Connect with us

Kolumne

Zdravko Marić u raljama slugu vragova svih boja

Published

on

PIXSELL

Da ima nešto u tom Zdravku Mariću, vidjelo se još u lipnju 2016. godine. U izrazito dramatičnim i neizvjesnim političkim okolnostima kartaški hladno je odbacio nepovoljnu ponudu međunarodnih financijskih krugova za refinanciranje hrvatskog državnog duga. Premda je, ovisno o razvoju općih prilika, ponuda kasnije mogla biti i nepovoljnija, potez se pokazao punim pogotkom. Dug je obnovljen pod znatno boljim uvjetima.

75:75 za Marića

Već početkom 2017. Marić nastupa s paketom promjena poreznog sustava. U žarištu interesa javnosti našla se rasprava oko povećanja PDV-a na hotelski smještaj i ugostiteljske usluge. U maniri Donalda Trumpa, hrvatski ministar najprije zateže pa popušta. Odustaje od isprva najavljenog povećanja poreza na hotelijerske usluge, ali ustraje na onome na ugostiteljstvo. Na primjedbe nimalo bezazlenih interesnih klika kako to ugrožava turizam, spremno uzvraća kako nitko ne donosi odluku gdje će ljetovati temeljem PDV-a u restoranima i kafićima. Pa zašto bi onda ugostitelji, kao kolateralni dobitnici u turističkoj priči, bili posredno subvencionirani u odnosu na druge obveznike poreza na kojem počiva financijski krvotok države? O uspješnosti poteza dovoljno govori rast prihoda od turizma u zadnje dvije sezone. Posljedično, rastu i investicije u turističke kapacitete, prirodno se prožimajući s porastom turističke potrošnje i plusom u svim proračunima – od privatnih do javnih, od lokalnih do državnog.

Osim ugostiteljima, promjene nisu najbolje sjele ni politikantskim potrkalima bez crtice u životopisu na teme o kojima bi odlučivali, a o kojima saznanja crpe uglavnom iz novinskih napisa, stripova i karikatura Nika Titanika. Tada još čvrsto ukotvljeni u Vladi, našli su se smrtno uvrijeđenima jer ih je Marić zaobišao tijekom pripreme poreznih promjena. A njihov amen nije tražio jednostavno zato što je to bio jedini način da se donese pametna politička odluka zamjetnijeg dosega. Ili kako neki vole reći – reforma. Očekivano, provincijska zlopamtila nisu dugo čekala priliku za osvetu. Usredotočeni na kažnjavanje a ne spašavanje (s prvim se, naime, skupljaju politički bodovi za kojima grozničavo plaze, dočim potonje zahtijeva i odgovornost od koje bježe kao vrag od tamjana), najprije su pod firmom sukoba interesa Marića izbacili iz prve hrvatske postave u utakmici desetljeća – slučaju Agrokor. Da bi se potom iz pozicije vlasti brže-bolje pridružili zahtjevu oporbe za njegovom smjenom. Logika i moral onih koji su politiku naučili bistriti u partiji tako su se prirodno sljubili s logikom i moralom braće im po pameti i zlobi koja to isto čine u birtiji.

Obrazloženje je glasilo otprilike ovako – ako je znao, lagao je da nije znao – ako, pak, nije znao, morao je znati, inače nije dorastao svojoj dužnosti. Misao – pa koji to kartaš, dok još partija traje, pogoršava ionako nezavidnu mu poziciju skrušeno priznajući kako ima loše karte – očito ostaje nedokučiva promicateljima kulture umovanja “što gore, to bolje”, a kojima je baš zato uspjelo zaposjesti saborske fotelje. Uspjelo im je, jer javnost – kako sebe nazivaju nadziratelji najutjecajnijih medija, ti bogovi našeg doba – glas takvih želi čuti… Sigurno zato što žele jaku Hrvatsku!

Nakon u Saboru neviđene vage – 75 glasova ‘vamo, 75 tamo, i Glasnović ni na nebu ni na zemlji – Marić ipak ostaje ministrom. Uskoro slijedi i leteća izmjena partnera u Vladi s figom u džepu. Zlobne i tupe zamjenjuju samo zlobni, što se, u nedostatku drugih, pokazuje razumnim potezom – jer zloba je, za razliku od tuposti, ipak donekle predvidiva, time i upravljiva. Ali i pouzdanija, jer kad se jednom nađe u poziciji, barem ne ruši vlast skupa s opozicijom.

Medijska građano-kracija kao batina za dresiranje nacionalne elite

Za dlaku ostavši u sedlu, Marić nastavlja raditi kako zna,… a zna. Štedi na kamatama na državni dug 50 milijuna eura godišnje, što dijelom jest posljedica povoljnih kretanja na tržištu, ali je i pokazatelj odgovornog upravljanja državnim novcem. Vodi brigu i o tome da se dospijeća dugova ravnomjernije rasporede kako bi se njihova buduća obnova zaštitila od naglih oscilacija kamatnih stopa na svjetskim tržištima novca. Misli, dakle, i na vrijeme kad više ne će biti ministar. Potez je to koji plijeni zdravim razumom i jednostavnošću, no što se toga nitko prije nije sjetio i proveo u djelo?

Ljetos, u vrijeme prvih najava drugog većeg poreznog rasterećenja – kojim se, na užas opsjednutih komunističkom manijom svekolikog ujednačavanja, napokon smanjuje porezna presija na plaće stručnjaka s rijetkim vještinama i umijećima, čime se potiče zapošljavanje kadrova kod poduzetnika poput Rimca, a ujedno i smanjuju pritisci na njihov odlazak u inozemstvo – “javnost” odrješito zahtijeva smanjenje poreznih nameta u cijeni benzina kako bi se ublažile posljedice rasta cijene nafte. Marić smireno pojašnjava kako se država ne treba odricati svojih prihoda u jeku turističke sezone kad ju pohode brojni stranci, pri čemu se na licu mjesta ostvaruje izravan izvoz bez administrativnih troškova i prijevoza robe u inozemstvo. Sličnim argumentom pojašnjava i povećanje cijena cestarina na korist Hrvatskih autocesta koje se još donedavno planiralo dati strancima u koncesiju. Nije li razumno pregrmjeti ta tri mjeseca u godini kad Hrvatsku posjećuje mnoštvo stranaca, kako bi se otvorio prostor za labavljenje u ostatku godine? No, domaći altruisti radije brinu za džepove sirotih stranaca, nego za prihode hrvatskog gospodarstva i države.

Posve je razumljivo što mediji u rukama stranaca, mahom iz zemalja u koje Hrvatska izvozi ljude, a iz njih uvozi robu i ugošćuje glavninu turista, ne dočekuju Marićeve prijedloge s odobravanjem. Radije bi da zemljaci njihovih vlasnika ne plaćaju skuplju cestarinu i benzin. Zato i jesu pred vrhunac turističke sezone vrištali o haraču upadljivo promovirajući dirigirane prosvjednike koji se, huškajući povodljive, svesrdno bore za strane interese u Hrvatskoj. One koji se tom sirenskom zovu odazovu tituliraju zabrinutim građanima, a kako bi im nahranili ego, tepaju im i da kad tako misle, eto, misle svojom glavom. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle kako im kažu da misliti treba, ujedno i ne misle vlastitom glavom. Konačno, ono što su zabrinutim građanima upakirali u glavice, mediji umotaju u pravorijek koji se više ne propitkuje – tako građani misle! Građani, a ne medijski gazde … mo’š mislit’!

Medijski orkestrirana građano-kracija služi ponajprije kao batina za dresiranje elita u nacionalnim državama od strane onih globalnih. Izvorište nalazi u mlitavom mnoštvu primamljivoj ideji kako svi imaju jednako pravo odlučivati o svemu. Ta se slatkasta laž, među ostalim, izravno kosi s temeljima kršćanskog nauka koji govori o svakom čovjeku kao jedinstvenom stvorenju. Drugim riječima – ne postoje ni dva jednaka! Iz toga neumitno slijedi da ni svi Božji darovi nisu ravnomjerno raspoređeni svima. Vrijedi to i za poprilično rijedak dar upravljanja i odlučivanja. Darovan je, primjerice, Zdravku Mariću, ali ne i zadrtim mu oponentima koji, videći u tome od Boga učinjenu im nepravdu, odgovaraju kainovskim gnjevom i rušilaštvom. Potkopavajući nacionalnu vrhušku na krilima primamljivog egalitarizma, medijski preparirani građani zapravo rade u korist globalnih elita, a time u konačnici i na nacionalnu, dakle i vlastitu štetu. Ali zato u korist onih koje neki među njima vole nazivati soroševcima, masonima, bjelosvjetskim ološem i kako sve ne …

Samo 100% transparentno

I nema te splačine koju će mirobuljivim građanima servirati, a da je oni u slast ne smažu. Više nije bitno što je postignuto, taman se postiglo mnogo, kao primjerice – očuvanje Agrokora i lanca dobavljača na srednji rok sredstvima stranaca + koliko toliko uravnotežen odnos udjela u vlasništvu ključnih geopolitičkih čimbenika + spašavanje gospodarstva uključujući male i srednje tvrtke koje bi presijecanjem čvora pukim tržišnim mehanizmima vrlo izvjesno ostale što kraćih rukava, što bez gaća + uključivanje “Lex Agrokor” u pravnu stečevinu Vijeća Europe. Posljednje, nadograđeno odlukama sudova u New Yorku i Londonu, predstavlja najbolju zaštitu Hrvatske i mjeru odvraćanja od pokretanja potencijalnih pravnih postupaka protiv nje. Sve kako se Hrvatska ne bi potucala po sudskim procesima s malim izgledima za uspjeh, kao što to čini danas kusajući posljedice Milanovićevih, naoko suverenističkih eskapada, počinjenih u skladu s njegovom političkom doktrinom – drži vodu dok majstori odu, a poslije mene potop. Pa ako je prihvaćanje Istanbulske konvencije u svemu tome odigralo makar malu ulogu, a sva je prilika da je i nešto veću, već se isplatilo do zadnjeg zareza… interpretativne izjave.

U medijski naglavce izvrnutom svijetu nije važno što je učinjeno, ali zato jest koliko je sastanaka bilo i tko je sve na njima sudjelovao. Koga briga koliko je radnih mjesta spašeno i, posljedično, za koliko je broj iseljenih smanjen,… No, zato tonom komunističkog tužitelja grakću – tko je pisao zakon,… tko je sve znao,… javnost mora znati – tko, tko, tko… Jer čemu ljude zamarati tričarijama poput učinka zakona temeljem kojeg bi toga koji ga je pisao, kao i onog koji ga je proveo, društvo usmjereno na vlastito dobro zacijelo nagradilo? Moralnu sablazan šire oko toga što su stranci nekim Hrvatima isplatili 50 milijuna kuna za poslove savjetovanja, odabravši ih jer su o predmetu, dobro ga upoznavši sudjelujući u pisanju zakona, najviše znali. Kad 100 puta veća svota ode u suprotnom smjeru – iz hrvatskog proračuna na račune stranaca – na ime odštete za ugovorene, a neisporučene brodove, glasa čuti nije! Ah, što se može, kad je to moralno …

U sklopu široke lepeze opsjena primijenjenih na Zdravku Mariću, medijski skrbnici će poslušne građane bez imalo srama uvjeravati kako je zatajiti cjelovitu istinu isto što i lagati. No, zašto bi Marić rekao sve što zna, kad ga se već izravno nije pitalo, tim više što mu to ne bi išlo u prilog? A ne bi mu išlo, ne zato što bi se trebao sramiti onoga što je učinio – jer za to nema baš nikakva razloga – nego uslijed stvorenog manijakalnog medijskog ozračja u čijem je središtu transparentnost, ta novokomponirana, vrhovna moralna krjepost, u biti samo još jedan pendrek u bogatom arsenalu za discipliniranje nacionalne vrhuške. Tražiti potpunu transparentnost kao neupitnu društvenu normu u pokeraškoj igri s ciljem zadovoljavanja višeslojnih interesa – kako unutarnjih, tako i onih vanjskih, i to prvog geopolitičkog reda?… Za smijati se ili plakati? … Ma, oboje!

3 koraka za odstrjel

Da dogma o transparentnosti ne bude tek tigar od papira, brine se Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, uz međunarodne arbitraže i gospodarske bisere poput Petrokemije i Uljanika još jedan darak iz ostavštine Zorana Milanovića. Glavosjek se odvija u 3 koraka. Povjerenstvo igra ulogu porote koja utvrđuje sukob interesa ili štogod tomu nalik. Mediji još prije pravorijeka najavljuju, a po izricanju presude i potvrđuju kaznu. Naposljetku, od politike zahtijevaju da ju izvrši.

Za SDP-ove vladavine Dalija Orešković bi Milanovićevim ministrima propisala neku globicu reda veličine one za nepravilno parkiranje, što bi mediji prenijeli lijeno zijevajući, ne videći potrebu vijest do u besvijest ponavljati, a kamoli zahtijevati odstup s ministarske dužnosti. Dakle, stvar je okončana s prvim korakom. Do nagle evolucije, da ne kažemo revolucije, dolazi u procesu kontra Karamarka. Tu su ostvarena sva tri koraka – presuda za maštovito konstruirani sukob interesa bez mogućnosti žalbe, potom medijsko izricanje kazne (povlačenje s dužnosti), konačno, za izvršenje se pobrinuo partner u vlasti Most, zatvarajući tako “aferu” koju je sam inicirao. U slučaju Zdravka Marića provedena su tek prva dva koraka, dok je treći onemogućen još prilikom sprječavanja prvog pokušaja njegova svrgavanja, postupkom započetim riječima – “Molim tajnicu…”

Izostanak trećeg koraka jako svrbi i lijevo i desno krilo medijske commedie dell’arte. Režiseri drže oba krila na mizansceni samo kako bi stvorili privid raznolikosti. No, kad postane doista bitno, sva se ta silna različitost stisne u pet deka. Odatle zapomaganje Mostovih medijskih trbuhozboraca zbog nejednakog tretmana Karamarka i Marića, ojađenih prvo što im se katastrofična predviđanja oko Agrokora nisu ostvarila (a tko im je kriv kad gataju iz espressa, a ne iz turske kave kao profesionalke), a potom i jer im neprežaljeni ljubimci više nisu u ulozi dželata. Sad su odjednom strašno zabrinuti za Karamarka kojeg su, dok je bio u sedlu, ništa manje zdušno rušili nego Marića danas.

U zadnje vrijeme se ipak osjeća određeni pomak u radu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. U slučaju Karamarko, Povjerenstvo je sprječavalo da se hrvatski interes (dogovor s Mađarskom oko arbitraža) postigne, a sada, u slučajevima Marić i Dalić oko Agrokora, reagira tek nakon što je već ostvaren, preventivno djelujući kako se to ubuduće ne bi ponovilo.

Izbjeći sukob interesa u Hrvatskoj – u zemlji u kojoj se svi relevantni u svakoj branši poznaju – može samo onaj koji ispunjava dva uvjeta: da nikog ovdje ne poznaje i da su mu svi članovi šire obitelji izvan zemlje. Ukratko – samo potpun stranac nije u sukobu interesa. On ovdje nema ni sestre ni kuma, ali zato ima medije. Doduše, ne svaki, nego samo podoban stranac, nipošto Mađar ili Hrvat iz dijaspore. Pa onda neka takav i upravlja. U tome je sva logika, bit i smisao borbe protiv sukoba interesa. Riječ je zapravo o ne manje perverznoj inačici koncepta zapovjedne odgovornosti, epohalnog izuma slavnog haaškog sudišta. Uostalom, i služi istome – odstrjelu najboljih hrvatskih ljudi!

Logika primijenjena na onima koji su razminirali Agrokor, a koja tretira izvanredne okolnosti kao da su redovne potpuno zanemarujući kontekst, primjenjuje se već desetljećima i pri ocrnjivanju Domovinskog rata, ali i hrvatskog nogometa. Ima nešto krajnje dijabolično u tome da se najveći hrvatski uspjesi, u pravilu oni koji doista graniče s čudom, a napose ljudi zaslužni za njih, s tolikim žarom prikazuju posve izopačeno, u negativu. Pa izvuku naizgled potamnjeni djelić kako bi njime potpuno pomračili sjajnu, veličanstvenu cjelinu. Kao prvog u nizu, kroz “vrućeg zeca” su provlačili prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, najprije živog, potom mrtvog, naposljetku i spomenik mu. No, kad im baš svaki put kad Hrvatska uspije, uspijeva posijati razdor na isti kalup, je li baš samo do onih koji razdor siju? Ili ima nešto i u onima kojih se to sjeme prima?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari