju bi i djeca osjećali preglupom.

To je glupost koja može potpuno izbrisati hrvatski ekonomski prostor s s gospodarske karte svijeta. Ali predsjednik i premijer mogu se pohvaliti uspješnim timskim radom barem u jednoj disciplini – uništavanju Hrvatske.

I u tome ih nitko ne može nadmašiti’ lucidno je završio svoj komentar u Hrvatskom Slovu, Domagoj Margetić.

Za one koji su pozorno pratili zbivanja u i oko Hrvatske nije, dakle, nikakva tajna da je za današnje stanje u njoj odgovaran državni prevrat koji su 2000., uz Sorosevo sponzorstvo, izvršili na vlast ponovo instalirani ‘bivši’ udbaši i jugokomunisti.

Koji u Hrvatskoj očito nisu vraćeni na vlast da bi rješavali njene probleme i osigurali joj bolju budućnost, nego isto kao i u bivšoj Jugoslaviji, da bi onima koji su ih instalirali dokazali da su vrijedni njihovog sponzorstva i povjerenja.

Željko Dogan / HKV

 

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 22 godine shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari