Pratite nas

Kolumne

Zdravko Mršić: Dosta je unije!

Objavljeno

na

Hrvatski politički projekt

Svjetska politika je u novoj tranziciji, a Hrvatska stoji. Stoji i čeka. Hrvatska nije stajala i čekala u političkoj tranziciji ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatska je tad snažno provalila u budućnost. Narodi koji u burnim promjenama stoje i čekaju zaostaju i propadaju. Stoga se hrvatski narod mora ponovo okupiti u životnu zajednicu i ponovo probijati svoj put u budućnost.

Mršić

Sadašnje političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u cijeloj našoj vrsti je tako teško i opasno, da životne zajednice ili narodi moraju snažno odgovoriti na ozbiljne životne izazove. Vrsta je u velikoj civilizacijskoj preobrazbi. Vrsta je upala u tranziciju, koju je okinula globalizacija vrste. Preobrazba politike od prije nekoliko desetljeća bila je okinuta prestankom Hladnog rata, propašću socijalizma te prestankom podjele svijeta u političke i vojne tabore. Nova tranzicija je posljedica globalizacije.

Što se na Zemlji mijenja? Mijenjaju se vrsta Homo sapiens i uloga kapitala u njoj. Vrsta se mijenja, jer je na to sile nove prilike i okolnosti. Naša vrsta je biološko-kulturna vrsta. Čovjekovo tijelo se mijenja biološkom evolucijom: nastankom mutacija u rodnoj tvari pod pritiskom okolnosti i skupnom prilagodbom življa promijenjenim okolnostima. Nasuprot tomu, kulturna evolucija naše vrste odvija se smišljenom uporabom uma i domišljenim postupcima, koji su sračunati na skupno stvaranje blagostanja i na stjecanje zadovoljstva životom svih pripadnika vrste. Vrsta se mora mijenjati, kako bi sebi zajamčila dobru budućnost.

Kapital će se promijeniti prihvaćanjem odgovornosti za prostor i ljude. Kapital će se promijeniti pod pritiskom globalizirane vrste, u kojoj je kapital u minulim desetljećima putem slobodnoga svjetskog tržišta i samoživih korporacijastvorio politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos. Kapital je to napravio nakon što je vrstu ugurao u dva strašna svjetska rata, u kojima su mnogi narodi toliko stradali, da se više ne mogu oporaviti.

Kapital je tako postupao prema vrsti, jer se bio osilio i jer za svoje zle postupke nije bio kažnjen. Naša vrsta donedavno nije nimalo utjecala na procese koji teku u njoj. Ona jamačno ne upravlja ni svojom kulturnom evolucijom. Kapital je prava vlast nad vrstom, iako vrsti treba da sama vodi svoje poslove, prvobitno posao vlastite prilagodbe. Vrsta Homo sapiens je tijekom cijele civilizacije nad sobom imala vanjsku vlast.

Nad vrstom su dugo bili vladari, koji su imali tijelo, um i osjećaje, kakve su imali i njihovi podanici. Međutim, od početka Industrijske revolucije jaki strojevi i brza računala uvelike su dopunjavali ljudski rad i čovjekove umne sposobnosti. To je omogućilo, da se kapital proizvodnjom robe i pružanjem usluga za tržište nakuplja u dotad nezamišljivom stupnju i da dobrim dijelom ostajeslobodan.

Kapital – jedina istinska vlast

Golem, suvišan, bešćutan kapital postao je jedina istinska vlast u podijeljenoj vrsti. Kapital je zavladao državama, koje su od nacionalnih pretvorene u kapitalističke. Kapital je u raskomadanoj vrsti rabio i zlorabio kapitalističke države, kako bi iz narodaiscrpljivao zaradu, koja se reciklirala u više vlasti kapitala. U zoru globalizacije kapital jeposlovanje smišljeno, anašu vrstu nehotice počeo povezivati u cjeline. Kapital je vrstu i poslovanje podredio jednom, svjetskom slobodnom tržištu, a nacionalne države je toliko oslabio, da one više nisu u stanju ni za koga obaviti nikakav posao. Posao za kapital na tržištu obavljaju korporacije, a posao za životne zajednice vrste u njihovim životnim prostorima se ne obavlja.

Poslije prestanka Hladnog rata i osamostaljenja Hrvatske nositelji slobodnoga privatnog kapitala vidjeli su svijet kao jednostožeran, sa Sjedinjenim Američkim Državama kao političkim i vojnim uporištem kapitala. Kapital je nastojao izgraditi svoju hegemoniju ili postaviti „svjetski poredak“. Taj se poredak izrodio i morao se izroditi u politički, gospodarski, sigurnosni i ljudski kaos. U tom metežu zaostale su i počele propadati i same SAD, ali i Europa kao kontinent. Bitan vidik pobačenog svjetskog poretka bili su „multinacionalni aranžmani“, koji su svim političkim zajednicama nametali obveze i dužnosti, bez obzira na posljedice koje će trpjeti vrsta odnosno njezine životne zajednice i njezini pripadnici.

U te obvezujuće aranžmane spadaju Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni kazneni sud u den Haagu te područni aranžmani kao što su NAFTA u Sjevernoj Americi, a Atlantski savez i Europska unija u Europi.Administracija demokratskog predsjednika Baracka Obame nastojala je za kapital uvesti Transatlantsko trgovinsko i ulagateljsko ortaštvo (TTIP), koje namjerno nije bilo uključilo Rusku Federaciju i Transpacifičko trgovinsko ortaštvo (TTP), iz kojega je namjerno bila izostavljena NR Kina.

Nasreću, oba ortaštva su se izjalovila. Svrha multilateralnih aranžmana je sputati i zatući države povijesnih naroda ili životnih zajednica, kako one ne bi mogle same voditi svoje poslove i kako se ne bi mogle brinuti za prostor i za svoje ljude, koje kapital razbacujediljem tržišta. Njegova vlastoljubljivost navela je kapital da u vrsti napravi poredak, koji odgovara samo njegovim svrhama – njegovu daljnjem nakupljanju i osvajanju više vlasti – bez obzira na potrebe ljudi, naroda i cijele naše vrste.

Vrsta treba slobodu za evolucijsku prilagodbu, narodi suverenost, a ljudi mogućnost skupnog zadovoljenja životnih potreba. Nasreću, „svjetski poredak“ kapitala se izrodio u kaos, koji je osvijestio vrstu, probudio njezine narode i okinuo tranziciju u životni red, koji će uspostaviti sama vrsta i njezini narodi.

Jedan od razloga sloma nedovršene svjetske hegemonije kapitala je globalizacija vrste. Drugi razlog je iznenadna pojava Kine na svjetskoj pozornici. Globalnost vrste i prva pojava Kine u svijetu, kojim je Europa gospodarila stoljećima, međusobno su povezane. Kina nije smjela ostati u samoizopćenosti u svijetu koji se burno globalizirao. Kao najmnogoljudnija zemlja svijeta s državom povijesnog naroda starog dvadeset dva stoljeća Kina je samo svojim uključenjem u svijet destabilizirala i uklonila svjetsku hegemoniju kapitala.

Kina se ne može uklopiti u tuđu hegemoniju, a svoju ne kani uspostaviti. Kina nije bila kolonizatorica, ali su na njezinu tlu europske i druge sile imale kolonijalne posjede. Kina je razdoblje u kojemu se to događalo nazvala „Stoljećem poniženja“. Poslije Revolucije 1949. godine Kina je pedeset godina živjela u miru i uglavnom sama za sebe. Kina je u svijet unijela duh suradnje te duh poštivanja suverenosti drugih naroda i prihvaćanja njihove volje u postavljanju političkog sustava. Takav pristup Kine u raskoraku je s geopolitičkom praksom zapadnih sila, koje su znale samo za gospodstvo, pritiske, urote, ratove, izvedbe obavještajnih prevrata i za saveze uperene protiv trećih sila.

Vrsta već stoljećima trpi kapitalizam. Po tom pristupu uređenju odnosa u našoj vrsti imovina, sredstva za proizvodnju i zarada pripadaju pojedincima. Životnim zajednicama ne smije pripadati ništa. Nagomilani i usredotočeni kapital vlada osiromašenim i nemoćnim zajednicama, koje ovise o kapitalu. To kapitalu omogućuje daupravlja pojedincima, koje zajednice ne mogu ni zaštititi ni nahraniti. Ljudi žive, jer im kapital pojedinačno plaća rad. Golema većina ljudi svoj rad, znanje i vještine te svoju poduzetnost iznosi na tržište kao robu, iako mnogi ljudi žive mimo tržišta koje je napravio kapital. Kapital zabranjuje „crno“ i „sivo“ poslovanje: sve bi moralo biti na jednom tržištu, jer se tako kapital nakuplja samo u ruke koje imaju vlast.

Kapital je podizao ratove među državama

U kapitalizmu su novac i prirodni izvori također roba za preprodaju na tržištu. Roba su proizvodna poduzeća, banke te prometna, energetska i komunalna infrastruktura. Roba su ljudsko tijelo i izgled ljudi, istina i moral, politika i ljudskost. Kapital nema samo sredstva za proizvodnju, nego i sredstva za život vrste. Tržište je pod nadzorom slobodnoga privatnog kapitala, ali je ono iznad proizvodnog gospodarstva, a gospodarstvo je iznad naroda ili životnih zajednica vrste. Kao prava vlast nad vrstom kapital je od početka Industrijske revolucije potaknuo brojne revolucije u nacionalnim državama, kako bi u njima postavio političke sustave, koji dajukapitalu slobodu za nakupljanje i kolanje. Kapital je u istoj nakani podizao ratove među državama i osvajao daleke krajeve. Revolucije su jedna od posebnosti kapitalizma.

U kapitalizmu ne postoji suverenost naroda, prostora ili država. U kapitalizmu je svako zajedništvo nepoćudno, iako je zajedništvo i u našoj biološko-kulturnoj vrsti proizvod biološke evolucije. Narodi ili povijesne životne zajednice su za pismoznalce kapitalizma izmišljaj, ali su kapital i tržište za njih zbiljske vrijednosti. Iako je životno zajedništvovrsti prijeko potrebno, vrsta je u kapitalizmu raspršena u samožive pojedince, koji se moraju međusobno nadmetati da prežive te da u bescjenje nude svoj rad i svoje znanje. Kapital se trsi da tržište ljudima postane domovinom i zavičajem. Ljudi ne smiju pripadati nikomu i ničemu drugom: ni narodu ni prostoru ni vrsti.

Kapitalizam u ideologiji liberalizma ima svoju objavljenu svjetovnu vjeru. U kapitalizmu ljudi moraju vjerovati, da „nevidljiva ruka“ tržišta polako, ali dostižno poravna upadnu nejednakost u prihodu, bogatstvu i zadovoljstvu životom jedinačnih ljudi, koji su povezani samo tržištem. Kao nastavak protestantstva, racionalizma i prosvjetiteljstva liberalizam naučava potrebu samoživosti u vrsti Homo sapiens, koja je do uspostave civilizacije odnosno do uspostave vanjske vlasti nad vrstom njegovala zajedništvo i koja je trajala kao vrsta, jer se skupno hranila, branila i množila.

Liberalizam patvori ljudsku narav: on niječe pripadnost jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens. Po svojemu „životinjskom duhu“ te po neuklonljivom nagonu za gomilanje bogatstva i novca jedinačni ljudi navodno pripadaju vrsti Homo oeconomicus. Čovjek ne smije pripadati zemljopisnom ili životnom prostoru. Čovjek bi morao pripadati samo tržištu i to sve više kao potrošač, a sve manje kao proizvođač. Tržište je virtualan prostor, kojim su raspršeni pripadnici vrste. Tržište ljude ne povezuje, nego ih potiče na međusobno nadmetanje, a cijelu vrstu razdvaja od prirode i Zemlje. Kapitalizam treba vjernike, koji cijene i štuju stjecanje, a ne život. U kapitalizmu su „šolde sve“, a u vrsti nisu. U vrsti je život sve.

Vrsta se našla u nepodnošljivom stanju. Kapital je cijelu vrstu kao raspršene jedinke prisilno premjestio s njezine Zemlje, s njezinih zemljopisnih mjesta, iz životnih prostora njezinih zajednica u virtualanprostor tržišta. Vrsta je u „dijaspori“. U taj virtualni prostor pripadnici naše vrste donijeli su – kao nekad Židovi ili Armenci – samo svoje znanje, vještine i radnu sposobnost. Čak su iz pravog zavičaja pošli bez gotovine. Iza sebe su ostavili sve životne izvore potrebne za trajanje vrste. Nasilje koje je kapital izveo nad vrstom lišio je vrstu mogućnosti prilagodbe okolnostima, koja svakoj biološkoj vrsti jamči opstanak.

Svezani iza rešetaka

Svjetsko slobodno tržište na koje su jedinačno dovedeni ili izvedeni pripadnici naše vrste nije usađeno u vrstu kao što su prijašnja mjesna tržišta bila usađena u mjesna gospodarstva i u životne zajednice. Vrsta se našla svezana iza rešetaka tržišta, koje je iščašeno iz života. Vrsta se našla raspršena na pučini tržišta.

Njezini pripadnici nisu međusobno povezani, a kapital u svojoj slobodi kolanja redovito zanemaruje mnoge dijelove tržišta, koji prestaju biti izdašni za nakupljanje kapitala te u kojima posljedično nema posla za ljude i obitelji. Stoga su milijarde ljudi nakon tisućljeća sjedilačkog života na Zemlji prisiljene voditi nomadski, lutalački život. To je potrebno kapitalu. Vrsta je kao izgubljena na pučini svjetskog tržišta.

Dodatno svemu, kapital je i u virtualnom prostoru koji je sam domislio i izgradio napravio kaos, u kojemu se više ni on sam ne snalazi. Kapitalističke proizvodne korporacije i financijske ustanove, koje idu za naglom, kratkoročnom zaradom, učinile su kapitalizam neodržljivim. Kapitalizam se pokazuje manje otpornim od povijesnih životnih zajednica, koje – iako su prognane na svjetsko tržište – uviđaju da je obećanje liberalizma puka opsjena.

Vrsta će se za sebe pobrinuti. Snaga vrste je u zajedništvu. Naša biološko-kulturna vrsta koja se i prije kapitalizma i prije civilizacije mijenjala i razvijala putem uporabe uma, uvidjela je ne samo stanje u kojemu se našla, nego i uzroke svojeg stanja. Tržište i trgovanje ne jamče ni mir među narodima i u narodima ni zaštitu životnih zajednica ni blagostanje za ljude i obitelji. Vrsta treba svoje poslove uzeti u svoje ruke i sama probijati put u budućnost. Vrsta ne može dugo trajati na način kako sad traje. Vrsta i kapitalizam ne mogu biti zajedno na Zemlji. Neka kapital i vrsta Homo oeconomicuspokušaju napraviti carstvo slobodnog trgovanja na Marsu.

Dvije pojave učinile su više od drugih, da vrsta uvidi kamo bi je dovelo daljnje održavanje kapitalizma odnosno gospodstva kapitala nad ljudima, životnim zajednicama i našom vrstom. Jedno je propadanje SAD, koje su poslužile kapitalu da uspostavi svjetsko tržište protiv volje ostalih naroda i da nastoji uspostaviti svjetsku hegemoniju. Drugo je postavljanje veličajne prometne infrastrukture,koja će povezati ljude i poslovanje na trima kontinentima.

Jedan (gospodarski) pojas i jedan put te Pomorski put svile za dvadeset prvo stoljeće ne postavlja kapital, nego povezane države povijesnih životnih zajednica Azije i Europe. U postavljanju bitnog dijela buduće svjetske kopnene i morske prometne infrastrukture sudjeluje osam država, koje imaju ukupan zemljopisni prostor od gotovo 35 milijuna četvornih kilometara i više od tri milijarde stanovnika. Sjedinjene Američke Države, koje su bile političko i vojno uporište svjetske hegemonije kapitala,od ostalog svijeta ostat ćeodvojene oceanima. Američki prirodni plin će se zauvijek morati kapljiti.

Politička tranzicija iz kapitalizma u politizam već je počela. To se dobro vidi po držanju, djelovanju i govoru ustaljenih zapadnih političara. Oni nisu ni sposobni ni osposobljeni narodima i vrsti politički govoriti za novo vrijeme. Oni žive u prošlosti, nemaju nikakvu političku snagu, nastoje spasiti kaos koji su sami pomogli stvoriti. Mnogi zapadni političari izgubili su se i kao ljudi. Oni su radili i govorili tako, kako su im savjetovali pismoznalci kapitalizma. Oni nemaju ni vlastitu političku zamisao ni političku riječ za novo globalno vrijeme. U zapadnom političkom prostoru uistinu se nakupio „krupan otpad“.

U narodima koji su se oduprli svjetskoj hegemoniji kapitala predvodnici rade dobro i korisno. Oni i govore dobro i korisno, a ne samo „politički ispravno“. Neki veliki stari narodi uistinu predvode svijet u budućnost. Njima su se u brizi za svoje narode pridružili i neki srednjoeuropski i sredozemni političari. Američki predsjednik Donald Trump nastoji svoju zemlju – America First! – povesti u budućnost: SAD su uvidjele kako su prošle služeći kapitalu u uspostavi pobačene hegemonije kapitala. „Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!“

Novi svijet se već javlja

Novi svijet se već javlja. Globalizacija vrste je ključan, presudan događaj cijelog trajanja naše vrste. Promjene koje nosi globalnost vrste su ozbiljne i imat će dugoročne, evolucijske posljedice. Globalizacija će okončati civilizaciju kao što je civilizacija okončala izvorno zajedništvo vrste prije šest tisuća godina.

Globalizacija vrste pokazat će se mnogo važnijom od pojave civilizacije. Vrsta u novim, burnim promjenama treba naći pravi način uskladbe s novim prilikama, koje će stalno izvirati iz same vrste i otkriti način prilagodbe novim okolnostima u njezinu okolišu. Pravi način prilagodbe i pravo sredstvo promjene vrste bit će obnova zajedništva u vrsti, koje su zatrle civilizacija općenito i civilizacija kapitala posebno.

Zajedništvo će osposobiti vrstu da sama obavlja svoj posao. Prijeki posao za vrstu i za njezine povijesne životne zajednice je uklanjanje općeg kaosa koji je u vrsti stvorio neodgovorni kapital. Vrsta, njezine životne zajednice i jedinačni pripadnici vrste trebaju preuzeti odgovornost za život u vrsti, koja uključuje odgovornost za prostor i za ljude.

Ljudski posao za povijesne životne zajednice ili narode obavljat će njihove države. Stoga je prvi posao u vrsti ukloniti kapitalističku državu, koja se brine samo za probitke kapitala. Narodi od kapitala trebaju preuzeti svoje države. Narodi ujedno trebaju početi jačati svoje države, kako bi one postale sposobnima obavljati posao za vrstu. Kapital je namjerno slabio nacionalne države. (Karl Marx je predviđao, da će nacionalne države usahnuti.)

Slabe države ne mogu dobro obaviti posao za narod. Jaka država je zaštitnica, a ne neprijateljica naroda. Jedino jaka država može pravo usmjeravati daljnju kulturnu evoluciju vrste. Jaka država ne počiva na nasilju vlasti kakvo je provodio kapital, nego na političkom sustavu sročenom za obavljanje posla životnih zajednica te koji je usto primjeren prilikama i okolnostima. Sve države trebaju biti jake koliko to treba njihovim narodima, kako bi oni mogli dobro obavljati ljudski posao. Jake države su potrebne i za uklanjanje iz vrste meteža, koji su stvorili kapital, kapitalizam i tržište.

Kako bi uklonile stvoreni opći metež, države povijesnih naroda trebaju biti sposobne za suradnju „države i države“. Slabe države i nesređene životne zajednice ne mogu mnogo ponuditi državama, od kojih očekuju uzajamnu, bilateralnu suradnju. Opća suradnja „države i države“omogućit će zamjenu sadašnjeg općeg meteža životnim redom.

Vrsti ne treba prisilan „svjetski poredak“, kakav je doveo do sadašnjeg kaosa u svijetu. Vrsti je dostared. Vrste života kakva je i vrsta Homo sapiens ne podnose „poredak“. U njima se može uspostaviti samo unutarnji red. Red u ostalim vrstama počiva na ponašanju, koje je urođeno u jedinke. U vrsti Homo sapiens red se može uspostaviti samo predanim uzajamnim ugađanjem ponašanja jedinačnih ljudi i uzajamnom uskladbom postupanja političkih zajednica.

Suradnja „države i države“

Suradnja „države i države“ ili bilateralna suradnja ostavlja svakoj životnoj zajednici ili narodu i svakoj nacionalnoj političkoj zajednici ili državi mogućnost da sama odlučuje o svojim poslovima. U globalnoj vrsti ne smije biti „multinacionalnih aranžmana“, koji sprječavaju države da same odlučuju o svojoj budućnosti.

U dosadašnjim „multinacionalnim aranžmanima“ odluke koje su obvezivale sve države uvijek je donosio „netko treći“, netko bezimen ili kapital. Tko odlučuje u Europskoj uniji? Suradnja „države i države“ pruža državama i njihovim životnim zajednicama mogućnost odlučivanja, ali one suradnjom i voljno preuzimaju odgovornost. U globalnoj vrsti odgovornost mora biti razdijeljena, raspačana ili distribuirana po životnim zajednicama odnosno po životnim prostorima. U kapitalizmu kapital je uzeo vlast, ali je odgovornost ostavio tima koji nemaju i koji ne mogu.

Opća suradnja životnih zajednica koja u vrstu treba uvesti red, a time i jamčiti mir u svijetu mora počivati na suverenosti naroda ili političkih zajednica. Poštivanje tuđe suverenosti veliki je ulog svake države u međusobnu suradnju država. Poštivanje suverenosti drugih naroda jača uzajamno povjerenje, bez kojega nema suradnje. Za dobru suradnju među životnim zajednicama potrebno je da svaka zajednica bude zaštićena. Suverenost pomaže narodima da se sami štite, ali dobra suradnja „države i države“ pomaže zaštiti životnih zajednica. Konačno, presudan čimbenik suradnje je blagostanje životnih zajednica. S jedne strane, blagostanje pruža mogućnost za suradnju, a s druge strane dobra suradnja povećava blagostanje naroda.

Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine temelj suradnje među životnim zajednicama; stvaraju podlogu za unošenje reda u vrstu; i promiču mir u vrsti. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine narode slobodnima za otvorenu i iskrenu suradnju. Suveren i zaštićen narod, koji uživa blagostanje ne mora se upuštati u nasilje, rat, kolonijalizam, imperijalizam, obavještajno potkopavanje tuđih životnih zajednica ili u nametanje svoje volje drugim političkim zajednicama bilo kojim načinom ili sredstvima. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda oslobađaju vrstu.

Velika tranzicija u koju je globalizacija uvela našu vrstu okončat će civilizaciju kapitalizma, u kojoj je čovjek bio robana tržištu. U tranziciji vrste iz kapitalizma u politizamčovjek će se iz podanika vlasti, iz radnika na prisilnom radu i iz sluge kapitala pretvarati u stvaratelja. Čovjek se u tranziciju upušta iz nužde opstanka i iz potrebe da spasi svoju vrstu života. Naša vrsta – koja se namnožila preko svake mjere i koja je stiješnjena na konačnoj Zemlji – izlaže se velikom naporu.

Prilagodba globalnim prilikama i okolnostima je izazovan posao. Međutim, pripadnici životnih zajednica kao sastavnica vrste obavljat će očekivani teški posao skupno. Taj posao će biti iznimno kreativan, jer se neće obavljati ni po čijem predlošku ili zapovijedi. Posao vrste sastojat će se u slobodnoj proizvodnji više života u vrsti odnosno više života u ljudima, a ne u prisilnoj proizvodnji robe za tržište. Vrsta je takav posao obavljala jednako slobodno i kreativno i prije pojave civilizacije. Tranzicija iz kapitalizma u politizam vratit će čovjeka s tržišta u njegovu vrstu.

Globalizacija mijenja životnu geografiju

Globalizacija mijenja životnu geografiju Zemlje. Izmjera ukupnog životnog prostora vrste izgrađenog na zemljopisnom prostoru ili na plohi Zemlje dosad se obavljala uporabom „polarnog“ ili stožernog sustava, u ishodištu kojega je bio usredotočeni kapital. Mjesta u životnom prostoru obilježavana su (1) stupnjem privrženosti životnih zajednica načelima liberalizma i (2) mjerom u kojoj je oslabljena nacionalna država.

Globalnost vrste prisiljava narode da se oslobode stege svjetskog tržišta te da u slobodi postavljaju potpunu i neprekidnu zemaljsku mrežu posvemašnje suradnje „države i države“. Sadašnja prometna i komunikacijska tehnologija omogućuju svakom paru država – koliko god one bile zemljopisno udaljene jedna od druge – da uspostave uzajamnu suradnju odbacujući i najmanju mogućnost sudjelovanja naroda u „višenacionalnim aranžmanima“ kakvi su Europska unija ili Svjetska trgovinska organizacija. „Višenacionalni aranžmani“ krnje i oduzimaju suverenost naroda, a suverenost naroda je jedan od stupova suradnje „države i države“ te mira u vrsti.

U životnoj mreži ili u životnom moru posvemašnje suradnje suverenih životnih zajednica svaki pripadnik vrste bit će slobodan živjeti na bilo kojem mjestu ili sinapsi mreže suradnje. To će čovjek uistinu moći, ako kao osoba preuzme svoj dio odgovornosti za prostor te ako kao vidike svojeg sustava uvjerenja prihvati (1) poštivanje života kao jedine prave vrijednosti u vidljivom svijetu i (2) pripadnost samo vrsti Homo sapiens i mjesnom životnom prostoru, u kojemu se nađe i koji je pripravan dograđivati u zajedništvu. Poštivanje života i pripadnost samo vrsti i mjesnom životnomprostoru temeljne su zasade sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens.

Velika tranzicija donijet će prestanak liberalizma kao objavljene svjetovne vjere kapitalizma. Liberalizam je ljudima neprekidno obećavao život u dosežnoj budućnosti za razliku od sakralnih vjera, koje obećavaju život u vječnosti. Sustav uvjerenja za vrstu jamči ljudima život u sadašnjosti. Iako naša vrsta raspolaže pojmom vremena pa se ljudi moraju pripravljati za budućnost, čovjek je ipak pripadnik biološko-kulturne vrste pa mora redovito zadovoljavati životne potrebe u sadašnjosti. Tranzicija u politizam donijet će blagostanje, ali samo putem zajedništva u temeljnim, mjesnim životnim zajednicama i putem pune suradnje „životne zajednice i životne zajednice“. Djelatna izvedba Velike tranzicije prvobitno je posao povijesnih naroda ili uvriježenih životnih zajednica.

Veliki posao koji u Velikoj tranziciji čeka sve životne zajednice vrste čeka i hrvatski narod. Taj nas posao čeka nakon što smo morali voditi Domovinski rat u vrijeme tranzicije iz socijalizma u kapitalizam mnogih povijesnih narode Europe. Taj su nam rat nametnuli Srbi, koji se nisu mogli pomiriti s gubitkom nadzora nad „multinacionalnim aranžmanom“ zvanim Jugoslavija. Jugoslavija je nestala zahvaljujući političkom djelovanju hrvatskog naroda. Hrvatski narod se pri slamanju bivše političke tvorevine vodio hrvatskom povijesnom političkom mišlju, po kojoj Hrvatska treba biti samostalna, neovisna te da se ne smije vezati uz velike sile niti pripadati suprotstavljenim taborima država i „višenacionalnim aranžmanima“.

U sadašnjoj Velikoj tranzicij i pred hrvatskim narodom stoji posao obnove suverenosti, koja je na prijevaru privremeno prepuštena Europskoj uniji; čuvanja ili zaštite hrvatskog povijesnog prostora i ljudi na njemu; te stvaranja blagostanja za hrvatske obitelji. To je posao koji čeka i sve druge narode. Međutim, kako bismo uspjeli obaviti te teške zadaće, moramo ojačati hrvatsku državu, jer je država svakog naroda njegovo jedino sredstvo za obavljanje skupnoga narodnog posla.

Stoga hrvatski narod treba u svojoj državi, koju je mukotrpno obnovio poslije prestanka Hladnog rata, sam postaviti politički sustav koji će hrvatskoj državi dati snagu dovoljnu, da može dobro obavljati posao za narod. Hrvatska država treba čuvati hrvatsku suverenost, štititi hrvatski prostor i hrvatski narod te jamčiti narodu blagostanje. Tako će hrvatski narod moći slobodno s ostalim jednako suverenim i zaštićenim narodima njegovati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“.

Kako bi mogao obaviti težak posao koji stoji pred njim, naš narod se prvo mora okupiti oko nove hrvatske politike i oko posla koji stoji pred njim u sadašnjoj Velikoj tranziciji, koja ne čeka nijedan narod da jojse priključi. Narodi se okupljaju oko skupnog posla, oko politike i oko jasno izrečene političke ideje ili zamisli.

Sadašnja hrvatska politika ne okuplja hrvatski narod i nije ga u stanju okupiti, iako narod pokazuje želju i potrebu da se okupi. To su pokazala dva nedavna primjera donedavno neviđenog okupljanja Hrvata. Kad se ne mogu ili se još ne smiju okupljati oko politike, Hrvati su se okupili oko hrvatskogsporta i oko hrvatske glazbe te oko jakih ljudi u tim područjima života naroda.

U spomenutim primjerima razvikani hrvatski političari nisu predvodili narod, nego su ga slijedili. Narod je potrebu okupljanja pokazao i odzivom na referendum o promjeni hrvatskog izbornog sustava. Sadašnji hrvatski uspostavljeni političari nisu u stanju povezati naše ljude i naš okupiti narod, jer vode europsku, a ne hrvatsku politiku. Europska politika odbijaod sebe sve narode Europe.

Spomenuti primjeri su pokazali, da se hrvatski političari – kao i glavnina uspostavljenih zapadnih političara –bave politikom prošlosti. Oni nemaju političku zamisao za novo vrijeme Velike tranzicije. Oni nemaju narodu što reći pa su politički zanijemjeli.Hrvatski uspostavljeni političari trate narodu i Hrvatskoj dragocjenu vrijeme. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin kaže, da opće promjene u svijetu i nakupljanje tehnologije teku dramatično brzo: „Tko se uspije zadržati na tehnološkom valu jurnut će naprijed. Tko ne uspije potonu će i utopiti se u tom valu.

Tehnološko zaostajanje i tehnološka ovisnost očitovat će se u smanjenju zaštite Rusije i njezine gospodarske učinkovitosti te konačno u gubitku suverenosti.“ Predsjednik Putin očito zagovara potrebu „permanentne političke evolucije“. Kad narodi zaostanu zbog vlastitog samozadovoljstva neizbježnima postaju političke revolucije. Političku revoluciju trebaju izvesti mnogi europski narodi, a Hrvati je trebaju ponovo izvesti.

Od 1990. do 1992. godine Hrvati su se otresli jugoslavenske države i odrekli socijalizma. Time su Hrvati napustili i dotadašnju politiku i dotadašnji sustav uvjerenja. To su napravili pod predvodništvom Franje Tuđmana uz geslo: „Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!“ Sad se hrvatski narod treba otresti Europske unije i odreći kapitalističke države.

Narod treba odbaciti i dosadašnju, europsku politiku i opaku ideologiju liberalizma, po kojoj narodi ne smiju imati suverenost ni u vlastitoj državi. Zato brojni europski narodi predvođeni novim političarima već podižu svoje političko-ideološke revolucije. U Hrvatskoj se predvodnici očekivane političke revolucije još nisu oglasili, ali narod očekuje da geslo revolucije bude: „Dosta je Unije!“ Europska unija je u Hrvatsku unijela i hrvatskom narodu nanijela veliko zlo.

mr. sc. Zdravko Mršić / HKV

 

Željko Pervan: Europska unija je debela laž, horor je pasti pod njihovu kapu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari