Pratite nas

Kolumne

Zdravko Mamić raspet između Croatije i Dinama

Objavljeno

na

Premda se još 1990. godine s tribina zazivalo – Građanski, Građanski … – svijest o “svetom imenu Dinamo” punim je žarom buknula baš nekako usred rata.

No, tom se podudarnošću malotko opterećivao. Mnogi su tek vrtjeli glavom pitajući se zašto je predsjednik Tuđman u vremenima kad se hrvatskome narodu radilo o glavi tako uporno odbijao “toj djeci” ispuniti najveću želju.

Razloge Predsjednikove nevoljkosti da udovolji zahtjevu “naroda” tražilo se u poslovičnoj staračkoj čangrizavosti, želji da pošto-poto u svemu bude u pravu, urođenoj mu autoritarnosti koja se očitovala u nametanju vlastite volje i u sporednim stvarima.

No, čovjek s rezultatima u svom vremenu i mislima daleko ispred tog vremena znao je da se ne radi o sporednoj stvari. Zaljubljenik u nogomet od mladih dana čvrsto je vjerovao u urođeni dar Hrvata za tu planetarno popularnu igru, u čemu je uočio i znatan potencijal za promidžbu mlade hrvatske države.

A tu je državu najprije trebalo obraniti i osloboditi, a potom ju i vratiti iz komunističkog lagera u zapadno-europski civilizacijski krug. U tom kontekstu Tuđman je bio svjestan važnosti, kako bi se to danas reklo – rebrandinga.

Ime Dinamo, ukorijenjeno na području istočno od crte Trst-Gdanjsk, znane i kao “željezna zavjesa”, nije bilo prikladno za marketinško pozicioniranje Hrvatske u okruženju kojem se težilo.

Nakon početnih lutanja svojih suradnika, Predsjednik je stvar prelomio pragmatično izabravši najljepše i najprimjerenije, k tome i svijetu prilagođeno ime – latinsku inačicu imena uskrsle hrvatske države – Croatia!

Odlaskom prvog hrvatskog predsjednika sa životne i političke pozornice opet dolaze na svoje – zapravo na tuđe jer svojeg nemaju – nepokajani slijednici uzurpatora iz ’45. Prvi zadatak tih rušitelja je detuđmanizacija – obračun s Tuđmanovim nasljeđem.

Kao zloslutni vjesnik korjenitih društvenih i političkih promjena u sklopu detuđmanizacije vraća se ime Dinamo, ime koje su u maksimirsku šumu još daleke 1945. godine donijeli došljaci iz nekih drugih šuma.

Metaforički rečeno – povijest se ponovila onako cinično kao što samo ona zna – da bi Dinamo, ali i sustav kojem pripada, mogao živjeti, Croatia je morala umrijeti. Vraćanjem “svetog imena Dinamo” ispunjen je, dakle, nužan preduvjet kako bi se zadao smrtni udarac hrvatskom nogometu i što prije pospremilo u zaborav svjetsku broncu iz Francuske i zapažene nastupe Croatije u Ligi prvaka.

Na usporednom kolosijeku isto se činilo s Bljeskom i Olujom. Zajedno s odumiranjem hrvatske vojske, policije i obavještajne zajednice i hrvatskom nogometu, također ponosu i diki hrvatskog naroda, namijenjeno je zatiranje, a samome narodu uloga pripitomljenog bezvoljnog roba. A što će robu ponos?

Međutim, povijest se opet poigrala priredivši čudesni obrat. Dok je Dinamo zaživio punim plućima u gotovo svim društvenim porama državne zajednice koja se i dalje zvala Croatijom, Croatia je posve neočekivano uskrsnula tamo gdje se to najmanje očekivalo – pod imenom Dinamo.

Prvo, zahvaljujući brojnima koji su izmiljeli, ovaj put ne iz šuma nego iz urbanih podzemnih rupa, potonje ponajviše zaslugom jednog čovjeka.

U okolnostima kad je s neskrivenim zadovoljstvom ukinuto političko sponzorstvo kluba, tada jedinog realnog izvora financiranja, među Hrvatima se ipak našao jedan koji je ne manje od Tuđmana vjerovao u dar i genij hrvatskog čovjeka u vještini baratanja nogometnom loptom i vlastitim novcem uskočio u glib lošim trećejanuarskim zrakom okužene močvare. Za to nepoćudno djelo, a još i više plodove koji su uslijedili, sve ovo vrijeme nosi križ hajke i progona.

Zdravko Mamić, graditelj kuće hrvatskog nogometa od temelja do krova, učinio je korak naprijed i u odnosu na predsjednika Tuđmana. Naime, za razliku od prethodnika mu Canjuge, on nije mogao nazvati direktora neke velike državne tvrtke te započeti razgovor riječima – “Predsjednik mi je rekao…” (usput, kakav li je tek to bio udruženi zločinački pothvat, današnjim mjerilima zacijelo težak 666 godina zatvora).

Lišen ozbiljnijih prihoda od sponzora, TV prava i ulaznica, drugog izvora novca osim prodaje igrača nije imao. A za to je trebalo napraviti sustav koji će stvarati vrhunske igrače, ali i, ne manje važno, znati ih dobro prodati. Iznimnom vještinom, znanjem i upornošću Zdravko Mamić je uspio brendirati Dinamovu nogometnu školu dovevši je na svjetski glas izvrsnosti.

Tako je igrača s istim karakteristikama i vještinama mogao prodati po višestruko većoj cijeni od kolega u drugim usporedivim zemljama. Štoviše, poslujući s partnerima iz samog svjetskog vrha, kojima se ne može prodati rog za svijeću, ostvaruje znatan višak u razmjeni s inozemstvom na korist čitave zajednice.

Mamić je Dinamo učinio financijski samodostatnim, a posljedično i druge hrvatske klubove privlačnima stranim ulagačima. Barem tamo gdje su oni poželjni, ne tamo gdje vlada zakon ulice. Uz to, kvalitetni igrači iz vlastite škole postajali su okosnicom reprezentacije i jamstvom kontinuiteta njezinih rezultata, stalno među prvih 20 na svijetu. A u čemu je to još Hrvatska među prvih 20 na svijetu, a da se time cijeli svijet ozbiljno bavi?

Zdravko Mamić je uspio jer je udahnuo plamičak duha pobjedničke Tuđmanove Croatije u kronično gubitnički Dinamo, sustavno zlostavljan u beogradskoj tamnici hrvatskog naroda. Veličinu tog podviga ne može izbrisati pljuvačka huškača i nahuškanih promatrača, pouzdan znak da to djelo nije promaklo budnom oku detuđmanizatora.

Slali su mu inspekcije, donosili “Lex Mamić” uz retroaktivnu primjenu, samo zato jer je čovjek ostvario dobit tamo gdje to zakonom nije bilo predviđeno,… stvarali psihozu nesnošljivosti prema njemu kao osobi koristeći se profesionalnim huliganima-reketarima, kako uličnima, tako i medijskima.

Sve to svjesni kako rušenje Zdravka Mamića predstavlja osvajanje ključne kote u bitki čiji je konačni cilj poništenje ploda njegova rada – uspješan hrvatski nogomet kao zadnje utočište hrvatskog ponosa u općoj žabokrečini koju su svesrdno njegovali.

Taj su naum crtači poljudske svastike kanili provesti u tri etape – sustavnom kampanjom otuđiti vodstvo nogometnog saveza od naroda, potom izbaciti publiku sa stadiona i odviknuti ju od reprezentacije, i konačno izbaciti reprezentaciju sa svjetskih natjecanja.

Time bi pitanje nogometa, tog remetilačkog faktora, bilo za dulje vrijeme riješeno. Titoisti su pritom, mora se to priznati, ipak pokazali i izvjesnu dozu sofisticiranosti budući, osim nakratko, nisu strpali Mamića u zatvor.

Jednostavno, procijenili su kako im više vrijedi na slobodi kao vudu-lutka koju će svako malo probadati na veselje lažima podatnih i misaono lijenih pakosnoga srca. Titoiste su, već nadomak cilju, nekom ružnom pošalicom povijesti naslijedili staljinisti – da stvar bude perverznija, navodno i katolici – oni inkvizitorskog profila (ta nije li i Staljin učio za bogoslova?).

Takvima je, pak, svaka profinjenost, makar i u tragovima, posve strana – čim se dohvate poluga moći, odmah trpaju u zatvore. Najprije su na 30 dana zatočili Zdravkovu nećakinju, kćer brata Zorana, potjeravši ga tako na vrhuncu trenerskih rezultata iz Dinama. I to radi SMS poruke, kakvih se u Hrvatskoj šalje na stotine dnevno i ne završava zbog toga u pritvoru, osim ako se ne prezivate Mamić.

Potom su razdragani huligani u saborskim foteljama, tada još i u Vladi, striktno primjenjujući načelo “drž’te lopova” pokušali prikriti prljavu rabotu atentatora na hrvatsku reprezentaciju na Europskom prvenstvu (Saint Etienne), da bi napore okrunili pokretanjem sudskog procesa protiv Zdravka Mamića i suradnika.

S pozicije vlasti ishodili su da se postupak premjesti u Osijek gdje su dijelom instalirali, a dijelom ih već zatekli naslijeđene, pijune u sudu i tužiteljstvu o čijem poštenju i profesionalnom dignitetu dovoljno govori burno odobravanje medijskih dobošara.

Školski elementi namještaljke, podrobno opisani u prvoklasnoj svjetskoj literaturi, očituju se u unikatnoj optužbi skrojenoj za jednoga čovjeka, kapitalca određenog kao lovinu za odstrjel, a dojam selektivnosti ne umanjuje ni neuobičajeno veliki protok vremena od počinjenja za djela takve vrste.

Zdravko Mamić je navodno oštetio onoga koji se uopće ne smatra oštećenim unatoč grozničavim uvjeravanjima samoga suda da bi se takvim morao osjećati. A ne osjeća se, ne zato što je Dinamo Mamićeva bratija i prćija, nego zato što u njegovu vodstvu sjede ljudi poput g. Barišića, koji odveć dugo pamte da se ne bi sjećali maksimirskog kluba kao vreće bez dna i sedamdesetih, i osamdesetih i devedesetih, pa i početkom ovog stoljeća.

Ljudi takva iskustva znaju cijeniti to što klub zadnjih desetak godina, u nikad gorim općim okolnostima i neprijateljskom okruženju stvaranom i podgrijavanom od strane medija i (para)državnih struktura, može napokon živjeti od vlastitog rada. Štoviše, iz stvorenog je viška na korist čitave zajednice uredio onu, vlasnički još uvijek skroz društvenu a arhitekturom napola socijalističku, maksimirsku ruinu, koja još uvijek zjapi bez krova nad glavom.

Nije li sve to dovoljno dobar razlog da se čisto zdravorazumski gledano Dinamo ne smatra oštećenim, tko god ga vodio?
No, to nije spriječilo dirigirano pravosuđe da kazni graditelja hrvatskog nogometa, jer se okoristio viškom kojeg je sâm stvorio, i osudi ga dana 6.6. (cinično se rugajući, upravo na Svjetski dan duševnih bolesnika) na 6 godina i 6 mjeseci zatvora.

Čemu zapravo služi pravosudni sustav koji rigorozno kažnjava stvaranje viška radi navodno nepravedne raspodjele, a istodobno potiče solidarno i “pravedno” dijeljenje dugova prosječno bogatijih nauštrb siromašnijih i mlađih pokoljenja? Ili nešto nije u redu sa zakonima, ili su ljudi koji ih provode pokvareni, ili je, što je najvjerojatnije, u pitanju i jedno i drugo. I tko je onda tu prijetnja nacionalnoj sigurnosti – loši sudci i zakoni ili je to stvaratelj viška od kojeg, uz ostale, i oni sâmi dobro žive?

No, nekome odgovara da se takvo pravosuđe ne mijenja. Istom onome koji ultimativno zahtijeva promjene vodstva sporta koje se dokazalo u međunarodno kompetitivnom okruženju. Sad, kad je stvoreno nešto vrijedno, namirisali su lovu pa bi u maniri predšasnika im iz ’45 opet oni malo upravljali onime što je drugi stvorio. Prije su se krili iza potlačenog radnog naroda, a danas su se zakrabuljili iza obespravljenih rušilačkih, uličnih hordi.

Premda prema onoj – tko radi, taj i griješi – komunisti ni teoretski ne mogu pogriješiti, sve čega se late iz nekog razloga propadne. Zato radije sude onima koji mogu pogriješiti! Svakom Hrvatu koji učini neko poštovanja vrijedno djelo, sudili mu u medijima ili na sudu, u prvi plan stave kako je djelo učinjeno, pa se od mrlje koju razvlače do besvijesti velebno djelo više ni ne vidi.

Ipak, fascinantno je kako taj isti trik vazda tako dobro uspijeva. Štoviše, doima se kao da je reakcija dresiranih već poprimila obrise Pavlovljevog refleksa. Stoga i ne čudi kako malotko primjećuje da otkad nema (m)ostojićevaca na čelnim pozicijama u pravosuđu i policiji nekom čudesnom podudarnošću više nema ni huliganskih nereda na stadionima.

A kako će oni koji ne vide ni ono dobro što se čini, primijetiti da se ono loše, zlo i naopako više ne događa? Kamoli još zapitati se tko je za to zaslužan? Vide samo ono što im se turne pod nos pa bi sad Croatiju opet rušili poput nimalo nevine dječice devedesetih.

Bliži se, eto, već dvadeseto ljeto kako Dinamo razvaljuje Croatiju na gotovo svim poljima društvenog, kulturnog i institucionalnog života u Hrvatskoj, pa čak i u društveno angažiranoj sastavnici onog vjerskog.

Tko će na kraju prevagnuti u tom boju u kojem se bije, evo, već treća generacija Hrvata, a po svoj prilici i još koja će, posve je neizvjesno. Jer dok je po šumama, gorama i ulicama, bit će i Dinama! A dok je čista, ne slijepa, srca i zdrava razuma, bit će i Croatije!

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Zdravko Mamić: Institucija Državnog odvjetništva reketari i ucjenjuje ljude da bi osudili nevinog čovjeka

 

 

Mamić: Premijer i predsjednica nemaju kontrolu nad sustavom, to kontroliraju neke druge sile!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari