Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Klasić i Jakovina o Titu mogu sve naučiti – na Hudoj jami!

Objavljeno

na

Naši mladi istoričari – Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i slični komunistički doktori povijesti – i nakon utvrđene istine o groznim masovnim ubojstvima hrvatskih vojnika, žena, djece – koje je Tito osobno naredio, organizirao i nadgledao – tvrde da on nije bio zločinac! A takvi nam djecu na fakultetima “poučavaju”!

[ad id=”68099″]

Često se u nas ponavlja fraza “povijest treba prepustiti povjesničarima”. Načelno je to ispravan stav jer se pretpostavlja da će povjesničari kao znanstvenici objektivno utvrditi, na temelju činjenica, istinu o tome što se stvarno događalo u II. svjetskom ratu i poslije njega, kao što se stvarno događalo u Domovinskom ratu i poslije njega. Međutim, u nas to nije moguće jer u Hrvatskoj djeluju neokomunistički povjesničari koji pod pokroviteljstvom dvaju bivših predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, i hrvatske vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem, s neokomunističkih pozicija krivotvore hrvatsku povijest. To je još opasnije jer ti povjesničari imaju monopol u medijima, oni dobivaju medijskog prostora koliko im treba, a objektivni povjesničari nemaju medijskog prostora da im se suprotstave.

Jedan od tih neokomunističkih povjesničara koji sustavno krivotvori istinu o novijoj hrvatskoj povijesti je relativno mladi povjesničar Hrvoje Klasić, koji s Tvrtkom Jakovinom čini tandem mladih povjesničara koji s ideološko- komunističke pozicije sustavno krivotvore istinu o hrvatskoj povijesti.

Klasić kod Ace servira nam desert nakon nedjeljnog ručka

Nedavno je Hrvoje Klasić u emisiji “Nedjeljom u 2″ ponovno izrekao nevjerojatne krivotvorine na koje se mora reagirati.

Za Tita je decidirano utvrdio da nije bio zločinac da čak nije bio ni diktator. Takve tvrdnje su sramotne za povjesničara jer ne uzimaju u obzir činjenice i dokaze koji Josipa Broza Tita svrstavaju među najveće zločince dvadesetog stoljeća. Pitam gospodina Klasića kako je moguće nakon utvrđene istine o groznim masovnim ubojstvima i likvidacijama ne samo vojnika nego i žena i djece i nevinih civila koje je naredio, nadgledao, organizirao i kontrolirao osobno Josip Broz Tito tvrditi da on nije bio zločinac.

Predlažem Hrvoju Klasiću da zajedno odemo u Hudu jamu i tamo pred novinarima i javnošću raspravimo je li Tito bio zločinac ili nije. Da na temelju činjenica utvrdimo što se događalo u II. svjetskom ratu i nakon njega, kako su Tito i komunisti prevarili hrvatski narod i brojne partizane Hrvate koji su se išli boriti za demokratsku i slobodnu Hrvatsku, za ostvarivanje ljudskih prava, a Tito i njegovi komunisti su nametnuli staljinistički sustav. Povijesna istina je u proteklih 70 godina utvrđena. Utvrđene su žrtve i otkrivena grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji koji dokazuju da je Tito najodgovorniji za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda. Činjenice potvrđuju da se radilo o izvrsnoj organizaciji, kažu industriji zločina, jer bez industrijskog načina ubijanja nije moguće u kratkom roku ubiti toliko ljudi.

Dvije tisuće ljudi žive su zakopali!

A zašto predlažem Hrvoju Klasiću da pokuša u Hudoj jami dokazati da se ne radi o jednom od najstrašnijih zločinca u povijesti čovječanstva? Oko 2000 ljudi zazidali su u rudnik i spriječili dovod kisika, dakle žive su zakopali 2000 ljudi kako bi umirali u strašnim mukama. Predlažem Hrvoju Klasiću da prije toga pročita romane E. A. Poa u kojima je sjajno opisano kako u svakom čovjeku postoji iskonski strah da će biti živ pokopan i da će umirati u strašnim mukama. Pitam ga kako može braniti od krivnje one, na čelu s Titom, koji su to učinili bez suda, koji su okrutno ubijali ne samo vojnike nego žene i djecu. Također, predlažem Hrvoju Klasiću da pročita Titove izjave iz svibnja i lipnja ’45 te da pokuša konačno prihvatiti istinu. Kako je moguće nakon što su sve činjenice postale poznate, nakon što se Aleksandar Ranković hvalio u Skupštini Jugoslavije 1951. da su likvidirali 650.000 ljudi, a da je kroz logore prošlo više od 3 milijuna i 300 tisuća ljudi, osporavati činjenicu da su na čelu s Titom komunisti sustavno i organizirano proveli masovne likvidacije, posebno hrvatskog naroda, koje su takvog karaktera i tako strašne da se ne može to nazvati drugim imenom osim genocidom nad hrvatskim narodom. Na istoj crti krivotvorenja hrvatske povijesti nalaze se i bivši predsjednici Hrvatske, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, i sadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović.

Zato pitam predsjednika Vlade, koji i danas Tita smatra najboljim što su Hrvati imali, kako to može tvrditi za čovjeka koji spada među deset najvećih zločinaca u prošlom stoljeću.

Nisu Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina jedini koji u ime znanosti i struke nameću krivotvorine kojima brane komunističku vlast i mit o Titu i Partiji, skrivajući i opravdavajući genocid nad hrvatskim narodom zaslugama antifašizma. Isti posao krivotvorenja povijesti radi i obitelj Goldstein: Slavko Goldstein, Ivo Goldstein i Danijel Ivin. Oni ne samo što imaju monopol nad medijima nego imaju i političku moć, iza njih stoji državna politika. Slavko Goldstein je osobni savjetnik predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića. A njegov sin dr. Ivo Goldstein dogurao je do veleposlanika Hrvatske u Francuskoj te sjedi u veleposlanstvu u Parizu ispod slike Josipa Broza Tita. Treći Goldstein, Danijel Ivin, brat je Slavka Goldsteina, iako se različito prezivaju.

Tih pet povjesničara sustavno nameće neistine o povijesti hrvatskog naroda o tome što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, o tome što se događalo u Domovinskom ratu. Njihov utjecaj i moć je velika jer iza njih stoje titoisti i komunisti i državni vrh. Dakle, naši neokomunistički povjesničari koji imaju monopol nad medijima i podršku vlasti sustavno osporavaju znanstveno utvrđenu istinu i nameću krivotvorine.

Besramno otrovne riječi ideološkog slijepca dr. Mate Kapovića!

Međutim ima i gorih od njih. Jedan od njih, Mate Kapović, predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na sljedeći način je opisao veličanstveni skup u Bleiburgu: „Isprike na rječniku, al serem vam se na Bleiburg“.

Ali ne vodi se danas borba samo za istinu o II. svjetskom ratu i događajima poslije njega, već i za istinu o Domovinskom ratu. Već dulje vremena vodi se pravi rat protiv branitelja, Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i stopostotnih ratnih invalida. Sadašnji državni vrh, suprotno presudama Haaškog suda i Međunarodnog suda pravde koji su oslobodili svake krivnje državni i vojni vrh Hrvatske, koji su odbacili optužbe da je Hrvatska izvršila etničko čišćenje udruženim zločinačkim pothvatom, te utvrdili istinu o Domovinskom ratu, nastavlja sa svojom politikom diskreditiranja Domovinskog rata te i dalje podržava one povjesničare, udruge i pojedince koji optužuju sudionike Domovinskog rata kao da tih presuda nije bilo. Nastavili su provoditi britansku politiku koja godinama vrlo sustavno pritišće da se krivotvorine i laži utvrde kao povijesne istine. Nisu odustali od nametanja najveće i najopasnije krivotvorine – da se velikosrpska agresija radi stvaranja velike Srbije pretvori u građanski rat s podijeljenom odgovornošću. To je suprotno povijesnoj istini, koju su dokazale i međunarodne institucije i brojni dokumenti. Posebno ukazujem na tri najvažnija dokaza koji nedvosmisleno potvrđuju da u Hrvatskoj nije bio građanski rat nego agresija Srbije, Crne Gore i JNA radi stvaranja velike Srbije i otimanja dijelova Hrvatske.

U šest debelih knjiga objavljenog Tuđmanovog arhiva, s više od tisuću dokumenata, utvrđena je puna istina i dokazano kako se krivotvorinama lažno optuživalo i Franju Tuđmana i hrvatske generale i krivotvorio se karakter Domovinskog rata u cjelini.

Udaraju kao i Britanci na Bleiburgu ’45.: Pa to su samo Hrvati!

Konačna oslobađajuća presuda Haaškog suda generalu Gotovini i Markaču je oslobađajuća presuda i Oluji. Ono što je najvažnije u procesu rasprave o tužbi Hrvatske za izvršeni genocid Srbije u Hrvatskoj i protutužbi Srbije na najvišem sudu Ujedinjenih naroda, na Međunarodnom sudu pravde, utvrđeno je da je Hrvatska bila žrtva agresije, a da su agresor bili Srbija Crna Gora i JNA. Utvrđeno je da je na Hrvatsku i BiH izvršena oružana agresija u kojoj su počinjeni masovni zločini genocidnog karaktera radi etničkog čišćenja velikog dijela Hrvatske i Bosne i Hercegovine s ciljem pripojenja velikoj Srbiji. Utvrđeno je da su pobunjeni Srbi u RH i BiH bili dio te zločinačke agresije u ratu protiv RH i BiH. Također je utvrđeno da je državni vrh Hrvatske sustavno vodio politiku suprotno tim presudama Haaškog suda i Međunarodnog suda pravde, odnosno da ne mijenja svoju politiku i nakon tih presuda diskriminirajući te presude i dalje propagirajući tezu o građanskom ratu. Gospođa Vesna Teršelič otišla je tako daleko nakon što ju je Ivo Josipović proglasio savješću hrvatskog društva, da je zatražila ukidanje naziva Domovinski rat jer iritira Srbe te zatražila da se govori o ratu u Hrvatskoj.

Dakle, nije samo Hrvoje Klasić zagovornik teorije o građanskom ratu, nego su to i državni vrh i brojne nevladine udruge, koje također godinama vode protuhrvatsku politiku.

NU2 – otvorena antihrvatska propaganda o građanskom ratu

Zašto o svemu ovome pišem? Zato što je u vrlo gledanoj emisiji „Nedjeljom u 2“ povjesničar Hrvoje Klasić rekao da mu nitko nije dao dovoljne argumente protiv njegove teze da se radilo ne samo o agresiji na Hrvatsku nego i o građanskom ratu.

Sve ove činjenice koje sam naveo nedvosmisleno dokazuju da je podmetanje teze o građanskom ratu ne samo krivotvorina i velika neistina, nego i protuhrvatsko djelovanje.

Zbog toga treba još jedanput ponoviti da su povijesne istine utvrđene, ali da, na žalost, u Hrvatskoj postoje političari u državnom vrhu, brojne nevladine udruge i neokomunistički povjesničari i novinari koji ne prihvaćaju te povijesne istine i koji zloupotrebljavaju svoju poziciju da stalno pokušavaju krivotvorine pretvoriti u istinu, a istinu u laž.

I na kraju želim reći, kao sudionik u svim bitnim procesima borbe za stvaranje i obranu Hrvatske, ali i kao politolog i analitičar koji je napisao 20 knjiga o tim burnim procesima, da sam spreman sa svakim od neokomunističkih povjesničara, novinara i političara koji tvrde da Tito nije bio zločinac, da čak nije bio ni diktator, odnosno koji tvrde da se nije radilo o Domovinskom ratu već o građanskom ratu, javno polemizirati na televiziji, radiju, u novinama ili na javnoj tribini.

Stigao na Hrvatski radio, ali druge strane nije bilo!

Na žalost, kod nas to nije moguće. Evo jednog primjera. Nedavno sam bio pozvan u Mrežu Prvog Hrvatskog radija da komentiram događanja na Bleiburgu, kao i događanja u Srbiji vezano za rehabilitaciju četništva. Rekli su mi da će moj sugovornik biti gospodin Habulin ili netko drugi od antifašista ili iz SDP-a, kako bi u dijalogu pokušali utvrditi istinu o tome što se ove godine događalo u Jasenovcu i na Bleiburgu. Prihvatio sam poziv. Međutim, kada sam u ponedjeljak u 7.30 sati došao na Hrvatski radio doživio sam veliko iznenađenje, jer nije bilo, kako se to kaže, predstavnika druge strane, koji su žestoko napali hrvatsku predsjednicu zbog njenog pokroviteljstva komemoracije na Bleiburgu. Umjesto predstavnika ljevice dočekao me dr. Ante Nazor, koji se 99 posto slaže s mojim stavovima, kao i ja s njegovima.

Pitao sam voditelja za obrazloženje, a on je odgovorio da je pokušao dobiti šest ljudi da dođu s druge strane, ali nitko nije htio doći. Takav stav nije dobar, jer bez sučeljavanja nikad nećemo doći do istine, nećemo moći zaustaviti one koji ne samo ne žele pomirbu, koji žele ne samo obnoviti hrvatske krvave mostove iz povijesti sukobljenog hrvatskog naroda nego i uporno na tome rade.

Bilo bi konačno i vrijeme da se na našim televizijama nacionalnog karaktera ukine monopol malog broja izabranih ljudi koji u pravilu zastupaju krivotvorine o novijoj hrvatskoj povijesti, koji su “stručnjaci” za sve i koji komentiraju sve što se događa u Hrvatskoj.

Trebalo bi omogućiti stvarni dijalog kompetentnih, stručnih ljudi, koji bi argumentima pokušali doći barem do minimuma nužnog konsenzusa o tome kako da konačno zaustavimo da nam krivotvorena prošlost i “mrtvi ne pokapaju žive”.

Godinama je u Hrvatskoj stvaran kult Tita. U svijest ljudi kao lijevkom tisuću puta se ulijevalo u glavu da je Tito najveći, najbolji, skoro pa Bog koji hoda po zemlji. To što je bezbroj puta ponavljano od rane mladosti, punih pedeset godina, onemogućilo je mnoge da ikada saznaju istinu i da ju prihvate. U nas postoje mnogi invalidi demokracije, koji ne mogu prihvatiti istinu o Titu i komunizmu, koji ne žele čuti istinu, koji i dalje istinu o Titu kao najvećem zločincu odbijaju kao i za vrijeme vladavine Tita stihom:

“Što je više kleveta i laži

Tito nam je milji i draži.”

Partija nam kao sunce blista

Dakle, istinu o Titu i genocidu nad hrvatskim narodom oni doživljavaju kao klevete i laži, kao neprijateljsko djelovanje, kao obnovu ustaštva i navodnu reviziju hrvatske povijesti. Najopasnije je kada i danas dio vodećih političara u Hrvatskoj i dio povjesničara djeluju i ponašaju se kao da nije utvrđena istina, odnosno koje i dalje oduševljava pjesma o Titu iz 1950. godine u kojoj se, između ostalog, kaže:

“Tito nam je snaga našeg roda,

Tito nam je pravda i sloboda.

Tito druže, sve naše nadanje,

Tito druže, naše radovanje.

Tito druže, cvijete mirisavi,

Tebe narod miluje i slavi.

Druže Tito, vođo komunista,

Partija nam kao sunce blista.”

Ova i druge pjesme idealiziranja Tita i kulta Tita vjerojatno su utjecale na predsjednika Zorana Milanovića da javno više puta kaže da je veliki zločinac Tito bio najbolje što su Hrvati imali.

Svijest ljudi se najteže mijenja i proći će još dosta vremena da se iz svijesti invalida demokracije izbriše kult Tita. Zbog svega toga ponavljam ono što sam već mnogo puta napisao – i naredni parlamentarni izbori u Hrvatskoj vodit će se kao borba tuđmanista i titoista.

Pedeset tisuća ljudi na komemoraciji na Bleiburgu i pobjeda Kolinde Grabar Kitarović nad titoistom Josipovićem pokazuju da su povijesne promjene počele i da će vjerojatno uslijediti uskoro slom titoista i njihov povijesni poraz kada će se morati pomiriti s istinom – priznati istinu i odustati od obrane onog što je neobranjivo.

Autor: Zdravko Tomac / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari