Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Hasanbegović ključna točka zadnjeg boja u obrani neistine o našoj prošlosti

Objavljeno

na

I nakon izbora nove Vlade ideološke borbe ne samo da nisu prestale, već su se i pojačale.

[ad id=”68099″]

Prije tjedan dana, na samoj sjednici sabora, s obzirom na to da je direktno prenošena na televiziji, oni koje je to zanimalo mogli su se uvjeriti kako je Kukuriku koalicija, koja je odlazila u opoziciju sustavno, smišljeno i vrlo organizirano krivotvorinama i teškim lažnim optužbama optuživala novog premijera i njegove ministre, koji još nisu bili ni izabrani, istaknuo je politički analitičar Zdravko Tomac za direktno.hr.

“Premijer je mirno sjedio, slušao i šutio. Njegova šutnja još je više iritirala napadače i imali smo priliku vidjeti zastupnike SDP-a, a posebno zastupnice kako u njima raste bijes i kako postaju sve radikalniji, kako bi natjerali premijera da odgovori na njihove uvrede. Koncentracija napada bila je na četiri osobe; na mandatara Tihomira Oreškovića, na predloženog ministra kulture Zlatana Hasanbegovića, sada bivšeg ministra branitelja Miju Crnoju i ministra obrane Josipa Buljevića. Međutim, i drugi ministri su obasuti brojnim i lažnim optužbama. Vladajuća koalicija Zorana Milanovića i Vesne Pusić na svom odlasku stvarala je kaos i pravi pakao pretvarajući na sramotan način, Hrvatski sabor u mjesto sotoniziranja i vrijeđanja bez ijednog argumenta budućeg premijera i njegovih ministara”, izjavio je.

U tom vrijeđanju dosadašnja vlast je koristila sva nedopuštena sredstva te je svojim uvredama vrijeđala ne samo premijera i njegove ministre nego se vrijeđanje proširilo i na Židove i Izrael, jer je, podsjećamo, Tihomir Orešković optužen da je mason, da je predstavnik masonerije i židovstva koje vlada svijetom.

“Oreškovića su optužili kako je poslan u Hrvatsku da ju podčini i pokori ciljevima masonerije i židovstva shvaćenog u negativnom smislu. Tu je prednjačila dugogodišnja zastupnica SDP-a Ingrid Antičević Marinović, koja je čak slikovito rekla da u prezentaciji Tihomira Oreškovića postoji piramida i još samo nedostaje oko. S obzirom na to da je Tihomir Orešković vrlo uspješan menadžer i probio se u vrh jedne od najvećih židovskih kompanija, dakle da je postao dio upravljačke elite i da ima iza sebe moćne financijske institucije u kojima Židovi imaju ključnu riječ, napad na Oreškovića je napad i na Izrael, koji je označen kao jedan od strateških partnera nove vlasti. To je bio primjer govora mržnje s dalekosežnim negativnim posljedicama za Hrvatsku. Ruganje budućem premijeru prevršilo je svaku mjeru. Čak su ga pitali šuti li možda zato što ne razumije hrvatski jezik pa im ne može odgovoriti”, istaknuo je.

Sramotna predstava u Hrvatskom saboru na silasku s vlasti s čime se poraženi nisu mogli pomiriti bila je sinkronizirana s demonstracijama i vulgarnim napadima i uvredama, koje su doživjeli budući ministri ispred Hrvatskog sabora. Čak su ministru Zlatku Hasanbegoviću skandirali Goebbels, Goebbels, podsjetio je Tomac.

“Optužili su ga da je ustaša, da negira antifašizam i izmišljali su, navodno njegove izjave, koje ga svrstavaju u pobornike fašizma, a ne antifašizma. Pokazalo se da uopće ne poznaju život i djelo novog ministra kuture, da nisu pročitali niti jedan njegov članak, niti njegove knjige, nego da su mu presuđivali na bazi jedne rečenice izdvojene iz konteksta, posebno rečenicu u kojoj je rekao da je ‘antifašizam floskula’. Da su se informirali, barem površno, o Zlatku Hasanbegoviću, upoznali bi se s činjenicom da je njegov mentor, kod kojeg je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio doktor Ivo Goldstein, koji danas u svom uredu, kao veleposlanik u Parizu, drži na počasnom mjestu Titovu sliku. Nisu si postavili pitanje što se to dogodilo s Goldsteinom da je promovirao Goebbelsa i ustašu za doktora znanosti”, rekao je.

Doktor Zlatko Hasanbegović je priznati znanstvenik, ali i aktivni vjernik musliman i društveni radnik, koji se bori za istinu. Kao i mnogi drugi znanstvenici u Hrvatskoj, u svojim djelima i javnim nastupima vrlo argumentirano dokazuje da je suverena hrvatska država nastala u Domovinskom ratu i da je Domovinski rat temelj ove države.

“On dokazuje, kao i mnogi drugi znanstvenici, da se na kraju Drugog svjetskog rata dogodio veliki politički obrat, odnosno da je nakon pobjede Titove jugoslavenske vojske nad fašizmom nastupila komunistička revolucija, koja je poništila veliki dio stečevina antifašističke borbe hrvatskog naroda. Točno je da je ZAVNOH upisan u izvorne osnove hrvatskog ustava kao jedan od temelja hrvatske države, ali su upisani i neki drugi događaji iz hrvatske povijesti, tako da ZAVNOH nije jedini temelj na kojem se stvorila hrvatska država. ZAVNOH je bio za demokratsku buduću Hrvatsku, za višestranačku, a ne samo komunističku. ZAVNOH je bio za visoki stupanj samostalnosti buduće hrvatske države, za slobodne izbore i nacionalnu ravnopravnost. Međutim, sve je to poništeno. HSS i druge stranke su prevarene i uvedena je komunistička diktatura, koja se nije razlikovala od staljinističke diktature. Dakle, Hasanbegović spada u onu grupu hrvatskih povjesničara i političara koji se bore za istinu, koji tvrde da nakon rušenja fašizma, hrvatski narod nije ostvario svoju slobodu i svoju državu, nego da mu je nametnut novi totalitarizam, komunistička diktatura i da su ukinute sve stečevine ZAVNOH-a i hrvatske samostalnosti”, tvrdi Tomac.

Zbog tih razloga i Slavko Goldstein, koji je sa sinom napisao veliku monografiju o Titu, kritički je rekao da se Tito poslije 1945. godine ne može ubrajati u antifašiste, što znači da, tvrdi Tomac, niti Hrvatska i Jugoslavija poslije ’45. nisu imale antifašistički sustav nego diktaturu, koja se temeljila na masovnim zločinima i zatiranju slobode hrvatskog naroda.

“Tu je bit neslaganja. Komunisti i njihovi sljedbenici i danas u Hrvatskoj žele nametnuti laž da je Hrvatska nakon ’45. godine bila antifašistička država. Jugoslavija je nažalost bila hudojamski totalitarna država u kojoj je Hrvatska imala samo formalno neke karakteristike samostalne države u kojoj su Hrvati bili pod terorom crvenog fašizma. Rekao sam hudojamska diktatura, jer je dosada otkriveno 1700 hudih jama, masovnih grobnica i stratišta u kojima su zakopani deseci tisuća žrtava komunističkog zločinačkog sustava. Za takav sustav ne samo Zlatko Hasanbegović, nego i brojni hrvatski povjesničari, znanstvenici i političari s pravom tvrde da je to bio oblik genocida nad hrvatskim narodom. Oni koji neopravdano napadaju Zlatka Hasanbegovića trebali bi pročitati osudu Josipa Broza Tita i njegovog zločinačkog sustava, koju je donijelo Hrvatsko nacionalno etičko sudište i obrazložilo vrlo argumentirano, činjenicama koje su neopovrgljive. Dakle, Zlatko Hasanbegović, kao povjesničar, bori se za istinu, bori se argumentima i činjenicama, a njegovi protivnici, koji žele dokazati da je Hrvatska ’45. stvorena kao slobodna demokratska država na temeljima antifašizma svaki pokušaj otuđivanja istine proglašavaju napadom na antifašizam. Ne može biti antifašizam poredak koji organizirano ubija desetke tisuća ljudi bez suda. Ne može biti antifašizam poredak u kojem je dosad otkriveno 1700 masovnih stratišta. Ne može biti antifašizam Huda jama, koja je otkrila da se radilo o industriji zločina, o smišljenom ubijanju koje je trajalo mjesecima. Ne može biti antifašizam poredak, koji je organizirao ubojstva Hrvata širom svijeta, svakako bez suđenja. Ne može biti antifašizam poredak u kojem su ukinute nacionalne slobode, višestranačje, vjerske slobode. Ja sam taj antifašizam nazvao crveni fašizam, a Hasanbegović je rekao da je floskula. Bio je vrlo blag u kritici. Problem je u tome što sljedbenici titoizma i komunizma ne žele čuti istinu o tome što se stvarno događalo ’45. godine. S kim smo se mi borili 90-ih godina za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Neće prihvatiti istinu da su se zločini učinjeni na kraju Drugog svjetskog rata i poslije njega od strane Titove armije ponovili i 90-ih godina u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Nije li Ovčara, nije li Srebrenica dokaz da se i tada u kršenju prava na samostalnost hrvatskog i drugih naroda bivše Jugoslavije vršilo masovno ubijanje kao i u Huda jami”, podsjetio je.

Zato Tomac smatra kako je u pravu Zlatko Hasanbegović, kao i mnogi drugi kada tvrdi da je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu, odnosno kada kaže da je tzv. antifašizam poslije Drugog svjetskog rata bio floskula, pokriće za komunističke zločine i diktaturu.

“Napadi na novog ministra kulture pokazali su svu bijedu sljedbenika komunističke diktature u trenutku kad shvaćaju da dolazi vrijeme da se utvrdi istina i da se ukinu privilegije i monopol nad istinom komunista i njihovih sljedbenika. Zlatko Hasanbegović je izabran kao ključna točka posljednjeg boja u obrani neistine o našoj prošlosti. Na obrani komunističkih zločina i teškom optuživanju svakoga tko je govorio istinu o tim zločinima temeljile su se privilegije sljedbenika i političke djece komunizma. Oni su uživali privilegije i dobivali velike novce, oni su se izborili da oni budu konačni suci oko ideoloških sporova, oni su imali monopol na istinu. Svi oni koji su pokušavali utvrditi pravu, a ne lažnu istinu, bili su potiskivani iz javnog života. Zato i u djelu medija i pred saborom i u Saboru prisustvovali su posljednjem komunističkom boju, posljednjem napadu protiv onih koji dolaze na vlast, a koji će ukinuti njihove privilegije i otvoriti društvenu scenu za demokratski dijalog u traženju istine”, kaže Tomac.

Tomac vjeruje kako će nova vlast, a i ministar kulture Zlatko Hasanbegović ukinuti monopol u kulturi komunista i njihovih sljedbenika, ali da neće nametnuti novi monopol, nego da ćemo konačno uspostaviti demokratski sustav, bez monopola bilo koje ideološke grupacije.

“Na kraju, vrlo je karakteristično da veliki dio medija i dalje brani neistinu o našoj prošlosti i da svaki pokušaj demokratske rasprave u traženju istine sotonizira. I dalje je na najvećem udaru Tomislav Karamarko. Jednostavno neće čuti da je on već bezbroj puta ponovio i ponavlja rečenicu: ‘Ja sam antifašist, ali i antikomunist. Ja sam antitotalitarist.’ To se može reći i za ministra kulture i za druge koji dolaze na vlast. Međutim, oni koji imaju monopol vlasti i privilegije osjećaju se ugroženima, jer znaju da će u demokratskoj atmosferi i demokratskom dijalogu u kojem se uvažavaju činjenice izgubiti svoje privilegije”, objasnio je te tvrdi kako je uvjeren kako će nova vlast biti antifašistička, ali ne samo antifašistička, nego i antikomunistička, antitotalitarna, dakle demokratska.

“Uvjeren sam da će biti domoljubna i da će braniti hrvatske nacionalne interese, ali u toj obrani hrvatskih nacionalnih interesa neće biti šovinistička, kako ju optužuju. Nevladine udruge i dalje trebaju Hrvatsku, ali ne trebaju nevladine udruge, koje na bazi monopola svoga komunističkog svjetonazora sustavno rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Upravo koristeći velika sredstva, koja im je davala hrvatska država. Zato su u pravu oni koji kažu da je velika buka, između ostalog dignuta i zbog toga kako bi se stvorila atmosfera u kojoj će biti teško ukinuti privilegije. Tu sam uvjeren da su udarili na novog ministra kulture, da su protiv njega jer je on u svom životu pokazao da je hrabar i odlučan te da neće podleći nikakvim pritiscima. Smiješno je danas optuživati Hrvatsku da je fašistička, da su načela antifašizma ugrožena. Moramo se boriti istinom protiv svih totalitarizama i svih oblika privilegija i ostataka nedemokratskih sustava. Kako se radi o velikoj povijesnom promjeni u kojoj po prvi puta u Hrvatskoj u vrhu vlasti nema više bivših komunista ni njihovih sljedbenika u kojoj su u vrhu vlasti hrvatski domoljubi i vjernici, razumljiv je otpor toj vlasti komunista i njihovih sljedbenika, ateista i agnostika. Ali, taj otpor neće dugo trajati. Ne trebaju nam masovne lustracije, treba postepeno na demokratski način uvoditi promjene u kojima će postepeno s društvene scene silaziti zagovornici titoizma i jugoslavenstva i borbeni ateisti, koji su pokušali zakonima i na drugi način ukrasti katoličku dušu hrvatskom narodu”, zaključio je Tomac.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari