Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: ‘Josipovićeva regionalna liga titoista’

Objavljeno

na

Ivo Josipović i dalje je frustriran gubitkom predsjedničkih izbora jer ga je pobijedila plavuša koja “ima sliku, a nema ton”, koju je stalno vrijeđao i omalovažavao i tvrdio da ništa ne zna.

Zmijolog, odnosno gujolog i titoist Ivo Josipović pokušava ponovno velikim koracima stupiti na hrvatsku političku scenu, čak najavljuje da želi biti premijer, piše Zdravko Tomac (dnevno.hr)

Dakle, uživio su u ulogu Vladimira Putina, koji je nakon predsjedničke dužnosti postao premijer Rusije pa opet onda predsjednik. Na sreću, Ivo Josipović nije Vladimir Putin i nema nikakve šanse jer je izgubio predsjedničke izbore jer je izgubio vlast za razliku od Putina koji je išao za premijera jer nije mogao ponovno biti predsjednik države. Zanimljiv je način i tajming zadnjih poteza Ive Josipovića u povratku na političku scenu. Najprije je faktično osnovao Ligu antifašista, na čije čelo je stavio svoje vjerne sljedbenike Zorana Pusića i Vesnu Teršelič. Sebe je imenovao glavnim ideologom Lige antifašista te je održao programski govor kojim je najavio i program svoje buduće stranke.

[ad id=”68099″]

Ivo Josipović i dalje je frustriran gubitkom predsjedničkih izbora jer ga je pobijedila plavuša koja “ima sliku a nema ton”, koju je stalno vrijeđao i omalovažavao i tvrdio da ništa ne zna. Ta “plavuša” svakodnevno mu zadaje nove bolne udarce. Najteži je bio izmještanje Titove biste s Pantovčaka. To je novi poraz Ive Josipovića jer da, posjetim čitatelje, Ivo Josipović je u predizbornoj kampanji računao da u Hrvatskoj ima više titoista nego tuđmanista i da će upravo veličanjem Tita i titoizma pobijediti Kolindu Grabar Kitarović koja je iznijela domoljubni program povratku Tuđmanovoj suverenističkoj politici. Izmještanje Titove biste za Ivu Josipovića i njegovu ekipu bio je znak za opću uzbunu. Zato je i osnovana Liga antifašista u kojoj je u prvi plan gurnuo svoje jurišnike i koja je proglasila opću opasnost od nadiranja ustaša, koja u korist Josipovića ima zadatak izmišljati ustaše i fašiste i onda se don Kihotovski boriti protiv nepostojećih neprijatelja. I ono što je najvažnije, Ivo Josipović je na Ligi antifašista održao glavni govor u kojem je izložio ideološku platformu borbe protiv ustaških guja. Rekao je da nije pogriješio kad je ukazao na ustaške guje koje žive u srcima Hrvatica i Hrvata, da nije pogriješio kada je rekao da ustaško zlo vreba i da prijeti da Hrvatsku pretvori u ustašku zmijsku dolinu.

Dakle, odlučio se Ivo Josipović za stvaranje nove političke stranke kojoj bi najbolji naziv bio “regionalna liga titoista”. Dakle, to je stranka koja treba okupiti sve titoiste koji će uz pomoć Lige antifašista, Documente i brojnih udruga i medija sustavno izmišljati ustaštvo u Hrvatskoj te pozivati u posljednji odlučujući boj protiv potpune rehabilitacije ustaštva i povratka ustaštva na vlast u Hrvatskoj. Dakle, cilj stranke je mobilizirati sve snage kako bi spriječio daljnju titoizaciju hrvatskog društva, kako bi ponovno ponudio program koji se bazira na titoizmu, a ne na vrednotama Domovinskoga rata. Da bi mobilizacija bila uspješna treba aktivirati sve protuhrvatske snage i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Josipović se posebno nada prijateljskoj pomoći Srbije koja je krenula u opću ofenzivu optuživanja Hrvatske za ustašluk. Optužbe idu tako daleko da predsjednik Srbije čak ukazuje na opasnost nove Oluje u Hrvatskoj koja bi trebala počistiti i istjerati ono malo Srba što je ostalo u Hrvatskoj.

Ivo Josipović se nada i britanskoj pomoći jer Britanci su se osjetili ugroženi novom politikom Kolinde Grabar Kitarović koja se prvenstveno oslanja na Njemačku a ne na Veliku Britaniju, na koju su se oslanjali Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić. Ipak glavnu pomoć Ivo Josipović očekuje od prijatelja iz Srbije, jer antihrvatska srpska politika temelji se na istoj glavnoj tezi kao i Josipovićeva antihrvatska politika. I jedna i druga politika izmišljaju strašnu opasnost od ustaša i potpunog povratka ustaša na vlast jer i za Josipovića i za Nikolića, Vučića i druge domoljubna politika s kojom je pobijedila Kolinda Grabar Kitarović je ustaška politika. Josipoviću su dobro došli i neki drugi napadi s istih pozicija na Hrvatsku. Strogo kažnjavanje Hrvatske nogometne reprezentacije na temelju kvalifikacije da su pozdravi “za dom spremni” i pjesma “u boj u boj za narod svoj” ne samo ustaški nego fašistički i rasistički, dobro su došli uoči osnivanja stranke Josipovića kako bi argumentirao svoju tešku optužbu da Hrvatskoj prijeti da postane ustaška zmijska dolina u kojoj žive Hrvatice i Hrvati u čijim srcima su ustaške guje. I stav Komisije Ujedinjenih naroda koja opominje vukovarske branitelje da krše ljudska prva srpskoj manjini nije slučajan, jer je to stara veza Šimonović- Josipović, još iz vremena kada su jedni i drugi branili srpske interese a ne Hrvatske, kada su na sto načina pokušali spriječiti Hrvatsku da optuži Srbiju za genocid učinjen u Hrvatskoj. Presuda u korist Hrvatske a protiv Srbije potvrđuje koliko je to bila antihrvatska politika koju su vodili Šimonović, Josipović i Vesna Pusić.

Ivo Josipović je najavio osnivanje svoje stranke u mjesecu svibnju, što također nije slučajno. Mjesec svibanj je mjesec Titovog rođendana odnosno Dana mladosti kada se nosila štafeta voljenom Titu. Kako se štafeta na karikaturalni način i niz ovih godina nosi i u Hrvatskoj, nije isključeno da i Josipović osnuje svoju stranku u Kumrovcu na velikoj proslavi i okupljanja titoista. Možda mu čak pioniri maleni i donesu Titovu štafetu ili će možda svoju stranku osnovati na Dan pobjede i oslobođenja Zagreba, ali tu ima jedan problem što se isti dan već godinama okupljaju prosvjednici tražeći da se ukine Trg maršala Tita.

Treba reći da je u svibnju najavljena i velika proslava 70- te obljetnice Bleiburga na kojoj će govoriti Kolinda Grabar Kitarović a misu držati kardinal Josip Bozanić. Možda će Josipović održati konvenciju svoje stranke neposredno nakon događanja na Bleiburgu, kako bi mogao otvoriti topničku vatru na ono što će biti tamo rečeno. U svibnju je i obilježavanje proboja zarobljenika u logoru Jasenovcu. Dakle, puno je bitnih političkih događaja koji će svaki na svoj način imati veliki utjecaj na politička zbivanja u Hrvatskoj a posebno u odnosu na dva suprotstavljena politička bloka. Domoljubi će se okupiti u Bleiburgu u velikom broju a titoisti u Jasenovcu i na proslavi pobjede nad fašizmom.

Još je jedna zanimljivost, da je Liga antifašista oduzela pokroviteljstvo Kolinde Grabar Kitarović na proslavi Dana pobjede.

Dakle, pred nama su burni politički događaji koji će još više istaći krupne političke razlike u gledanju na našu prošlost. Iz svega što je učinjeno do sada vidljivo je da je Ivo Josipović čvrsto odlučio da pokuša okupiti sve titoiste, da će ih plašiti pobjedom ustaša i revanšista, da će tvrditi da je nužno okupiti sve snage kako bi se spriječila revizija povijesti, kako bi se spriječilo diskreditiranje ne samo Tita nego i antifašističke borbe.

Zato mu dobro dođu kao saveznici svi oni koji, iz raznih razloga slično kao i Josipović, žele Hrvatsku prikazati kao ustašku državu.

Izbor dana i mjesta osnivanja nove stranke neće biti slučajan kao što nije slučajno što je prije osnivanja stranke bilo osnivanje Lige antifašista, kao jurišnog odreda buduće Josipovićeve titoističke stranke. Dakle, program Ive Josipovića na kojem on računa na znatan broj glasova je vrlo jednostavan, širiti strah u Hrvatskoj od povratka ustaša na vlast, izmišljati ekscese, stvarati razne popise opasnih ustaša i širiti lažnu opasnost da Hrvatska ako se promijeni vlast želi promijeniti povijesnu istinu i sebe svrstati u poražene fašističke snage a ne pobjedničke antifašističke snage.

Koliko može dobiti Ivo Josipović na ovakvom programu. Mislim da može dobiti dosta, jer nažalost Tito i titoizam još žive u mnogim građanima Hrvatske i lako je s njima manipulirati. Mislim da se može računati čak do 20% biračkog tijela, što bi dovelo Ivu Josipovića u položaj da možda bude bitan faktor u tome tko će dobiti vlast u Hrvatskoj.

Ivo Josipović je lukav političar, on računa na titoiste i njegov program je jasan, zato bi po političkom programu najbolji naziv stranke bio: Josipovićeva regionalna liga titoista.

Međutim, javno će govoriti potpuno drugačije. Javno će govoriti da će provesti velike reforme u sustavu, da prvenstveno računa na mlade nove ljude. Vjerojatno će na liste i metnuti dosta mladih stručnih ljudi iako zna da će glasove dobiti isključivo od titoista. Zato mu se mora priznati da cijelu igru vodi vrlo dobro i lukavo.

S druge strane, s obzirom na nestabilnog Milanovića, možda se jedan dio SDP-ovaca priključi Josipoviću. Međutim, po mojoj procjeni SDP će ostati vodeća stranka ljevice na slijedećim izborima.

Želim upozoriti i na još jednu lukavost Ive Josipovića. Iako se on i Milanović vole kao pas i mačka i jedan i drugi jako paze da ništa ne kažu jedan protiv drugoga te da ostave mogućnost poslijeizborne koalicije.

Zbog svega toga HDZ i desnica ne smiju podcijeniti, na prvi pogled, razbijenu ljevicu. S dvije liste Milanovićevom i Josipovićevom, ljevica može dobiti ukupno mnogo više glasova nego s jednom listom. Kako i jedan i drugi beskrajno žele vlast, kao su spremni sve učiniti da zadrže vlast ili osvoje vlast, nije isključeno da će u slučaju potrebe napraviti veliku lijevu koaliciju, koja bi čak mogla imati više zastupnika od HDZ-ove koalicije.

Dakle, može se dogoditi da HDZ-ova koalicija uvjerljivo pobijedi ali da ne dobije natpolovičnu većinu zastupnika. S obzirom da HDZ-ova koalicija nema s kim koalirati, jer Glavaševa stranka to odbija a i neovisni kandidati koji će ući u Sabor i neovisne liste koje će ući u Sabor uglavnom nisu sklone HDZ-u, može se dogoditi da usprkos briljantnoj pobjedi HDZ-a HDZ-u nedostaje nekoliko zastupnika te da se stvori protuhadezeovska koalicija svih u Saboru, te da se formira većina a onda da se otvori borba između Milanovića i Josipovića tko će biti premijer.

Sve ovo pišem zbog toga da upozorim da se razjedinjena ljevica može ujediniti i da njene potencijale ne treba podcjenjivati.

Mnogo će zavisiti i od toga što će se događati u ovih nekoliko mjeseci do izbora. Pobjeda domoljubnih snaga u znatnoj mjeri ovisi od ponašanja Kolinde Grabar Kitarović. Ona svojom pozicijom i autoritetom može povlačiti jake poteze koji će slabiti podršku titoistima, koji će izvući na izbore veliki broj domoljuba koji inače ne izlaze na izbore. Dakle, predviđam neizvjesnu i tešku borbu kao i u predsjedničkim izborima. Hrvatska će se ponovno podijeliti na domoljubnu Hrvatsku i titoističku Hrvatsku. Ovaj puta će biti i nešto neopredijeljenih zastupnika koji se mogu opredijeliti i za jednu i za drugu stranu. Šanse da imaju zastupnike u Saboru, po mom mišljenju, imaju i Bandić i Čačić, a ako ide na izbore vjerojatno i Prgomet te Most, Živi zid, Orah, a moguće i neko iznenađenje u pojedinoj izbornoj jedinici.

U takvoj situaciji mislim da nisu u pravu oni koji unaprijed predviđaju da će Ivo Josipović biti veliki gubitnik parlamentarnih izbora. Da bi Ivo Josipović postao veliki gubitnik potrebno je vrlo sustavno pokazati što on ustvari nudi, da on nudi povratak u prošlost, da je njegov program promjena i oslanjanja na mlade ljude samo ambalaža da se skrije bit njegovog programa.

Sve u svemu, zbog svih tih razloga, i Liga Antifašista i Josipovićeva regionalna liga titoista veliki su doprinos povratku Hrvatske u prošlost i otvaranje starih ideoloških borbi za bolju prošlost.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pobuna periferija protiv arogantnih središta moći u Europi

Objavljeno

na

Objavio

Vijest da je u španjolskoj pokrajini Andaluziji po prvi put u tamošnji lokalni parlament ušla ekstremno desna stranka Vox munjevito se proširila po europskim medijima premda izborna pobjeda te stranke nije baš dojmljiva, ali riječ je o „najsocijalističkijoj“ provinciji u Španjolskoj u čijoj su središnjici na vlasti socijalisti s klimavom manjinskom vladom.

Nešto kasnije prigodom biranja predsjednika njemačke Kršćansko-demokratske unije pobijedila je političarka iz provincije pod čudnim imenom Annegret Kramp-Karrenbauer, kraticom A.K.K, dok je samouvjereni milijunaš i bivši političar, Friedrich Merz, iako siguran u svoju pobjedu, ostao kratkih rukava.

Već četiri tjedna u Parizu i drugim francuskim gradovima događaju se nasilničke demonstracije koje su najprije bile uperene protiv povećanja cijena benzina da bi uskoro bile pretvorene u ultimativno traženje da mladi i u početku nadobudni predsjednik Emmanuel Macron dade ostavku.

Francuska vlada dosad uzaludno nudi pregovore tzv. žutim prslucima, demonstrantima uglavnom s periferija gradova koji se bune protiv arogantnih središta moći u Parizu. Predsjednik Macron, dok ovo pišemo, čeka da se stiša pobuna u varavoj nadi kako će proći bez trajnijih posljedica, no to će biti samo jedna od njegovih krivih procjena situacije u društvu koje odbija prihvatiti njegove do kraja nepromišljene reforme.

Junker

Moji francuski informanti odavno su me upozoravali da Macron živi u nekom svom „paralelnom svijetu“ koji nema veze sa stvarnim stanjem u francuskom društvu. On je uvijek bio bogataš i nije shvaćao da i u tako bogatoj zemlji kao što je Francuska ima mnogo siromašnih ljudi.

Sve navedene bune protiv vladajućih struktura u mnogo čemu se razlikuju, isto kao što se razlikuju odbojni stavovi Mađarske, Poljske i u novije vrijeme Italije, protiv centralističkih zazubica središnjice EU-a u Bruxellesu, no zajedničko im je da se rađaju na periferiji gradova i europskoga kontinenta, dakle prostora koji imaju drukčija životna iskustva od političke klase u nacionalnim ili internacionalnim središtima moći.

Narode ili dijelove društva treba uvjeriti činjenicama i valjanim argumentima kako su neke reforme neophodne, a ako ih se ne može uvjeriti, od njih treba odustati barem za neko vrijeme.

Pojedinci i društveni slojevi na rubovima gradova i nacija s pravom se boje odluka anonimaca u internacionalnim agencijama i nadnacionalnim administracijama koje djeluju netransparentno. Preobilno plaćeni stručnjaci dobivaju podatke „s terena“ koje im šalju nepoznati izvori i to onda podastiru radom preopterećenim političarima u središtima moći, a oni onda potezima pera donose odluke koje se odnose na milijune osiromašenih ljudi kojima ne preostaje ništa drugo nego štrajkovi i ulične pobune ne bi li svratili pozornost oholih moćnika na svoja prekarna stanja.

Onima koji se nalaze „gore“ kao da su zamagljene oči pred stanjem onih koji su silom prilika dospjeli ili uvijek bili „dolje“. Zahvaljujući cementirajućim zakonima, ne događa se ono što je opisao Ivan Gundulić: „Kolo od sreće uokoli/ vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli/ a tko doli gori ustaje.“, (Osman, 1. pjevanje) .

Sve navedeno vrijedi i za Hrvatsku, ali Hrvati nisu Francuzi, Poljaci ili Talijani, Hrvati ne izlaze na ulice, kako sada izgleda, nego se sagibaju pod nepravdama ili jednostavno bježe iz svoje domovine koja je ne samo lijepa, nego bi mogla biti i bogata da ima neku drugu, bolju vlast. Hrvatski Ustav i zakoni sprječavaju svaku temeljitiju promjenu vlasti.

Skandalozno je već odavno da zastupnici nacionalnih manjina i tzv. dijaspore, koji su ušli u Sabor kao nekada plemići i predstavnici Crkve, dakle bez obzira na to koliko su dobili glasova na izborima, odlučuju tko će vladati u Hrvatskoj. Za Plenkovića je najvažnije imati određeni broj ruku u Saboru kako bi proturao svoje zakone koji kao da su napisani u Bruxellesu. Znakovito je da se, kad je riječ o glasovanju u Saboru, uvijek govori o „rukama“, a ne o „glavama“, dakle važan je broj ruku, a ne broj onih koji misle svojom glavom.

Stranačka rascjepkanost u Saboru nevjerojatno je velika. Dok u njemačkome Bundestagu ima samo pet parlamentarnih klubova, u našem ih je parlamentu 12 na broju, slovima dvanaest, dok je zastupnika u klubovima i izvan njih – 151! U Bundestagu sjedi 709 zastupnika, ali Njemačka ima 20 puta više stanovnika nego Hrvatska.

Kad bi se broj njemačkih parlamentaraca ravnao prema broju hrvatskih zastupnika s obzirom na činjenicu da je Hrvata oko četiri milijuna, a Nijemaca više od 80 milijuna, onda bi Bundestag trebao imati oko 3.000 zastupnika!

Ovo znači da u Hrvatskoj ima svega previše, ali samo u vladajućim strukturama, dok svega premalo kad je riječ o životnom standardu, odnosu naroda prema vlasti, budućnosti onih koji se nalaze na pragu života i situaciji onih koji su u trećem razdoblju svoga životnoga vijeka. Otuda pesimizam mnogih i beznađe mladih koji izlaz vide samo u bijegu iz Hrvatske u zapadne zemlje.

Hrvati bi trebali izaći na ulice i trgove i izražavati svoje neslaganje ne samo s vladom nego i cijelom političkom klasom, pa i oporbom koja je oboljela od političkoga daltonizma i ne vidi što se zbiva oko nje.

U Hrvatskoj sigurno ima onih koji bi to znali organizirati, ali očito oni nisu umreženi i nisu spremni djelovati kao, kako kažu Amerikanci, team work, podvrgavajući se unaprijed organiziranim strukturama. Primjera kako se to radi ima u nizu europskih zemalja, od Poljske do Grčke, od Francuske do Rumunjske. U Hrvatskoj se mnogo pametuje i premalo razmišlja o ostvarivim ciljevima.

Politika je bila i ostaje umijeće mogućega. No ništa se ne će dogoditi dok mase ne izađu na ulice i ne pokažu onima na vlasti i cijelom svijetu da treba mijenjati Ustav i zakone kako bi prema njima bili održani izbori i kao njihov rezultat bili izabrani oni koji će biti pravi predstavnici naroda. Bez navedenoga sve ostaje po starome, a to onda može završiti samo nacionalnom katastrofom jedne zemlje bez naroda.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari