Pratite nas

Kolumne

Zdravko Mršić: Samouništavanje i novi početak Europe

Objavljeno

na

Novi početak Europe?

Europa se ne snalazi u globaliziranom svijetu. Ona se teško prilagođuje promjenama koje nosi globalnost naše vrste. Globalnost je viša sila nad narodima.

Europa kao kontinent, ako se iz nje politički izuzme Rusija, vidno propada. Nije riječ samo o zaostajanju europaeuropskoga gospodarskog rasta za gospodarskim rastom ostalih područja svijeta. Europa, koja je do Prvoga svjetskog rata bila gospodaricom svijeta, izgubila je i sve više gubi politički utjecaj te važnost u pitanjima zaštite i sustava uvjerenja. Europa se ne snalazi ni u poslu postavljanja i preobrazbe političkog sustava ili njegove prilagodbe zahtjevima globalizacije.

Europa je odustala od politike, a Europska unija, koja je narodima uzela suverenost i predala je svjetskom slobodnom kapitalu i svjetskom tržištu, nije u stanju suvereno nadzirati svoj prostor te voditi ljude i narode na njemu. Europska unija koja sama nema suverenost te koja ne želi i ne smije preuzeti odgovornost za Europu, nema vlast i političku silu, kojima bi obavljala teške zadaće, koje joj je nametnula globalnost vrste Homo sapiens. Europa će propasti, ako Europska unija ne zaustavi njezino propadanje vraćanjem suverenosti i društvene dinamike svojim narodima ili životnim zajednicama.

Posebnost Europe kao kontinenta

Europa je kontinent, koji od ostalih kontinenata nije odvojen samo oceanima, morskim tjesnacima ili kopnenim prevlakama. Ona je od Azije odvojena samo crtom proizvoljno povučenom na kopnu.

Europa je drugi najmanji kontinent, a ako se izuzmu europski otoci i veliki europski poluotoci Europa je najmanji kontinent Zemlje. Ipak, po izgrađenosti životnog prostora odnosno po bogatstvu stvaranom po čovjeku po četvornom kilometru zemljopisnog prostora Europa prednjači pred ostalim kontinentima.

Umjesto motriteljske znanosti drevnog svijeta Europa je stvorila istraživačku i eksperimentalnu znanost. Uporabom Povijest Europauvijek nove tehnologije utemeljene na znanosti europske sile skupno su bile gospodaricama svijeta.

Europsko pučanstvo bilo je podijeljeno u velika carstva te na male narode, koji su trajali uz rubove ili između carstava. Židovska Dijaspora je od starine „raspršena“ Europom, koja joj je bila postala drugom domovinom, ako dijaspora može imati domovinu.

Europa je jedini kontinent u kojemu se stoljećima bez predaha nakupljao slobodan kapital, koji se mjesnim ulaganjem ne želi vezati uz rad, prostor i potrošnju. Europski slobodan kapital napravio je kapitalističke države, kao sredstvo svojeg daljnjeg nakupljanja.

Europa je prestala ratovati istom nakon što je ona sama izumila i proizvela nuklearno oružje. Europa je kolijevka brojnih svjetskih ideologija te ideje napretka, jer su prije uspona Europe vlastima i narodima bili važni veličina zaposjednutog prostora i trajanje države te život naroda, a ne „napredak“.

Europa je nasuprot zamisli o evoluciji vrsta putem njihove prilagodbe životnim okolnostima došla do „eshatološke“ ideje o hodu „čovječanstva“ prema konačnim vremenima po općim pravilima, koja naša vrsta dužno slijedi. Europski teolozi, ideolozi, filozofi i znanstvenici zagovarali su postojanje unaprijed danih pravila i zakonitosti razvitka „čovječanstva“.

Uloga i stanje podijeljenog kontinenta

Europsko pučanstvo još uvijek je podijeljeno u povijesne narode. Povijesni zemljopisni prostori europskih naroda razlikuju se po veličini i po položaju unutar Europe. Europski narodi razlikuju se i po veličini svojeg pučanstva, ali još više po svojem povijesnom iskustvu. Ukupno europsko pučanstvo, ali i jedinačni narodi nastali su u neprekidnim valovima doseljavanja tuđih ljudi. Unutarnja kohezija naroda počivala je prvobitno na zajedničkom jeziku te na potrebi skupnog opstanka, razvitka i zaštite životne zajednice na zaposjednutom zemljopisnom prostoru. To je obično bivalo u nadmetanju s obližnjim narodim, ali i s narodima koji su u Europu provaljivali iz dalekih krajeva svijeta. Europa je istom u Renesansi počela preseljavati ili presađivati svoje pučanstvo na daleke kontinente i daleka velika otočja.

Uspon Europe nad ostale kontinente svijeta bio je utemeljen (1) na endemnom nakupljanju kapitala, koje i kakvo nije zabilježeno na ostalim kontinentima, na kojima su bili važni trajanje zajednica i život ljudi; te (2) na razvitku znanosti, osnivanju i radu sveučilišta i na unapređenju tehnologije, koja je bila prvobitno utemeljena na znanosti. Kapital i razvijena tehnologija omogućili su pokretanje Industrijske revolucije, koja je pojačala nakupljanje kapitala u dotad neviđenoj mjeri, potpunu kolonizaciju svijeta i njegovu labavu globalizaciju putem uporabe ugljena i vodene pare.

Budući da se Europa politički sastojala od velikih sila i malih naroda, u njoj se neprestance ratovalo za osvajanje dodatnog zemljopisnog prostora ili za bolje nakupljanje kapitala ili bogatstva. Europa je uzela vjeru kao ideologiju država ili kapitala. Od Kasne renesanse Europa je imala tri vjere: pravoslavlje kao političku ili državnu vjeru, protestantstvo kao vjeru kapitala i katolištvo kao nadnacionalnu i nadtržišnu vjeru puka. Europa je od Srednjeg vijeka do Drugoga svjetskog rata prolazila „razdoblje zaraćenih država“, kakvo je bilo u drevnoj Kini prije nego što se ona ujedinila u Središnju Kraljevinu. Europa je davala veću važnost vjeri, nego politici zbog potrebe otpora Arapima, Seldžučkim Turcima i Osmanskim Turcima koji su islam njegovali kao ideologiju vlasti.

Europa se nije znala deideologizirati kao što je to učinila carska Kina pa su europske ideologije razbuktale nacionalne prijepore u otvorene ratove među državama, koje su na raspolaganju imale oružja golemih razornih mogućnosti, kao što su topovi, tenkovi, brodovi, podmornice, rakete i zrakoplovi. Države su imale ubojita sredstva, kao što su prodorna zrna, granate i bombe te kemijsko, nuklearno i biološko oružje za uništavanje mnoštva. Europa je „razdoblje zaraćenih država“ zaključila bez europskog pobjednika, koji bi – kao što se dogodilo u drevnoj Kini – bio sposoban od Europljana stvoriti narod. Europa je iz Drugoga svjetskog rata izišla s narodima koji se nikad neće biološki oporaviti i s kapitalističkim državama, u kojima su narodi uspostavili različite političke sustave. U minulom svjetskomu ratu najviše je stradao njemački narod, koji je izgubio i volju za množidbu pa se pučanstvo Njemačke popunjava seobom naroda u tu zemlju.

Poslijeratna obnova i nova okupacija Europe

Europa je 1945. godine bila pobijeđena, podijeljena nadvoje i zaposjednuta. Sve zaraćene europske države osim Sovjetskog Saveza i Ujedinjene Kraljevine bile su potučene na bojištima bilo na početku bilo na kraju rata. U Britaniji je na izborima u lipnju iste godine bila temeljito potučena vlast koja je vodila rat. (Rezultat izbora koji su doveli na vlast Laburiste Clementa Attleeja objavljeni su tijekom Konferencije u Potsdamu, koja je trajala od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine, pa je Winston Churchill napustio Potsdam 26. kolovoza, ali je ondje ostao novi premijer Attlee.) Sve zaraćene zemlje podnijele su goleme ljudske žrtve i pretrpjele teško razaranje prometne infrastrukture, tvornica, poslovnih zgrada, škola, bolnica, zatvora te stambenih kuća i stanova. Jedini svjetski i europski pobjednici bili su Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države, a jedinom europskom pobjednicom postala je komunistička Jugoslavija Hrvata Josipa Broza.

U geopolitičkoj zbrci u SAD, koje je iznenadilo sovjetsko zaposjedanje dobre polovice Europe i velikog dijela Njemačke, SAD nisu od prve zauzele stav prema dotadašnjem savezniku Sovjetskom Savezu, prema potučenom Japanu i prema slomljenoj Njemačkoj. Nastalu zbrku, djelomice prouzročenu smrću američkog predsjednika Franklina Roosevelta u travnju 1945. godine, najbolje pokazuje sklapanje u ožujku 1947. godine obrambenog Sporazuma u Dunkirqueu između Francuske i Britanije, koji je bio sračunat na suzbijanje očekivane nove njemačke agresije. Međutim, koncem 1946. godine uobličena je nova američka strategija prema Europi i Japanu.

U lipnju 1947. godine najavljen je Program za obnovu Europe (Marshallov plan). Program je bio vrijedan tadašnjih 13 milijardi američkih dolara (u današnjem novcu oko 140 milijardi dolara). Program se počeo provoditi u lipnju 1948. godine. Tako je počela obnova europskog, ali prije svega njemačkog gospodarstva. U travnju 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, kojim je potvrđeno novo, trajno američko vojno zaposjedanje Zapadne Europe. Budući da je NATO imao i važnu političku ulogu, došlo je de facto do uspostave američke političke hegemonije u Zapadnoj Europi, kojoj je putem američkih privatnih ulaganja u europsko gospodarstvo dodana i financijska hegemonija.

Europa se počela obnavljati uz izdašnu pomoć SAD, ali i u punoj suradnji ranije najrazvijenijih europskih kopnenih država. Dana 9. svibnja 1950. godine francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman objavio je Deklaraciju o potrebi područnog povezivanja država, „kako bi mogući budući rat Francuske i Njemačke bio ne samo nezamišljiv, nego i stvarno nemoguć“. Pariškim sporazumom 6. travnja 1951. godine uspostavljena je Europska zajednica za ugljen i čelik, koja je koordinirala iskorištavanje najvažnijih prirodnih sirovina unutar šest zapadnih europskih država. Utemeljena zajednica bila je zapravo kartel zapad-noeuropskih korporacija, u kojemu se izbjegavalo međusobno nadmetanje. Takve kartele u Njemačkoj je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća uspostavljao carski kancelar Otto von Bismarck. Kartel kakav je uspostavljen 1951. godine neuspjelo su nastojali uspostaviti njemački i francuski industrijalci početkom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u političkoj i strategijskoj zbrci koja je nastala nakon Pravoga svjetskog rata. Oni se nisu obazirali na političke prijepore francuske Treće republike i njemačke Vajmarske republike. SAD su i tad poduprle obnovu i njemačkog i francuskog gospodarstva. SAD su poslije oba svjetska rata i poslije Hladnog rata nastojale uspostaviti hegemoniju u najmanju ruku nad Europom.

Četvrt stoljeća od 1945. do 1970. godine naziva se „zlatnim razdobljem kapitalizma“, ali je u tom razdoblju posijano sjeme kukolja, iz kojega je izrastao financijski kapitalizam. Po Sporazumu iz Bretton Woodsa napravljenom u kolovozu 1944. godine, države su mogle spriječiti ulazak tuđeg financijskog kapitala. Tad su se dopuštala samo industrijska ulaganja („u ledinu“). Američke korporacije koje su izdašno ulagale u europsku industriju nisu plaćale porez na zaradu ni u SAD ni u Europi. Pojavio se slobodan kapitala u obliku takozvanih eurodolara. Financijske ustanove u londonskom Cityju iskoristile su novi slobodan financijski potencijal i počele financijska ulaganja. U kolovozu 1971. godine predsjednik SAD Richard Nixon raskinuo je svezu američkog dolara i zlata te ukinuo obveznu pretvorbu dolara u zlato. On je time ponovo odriješio kapital od rada, prostora i domaće potrošnje. Otad je počela proizvodnja, tiskanje ili kovanje novca u američkom (privatnom) financijskom sektoru.

U kasnijoj digitalnoj, biotehnološkoj i financijskoj revoluciji, koja je bila odgovor kapitala na Veliku recesiji od konca šezdesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, transatlantski slobodan kapital pretvorio je suverene države zapadne Europe u kapitalističke, tržišne tvorevine bez suverenosti. Neposredno poslije prestanka Hladnog rata i razdruživanja Sovjetskog Saveza (25. prosinca 1991. godine) Europska gospodarska zajednica je u žurnom postupku pretvorena u Europsku uniju (7. veljače 1992. godine). Eu-ropska unija je idealna, „savršena“ – kako je američki ustav nazvao američku političku zajednicu – kapitalistička država ili tvorevina bez suverenosti, koja bi bila utemeljena na prostoru i narodu. Unija stoji na usluzi kapitalu, ali ne i svojim narodima. U Uniji je kapitalizam potpuno istisnuo politizam, koji je postojao u Europskoj gospodarskoj zajednici, koja je povezivala države, u kojima se mogla provoditi politička volja naroda.

Neosporno je to, da je u postupku oduzimanja suverenosti članicama Europske unije vidnu ulogu imala Dijaspora, kojoj ne odgovara suverenost država i naroda, jer je svoju političku sila uvijek temeljila na slobodnom kapitalu. Međutim glavni čimbenik u pretvorbi EEZ-a u EU bile su SAD, koje su u nizu uspjelih ili neuspjelih poteza nastojale potpuno politički i gospodarski zavladati europskim prostorom, europskim tržištem i europskim narodima. U taj niz svako spadaju ponovno ujedinjene Njemačke, pretvorba EEZ-a u EU, uvođenje eura kojim je državama oduzeta monetarna suverenost te pokušaj prekrivanja SAD i Europske unije Prekoatlanstkim ortaštvom za trgovinu i ulaganje (TTIP). Ujedinjena Njemačka postala je sredstvom slobodnog kapitala za obavljanje „prljavog posla“ podjele Europe, izolacije Rusije i stvaranja sekundarne hegemonije u Europi, koju se donedavno moglo nazivati Četvrtim Reichom.

Europska unija se na pogrešan način prihvatila europejstva. Sadašnji europeizam olakšava korporacijama unutareuropsku prodaju proizvoda i usluga, ali on ne nosi korist ljudima većom potražnjom rada. Sadašnje gospodarsko europejstvo vodi izvozu kapitala i radnih mjesta, umjesto da promiče izvoz proizvoda i prikladnih usluga. Skučena unutareuropska poslovna dinamika ne jamči zaštitu europskih radnih mjesta od snažne proizvodnje i nametljive prodaje izvaneuropskih korporacija. Američki prijedlog za stvaranje pobačenog TTIP-a bio je prihvaćen u Europi kao proširenje europskog tržišta za njemačke proizvode na SAD (i Kanadu). Može li se zamisliti buran rast kineskog gospodarstva minulih desetljeća na osnovi prodaje kineskih proizvoda i usluga samo na azijskim tržištima? Europejstvo Europske unije sputava europske narode i njihovu poslovnu dinamiku, kao da poslovanje u vrsti Homo sapiens nije globalizirano. Europska unija ne prodaje europske proizvode, ali svojim članicama nameće monetarnu stegu, koja koči širenje njihovih gospodarstava. Europske države sposobne su gospodarski surađivati sa svakom državom svijeta. Europska unija je sredstvo podjele globalizirane vrste Homo sapiens. To su i ostale nadnacionalne tvorevine i instalacije.

Potpomognuta smrt Europe

Visinski, satelitski snimci političkog stanja Zemlje pokazali bi, da se jasno vide sva njezina kopna i sva mora osim Europe. Europu su prekrila i pritisnula dva teška oblaka, pod kojima se guše urođeni „bijeli“ pripadnici naše vrste, ali i došljaci koje je europsko poslovanje privuklo, a Europljani prihvatili.

Nastranu slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, kakvo resi životinjske vrste rođene u evoluciji prije čovjeka! U političkom svijetu Europa kao kontinent označena je istovremenim postojanjem i podnošenjem dvaju višenacionalnih nadnacionalnih ustroja, instalacija, aranžmana ili paktova: Atlantskog saveza, koji je nastao u cik Hladnoga rata, prije gotovo sedamdeset godina, i Europske unije, stare točno četvrt stoljeća. Osim u Europi nigdje drugdje nema mnogonarodnih vojnih saveza. Nigdje drugdje osim u Europi nema obvezujuće doživotne ili dosmrtne političke unije ili integracije nacionalnih država, koje su za volju zajedništva odustale od svoje suverenosti. Atlantski savez ima 29, a Europska unija 27-28 članica.

Europa je jedincato nevoljan kontinent koji se u sto godina, od Oktobarske revolucije 1917. godine do Trumpove revolucije 2016. godine, iz gospodara svijeta prometnuo u svjetsko političko ruglo. Uz sadašnje stanje Europe u prohujalim vremenima bi se pitalo, što je ona bila skrivila, da je ošinuta kugom multilateralnog političkog poretkovanja. Danas se za Europu pita, što je ona bila krivo napravila ili poduzela, da joj je toliko oslabila politička imunost, da je postala politički ranjivim kopnom, koji više ne može biti grabežljivac, nego samo politički plijen. Europske političke zajednice ili države odnosno njihove vlasti podignule su dva samouništavajuća sveeuropska i svjetska rata. U tim su ratovima svi europski narodi podnijeli goleme ljudske gubitke, političke poraze i poniženja te dotad neviđeno materijalno razaranje, da su se zavazda okanili grabljenja plijena. Europa pristaje biti plijenom. Europa je – ako se izuzme ruski narod koji je u minulim desetljećima jačao svoju državu – pravi politički plijen, ali ne kao što je nekad bilo plijen koje suverene države, nego plijen kapitala, koji je bio čvrsto nakanio uspostaviti političku vlast nad svim na-rodima, svim kopnima i nad svim morima svijeta.

Krivce za sadašnje jadno stanje kolonizirane Europe valja tražiti u kapitalu, u SAD koje su voljno postale uporište kapitala, u Dijaspori koja je nositeljica znatnog dijela slobodnog kapitala te kojoj smetaju narodi i njihove nacionalne države, ali i u Njemačkoj, koja je za volju njemačkog slobodnog kapitala prihvatila ulogu glavne operativke u poslu porobljivanja europskih naroda.

Nevolje Europe javljaju se u sve četiri mreže društvenog utjecaja: politici, gospodarstvu, zaštiti i sustavu uvjerenja. Europske države, koje su imenom nositeljice suverenosti u Uniji ne smiju imati ni politiku, a kamoli geopolitiku. Unija je svim članicama odredila politički sustav, koji paralizira narode i jalovi njihovu kreativnost. Europski monetarni sustav koči gospodarstva članica Unije, a sumanuta američka opsjednutost „ruskom opasnošću“ sprječava članice Unije da imaju slobodnu suradnju s Rusijom, koja je golema zemlja nadomak Uniji. Članicama se ne dopušta slobodna suradnja ni s Kinom, koja im može ponuditi znatno ulaganje kapitala što Unija ne može. Unija je 2009. godine grubo i nasilnički spriječila kineska strategijska ulaganju u Hrvatsku i kinesko preuzimanje hrvats-kog državnog duga. Unija nehotice ili hotimice sprječava rast, razvitak i napredak gospo-darstava svojih članica.

Članice Unije ne smiju upriličiti vlastitu zaštitu ili se uključiti u mogući sveeuropski sustav kolektivne zaštite, koji bi uključio i Rusiju. Konačno, od svih europskih naroda i njihovih političkih prvaka očekuje se ispovijedanje vjere liberalizma, koji je tuđ svim europskim narodima, a drag Dijaspori. Europu je najteže od svega pogodilo zatiranje suverenosti naroda, s kojom je spregnuta odgovornost za prostor i ljude. Europske države su onesposobljene da bilo što učine za svoje narode i za njihov životni prostor, koji se sad ne uređuje mjesno, nego daljinski. Za Europu nitko nije odgovoran. Zato Europa kao kontinent ubrzano propada. Kapital i njegovi spomenuti pomagatelji provode polaganu eutanaziju Europe.

Novo buđenje europskih naroda

Globalizacija je okinula nove procese u našoj vrsti. Vrsta se probudila, pogledala oko sebe i uočila, da je ona živa vrsta i da se u biomu mora postaviti kao živa vrsta. Odnedavno sve više ljudi diljem svijeta i sve lakše shvaća da su oni pripadnici iste vrste Homo sapiens i da ne bi trebali ostati podanicima kapitala u državi ili političkoj zajednici zvanoj kapitalizam. Kapitalizam kao svjetska država ima svoj politički sustav, koji je određen hijerarhijom: kapital, tržište, gospodarstvo i na dnu ljudi, koji su sve više traženi kao potrošači, a sve manje kao proizvođači.

Osim što vide da pripadaju iznimnoj vrsti života ljudi jasno uviđaju, da pripadaju i mjesnim, nacionalnim, povijesnim zajednicama, kakve su Hrvatska i Kina, kao što i pripadnici ostalih životinjskih, a i mnogih biljnih vrsta pripadaju mjesnim zajednicama. Stoga se mnogi narodi revolucijama odmeću od kapitalizma, koji ima obvezujući politički sustav. Buđenje nužno vodi narod u revoluciju, kojoj je ishod unaprijed određen buđenjem naroda, jer se stanje naroda „u snu“ toliko pogoršalo, da se ono može popraviti samo poslije revolucije, koja vodi promjeni mjesnog političkog sustava. Kapitalizam je sustavno pršio vrstu, a njezine pripadnike pretvarao u osamljene potrošače.

Kinezi su izveli nacionalne revolucije 1911. i 1949. godine; Rusi 1917. i 1999. godine; Indijci 1947. godine; Židovi 1948. godine, kad su stvorili rasnu, a ne socijalističku ili kapitalističku državu; Egipćani 1952. godine, kad su izveli „arapsku“ revoluciju; Iranci 1979. godine, kad se izveli islamsku revoluciju; Kinezi su 2017. godine objavili svršetak svoje nove revolucije, koja je donijela „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“. U svim spomenutim revolucijama u narode su postavljeni međusobno različiti politički sustavi, ali su ti sustavi nesukladni kapitalističkomu političkom sustavu.

Narodi podižu revolucije, kako bi oduzeli vlast kapitalu, koji želi samo vladati vrstom. Kapitalu se mora oduzeti vlast i mora ga se pretvoriti u društveni kapital, koji je vezan uz rad, prostor i potražnju na tržištu. Globalizacija je učinila neizbježnim prestanak kapitalizma kao pristupa uređenju društva, po kojemu slobodni kapital upravlja tržištem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo ljudima i narodima. U osvit globalnog svijeta kapital je nastojao zavladati vrstom putem tržišta i gospodarstva, koji nisu bili u rukama naroda nego u vlasti kapitala. Narodi se sad pribiru, jer ih je vlast kapitala upropastila. Probuđeni narodi žele sami imati vlast nad gospodarstvom, tržištem i kapitalom. Narodi žele uspostaviti i čuvati svoju mjesnu vlast.

Narodi žele kapitalizam zamijeniti politizmom, po kojemu je politika, kao provedba političke volje životnih zajednica prije i iznad ostalih mreža društvenog utjecaja: gospodarstva, zaštite i sustav uvjerenja. Ljudi sve više prihvaćaju činjenicu, da se njihova vrsta sastoji od naroda ili životnih zajednica. Ljudi žele da se uspostavi slobodna suradnja svih životnih zajednica, umjesto da sve one budu pod hegemonijom kapitala. Stoga se narodi moraju postarati da se njihov novac i drugo bogatstvo ne pretvori u kapital, koji slobodno kola svijetom. Primjerice, Kina svoj kapital veže i uz svoj i uz tuđi rad, prostor i potražnju, što vodi svjetskom povećanju rada i proizvodnje. Ona ne povećava slobodan kapital kao sredstvo vlasti nad svijetom. Kina se vratila politizmu carskih vremena. U carskoj Kini zemlja je bila careva, što znači zajednička. Zemlja je bila društveni kapital pa ju je trebalo dobro iskoristiti marljivim radom ljudi i domišljenim javnim radovima. Politizam je politički sustav naroda, koji kao pripadnici vrste ne žele služiti kapitalu, nego žele imati zajednicu: mjesnu, lokalnu, nacionalnu, koja će im pružiti zaštitu i donijeti ljudsku uzajamnost.

Europska unija je vazalna država svjetske države Kapital. Nositelji kapitala su dugo širili zamisao da je Unija „obećana zemlja“ kapitala. Međutim, budući da je globalizacija potaknula buđenje vrste, osvješćenje naroda i revolucijske procese u njima, u Uniji već teku izvorni postupci slabljenja Unije i njezina razgrađivanja. Unija nije „obećana zemlja“, nego slaba politička tvorevina, koja sprječava rast gospodarstva i napredak svojih naroda. U novije vrijeme se čini, da bi Kina trebala poticati jačanje europskog gospodarstva kao da to ne smije raditi slobodni kapital koji je nakupljen u Europi. Sadašnja svjetska antikapitalistička revolucija ili svjetska brza antikapitalistička evolucija prvo će pogoditi, razoriti i ukloniti Europsku uniju, koja je ranije sama uklonila Europsku gospodarsku zajednicu (EEZ). Unija je sputala i unazadila europsko gospodarstvo, jer je provodila politiku kapitala da crpi rad i bogatstvo naroda, da slabi narode i da zavlada vrstom odnosno da stvori vrstu ujarmljenih podanika, vrstu Homo subjugatus. Unija kao nedomišljena politička tvorevina kapitala neodržljiva je i neobranljiva. Nju neće ukloniti udarci tuđih vojnih postrojba, nego politička „peta kolona“, koja se rađa u Uniji. Narodi žele da njihove države služe njima, a ne kapitalu.

Po svemu sudeći, ne treba očekivati istupanje iz Unije neke dodatne članice, kao što je sadašnje britansko istupanje iz Unije, jer bi prije moglo doći do planske pregradnje ili razgradnje Unije, nego do svršetka postupka nekog novoga brexita. Građani Unije ponajviše žele izravnu dogovornu suradnju svojih životnih zajednica i ne žele nad sobom imati vazalsku hegemoniji kapitala. [Njemačkoj saveznoj kancelarki se žuri sastaviti (kakvu god) novu vladu, jer se kao potvrđena kancelarka želi uključiti u spašavanje Unije.]

Predvodnici Unije i politički predvodnici članica Unije još imaju izbor: (1) da Unija sama prestane funkcionirati, (2) da dopuste nadziran razlaz članica Unije, kako bi one same mogle upriličiti voljnu i slobodnu političku, gospodarsku, sigurnosnu i kulturnu suradnju „države i države“, i (3) rastvoriti Uniju u nekoliko „gospodarskih zajednica“ suverenih država, kakva je bila Europska gospodarska zajednica.

U svakomu od spomenutih primjera, sadašnje članice Unije, ali i druge europske države, uključujući Rusiju, mogle bi voljno i slobodno međusobno surađivati, ali bi pritom mogle zadržati ili stvoriti vlastite monetarne sustave, voditi samostalnu politiku, geopolitiku i zaštitu te imati slobodu uređivanja vlastitih političkih sustava, koji bi im omogućili stvaranje društvene, ljudske i gospodarske dinamike daleko jače od sadašnje dinamike u Uniju. Unija kao unija donijela je veliku pokoru i kapitalizmu i europskim narodima, koji se trebaju čim prije prihvatiti posla zaustavljanja samouništavanja Europe. Europu epet čeka novi početak.

Drugi novi početak Europe

Globalizacija poslovanja, osuvremenjenje prijevoza i osuvremenjenje ljudskog općenja doveli su do globalnosti naše vrste i do globalnosti politike. Uz nacionalnu politiku i geopolitiku odnedavno postoji i globalna politika. Globalna politiks nije politika jedne sile za cijeli svijet, nego politika jedinačnih suverenih država u globaliziranom svijetu. Djelovanja sila globalnosti stvara nove okolnosti ljudskog života i novo stanje naše globalne vrste. Uskoro će nastupiti okolnosti, kakve se rijetko javljaju u politici. Zbog neizbježnog i oče-kivanog sloma Europske unije i povlačenja kapitalizma pojavit će se svijet bez vlasti kapitala i bez njezine dosadašnje vazalske vlasti u Europi. Nad narodima neće biti nikakve vlasti, jer će se vlast vratiti u narode. Slom Europske unije nužna je posljedica samouništavanja Europe, koje je u Europi stvorilo stanje nepodnošljivo narodima. Pogoršanje stanja i slabljenje položaja Europe kao kontinenta izravne su posljedice uspostavljenog političkog sustava nametnutog članicama Unije, koji ne služi narodima, nego kapitalu. Članice Unije kao države nisu u stanju služiti probitcima naroda. Stoga se i može očekivati skori slom urotničkog projekta Unije. Narodi će otkazati posluh Uniji.

Potpun slom vlasti nad narodima ili životnim zajednicama pružit će prigodu europskim narodima za „novi početak“ u vođenju politike te u uređivanju političkog sustava, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja. Novi početak neće za Europu biti prvi, nego drugi „novi početak“. Europa je prvi put počela iznova uređivati svoje ukupne poslove u šestom stoljeću, nakon sloma carske vlasti u Zapadnom Rimu. Slom Rima bio je posljedica samovoljne politike careva, koji su bili ogrezli u neprekidnim građanskim ratovima, kao što će sadašnji slom Europske unije biti posljedica proizvoljnog i samoživog postupanja slobodnog svjetskog kapitala.

Prvi novi početak Europe bio je omogućen bezvlađem ili nevlađem, u kojemu su nositeljicama vlasti postale mjesne životne zajednice ili feudi. Slomom neodržljive carske vlasti Europa je bila raspršena u obiteljske velikaške posjede, u kojima je stolovala mjesna vlast. U bezvlađu ili nevlađu koje će nastati slomom vazalske vlasti Europske unije Europa će se „raspršiti“ u povijesne narode, koji imaju svoj zemljopisni prostor i koji su u stanju preuzeti vlast u same sebe. Novo stanje Europe bit će velika povijesna rijetkost, a stanje „bezvlađa“ uvriježit će se i diljem svijeta. Globalnost vrste Homo sapiens dokrajčit će ne samo kapitalizam kao politički sustav kapitala, nego i civilizaciju koja je bila bitno označena otimanjem vlasti životnim zajednicama i podlaganjem ljudi i društava nadmetnutoj i namet-nutoj vlasti. Od vlasti hrama u prvim izvornim civilizacijama preko vlasti dvora, Foruma, Agore, plemićkih skupština, parlamenata i političkih stranaka do izravne vlasti kapitala vlast nije pripadala životnim zajednicama. Prije nastanka civilizacije nije bilo barbarstvo, nego zajedništvo.

Za prvog novog početka Europe vlast je bila podijeljena između opće Crkve i mjesnih velikaša. Crkva je preuzela odgovornost za politiku i sustav uvjerenja, a velikaši za gospodarstvo i zaštitu. Europa je bila gladna, ali su Benediktinci počeli modernizaciju poljoprivrede, a do jedanaestog stoljeća utemeljili su 37.000 (trideset sedam tisuća) uzornih gospodarstava, koja su bila dragovoljni radni logori, u kojima se „molilo i radilo“. (Molitva je uranjanje u ukupnost postojanja i prepuštanje zajedništvu.) Nakon sloma carske vlasti Crkva nije nastavila nuditi Europi pavlovsko kršćanstvo, koje je bilo postalo carskom vjerom i koje je propalo u propasti carstva.

Crkva je s počekom od pet stoljeća Europi ponudila izvorno učenje Isusa iz Nazareta, koje je Isus nazvao nebeskim kraljevstvom. Nebesko kraljevstvo je vjera u životno zajedništvo. Crkva je ponudila učenje, koje se sačuvalo na njezinim rubovima, potisnuto od carskog kršćanstva. Govorilo se o „pustinjačkom idealu“. Novo nadahnuće Crkve počivalo je na Isusovoj jasnoj odredbi da „caru treba dati (samo) carevo“, ali da mu se ne smije prepustiti Božje ili ljudsko. Isus je zagovarao obnovu životnog zajedništva ne obzirući se na (carsku) vlast. Isus je zagovarao stvaranje društvene, ljudske i poslovne dinamike mimo vlasti. Njegova zamisao vjere u životno zajedništvo – koje je bilo označeno njegovim poimanjem bližnjega, kao svakog čovjeka koji stvara životno zajedništvo – bila je zdušno prihvaćena u dinamičnim mjesnim zajednicama diljem carstva, koje su stenjale pod carskom legi-onarskom vojnom i poslovnom infrastrukturom. Isusov novi pristup prvi su prihvatili pripadnici srednjeg sloja, koji su često pod cijenu života širili to učenje i proširili ga do mjere, u kojoj je carstvo bilo prisiljeno prihvatiti kršćanstvo kao carsku vjeru i vjeru Rima.

Isus je uočio političke potrebe svojega globaliziranog svijeta i kao da je bio predvidio potrebe globalnog svjeta općenito. On je postavio sustav uvjerenja za svijet bez vlasti i sustav uvjerenja, koji vodi do svijeta bez vlasti izvan životnih zajednica.

Crkva je svojim „arhivskim“ učenjem potaknula stvaranje društvene dinamike, koja nije bila rezultat djelovanja vlasti, nego mjesnog rada, znanja, marljivost i poduzetnosti ljudi. Čak su i pripadnici doseljenih naroda, kao što su bili Hrvati, napustili plemensku pripadnost i prihvatili mjesnu, prostornu. Europi je trebalo punih pet stoljeća Mračnog doba da se izbavi iz bijede i da u poljoprivredi stvori višak vrijednosti, koji je omogućio podjelu rada, gradnju novih gradova i podizanje sveučilišta.

U sutrašnjem svijetu bez europske i svjetske središnje ili „carske“ vlasti kapitala, Europa ima prigodu novog, drugog početka postupka prave obnove, koja će počivati na urođenoj dinamici povijesnih europskih naroda, koje je vlast Unije i kapitala bila sputala. Umjesto feuda i benediktinskih opatija, koji su bili nositelji društvene, poslovne i ljudske dinamike, u naše vrijeme nositelji potrebne i poželjne nove dinamike bit će narodi kao „mjesne“ životne zajednice. Kao što je bilo prije četrnaest stoljeća, Europa će se i u naše dane naći u povoljnim okolnostima, koje će stvoriti prestanak dosadašnje središnje svjetske i vazalske europske političke vlasti (kapitala).

Glede sustava vladanja Europa je uzorak globaliziranog svijeta u smanjenom mjerilu. Što vrijedi za Europu, vrijedi i za svijet. Oboje će ostati bez vanjske vlasti nad narodima. Europa će se trsiti da joj uspije drugi novi početak, ali drugdje u svijetu već teku procesi, u kojima se zameće nova, globalna politika. Brojni jaki, stari povijesni narodi već vode samostalnu politiku rabeći vlastiti politički sustav i sudjeluju u širokoj suradnji „države s državom“. Oni su se othrvali navalama mogućeg hegemona. S druge strane, SAD su odustale od izlišnih nastojanja za uspostavu svjetske hegemonije, koja je unazadila njihov narod, a Kina koja je u punom gospodarskom zamahu i u brzom političkom usponu ni ne pomišlja – u skladu s dugovječnom kineskom državnom filozofijom – upuštati se u bilo koju vrsta imperijalizma. Kina svoje globalne odnose gradi na suradnji „države i države“.

Ako se sad stvara svijet bez vanjske vlasti, kakav je nastao u Europi poslije sloma Rima, treba postaviti pitanja: „Što će biti sustav uvjerenje za globaliziranu vrstu?“ i „Tko može preuzeti odgovornost za poštivanje načela globalne politike?“ Sustav uvjerenja za globalnu vrstu sastavio je Isus iz Nazareta. Njegovu zamisao treba vjerno izreći suvremenim političkim rječnikom, jer su sustavi uvjerenja uvijek u službi politike. Isus je nedvojbeno govorio i politički, posebno kad je rekao da nema „odabranog naroda“ i „obećane zemlje“. Izgubio je glavu, jer se očitovao o dva ključna pitanja vrste: o pitanju životnog zajedništva i o pitanju životnog prostora.

Isusova zamisao izrečena je suvremenim političkim rječnikom u govoru predsjednika SAD Donalda Trumpa u Glavnoj skupštini UN 19. rujna ove godine i u govoru kineskog predsjednika Ši Đinpinga na otvaranju kongresa Komunističke stranke Kine 18. listopada ove godine. U govoru američkog predsjednika naglašeni su suverenost, zaštita i blagostanje naroda kao stupovi svjetskog mira i suradnje među državama, koja mora biti bilateralna. Predsjednik Trump je naglasio da svijet trebaju voditi ljudske svrhe, a ne ideologije te da za svakog predvodnika naroda njegov životni prostor treba biti prije svega. Predsjednik Ši je naglasio da je narod preči od svega te da Kina ima tri poslanja u svijetu koji će počivati na suradnji „države i države“. To su (1) otvoriti put za nove odnose između „države i države“, (2) napraviti nov napor za napredak čovjeka kao vrste i (3) pridonijeti pronalasku u svakoj zemlji novih rješenja u stvaranju političkog sustava. Po kineskom predsjedniku, Kina će putem teorije „socijalizma s kineskim značajkama za novo doba“ znatno povećati sadašnje bogatstvo političkih sustava i uzoraka vladanja. To govori, da su vremena hegemonija i ujednačivanja političkih sustava prohujala u nepovrat.

Odgovornost za poštivanje načela globalne politike mogu i moraju dogovorno preuzeti tri najmnogoljudnije države svijeta, Kina, Indija i SAD, te Rusija kao država, koja raspolaže daleko najvećim zemljopisnim prostorom na Zemlji. Kina nikad u svojoj dugoj povijesti nije bila hegemon. SAD i Rusija su se okanile nastojanja za uspostavu hegemonije, jer su u takvom nastojanju gotovo upropastile vlastite narode. Indija je od samodostatnog federalnog carstva bila pretvorena u koloniju, kao što je bila i Kina. Postupanje Kine, Indije i Rusije otkad je svijet globaliziran pokazuje da se te zemlje domišljeno i strategijski drže načela globalne politike. Slom američke hegemonije nakon cijelog stoljeća uzaludnih nastojanja da ona bude uspostavljena sili SAD da se one u svijetu postave kao obična suverena, iako velika i snažna država, a ne kao hegemon ili kao uporište pobačene hegemonije kapitala. Tim silama se može pridružiti i Europa kao politički kontinent (na kojemu je i Rusija), ako narodi Europe sa sebe zbace hegemoniju kapitala.

Dogovorno odgovorno postupanje četiriju ili petorih sila može ukloniti iz svijeta sve goruće i žestoke nevolje: od širenja nuklearnog oružja preko trgovine ljudima, raspačavanja narkotika, nezaposlenosti, migracija, međunarodnog ili mjesnog terorizama do teških pošasti koje haraju svijetom. Četiri ili pet velikih sila mogu u dvostranom odnosu pomoći svakoj državi, kojoj je stalo da ukloni nevolje koji vrsti dolaze s njezina zemljopisnog prostora, ali mogu na isti način dogovorno kazniti zemlju, koja se ne brine za dobrobiti vrste. Oboje se može postići samo uskraćivanjem suradnje i bez uporabe sile, jer su zemljopisni prostor, gospodarstva, tržišta i prirodni izvori spomenutih sila dovoljno veliki da se njihove dogovorne odluke ili zahtjevi poštuju. Globalnost vrste Homo sapiens zapovijeda i suradnju „velesile i velesile“.

mr. sc. Zdravko Mršić / HKV

ŠTO JE NAMA ZAPAD I MI ZAPADU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana 2000-te

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj bablje proljeće. To jest u Republici Hrvatskoj. Ističem to zato jer slušam i gledam državne dužnosnike različitih razina, ali i privatne osobe koje u nastupima – možda ste i sami opazili – u pravilu ne spominju Hrvatsku nego izgovaraju puno ime države, kao da ne znamo kako se zove.

Uvijek će reći „Vlada Republike Hrvatske“, primjerice, premda je iz konteksta posve očito da se radi o hrvatskoj Vladi, pa je dovoljno reći „Vlada“, ali eto. Moja izoštrena (možda i pretjerano) čula prepoznaju i u tome ostatke prošlosti, iz doba republika i pokrajina.

Vrlo će rijetko tko reći „hrvatska država“, jer to valjda zvuči pomalo populistički, a i nisu se još na nju naviknuli niti su svoju djecu naučili, a i kako bi i zašto, premda su tu sada već odraslu djecu inkorporirali u sve institucije upravo hrvatske države, te ona u ovom trenutku vladaju društvenim, kulturnim i političkim prostorom.

Ta velika djeca uspješno prepoznaju onu drugu veliku djecu koju su kod kuće učili o hrvatskoj državi i kada je nije bilo, te takvoj na sve načine onemogućuju karijere, držeći ju na niskim granama i u egzistencijalnom smislu, prokazujući ju s vremena na vrijeme kao strašne nacionaliste (njih iili njihove roditelje, nije važno, posljedice su iste), a sebe predstavljaju kao građane, borce za ljudska prava i eurounioniste, profete političke korektnosti, moralne vertikale i slično.

Da je riječ o izvrtanju istine, pa i povijesne istine, vrlo se lako domisliti, a i dosadno je ponavljati: rečeni današnji „stupovi društva“ u najvećoj su mjeri izdanci onih koji su uništili građansku klasu u prevratu poznatijem kao komunistička revolucija, onih koji za ljudska, ali i narodna (hrvatska) prava ne samo da nisu imali sluha nego su ih besprimjernom represijom bacali i u koš i kazamate, oni čija se politička korektnost ogledala u nasilnom gušenju političkog izričaja koji nije bio dopušten, te potpadao pod članak 133. (ako se ne varam).

Bez obzira na promjenu društvenog sustava i ustava, našli su načine da ostanu na nogama i u hrvatskoj državi, držeći ju isprva privremenom nepogodom, a zatim – vidjevši da je ipak žilava – rekli: ako je već kako jest, mi ćemo se prilagoditi i iskoristiti ju koliko se može, progurati se na ključna mjesta i solidno živjeti, a usput ju svrdlati kao potkornjaci i to s pozicija vlasti, ako je ikako moguće, a jest, sve dok se ne osuši, a onda ju razrezati pilama i spaliti.

Dok još nekako stoji, mrviti ju i demografski slabiti sve dok ne bude imala što roditi, opisanu djecu ne slati na gole otoke niti u stare gradiške nego ih se elegantno riješiti utapanjem u eurozemlje na zapadu, za što će nam još biti zahvalni jer idu na veće plaće, kao što su veće plaće imali kada se maršal dosjetio da ih pošalje na bauštele kako ne bi larmali i hrvatovali.

A doista hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana dvije tisućite godine i stavljena u škrinju za zamrzavanje.

Ovaj uvod možete zaboraviti, ako želite, pisao sam ga iz osobne potrebe da nešto kažem, ili da pokušam artikulirati povijesni trenutak moderne hrvatske države koja se sve više pretvara u kostur čije je meso napola izjedeno, a crvi postali vrlo punašnima. Ali još smo tu i ne damo se, bilo je i gore i bili smo dolje više nego sada, a povijest kaže da na kraju uvijek pobjeđujemo, samo što zatim opet gubimo. Jer smo mi Hrvati kockari, nezavisni ljudi po karakteru, ali ovisni o kockanju.

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Interpelacije i moralne akrobacije

U prošlom vrlo ugodnom tjednu u kronike treba upisati zabavne događaje u Hrvatskom saboru i drugdje, jer razonode nikada dovoljno. Interpelacija je u suvremenom Saboru neko vrijeme bila zanemaren pojam, a onda je uvedena da bi se nastavila prekinuta tradicija (inače je taj pojam, interpelacija, u drugom, ali ne previše različitom smislu preuzet iz marksističke literature).

Bit je interpelacije da bude pokopana, pa njoj u ovo vrijeme pribjegavaju samo očajnici, kao i nekad (premda su davno poneke interpelacije imale učinka, spominjao samo onu o krvavoj Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, koja je izazvala i komentar M. Krleže.) Prošlotjedno interpeliranje završilo je kako je i očekivano, a zatim su se i interpelanti i odbačajnici srdačno približili na temi referenduma, pa je velika koalicija u zanosu saborskog bratstva i jedinstva praktički ukinula institut referenduma, što će uskoro i ozakoniti.

Narod je po važećem Ustavu nositelj suvereniteta, što dobiva negativne konotacije u ovo doba, jer tko se na to poziva biva proglašen suverenistom, a ako još traži izmjene izbornog zakona, onda je šovinist i moralna mizerija. Zato vrlo začuđuje, ah, neurastenični ispad M. Pupovca koji bi trebao biti zadovoljan ishodom, budući da je cijelo vrijeme tvrdio kako se promjena izbornog zakona traži samo zato da bi umanjila manjine odnosno njihova predimenzionirana „prava“ da se u velikom broju a s malo glasova ukrcaju u Hrvatski sabor.

Što se dogodilo tom gospodinu koji je inače tako pribrano i dramskim pauzama frizirano još samo koji dan prije podmuklo skretao analizu izjave predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija (Živjela talijanska Istra, Živjela talijanska Dalmacija) u smislu „praf vam bilo, Hrvati jer te i vi sami revizionisti“?

Koji je bio povod da u povijesti Sabora nezapamćenim bjesomučnim izljevom proglasi moralnim nakazama „neiživljene“ suvereniste, katolike i pedere. Bez sankcija. A trebalo bi mu zabraniti da se približi Hrvatskom saboru na pedeset metara. Oporbi je to valjda zvučalo prihvatljivo, pa nije reagirala, a koalicijski partner naime PHDZ, malo je prespavao taj skandal i onda shvatio da ipak mora nekako reagirati, ali tako da sačuva stabilnost Vlade, pa je pustio za govornicu jednu nježnu hadezeovku koja je obzirno prigovorila Pupovcu i na tome je ostalo. Hrastov zastupnik Zekanović imao je manje obzira i rekao što bi i većina Srba koji žive u Hrvatskoj rekla, da ih treba zastupati netko drugi a ne Milorad, pa čak ni Pupovac.

Talijanski zastupnik Radin (staro hrvatsko ime u hrvatskoj Bosni u srednjem vijeku, sjećam se velikaša Radinovića, ali i Radina u nomenklaturi bosanskih krstjana) nije bio iznenađen, njega je iznenadila samo izjava Tajanija, i ništa više od toga, ali gdje su bili zastupnici ostalih manjina, kako to da nitko od njih nije barem prigušeno rekao nešto obzirno o ispadu zastupnika srpske manjine koja ima većinu među manjincima, a ima i svog Miloševića?

Glede svojevoljnog odlaska Srba devedeset pete, odlaska koji oni poput Pupovca drže genocidom, srpski je zastupnik dao do znanja da se, valjda, povijest osvećuje Hrvatskoj jer sada mladi Hrvati u sličnom broju napuštaju Hrvatsku, što je baš bizantinski smišljeno i promišljeno. Zekanovića je nazvao praznom dušom, dok je on sam punom dušom i srcem za Hrvatsku i njezine interese, koje zastupa ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, u dogovoru s Vučićem, samo što ne pjeva „Ich hab mein Herz in Beograd verloren“.

Znači, što imamo danas u Hrvatskoj? U Republici Hrvatskoj? Isto što smo imali i prije, samo što su se orjunašima, velikosrbima (jugoslavenima) i ostalim protivnicima hrvatstva pridružili globalisti ili tek eurofili koji suvereniste vole otprilike kao jugoslavenski komunisti proljećare, pa kada im ne nalaze druge mane, onda posežu za provjerenim objedama o ustaštvu i fašizaciji jer to uvijek pali, budući da su oni, antisuverenisti, sada u krilu zapadnih europskih demokracija koje su pobijedile nacizam, fašizam i slične izme. Je li baš tako? Nije. Te su zapadnoeuropske demokracije pokleknule pred opisanim izmima i u mnogim slučajevima (ili svim) s nacistima možda ne baš srdačno ali ipak – surađivale. Sve dok se situacija nije promijenila, a znamo kako. I ne samo zapadnoeuropske nego i mnoge istočnije od Hrvatske, recimo Srbija.

Dobra stara Europa

Dokle smo došli u europskoj fascinaciji, ilustrira odluka Europskog suda o tzv. Škibolinom zakonu, koji je taj časni sud proglasio ništetnim i tako doveo Vlast u nezgodan položaj. Ta (taj) Vlast koji je srcem, dušom i ostalim dijelovima duboko ušao u eurounijsko tkivo, toliko duboko da mu ni rep više ne viri iz donjega dijela leđa sakrosantne Unije, sada je u škripcu. Što treba reći? Istinu, znači da se oslobađaju svake krivnje RBA i slične zadruge koje su iz druge države kao neovlašteni vjerovnici mnoge hrvatske građane dovele do prosjačkoga štapa, i da je to skandalozno?

Ma ne, sve što kaže Unija i njezin Sud sveto je pismo, taj je sud pravedan i nepolitičan (kao Haaški, recimo), taj Sud ni na koji način ne štiti velike i veće države Unije na račun manjih. Pa zašto bi se Hrvatska bunila, kada i u njoj samoj, (ne)zavisno od Unije, Hrvati mogu biti maltretirani bezočnim ovršnim zakonom, prepušteni i nadalje franačkom nasilju koje Vrhunski sud nikako ne može presuditi?

Čeka se ljeto, godišnji odmori, možda samoubojstva blokiranih? Banke u vlasništvu stranaca bezdušno proganjaju dužnike i izmišljaju svakojake psine, institucije u vlasništvu RH pridružuju im se (Fina ) i „privatno“ javno bilježništvo, država naoko ukida neke paraporeze, ali zatim pod drugim imenom uvodi nove.

Hrvatska država, odnosno Republika Hrvatska ne štiti svoje građane, što smo već mnogo puta ustanovili. Čak ni nogometne navijače. Eto je igrao Dinamo u Plzenu i ondje mladi boysovi popili poneko pivo, a htjeli su naravno gledati i utakmicu. Češka policija nije bila pripremljena, kažu novine. Ono što sam ja vidio (i vi sa mnom) u središnjem Dnevniku HTV-a jest nešto drugo: jasno se vidjelo da jake snage policije pucaju kao u westernima, valjda gumenim streljivom, da navaljuju kao mravi prema nekolicini hrvatskih fanova, koji su se skutrili, opkoljeni.

Jedan je teško ozlijeđen, neki lakše. I što Hrvatska, pa i boysi su njezini građani, ne? Hoće li nekako prosvjedovati? A ne, njih će i u Hrvatskoj dohvatiti, a češko policijsko nasilje prešutjeti. Kako to da sličnih događaja nije bilo na svjetskom prvenstvu u Rusiji? A tako, propisan je i utvrđen red, a kada reda ima onda nema nereda.

U Rusiji smo trijumfirali, makar i viceprvaci, a u pregledu nastupa i susreta predsjednice države u povodu četvrte (već!) godine njezina mandata, njezino pribivanje utakmicama na SP-u nije ni spomenuto, a ni sama ga nije spomenula koliko sam vidio, premda će upravo onaj moskovski trenutak odigrati podosta veliku ulogu u predsjedničkim izborima, ako se Kolinda kandidira, a hoće, i ako HDZ pokrene svoj stroj koji usprkos špici i nadalje postojano i poslušno stoji, a hoće.

Stoji i Tuđman pred zagrebačkim vodoskocima, rišu po njemu srpove i čekiće, gađaju ga jajima i bojama, jer on je ipak simbol suvremene hrvatske države koju dvadeset posto hrvatskih građana i nadalje ne može smisliti. Hoće li Tuđmana Hrvatska nekako zaštititi, njegov spomenik naime? Ima načina, ali kao da nema. Što slijedi iza srpova i jaja? Čeka li se neka manja eksplozija ili slično? Ili klatež čeka trenutak kada će ga razrezati kao svojedobno bana Jelačića?

Spomenuo sam Kolindu Grabar Kitarović koju sam još nedavno uzeo u zaštitu (vidjeti moj tekst „Kolindi ne pakirati“), držeći da se odjednom bila našla pod prekomjernom paljbom iz jednoga kuta desne strane spektra. Moja je teza bila da je Kolinda posve dobro reprezentirala Hrvatsku u svijetu, a u unutarnje stvari nisam zalazio.

Hvalio sam od početka projekt Tri mora i približavanje Višegradskoj skupini, u vrijeme kada Vladi tromorska ideja nije bila poćudna. A sada jest, opazili ste, što je možda bio jedan od uvjeta pomirbe. Bila je to i ostala ne samo strateška ideja u sve više dezorijentiranoj Europskoj uniji kojoj, premda ona to odbija priznati, takve inicijative u stvari ojačavaju bokove.

Uniji koja je uz to (i nezavisno od rečenoga projekta) napokon razumjela da je došao kraj nasilnom liberalizmu, nametnutom multikulturalizmu i svim potrošenim izmima, ali je to krivo shvatila kao Armagedon i umjesto da vidi što se događa, sada bi htjela – po riječima gđe Merkel – skupiti ostatke i opet ih slijepiti, pa nastaviti po starom.

Takozvani populizam iliti moderni nacionalizam nije ništa drugo do veliki pokret za ravnopravnost velikih, srednjih i malih koji se ne žele utopiti u naddržavi koja bi im vladala i zadirala duboko u njihove živote. Drugim riječima, mi smo svjedoci rasuća ideje liberalnoga totalitarizma.

A glede hrvatske predsjednice i unutarnjih posla, proslava njezine četvrte obljetnice pokazala je da vraća milo za drago spomenutom prekomjernom granatiranju, pa se, uvrijeđena, povukla u sigurni bunker neodredljivog umjerenjaštva, što je ljevica dočekala aplauzom. Koliko će joj to koristiti, pokazat će izbori. I nogometne tribine.

Vijeće za elektroničke medije

Vodi ga sada J. Popovac, bivši ravnatelj HRT-a. Vijeće nema bezazlenu funkciju, štoviše, ako mu nešto nije po volji, može “zaustaviti Reuters“.

Kada nema većih afera, na Vijeće se pomalo zaboravi, kao što se zaboravilo sve donedavno kada je za članicu predložena dugogodišnja novinarka i urednica na HTV-u Katja Kušec. Odmah se dignulo na stražnje noge Hrvatsko novinarsko društvo pod Hrvojem Zovkom i vehementno suprotstavilo prijedlogu s jednim i jedinim argumentom: da je Katja Kušec nakon odlaska prvoga predsjednika novoga novinarskog društva, HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) preuzela vodstvo tog organizma u nastajanju koji je HND dočekao na nož. Zašto?

Postoji nekoliko književnih društava, postoje različita društva i udruge u istim branšama, i nitko od toga ne pravi pitanje. Riječ je o refleksu olovnih vremena kada je postojalo samo jedno Društvo novinara ili kako se već zvalo, pod partijskim nadzorom i s upravama odanim jugoslavenskom režimu.

Paradoksalno naoko, ali razumljivo ako se zna kako su stvarani i od koga financirani novi „hrvatski“ mediji, HND je pod hrvatskim imenom nastavio djelovati istim stilom kao u neprežaljeno doba, godinama bio na sceni jedan i jedini, njegova vodstva kao da su birana iz Beograda, pa kako se ne bi našao u čudu što su hrvatski novinari i publicisti odlučili da je dosta toga terora u samostalnoj hrvatskoj državi, te se organizirali i utemeljili HNIP.

Naravno da su vođe i vođice HND-a odmah pribjegli provjerenim etiketiranjima iz neprežaljenoga doba, proglasili HNIP zborištem zlokobnih desničarskih novinara, što nije odgovaralo istini, ali neka se nađe, a mahali su ilustrativno i nekim imenima novinarskih poslenika koji nisu po volji ni vladajućim, ma otkuda dolazili , poglavito oni novinari koji javnosti otkrivaju što se inače gura pod tepih.

Na žalost, i HNIP je trebao preboljeti dječje bolesti, stanovito frakcionaštvo koje se pojavilo ubrzo nakon osnivanja, što je blokiralo početne dobre pokušaje, pa i samu udrugu.

Lektira

Bez obzira što sam u ovom slučaju zainteresirana osoba pa bi se moglo govoriti o sukobu interesa, pokušavam biti objektivan. A ta objekcija kaže da je afera oko lektire, nametanje pa povlačenje, brisanje pa pisanje, samo javnosti ipak razumljiviji dio jedne besmislene kvazirevolucionarne reforme školstva pod palicom gospođe kojoj je humanističko područje strano i nerazumljivo, kao što su profesorima i nastavnicima nerazumljive rečenice iz uputnika, kurikula iliti kurikuluma.

Nitko nema ništa protiv da se školstvo u tehnološkom smislu prilagodi suvremenosti, ali je riječ tek o pomagalima nešto modernijim od šestara, ravnala i krede. Niti itko pametan ne misli da je loše raznim djeci atraktivnim uređajima olakšati ulazak u elektronički svijet, s tim da većina djece već ionako u tom svijetu živi i izvan škole.

No, zahtijevati od djece koja još nemaju temelje da sama analiziraju i dolaze do zaključaka, čudo je neviđeno. To je kao da ja ne znam tko je bio August, a tko Cezar, ali moram dati ocjenu stanja u tim vremenima. Tako nekako. Prve vijesti o uspjehu eksperimenta već dolaze, djeca nisu rasterećena nego još novim zahtjevima opterećena, a „ishodi“ su predvidljivi.

No, o lektiri: suvremeni hrvatski pisci prošli su kao palatin Lacković na krvavom križevačkom saboru i ostaje im da umru kako bi bili priznati, što se u Hrvatskoj vazda i događa. Većina bi ionako (ako nemaju „drugi posao“ što bi rekli u Americi) uskoro mogla umrijeti od gladi, budući da im nakladnici daju mizerne honorare, a o državnim potporama odlučuju nepoznati žiriji s poznatim poznanstvima.

U usporedbi (čak) s poticajima poljodjelstvu, književnost je daleko iza, a što i da se očekuje u državi koja za kulturu izdvaja 0,88. Piše mi jedan književnik da kultura za koju se daje ispod jedan posto nema budućnosti. I nema. Za posudbu iz javnih knjižnica, autori već dugo nisu vidjeli ni lipe.

U školskim knjižnicama, a vidio sam ih puno, gotovo i nema novih knjiga, djeca čitaju stara i prastara izdanja, s koricama zalijepljenim selotejpom. Ni ja ih ne volim uzeti u ruke. I na kraju, pitanje „Ane Frank“. Ta knjiga treba ostati u lektiri, ne iz literarnih nego iz civilizacijskih razloga. Toliko.

Još samo da zaokružim ovaj napis, kao što klasika zahtijeva i vratim se na republike i pokrajine: na filmskom festivalu u Berlinu nije bilo hrvatskog filma, ali smo u nekim filmovima iz republika i pokrajina sudjelovali s manjinskim udjelom.

Tako smo postali manjinci zahvaljujući HAVC-u i općoj kulturnoj situaciji u Hrvatskoj, gdje su sada na udaru slobodni umjetnici koji su (većina) u slobodnoj Hrvatskoj oslobođeni od lipa i kuna, slobodari u bestijariju birokracije koja i u kulturnom sektoru solidno živi i ima vremena za razne domišljaje.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari