Pratite nas

Kolumne

Zdravko Mršić: Samouništavanje i novi početak Europe

Objavljeno

na

Novi početak Europe?

Europa se ne snalazi u globaliziranom svijetu. Ona se teško prilagođuje promjenama koje nosi globalnost naše vrste. Globalnost je viša sila nad narodima.

Europa kao kontinent, ako se iz nje politički izuzme Rusija, vidno propada. Nije riječ samo o zaostajanju europaeuropskoga gospodarskog rasta za gospodarskim rastom ostalih područja svijeta. Europa, koja je do Prvoga svjetskog rata bila gospodaricom svijeta, izgubila je i sve više gubi politički utjecaj te važnost u pitanjima zaštite i sustava uvjerenja. Europa se ne snalazi ni u poslu postavljanja i preobrazbe političkog sustava ili njegove prilagodbe zahtjevima globalizacije.

Europa je odustala od politike, a Europska unija, koja je narodima uzela suverenost i predala je svjetskom slobodnom kapitalu i svjetskom tržištu, nije u stanju suvereno nadzirati svoj prostor te voditi ljude i narode na njemu. Europska unija koja sama nema suverenost te koja ne želi i ne smije preuzeti odgovornost za Europu, nema vlast i političku silu, kojima bi obavljala teške zadaće, koje joj je nametnula globalnost vrste Homo sapiens. Europa će propasti, ako Europska unija ne zaustavi njezino propadanje vraćanjem suverenosti i društvene dinamike svojim narodima ili životnim zajednicama.

Posebnost Europe kao kontinenta

Europa je kontinent, koji od ostalih kontinenata nije odvojen samo oceanima, morskim tjesnacima ili kopnenim prevlakama. Ona je od Azije odvojena samo crtom proizvoljno povučenom na kopnu.

Europa je drugi najmanji kontinent, a ako se izuzmu europski otoci i veliki europski poluotoci Europa je najmanji kontinent Zemlje. Ipak, po izgrađenosti životnog prostora odnosno po bogatstvu stvaranom po čovjeku po četvornom kilometru zemljopisnog prostora Europa prednjači pred ostalim kontinentima.

Umjesto motriteljske znanosti drevnog svijeta Europa je stvorila istraživačku i eksperimentalnu znanost. Uporabom Povijest Europauvijek nove tehnologije utemeljene na znanosti europske sile skupno su bile gospodaricama svijeta.

Europsko pučanstvo bilo je podijeljeno u velika carstva te na male narode, koji su trajali uz rubove ili između carstava. Židovska Dijaspora je od starine „raspršena“ Europom, koja joj je bila postala drugom domovinom, ako dijaspora može imati domovinu.

Europa je jedini kontinent u kojemu se stoljećima bez predaha nakupljao slobodan kapital, koji se mjesnim ulaganjem ne želi vezati uz rad, prostor i potrošnju. Europski slobodan kapital napravio je kapitalističke države, kao sredstvo svojeg daljnjeg nakupljanja.

Europa je prestala ratovati istom nakon što je ona sama izumila i proizvela nuklearno oružje. Europa je kolijevka brojnih svjetskih ideologija te ideje napretka, jer su prije uspona Europe vlastima i narodima bili važni veličina zaposjednutog prostora i trajanje države te život naroda, a ne „napredak“.

Europa je nasuprot zamisli o evoluciji vrsta putem njihove prilagodbe životnim okolnostima došla do „eshatološke“ ideje o hodu „čovječanstva“ prema konačnim vremenima po općim pravilima, koja naša vrsta dužno slijedi. Europski teolozi, ideolozi, filozofi i znanstvenici zagovarali su postojanje unaprijed danih pravila i zakonitosti razvitka „čovječanstva“.

Uloga i stanje podijeljenog kontinenta

Europsko pučanstvo još uvijek je podijeljeno u povijesne narode. Povijesni zemljopisni prostori europskih naroda razlikuju se po veličini i po položaju unutar Europe. Europski narodi razlikuju se i po veličini svojeg pučanstva, ali još više po svojem povijesnom iskustvu. Ukupno europsko pučanstvo, ali i jedinačni narodi nastali su u neprekidnim valovima doseljavanja tuđih ljudi. Unutarnja kohezija naroda počivala je prvobitno na zajedničkom jeziku te na potrebi skupnog opstanka, razvitka i zaštite životne zajednice na zaposjednutom zemljopisnom prostoru. To je obično bivalo u nadmetanju s obližnjim narodim, ali i s narodima koji su u Europu provaljivali iz dalekih krajeva svijeta. Europa je istom u Renesansi počela preseljavati ili presađivati svoje pučanstvo na daleke kontinente i daleka velika otočja.

Uspon Europe nad ostale kontinente svijeta bio je utemeljen (1) na endemnom nakupljanju kapitala, koje i kakvo nije zabilježeno na ostalim kontinentima, na kojima su bili važni trajanje zajednica i život ljudi; te (2) na razvitku znanosti, osnivanju i radu sveučilišta i na unapređenju tehnologije, koja je bila prvobitno utemeljena na znanosti. Kapital i razvijena tehnologija omogućili su pokretanje Industrijske revolucije, koja je pojačala nakupljanje kapitala u dotad neviđenoj mjeri, potpunu kolonizaciju svijeta i njegovu labavu globalizaciju putem uporabe ugljena i vodene pare.

Budući da se Europa politički sastojala od velikih sila i malih naroda, u njoj se neprestance ratovalo za osvajanje dodatnog zemljopisnog prostora ili za bolje nakupljanje kapitala ili bogatstva. Europa je uzela vjeru kao ideologiju država ili kapitala. Od Kasne renesanse Europa je imala tri vjere: pravoslavlje kao političku ili državnu vjeru, protestantstvo kao vjeru kapitala i katolištvo kao nadnacionalnu i nadtržišnu vjeru puka. Europa je od Srednjeg vijeka do Drugoga svjetskog rata prolazila „razdoblje zaraćenih država“, kakvo je bilo u drevnoj Kini prije nego što se ona ujedinila u Središnju Kraljevinu. Europa je davala veću važnost vjeri, nego politici zbog potrebe otpora Arapima, Seldžučkim Turcima i Osmanskim Turcima koji su islam njegovali kao ideologiju vlasti.

Europa se nije znala deideologizirati kao što je to učinila carska Kina pa su europske ideologije razbuktale nacionalne prijepore u otvorene ratove među državama, koje su na raspolaganju imale oružja golemih razornih mogućnosti, kao što su topovi, tenkovi, brodovi, podmornice, rakete i zrakoplovi. Države su imale ubojita sredstva, kao što su prodorna zrna, granate i bombe te kemijsko, nuklearno i biološko oružje za uništavanje mnoštva. Europa je „razdoblje zaraćenih država“ zaključila bez europskog pobjednika, koji bi – kao što se dogodilo u drevnoj Kini – bio sposoban od Europljana stvoriti narod. Europa je iz Drugoga svjetskog rata izišla s narodima koji se nikad neće biološki oporaviti i s kapitalističkim državama, u kojima su narodi uspostavili različite političke sustave. U minulom svjetskomu ratu najviše je stradao njemački narod, koji je izgubio i volju za množidbu pa se pučanstvo Njemačke popunjava seobom naroda u tu zemlju.

Poslijeratna obnova i nova okupacija Europe

Europa je 1945. godine bila pobijeđena, podijeljena nadvoje i zaposjednuta. Sve zaraćene europske države osim Sovjetskog Saveza i Ujedinjene Kraljevine bile su potučene na bojištima bilo na početku bilo na kraju rata. U Britaniji je na izborima u lipnju iste godine bila temeljito potučena vlast koja je vodila rat. (Rezultat izbora koji su doveli na vlast Laburiste Clementa Attleeja objavljeni su tijekom Konferencije u Potsdamu, koja je trajala od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine, pa je Winston Churchill napustio Potsdam 26. kolovoza, ali je ondje ostao novi premijer Attlee.) Sve zaraćene zemlje podnijele su goleme ljudske žrtve i pretrpjele teško razaranje prometne infrastrukture, tvornica, poslovnih zgrada, škola, bolnica, zatvora te stambenih kuća i stanova. Jedini svjetski i europski pobjednici bili su Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države, a jedinom europskom pobjednicom postala je komunistička Jugoslavija Hrvata Josipa Broza.

U geopolitičkoj zbrci u SAD, koje je iznenadilo sovjetsko zaposjedanje dobre polovice Europe i velikog dijela Njemačke, SAD nisu od prve zauzele stav prema dotadašnjem savezniku Sovjetskom Savezu, prema potučenom Japanu i prema slomljenoj Njemačkoj. Nastalu zbrku, djelomice prouzročenu smrću američkog predsjednika Franklina Roosevelta u travnju 1945. godine, najbolje pokazuje sklapanje u ožujku 1947. godine obrambenog Sporazuma u Dunkirqueu između Francuske i Britanije, koji je bio sračunat na suzbijanje očekivane nove njemačke agresije. Međutim, koncem 1946. godine uobličena je nova američka strategija prema Europi i Japanu.

U lipnju 1947. godine najavljen je Program za obnovu Europe (Marshallov plan). Program je bio vrijedan tadašnjih 13 milijardi američkih dolara (u današnjem novcu oko 140 milijardi dolara). Program se počeo provoditi u lipnju 1948. godine. Tako je počela obnova europskog, ali prije svega njemačkog gospodarstva. U travnju 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, kojim je potvrđeno novo, trajno američko vojno zaposjedanje Zapadne Europe. Budući da je NATO imao i važnu političku ulogu, došlo je de facto do uspostave američke političke hegemonije u Zapadnoj Europi, kojoj je putem američkih privatnih ulaganja u europsko gospodarstvo dodana i financijska hegemonija.

Europa se počela obnavljati uz izdašnu pomoć SAD, ali i u punoj suradnji ranije najrazvijenijih europskih kopnenih država. Dana 9. svibnja 1950. godine francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman objavio je Deklaraciju o potrebi područnog povezivanja država, „kako bi mogući budući rat Francuske i Njemačke bio ne samo nezamišljiv, nego i stvarno nemoguć“. Pariškim sporazumom 6. travnja 1951. godine uspostavljena je Europska zajednica za ugljen i čelik, koja je koordinirala iskorištavanje najvažnijih prirodnih sirovina unutar šest zapadnih europskih država. Utemeljena zajednica bila je zapravo kartel zapad-noeuropskih korporacija, u kojemu se izbjegavalo međusobno nadmetanje. Takve kartele u Njemačkoj je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća uspostavljao carski kancelar Otto von Bismarck. Kartel kakav je uspostavljen 1951. godine neuspjelo su nastojali uspostaviti njemački i francuski industrijalci početkom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u političkoj i strategijskoj zbrci koja je nastala nakon Pravoga svjetskog rata. Oni se nisu obazirali na političke prijepore francuske Treće republike i njemačke Vajmarske republike. SAD su i tad poduprle obnovu i njemačkog i francuskog gospodarstva. SAD su poslije oba svjetska rata i poslije Hladnog rata nastojale uspostaviti hegemoniju u najmanju ruku nad Europom.

Četvrt stoljeća od 1945. do 1970. godine naziva se „zlatnim razdobljem kapitalizma“, ali je u tom razdoblju posijano sjeme kukolja, iz kojega je izrastao financijski kapitalizam. Po Sporazumu iz Bretton Woodsa napravljenom u kolovozu 1944. godine, države su mogle spriječiti ulazak tuđeg financijskog kapitala. Tad su se dopuštala samo industrijska ulaganja („u ledinu“). Američke korporacije koje su izdašno ulagale u europsku industriju nisu plaćale porez na zaradu ni u SAD ni u Europi. Pojavio se slobodan kapitala u obliku takozvanih eurodolara. Financijske ustanove u londonskom Cityju iskoristile su novi slobodan financijski potencijal i počele financijska ulaganja. U kolovozu 1971. godine predsjednik SAD Richard Nixon raskinuo je svezu američkog dolara i zlata te ukinuo obveznu pretvorbu dolara u zlato. On je time ponovo odriješio kapital od rada, prostora i domaće potrošnje. Otad je počela proizvodnja, tiskanje ili kovanje novca u američkom (privatnom) financijskom sektoru.

U kasnijoj digitalnoj, biotehnološkoj i financijskoj revoluciji, koja je bila odgovor kapitala na Veliku recesiji od konca šezdesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, transatlantski slobodan kapital pretvorio je suverene države zapadne Europe u kapitalističke, tržišne tvorevine bez suverenosti. Neposredno poslije prestanka Hladnog rata i razdruživanja Sovjetskog Saveza (25. prosinca 1991. godine) Europska gospodarska zajednica je u žurnom postupku pretvorena u Europsku uniju (7. veljače 1992. godine). Eu-ropska unija je idealna, „savršena“ – kako je američki ustav nazvao američku političku zajednicu – kapitalistička država ili tvorevina bez suverenosti, koja bi bila utemeljena na prostoru i narodu. Unija stoji na usluzi kapitalu, ali ne i svojim narodima. U Uniji je kapitalizam potpuno istisnuo politizam, koji je postojao u Europskoj gospodarskoj zajednici, koja je povezivala države, u kojima se mogla provoditi politička volja naroda.

Neosporno je to, da je u postupku oduzimanja suverenosti članicama Europske unije vidnu ulogu imala Dijaspora, kojoj ne odgovara suverenost država i naroda, jer je svoju političku sila uvijek temeljila na slobodnom kapitalu. Međutim glavni čimbenik u pretvorbi EEZ-a u EU bile su SAD, koje su u nizu uspjelih ili neuspjelih poteza nastojale potpuno politički i gospodarski zavladati europskim prostorom, europskim tržištem i europskim narodima. U taj niz svako spadaju ponovno ujedinjene Njemačke, pretvorba EEZ-a u EU, uvođenje eura kojim je državama oduzeta monetarna suverenost te pokušaj prekrivanja SAD i Europske unije Prekoatlanstkim ortaštvom za trgovinu i ulaganje (TTIP). Ujedinjena Njemačka postala je sredstvom slobodnog kapitala za obavljanje „prljavog posla“ podjele Europe, izolacije Rusije i stvaranja sekundarne hegemonije u Europi, koju se donedavno moglo nazivati Četvrtim Reichom.

Europska unija se na pogrešan način prihvatila europejstva. Sadašnji europeizam olakšava korporacijama unutareuropsku prodaju proizvoda i usluga, ali on ne nosi korist ljudima većom potražnjom rada. Sadašnje gospodarsko europejstvo vodi izvozu kapitala i radnih mjesta, umjesto da promiče izvoz proizvoda i prikladnih usluga. Skučena unutareuropska poslovna dinamika ne jamči zaštitu europskih radnih mjesta od snažne proizvodnje i nametljive prodaje izvaneuropskih korporacija. Američki prijedlog za stvaranje pobačenog TTIP-a bio je prihvaćen u Europi kao proširenje europskog tržišta za njemačke proizvode na SAD (i Kanadu). Može li se zamisliti buran rast kineskog gospodarstva minulih desetljeća na osnovi prodaje kineskih proizvoda i usluga samo na azijskim tržištima? Europejstvo Europske unije sputava europske narode i njihovu poslovnu dinamiku, kao da poslovanje u vrsti Homo sapiens nije globalizirano. Europska unija ne prodaje europske proizvode, ali svojim članicama nameće monetarnu stegu, koja koči širenje njihovih gospodarstava. Europske države sposobne su gospodarski surađivati sa svakom državom svijeta. Europska unija je sredstvo podjele globalizirane vrste Homo sapiens. To su i ostale nadnacionalne tvorevine i instalacije.

Potpomognuta smrt Europe

Visinski, satelitski snimci političkog stanja Zemlje pokazali bi, da se jasno vide sva njezina kopna i sva mora osim Europe. Europu su prekrila i pritisnula dva teška oblaka, pod kojima se guše urođeni „bijeli“ pripadnici naše vrste, ali i došljaci koje je europsko poslovanje privuklo, a Europljani prihvatili.

Nastranu slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, kakvo resi životinjske vrste rođene u evoluciji prije čovjeka! U političkom svijetu Europa kao kontinent označena je istovremenim postojanjem i podnošenjem dvaju višenacionalnih nadnacionalnih ustroja, instalacija, aranžmana ili paktova: Atlantskog saveza, koji je nastao u cik Hladnoga rata, prije gotovo sedamdeset godina, i Europske unije, stare točno četvrt stoljeća. Osim u Europi nigdje drugdje nema mnogonarodnih vojnih saveza. Nigdje drugdje osim u Europi nema obvezujuće doživotne ili dosmrtne političke unije ili integracije nacionalnih država, koje su za volju zajedništva odustale od svoje suverenosti. Atlantski savez ima 29, a Europska unija 27-28 članica.

Europa je jedincato nevoljan kontinent koji se u sto godina, od Oktobarske revolucije 1917. godine do Trumpove revolucije 2016. godine, iz gospodara svijeta prometnuo u svjetsko političko ruglo. Uz sadašnje stanje Europe u prohujalim vremenima bi se pitalo, što je ona bila skrivila, da je ošinuta kugom multilateralnog političkog poretkovanja. Danas se za Europu pita, što je ona bila krivo napravila ili poduzela, da joj je toliko oslabila politička imunost, da je postala politički ranjivim kopnom, koji više ne može biti grabežljivac, nego samo politički plijen. Europske političke zajednice ili države odnosno njihove vlasti podignule su dva samouništavajuća sveeuropska i svjetska rata. U tim su ratovima svi europski narodi podnijeli goleme ljudske gubitke, političke poraze i poniženja te dotad neviđeno materijalno razaranje, da su se zavazda okanili grabljenja plijena. Europa pristaje biti plijenom. Europa je – ako se izuzme ruski narod koji je u minulim desetljećima jačao svoju državu – pravi politički plijen, ali ne kao što je nekad bilo plijen koje suverene države, nego plijen kapitala, koji je bio čvrsto nakanio uspostaviti političku vlast nad svim na-rodima, svim kopnima i nad svim morima svijeta.

Krivce za sadašnje jadno stanje kolonizirane Europe valja tražiti u kapitalu, u SAD koje su voljno postale uporište kapitala, u Dijaspori koja je nositeljica znatnog dijela slobodnog kapitala te kojoj smetaju narodi i njihove nacionalne države, ali i u Njemačkoj, koja je za volju njemačkog slobodnog kapitala prihvatila ulogu glavne operativke u poslu porobljivanja europskih naroda.

Nevolje Europe javljaju se u sve četiri mreže društvenog utjecaja: politici, gospodarstvu, zaštiti i sustavu uvjerenja. Europske države, koje su imenom nositeljice suverenosti u Uniji ne smiju imati ni politiku, a kamoli geopolitiku. Unija je svim članicama odredila politički sustav, koji paralizira narode i jalovi njihovu kreativnost. Europski monetarni sustav koči gospodarstva članica Unije, a sumanuta američka opsjednutost „ruskom opasnošću“ sprječava članice Unije da imaju slobodnu suradnju s Rusijom, koja je golema zemlja nadomak Uniji. Članicama se ne dopušta slobodna suradnja ni s Kinom, koja im može ponuditi znatno ulaganje kapitala što Unija ne može. Unija je 2009. godine grubo i nasilnički spriječila kineska strategijska ulaganju u Hrvatsku i kinesko preuzimanje hrvats-kog državnog duga. Unija nehotice ili hotimice sprječava rast, razvitak i napredak gospo-darstava svojih članica.

Članice Unije ne smiju upriličiti vlastitu zaštitu ili se uključiti u mogući sveeuropski sustav kolektivne zaštite, koji bi uključio i Rusiju. Konačno, od svih europskih naroda i njihovih političkih prvaka očekuje se ispovijedanje vjere liberalizma, koji je tuđ svim europskim narodima, a drag Dijaspori. Europu je najteže od svega pogodilo zatiranje suverenosti naroda, s kojom je spregnuta odgovornost za prostor i ljude. Europske države su onesposobljene da bilo što učine za svoje narode i za njihov životni prostor, koji se sad ne uređuje mjesno, nego daljinski. Za Europu nitko nije odgovoran. Zato Europa kao kontinent ubrzano propada. Kapital i njegovi spomenuti pomagatelji provode polaganu eutanaziju Europe.

Novo buđenje europskih naroda

Globalizacija je okinula nove procese u našoj vrsti. Vrsta se probudila, pogledala oko sebe i uočila, da je ona živa vrsta i da se u biomu mora postaviti kao živa vrsta. Odnedavno sve više ljudi diljem svijeta i sve lakše shvaća da su oni pripadnici iste vrste Homo sapiens i da ne bi trebali ostati podanicima kapitala u državi ili političkoj zajednici zvanoj kapitalizam. Kapitalizam kao svjetska država ima svoj politički sustav, koji je određen hijerarhijom: kapital, tržište, gospodarstvo i na dnu ljudi, koji su sve više traženi kao potrošači, a sve manje kao proizvođači.

Osim što vide da pripadaju iznimnoj vrsti života ljudi jasno uviđaju, da pripadaju i mjesnim, nacionalnim, povijesnim zajednicama, kakve su Hrvatska i Kina, kao što i pripadnici ostalih životinjskih, a i mnogih biljnih vrsta pripadaju mjesnim zajednicama. Stoga se mnogi narodi revolucijama odmeću od kapitalizma, koji ima obvezujući politički sustav. Buđenje nužno vodi narod u revoluciju, kojoj je ishod unaprijed određen buđenjem naroda, jer se stanje naroda „u snu“ toliko pogoršalo, da se ono može popraviti samo poslije revolucije, koja vodi promjeni mjesnog političkog sustava. Kapitalizam je sustavno pršio vrstu, a njezine pripadnike pretvarao u osamljene potrošače.

Kinezi su izveli nacionalne revolucije 1911. i 1949. godine; Rusi 1917. i 1999. godine; Indijci 1947. godine; Židovi 1948. godine, kad su stvorili rasnu, a ne socijalističku ili kapitalističku državu; Egipćani 1952. godine, kad su izveli „arapsku“ revoluciju; Iranci 1979. godine, kad se izveli islamsku revoluciju; Kinezi su 2017. godine objavili svršetak svoje nove revolucije, koja je donijela „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“. U svim spomenutim revolucijama u narode su postavljeni međusobno različiti politički sustavi, ali su ti sustavi nesukladni kapitalističkomu političkom sustavu.

Narodi podižu revolucije, kako bi oduzeli vlast kapitalu, koji želi samo vladati vrstom. Kapitalu se mora oduzeti vlast i mora ga se pretvoriti u društveni kapital, koji je vezan uz rad, prostor i potražnju na tržištu. Globalizacija je učinila neizbježnim prestanak kapitalizma kao pristupa uređenju društva, po kojemu slobodni kapital upravlja tržištem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo ljudima i narodima. U osvit globalnog svijeta kapital je nastojao zavladati vrstom putem tržišta i gospodarstva, koji nisu bili u rukama naroda nego u vlasti kapitala. Narodi se sad pribiru, jer ih je vlast kapitala upropastila. Probuđeni narodi žele sami imati vlast nad gospodarstvom, tržištem i kapitalom. Narodi žele uspostaviti i čuvati svoju mjesnu vlast.

Narodi žele kapitalizam zamijeniti politizmom, po kojemu je politika, kao provedba političke volje životnih zajednica prije i iznad ostalih mreža društvenog utjecaja: gospodarstva, zaštite i sustav uvjerenja. Ljudi sve više prihvaćaju činjenicu, da se njihova vrsta sastoji od naroda ili životnih zajednica. Ljudi žele da se uspostavi slobodna suradnja svih životnih zajednica, umjesto da sve one budu pod hegemonijom kapitala. Stoga se narodi moraju postarati da se njihov novac i drugo bogatstvo ne pretvori u kapital, koji slobodno kola svijetom. Primjerice, Kina svoj kapital veže i uz svoj i uz tuđi rad, prostor i potražnju, što vodi svjetskom povećanju rada i proizvodnje. Ona ne povećava slobodan kapital kao sredstvo vlasti nad svijetom. Kina se vratila politizmu carskih vremena. U carskoj Kini zemlja je bila careva, što znači zajednička. Zemlja je bila društveni kapital pa ju je trebalo dobro iskoristiti marljivim radom ljudi i domišljenim javnim radovima. Politizam je politički sustav naroda, koji kao pripadnici vrste ne žele služiti kapitalu, nego žele imati zajednicu: mjesnu, lokalnu, nacionalnu, koja će im pružiti zaštitu i donijeti ljudsku uzajamnost.

Europska unija je vazalna država svjetske države Kapital. Nositelji kapitala su dugo širili zamisao da je Unija „obećana zemlja“ kapitala. Međutim, budući da je globalizacija potaknula buđenje vrste, osvješćenje naroda i revolucijske procese u njima, u Uniji već teku izvorni postupci slabljenja Unije i njezina razgrađivanja. Unija nije „obećana zemlja“, nego slaba politička tvorevina, koja sprječava rast gospodarstva i napredak svojih naroda. U novije vrijeme se čini, da bi Kina trebala poticati jačanje europskog gospodarstva kao da to ne smije raditi slobodni kapital koji je nakupljen u Europi. Sadašnja svjetska antikapitalistička revolucija ili svjetska brza antikapitalistička evolucija prvo će pogoditi, razoriti i ukloniti Europsku uniju, koja je ranije sama uklonila Europsku gospodarsku zajednicu (EEZ). Unija je sputala i unazadila europsko gospodarstvo, jer je provodila politiku kapitala da crpi rad i bogatstvo naroda, da slabi narode i da zavlada vrstom odnosno da stvori vrstu ujarmljenih podanika, vrstu Homo subjugatus. Unija kao nedomišljena politička tvorevina kapitala neodržljiva je i neobranljiva. Nju neće ukloniti udarci tuđih vojnih postrojba, nego politička „peta kolona“, koja se rađa u Uniji. Narodi žele da njihove države služe njima, a ne kapitalu.

Po svemu sudeći, ne treba očekivati istupanje iz Unije neke dodatne članice, kao što je sadašnje britansko istupanje iz Unije, jer bi prije moglo doći do planske pregradnje ili razgradnje Unije, nego do svršetka postupka nekog novoga brexita. Građani Unije ponajviše žele izravnu dogovornu suradnju svojih životnih zajednica i ne žele nad sobom imati vazalsku hegemoniji kapitala. [Njemačkoj saveznoj kancelarki se žuri sastaviti (kakvu god) novu vladu, jer se kao potvrđena kancelarka želi uključiti u spašavanje Unije.]

Predvodnici Unije i politički predvodnici članica Unije još imaju izbor: (1) da Unija sama prestane funkcionirati, (2) da dopuste nadziran razlaz članica Unije, kako bi one same mogle upriličiti voljnu i slobodnu političku, gospodarsku, sigurnosnu i kulturnu suradnju „države i države“, i (3) rastvoriti Uniju u nekoliko „gospodarskih zajednica“ suverenih država, kakva je bila Europska gospodarska zajednica.

U svakomu od spomenutih primjera, sadašnje članice Unije, ali i druge europske države, uključujući Rusiju, mogle bi voljno i slobodno međusobno surađivati, ali bi pritom mogle zadržati ili stvoriti vlastite monetarne sustave, voditi samostalnu politiku, geopolitiku i zaštitu te imati slobodu uređivanja vlastitih političkih sustava, koji bi im omogućili stvaranje društvene, ljudske i gospodarske dinamike daleko jače od sadašnje dinamike u Uniju. Unija kao unija donijela je veliku pokoru i kapitalizmu i europskim narodima, koji se trebaju čim prije prihvatiti posla zaustavljanja samouništavanja Europe. Europu epet čeka novi početak.

Drugi novi početak Europe

Globalizacija poslovanja, osuvremenjenje prijevoza i osuvremenjenje ljudskog općenja doveli su do globalnosti naše vrste i do globalnosti politike. Uz nacionalnu politiku i geopolitiku odnedavno postoji i globalna politika. Globalna politiks nije politika jedne sile za cijeli svijet, nego politika jedinačnih suverenih država u globaliziranom svijetu. Djelovanja sila globalnosti stvara nove okolnosti ljudskog života i novo stanje naše globalne vrste. Uskoro će nastupiti okolnosti, kakve se rijetko javljaju u politici. Zbog neizbježnog i oče-kivanog sloma Europske unije i povlačenja kapitalizma pojavit će se svijet bez vlasti kapitala i bez njezine dosadašnje vazalske vlasti u Europi. Nad narodima neće biti nikakve vlasti, jer će se vlast vratiti u narode. Slom Europske unije nužna je posljedica samouništavanja Europe, koje je u Europi stvorilo stanje nepodnošljivo narodima. Pogoršanje stanja i slabljenje položaja Europe kao kontinenta izravne su posljedice uspostavljenog političkog sustava nametnutog članicama Unije, koji ne služi narodima, nego kapitalu. Članice Unije kao države nisu u stanju služiti probitcima naroda. Stoga se i može očekivati skori slom urotničkog projekta Unije. Narodi će otkazati posluh Uniji.

Potpun slom vlasti nad narodima ili životnim zajednicama pružit će prigodu europskim narodima za „novi početak“ u vođenju politike te u uređivanju političkog sustava, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja. Novi početak neće za Europu biti prvi, nego drugi „novi početak“. Europa je prvi put počela iznova uređivati svoje ukupne poslove u šestom stoljeću, nakon sloma carske vlasti u Zapadnom Rimu. Slom Rima bio je posljedica samovoljne politike careva, koji su bili ogrezli u neprekidnim građanskim ratovima, kao što će sadašnji slom Europske unije biti posljedica proizvoljnog i samoživog postupanja slobodnog svjetskog kapitala.

Prvi novi početak Europe bio je omogućen bezvlađem ili nevlađem, u kojemu su nositeljicama vlasti postale mjesne životne zajednice ili feudi. Slomom neodržljive carske vlasti Europa je bila raspršena u obiteljske velikaške posjede, u kojima je stolovala mjesna vlast. U bezvlađu ili nevlađu koje će nastati slomom vazalske vlasti Europske unije Europa će se „raspršiti“ u povijesne narode, koji imaju svoj zemljopisni prostor i koji su u stanju preuzeti vlast u same sebe. Novo stanje Europe bit će velika povijesna rijetkost, a stanje „bezvlađa“ uvriježit će se i diljem svijeta. Globalnost vrste Homo sapiens dokrajčit će ne samo kapitalizam kao politički sustav kapitala, nego i civilizaciju koja je bila bitno označena otimanjem vlasti životnim zajednicama i podlaganjem ljudi i društava nadmetnutoj i namet-nutoj vlasti. Od vlasti hrama u prvim izvornim civilizacijama preko vlasti dvora, Foruma, Agore, plemićkih skupština, parlamenata i političkih stranaka do izravne vlasti kapitala vlast nije pripadala životnim zajednicama. Prije nastanka civilizacije nije bilo barbarstvo, nego zajedništvo.

Za prvog novog početka Europe vlast je bila podijeljena između opće Crkve i mjesnih velikaša. Crkva je preuzela odgovornost za politiku i sustav uvjerenja, a velikaši za gospodarstvo i zaštitu. Europa je bila gladna, ali su Benediktinci počeli modernizaciju poljoprivrede, a do jedanaestog stoljeća utemeljili su 37.000 (trideset sedam tisuća) uzornih gospodarstava, koja su bila dragovoljni radni logori, u kojima se „molilo i radilo“. (Molitva je uranjanje u ukupnost postojanja i prepuštanje zajedništvu.) Nakon sloma carske vlasti Crkva nije nastavila nuditi Europi pavlovsko kršćanstvo, koje je bilo postalo carskom vjerom i koje je propalo u propasti carstva.

Crkva je s počekom od pet stoljeća Europi ponudila izvorno učenje Isusa iz Nazareta, koje je Isus nazvao nebeskim kraljevstvom. Nebesko kraljevstvo je vjera u životno zajedništvo. Crkva je ponudila učenje, koje se sačuvalo na njezinim rubovima, potisnuto od carskog kršćanstva. Govorilo se o „pustinjačkom idealu“. Novo nadahnuće Crkve počivalo je na Isusovoj jasnoj odredbi da „caru treba dati (samo) carevo“, ali da mu se ne smije prepustiti Božje ili ljudsko. Isus je zagovarao obnovu životnog zajedništva ne obzirući se na (carsku) vlast. Isus je zagovarao stvaranje društvene, ljudske i poslovne dinamike mimo vlasti. Njegova zamisao vjere u životno zajedništvo – koje je bilo označeno njegovim poimanjem bližnjega, kao svakog čovjeka koji stvara životno zajedništvo – bila je zdušno prihvaćena u dinamičnim mjesnim zajednicama diljem carstva, koje su stenjale pod carskom legi-onarskom vojnom i poslovnom infrastrukturom. Isusov novi pristup prvi su prihvatili pripadnici srednjeg sloja, koji su često pod cijenu života širili to učenje i proširili ga do mjere, u kojoj je carstvo bilo prisiljeno prihvatiti kršćanstvo kao carsku vjeru i vjeru Rima.

Isus je uočio političke potrebe svojega globaliziranog svijeta i kao da je bio predvidio potrebe globalnog svjeta općenito. On je postavio sustav uvjerenja za svijet bez vlasti i sustav uvjerenja, koji vodi do svijeta bez vlasti izvan životnih zajednica.

Crkva je svojim „arhivskim“ učenjem potaknula stvaranje društvene dinamike, koja nije bila rezultat djelovanja vlasti, nego mjesnog rada, znanja, marljivost i poduzetnosti ljudi. Čak su i pripadnici doseljenih naroda, kao što su bili Hrvati, napustili plemensku pripadnost i prihvatili mjesnu, prostornu. Europi je trebalo punih pet stoljeća Mračnog doba da se izbavi iz bijede i da u poljoprivredi stvori višak vrijednosti, koji je omogućio podjelu rada, gradnju novih gradova i podizanje sveučilišta.

U sutrašnjem svijetu bez europske i svjetske središnje ili „carske“ vlasti kapitala, Europa ima prigodu novog, drugog početka postupka prave obnove, koja će počivati na urođenoj dinamici povijesnih europskih naroda, koje je vlast Unije i kapitala bila sputala. Umjesto feuda i benediktinskih opatija, koji su bili nositelji društvene, poslovne i ljudske dinamike, u naše vrijeme nositelji potrebne i poželjne nove dinamike bit će narodi kao „mjesne“ životne zajednice. Kao što je bilo prije četrnaest stoljeća, Europa će se i u naše dane naći u povoljnim okolnostima, koje će stvoriti prestanak dosadašnje središnje svjetske i vazalske europske političke vlasti (kapitala).

Glede sustava vladanja Europa je uzorak globaliziranog svijeta u smanjenom mjerilu. Što vrijedi za Europu, vrijedi i za svijet. Oboje će ostati bez vanjske vlasti nad narodima. Europa će se trsiti da joj uspije drugi novi početak, ali drugdje u svijetu već teku procesi, u kojima se zameće nova, globalna politika. Brojni jaki, stari povijesni narodi već vode samostalnu politiku rabeći vlastiti politički sustav i sudjeluju u širokoj suradnji „države s državom“. Oni su se othrvali navalama mogućeg hegemona. S druge strane, SAD su odustale od izlišnih nastojanja za uspostavu svjetske hegemonije, koja je unazadila njihov narod, a Kina koja je u punom gospodarskom zamahu i u brzom političkom usponu ni ne pomišlja – u skladu s dugovječnom kineskom državnom filozofijom – upuštati se u bilo koju vrsta imperijalizma. Kina svoje globalne odnose gradi na suradnji „države i države“.

Ako se sad stvara svijet bez vanjske vlasti, kakav je nastao u Europi poslije sloma Rima, treba postaviti pitanja: „Što će biti sustav uvjerenje za globaliziranu vrstu?“ i „Tko može preuzeti odgovornost za poštivanje načela globalne politike?“ Sustav uvjerenja za globalnu vrstu sastavio je Isus iz Nazareta. Njegovu zamisao treba vjerno izreći suvremenim političkim rječnikom, jer su sustavi uvjerenja uvijek u službi politike. Isus je nedvojbeno govorio i politički, posebno kad je rekao da nema „odabranog naroda“ i „obećane zemlje“. Izgubio je glavu, jer se očitovao o dva ključna pitanja vrste: o pitanju životnog zajedništva i o pitanju životnog prostora.

Isusova zamisao izrečena je suvremenim političkim rječnikom u govoru predsjednika SAD Donalda Trumpa u Glavnoj skupštini UN 19. rujna ove godine i u govoru kineskog predsjednika Ši Đinpinga na otvaranju kongresa Komunističke stranke Kine 18. listopada ove godine. U govoru američkog predsjednika naglašeni su suverenost, zaštita i blagostanje naroda kao stupovi svjetskog mira i suradnje među državama, koja mora biti bilateralna. Predsjednik Trump je naglasio da svijet trebaju voditi ljudske svrhe, a ne ideologije te da za svakog predvodnika naroda njegov životni prostor treba biti prije svega. Predsjednik Ši je naglasio da je narod preči od svega te da Kina ima tri poslanja u svijetu koji će počivati na suradnji „države i države“. To su (1) otvoriti put za nove odnose između „države i države“, (2) napraviti nov napor za napredak čovjeka kao vrste i (3) pridonijeti pronalasku u svakoj zemlji novih rješenja u stvaranju političkog sustava. Po kineskom predsjedniku, Kina će putem teorije „socijalizma s kineskim značajkama za novo doba“ znatno povećati sadašnje bogatstvo političkih sustava i uzoraka vladanja. To govori, da su vremena hegemonija i ujednačivanja političkih sustava prohujala u nepovrat.

Odgovornost za poštivanje načela globalne politike mogu i moraju dogovorno preuzeti tri najmnogoljudnije države svijeta, Kina, Indija i SAD, te Rusija kao država, koja raspolaže daleko najvećim zemljopisnim prostorom na Zemlji. Kina nikad u svojoj dugoj povijesti nije bila hegemon. SAD i Rusija su se okanile nastojanja za uspostavu hegemonije, jer su u takvom nastojanju gotovo upropastile vlastite narode. Indija je od samodostatnog federalnog carstva bila pretvorena u koloniju, kao što je bila i Kina. Postupanje Kine, Indije i Rusije otkad je svijet globaliziran pokazuje da se te zemlje domišljeno i strategijski drže načela globalne politike. Slom američke hegemonije nakon cijelog stoljeća uzaludnih nastojanja da ona bude uspostavljena sili SAD da se one u svijetu postave kao obična suverena, iako velika i snažna država, a ne kao hegemon ili kao uporište pobačene hegemonije kapitala. Tim silama se može pridružiti i Europa kao politički kontinent (na kojemu je i Rusija), ako narodi Europe sa sebe zbace hegemoniju kapitala.

Dogovorno odgovorno postupanje četiriju ili petorih sila može ukloniti iz svijeta sve goruće i žestoke nevolje: od širenja nuklearnog oružja preko trgovine ljudima, raspačavanja narkotika, nezaposlenosti, migracija, međunarodnog ili mjesnog terorizama do teških pošasti koje haraju svijetom. Četiri ili pet velikih sila mogu u dvostranom odnosu pomoći svakoj državi, kojoj je stalo da ukloni nevolje koji vrsti dolaze s njezina zemljopisnog prostora, ali mogu na isti način dogovorno kazniti zemlju, koja se ne brine za dobrobiti vrste. Oboje se može postići samo uskraćivanjem suradnje i bez uporabe sile, jer su zemljopisni prostor, gospodarstva, tržišta i prirodni izvori spomenutih sila dovoljno veliki da se njihove dogovorne odluke ili zahtjevi poštuju. Globalnost vrste Homo sapiens zapovijeda i suradnju „velesile i velesile“.

mr. sc. Zdravko Mršić / HKV

ŠTO JE NAMA ZAPAD I MI ZAPADU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari