Pratite nas

Kolumne

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Objavljeno

na

Soros i „kontrarevolucija“ u Hrvatskoj

U zadnjih nekoliko mjeseci najutjecajnija svjetska novina The New York Times (NYT) objavila je nekoliko neobično opširnih i od čitatelja obilato komentiranih članaka o američkom milijarderu i kontroverznom financijskom megaspekulatoru Georgu Sorosu.

U dva takva uratka pod naslovom ‘George Soros bet big on liberal democracy. Now he fears he is losing’ (17. 07. 18) i ‘How vilification of George Soros moved from fringes to the mainstream’ (31.10.18.) novinari tog lista u dubinskoj analizi pokušali su istražiti razloge zbog kojih se u zadnjih nekoliko godina G. Soros našao na meti napada mnogih zemalja i političara.

Među kojima se posebice ističe predsjednik Putin koji je zabranio njegove donacije u Rusiji i ‘krajnje uspješan’ mađarski premijer Orban.

Demonizacija Sorosa dramatično je eskalirala kada se tim napadima pridružio i sadašnji američki predsjednik Donald Trump. Tako se teorija zavjere u vezi s njim, koju već dugo vremena forsiraju uglavnom desničarski krugovi, proširila na cijelo američko društvo i u skoro svaki kutak zemaljske kugle.

Pogledajmo, dakle, zbog čega Trump i mnogi drugi politički lideri u Sorosu ne vide samo dobro ukopanog političkog oponenta nego i personifikaciju sveg zla na planeti? Zbog čega danas Sorosa mnogi smatraju mračnom figurom koja iz sijene vuče poteze sudbonosne za budućnost čovječanstva? I zašto se njegova vizija svijeta, kao otvorenog društva bez granica, suočava s žestokim otporom gotovo svih zemalja.

Prema pisanju NYT-a mnoge države i političari svijeta u Sorosu vide masterminda ljevičarsko liberalnog globalističkog pokreta koji iz pozadine, preko svoje fondacije Otvoreno društvo potkopava etablirane društvene vrijednosti širom svijeta i financira masovne migracijske valove iz Afrike, Azije i Latinske Amerike kako bi razvodnio i uništio bijelu, kršćansku prirodu Europe i SAD-a.

Vrlo je uznemirujuće vidjeti širinu i dubinu Sorosovog utjecaja na mnoge vlade i države u svijetu. Posebice na EU parlament.

32 milijarde dolara za nevladine organizacije

Za ‘izvoz demokracije’ odnosno ono što on naziva ‘naporom za izgradnju demokracije u US i svuda po svijetu’ Soros je svojoj glavnoj grupi, fondaciji Otvorerno društvo, te mreži nevladinih i neprofitnih organizacija i aktivista za financiranje liberalnih političkih projekata u gotovo svim zemljama svijeta, do sada dao impozantnih 32 milijarde dolara.

Donacijom od 250 milijuna dolara 1991. god. sponzorirao je razvitak Centralnog Europskog Sveučilišta u Pragu kojeg je nakon dvije godine preselio u Budimpeštu. Na tom sveučilištu od tada je diplomiralo preko 14000 studenata iz zemalja jugoistočne Eurpe i srednje Azije koji su kasnije postali nositelji obrazovnih reformi i ‘demokratskih promjena’ u matičnim zemljama.

Osim toga u ranim devedesetima Soros je uzgojio i zasipao novcima veliki broj aktivista u nevladinim udrugama, mlade i nadobudne novinare anarholiberalnih medija, povjesničare i političare, koji su u tranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, imali zadatak ‘demokratizirati društvo’.

Optužuje ga se da je sudjelovao u prevratu u Ukrajini, potičući Ukrajinu na rat s Rusima. Za emigrantske valove koji preplavljuju Europu, uz pomoć kojih bi je destabilizirao i tako napravio mjesta za svoju politički i ekonomski imperij.

Urušavanjem obrambenog domoljublja i tradicionalnih vrijednosti. Sabotirajući domoljubive i suverenističke političare i vlade u Europi, Sorosa se smatra velikim meštrom destrukcije zapadnjačke kulture i civilizacije. Stoga mnoge europske zemlje pokušavaju neutralizirati njegov utjecaj koji ima preko svojih ljudi u dubokoj državi i vladajućoj birokraciji.

Jedan od njegovih štićenika, kojem je sponzorirao školovanje na Oxfordu i kasnije donacijama pomogao osnivanje političke stranke (Fidesz), bio je i trenutni mađarski premijer Viktor Orban, koji se u međuvremenu preokrenuo u najvećeg Soroševog protivnika.

Orban i Soros

Godinu dana nakon što je Orban 2014. god., unatoč Sorosovim naporima, ponovo izabran za mađarskog premijera, desetine tisuća izbjeglica koje su se masovno gomilale na mađarskoj granici dobijale su pomoć iz Sorošovih fondova.

Odgovarajući na tu prijetnju Orban je podigao 170 kilometara dugu žilet žicu duž granice i otvoreno zaratio s Sorosem. Od nevladinih organizacija zahtjevao je da se registriraju i otkriju izvore svog financiranja, zabranio pravo Centralnom Europskom Sveučilištu da izdaje diplome u Mađarskoj, a njegova vlada donijela je tzv. Stop Soros zakon, po kojem je pomaganje ilegalnih emigranata kriminalni čin. Zanimljivo, slično gomilanje emigranata sada se vrši na vrlo poroznoj granici s Hrvatskom, u BiH.

U svojoj izbornoj kampanji Orban je za Sorosa rekao: ‘Borimo se protiv neprijatelja koji je različit od nas. Ne otvorenog nego skrivenog. Ne iskrenog nego lukavog. Ne poštenog nego dobro ukopanog. Ne nacionalnog nego internacionalnog, koji ne vjeruje u novac zarađen radom nego špekulacijom, koji nema svoju domovinu nego osjeća da je vlasnik cijelog svijeta’.

Uz ovakve predizborne govore Orban je širom Mađarske izvijesio goleme plakate s slikom nasmijanog Sorosa i porukom- ‘Ne dopustimo Georgeu Sorosu da se zadnji smije’.

Nekoliko dana nakon što je na izborima Orbanova koalicija osvojila golemu većinu u mađarskom parlamentu, u javnost je izišla lista s više od 200 imena za koje se tvrdi da su Sorosovi agenti i plaćenici.

Na toj listi su predstavnici nevladinih udruga, sveučilišni profesori, povjesničari i novinari koje je Soros sponzorirao a zauzimaju ključna mijesta u administraciji. Nakon toga Sorosov fond, Otvoreno društvo, sredinom svibnja ove godine zatvorio je svoju kancelariju u Budimpešti i preselio je u Berlin.

Bit će vrlo interesantno pratiti buduću sudbinu Orbana i Mađarske.

U njegovoj viziji nema mjesta za nacionalne vlade, Boga i obitelj

Interesantni su i komentari stotina čitatelja The New York Times-a na ovakve članke o Sorosu. Mnogi ga, zbog golemog bogatstva kojim raspolaže i za što ga koristi, drže većom prijetnjom svijetu od Putina, Orbana, Asada i svih drugih autoritarnih vladara zajedno.

Optužuje ga se da podupire legalizaciju droga, prostituciju, abortus, istospolne brakove, podriva nacionalni suverenitet, indentitetske i obiteljske vrijednosti. Da u njegovoj viziji svijeta nema mjesta za nacionalne vlade, Boga i obitelj, već samo za radikalno individualizirane pojedince koji će za dobru plaću svojim radom i poslušnošću prinositi bogaćenju izabrane elite.

Kritičari Soroša tvrde da njegova izgradnja i ‘izvoz demokracije’ preko organizacija, stranaka i političara koje sponzorira i kontrolira u pojedinim državama ima za cilj postavljanje temelja za njegove financijske spekulacije protiv ekonomija tih zemalja. Kako bi za sebe ubrao profit na račun naroda tih država. Zbog toga kažu, mnoge se zemlje i političari, poput Putina i Orbana, boreprotiv takvih Sorosovih namjera, ne zato što su diktatori i desničari.

Ili još gore antisemiti. Naime mnogi napade na Sorosa vide kao antisemitizam iako on nije blisko povezan s židovskim ili izraelskim stvarima zbog čega je optuživan kao protuizraelac i često kritiziran od strane izraelskog predsjednika Netanyahua, kaže se u tekstu NYTimesa.

Sorosovu doktrinu globalizacije mnogi vide kao sustavno isisavanje novca od ljudi koji teško rade za vrlo uski krug najbogatijih ljudi na ovom planetu.

Tvrde da se radi o izgradnji i izvozu takve vrste demokracije u siromašne i tranzicijske zemlje preko koje se može aktivno iskorištavati njihovo stanovništvo. Tako što će izvoznike i graditelje ‘globalne demokracije’ to napraviti još bogatijim.

Kolika je Soroseva moć pokazuje i činjenica da ga u Britaniji zovu ‘čovjek koji je skršio englesku banku’. Naime, kako piše NYTimes, on je 1992. svojim špekulacijama na financijskom tržištu protiv britanske funte doveo do njene devalvacije i samo na tome, njegov hedge fond Quantum zaradio je milijardu i pol dolara.

No, dok je Britanija kao moćna ekonomija i jedna od glavnih industrijskih zemalja svijeta mogla bez problema apsorbirati takav udarac, slični spekulativni napadi na male i tranzicijske ekonomije država u razvitku, imaju katastrofalne posljedice.

Kada se isto to dogodilo Taivanu, Indoneziji i Maleziji 1997. godine, malezijski premijer, Mahathir Mohamad, nazvao je Sorosa ‘beskrupuloznim profiterom čija nemilosrdna rabota uništava društvene vrijednosti’.

The Economist za njega kaže da je ‘sigurno najintrigantniji investitor u svijetu’, a dobro upućeni ekonomski analitičari tvrde kako je dovoljno da Soros makne malim prstom pa da ekonomiju bilo koje zemlje baci na koljena.

U medijima se spekulira da je on ‘arhitekt financijskog kolapsa 2008. god.’ koji je čitav svijet bacio u duboku krizu . Neki bliski Trumpovi podržavatelji idu čak tako daleko da Sorosa nazivaju nacistom (Roseanne Barr) iako je on preživio Holokaust, a Trumpov advokat, Rudolph W. Giuliani za njega kaže da je ‘anarhist čiju bi imovinu trebalo zalediti’.

Kontrarevolucija u Hrvatskoj

U Americi, Sorošev najveći kritičar je moćni FOX NEWS. Jedna od njegovih najvećih zvijezda, čuveni voditelj, Glenn Beck, u svojoj najgledanijoj emisiji, 2010. god. posvetio je 3 sata duge epizode Sorosu prikazujući ga kao ‘puppet master-a’ (gospodara lutaka) koji je iza scene konstruirao mnoge političke događaje u svijetu.

Koristeći ili kreirajući ekonomski i politički nestabilnu situaciju u ciljanim zemljama kako bi ih reformirao po vlastitom ukusu i iz toga izvukao korist. Interesantno je spomenuti kako je Glenn Beck u jednoj od tih svojih emisija optužio Sorosa da je nakon Tuđmanove smrti’ izvršio kontrarevoluciju u Hrvatskoj’.

Malo ljudi u Hrvatskoj zna da se Soros izravno umiješao u hrvatsku politiku nakon Tuđmanove smrti, čiji je veliki protivnik bio.

Podupirući, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000-te, povratak ‘bivših’ jugokomunista na vlast i Mesića za Tuđmanova nasljednika. Bez njegove ‘nevidljive’ pomoći preko sponzoriranih medija, nevladinih udruga i aktivista koji su imali presudan utjecaj na rezultate, Račan i Mesić te izbore ne bi mogli dobiti.

Naime, u posljednjim godinama Tuđmanova života, hrvatski narod u Domovini, bombardiran rastućom kampanjom soroševih i udbaških medija o HDZ-u kao zločinačkoj i kriminalnoj organizaciji, dao se navući na tu priču i vjerujući slatkorječivim obećanjima ‘bivših ‘ jugokomunista kako će nakon odlaska Tuđmana i rušenja HDZ-a,Hrvatskom teći med i mlijeko, ponovo ih vratio na vlast.

No, već poslije nekoliko prvih poteza Mesića i njegovih ‘bivših’ drugova, bilo je jasno da ti ljudi uvijeno, a često čak na otvoren i grub način pokazuju da rade za svoje vanjske sponzore.

Stečajni upravitelj Hrvatske

rh

Kako je Hrvatska, zahvaljujući njima, bačena na koljena na gospodarskom, političkom i svakom drugom planu, bez dlake na jeziku objasnio je, tada još nezavrbovani, istraživački novinar Domagoj Margetić.

On je u Hrvatskom Slovu od 25. listopada, 2002. u komentaru pod naslovom ‘Soros, stečajni upravitelj Hrvatske’ otkrio o čemu su se Mesić i Račan u tajnosti dogovorili sa Sorosem.

U razgovorima, iza zatvorenih vrata, o novim kreditnim aranžmanima hrvatske vlade s MMF-om i Svjetskom bankom dogovoreno da se prihvati model britanskog poslovnog konzorcija kojem će, kao operativni koordinator na čelu biti – George Soros.

Koji će osobno nadzirati i koordinirati sve financijske pregovore stranih kreditora prema hrvatskoj vlasti. Iz čega Margetić sasvim ispravno zaključuje: ‘Možemo slobodno reći da je Soros s time postao svojevrsni stečajni upravitelj Račanove vlasti čija je očita zadaća nadzirati ekonomske procese u Hrvatskoj kako bi Račanovi i Mesićevi operativci obavili posao za svoje strane šefove koji su ih svojim izdašnim sponzorstvima i medijsko-financijskim manipulacijama doveli na vlast’.

Tako je Hrvatska nakon Tuđmanove smrti ‘ostavljena na milost i nemilost megaspekulatoru Sorosu’ istaknuo je u svome komentaru Margetić.

On je dalje još detaljnije pojasnio kako je krajem listopada 2002., Soroš u Hrvatsku došao s jasno definiranim ‘Memorandumom o financijskom aranžmanu s Hrvatskom’ koji je označen tajnom. Zbog čega, Mesić i Račan, nisu ga htijeli predstaviti ni svojim najbližim suradnicima, ministrima i predsjedniku Sabora.

Margetić navodi da je tadašnji guverner HNB-e, Rohatinski, odbio sudjelovati u takvim konspirativnim manipulacijama s hrvatskom nacionalnom ekonomijom, pa su navedeni ‘Memorandum’ u uredu tadašnjeg predsjednika parafirali samo Mesić i Račan.

Igrači moćnika

Račan Mesić

Na taj su se način ‘Račan i Mesić napokon potpuno razotkrili kao igrači interesa moćnika svjetskog kapitala, a Soroš čvrsto zajašio u banske i predsjedničke dvore, uhvativši Hrvatsku u konce jeftine lutkarske predstave koju bi i djeca osjećali preglupom.

To je glupost koja može potpuno izbrisati hrvatski ekonomski prostor s s gospodarske karte svijeta. Ali predsjednik i premijer mogu se pohvaliti uspješnim timskim radom barem u jednoj disciplini – uništavanju Hrvatske.

I u tome ih nitko ne može nadmašiti’ lucidno je završio svoj komentar u Hrvatskom Slovu, Domagoj Margetić.

Za one koji su pozorno pratili zbivanja u i oko Hrvatske nije, dakle, nikakva tajna da je za današnje stanje u njoj odgovaran državni prevrat koji su 2000., uz Sorosevo sponzorstvo, izvršili na vlast ponovo instalirani ‘bivši’ udbaši i jugokomunisti.

Koji u Hrvatskoj očito nisu vraćeni na vlast da bi rješavali njene probleme i osigurali joj bolju budućnost, nego isto kao i u bivšoj Jugoslaviji, da bi onima koji su ih instalirali dokazali da su vrijedni njihovog sponzorstva i povjerenja.

Željko Dogan / HKV

 

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 22 godine shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari