Pratite nas

Kolumne

Zdravko Mamić raspet između Croatije i Dinama

Objavljeno

na

Premda se još 1990. godine s tribina zazivalo – Građanski, Građanski … – svijest o “svetom imenu Dinamo” punim je žarom buknula baš nekako usred rata.

No, tom se podudarnošću malotko opterećivao. Mnogi su tek vrtjeli glavom pitajući se zašto je predsjednik Tuđman u vremenima kad se hrvatskome narodu radilo o glavi tako uporno odbijao “toj djeci” ispuniti najveću želju.

Razloge Predsjednikove nevoljkosti da udovolji zahtjevu “naroda” tražilo se u poslovičnoj staračkoj čangrizavosti, želji da pošto-poto u svemu bude u pravu, urođenoj mu autoritarnosti koja se očitovala u nametanju vlastite volje i u sporednim stvarima.

No, čovjek s rezultatima u svom vremenu i mislima daleko ispred tog vremena znao je da se ne radi o sporednoj stvari. Zaljubljenik u nogomet od mladih dana čvrsto je vjerovao u urođeni dar Hrvata za tu planetarno popularnu igru, u čemu je uočio i znatan potencijal za promidžbu mlade hrvatske države.

A tu je državu najprije trebalo obraniti i osloboditi, a potom ju i vratiti iz komunističkog lagera u zapadno-europski civilizacijski krug. U tom kontekstu Tuđman je bio svjestan važnosti, kako bi se to danas reklo – rebrandinga.

Ime Dinamo, ukorijenjeno na području istočno od crte Trst-Gdanjsk, znane i kao “željezna zavjesa”, nije bilo prikladno za marketinško pozicioniranje Hrvatske u okruženju kojem se težilo.

Nakon početnih lutanja svojih suradnika, Predsjednik je stvar prelomio pragmatično izabravši najljepše i najprimjerenije, k tome i svijetu prilagođeno ime – latinsku inačicu imena uskrsle hrvatske države – Croatia!

Odlaskom prvog hrvatskog predsjednika sa životne i političke pozornice opet dolaze na svoje – zapravo na tuđe jer svojeg nemaju – nepokajani slijednici uzurpatora iz ’45. Prvi zadatak tih rušitelja je detuđmanizacija – obračun s Tuđmanovim nasljeđem.

Kao zloslutni vjesnik korjenitih društvenih i političkih promjena u sklopu detuđmanizacije vraća se ime Dinamo, ime koje su u maksimirsku šumu još daleke 1945. godine donijeli došljaci iz nekih drugih šuma.

Metaforički rečeno – povijest se ponovila onako cinično kao što samo ona zna – da bi Dinamo, ali i sustav kojem pripada, mogao živjeti, Croatia je morala umrijeti. Vraćanjem “svetog imena Dinamo” ispunjen je, dakle, nužan preduvjet kako bi se zadao smrtni udarac hrvatskom nogometu i što prije pospremilo u zaborav svjetsku broncu iz Francuske i zapažene nastupe Croatije u Ligi prvaka.

Na usporednom kolosijeku isto se činilo s Bljeskom i Olujom. Zajedno s odumiranjem hrvatske vojske, policije i obavještajne zajednice i hrvatskom nogometu, također ponosu i diki hrvatskog naroda, namijenjeno je zatiranje, a samome narodu uloga pripitomljenog bezvoljnog roba. A što će robu ponos?

Međutim, povijest se opet poigrala priredivši čudesni obrat. Dok je Dinamo zaživio punim plućima u gotovo svim društvenim porama državne zajednice koja se i dalje zvala Croatijom, Croatia je posve neočekivano uskrsnula tamo gdje se to najmanje očekivalo – pod imenom Dinamo.

Prvo, zahvaljujući brojnima koji su izmiljeli, ovaj put ne iz šuma nego iz urbanih podzemnih rupa, potonje ponajviše zaslugom jednog čovjeka.

U okolnostima kad je s neskrivenim zadovoljstvom ukinuto političko sponzorstvo kluba, tada jedinog realnog izvora financiranja, među Hrvatima se ipak našao jedan koji je ne manje od Tuđmana vjerovao u dar i genij hrvatskog čovjeka u vještini baratanja nogometnom loptom i vlastitim novcem uskočio u glib lošim trećejanuarskim zrakom okužene močvare. Za to nepoćudno djelo, a još i više plodove koji su uslijedili, sve ovo vrijeme nosi križ hajke i progona.

Zdravko Mamić, graditelj kuće hrvatskog nogometa od temelja do krova, učinio je korak naprijed i u odnosu na predsjednika Tuđmana. Naime, za razliku od prethodnika mu Canjuge, on nije mogao nazvati direktora neke velike državne tvrtke te započeti razgovor riječima – “Predsjednik mi je rekao…” (usput, kakav li je tek to bio udruženi zločinački pothvat, današnjim mjerilima zacijelo težak 666 godina zatvora).

Lišen ozbiljnijih prihoda od sponzora, TV prava i ulaznica, drugog izvora novca osim prodaje igrača nije imao. A za to je trebalo napraviti sustav koji će stvarati vrhunske igrače, ali i, ne manje važno, znati ih dobro prodati. Iznimnom vještinom, znanjem i upornošću Zdravko Mamić je uspio brendirati Dinamovu nogometnu školu dovevši je na svjetski glas izvrsnosti.

Tako je igrača s istim karakteristikama i vještinama mogao prodati po višestruko većoj cijeni od kolega u drugim usporedivim zemljama. Štoviše, poslujući s partnerima iz samog svjetskog vrha, kojima se ne može prodati rog za svijeću, ostvaruje znatan višak u razmjeni s inozemstvom na korist čitave zajednice.

Mamić je Dinamo učinio financijski samodostatnim, a posljedično i druge hrvatske klubove privlačnima stranim ulagačima. Barem tamo gdje su oni poželjni, ne tamo gdje vlada zakon ulice. Uz to, kvalitetni igrači iz vlastite škole postajali su okosnicom reprezentacije i jamstvom kontinuiteta njezinih rezultata, stalno među prvih 20 na svijetu. A u čemu je to još Hrvatska među prvih 20 na svijetu, a da se time cijeli svijet ozbiljno bavi?

Zdravko Mamić je uspio jer je udahnuo plamičak duha pobjedničke Tuđmanove Croatije u kronično gubitnički Dinamo, sustavno zlostavljan u beogradskoj tamnici hrvatskog naroda. Veličinu tog podviga ne može izbrisati pljuvačka huškača i nahuškanih promatrača, pouzdan znak da to djelo nije promaklo budnom oku detuđmanizatora.

Slali su mu inspekcije, donosili “Lex Mamić” uz retroaktivnu primjenu, samo zato jer je čovjek ostvario dobit tamo gdje to zakonom nije bilo predviđeno,… stvarali psihozu nesnošljivosti prema njemu kao osobi koristeći se profesionalnim huliganima-reketarima, kako uličnima, tako i medijskima.

Sve to svjesni kako rušenje Zdravka Mamića predstavlja osvajanje ključne kote u bitki čiji je konačni cilj poništenje ploda njegova rada – uspješan hrvatski nogomet kao zadnje utočište hrvatskog ponosa u općoj žabokrečini koju su svesrdno njegovali.

Taj su naum crtači poljudske svastike kanili provesti u tri etape – sustavnom kampanjom otuđiti vodstvo nogometnog saveza od naroda, potom izbaciti publiku sa stadiona i odviknuti ju od reprezentacije, i konačno izbaciti reprezentaciju sa svjetskih natjecanja.

Time bi pitanje nogometa, tog remetilačkog faktora, bilo za dulje vrijeme riješeno. Titoisti su pritom, mora se to priznati, ipak pokazali i izvjesnu dozu sofisticiranosti budući, osim nakratko, nisu strpali Mamića u zatvor.

Jednostavno, procijenili su kako im više vrijedi na slobodi kao vudu-lutka koju će svako malo probadati na veselje lažima podatnih i misaono lijenih pakosnoga srca. Titoiste su, već nadomak cilju, nekom ružnom pošalicom povijesti naslijedili staljinisti – da stvar bude perverznija, navodno i katolici – oni inkvizitorskog profila (ta nije li i Staljin učio za bogoslova?).

Takvima je, pak, svaka profinjenost, makar i u tragovima, posve strana – čim se dohvate poluga moći, odmah trpaju u zatvore. Najprije su na 30 dana zatočili Zdravkovu nećakinju, kćer brata Zorana, potjeravši ga tako na vrhuncu trenerskih rezultata iz Dinama. I to radi SMS poruke, kakvih se u Hrvatskoj šalje na stotine dnevno i ne završava zbog toga u pritvoru, osim ako se ne prezivate Mamić.

Potom su razdragani huligani u saborskim foteljama, tada još i u Vladi, striktno primjenjujući načelo “drž’te lopova” pokušali prikriti prljavu rabotu atentatora na hrvatsku reprezentaciju na Europskom prvenstvu (Saint Etienne), da bi napore okrunili pokretanjem sudskog procesa protiv Zdravka Mamića i suradnika.

S pozicije vlasti ishodili su da se postupak premjesti u Osijek gdje su dijelom instalirali, a dijelom ih već zatekli naslijeđene, pijune u sudu i tužiteljstvu o čijem poštenju i profesionalnom dignitetu dovoljno govori burno odobravanje medijskih dobošara.

Školski elementi namještaljke, podrobno opisani u prvoklasnoj svjetskoj literaturi, očituju se u unikatnoj optužbi skrojenoj za jednoga čovjeka, kapitalca određenog kao lovinu za odstrjel, a dojam selektivnosti ne umanjuje ni neuobičajeno veliki protok vremena od počinjenja za djela takve vrste.

Zdravko Mamić je navodno oštetio onoga koji se uopće ne smatra oštećenim unatoč grozničavim uvjeravanjima samoga suda da bi se takvim morao osjećati. A ne osjeća se, ne zato što je Dinamo Mamićeva bratija i prćija, nego zato što u njegovu vodstvu sjede ljudi poput g. Barišića, koji odveć dugo pamte da se ne bi sjećali maksimirskog kluba kao vreće bez dna i sedamdesetih, i osamdesetih i devedesetih, pa i početkom ovog stoljeća.

Ljudi takva iskustva znaju cijeniti to što klub zadnjih desetak godina, u nikad gorim općim okolnostima i neprijateljskom okruženju stvaranom i podgrijavanom od strane medija i (para)državnih struktura, može napokon živjeti od vlastitog rada. Štoviše, iz stvorenog je viška na korist čitave zajednice uredio onu, vlasnički još uvijek skroz društvenu a arhitekturom napola socijalističku, maksimirsku ruinu, koja još uvijek zjapi bez krova nad glavom.

Nije li sve to dovoljno dobar razlog da se čisto zdravorazumski gledano Dinamo ne smatra oštećenim, tko god ga vodio?
No, to nije spriječilo dirigirano pravosuđe da kazni graditelja hrvatskog nogometa, jer se okoristio viškom kojeg je sâm stvorio, i osudi ga dana 6.6. (cinično se rugajući, upravo na Svjetski dan duševnih bolesnika) na 6 godina i 6 mjeseci zatvora.

Čemu zapravo služi pravosudni sustav koji rigorozno kažnjava stvaranje viška radi navodno nepravedne raspodjele, a istodobno potiče solidarno i “pravedno” dijeljenje dugova prosječno bogatijih nauštrb siromašnijih i mlađih pokoljenja? Ili nešto nije u redu sa zakonima, ili su ljudi koji ih provode pokvareni, ili je, što je najvjerojatnije, u pitanju i jedno i drugo. I tko je onda tu prijetnja nacionalnoj sigurnosti – loši sudci i zakoni ili je to stvaratelj viška od kojeg, uz ostale, i oni sâmi dobro žive?

No, nekome odgovara da se takvo pravosuđe ne mijenja. Istom onome koji ultimativno zahtijeva promjene vodstva sporta koje se dokazalo u međunarodno kompetitivnom okruženju. Sad, kad je stvoreno nešto vrijedno, namirisali su lovu pa bi u maniri predšasnika im iz ’45 opet oni malo upravljali onime što je drugi stvorio. Prije su se krili iza potlačenog radnog naroda, a danas su se zakrabuljili iza obespravljenih rušilačkih, uličnih hordi.

Premda prema onoj – tko radi, taj i griješi – komunisti ni teoretski ne mogu pogriješiti, sve čega se late iz nekog razloga propadne. Zato radije sude onima koji mogu pogriješiti! Svakom Hrvatu koji učini neko poštovanja vrijedno djelo, sudili mu u medijima ili na sudu, u prvi plan stave kako je djelo učinjeno, pa se od mrlje koju razvlače do besvijesti velebno djelo više ni ne vidi.

Ipak, fascinantno je kako taj isti trik vazda tako dobro uspijeva. Štoviše, doima se kao da je reakcija dresiranih već poprimila obrise Pavlovljevog refleksa. Stoga i ne čudi kako malotko primjećuje da otkad nema (m)ostojićevaca na čelnim pozicijama u pravosuđu i policiji nekom čudesnom podudarnošću više nema ni huliganskih nereda na stadionima.

A kako će oni koji ne vide ni ono dobro što se čini, primijetiti da se ono loše, zlo i naopako više ne događa? Kamoli još zapitati se tko je za to zaslužan? Vide samo ono što im se turne pod nos pa bi sad Croatiju opet rušili poput nimalo nevine dječice devedesetih.

Bliži se, eto, već dvadeseto ljeto kako Dinamo razvaljuje Croatiju na gotovo svim poljima društvenog, kulturnog i institucionalnog života u Hrvatskoj, pa čak i u društveno angažiranoj sastavnici onog vjerskog.

Tko će na kraju prevagnuti u tom boju u kojem se bije, evo, već treća generacija Hrvata, a po svoj prilici i još koja će, posve je neizvjesno. Jer dok je po šumama, gorama i ulicama, bit će i Dinama! A dok je čista, ne slijepa, srca i zdrava razuma, bit će i Croatije!

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Zdravko Mamić: Institucija Državnog odvjetništva reketari i ucjenjuje ljude da bi osudili nevinog čovjeka

 

 

Mamić: Premijer i predsjednica nemaju kontrolu nad sustavom, to kontroliraju neke druge sile!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: ‘Neka nečista krv natopi naše brazde!’

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj gornji naslov ni jedan ozbiljan urednik u novinama ne bi smio dopustiti. Ovakav otvoreni poziv na ubijanje, na nasilje, osim što je protuzakonit, duboko je bestijalan, nacistički, jer spominje “nečistu krv”, što je nacistima bila sintagma za Židovsku, Romsku…, nearijevsku krv.

Ali ipak, ove riječi iz naslova nisu protuzakonite, dapače, one su se mogle čuti u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Francuske i Hrvatske. To su riječi francuske himne, Marseljeze, koja, osim ovog nacističkog stiha, veliča klanje i poziva na osvetu (“ojačaj naše osvetničke mišice”), i sve to zlosilje stihove Marseljeze začinjava “sekularnim” manirima pozivajući se na – Boga.

Francuski “Čavoglave”

Sasvim suprotno, urednik neće imati problema zbog poticanja na nasilje jer, kao i kod nas, ismijavanje ili izrugivanje s himnom kazneno je djelo. No, nikome u Francuskoj ne pada napamet mijenjati riječi himne nastale u kontekstu rata s Austrijom koncem osamnaestog stoljeća. Dakle, ironizirajmo, Marseljeza što je to? To su francuske “Čavoglave”, poznate Thompsonove pjesme nastale u vrijeme Domovinskog rata kada je Hrvatskoj, pa i malim Thompsonovim Čavoglavama, prijetio četnički nož pod grkljanom, a HRT je puštao svako malo kako bi hrvatskim bojovnicima dizao moral. Ukupno je u “mainstream” medijima puštena do sada 1700 puta. Dakle, jedno joj je zajedničko s Marseljezom, to je kontekst rata, a rat nije partija karata ili baletna predstava, nego borba za ono najtemeljnije, a to je goli život, goli fizički opstanak.

I dok su francuski reprezentativci pjevali uoči svake utakmice svoje “Čavoglave”, odnosno Marseljezu, naši su i prije i poslije utakmice pjevali Thompsonovu neslužbenu himnu vatrenih “Lijepa li si”. Usporedite riječi pjesme “Lijepa li si”, imate sve na Internetu, i Marseljeze. Za razliku od francuske himne, neslužbena himna Vatrenih ne sadrži niti “n” od nasilja, niti poziva na osvetu, ubojstvo, nego sve suprotno. No, treba jeušutkati jer spominje, zamislite, Herceg – Bosnu i njeno srce ponosno pa pokazuje “teritorijalne pretenzije” prema susjednoj državi, tako kažu naši napredni, prosvijećeni lijevi, tzv. intelektualci, kojima ne smeta Republika Srpska nastala na genocidu, niti su riječ rekli o nedavnom Vučićevoj namjeri da istu genocidnu srpsku tvorevinu pripoji Srbiji.

Zašto Vrsaljko i Lovren pjevaju u svlačionici “Čavoglave”, a ne recimo “Po šumama i gorama”, ili “Druže Tito, mi ti se kunemo”, zašto je Vatrenima neslužbena himna “Lijepa li si” već više od desetljeća, a ne “Od Vardara pa do Triglava”, ti koji traže već godinama, od Goldsteina danas do neke avetske “Inicijative mladih za ljudska prava”, da se Thompson zabrani, ili da promijeni riječi svojih pjesama, trebaju dati odgovor. No, to je skup ideološki zagriženih, licemjernih tipova kojima nije bilo problem glasati i surađivati s dvaput biranim predsjednikom Republike Hrvatske Stipom Mesićem, najvećim fašistom među antifašistima, za kojega je Jasenovac bio “radni logor”, za kojeg su i NDH i ustaše bila pobjednička država, koji je u Australiji pjevušio ustaške evergrine i usput na putu do Hrvatske “izgubio” nekoliko čekova koje je dobio od tamošnjih ustaša.

Kmečanje iz Kumrovca

KumrovecKada Peđa Grbin, antifašist, SDP-ovac, pijan k‘o trupac viče “Za dom spremni” i pjeva Čavoglave, a nitko ga kao Thompsona i Čavoglave ne napada u zapišanoj birtiji, to je onda simpatično, kada Stazić kaže kako partizani 45. nisu dovršili posao, klanje i ubijanje, kada HAZU-ovac Sandi Blagonić, inače koautor bontona za ponašanje na internetu, grubo, seksistički i rasistički vrijeđa predsjednicu i Vatrene koji su za njega “poluinteligentni” ljudi za koje, i za državu koju predstavljaju, ne može navijati i koji mu idu na živce, kao i ova država, onda ga nagrade apologijom na zloglasnom portalu koji (je) vodi(o) pravomoćno presuđeni kriminalac koji je za zamračenje milijunskog iznosa gulio krumpire, ali zato piju krv optuženom Luki Modriću.

Što je, dakle, problem s Thompsonom? Ništa, ama baš ništa, i u tome je cijeli problem. Čavoglave, kao i Marseljeza, imaju svoju kontekst, “Lijepa li si”, himna Vatrenih, također nije nikakav problem, kao ni Herceg-Bosna, s obzirom na diskriminirajući položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, Geni kameni su ono od čega je sazdana naša repka. Ne mogu Vatreni pjevati niti se paliti na Zdravka Čolića iz jednostavnog razloga – to su “Djeca Oluje” i vjetra s Dinare koji je otpuhao tih glasnih pet posto “Djece Kumrovca” koji zato kmeče. Pa i na Thompsona, čim se negdje pojavi…

Ivica Šola
Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Što će biti s Hrvatskom kad dobije migrantski hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini?

Objavljeno

na

Objavio

Dok premijer vrši zasluženo morsko kupanje, dok predsjednica nastavlja vršiti druženja s narodom, dok nas medijski tvorci našeg mišljenja nastoje uvjeriti da su upravo pjesme i pjevači trenutačno ključni problem hrvatske sadašnjosti i budućnosti, a vrijedni novinarski istraživači, (zlo)upotrebljavajući tragičnu smrt Mattea iz Zaprešića nas potiču da pojurimo smijeniti šeficu hitne službe, jer bi baš ona mogla biti krivac za sav kolaps i bijedu državnog, a ne samo zdravstvenog sustava, čini mi se da bi ipak do jeseni bilo važno znati odgovor na pitanje koje ne stiže na red od pustih kupanja, pjesama i pjevača: kamo ide Hrvatska?

Zašto do jeseni, ako već tolika ljeta, zime i jeseni to ne znamo? Pa zato što će ove jeseni biti velika koncentracija događaja i procesa: u susjedstvu i u Europi koji bi dugoročno mogli odrediti kamo ide Europa. Ti nas procesi neće mimoići čak ni bude li Hrvatska stajala (čitaj padala i trulila) u mjestu, kao što se upravljači državom svojski trude.

U susjedstvu, u BiH, najesen su izbori koje će po svoj prilici Dodikova Republika Srpska, uz potporu Moskve i dakako Beograda, nastojati iskoristiti za novi iskorak prema državnosti i izlasku iz BiH. Dok Putin otvoreno podupire te ambicije, Vučić nastoji pomoći čvrstim stavom prema Zapadu oko Kosova i srpske suglasnosti s realnošću države Kosovo. Bošnjačka politička scena će stranačkim previranjima unatoč (nastojanje da se oslabi Bakira Izetbegovića) i time ojača „građanski“ legitimitet prema Zapadu, ostati ujedinjena u zajedničkom bošnjačkom cilju: preuzeti potpuno Federaciju BiH i potpuno potisnuti Hrvate kao politički faktor, odnosno konstitutivni narod.

HDZ-BiH doktora akademika Dragana Čovića, sastavljen mahom od klijentelističke mreže starih jugoslavensko – komunističkih kadrova i njihovih potomaka, će kao i uvijek dosad nastojati očuvati ekskluzivitet na zastupanje hrvatskog naroda i koliko je moguće osvojiti neke dionice u federalnoj i državnoj vlasti, kao što to čini od izbora do izbora. Prema načelu: poslije mene i mojih potop. A potop je blizu.

Što se tiče doktora akademika Čovića i prijatelja, problema neće biti: za Vučića i Dodika je učinio toliko da uvijek može na kajmak na Zlatibor ili na pecanje na Vrbas, za Bošnjake je učinio toliko predajući im i izručujući Hrvate kao politički čimbenik u BiH da mu mogu oprostiti sve istrage i koruptivne makinacije, Putin nikada ne ostavlja svoje suradnike nezbrinute i na cjedilu. Kako se priča, mostarski akademik, počasni doktor zagrebačkog sveučilišta i njegovi klijenti imaju više nekretnina i u Austriji nego cijela Kurzova vlada. A i u Zagrebu ga vole na oba brda.

I Hrvati iz BiH, kao hrvatski državljani će se snaći, kao uvijek dosad: Irska i Njemačka su za njih otvorene. Ali što će biti s Hrvatskom kada nakon migrantskog hot-spota uz granicu u Velikoj Kladuši dobije, sljedeći hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini, kada se srpsko – ruski kamp za oružanu obuku omladine preseli sa Zlatibora u Trebinje? Hoće li postati djelomično zapadna jugoslavenska krajina, a djelomično zapadni turski pašaluk? E, to je ono pitanje za jesen.

U Europi sljedeću jesen obilježavaju pripreme za europske izbore i rasprave o budućnosti EU-a, dvojba između federalističke naddržave (Merkel – Macron) i zajednice suverenih europskih država (tzv. Nova Europa, Italija…). Federalisti su u defanzivi jer je pozicija njemačke kancelarke Merkel iznimno uzdrmana, a francuski predsjednik Macron je u političkom padu, dok istodobno u pomoć suverenistima najesen stiže strateg Trumpove kampanje Steve Bannon, kako bi već za sljedeće europske izbore pokušao ujediniti novu europsku konzervativnu desnicu. Gdje je tu Hrvatska? Naizgled u shizofreniji.

Jedina smislena vanjskopolitička inicijativa koja se pojavila u posljednjih petnaestak godina, a to je Inicijativa Triju mora, koju je pokrenula predsjednica Grabar- Kitarović, ostaje u Hrvatskoj sve više bez sadržaja, a moguće i bez trećeg ili ako hoćete bez prvog – Jadranskog mora. LNG na Krku, koji je trebao biti glavni energetski motor te inicijative s hrvatske strane, sve je dalji od realizacije i sve je očitije da ga ruski energetski lobiji u Vladi i pri vladi uspješno opstruiraju.

Druge države na trasi Tri mora ozbiljno pripremaju projekte koji bi čvršće povezali nekadašnju srednju Europu. U Hrvatskoj ni „p“ od projekata.

Premijeru Plenkoviću su očito nesimpatični i srednja Europa i Višegradska skupina, i LNG i SAD i Inicijativa triju mora i novi suverenistički konzervativizam, već su mu puno draži i bliži federalistički i neoliberalni europski koncepti osovine Merkel-Macron i energetsko-političko partnerstvo Merkel-Putin. To našeg premijera vodi prema Bruxellesu, njegove koalicijske partnere prema zamamnim bankovnim računima, a Hrvatsku prema Beogradu.

Tako upravljana Hrvatska niti najesen izvjesno neće promijeniti smjer, osim ako se promijeni ekipa za upravljačem. Postoje potencijali koji bi mogli potaknuti promjene: razvoj oko referenduma za promjenu izbornog zakona, crna bilježnica Ivice Todorića i daljnji razvoj u Agrokoru, razvoj istrage za Ovčaru i istrage protiv pukovnika Lukajića za Manjaču, razvoj u Uljaniku… Ali čak i ostane li Hrvatska stajati u mjestu, svijet oko nas neće stati. Samo ćemo u mjestu propadati.

Višnja Starešin/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari