Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Dosta nam je lažnih prijatelja

Objavljeno

na

Mi Hrvati konačno moramo pogledati istini u oči. Moramo se prestati praviti da ne vidimo istinu. Krajnje je vrijeme da prestanemo neprijateljima i protivnicima hrvatskog naroda tepati da su naši prijatelji. Krajnje je vrijeme da prestanemo s politikom “tko te udari u jedan obraz ponudi mu drugi”.

Veliki je raskorak između stvarnosti i govora naših političkih elita. Slovenci ne odustaju da nam otmu dio našeg mora. Služe se prljavim sredstvima, ucjenama, ustvari cijelo vrijeme ne vode prijateljsku politiku prema Hrvatskoj. Mi usprkos tome stalno ističemo da su nam Slovenci najveći prijatelji, da se radi o dvije prijateljske države.

To jednostavno nije istina, jer ono što govori ministar SlovenijaSlovenci su, nažalost, samo susjedi koji se nisu odrekli, ako im to dozvolimo, da nam uzmu dio mora. Zato ih hrvatska politika treba tretirati, kao susjede, ali ništa više. Treba prestati govoriti o velikom prijateljstvu, jer to što nam rade Slovenci jednostavno se ne može nazvati nikakvim prijateljstvom.Erjavec i s kojim je ucjenama bila Hrvatska država izložena od početka borbe za samostalnost do danas, ne rade prijatelji jedan drugom.

Slovenci su, nažalost, samo susjedi koji se nisu odrekli, ako im to dozvolimo, da nam uzmu dio mora. Zato ih hrvatska politika treba tretirati, kao susjede, ali ništa više. Treba prestati govoriti o velikom prijateljstvu, jer to što nam rade Slovenci jednostavno se ne može nazvati nikakvim prijateljstvom.

Još je drastičniji slučaj u odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Hrvatska čini sve što može da pomogne Bosni i Hercegovini u njenom putu u Europsku uniju, da omogući državljanima Bosne i Hercegovine da ostvaruju u Hrvatskoj sva njihova ljudska i druga prava. Hrvatska je odustala od mogućnosti realizacije posebnih odnosa s Federacijom Bosne i Hercegovine što joj daje Daytonski mirovni sporazum jer je željela pomoći jačanju Bosne i Hercegovine kao suverene države tri ravnopravna naroda. Hrvatska u cjelini i Hrvatska vojska spasili su Bosnu i Hercegovinu, spasili su da se u Bihaću ne dogodi još veći genocid nego u Srebrenici. Hrvatska je zbrinula desetke tisuća izbjeglica. Međutim, na sve pružene ruke prijateljstva dolaze vrlo grubi odgovori. Bošnjaci ne odustaju od protuustavnog izbornog zakona po kojem oni presudno mogu utjecati na izbor hrvatskih predstavnika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda.

Ne odustaju od podizanja optužnica protiv pripadnika HVO-a i Hrvatske vojske koji su spasili Bosnu i Hercegovinu, i tako dalje.

Drastičan primjer takve agresivne i antihrvatske politike imali smo ovih dana mogućnost čuti na Hrvatskoj televiziji. Gostovao je Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, u ime bošnjačkog naroda. To što je izgovorio u toj emisiji je skandalozno i uvredljivo i ruši sve civilizirane i demokratske standarde.

Svaka demokratska država koja drži do svog suvereniteta, časti i dostojanstva na najoštriji način bi reagirala na postupke Bakira Izetbegovića. Vjerojatno bi ga velika većina demokratskih država u sličnoj situaciji proglasila persona non grata dok se ne ispriča. Cijeli njegov nastup je bio uvredljiv, ucjenjivački, pun lažnih optužbi.

Ali tri stvari su najteže, svaka od te tri stvari je dovoljna da ga se proglasi persona non grata.

Hrvatski narod je po Ustavu jedan od tri ravnopravna naroda u Bosni i Hercegovini. Dakle, Bosna i Hercegovina je složena višenacionalna država i zato je treba organizirati u skladu s tom činjenicom jer nacionalna ravnopravnost je jedno od bitnih ljudskih prava. Hrvatski narod po Ustavu ima pravo da bira, smjenjuje i kontrolira svoje predstavnike. Ako mu se to onemogući onda mu se ukida sloboda i demokracija. A to se upravo događa odnosno bolje rečeno to se već dogodilo.

Izetbegovića ne zanima Ustav, ne zanima ga odluka Ustavnog suda, ne zanimaju ga demokratska prava hrvatskog naroda. On brani teror nad Hrvatima. On prijeti ratom i to ne prvi puta. On prijeti ako Hrvati pokušaju doći u ravnopravan status s druga dva naroda stvaranjem trećeg entiteta. Bakir Izetbegović je govorio neistine i laži. Želi spriječiti izgradnju Pelješkog mosta, mosta koji povezuje dvije strane hrvatskog teritorija. Ucjenjuje Hrvatsku, traži da Hrvatska potpiše da faktično ustupa Bosni i Hercegovini dio svoga mora. Traži više nego što su Slovenci tražili u vrijeme njihove najveće ekspanzije a što su arbitražom izgubili. Navodi netočne podatke o ratu između Hrvata i Muslimana u Srednjoj Bosni. Optužuje Hrvate da po svijetu tuže Bosnu i Hercegovinu da želi postati islamska država. Smeta mu križ iznad Mostara, ali mu ne smetaju stotine novih džamija. Spremaju se nove optužnice protiv mnogih čelnika HVO-a i Hrvatske vojske bez čijeg djelovanja ne bi bilo pobjede nad velikosrpskom agresijom. Dakle, radi se ne samo o neprijateljskom nastupu na Hrvatskoj televiziji nego i neprijateljskoj politici BakiraIzetbegovića i njegove ekipe prema cijelom hrvatskom narodu.

Dakle, i ovdje se potrebno suočiti s istinom. Bošnjačke elite ne samo da nisu prijatelji hrvatskom narodu nego i IzetbegovićBošnjačke elite ne samo da nisu prijatelji hrvatskom narodu nego i dalje najavljuju da će silom držati u pokornosti Hrvate kao neravnopravan narod. I na taj način približavaju se Miloševiću, koji je na početku agresije i pokušaja stvaranja Velike Srbije rekao “ni oružani sukobi nisu isključeni”. Bakir Izetbegović ide korak dalje, on ne kaže da oružani sukobi nisu isključeni, on tvrdi da će do njih doći ako Hrvati budu tražili treći entitet i realizaciju svoje ravnopravnostdalje najavljuju da će silom držati u pokornosti Hrvate kao neravnopravan narod. I na taj način približavaju se Miloševiću, koji je na početku agresije i pokušaja stvaranja Velike Srbije rekao “ni oružani sukobi nisu isključeni”. Bakir Izetbegović ide korak dalje, on ne kaže da oružani sukobi nisu isključeni, on tvrdi da će do njih doći ako Hrvati budu tražili treći entitet i realizaciju svoje ravnopravnosti. Moram reći da i voditelj emisije Aleksandar Stanković nije položio ispit iz objektivnog novinarstva. Kada je Bakir Izetbegović lažno optužio Hrvate da po svijetu pričaju da bošnjačke elite žele stvoriti islamsku državu morao mu je podastrijeti podatke o činjenici da vrlo organizirano i sustavno ekstremni Muslimani kupuju zemljište u velikim količinama ne samo oko Sarajeva nego i u Bosanskoj Posavini. Nije bilo reakcije voditelja na očite laži BakiraIzetbegovića, što inače Stanković zna kada mu s druge strane sjedi neki političar s kojim se on ideološki ne slaže.

Očekivao sam i oštru reakciju hrvatske politike i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, hrvatskih medija i hrvatske javnosti, braniteljskih udruga, međutim ponovno je zavladala grobna hrvatska šutnja.

I u odnosu s Bosnom i Hercegovinom trebamo reći istinu najprije sami sebi. Bošnjačka politika nije prijateljska politika i ponižavajuće je na takvu agresivnu politiku govoriti mi smo prijatelji, sve je u redu, nema problema.

Nastavak agresivne politike Slobodana Miloševića

I na kraju, tek predstoje slični zapleti u odnosu s velikosrpskom politikom i dolaskom Vučića u službeni posjet Zagrebu. Nakon svih laži o kardinalu Alojziju Stepincu i navodnoj ustašizaciji Hrvatske sada Vučić uoči dolaska prijeti Hrvatskoj s tužbama i zahtjevima za veliku materijalnu odštetu Srbima koji su napustili Hrvatsku. Ustvari Vučić Nakon prijetnje Vučića kako će tužiti Hrvatsku i tražiti ratnu štetu, dakle nakon što agresor želi od zemlje žrtve naplatiti ratnu štetu ne postoje više nikakvi preduvjeti da se u ovom trenutku vode razgovori na najvišoj razini. Možda bi bilo u interesu hrvatske politike da su i ovdje odmah suočimo s istinom i da se zbog te izjave, ali i zbog optužbi koje stalno dolaze iz Srbije odgodi posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj.Vučić i njegova ekipa potpuno su nastavili agresivnu politiku Slobodana Miloševića u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I tu se Hrvati moraju suočiti s istinom i jasno reći: Mi želimo pomoći ulasku demokratske Srbije u Europsku uniju a ne četničke nedemokratske Srbije. I tu se trebamo prestati zavaravati, da je s ovakvom Srbijom Vučića, Dačića i Vulina moguće prijateljstvo. Maksimum je suradnja u obostranom interesu, ali ništa više.

Hrvatska maksimalno želi pomoći ulasku samo demokratske Srbije u Europsku uniju, ali mora zaustaviti ulazak četničke Srbije. Moramo reći istinu Europi da ovakva Srbija koja nastavlja s agresivnom politikom nije demokratska i da ne smije dobiti podršku za ulazak u Europsku uniju.

Nakon prijetnje Vučića kako će tužiti Hrvatsku i tražiti ratnu štetu, dakle nakon što agresor želi od zemlje žrtve naplatiti ratnu štetu ne postoje više nikakvi preduvjeti da se u ovom trenutku vode razgovori na najvišoj razini. Možda bi bilo u interesu hrvatske politike da su i ovdje odmah suočimo s istinom i da se zbog te izjave, ali i zbog optužbi koje stalno dolaze iz Srbije odgodi posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj.

Dakle, istina će nas spasiti. Opasno je one koji te udaraju, vrijeđaju i nemaju dobre namjere nazivati prijateljima, jer to što nam rade Slovenija, Bosna i Hercegovina i Srbija već godinama nema nikakve veze s prijateljstvom. Sve odnose treba svesti na interesne odnose, bez emocija i velikih riječi.

prof. dr. sc. Zdravko Tomac /HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari