Pratite nas

Zbog čega šutite i zabijate glavu u pijesak, a nekad ste goloruki jurišali na srpske tenkove?

Objavljeno

na

Tijekom hrvatskog Domovinskog rata za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu je poginulo oko 15000 ljudi. Na tisuće ih je umrlo od posljedica rata – nakon rata. Već oko tri tisuće branitelja je izvršilo suicid. Na desetine tisuća su ostali bez posla, od kojih mnogi da bi preživjeli kopaju po kantama za smeće.

Npolog_tenkovia stotine tisuća ih je u tom ratu u kojem su agresori bili Srbija, zločinačka JNA, Crna Gora i domaće izdajice lakše ili teže ranjeno, dok je isto toliko bio protjeran iz svojih domova. U onom čuvenom Matićevom Registru hrvatskih branitelja nalaze se imena preko pola milijuna hrvatskih branitelja. Kako godine idu taj broj se ne smanjuje već –povećava. No, nema dana a da ne čitamo u medijima da je Hrvatska pred – bankrotom. U nekim drugim zemljama samo na najavu nešto takvoga “padaju” Vlade, ljudi se okupljaju na ulicama i trgovima, žestoko protestiraju, a kod nas na sve to i štošta drugo – muk. Obično se na portalima piše o svim tim našim nevoljama, ali oni kojih se to tiču “ne čitaju” portale, ili ako i pročitaju, kako bi rekao Matić, to je tek “šaćica ljudi”, koji bi nešto željeli promijeniti, jer se nisu borili, kako kaža Saša Radovčić za “bandu lopovsku”, od kojih su se relativno mnogi enormno obogatili na krvi Vukovara, Osijeka, Škabrnje, Dalja, Knina,Gospića, Kijeva, Vinkovaca, Karlovca, Voćina i mnogih drugih gradova i mjesta.

Oni koji nemaju pravo šutjeti prije svih su hrvatski branitelji, odnosno stradalnici hrvatskog Domovinskog rata. Međutim, tu dolazi do apsurda. Njima su “veći” neprijatelji oni s kojima su se borili za slobodnu i samostalnu Hrvatsku nego razni i mnogobrojni tajkuni, Udbaši, prodavači magle, oni koji su rat proveli u podrumima, i njima slični. Nema dana a da ne čitamo u novinama kako i na koji način zastrašuju one kojih nije bilo strah goloruki jurišati na srpske i ine tenkove, ali ih je danas strah nešto javno reći prije svega protiv onih koji su bili ili su sada na vlasti, a koji su upropastili (čitaj:pokrali) sve ono za što su mnogobrojni Hrvati dali i svoje živote.  Branitelje kao zečeve proganjaju ako nisu prijavili neki pištolj ili bombu koje su im ostale iza rata.

A što jedan dobar dio branitelja radi s tim oružjem? Oduzimaju si vlastite živote, kao onaj jadni naš suborac koji se bombom raznio usred Vodica, i to na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Očajni ljudi, među kojima je također veliki broj branitelja, a koji mjesecima rade, a ne primaju plaće, obično mirno protestiraju pred nekim ministarstvom ili pred DORH-om. Idu čak i na Markov trg. Tko ih tamo dočeka, da čuje njihove probleme? Osim policajaca koji su naoružani i opremljeni kao da idu u treći svjetski rat – nitko. I nakon što malo viču, malo protestiraju, žedni, gladni i iscrpljeni, kao seljaci na traktorima, vraćaju se svojim kućama neobavljena posla. Režimski mediji to poprate sa dvije-tri rečenice, a često ni sa toliko. Sve se više pretvaramo u “policijsku državu”. Ne, za to se nismo borili.

Za ovu i ovakvu državu, da opet bude apsurda, najveći neprijatelji su istinski Hrvati. Matić bi i za te rekao “sačica”, jer se samo oni, manje – više jedni te isti bune. A ako se bune, ne proganjaju ih zbog toga zašto se bune, već zbog nečeg posve trećeg, pa taj represivni aparat i ti “humani” političari još ispadaju “male bebe”- niti što znaju niti što vide.

Poglavito su zanimljivi anonimni komentari koji svoja “djela – odgovore ostavljaju na portalima. Obzirom da se tamo piše anonimno, većina ljudi obično misli kako sve to pišu “nezadovoljni” čitatelji, a riječ je o vrhunskim profesionalcima, čiji je jedini zadatak pratiti članke na portalima i anonimno i “hrabro” odgovarati. Taj Udbaški šljam vrlo lako možete prepoznati, kad vam odgovaraju tako da ono što oni pišu nema veze s tekstom, ali ima veze s onim koji piše. Cilj im je prikazati, oblatiti ljude. Eto, to se događa i mojoj malenkosti. Naime, nedavno sam kritički napisao jedan tekst na nekim važnijim portalima, o Predragu Luciću “bratu” Viktora Ivančića ili nekog Dežulovića  iz srpskih Novosti i drugih režimskim medijima gdje se obično po zadatku javljaju.

I tako ja u tom članku odgovaram Predragu Luciću (o njegovom ogavnom pisanju o dr. Neli Sršen),, a to je onaj koji piše “Haiku, haiku  jebem ti maiku”, koji mrzi sve što je hrvatsko, a netko dakako anoniman mi na taj članak (iz Udbaške radionice”) odgovara ovako: “Sasvim je bolesno i nekorisno, čak ružno i debilno da osobe poput ovog Mladena Pavkovića vode neke udruge i pišu neke članke. Taj i takvi pisanjem samo potvrđuju da smo ustaški i genocidni narod sklon neracionalnoj i patološkoj mržnji, za što nas optužuju diljem cijelog svijeta. Neke ljude (čujte sad ovo!) poput ovog Pavkovića je potrebno staviti pod liječničku skrb na psihijatriji. Pavkoviću, nije mržnja odlika čovjeka kako nam ti prikazuješ. Čovjek ima mnogo viših vrijednosti a mržnja ga čini nečovjekom”. U potpisu “rijeka”.

Dakle, ovog Udbinog anonimca uopće ne zanima tekst, članak, on vas želi i nastoji prikazati “umnim” bolesnikom, čovjekom “za ludnicu”, jer napadate nekog tko se čitavo vrijeme bori protiv Hrvatske, Hrvata i branitelja. Iako je Lucić primjerice rođen 1964. vi ga ne smijete ni pitati: a gdje si bio 1991.?, kao što ne smijete pitati hrvatske tajkune odakle vam prvih milijun eura ili maraka?

No, sve nam je to koliko-toliko jasno, ali zašto šute hrvatski branitelji, pošteni političari, članovi HAZU, povjesničari, znanstvenici, obični građani? Zašto šute majke koje su izgubile svoje najdraže? Za što? Za Hrvatsku?

Jeste li sigurno da se hrvatska država, kako se približavaju izbori, sve više ne pretvara u “policijsku državu”, u kojoj je jedino važno manjoj skupini, ili kako bi rekao Matić “šačici”, ostati na vlasti?

U hrvatskim robijašnicama, bez obzira što pišu da su prenatrpane, još ima mjesta za one koji misle svojom glavom, koji postavljaju pitanja “odakle vam enormno bogatstvo, bando lopovska”, ili koji prozivaju ne samo istaknute hrvatske lopove (a “vrijedne i ugledne” građane”)…

U Beogradu je na drastičnu zatvorsku kaznu od čak 12 godina osuđen hrvatski branitelj Veljko Marić. Pa, što? Život ide dalje.

I o tome se šuti.

Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erdogan: Jeruzalem je naša crvena linija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: REUTERS

Čelnici muslimanskih zemalja koji su se okupili na summitu u Istanbulu priznali su u srijedu palestinsku državu i Istočni Jeruzalem za njezin glavni grad, objavila je turska agencija Anadolija.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari