Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: ‘Josipovićeva regionalna liga titoista’

Objavljeno

na

Ivo Josipović i dalje je frustriran gubitkom predsjedničkih izbora jer ga je pobijedila plavuša koja “ima sliku, a nema ton”, koju je stalno vrijeđao i omalovažavao i tvrdio da ništa ne zna.

Zmijolog, odnosno gujolog i titoist Ivo Josipović pokušava ponovno velikim koracima stupiti na hrvatsku političku scenu, čak najavljuje da želi biti premijer, piše Zdravko Tomac (dnevno.hr)

Dakle, uživio su u ulogu Vladimira Putina, koji je nakon predsjedničke dužnosti postao premijer Rusije pa opet onda predsjednik. Na sreću, Ivo Josipović nije Vladimir Putin i nema nikakve šanse jer je izgubio predsjedničke izbore jer je izgubio vlast za razliku od Putina koji je išao za premijera jer nije mogao ponovno biti predsjednik države. Zanimljiv je način i tajming zadnjih poteza Ive Josipovića u povratku na političku scenu. Najprije je faktično osnovao Ligu antifašista, na čije čelo je stavio svoje vjerne sljedbenike Zorana Pusića i Vesnu Teršelič. Sebe je imenovao glavnim ideologom Lige antifašista te je održao programski govor kojim je najavio i program svoje buduće stranke.

[ad id=”68099″]

Ivo Josipović i dalje je frustriran gubitkom predsjedničkih izbora jer ga je pobijedila plavuša koja “ima sliku a nema ton”, koju je stalno vrijeđao i omalovažavao i tvrdio da ništa ne zna. Ta “plavuša” svakodnevno mu zadaje nove bolne udarce. Najteži je bio izmještanje Titove biste s Pantovčaka. To je novi poraz Ive Josipovića jer da, posjetim čitatelje, Ivo Josipović je u predizbornoj kampanji računao da u Hrvatskoj ima više titoista nego tuđmanista i da će upravo veličanjem Tita i titoizma pobijediti Kolindu Grabar Kitarović koja je iznijela domoljubni program povratku Tuđmanovoj suverenističkoj politici. Izmještanje Titove biste za Ivu Josipovića i njegovu ekipu bio je znak za opću uzbunu. Zato je i osnovana Liga antifašista u kojoj je u prvi plan gurnuo svoje jurišnike i koja je proglasila opću opasnost od nadiranja ustaša, koja u korist Josipovića ima zadatak izmišljati ustaše i fašiste i onda se don Kihotovski boriti protiv nepostojećih neprijatelja. I ono što je najvažnije, Ivo Josipović je na Ligi antifašista održao glavni govor u kojem je izložio ideološku platformu borbe protiv ustaških guja. Rekao je da nije pogriješio kad je ukazao na ustaške guje koje žive u srcima Hrvatica i Hrvata, da nije pogriješio kada je rekao da ustaško zlo vreba i da prijeti da Hrvatsku pretvori u ustašku zmijsku dolinu.

Dakle, odlučio se Ivo Josipović za stvaranje nove političke stranke kojoj bi najbolji naziv bio “regionalna liga titoista”. Dakle, to je stranka koja treba okupiti sve titoiste koji će uz pomoć Lige antifašista, Documente i brojnih udruga i medija sustavno izmišljati ustaštvo u Hrvatskoj te pozivati u posljednji odlučujući boj protiv potpune rehabilitacije ustaštva i povratka ustaštva na vlast u Hrvatskoj. Dakle, cilj stranke je mobilizirati sve snage kako bi spriječio daljnju titoizaciju hrvatskog društva, kako bi ponovno ponudio program koji se bazira na titoizmu, a ne na vrednotama Domovinskoga rata. Da bi mobilizacija bila uspješna treba aktivirati sve protuhrvatske snage i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Josipović se posebno nada prijateljskoj pomoći Srbije koja je krenula u opću ofenzivu optuživanja Hrvatske za ustašluk. Optužbe idu tako daleko da predsjednik Srbije čak ukazuje na opasnost nove Oluje u Hrvatskoj koja bi trebala počistiti i istjerati ono malo Srba što je ostalo u Hrvatskoj.

Ivo Josipović se nada i britanskoj pomoći jer Britanci su se osjetili ugroženi novom politikom Kolinde Grabar Kitarović koja se prvenstveno oslanja na Njemačku a ne na Veliku Britaniju, na koju su se oslanjali Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić. Ipak glavnu pomoć Ivo Josipović očekuje od prijatelja iz Srbije, jer antihrvatska srpska politika temelji se na istoj glavnoj tezi kao i Josipovićeva antihrvatska politika. I jedna i druga politika izmišljaju strašnu opasnost od ustaša i potpunog povratka ustaša na vlast jer i za Josipovića i za Nikolića, Vučića i druge domoljubna politika s kojom je pobijedila Kolinda Grabar Kitarović je ustaška politika. Josipoviću su dobro došli i neki drugi napadi s istih pozicija na Hrvatsku. Strogo kažnjavanje Hrvatske nogometne reprezentacije na temelju kvalifikacije da su pozdravi “za dom spremni” i pjesma “u boj u boj za narod svoj” ne samo ustaški nego fašistički i rasistički, dobro su došli uoči osnivanja stranke Josipovića kako bi argumentirao svoju tešku optužbu da Hrvatskoj prijeti da postane ustaška zmijska dolina u kojoj žive Hrvatice i Hrvati u čijim srcima su ustaške guje. I stav Komisije Ujedinjenih naroda koja opominje vukovarske branitelje da krše ljudska prva srpskoj manjini nije slučajan, jer je to stara veza Šimonović- Josipović, još iz vremena kada su jedni i drugi branili srpske interese a ne Hrvatske, kada su na sto načina pokušali spriječiti Hrvatsku da optuži Srbiju za genocid učinjen u Hrvatskoj. Presuda u korist Hrvatske a protiv Srbije potvrđuje koliko je to bila antihrvatska politika koju su vodili Šimonović, Josipović i Vesna Pusić.

Ivo Josipović je najavio osnivanje svoje stranke u mjesecu svibnju, što također nije slučajno. Mjesec svibanj je mjesec Titovog rođendana odnosno Dana mladosti kada se nosila štafeta voljenom Titu. Kako se štafeta na karikaturalni način i niz ovih godina nosi i u Hrvatskoj, nije isključeno da i Josipović osnuje svoju stranku u Kumrovcu na velikoj proslavi i okupljanja titoista. Možda mu čak pioniri maleni i donesu Titovu štafetu ili će možda svoju stranku osnovati na Dan pobjede i oslobođenja Zagreba, ali tu ima jedan problem što se isti dan već godinama okupljaju prosvjednici tražeći da se ukine Trg maršala Tita.

Treba reći da je u svibnju najavljena i velika proslava 70- te obljetnice Bleiburga na kojoj će govoriti Kolinda Grabar Kitarović a misu držati kardinal Josip Bozanić. Možda će Josipović održati konvenciju svoje stranke neposredno nakon događanja na Bleiburgu, kako bi mogao otvoriti topničku vatru na ono što će biti tamo rečeno. U svibnju je i obilježavanje proboja zarobljenika u logoru Jasenovcu. Dakle, puno je bitnih političkih događaja koji će svaki na svoj način imati veliki utjecaj na politička zbivanja u Hrvatskoj a posebno u odnosu na dva suprotstavljena politička bloka. Domoljubi će se okupiti u Bleiburgu u velikom broju a titoisti u Jasenovcu i na proslavi pobjede nad fašizmom.

Još je jedna zanimljivost, da je Liga antifašista oduzela pokroviteljstvo Kolinde Grabar Kitarović na proslavi Dana pobjede.

Dakle, pred nama su burni politički događaji koji će još više istaći krupne političke razlike u gledanju na našu prošlost. Iz svega što je učinjeno do sada vidljivo je da je Ivo Josipović čvrsto odlučio da pokuša okupiti sve titoiste, da će ih plašiti pobjedom ustaša i revanšista, da će tvrditi da je nužno okupiti sve snage kako bi se spriječila revizija povijesti, kako bi se spriječilo diskreditiranje ne samo Tita nego i antifašističke borbe.

Zato mu dobro dođu kao saveznici svi oni koji, iz raznih razloga slično kao i Josipović, žele Hrvatsku prikazati kao ustašku državu.

Izbor dana i mjesta osnivanja nove stranke neće biti slučajan kao što nije slučajno što je prije osnivanja stranke bilo osnivanje Lige antifašista, kao jurišnog odreda buduće Josipovićeve titoističke stranke. Dakle, program Ive Josipovića na kojem on računa na znatan broj glasova je vrlo jednostavan, širiti strah u Hrvatskoj od povratka ustaša na vlast, izmišljati ekscese, stvarati razne popise opasnih ustaša i širiti lažnu opasnost da Hrvatska ako se promijeni vlast želi promijeniti povijesnu istinu i sebe svrstati u poražene fašističke snage a ne pobjedničke antifašističke snage.

Koliko može dobiti Ivo Josipović na ovakvom programu. Mislim da može dobiti dosta, jer nažalost Tito i titoizam još žive u mnogim građanima Hrvatske i lako je s njima manipulirati. Mislim da se može računati čak do 20% biračkog tijela, što bi dovelo Ivu Josipovića u položaj da možda bude bitan faktor u tome tko će dobiti vlast u Hrvatskoj.

Ivo Josipović je lukav političar, on računa na titoiste i njegov program je jasan, zato bi po političkom programu najbolji naziv stranke bio: Josipovićeva regionalna liga titoista.

Međutim, javno će govoriti potpuno drugačije. Javno će govoriti da će provesti velike reforme u sustavu, da prvenstveno računa na mlade nove ljude. Vjerojatno će na liste i metnuti dosta mladih stručnih ljudi iako zna da će glasove dobiti isključivo od titoista. Zato mu se mora priznati da cijelu igru vodi vrlo dobro i lukavo.

S druge strane, s obzirom na nestabilnog Milanovića, možda se jedan dio SDP-ovaca priključi Josipoviću. Međutim, po mojoj procjeni SDP će ostati vodeća stranka ljevice na slijedećim izborima.

Želim upozoriti i na još jednu lukavost Ive Josipovića. Iako se on i Milanović vole kao pas i mačka i jedan i drugi jako paze da ništa ne kažu jedan protiv drugoga te da ostave mogućnost poslijeizborne koalicije.

Zbog svega toga HDZ i desnica ne smiju podcijeniti, na prvi pogled, razbijenu ljevicu. S dvije liste Milanovićevom i Josipovićevom, ljevica može dobiti ukupno mnogo više glasova nego s jednom listom. Kako i jedan i drugi beskrajno žele vlast, kao su spremni sve učiniti da zadrže vlast ili osvoje vlast, nije isključeno da će u slučaju potrebe napraviti veliku lijevu koaliciju, koja bi čak mogla imati više zastupnika od HDZ-ove koalicije.

Dakle, može se dogoditi da HDZ-ova koalicija uvjerljivo pobijedi ali da ne dobije natpolovičnu većinu zastupnika. S obzirom da HDZ-ova koalicija nema s kim koalirati, jer Glavaševa stranka to odbija a i neovisni kandidati koji će ući u Sabor i neovisne liste koje će ući u Sabor uglavnom nisu sklone HDZ-u, može se dogoditi da usprkos briljantnoj pobjedi HDZ-a HDZ-u nedostaje nekoliko zastupnika te da se stvori protuhadezeovska koalicija svih u Saboru, te da se formira većina a onda da se otvori borba između Milanovića i Josipovića tko će biti premijer.

Sve ovo pišem zbog toga da upozorim da se razjedinjena ljevica može ujediniti i da njene potencijale ne treba podcjenjivati.

Mnogo će zavisiti i od toga što će se događati u ovih nekoliko mjeseci do izbora. Pobjeda domoljubnih snaga u znatnoj mjeri ovisi od ponašanja Kolinde Grabar Kitarović. Ona svojom pozicijom i autoritetom može povlačiti jake poteze koji će slabiti podršku titoistima, koji će izvući na izbore veliki broj domoljuba koji inače ne izlaze na izbore. Dakle, predviđam neizvjesnu i tešku borbu kao i u predsjedničkim izborima. Hrvatska će se ponovno podijeliti na domoljubnu Hrvatsku i titoističku Hrvatsku. Ovaj puta će biti i nešto neopredijeljenih zastupnika koji se mogu opredijeliti i za jednu i za drugu stranu. Šanse da imaju zastupnike u Saboru, po mom mišljenju, imaju i Bandić i Čačić, a ako ide na izbore vjerojatno i Prgomet te Most, Živi zid, Orah, a moguće i neko iznenađenje u pojedinoj izbornoj jedinici.

U takvoj situaciji mislim da nisu u pravu oni koji unaprijed predviđaju da će Ivo Josipović biti veliki gubitnik parlamentarnih izbora. Da bi Ivo Josipović postao veliki gubitnik potrebno je vrlo sustavno pokazati što on ustvari nudi, da on nudi povratak u prošlost, da je njegov program promjena i oslanjanja na mlade ljude samo ambalaža da se skrije bit njegovog programa.

Sve u svemu, zbog svih tih razloga, i Liga Antifašista i Josipovićeva regionalna liga titoista veliki su doprinos povratku Hrvatske u prošlost i otvaranje starih ideoloških borbi za bolju prošlost.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari