Pratite nas

Komentar

Zdravko Tomac: Četnici se rehabilitiraju, a ustaše u Hrvatskoj se izmišljaju

Objavljeno

na

Prof. dr. Zdravko Tomac iz Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta za Direktno.hr je komentirao situaciju oko komemoracije žrtvama koncentracijskog logora u Jasenovcu koja će ove godine biti obilježena bojkotom Koordinacije židovskih općina, vjerske zajednice Bet Israel te Srpskog narodnog vijeća.

[ad id=”93788″]

Što se želi postići odvojenim komemoracijama u Jasenovcu?

“Mislim da je više razloga, teško je reći. Zbog čega se sve to događa, to nije dobro da nam se događa. Nije dobro jer baca ružnu sliku na stanje u Hrvatskoj. Razlozi su brojni, ja ih ne mogu sve nabrojati, reći ću samo neke za koje ja smatram da su povod i razlog tih burnih događanja”, započeo je Tomac.

“Prvo želim reći da je u hrvatskom društvu došlo do otkrivanja nekih novih činjenica iz naše prošlosti koje dovode u pitanje, ja bih rekao, noviju hrvatsku povijest na način kako je napisana za vrijeme komunističke vladavine. Otkrivene su neke činjenice koje su jako uznemirile one koji se jednostavno ne žele pomiriti s tim novim otkrićima i žele pritiskom onemogućiti da se dođe do istine. Posebno je uznemirilo komunističku povijest i komunističku politiku, činjenice da su otkrivene da je Jasenovec bio trostruki logor, ne samo za vrijeme ustaške vlasti nego i poslije 1945. godine. Uznemirio ih je i film Jakova Sedlara koji o tome navodi niz činjenica i dokaza, zatim društvo za istraživanje istine za trostruki logor Jasenovac koji okuplja poznate povjesničare koji dovode u pitanje povijest Jakovine, Klasića i drugih koji su bili ideološki obojeni i neobjektini u pisanju novije povijesti, branili Tita i negirali komunističke zločine”, naglasio je.

“Zatim je Srpsko narodno vijeće koje se, ja bih rekao već godinama pretvorilo ne u Srpsko narodno vijeće nego u političku organizaciju koja vrlo grubo napada Hrvatsku i politiku od Tuđmana pa do danas i ne želi se suočiti s nekim istinama. Svi oni se ne žele suočiti s istinom o broju žrtava i načinu kako se falsificirao i uvećavao broj žrtava u Jasenovcu, događa se mnogo toga što točno revidira komunističku povijest Hrvatske. To je revizija, ali dobra revizija. Moramo napisati novu povijest, istinitu”, bio je jasan.

Tomac je naglasio da je potrebna istina

“U svemu tome pretjeruje se s druge strane, pa poneki u želji da se dođe do istine i da se raskrinka komunistička povijest, na neki način, posredno ili neposredno, daju povoda da ih se optuže da na taj način idealiziraju NDH i ustaše i da skinu sa svih krivnju za zločine. To znači da imamo, ja bih rekao, tri sukoba u hrvatskom društvu”, rekao je.

Nabrojao je sukobe u društvu.

“Jedan je da oni koji su imali monopol na pisanje komunističke povijesti ne žele izgubiti taj monopol i ne žele čuti istinu da treba napisati ono što se događalo. Međutim, ima i onih koji u tom traženju istine relativiziraju krivnju ustaškog režima i zločina kojeg su napravili. Tako da je situacija dosta zamršena i sada pod tim pritiskom, rekao bih da je naša Predsjednica i neki drugi koji su dali neke izjave koje s jedne strane pozivaju na pomirenje i da se prestanemo svađati, a s druge strane su jednostrane pa onda mogu uzburkati nove strasti, da budem konkretan”, rekao je i dodao:

Podsjetio je na kardinala Stepinca i Tuđmana.

“Postoji onaj dio istine koji su najbolje izrazili kardinal Stepinac i prvi hrvatski predsjednik Tuđman koji su rekli da ona nije bila samo zločinačka tvorevina nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom suverenom državom, to znači da se ne može izbrisati činjenica da je u vrtlogu Drugog svjetskog rata ali i nakon monarhističke diktature u Jugoslaviji, ubojstva Radića i terora nad Hrvatima, hrvatski narod želio svoju samostalnu državu, nije želio nikakvu Jugoslaviju, niti monarhističku ali ni komunističku. U tom smislu mnogi ljudi i veliki dio hrvatskog naroda podržali su stvaranje samostalne države. Nesreća je hrvatskog naroda, što su tu želju, koja nikad nije prestala u onim okolnostima, Pavelić i ustaše pokušali ostvariti uz pomoć u savezu s Njemcima i Talijanima i zbog toga su u tijeku rata mnogi Hrvati stali na stranu partizana i priključili se komunistima upravo zbog ustaških zločina. Želim reći da je treba davati cjelovite ocjene i to je zadatak da u miru utvrdimo novu istinu”, naglasio je prof. Tomac.

Nastavio je objašnjavajući.

“Isto tako je istina, a ne samo u tome cjelovita istina, da su partizani, Tito i komunisti, posebno hrvatski komunisti i antifašisti imali velike zasluge u oslobođenju. To je istina. Međutim, isto je tako istina da su komunisti 1945. prestali biti nakon rata antifašisti i da su proveli staljinističku revoluciju i genocid nad hrvatskim narodom i izdali antifašizam. Oni koji su stvorili masovne grobnice i pobili desetke tisuća ljudi ne mogu biti antifašisti. Istina o NDH nije jednoznačna. Došli smo u situaciju da se o svemu počelo javno i otvoreno govoriti i to je jako uzbudilo one koji su imali monopol nad istinom, i krenuli su u strašni napad na svakog onoga tko danas u tim stvarima razmišlja argumentirano i traži da se utvrdi puna istina o NDH i ustašama, Titu i komunistima, i o jednim i drugim zločinima”, rekao je.

Tomac je istaknuo da je ospasno sve reducirati na neke parole i zaustaviti ono što se ne može zaustaviti.

“Kada se uzme i sve ono što se dogodilo i događa u Srbiji gdje su rehabilitirani četnici s presudama, Karadžicu i Šešelju i obnovom velikosrpskog nacionalizma čija je na neki način ispostava Pupovac i Srpsko narodno vijeće bilo i danas je. U svoj toj situaciji nema jednostavnih rješenja. Ja sam za to prvi puta kritičan i prema Predsjedničinim izjavama. Mislim da je pojednostavnila situaciju i da je vrućim parolama pokušala izmiriti ono što se ne može izmiriti. Mora se biti precizan i slojevit u ocjenama i mora se reći, ne samo da je NDH država sa zločinačkim režimom, nego da je izraz povijesne želje hrvatskog naroda za svojom državom”, bio je jasan.

Mišljenja je da se ne može jednostavno tumačiti pozdrav Za dom spremni.

“Bio bih posebno zabrinut kad bi naši branitelji bili ustaše, slušao sam Tvrtka Jakovinu na Al Jazeeri, bio je uzbuđen i rekao je tezu koju mnogi ponavljaju da je ustaštvo i fašizacija daleko odmakla, onda je kao argument naveo da su desetine tisuća ljudi hodali po Zagrebu u koloni i skandirali ustaške parole što je jednostavno velika laž. Bio sam u toj koloni da prosvjedujem protiv zabrane javne riječi čak sam i govorio, i tvrdim da je to bio civilizirani skup u kojem je jedna grupa izvikivala “Za dom spremni!”, ali tvrdim oni koji su to izvikivali nisu ustaše nego branitelji koji su to upotrebljavali za vrijeme Domovinskog rata kad su se borili protiv novog sprskog fašizma. Danas reći da su ustaše oni ljudi koji kažu Za dom spremni je strašna optužba, i reći da je to 10 tisuća ljudi koji se valjaju ulicama je stvaranje krive slike i optužbe protiv hrvatskog društva”, rekao je prof. Tomac.

Tomac je osudio huliganske ispade.

“Srpsko narodno vijeće i antifašisti nisu rekli riječi protiv stvaranja rehabilitacije četništva i velikosrpske politike, četnici rehabilitiraju, a ustaše u Hrvatskoj se izmišljaju. Idem na nogometne utakmice, osuđujem huliganske ispade i uvrede koje se čuju, ali to se čuje u različitim konotacijama. Neki iz prkosa viču “Za dom spremni!” jer to iritira. Treba osuditi podmetanje onih koji te uzvike navode kao dokaz ustaše namnožile hrvatskom i da maltene vrebaju iza svakog grma, da su se ustaške zmije uvukle u tisuće mladih srca. To je vrlo opasna teza. Tvrdim da nije istina da je u hrvatskoj desnica radikalna i opasna, najgora u Europi – to je laž. Pogledajte što se događa u Švedskoj, Norveškoj, Zapadnoj Europi: od rasizma i napada na izbjeglice, u Hrvatskoj toga nema. Tvrditi da vlada ksenofobija nije istina. Srbi u Hrvatskoj kao manjine imaju najveća prava od bilo koje druge manjine u Europi”, naglasio je.

Podsjetio je na situaciju u Srbiji.

“Sa složenošću situacije povezana je i činjenicom da mnoge uzbuđuje stav hrvatske Vlade da ospori Srbiji dok ne napravi neke stvari u pravosuđu ulazak u eurointegracije, sve je to dio situacije u kojoj se danas nalazimo”, rekao je.

Spomenuo je i subotnji prosvjed Kulturnjaka.

“Gledam Kulturanjake koji su prekrili skulpturu sunce i priliči kao da u Hrvatskoj nastupa vrijeme tame. To je nije dobro. To znači moramo biti protiv svih krajnjosti, ja sam za to cijelo vrijeme govorio, pisao i danas govorim da jedino slogu možemo postići na tezi istine da je ova Hrvatska utemeljena u Domovinskom ratu i na vrijednostima Domovinskog rata. I da nam nije ni totalitarizam koji simbolizira slovo U, ni ono koje simbolizira Crvena zvezda petokraku donio slobodu, i da je za to jedini put borba za istinu, i ostajem na svom stavu da se jednako moramo boriti protiv rehabilizacije bilo kojeg totalitarizima i takve politike. U tom smislu u ovim burnim vremenima i Predsjednica je pod pritiskom dala neke izjave koje ne pomažu smirivanju situacije već ju je još uzburkala. Što se tiče bojkota, cilj im je stvoriti pritisak kako bi se svi oni koji ne prihvaćaju komunističku povijesti, krivotvorenu povijest Hrvatske proglasili neprijateljima i ustašama kako bi im se začepila usta”, bio je jasan.

Zuroff politizira situaciju.

“Dodao bih, za mene Zuroff nije antifašist, prema tome sve ono što on radi, on brani antifašizam na način na koji nije antifašistički. On ima pravo na svoje mišljenje, ali nema pravo da u ime autoriteta iz vana da određuje tko je u Hrvatskoj od predsjednika antifašist a tko nije. Jer je Zuroff, o tome sam pisao na vašem portalu, za vrijeme Domovinskog rata branio velikosrpski fašizam”, zaključio je za direktno.hr profesor Tomac.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dr. Ante Nazor opovrgnuo Milorada Pupovca i njegov pokušaj relativizacije odgovornosti za ‘Oluju’

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik i predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac, održao je medijsku konferenciju 20. rujna na kojoj je između ostaloga ponovio više puta demantiran broj o 250 000 izbjeglih Srba tokom VRO Oluje, te je sarkastično ustvrdio da bi onima ga prozivaju bilo bolje da se bave negiranjem Jasenovca.

Povodom njegove medijske konferencije, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, dr. Ante Nazor za Narod.hr komentirao je tvrdnje zastupnika Pupovca:

Saborski zastupnik Milorad Pupovac održao je konferenciju za medije vezanu uz zahtjev hrvatskih branitelja da se sazove tematska sjednica o neprocesuiranju ratnih zločina iz Domovinskog rata. Na konferenciji je, između ostaloga, spomenuo „egzodus i stradanje Srba iz Hrvatske, njih više od 250.000“ tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom operacije „Oluja“, te da je za zločine nakon Oluje procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?).

Ante Nazor: “Spominjući „egzodus“, zapravo odlazak, 250.000 osoba srpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom „Oluje“, jer je to rečeno u kontekstu osvrta na sudjelovanje na skupu u Bačkoj Palanci, zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac opet je pokazao nemar prema brojevima, odnosno nekritičko i neznanstveno prihvaćanje teza koje veći dio srpske historiografije i srpskih političara pokušava nametnuti, ne samo kad je riječ o „Oluji“, nego i o Drugom svjetskom ratu. Neznanstvena interpretacija događaja, izmišljanje slučajeva i pretjerivanje u isticanju njihova značaja, prigovaranje drugima, a zanemarivanje vlastitih postupaka, te preuveličavanje broja žrtava na mjestima na kojima je zaista počinjen zločin nad Srbima, značajke su njegovih javnih nastupa, ali i javnih nastupa sadašnjega političkoga vodstva Srbije u kojima se spominje Hrvatska. U svom govoru na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru saborski zastupnik Milorad Pupovac nije usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, kao što je to učinio predsjednik Srbije, ali je ističući nepostojeću „opasnost od ustašoizacije hrvatskog društva“ svjesno preuveličao marginalne pojave u državi u kojoj se ni Vlada RH ni predsjednica RH ni Hrvatski sabor ne mogu optužiti za tako nešto.

Vodstvo SAO Krajine od 4. siječnja 1991. ne priznaje hrvatsku vlast

Kao argument za tvrdnju o stradanju Srba u Domovinskom ratu naveo je i „traume ljudi srpske nacionalnosti koji su 1991. i 1992. morali potpisivati izjave o lojalnosti“, potpuno zanemarivši kontekst vremena u kojem je, primjerice, odluka od 10. siječnja 1991. da se djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova RH zadržavanje radnog odnosa i isplata plaće uvjetuje potpisivanjem izjave o lojalnosti Republici Hrvatskoj, bila reakcija na odluku vodstva „SAO Krajine“ u Kninu od 4. siječnja 1991. da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. I tadašnje pobunjeničko, velikosrpski orijentirano vodstvo “SUP-a SAO Krajine”, koje više nije priznavalo hrvatsku vlast, ali je očekivalo plaće od hrvatske države, to je ocijenilo “provokacijom” i “oduzimanjem dostojanstva” njegovim pripadnicima, obrazlaže dr. Ante Nazor.

“U govoru je istaknuta opredjeljenost za demokratski i antifašistički karakter ove zemlje. Demokratski karakter suvremene Hrvatske već 28 godina, između ostaloga, potvrđuje i činjenica da svi legalno izabrani saborski zastupnici imaju pravo javno izreći svoje mišljenje. To je vrijednost koju treba sačuvati i za koju se vrijedi boriti. Naravno, trebala bi postojati i politička odgovornost za izrečeno, posebice kad se neutemeljeno optužuje Hrvatska za prekrštavanje Srba u Domovinskom ratu, kad se javno tvrdi, bez ikakvog dokaza, da su se „masovni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu dogodili već u prvoj polovici 1991., a vjerojatno i ranije“, kad se prešućuje skandalozno, metodom isljednika iz totalitarističkih sustava objavljivanje Biltena vlastitoga Vijeća u kojem urednica, bez ikakvoga relevantnog argumenta proziva pojedince za šovinizam…

I Savka Dabčević Kučar događanja u Srbu 27. srpnja pripisala protuhrvatskom karakteru

Glede pozivanja na „antifašistički karakter ove zemlje“, treba primjetiti da antifašizam, kao civilizacijski pojam suprotstavljanja fašizmu, zasigurno nije ono što se obilježava svake godine 27. srpnja u Srbu, to najbolje znaju Hrvati s područja Grahova, Drvara, Boričevca… Uostalom, o „antifašističkom“, a zapravo protuhrvatskom karakteru događanja u Srbu 27. srpnja, očitovala se i sudionica antifašističkog pokreta Savka Dabčević Kučar”,ističe dr. Ante Nazor.

“Takvi govori, u kojima se potpuno ignoriraju znanstveno utemeljeni rezultati novije hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, zapravo su u službi pokušaja prikrivanja činjenica o uzroku i karakteru rata u Hrvatskoj 1991., a potom i u BiH, kao i izbjegavanja odgovora na pitanje tko je odgovoran za vojnu opciju rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj. Masovni odlazak Srba iz Hrvatske u Domovinskom ratu, odnosno uoči i tijekom operacije “Oluja”, zaista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to radi li se o 100.000 – 150.000 ljudi (u Izvješću Vlade RH iz 1998. spominje se broj od oko 130.000) ili preuveličanih 250.000, pa čak i 300.000 ljudi, kako se navodi u nekim srpskim izvorima o “Oluji”.

No, ono što je prešućeno na spomenutoj konferenciji za medije, a što uporno prešućuje i srbijansko vodstvo u Beogradu, jest činjenica da je zbog isključive i bahate srpske, odnosno velikosrpske politike, za “Oluju”, pa tako i za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu. Oni su odbili prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, u kojima okupirano područje RH nije predviđeno kao sastavni dio Srbije ili kao posebna srpska država izvan granica Hrvatske, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile ponudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina gdje su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika. Upravo podatci iz srpskih izvora potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like; u 16.45 sati “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata kasnije, točnije – u 17.20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK, kod zapovjednika SVK generala Mile Mrkšića.

Krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata

Dakako, u spomenutom obraćanju medijima, kao što to učestalo radi i srbijansko vodstvo u Beogradu, prešućeno je koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, što je vrlo važno za razumijevanje uzroka i posljedica “Oluje”.

Podsjetit ću, krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536.000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga. U 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj, s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”. S obzirom na dostupne podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj na kraju 1992. (1. prosinca 1992. u Hrvatskoj je bilo 663.493 prognanika i izbjeglica: 260.705 prognanika i 402.768 izbjeglica), u broj od 800.000 prognanika i izbjeglica vjerojatno su bile uključene i osobe koje su izbjegle u inozemstvo. Naime, procjenjuje se da je izvan Hrvatske, u inozemstvu, uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama, 1991. bilo oko 148.000 izbjeglica iz Hrvatske, a 1992. oko 136.000.

Znakovita je i procjena da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219.000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 396). U srpnju 1995., neposredno uoči operacije “Oluja”, na slobodnom teritoriju RH bilo je 384.664 prognanika i izbjeglica (192.828 prognanika i 187.796 izbjeglica) (Pravo na Dom, ur. Slobodan Lang i Branko Pek, 2011.). Njima je povratak svojim domovima onemogućavala tadašnja isključiva politika srpskoga vodstva na okupiranom poručju RH, a omogućila ga je oslobodilačka operacija “Oluja”.

Sve to je prešućeno u govoru na spomenutoj konferenciji za medije, kao što to u sličnim govorima uporno prešućuje i srbijansko vodstvo dok govori o stradanju svoga naroda, jer bi isticanje uzroka rata u Hrvatskoj, te kronologije događaja i razmjera stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, razotkrilo neutemeljenost njihovih teza.

Glede procjene mogućega broja Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Oluje”, iako ta procjena nije najvažnija za razumijevanje događaja, treba uzeti u obzir da je na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991. (tada okupirano područje bilo je veće od kasnije uspostavljenih područja pod zaštitom UN-a), prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika živjelo 287.830 (52,4%) Srba, što je nešto manje od polovice (49,5%) od ukupnog broja (581.663) Srba u RH. Istodobno, 293.833 ili 50,5% Srba živjelo je na slobodnom području RH.

Također, treba uzeti u obzir da je, uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, okupirano područje RH, na kojem su pobunjeni Srbi osnovali “RSK”, nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Podatci o tome su različiti, navest ću neke iz srpskih izvora i “službenih” jugoslavenskih publikacija, koji navode na zaključak da je podatak o “250.000 Srba izbjeglih u operaciji ‘Oluja’” (dakle, iz UN sektora Sjever i Jug) preuveličan:

– oko 100.000 Srba iselilo se iz “RSK” (okupirano područje RH) do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo;
– prema podacima Glavnog štaba SVK iz lipnja 1993. (koji se s obzirom na ostale ovdje navedene podatke čine preuveličanim), na okupiranim dijelovima Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije (koji će biti oslobođeni operacijom “Oluja”) živjelo je 268.795 stanovnika;
– krajem 1994. u SR Jugoslaviji (ne računajući ostale države) živjelo je oko 80.000 Srba iz “RSK”, a zbog političkih i ekonomskih prilika na tom području iseljavanje stanovništva nije se smanjilo ni u 1995. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 172-173);
– u siječnju 1995. u SR Jugoslaviji registrirano je 252.619 izbjeglica iz Hrvatske: 198.819 iz UNPA zona, odnosno okupiranoga područja RH, i 53.800 s područja pod kontrolom Vlade RH, uključujući i obitelji “starešina” JNA koja se povukla iz Hrvatske (podatke su za potrebe Vlade RH pripremili Slobodan Lang i Branko Čulo);
– sredinom 1996. u SRJ je bilo registrirano 314.689 Srba iz Hrvatske, od toga 229.232 s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”: 93.347 iz Dalmacije (sektor Jug) i 135.885 iz Banovine, Korduna i Like (sektor Sjever).

Dakako, sve navedene brojeve treba uzeti s oprezom, jer se statistički podaci o stanovništvu na okupiranom području RH od 1992. do 1995. razlikuju od izvora do izvora, no sigurno je da su mnogi od 229.232 Srba registriranih u SRJ sredinom 1996. kao osobe s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”, u SRJ došli prije te oslobodilačke operacije.

O točnosti izjave da je za zločine nad Srbima nakon „Oluje“ procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?), govore službeni podatci:

Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba, a osuđujuća presuda zbog ubojstva s kaznom zatvora u trajanju od jedne i pol do 20 godina do tada je izrečena za još tri osobe (Bijela knjiga o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu, Zagreb, rujan 1999.).

I nakon toga nastavljene su istrage, pa je do sredine 2011. u vezi kaznenih djela počinjenih za vrijeme i neposredno nakon operacije “Oluja”, kad je riječ o žrtvama, ukupno evidentirano 47 osoba; od toga su zbog ubojstva 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni (podaci Državnoga odvjetništva RH do sredine 2011.).

Spomenuta izjava o broju procesuiranih zločina „koliko se može nabrojati na prst jedne ruke“, sugerira kako se zločini nad Srbima u Hrvatskoj ne istražuju i ne procesuiraju. Stoga treba podsjetiti da je u Hrvatskoj do sada pronađeno 150 masovnih i oko 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Domovinskom ratu (prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja RH, do kraja 2017. iz masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 5131 osobe, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 4196 osoba ili 81,7%). Tek kad se navedenim brojevima pridoda podatak koliko je do sada procesuiranih počinitelja zločina nad Hrvatima, može se donijeti relevantan zaključak o procesuiranju svih zločina, odnosno o mogućoj selektivnosti istraživanja prema etničkom načelu… Sve ostalo je politikanstvo i svjesno obmanjivanje javnosti, zaključio je dr. Ante Nazor na Narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Miro Bulj: Milorade šutio si u Bačkoj Palanci!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Miro Bulj prokomentirao je gostovanje Milorada Pupovca u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” s naglaskom na njegov odgovor na pitanje zašto se nije odredio prema Vučićevom govoru u Baškoj Palanci, na što je odgovorio “Jeste li ikada mene čuli da sam ja rekao da je Hrvatska ustaška država?”

Milorade nismo to čuli od tebe, ali te nismo ni čuli kako reagiraš u Bačkoj Palanci. Nismo te vidjeli ni kako odlaziš s te tzv. komemoracije. Šutio si poslušnički, kao zaliven dok si stajao uz rame svoga vođe, Šešeljevog huškača, četnika Aleksandra Vučića. Šutio si i nisi otišao kad je usporedio Hitlerovu Njemačku s Hrvatskom u kojoj si baš ti Milorade na vlasti zajedno sa HNS-om i HDZ-om.

Šutio si Milorade!

 

Milorade, slažem se s tobom, vrijeme je da se konačno progovori o svemu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari