Pratite nas

Kolumne

Zdravko Mamić raspet između Croatije i Dinama

Objavljeno

na

Premda se još 1990. godine s tribina zazivalo – Građanski, Građanski … – svijest o “svetom imenu Dinamo” punim je žarom buknula baš nekako usred rata.

No, tom se podudarnošću malotko opterećivao. Mnogi su tek vrtjeli glavom pitajući se zašto je predsjednik Tuđman u vremenima kad se hrvatskome narodu radilo o glavi tako uporno odbijao “toj djeci” ispuniti najveću želju.

Razloge Predsjednikove nevoljkosti da udovolji zahtjevu “naroda” tražilo se u poslovičnoj staračkoj čangrizavosti, želji da pošto-poto u svemu bude u pravu, urođenoj mu autoritarnosti koja se očitovala u nametanju vlastite volje i u sporednim stvarima.

No, čovjek s rezultatima u svom vremenu i mislima daleko ispred tog vremena znao je da se ne radi o sporednoj stvari. Zaljubljenik u nogomet od mladih dana čvrsto je vjerovao u urođeni dar Hrvata za tu planetarno popularnu igru, u čemu je uočio i znatan potencijal za promidžbu mlade hrvatske države.

A tu je državu najprije trebalo obraniti i osloboditi, a potom ju i vratiti iz komunističkog lagera u zapadno-europski civilizacijski krug. U tom kontekstu Tuđman je bio svjestan važnosti, kako bi se to danas reklo – rebrandinga.

Ime Dinamo, ukorijenjeno na području istočno od crte Trst-Gdanjsk, znane i kao “željezna zavjesa”, nije bilo prikladno za marketinško pozicioniranje Hrvatske u okruženju kojem se težilo.

Nakon početnih lutanja svojih suradnika, Predsjednik je stvar prelomio pragmatično izabravši najljepše i najprimjerenije, k tome i svijetu prilagođeno ime – latinsku inačicu imena uskrsle hrvatske države – Croatia!

Odlaskom prvog hrvatskog predsjednika sa životne i političke pozornice opet dolaze na svoje – zapravo na tuđe jer svojeg nemaju – nepokajani slijednici uzurpatora iz ’45. Prvi zadatak tih rušitelja je detuđmanizacija – obračun s Tuđmanovim nasljeđem.

Kao zloslutni vjesnik korjenitih društvenih i političkih promjena u sklopu detuđmanizacije vraća se ime Dinamo, ime koje su u maksimirsku šumu još daleke 1945. godine donijeli došljaci iz nekih drugih šuma.

Metaforički rečeno – povijest se ponovila onako cinično kao što samo ona zna – da bi Dinamo, ali i sustav kojem pripada, mogao živjeti, Croatia je morala umrijeti. Vraćanjem “svetog imena Dinamo” ispunjen je, dakle, nužan preduvjet kako bi se zadao smrtni udarac hrvatskom nogometu i što prije pospremilo u zaborav svjetsku broncu iz Francuske i zapažene nastupe Croatije u Ligi prvaka.

Na usporednom kolosijeku isto se činilo s Bljeskom i Olujom. Zajedno s odumiranjem hrvatske vojske, policije i obavještajne zajednice i hrvatskom nogometu, također ponosu i diki hrvatskog naroda, namijenjeno je zatiranje, a samome narodu uloga pripitomljenog bezvoljnog roba. A što će robu ponos?

Međutim, povijest se opet poigrala priredivši čudesni obrat. Dok je Dinamo zaživio punim plućima u gotovo svim društvenim porama državne zajednice koja se i dalje zvala Croatijom, Croatia je posve neočekivano uskrsnula tamo gdje se to najmanje očekivalo – pod imenom Dinamo.

Prvo, zahvaljujući brojnima koji su izmiljeli, ovaj put ne iz šuma nego iz urbanih podzemnih rupa, potonje ponajviše zaslugom jednog čovjeka.

U okolnostima kad je s neskrivenim zadovoljstvom ukinuto političko sponzorstvo kluba, tada jedinog realnog izvora financiranja, među Hrvatima se ipak našao jedan koji je ne manje od Tuđmana vjerovao u dar i genij hrvatskog čovjeka u vještini baratanja nogometnom loptom i vlastitim novcem uskočio u glib lošim trećejanuarskim zrakom okužene močvare. Za to nepoćudno djelo, a još i više plodove koji su uslijedili, sve ovo vrijeme nosi križ hajke i progona.

Zdravko Mamić, graditelj kuće hrvatskog nogometa od temelja do krova, učinio je korak naprijed i u odnosu na predsjednika Tuđmana. Naime, za razliku od prethodnika mu Canjuge, on nije mogao nazvati direktora neke velike državne tvrtke te započeti razgovor riječima – “Predsjednik mi je rekao…” (usput, kakav li je tek to bio udruženi zločinački pothvat, današnjim mjerilima zacijelo težak 666 godina zatvora).

Lišen ozbiljnijih prihoda od sponzora, TV prava i ulaznica, drugog izvora novca osim prodaje igrača nije imao. A za to je trebalo napraviti sustav koji će stvarati vrhunske igrače, ali i, ne manje važno, znati ih dobro prodati. Iznimnom vještinom, znanjem i upornošću Zdravko Mamić je uspio brendirati Dinamovu nogometnu školu dovevši je na svjetski glas izvrsnosti.

Tako je igrača s istim karakteristikama i vještinama mogao prodati po višestruko većoj cijeni od kolega u drugim usporedivim zemljama. Štoviše, poslujući s partnerima iz samog svjetskog vrha, kojima se ne može prodati rog za svijeću, ostvaruje znatan višak u razmjeni s inozemstvom na korist čitave zajednice.

Mamić je Dinamo učinio financijski samodostatnim, a posljedično i druge hrvatske klubove privlačnima stranim ulagačima. Barem tamo gdje su oni poželjni, ne tamo gdje vlada zakon ulice. Uz to, kvalitetni igrači iz vlastite škole postajali su okosnicom reprezentacije i jamstvom kontinuiteta njezinih rezultata, stalno među prvih 20 na svijetu. A u čemu je to još Hrvatska među prvih 20 na svijetu, a da se time cijeli svijet ozbiljno bavi?

Zdravko Mamić je uspio jer je udahnuo plamičak duha pobjedničke Tuđmanove Croatije u kronično gubitnički Dinamo, sustavno zlostavljan u beogradskoj tamnici hrvatskog naroda. Veličinu tog podviga ne može izbrisati pljuvačka huškača i nahuškanih promatrača, pouzdan znak da to djelo nije promaklo budnom oku detuđmanizatora.

Slali su mu inspekcije, donosili “Lex Mamić” uz retroaktivnu primjenu, samo zato jer je čovjek ostvario dobit tamo gdje to zakonom nije bilo predviđeno,… stvarali psihozu nesnošljivosti prema njemu kao osobi koristeći se profesionalnim huliganima-reketarima, kako uličnima, tako i medijskima.

Sve to svjesni kako rušenje Zdravka Mamića predstavlja osvajanje ključne kote u bitki čiji je konačni cilj poništenje ploda njegova rada – uspješan hrvatski nogomet kao zadnje utočište hrvatskog ponosa u općoj žabokrečini koju su svesrdno njegovali.

Taj su naum crtači poljudske svastike kanili provesti u tri etape – sustavnom kampanjom otuđiti vodstvo nogometnog saveza od naroda, potom izbaciti publiku sa stadiona i odviknuti ju od reprezentacije, i konačno izbaciti reprezentaciju sa svjetskih natjecanja.

Time bi pitanje nogometa, tog remetilačkog faktora, bilo za dulje vrijeme riješeno. Titoisti su pritom, mora se to priznati, ipak pokazali i izvjesnu dozu sofisticiranosti budući, osim nakratko, nisu strpali Mamića u zatvor.

Jednostavno, procijenili su kako im više vrijedi na slobodi kao vudu-lutka koju će svako malo probadati na veselje lažima podatnih i misaono lijenih pakosnoga srca. Titoiste su, već nadomak cilju, nekom ružnom pošalicom povijesti naslijedili staljinisti – da stvar bude perverznija, navodno i katolici – oni inkvizitorskog profila (ta nije li i Staljin učio za bogoslova?).

Takvima je, pak, svaka profinjenost, makar i u tragovima, posve strana – čim se dohvate poluga moći, odmah trpaju u zatvore. Najprije su na 30 dana zatočili Zdravkovu nećakinju, kćer brata Zorana, potjeravši ga tako na vrhuncu trenerskih rezultata iz Dinama. I to radi SMS poruke, kakvih se u Hrvatskoj šalje na stotine dnevno i ne završava zbog toga u pritvoru, osim ako se ne prezivate Mamić.

Potom su razdragani huligani u saborskim foteljama, tada još i u Vladi, striktno primjenjujući načelo “drž’te lopova” pokušali prikriti prljavu rabotu atentatora na hrvatsku reprezentaciju na Europskom prvenstvu (Saint Etienne), da bi napore okrunili pokretanjem sudskog procesa protiv Zdravka Mamića i suradnika.

S pozicije vlasti ishodili su da se postupak premjesti u Osijek gdje su dijelom instalirali, a dijelom ih već zatekli naslijeđene, pijune u sudu i tužiteljstvu o čijem poštenju i profesionalnom dignitetu dovoljno govori burno odobravanje medijskih dobošara.

Školski elementi namještaljke, podrobno opisani u prvoklasnoj svjetskoj literaturi, očituju se u unikatnoj optužbi skrojenoj za jednoga čovjeka, kapitalca određenog kao lovinu za odstrjel, a dojam selektivnosti ne umanjuje ni neuobičajeno veliki protok vremena od počinjenja za djela takve vrste.

Zdravko Mamić je navodno oštetio onoga koji se uopće ne smatra oštećenim unatoč grozničavim uvjeravanjima samoga suda da bi se takvim morao osjećati. A ne osjeća se, ne zato što je Dinamo Mamićeva bratija i prćija, nego zato što u njegovu vodstvu sjede ljudi poput g. Barišića, koji odveć dugo pamte da se ne bi sjećali maksimirskog kluba kao vreće bez dna i sedamdesetih, i osamdesetih i devedesetih, pa i početkom ovog stoljeća.

Ljudi takva iskustva znaju cijeniti to što klub zadnjih desetak godina, u nikad gorim općim okolnostima i neprijateljskom okruženju stvaranom i podgrijavanom od strane medija i (para)državnih struktura, može napokon živjeti od vlastitog rada. Štoviše, iz stvorenog je viška na korist čitave zajednice uredio onu, vlasnički još uvijek skroz društvenu a arhitekturom napola socijalističku, maksimirsku ruinu, koja još uvijek zjapi bez krova nad glavom.

Nije li sve to dovoljno dobar razlog da se čisto zdravorazumski gledano Dinamo ne smatra oštećenim, tko god ga vodio?
No, to nije spriječilo dirigirano pravosuđe da kazni graditelja hrvatskog nogometa, jer se okoristio viškom kojeg je sâm stvorio, i osudi ga dana 6.6. (cinično se rugajući, upravo na Svjetski dan duševnih bolesnika) na 6 godina i 6 mjeseci zatvora.

Čemu zapravo služi pravosudni sustav koji rigorozno kažnjava stvaranje viška radi navodno nepravedne raspodjele, a istodobno potiče solidarno i “pravedno” dijeljenje dugova prosječno bogatijih nauštrb siromašnijih i mlađih pokoljenja? Ili nešto nije u redu sa zakonima, ili su ljudi koji ih provode pokvareni, ili je, što je najvjerojatnije, u pitanju i jedno i drugo. I tko je onda tu prijetnja nacionalnoj sigurnosti – loši sudci i zakoni ili je to stvaratelj viška od kojeg, uz ostale, i oni sâmi dobro žive?

No, nekome odgovara da se takvo pravosuđe ne mijenja. Istom onome koji ultimativno zahtijeva promjene vodstva sporta koje se dokazalo u međunarodno kompetitivnom okruženju. Sad, kad je stvoreno nešto vrijedno, namirisali su lovu pa bi u maniri predšasnika im iz ’45 opet oni malo upravljali onime što je drugi stvorio. Prije su se krili iza potlačenog radnog naroda, a danas su se zakrabuljili iza obespravljenih rušilačkih, uličnih hordi.

Premda prema onoj – tko radi, taj i griješi – komunisti ni teoretski ne mogu pogriješiti, sve čega se late iz nekog razloga propadne. Zato radije sude onima koji mogu pogriješiti! Svakom Hrvatu koji učini neko poštovanja vrijedno djelo, sudili mu u medijima ili na sudu, u prvi plan stave kako je djelo učinjeno, pa se od mrlje koju razvlače do besvijesti velebno djelo više ni ne vidi.

Ipak, fascinantno je kako taj isti trik vazda tako dobro uspijeva. Štoviše, doima se kao da je reakcija dresiranih već poprimila obrise Pavlovljevog refleksa. Stoga i ne čudi kako malotko primjećuje da otkad nema (m)ostojićevaca na čelnim pozicijama u pravosuđu i policiji nekom čudesnom podudarnošću više nema ni huliganskih nereda na stadionima.

A kako će oni koji ne vide ni ono dobro što se čini, primijetiti da se ono loše, zlo i naopako više ne događa? Kamoli još zapitati se tko je za to zaslužan? Vide samo ono što im se turne pod nos pa bi sad Croatiju opet rušili poput nimalo nevine dječice devedesetih.

Bliži se, eto, već dvadeseto ljeto kako Dinamo razvaljuje Croatiju na gotovo svim poljima društvenog, kulturnog i institucionalnog života u Hrvatskoj, pa čak i u društveno angažiranoj sastavnici onog vjerskog.

Tko će na kraju prevagnuti u tom boju u kojem se bije, evo, već treća generacija Hrvata, a po svoj prilici i još koja će, posve je neizvjesno. Jer dok je po šumama, gorama i ulicama, bit će i Dinama! A dok je čista, ne slijepa, srca i zdrava razuma, bit će i Croatije!

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Zdravko Mamić: Institucija Državnog odvjetništva reketari i ucjenjuje ljude da bi osudili nevinog čovjeka

 

 

Mamić: Premijer i predsjednica nemaju kontrolu nad sustavom, to kontroliraju neke druge sile!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dvije najdublje fobije: kroatofobija i kršćanofobija

Objavljeno

na

Objavio

Ideologije mržnje i negacije

Fobija u psihijatriji označuje neku vrstu bolesti, odnosno bezrazložan strah od nečega, kao akrofobija, klaustrofobija, et.cet.

U sociologiji, politologiji i političkoj svakodnevnici taj pojam, osim straha, označuje netrpeljivost, odbojnost ili mržnju. U nas i u svijetu vrlo često možemo čuti optužujuće kvalifikacije poput ksenofobije ili homofobije.

Upotrebljavaju ih razne aktivističke udruge za ljudska prava, branitelji „drugih i drukčijih“ i ljudi slična nadahnuća. Ne ću kazati kako takvo što ne postoji, ali postoje još dvije snažno izražene fobije koje se malo spominju, jer onaj tko ih spominje, lako biva proglašavan nacionalistom i klerikalcom, a koje su naširoko i duboko prisutne.

Riječ je o kroatofobiji i kršćanofobiji, koje imaju svoju globalnu i svoju lokalnu dimenziju. One su međusobno povezane i uvjetovane, naročito u zemljama kakva je naša u kojima je pitanje borbe za nacionalnu slobodu usko povezano s vjerskim slobodama, a Crkva tijekom stoljeća najznačajniji branitelj i pronositelj nacionalne kulture i samosvijesti.

Antifašistička kampanja

Čak trojica zastupnika na jednoj od posljednjih sjednica Hrvatskoga sabora postavila su pitanja premijeru Andreju Plenkoviću, na koje on nije odgovorio iako je žestoko odgovarao na sva druga pitanja, o navodnoj ustašizaciji i fašizaciji zemlje.

To je samo još jedan primjer svakodnevnih tvrdnji nad kojima ostajemo začuđeni i zatečeni. Čak je i jedan češki zastupnik u Europskome parlamentu u raspravi o porastu desnoga ekstremizma apostrofirao Hrvatsku uporabivši, očito napijen vodom iz hrvatskih izvora, riječ ustašizacija.

Postoji već nekoliko antifašističkih udruga, mnoge stranke stavljaju na svoj barjak antifašizam kao polazno programsko načelo, pokrenuta je široka antifašistička kampanja, a sve to implicira snažnu prisutnost prijetećega fašizma.

Jedan grafit, jedna pjesma, jedan pozdrav, rigidno i pogrešno tumačeni, dovoljan su dokaz za tezu o fašizaciji. Slučaj gađanja limunom Milorada Pupovca, jednoga krajnje iritantnog političara, hitro je iskorišten za tvrdnje o mržnji prema Srbima i prema svim manjinama, o klerofašizmu, o konzervativnoj revoluciji, o proustaškim resentimentima, i tome slično.

Koja, kakva i gdje je ta fašizacija? Ostajemo zatečeni i začuđeni sve dok ne shvatimo kako se pri tome misli na Katoličku Crkvu, emigrante, Hercegovce, pojedine političke stranke, uključujući i onu najbrojniju, na povijest i na jezik, na Domovinski rat i branitelje, na nogometne navijače, športske reprezentacije, na koncu – na samu državu.

Racionalizacija mržnje

U vremenu prije devedesetih ta sintagma fašizam-antifašizam nije bila u tako čestoj upotrebi kao danas. Upravo je osamostaljenje države poslužilo kao detonator za eksploziju mržnje i protuhrvatskoga šovinizama koji ovdje eufemistički nazivamo kroatofobijom.

Zato, antifašistička kampanja nije ništa drugo nego racionalizacija mržnje i odbacivanja. Otuda i onaj stravični vapaj Nenada Stazića u Saboru kako na Bleiburgu posao nije solidno obavljen.

Forsiranje mitova o Jasenovcu i žrtvama Oluje ima za cilj podgrijavanje brižno njegovanih predrasuda o genocidnome narodu koji ne zaslužuje slobodu.

Republika Hrvatska izjednačuje se s NDH, čak i s nacističkom Njemačkom, Franjo Tuđman s Antom Pavelićem, Hrvatska, to je postalo posebno popularno, proglašava se neuspjelim i nelegitimnom projektom, a bivša država uljuđenom, naprednom državom u kojoj su svi bili sretni i zadovoljni.

Ovakvu poltičku filozofiju i njezine primjere lako ćemo pronaći u središnjim medijima iz pera vodećih kolumnista (Novosti, list SNV-a i ne spominjemo), u nastupima lidera ljevičarskih stranaka (SDP, IDS, Glas, HNS, Pametno) i brojnih udruga, ili pak profesora na Fakultetu političkihu znanosti i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sve to gotovo sinkronizirano s neumrlom beogradskom velikosrpskom prijetećom politikom.

Fenomen naših dana

U nas se već godinama ulažu silni napori da se vjeronauk izbaci iz škola te da se raskinu ugovori s Vatikanom. Alojziju Stepincu u tijeku postupka proglašenja svetim osporavaju se sve zasluge i sva žrtvovanje, staje se gotovo na stranu njegovih tužitelja.

Papu Franju koristi se kao trojanskoga konja, kao veliku nada, čovjek koji je nešto različito i čak suprotno crkvenoj hijerarhiji i doktrini. Od njega se očekuje zabrana međugorskih hodočašća, športaši koji deklariraju svoju vjeru, kao Blanka Vlašić ili Željko Babić, izvrgavani se ruglu, na Filozofskome fakultetu izbila je pobuna zbog mogućnosti da studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Filozofskom mogu upisati jedan kolegij.

Kršćanofobija, o kojoj je riječ, drugi je fenomen naših dana. Kršćanstvo je (o čemu u svojoj najnovijoj knjizi Ne bojte se piše Ivan Ugrin) najprogonjenija vjera na svijetu. Dok su na Istoku kršćani izvrgnuti fizičkom nasilju i gotovo istrjebljeni, Zapad se pod motom sekularizacije i multikulturalizma nasilno odriče kršćanstva, a time vlastitih duhovnih temelja.

U uporabi su i perfidne metode kompromitacije, kao što je to fama o pedofiliji. Pedofilija se već prezentira kao opće stanje Katoličke Crkve u cijelome svijetu, otkrivaju se afere stare sedamdeset i više godina, sinkronizirano od Južne Amerike preko Europe do Australije. Među svećenstvom nekih drugih religija ta pojava još nije zabilježena!?

Zašto se to događa? Odgovor je poprilično jednostavan. Nasuprot modernim, „progresivnim vrijednostima“ profita, egoizma, hedonizma, pobačaja, eutanazije, prostitucije, homoseksualnosti, nastranosti i promiskuiteta stoji Katolička Crkva kao najgorljiviji zagovornik solidarnosti, brige o bližnjima, vjernosti, suzdržanosti, obitelji, prirodne spolnosti, života od začeća do prirodne smrti.

Svijet se budi

Negativan stav prema hrvatskoj državi i Katoličkoj Crkvi savršeno se uklapa u globalistički projekt negacije nacije kao prevladanoga povijesnog koncepta, te vjere i osobito kršćanskih vrijednosti kao zastarjelih. Može se kazati kako je kroatofobija i kršćanofobija u nas, s jedne strane, eho globalnoga liberalizma, a s druge naslijeđe jugokomunizma.

Srećom, zapadni svijet kao da se budi. U mnogim već zemljama konzervativne stranke, odnosno stranke koje svoje programe zasnivaju na suverenosti naroda i kršćanskim vrijednostima su na vlasti (Poljska, Mađarska, Italija) ili nisu više daleko od nje, kao u Njemačkoj ili Francuskoj.

Neočekivano potpora stiže iz najmoćnije zemlje svijeta i njezina predsjednika. Otuda tako silni napadi na Donalda Trumpa, a ne zbog prostitutki ili neplaćanja poreza. Otud i napadi na Orbana i Mađarsku s prijetnjama suspenzije njezina glasa u EU.

Nije to zbog ljudskih prava i sloboda, nego zato što je Orban istjerao globalnoga igrača Georga Sorosa, koji je umislio kako može novcem i „otvorenim društvom“ diktirati narodima i državama kakvu će politiku voditi i koga će birati te zato što je ograničio moć lihvarskih stranih banaka.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari