Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: ‘Josipovićeva regionalna liga titoista’

Objavljeno

na

Ivo Josipović i dalje je frustriran gubitkom predsjedničkih izbora jer ga je pobijedila plavuša koja “ima sliku, a nema ton”, koju je stalno vrijeđao i omalovažavao i tvrdio da ništa ne zna.

Zmijolog, odnosno gujolog i titoist Ivo Josipović pokušava ponovno velikim koracima stupiti na hrvatsku političku scenu, čak najavljuje da želi biti premijer, piše Zdravko Tomac (dnevno.hr)

Dakle, uživio su u ulogu Vladimira Putina, koji je nakon predsjedničke dužnosti postao premijer Rusije pa opet onda predsjednik. Na sreću, Ivo Josipović nije Vladimir Putin i nema nikakve šanse jer je izgubio predsjedničke izbore jer je izgubio vlast za razliku od Putina koji je išao za premijera jer nije mogao ponovno biti predsjednik države. Zanimljiv je način i tajming zadnjih poteza Ive Josipovića u povratku na političku scenu. Najprije je faktično osnovao Ligu antifašista, na čije čelo je stavio svoje vjerne sljedbenike Zorana Pusića i Vesnu Teršelič. Sebe je imenovao glavnim ideologom Lige antifašista te je održao programski govor kojim je najavio i program svoje buduće stranke.

[ad id=”68099″]

Ivo Josipović i dalje je frustriran gubitkom predsjedničkih izbora jer ga je pobijedila plavuša koja “ima sliku a nema ton”, koju je stalno vrijeđao i omalovažavao i tvrdio da ništa ne zna. Ta “plavuša” svakodnevno mu zadaje nove bolne udarce. Najteži je bio izmještanje Titove biste s Pantovčaka. To je novi poraz Ive Josipovića jer da, posjetim čitatelje, Ivo Josipović je u predizbornoj kampanji računao da u Hrvatskoj ima više titoista nego tuđmanista i da će upravo veličanjem Tita i titoizma pobijediti Kolindu Grabar Kitarović koja je iznijela domoljubni program povratku Tuđmanovoj suverenističkoj politici. Izmještanje Titove biste za Ivu Josipovića i njegovu ekipu bio je znak za opću uzbunu. Zato je i osnovana Liga antifašista u kojoj je u prvi plan gurnuo svoje jurišnike i koja je proglasila opću opasnost od nadiranja ustaša, koja u korist Josipovića ima zadatak izmišljati ustaše i fašiste i onda se don Kihotovski boriti protiv nepostojećih neprijatelja. I ono što je najvažnije, Ivo Josipović je na Ligi antifašista održao glavni govor u kojem je izložio ideološku platformu borbe protiv ustaških guja. Rekao je da nije pogriješio kad je ukazao na ustaške guje koje žive u srcima Hrvatica i Hrvata, da nije pogriješio kada je rekao da ustaško zlo vreba i da prijeti da Hrvatsku pretvori u ustašku zmijsku dolinu.

Dakle, odlučio se Ivo Josipović za stvaranje nove političke stranke kojoj bi najbolji naziv bio “regionalna liga titoista”. Dakle, to je stranka koja treba okupiti sve titoiste koji će uz pomoć Lige antifašista, Documente i brojnih udruga i medija sustavno izmišljati ustaštvo u Hrvatskoj te pozivati u posljednji odlučujući boj protiv potpune rehabilitacije ustaštva i povratka ustaštva na vlast u Hrvatskoj. Dakle, cilj stranke je mobilizirati sve snage kako bi spriječio daljnju titoizaciju hrvatskog društva, kako bi ponovno ponudio program koji se bazira na titoizmu, a ne na vrednotama Domovinskoga rata. Da bi mobilizacija bila uspješna treba aktivirati sve protuhrvatske snage i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Josipović se posebno nada prijateljskoj pomoći Srbije koja je krenula u opću ofenzivu optuživanja Hrvatske za ustašluk. Optužbe idu tako daleko da predsjednik Srbije čak ukazuje na opasnost nove Oluje u Hrvatskoj koja bi trebala počistiti i istjerati ono malo Srba što je ostalo u Hrvatskoj.

Ivo Josipović se nada i britanskoj pomoći jer Britanci su se osjetili ugroženi novom politikom Kolinde Grabar Kitarović koja se prvenstveno oslanja na Njemačku a ne na Veliku Britaniju, na koju su se oslanjali Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić. Ipak glavnu pomoć Ivo Josipović očekuje od prijatelja iz Srbije, jer antihrvatska srpska politika temelji se na istoj glavnoj tezi kao i Josipovićeva antihrvatska politika. I jedna i druga politika izmišljaju strašnu opasnost od ustaša i potpunog povratka ustaša na vlast jer i za Josipovića i za Nikolića, Vučića i druge domoljubna politika s kojom je pobijedila Kolinda Grabar Kitarović je ustaška politika. Josipoviću su dobro došli i neki drugi napadi s istih pozicija na Hrvatsku. Strogo kažnjavanje Hrvatske nogometne reprezentacije na temelju kvalifikacije da su pozdravi “za dom spremni” i pjesma “u boj u boj za narod svoj” ne samo ustaški nego fašistički i rasistički, dobro su došli uoči osnivanja stranke Josipovića kako bi argumentirao svoju tešku optužbu da Hrvatskoj prijeti da postane ustaška zmijska dolina u kojoj žive Hrvatice i Hrvati u čijim srcima su ustaške guje. I stav Komisije Ujedinjenih naroda koja opominje vukovarske branitelje da krše ljudska prva srpskoj manjini nije slučajan, jer je to stara veza Šimonović- Josipović, još iz vremena kada su jedni i drugi branili srpske interese a ne Hrvatske, kada su na sto načina pokušali spriječiti Hrvatsku da optuži Srbiju za genocid učinjen u Hrvatskoj. Presuda u korist Hrvatske a protiv Srbije potvrđuje koliko je to bila antihrvatska politika koju su vodili Šimonović, Josipović i Vesna Pusić.

Ivo Josipović je najavio osnivanje svoje stranke u mjesecu svibnju, što također nije slučajno. Mjesec svibanj je mjesec Titovog rođendana odnosno Dana mladosti kada se nosila štafeta voljenom Titu. Kako se štafeta na karikaturalni način i niz ovih godina nosi i u Hrvatskoj, nije isključeno da i Josipović osnuje svoju stranku u Kumrovcu na velikoj proslavi i okupljanja titoista. Možda mu čak pioniri maleni i donesu Titovu štafetu ili će možda svoju stranku osnovati na Dan pobjede i oslobođenja Zagreba, ali tu ima jedan problem što se isti dan već godinama okupljaju prosvjednici tražeći da se ukine Trg maršala Tita.

Treba reći da je u svibnju najavljena i velika proslava 70- te obljetnice Bleiburga na kojoj će govoriti Kolinda Grabar Kitarović a misu držati kardinal Josip Bozanić. Možda će Josipović održati konvenciju svoje stranke neposredno nakon događanja na Bleiburgu, kako bi mogao otvoriti topničku vatru na ono što će biti tamo rečeno. U svibnju je i obilježavanje proboja zarobljenika u logoru Jasenovcu. Dakle, puno je bitnih političkih događaja koji će svaki na svoj način imati veliki utjecaj na politička zbivanja u Hrvatskoj a posebno u odnosu na dva suprotstavljena politička bloka. Domoljubi će se okupiti u Bleiburgu u velikom broju a titoisti u Jasenovcu i na proslavi pobjede nad fašizmom.

Još je jedna zanimljivost, da je Liga antifašista oduzela pokroviteljstvo Kolinde Grabar Kitarović na proslavi Dana pobjede.

Dakle, pred nama su burni politički događaji koji će još više istaći krupne političke razlike u gledanju na našu prošlost. Iz svega što je učinjeno do sada vidljivo je da je Ivo Josipović čvrsto odlučio da pokuša okupiti sve titoiste, da će ih plašiti pobjedom ustaša i revanšista, da će tvrditi da je nužno okupiti sve snage kako bi se spriječila revizija povijesti, kako bi se spriječilo diskreditiranje ne samo Tita nego i antifašističke borbe.

Zato mu dobro dođu kao saveznici svi oni koji, iz raznih razloga slično kao i Josipović, žele Hrvatsku prikazati kao ustašku državu.

Izbor dana i mjesta osnivanja nove stranke neće biti slučajan kao što nije slučajno što je prije osnivanja stranke bilo osnivanje Lige antifašista, kao jurišnog odreda buduće Josipovićeve titoističke stranke. Dakle, program Ive Josipovića na kojem on računa na znatan broj glasova je vrlo jednostavan, širiti strah u Hrvatskoj od povratka ustaša na vlast, izmišljati ekscese, stvarati razne popise opasnih ustaša i širiti lažnu opasnost da Hrvatska ako se promijeni vlast želi promijeniti povijesnu istinu i sebe svrstati u poražene fašističke snage a ne pobjedničke antifašističke snage.

Koliko može dobiti Ivo Josipović na ovakvom programu. Mislim da može dobiti dosta, jer nažalost Tito i titoizam još žive u mnogim građanima Hrvatske i lako je s njima manipulirati. Mislim da se može računati čak do 20% biračkog tijela, što bi dovelo Ivu Josipovića u položaj da možda bude bitan faktor u tome tko će dobiti vlast u Hrvatskoj.

Ivo Josipović je lukav političar, on računa na titoiste i njegov program je jasan, zato bi po političkom programu najbolji naziv stranke bio: Josipovićeva regionalna liga titoista.

Međutim, javno će govoriti potpuno drugačije. Javno će govoriti da će provesti velike reforme u sustavu, da prvenstveno računa na mlade nove ljude. Vjerojatno će na liste i metnuti dosta mladih stručnih ljudi iako zna da će glasove dobiti isključivo od titoista. Zato mu se mora priznati da cijelu igru vodi vrlo dobro i lukavo.

S druge strane, s obzirom na nestabilnog Milanovića, možda se jedan dio SDP-ovaca priključi Josipoviću. Međutim, po mojoj procjeni SDP će ostati vodeća stranka ljevice na slijedećim izborima.

Želim upozoriti i na još jednu lukavost Ive Josipovića. Iako se on i Milanović vole kao pas i mačka i jedan i drugi jako paze da ništa ne kažu jedan protiv drugoga te da ostave mogućnost poslijeizborne koalicije.

Zbog svega toga HDZ i desnica ne smiju podcijeniti, na prvi pogled, razbijenu ljevicu. S dvije liste Milanovićevom i Josipovićevom, ljevica može dobiti ukupno mnogo više glasova nego s jednom listom. Kako i jedan i drugi beskrajno žele vlast, kao su spremni sve učiniti da zadrže vlast ili osvoje vlast, nije isključeno da će u slučaju potrebe napraviti veliku lijevu koaliciju, koja bi čak mogla imati više zastupnika od HDZ-ove koalicije.

Dakle, može se dogoditi da HDZ-ova koalicija uvjerljivo pobijedi ali da ne dobije natpolovičnu većinu zastupnika. S obzirom da HDZ-ova koalicija nema s kim koalirati, jer Glavaševa stranka to odbija a i neovisni kandidati koji će ući u Sabor i neovisne liste koje će ući u Sabor uglavnom nisu sklone HDZ-u, može se dogoditi da usprkos briljantnoj pobjedi HDZ-a HDZ-u nedostaje nekoliko zastupnika te da se stvori protuhadezeovska koalicija svih u Saboru, te da se formira većina a onda da se otvori borba između Milanovića i Josipovića tko će biti premijer.

Sve ovo pišem zbog toga da upozorim da se razjedinjena ljevica može ujediniti i da njene potencijale ne treba podcjenjivati.

Mnogo će zavisiti i od toga što će se događati u ovih nekoliko mjeseci do izbora. Pobjeda domoljubnih snaga u znatnoj mjeri ovisi od ponašanja Kolinde Grabar Kitarović. Ona svojom pozicijom i autoritetom može povlačiti jake poteze koji će slabiti podršku titoistima, koji će izvući na izbore veliki broj domoljuba koji inače ne izlaze na izbore. Dakle, predviđam neizvjesnu i tešku borbu kao i u predsjedničkim izborima. Hrvatska će se ponovno podijeliti na domoljubnu Hrvatsku i titoističku Hrvatsku. Ovaj puta će biti i nešto neopredijeljenih zastupnika koji se mogu opredijeliti i za jednu i za drugu stranu. Šanse da imaju zastupnike u Saboru, po mom mišljenju, imaju i Bandić i Čačić, a ako ide na izbore vjerojatno i Prgomet te Most, Živi zid, Orah, a moguće i neko iznenađenje u pojedinoj izbornoj jedinici.

U takvoj situaciji mislim da nisu u pravu oni koji unaprijed predviđaju da će Ivo Josipović biti veliki gubitnik parlamentarnih izbora. Da bi Ivo Josipović postao veliki gubitnik potrebno je vrlo sustavno pokazati što on ustvari nudi, da on nudi povratak u prošlost, da je njegov program promjena i oslanjanja na mlade ljude samo ambalaža da se skrije bit njegovog programa.

Sve u svemu, zbog svih tih razloga, i Liga Antifašista i Josipovićeva regionalna liga titoista veliki su doprinos povratku Hrvatske u prošlost i otvaranje starih ideoloških borbi za bolju prošlost.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari