Pratite nas

Kolumne

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Objavljeno

na

Soros i „kontrarevolucija“ u Hrvatskoj

U zadnjih nekoliko mjeseci najutjecajnija svjetska novina The New York Times (NYT) objavila je nekoliko neobično opširnih i od čitatelja obilato komentiranih članaka o američkom milijarderu i kontroverznom financijskom megaspekulatoru Georgu Sorosu.

U dva takva uratka pod naslovom ‘George Soros bet big on liberal democracy. Now he fears he is losing’ (17. 07. 18) i ‘How vilification of George Soros moved from fringes to the mainstream’ (31.10.18.) novinari tog lista u dubinskoj analizi pokušali su istražiti razloge zbog kojih se u zadnjih nekoliko godina G. Soros našao na meti napada mnogih zemalja i političara.

Među kojima se posebice ističe predsjednik Putin koji je zabranio njegove donacije u Rusiji i ‘krajnje uspješan’ mađarski premijer Orban.

Demonizacija Sorosa dramatično je eskalirala kada se tim napadima pridružio i sadašnji američki predsjednik Donald Trump. Tako se teorija zavjere u vezi s njim, koju već dugo vremena forsiraju uglavnom desničarski krugovi, proširila na cijelo američko društvo i u skoro svaki kutak zemaljske kugle.

Pogledajmo, dakle, zbog čega Trump i mnogi drugi politički lideri u Sorosu ne vide samo dobro ukopanog političkog oponenta nego i personifikaciju sveg zla na planeti? Zbog čega danas Sorosa mnogi smatraju mračnom figurom koja iz sijene vuče poteze sudbonosne za budućnost čovječanstva? I zašto se njegova vizija svijeta, kao otvorenog društva bez granica, suočava s žestokim otporom gotovo svih zemalja.

Prema pisanju NYT-a mnoge države i političari svijeta u Sorosu vide masterminda ljevičarsko liberalnog globalističkog pokreta koji iz pozadine, preko svoje fondacije Otvoreno društvo potkopava etablirane društvene vrijednosti širom svijeta i financira masovne migracijske valove iz Afrike, Azije i Latinske Amerike kako bi razvodnio i uništio bijelu, kršćansku prirodu Europe i SAD-a.

Vrlo je uznemirujuće vidjeti širinu i dubinu Sorosovog utjecaja na mnoge vlade i države u svijetu. Posebice na EU parlament.

32 milijarde dolara za nevladine organizacije

Za ‘izvoz demokracije’ odnosno ono što on naziva ‘naporom za izgradnju demokracije u US i svuda po svijetu’ Soros je svojoj glavnoj grupi, fondaciji Otvorerno društvo, te mreži nevladinih i neprofitnih organizacija i aktivista za financiranje liberalnih političkih projekata u gotovo svim zemljama svijeta, do sada dao impozantnih 32 milijarde dolara.

Donacijom od 250 milijuna dolara 1991. god. sponzorirao je razvitak Centralnog Europskog Sveučilišta u Pragu kojeg je nakon dvije godine preselio u Budimpeštu. Na tom sveučilištu od tada je diplomiralo preko 14000 studenata iz zemalja jugoistočne Eurpe i srednje Azije koji su kasnije postali nositelji obrazovnih reformi i ‘demokratskih promjena’ u matičnim zemljama.

Osim toga u ranim devedesetima Soros je uzgojio i zasipao novcima veliki broj aktivista u nevladinim udrugama, mlade i nadobudne novinare anarholiberalnih medija, povjesničare i političare, koji su u tranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, imali zadatak ‘demokratizirati društvo’.

Optužuje ga se da je sudjelovao u prevratu u Ukrajini, potičući Ukrajinu na rat s Rusima. Za emigrantske valove koji preplavljuju Europu, uz pomoć kojih bi je destabilizirao i tako napravio mjesta za svoju politički i ekonomski imperij.

Urušavanjem obrambenog domoljublja i tradicionalnih vrijednosti. Sabotirajući domoljubive i suverenističke političare i vlade u Europi, Sorosa se smatra velikim meštrom destrukcije zapadnjačke kulture i civilizacije. Stoga mnoge europske zemlje pokušavaju neutralizirati njegov utjecaj koji ima preko svojih ljudi u dubokoj državi i vladajućoj birokraciji.

Jedan od njegovih štićenika, kojem je sponzorirao školovanje na Oxfordu i kasnije donacijama pomogao osnivanje političke stranke (Fidesz), bio je i trenutni mađarski premijer Viktor Orban, koji se u međuvremenu preokrenuo u najvećeg Soroševog protivnika.

Orban i Soros

Godinu dana nakon što je Orban 2014. god., unatoč Sorosovim naporima, ponovo izabran za mađarskog premijera, desetine tisuća izbjeglica koje su se masovno gomilale na mađarskoj granici dobijale su pomoć iz Sorošovih fondova.

Odgovarajući na tu prijetnju Orban je podigao 170 kilometara dugu žilet žicu duž granice i otvoreno zaratio s Sorosem. Od nevladinih organizacija zahtjevao je da se registriraju i otkriju izvore svog financiranja, zabranio pravo Centralnom Europskom Sveučilištu da izdaje diplome u Mađarskoj, a njegova vlada donijela je tzv. Stop Soros zakon, po kojem je pomaganje ilegalnih emigranata kriminalni čin. Zanimljivo, slično gomilanje emigranata sada se vrši na vrlo poroznoj granici s Hrvatskom, u BiH.

U svojoj izbornoj kampanji Orban je za Sorosa rekao: ‘Borimo se protiv neprijatelja koji je različit od nas. Ne otvorenog nego skrivenog. Ne iskrenog nego lukavog. Ne poštenog nego dobro ukopanog. Ne nacionalnog nego internacionalnog, koji ne vjeruje u novac zarađen radom nego špekulacijom, koji nema svoju domovinu nego osjeća da je vlasnik cijelog svijeta’.

Uz ovakve predizborne govore Orban je širom Mađarske izvijesio goleme plakate s slikom nasmijanog Sorosa i porukom- ‘Ne dopustimo Georgeu Sorosu da se zadnji smije’.

Nekoliko dana nakon što je na izborima Orbanova koalicija osvojila golemu većinu u mađarskom parlamentu, u javnost je izišla lista s više od 200 imena za koje se tvrdi da su Sorosovi agenti i plaćenici.

Na toj listi su predstavnici nevladinih udruga, sveučilišni profesori, povjesničari i novinari koje je Soros sponzorirao a zauzimaju ključna mijesta u administraciji. Nakon toga Sorosov fond, Otvoreno društvo, sredinom svibnja ove godine zatvorio je svoju kancelariju u Budimpešti i preselio je u Berlin.

Bit će vrlo interesantno pratiti buduću sudbinu Orbana i Mađarske.

U njegovoj viziji nema mjesta za nacionalne vlade, Boga i obitelj

Interesantni su i komentari stotina čitatelja The New York Times-a na ovakve članke o Sorosu. Mnogi ga, zbog golemog bogatstva kojim raspolaže i za što ga koristi, drže većom prijetnjom svijetu od Putina, Orbana, Asada i svih drugih autoritarnih vladara zajedno.

Optužuje ga se da podupire legalizaciju droga, prostituciju, abortus, istospolne brakove, podriva nacionalni suverenitet, indentitetske i obiteljske vrijednosti. Da u njegovoj viziji svijeta nema mjesta za nacionalne vlade, Boga i obitelj, već samo za radikalno individualizirane pojedince koji će za dobru plaću svojim radom i poslušnošću prinositi bogaćenju izabrane elite.

Kritičari Soroša tvrde da njegova izgradnja i ‘izvoz demokracije’ preko organizacija, stranaka i političara koje sponzorira i kontrolira u pojedinim državama ima za cilj postavljanje temelja za njegove financijske spekulacije protiv ekonomija tih zemalja. Kako bi za sebe ubrao profit na račun naroda tih država. Zbog toga kažu, mnoge se zemlje i političari, poput Putina i Orbana, boreprotiv takvih Sorosovih namjera, ne zato što su diktatori i desničari.

Ili još gore antisemiti. Naime mnogi napade na Sorosa vide kao antisemitizam iako on nije blisko povezan s židovskim ili izraelskim stvarima zbog čega je optuživan kao protuizraelac i često kritiziran od strane izraelskog predsjednika Netanyahua, kaže se u tekstu NYTimesa.

Sorosovu doktrinu globalizacije mnogi vide kao sustavno isisavanje novca od ljudi koji teško rade za vrlo uski krug najbogatijih ljudi na ovom planetu.

Tvrde da se radi o izgradnji i izvozu takve vrste demokracije u siromašne i tranzicijske zemlje preko koje se može aktivno iskorištavati njihovo stanovništvo. Tako što će izvoznike i graditelje ‘globalne demokracije’ to napraviti još bogatijim.

Kolika je Soroseva moć pokazuje i činjenica da ga u Britaniji zovu ‘čovjek koji je skršio englesku banku’. Naime, kako piše NYTimes, on je 1992. svojim špekulacijama na financijskom tržištu protiv britanske funte doveo do njene devalvacije i samo na tome, njegov hedge fond Quantum zaradio je milijardu i pol dolara.

No, dok je Britanija kao moćna ekonomija i jedna od glavnih industrijskih zemalja svijeta mogla bez problema apsorbirati takav udarac, slični spekulativni napadi na male i tranzicijske ekonomije država u razvitku, imaju katastrofalne posljedice.

Kada se isto to dogodilo Taivanu, Indoneziji i Maleziji 1997. godine, malezijski premijer, Mahathir Mohamad, nazvao je Sorosa ‘beskrupuloznim profiterom čija nemilosrdna rabota uništava društvene vrijednosti’.

The Economist za njega kaže da je ‘sigurno najintrigantniji investitor u svijetu’, a dobro upućeni ekonomski analitičari tvrde kako je dovoljno da Soros makne malim prstom pa da ekonomiju bilo koje zemlje baci na koljena.

U medijima se spekulira da je on ‘arhitekt financijskog kolapsa 2008. god.’ koji je čitav svijet bacio u duboku krizu . Neki bliski Trumpovi podržavatelji idu čak tako daleko da Sorosa nazivaju nacistom (Roseanne Barr) iako je on preživio Holokaust, a Trumpov advokat, Rudolph W. Giuliani za njega kaže da je ‘anarhist čiju bi imovinu trebalo zalediti’.

Kontrarevolucija u Hrvatskoj

U Americi, Sorošev najveći kritičar je moćni FOX NEWS. Jedna od njegovih najvećih zvijezda, čuveni voditelj, Glenn Beck, u svojoj najgledanijoj emisiji, 2010. god. posvetio je 3 sata duge epizode Sorosu prikazujući ga kao ‘puppet master-a’ (gospodara lutaka) koji je iza scene konstruirao mnoge političke događaje u svijetu.

Koristeći ili kreirajući ekonomski i politički nestabilnu situaciju u ciljanim zemljama kako bi ih reformirao po vlastitom ukusu i iz toga izvukao korist. Interesantno je spomenuti kako je Glenn Beck u jednoj od tih svojih emisija optužio Sorosa da je nakon Tuđmanove smrti’ izvršio kontrarevoluciju u Hrvatskoj’.

Malo ljudi u Hrvatskoj zna da se Soros izravno umiješao u hrvatsku politiku nakon Tuđmanove smrti, čiji je veliki protivnik bio.

Podupirući, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000-te, povratak ‘bivših’ jugokomunista na vlast i Mesića za Tuđmanova nasljednika. Bez njegove ‘nevidljive’ pomoći preko sponzoriranih medija, nevladinih udruga i aktivista koji su imali presudan utjecaj na rezultate, Račan i Mesić te izbore ne bi mogli dobiti.

Naime, u posljednjim godinama Tuđmanova života, hrvatski narod u Domovini, bombardiran rastućom kampanjom soroševih i udbaških medija o HDZ-u kao zločinačkoj i kriminalnoj organizaciji, dao se navući na tu priču i vjerujući slatkorječivim obećanjima ‘bivših ‘ jugokomunista kako će nakon odlaska Tuđmana i rušenja HDZ-a,Hrvatskom teći med i mlijeko, ponovo ih vratio na vlast.

No, već poslije nekoliko prvih poteza Mesića i njegovih ‘bivših’ drugova, bilo je jasno da ti ljudi uvijeno, a često čak na otvoren i grub način pokazuju da rade za svoje vanjske sponzore.

Stečajni upravitelj Hrvatske

rh

Kako je Hrvatska, zahvaljujući njima, bačena na koljena na gospodarskom, političkom i svakom drugom planu, bez dlake na jeziku objasnio je, tada još nezavrbovani, istraživački novinar Domagoj Margetić.

On je u Hrvatskom Slovu od 25. listopada, 2002. u komentaru pod naslovom ‘Soros, stečajni upravitelj Hrvatske’ otkrio o čemu su se Mesić i Račan u tajnosti dogovorili sa Sorosem.

U razgovorima, iza zatvorenih vrata, o novim kreditnim aranžmanima hrvatske vlade s MMF-om i Svjetskom bankom dogovoreno da se prihvati model britanskog poslovnog konzorcija kojem će, kao operativni koordinator na čelu biti – George Soros.

Koji će osobno nadzirati i koordinirati sve financijske pregovore stranih kreditora prema hrvatskoj vlasti. Iz čega Margetić sasvim ispravno zaključuje: ‘Možemo slobodno reći da je Soros s time postao svojevrsni stečajni upravitelj Račanove vlasti čija je očita zadaća nadzirati ekonomske procese u Hrvatskoj kako bi Račanovi i Mesićevi operativci obavili posao za svoje strane šefove koji su ih svojim izdašnim sponzorstvima i medijsko-financijskim manipulacijama doveli na vlast’.

Tako je Hrvatska nakon Tuđmanove smrti ‘ostavljena na milost i nemilost megaspekulatoru Sorosu’ istaknuo je u svome komentaru Margetić.

On je dalje još detaljnije pojasnio kako je krajem listopada 2002., Soroš u Hrvatsku došao s jasno definiranim ‘Memorandumom o financijskom aranžmanu s Hrvatskom’ koji je označen tajnom. Zbog čega, Mesić i Račan, nisu ga htijeli predstaviti ni svojim najbližim suradnicima, ministrima i predsjedniku Sabora.

Margetić navodi da je tadašnji guverner HNB-e, Rohatinski, odbio sudjelovati u takvim konspirativnim manipulacijama s hrvatskom nacionalnom ekonomijom, pa su navedeni ‘Memorandum’ u uredu tadašnjeg predsjednika parafirali samo Mesić i Račan.

Igrači moćnika

Račan Mesić

Na taj su se način ‘Račan i Mesić napokon potpuno razotkrili kao igrači interesa moćnika svjetskog kapitala, a Soroš čvrsto zajašio u banske i predsjedničke dvore, uhvativši Hrvatsku u konce jeftine lutkarske predstave koju bi i djeca osjećali preglupom.

To je glupost koja može potpuno izbrisati hrvatski ekonomski prostor s s gospodarske karte svijeta. Ali predsjednik i premijer mogu se pohvaliti uspješnim timskim radom barem u jednoj disciplini – uništavanju Hrvatske.

I u tome ih nitko ne može nadmašiti’ lucidno je završio svoj komentar u Hrvatskom Slovu, Domagoj Margetić.

Za one koji su pozorno pratili zbivanja u i oko Hrvatske nije, dakle, nikakva tajna da je za današnje stanje u njoj odgovaran državni prevrat koji su 2000., uz Sorosevo sponzorstvo, izvršili na vlast ponovo instalirani ‘bivši’ udbaši i jugokomunisti.

Koji u Hrvatskoj očito nisu vraćeni na vlast da bi rješavali njene probleme i osigurali joj bolju budućnost, nego isto kao i u bivšoj Jugoslaviji, da bi onima koji su ih instalirali dokazali da su vrijedni njihovog sponzorstva i povjerenja.

Željko Dogan / HKV

 

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 22 godine shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Objavio

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari