Pratite nas

Kolumne

Zdravko Mamić raspet između Croatije i Dinama

Objavljeno

na

Premda se još 1990. godine s tribina zazivalo – Građanski, Građanski … – svijest o “svetom imenu Dinamo” punim je žarom buknula baš nekako usred rata.

No, tom se podudarnošću malotko opterećivao. Mnogi su tek vrtjeli glavom pitajući se zašto je predsjednik Tuđman u vremenima kad se hrvatskome narodu radilo o glavi tako uporno odbijao “toj djeci” ispuniti najveću želju.

Razloge Predsjednikove nevoljkosti da udovolji zahtjevu “naroda” tražilo se u poslovičnoj staračkoj čangrizavosti, želji da pošto-poto u svemu bude u pravu, urođenoj mu autoritarnosti koja se očitovala u nametanju vlastite volje i u sporednim stvarima.

No, čovjek s rezultatima u svom vremenu i mislima daleko ispred tog vremena znao je da se ne radi o sporednoj stvari. Zaljubljenik u nogomet od mladih dana čvrsto je vjerovao u urođeni dar Hrvata za tu planetarno popularnu igru, u čemu je uočio i znatan potencijal za promidžbu mlade hrvatske države.

A tu je državu najprije trebalo obraniti i osloboditi, a potom ju i vratiti iz komunističkog lagera u zapadno-europski civilizacijski krug. U tom kontekstu Tuđman je bio svjestan važnosti, kako bi se to danas reklo – rebrandinga.

Ime Dinamo, ukorijenjeno na području istočno od crte Trst-Gdanjsk, znane i kao “željezna zavjesa”, nije bilo prikladno za marketinško pozicioniranje Hrvatske u okruženju kojem se težilo.

Nakon početnih lutanja svojih suradnika, Predsjednik je stvar prelomio pragmatično izabravši najljepše i najprimjerenije, k tome i svijetu prilagođeno ime – latinsku inačicu imena uskrsle hrvatske države – Croatia!

Odlaskom prvog hrvatskog predsjednika sa životne i političke pozornice opet dolaze na svoje – zapravo na tuđe jer svojeg nemaju – nepokajani slijednici uzurpatora iz ’45. Prvi zadatak tih rušitelja je detuđmanizacija – obračun s Tuđmanovim nasljeđem.

Kao zloslutni vjesnik korjenitih društvenih i političkih promjena u sklopu detuđmanizacije vraća se ime Dinamo, ime koje su u maksimirsku šumu još daleke 1945. godine donijeli došljaci iz nekih drugih šuma.

Metaforički rečeno – povijest se ponovila onako cinično kao što samo ona zna – da bi Dinamo, ali i sustav kojem pripada, mogao živjeti, Croatia je morala umrijeti. Vraćanjem “svetog imena Dinamo” ispunjen je, dakle, nužan preduvjet kako bi se zadao smrtni udarac hrvatskom nogometu i što prije pospremilo u zaborav svjetsku broncu iz Francuske i zapažene nastupe Croatije u Ligi prvaka.

Na usporednom kolosijeku isto se činilo s Bljeskom i Olujom. Zajedno s odumiranjem hrvatske vojske, policije i obavještajne zajednice i hrvatskom nogometu, također ponosu i diki hrvatskog naroda, namijenjeno je zatiranje, a samome narodu uloga pripitomljenog bezvoljnog roba. A što će robu ponos?

Međutim, povijest se opet poigrala priredivši čudesni obrat. Dok je Dinamo zaživio punim plućima u gotovo svim društvenim porama državne zajednice koja se i dalje zvala Croatijom, Croatia je posve neočekivano uskrsnula tamo gdje se to najmanje očekivalo – pod imenom Dinamo.

Prvo, zahvaljujući brojnima koji su izmiljeli, ovaj put ne iz šuma nego iz urbanih podzemnih rupa, potonje ponajviše zaslugom jednog čovjeka.

U okolnostima kad je s neskrivenim zadovoljstvom ukinuto političko sponzorstvo kluba, tada jedinog realnog izvora financiranja, među Hrvatima se ipak našao jedan koji je ne manje od Tuđmana vjerovao u dar i genij hrvatskog čovjeka u vještini baratanja nogometnom loptom i vlastitim novcem uskočio u glib lošim trećejanuarskim zrakom okužene močvare. Za to nepoćudno djelo, a još i više plodove koji su uslijedili, sve ovo vrijeme nosi križ hajke i progona.

Zdravko Mamić, graditelj kuće hrvatskog nogometa od temelja do krova, učinio je korak naprijed i u odnosu na predsjednika Tuđmana. Naime, za razliku od prethodnika mu Canjuge, on nije mogao nazvati direktora neke velike državne tvrtke te započeti razgovor riječima – “Predsjednik mi je rekao…” (usput, kakav li je tek to bio udruženi zločinački pothvat, današnjim mjerilima zacijelo težak 666 godina zatvora).

Lišen ozbiljnijih prihoda od sponzora, TV prava i ulaznica, drugog izvora novca osim prodaje igrača nije imao. A za to je trebalo napraviti sustav koji će stvarati vrhunske igrače, ali i, ne manje važno, znati ih dobro prodati. Iznimnom vještinom, znanjem i upornošću Zdravko Mamić je uspio brendirati Dinamovu nogometnu školu dovevši je na svjetski glas izvrsnosti.

Tako je igrača s istim karakteristikama i vještinama mogao prodati po višestruko većoj cijeni od kolega u drugim usporedivim zemljama. Štoviše, poslujući s partnerima iz samog svjetskog vrha, kojima se ne može prodati rog za svijeću, ostvaruje znatan višak u razmjeni s inozemstvom na korist čitave zajednice.

Mamić je Dinamo učinio financijski samodostatnim, a posljedično i druge hrvatske klubove privlačnima stranim ulagačima. Barem tamo gdje su oni poželjni, ne tamo gdje vlada zakon ulice. Uz to, kvalitetni igrači iz vlastite škole postajali su okosnicom reprezentacije i jamstvom kontinuiteta njezinih rezultata, stalno među prvih 20 na svijetu. A u čemu je to još Hrvatska među prvih 20 na svijetu, a da se time cijeli svijet ozbiljno bavi?

Zdravko Mamić je uspio jer je udahnuo plamičak duha pobjedničke Tuđmanove Croatije u kronično gubitnički Dinamo, sustavno zlostavljan u beogradskoj tamnici hrvatskog naroda. Veličinu tog podviga ne može izbrisati pljuvačka huškača i nahuškanih promatrača, pouzdan znak da to djelo nije promaklo budnom oku detuđmanizatora.

Slali su mu inspekcije, donosili “Lex Mamić” uz retroaktivnu primjenu, samo zato jer je čovjek ostvario dobit tamo gdje to zakonom nije bilo predviđeno,… stvarali psihozu nesnošljivosti prema njemu kao osobi koristeći se profesionalnim huliganima-reketarima, kako uličnima, tako i medijskima.

Sve to svjesni kako rušenje Zdravka Mamića predstavlja osvajanje ključne kote u bitki čiji je konačni cilj poništenje ploda njegova rada – uspješan hrvatski nogomet kao zadnje utočište hrvatskog ponosa u općoj žabokrečini koju su svesrdno njegovali.

Taj su naum crtači poljudske svastike kanili provesti u tri etape – sustavnom kampanjom otuđiti vodstvo nogometnog saveza od naroda, potom izbaciti publiku sa stadiona i odviknuti ju od reprezentacije, i konačno izbaciti reprezentaciju sa svjetskih natjecanja.

Time bi pitanje nogometa, tog remetilačkog faktora, bilo za dulje vrijeme riješeno. Titoisti su pritom, mora se to priznati, ipak pokazali i izvjesnu dozu sofisticiranosti budući, osim nakratko, nisu strpali Mamića u zatvor.

Jednostavno, procijenili su kako im više vrijedi na slobodi kao vudu-lutka koju će svako malo probadati na veselje lažima podatnih i misaono lijenih pakosnoga srca. Titoiste su, već nadomak cilju, nekom ružnom pošalicom povijesti naslijedili staljinisti – da stvar bude perverznija, navodno i katolici – oni inkvizitorskog profila (ta nije li i Staljin učio za bogoslova?).

Takvima je, pak, svaka profinjenost, makar i u tragovima, posve strana – čim se dohvate poluga moći, odmah trpaju u zatvore. Najprije su na 30 dana zatočili Zdravkovu nećakinju, kćer brata Zorana, potjeravši ga tako na vrhuncu trenerskih rezultata iz Dinama. I to radi SMS poruke, kakvih se u Hrvatskoj šalje na stotine dnevno i ne završava zbog toga u pritvoru, osim ako se ne prezivate Mamić.

Potom su razdragani huligani u saborskim foteljama, tada još i u Vladi, striktno primjenjujući načelo “drž’te lopova” pokušali prikriti prljavu rabotu atentatora na hrvatsku reprezentaciju na Europskom prvenstvu (Saint Etienne), da bi napore okrunili pokretanjem sudskog procesa protiv Zdravka Mamića i suradnika.

S pozicije vlasti ishodili su da se postupak premjesti u Osijek gdje su dijelom instalirali, a dijelom ih već zatekli naslijeđene, pijune u sudu i tužiteljstvu o čijem poštenju i profesionalnom dignitetu dovoljno govori burno odobravanje medijskih dobošara.

Školski elementi namještaljke, podrobno opisani u prvoklasnoj svjetskoj literaturi, očituju se u unikatnoj optužbi skrojenoj za jednoga čovjeka, kapitalca određenog kao lovinu za odstrjel, a dojam selektivnosti ne umanjuje ni neuobičajeno veliki protok vremena od počinjenja za djela takve vrste.

Zdravko Mamić je navodno oštetio onoga koji se uopće ne smatra oštećenim unatoč grozničavim uvjeravanjima samoga suda da bi se takvim morao osjećati. A ne osjeća se, ne zato što je Dinamo Mamićeva bratija i prćija, nego zato što u njegovu vodstvu sjede ljudi poput g. Barišića, koji odveć dugo pamte da se ne bi sjećali maksimirskog kluba kao vreće bez dna i sedamdesetih, i osamdesetih i devedesetih, pa i početkom ovog stoljeća.

Ljudi takva iskustva znaju cijeniti to što klub zadnjih desetak godina, u nikad gorim općim okolnostima i neprijateljskom okruženju stvaranom i podgrijavanom od strane medija i (para)državnih struktura, može napokon živjeti od vlastitog rada. Štoviše, iz stvorenog je viška na korist čitave zajednice uredio onu, vlasnički još uvijek skroz društvenu a arhitekturom napola socijalističku, maksimirsku ruinu, koja još uvijek zjapi bez krova nad glavom.

Nije li sve to dovoljno dobar razlog da se čisto zdravorazumski gledano Dinamo ne smatra oštećenim, tko god ga vodio?
No, to nije spriječilo dirigirano pravosuđe da kazni graditelja hrvatskog nogometa, jer se okoristio viškom kojeg je sâm stvorio, i osudi ga dana 6.6. (cinično se rugajući, upravo na Svjetski dan duševnih bolesnika) na 6 godina i 6 mjeseci zatvora.

Čemu zapravo služi pravosudni sustav koji rigorozno kažnjava stvaranje viška radi navodno nepravedne raspodjele, a istodobno potiče solidarno i “pravedno” dijeljenje dugova prosječno bogatijih nauštrb siromašnijih i mlađih pokoljenja? Ili nešto nije u redu sa zakonima, ili su ljudi koji ih provode pokvareni, ili je, što je najvjerojatnije, u pitanju i jedno i drugo. I tko je onda tu prijetnja nacionalnoj sigurnosti – loši sudci i zakoni ili je to stvaratelj viška od kojeg, uz ostale, i oni sâmi dobro žive?

No, nekome odgovara da se takvo pravosuđe ne mijenja. Istom onome koji ultimativno zahtijeva promjene vodstva sporta koje se dokazalo u međunarodno kompetitivnom okruženju. Sad, kad je stvoreno nešto vrijedno, namirisali su lovu pa bi u maniri predšasnika im iz ’45 opet oni malo upravljali onime što je drugi stvorio. Prije su se krili iza potlačenog radnog naroda, a danas su se zakrabuljili iza obespravljenih rušilačkih, uličnih hordi.

Premda prema onoj – tko radi, taj i griješi – komunisti ni teoretski ne mogu pogriješiti, sve čega se late iz nekog razloga propadne. Zato radije sude onima koji mogu pogriješiti! Svakom Hrvatu koji učini neko poštovanja vrijedno djelo, sudili mu u medijima ili na sudu, u prvi plan stave kako je djelo učinjeno, pa se od mrlje koju razvlače do besvijesti velebno djelo više ni ne vidi.

Ipak, fascinantno je kako taj isti trik vazda tako dobro uspijeva. Štoviše, doima se kao da je reakcija dresiranih već poprimila obrise Pavlovljevog refleksa. Stoga i ne čudi kako malotko primjećuje da otkad nema (m)ostojićevaca na čelnim pozicijama u pravosuđu i policiji nekom čudesnom podudarnošću više nema ni huliganskih nereda na stadionima.

A kako će oni koji ne vide ni ono dobro što se čini, primijetiti da se ono loše, zlo i naopako više ne događa? Kamoli još zapitati se tko je za to zaslužan? Vide samo ono što im se turne pod nos pa bi sad Croatiju opet rušili poput nimalo nevine dječice devedesetih.

Bliži se, eto, već dvadeseto ljeto kako Dinamo razvaljuje Croatiju na gotovo svim poljima društvenog, kulturnog i institucionalnog života u Hrvatskoj, pa čak i u društveno angažiranoj sastavnici onog vjerskog.

Tko će na kraju prevagnuti u tom boju u kojem se bije, evo, već treća generacija Hrvata, a po svoj prilici i još koja će, posve je neizvjesno. Jer dok je po šumama, gorama i ulicama, bit će i Dinama! A dok je čista, ne slijepa, srca i zdrava razuma, bit će i Croatije!

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Zdravko Mamić: Institucija Državnog odvjetništva reketari i ucjenjuje ljude da bi osudili nevinog čovjeka

 

 

Mamić: Premijer i predsjednica nemaju kontrolu nad sustavom, to kontroliraju neke druge sile!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori