Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Klasić i Jakovina o Titu mogu sve naučiti – na Hudoj jami!

Objavljeno

na

Naši mladi istoričari – Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i slični komunistički doktori povijesti – i nakon utvrđene istine o groznim masovnim ubojstvima hrvatskih vojnika, žena, djece – koje je Tito osobno naredio, organizirao i nadgledao – tvrde da on nije bio zločinac! A takvi nam djecu na fakultetima “poučavaju”!

[ad id=”68099″]

Često se u nas ponavlja fraza “povijest treba prepustiti povjesničarima”. Načelno je to ispravan stav jer se pretpostavlja da će povjesničari kao znanstvenici objektivno utvrditi, na temelju činjenica, istinu o tome što se stvarno događalo u II. svjetskom ratu i poslije njega, kao što se stvarno događalo u Domovinskom ratu i poslije njega. Međutim, u nas to nije moguće jer u Hrvatskoj djeluju neokomunistički povjesničari koji pod pokroviteljstvom dvaju bivših predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, i hrvatske vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem, s neokomunističkih pozicija krivotvore hrvatsku povijest. To je još opasnije jer ti povjesničari imaju monopol u medijima, oni dobivaju medijskog prostora koliko im treba, a objektivni povjesničari nemaju medijskog prostora da im se suprotstave.

Jedan od tih neokomunističkih povjesničara koji sustavno krivotvori istinu o novijoj hrvatskoj povijesti je relativno mladi povjesničar Hrvoje Klasić, koji s Tvrtkom Jakovinom čini tandem mladih povjesničara koji s ideološko- komunističke pozicije sustavno krivotvore istinu o hrvatskoj povijesti.

Klasić kod Ace servira nam desert nakon nedjeljnog ručka

Nedavno je Hrvoje Klasić u emisiji “Nedjeljom u 2″ ponovno izrekao nevjerojatne krivotvorine na koje se mora reagirati.

Za Tita je decidirano utvrdio da nije bio zločinac da čak nije bio ni diktator. Takve tvrdnje su sramotne za povjesničara jer ne uzimaju u obzir činjenice i dokaze koji Josipa Broza Tita svrstavaju među najveće zločince dvadesetog stoljeća. Pitam gospodina Klasića kako je moguće nakon utvrđene istine o groznim masovnim ubojstvima i likvidacijama ne samo vojnika nego i žena i djece i nevinih civila koje je naredio, nadgledao, organizirao i kontrolirao osobno Josip Broz Tito tvrditi da on nije bio zločinac.

Predlažem Hrvoju Klasiću da zajedno odemo u Hudu jamu i tamo pred novinarima i javnošću raspravimo je li Tito bio zločinac ili nije. Da na temelju činjenica utvrdimo što se događalo u II. svjetskom ratu i nakon njega, kako su Tito i komunisti prevarili hrvatski narod i brojne partizane Hrvate koji su se išli boriti za demokratsku i slobodnu Hrvatsku, za ostvarivanje ljudskih prava, a Tito i njegovi komunisti su nametnuli staljinistički sustav. Povijesna istina je u proteklih 70 godina utvrđena. Utvrđene su žrtve i otkrivena grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji koji dokazuju da je Tito najodgovorniji za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda. Činjenice potvrđuju da se radilo o izvrsnoj organizaciji, kažu industriji zločina, jer bez industrijskog načina ubijanja nije moguće u kratkom roku ubiti toliko ljudi.

Dvije tisuće ljudi žive su zakopali!

A zašto predlažem Hrvoju Klasiću da pokuša u Hudoj jami dokazati da se ne radi o jednom od najstrašnijih zločinca u povijesti čovječanstva? Oko 2000 ljudi zazidali su u rudnik i spriječili dovod kisika, dakle žive su zakopali 2000 ljudi kako bi umirali u strašnim mukama. Predlažem Hrvoju Klasiću da prije toga pročita romane E. A. Poa u kojima je sjajno opisano kako u svakom čovjeku postoji iskonski strah da će biti živ pokopan i da će umirati u strašnim mukama. Pitam ga kako može braniti od krivnje one, na čelu s Titom, koji su to učinili bez suda, koji su okrutno ubijali ne samo vojnike nego žene i djecu. Također, predlažem Hrvoju Klasiću da pročita Titove izjave iz svibnja i lipnja ’45 te da pokuša konačno prihvatiti istinu. Kako je moguće nakon što su sve činjenice postale poznate, nakon što se Aleksandar Ranković hvalio u Skupštini Jugoslavije 1951. da su likvidirali 650.000 ljudi, a da je kroz logore prošlo više od 3 milijuna i 300 tisuća ljudi, osporavati činjenicu da su na čelu s Titom komunisti sustavno i organizirano proveli masovne likvidacije, posebno hrvatskog naroda, koje su takvog karaktera i tako strašne da se ne može to nazvati drugim imenom osim genocidom nad hrvatskim narodom. Na istoj crti krivotvorenja hrvatske povijesti nalaze se i bivši predsjednici Hrvatske, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, i sadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović.

Zato pitam predsjednika Vlade, koji i danas Tita smatra najboljim što su Hrvati imali, kako to može tvrditi za čovjeka koji spada među deset najvećih zločinaca u prošlom stoljeću.

Nisu Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina jedini koji u ime znanosti i struke nameću krivotvorine kojima brane komunističku vlast i mit o Titu i Partiji, skrivajući i opravdavajući genocid nad hrvatskim narodom zaslugama antifašizma. Isti posao krivotvorenja povijesti radi i obitelj Goldstein: Slavko Goldstein, Ivo Goldstein i Danijel Ivin. Oni ne samo što imaju monopol nad medijima nego imaju i političku moć, iza njih stoji državna politika. Slavko Goldstein je osobni savjetnik predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića. A njegov sin dr. Ivo Goldstein dogurao je do veleposlanika Hrvatske u Francuskoj te sjedi u veleposlanstvu u Parizu ispod slike Josipa Broza Tita. Treći Goldstein, Danijel Ivin, brat je Slavka Goldsteina, iako se različito prezivaju.

Tih pet povjesničara sustavno nameće neistine o povijesti hrvatskog naroda o tome što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, o tome što se događalo u Domovinskom ratu. Njihov utjecaj i moć je velika jer iza njih stoje titoisti i komunisti i državni vrh. Dakle, naši neokomunistički povjesničari koji imaju monopol nad medijima i podršku vlasti sustavno osporavaju znanstveno utvrđenu istinu i nameću krivotvorine.

Besramno otrovne riječi ideološkog slijepca dr. Mate Kapovića!

Međutim ima i gorih od njih. Jedan od njih, Mate Kapović, predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na sljedeći način je opisao veličanstveni skup u Bleiburgu: „Isprike na rječniku, al serem vam se na Bleiburg“.

Ali ne vodi se danas borba samo za istinu o II. svjetskom ratu i događajima poslije njega, već i za istinu o Domovinskom ratu. Već dulje vremena vodi se pravi rat protiv branitelja, Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i stopostotnih ratnih invalida. Sadašnji državni vrh, suprotno presudama Haaškog suda i Međunarodnog suda pravde koji su oslobodili svake krivnje državni i vojni vrh Hrvatske, koji su odbacili optužbe da je Hrvatska izvršila etničko čišćenje udruženim zločinačkim pothvatom, te utvrdili istinu o Domovinskom ratu, nastavlja sa svojom politikom diskreditiranja Domovinskog rata te i dalje podržava one povjesničare, udruge i pojedince koji optužuju sudionike Domovinskog rata kao da tih presuda nije bilo. Nastavili su provoditi britansku politiku koja godinama vrlo sustavno pritišće da se krivotvorine i laži utvrde kao povijesne istine. Nisu odustali od nametanja najveće i najopasnije krivotvorine – da se velikosrpska agresija radi stvaranja velike Srbije pretvori u građanski rat s podijeljenom odgovornošću. To je suprotno povijesnoj istini, koju su dokazale i međunarodne institucije i brojni dokumenti. Posebno ukazujem na tri najvažnija dokaza koji nedvosmisleno potvrđuju da u Hrvatskoj nije bio građanski rat nego agresija Srbije, Crne Gore i JNA radi stvaranja velike Srbije i otimanja dijelova Hrvatske.

U šest debelih knjiga objavljenog Tuđmanovog arhiva, s više od tisuću dokumenata, utvrđena je puna istina i dokazano kako se krivotvorinama lažno optuživalo i Franju Tuđmana i hrvatske generale i krivotvorio se karakter Domovinskog rata u cjelini.

Udaraju kao i Britanci na Bleiburgu ’45.: Pa to su samo Hrvati!

Konačna oslobađajuća presuda Haaškog suda generalu Gotovini i Markaču je oslobađajuća presuda i Oluji. Ono što je najvažnije u procesu rasprave o tužbi Hrvatske za izvršeni genocid Srbije u Hrvatskoj i protutužbi Srbije na najvišem sudu Ujedinjenih naroda, na Međunarodnom sudu pravde, utvrđeno je da je Hrvatska bila žrtva agresije, a da su agresor bili Srbija Crna Gora i JNA. Utvrđeno je da je na Hrvatsku i BiH izvršena oružana agresija u kojoj su počinjeni masovni zločini genocidnog karaktera radi etničkog čišćenja velikog dijela Hrvatske i Bosne i Hercegovine s ciljem pripojenja velikoj Srbiji. Utvrđeno je da su pobunjeni Srbi u RH i BiH bili dio te zločinačke agresije u ratu protiv RH i BiH. Također je utvrđeno da je državni vrh Hrvatske sustavno vodio politiku suprotno tim presudama Haaškog suda i Međunarodnog suda pravde, odnosno da ne mijenja svoju politiku i nakon tih presuda diskriminirajući te presude i dalje propagirajući tezu o građanskom ratu. Gospođa Vesna Teršelič otišla je tako daleko nakon što ju je Ivo Josipović proglasio savješću hrvatskog društva, da je zatražila ukidanje naziva Domovinski rat jer iritira Srbe te zatražila da se govori o ratu u Hrvatskoj.

Dakle, nije samo Hrvoje Klasić zagovornik teorije o građanskom ratu, nego su to i državni vrh i brojne nevladine udruge, koje također godinama vode protuhrvatsku politiku.

NU2 – otvorena antihrvatska propaganda o građanskom ratu

Zašto o svemu ovome pišem? Zato što je u vrlo gledanoj emisiji „Nedjeljom u 2“ povjesničar Hrvoje Klasić rekao da mu nitko nije dao dovoljne argumente protiv njegove teze da se radilo ne samo o agresiji na Hrvatsku nego i o građanskom ratu.

Sve ove činjenice koje sam naveo nedvosmisleno dokazuju da je podmetanje teze o građanskom ratu ne samo krivotvorina i velika neistina, nego i protuhrvatsko djelovanje.

Zbog toga treba još jedanput ponoviti da su povijesne istine utvrđene, ali da, na žalost, u Hrvatskoj postoje političari u državnom vrhu, brojne nevladine udruge i neokomunistički povjesničari i novinari koji ne prihvaćaju te povijesne istine i koji zloupotrebljavaju svoju poziciju da stalno pokušavaju krivotvorine pretvoriti u istinu, a istinu u laž.

I na kraju želim reći, kao sudionik u svim bitnim procesima borbe za stvaranje i obranu Hrvatske, ali i kao politolog i analitičar koji je napisao 20 knjiga o tim burnim procesima, da sam spreman sa svakim od neokomunističkih povjesničara, novinara i političara koji tvrde da Tito nije bio zločinac, da čak nije bio ni diktator, odnosno koji tvrde da se nije radilo o Domovinskom ratu već o građanskom ratu, javno polemizirati na televiziji, radiju, u novinama ili na javnoj tribini.

Stigao na Hrvatski radio, ali druge strane nije bilo!

Na žalost, kod nas to nije moguće. Evo jednog primjera. Nedavno sam bio pozvan u Mrežu Prvog Hrvatskog radija da komentiram događanja na Bleiburgu, kao i događanja u Srbiji vezano za rehabilitaciju četništva. Rekli su mi da će moj sugovornik biti gospodin Habulin ili netko drugi od antifašista ili iz SDP-a, kako bi u dijalogu pokušali utvrditi istinu o tome što se ove godine događalo u Jasenovcu i na Bleiburgu. Prihvatio sam poziv. Međutim, kada sam u ponedjeljak u 7.30 sati došao na Hrvatski radio doživio sam veliko iznenađenje, jer nije bilo, kako se to kaže, predstavnika druge strane, koji su žestoko napali hrvatsku predsjednicu zbog njenog pokroviteljstva komemoracije na Bleiburgu. Umjesto predstavnika ljevice dočekao me dr. Ante Nazor, koji se 99 posto slaže s mojim stavovima, kao i ja s njegovima.

Pitao sam voditelja za obrazloženje, a on je odgovorio da je pokušao dobiti šest ljudi da dođu s druge strane, ali nitko nije htio doći. Takav stav nije dobar, jer bez sučeljavanja nikad nećemo doći do istine, nećemo moći zaustaviti one koji ne samo ne žele pomirbu, koji žele ne samo obnoviti hrvatske krvave mostove iz povijesti sukobljenog hrvatskog naroda nego i uporno na tome rade.

Bilo bi konačno i vrijeme da se na našim televizijama nacionalnog karaktera ukine monopol malog broja izabranih ljudi koji u pravilu zastupaju krivotvorine o novijoj hrvatskoj povijesti, koji su “stručnjaci” za sve i koji komentiraju sve što se događa u Hrvatskoj.

Trebalo bi omogućiti stvarni dijalog kompetentnih, stručnih ljudi, koji bi argumentima pokušali doći barem do minimuma nužnog konsenzusa o tome kako da konačno zaustavimo da nam krivotvorena prošlost i “mrtvi ne pokapaju žive”.

Godinama je u Hrvatskoj stvaran kult Tita. U svijest ljudi kao lijevkom tisuću puta se ulijevalo u glavu da je Tito najveći, najbolji, skoro pa Bog koji hoda po zemlji. To što je bezbroj puta ponavljano od rane mladosti, punih pedeset godina, onemogućilo je mnoge da ikada saznaju istinu i da ju prihvate. U nas postoje mnogi invalidi demokracije, koji ne mogu prihvatiti istinu o Titu i komunizmu, koji ne žele čuti istinu, koji i dalje istinu o Titu kao najvećem zločincu odbijaju kao i za vrijeme vladavine Tita stihom:

“Što je više kleveta i laži

Tito nam je milji i draži.”

Partija nam kao sunce blista

Dakle, istinu o Titu i genocidu nad hrvatskim narodom oni doživljavaju kao klevete i laži, kao neprijateljsko djelovanje, kao obnovu ustaštva i navodnu reviziju hrvatske povijesti. Najopasnije je kada i danas dio vodećih političara u Hrvatskoj i dio povjesničara djeluju i ponašaju se kao da nije utvrđena istina, odnosno koje i dalje oduševljava pjesma o Titu iz 1950. godine u kojoj se, između ostalog, kaže:

“Tito nam je snaga našeg roda,

Tito nam je pravda i sloboda.

Tito druže, sve naše nadanje,

Tito druže, naše radovanje.

Tito druže, cvijete mirisavi,

Tebe narod miluje i slavi.

Druže Tito, vođo komunista,

Partija nam kao sunce blista.”

Ova i druge pjesme idealiziranja Tita i kulta Tita vjerojatno su utjecale na predsjednika Zorana Milanovića da javno više puta kaže da je veliki zločinac Tito bio najbolje što su Hrvati imali.

Svijest ljudi se najteže mijenja i proći će još dosta vremena da se iz svijesti invalida demokracije izbriše kult Tita. Zbog svega toga ponavljam ono što sam već mnogo puta napisao – i naredni parlamentarni izbori u Hrvatskoj vodit će se kao borba tuđmanista i titoista.

Pedeset tisuća ljudi na komemoraciji na Bleiburgu i pobjeda Kolinde Grabar Kitarović nad titoistom Josipovićem pokazuju da su povijesne promjene počele i da će vjerojatno uslijediti uskoro slom titoista i njihov povijesni poraz kada će se morati pomiriti s istinom – priznati istinu i odustati od obrane onog što je neobranjivo.

Autor: Zdravko Tomac / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Nedovršena država

Objavljeno

na

Objavio

Rano ujutro, još nisam ustao iz kreveta, ulazi u sobu moj najstariji sin: Umro je Franjo Tuđman – izusti! Odjednom kao da je svu stvarnost prekrila neka koprena. Nijemo ustajem iz kreveta, stojim nepomično pored prozora. Suze samo teku, pozdravljajući jedno vrijeme, slavno i neponovljivo, koje je nepovratno ostalo iza nas.

Umro je hrvatski Mojsije, pod čijom smo rukom, uz Božju pomoć došli do obala rijeke Jordan, nadomak Obećanoj zemlji, u koju nam je tek ući!

Istoga dana, tog 11. prosinca 1999. već su se formirale kilometarske kolone ljudi, koji su na prosinačkom vjetru i kiši satima strpljivo čekali kako bi se pred odrom hrvatskog Predsjednika kratko pomolili i posljednji puta izrazili poštovanje prema čovjeku koji je svoj život položio za “jedinu i vječnu Hrvatsku” – kako je često govorio!

Satima sam korak po korak prilazio odru hrvatskog predsjednika i smišljao riječi koje ću upisati u spomen knjigu. Kada je došao taj trenutak ruke su mi bile ukočene od hladnoće te sam najkraćim riječima izrazio poštovanje i zahvalu tom velikom čovjeku po čijim smo vodstvom izborili slobodu, nasuprot svih naših neprijatelja koji su nas htjeli zatrti.

Približavali su se i parlamentarni izbori. Gledajući kilometarske kolone koje su danima ispraćale Predsjednika, povjerovao sam da se ipak neće ostvariti slutnje da će se na vlast vratiti stare jugokomunističke strukture. Ali hrvatski narod, baš kao i Izabrani narod, vrlo brzo je zaboravio, pa i prezreo najveći dar Božji – slobodu, te je izručio onima koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu.

Na vlast je došla šesteročlana koalicija predvođena partijom recikliranih komunista i 66-godišnji predsjednik, koji je svoju kampanju temeljio na najprimitivnijim, pa i morbidnim uvredama nad tek preminulim Predsjednikom.

U zlo se upada lako, ali se iz njega izlazi teško. Slijedila je mukotrpna borba, puna poniženja, padova, izdaja, ali i velikih žrtava. Toliki su lažni proroci i obmanjivači sijali korov i ubirali slavu i priznanja bez pokrića,  a istodobno su ponižavani, progonjeni i oklevetani toliki junaci i žrtve. Ali nije to ništa novo. To je matrica po kojoj se odvija planetarna borba dobra i zla, po kojoj je Najneviniji od najnevinijih osuđen, raspet, umro i pokopan. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da niti jedna nepravda neće imati zadnju riječ, uz njegovo obećanje izrečeno na Gori: “Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika vas nagrada čeka na nebesima.”(Mt 5,11-12).

Unatoč brojnim izdajama, lažima, nevjerojatnim podvalama i podmetanjima, ali upravo zbog golemih žrtava tisuća anonimnih ljudi, kojih je žrtva samo Bogu znana, Hrvatska je u proteklih dvadeset godina prebrodila sve bitne prepreke i ostvarila sve strateške ciljeve.

Prepreke na tom putu bile su i nerazumijevanja često dobronamjernih ljudi, koji smatraju da se trebamo izolirati od (iskvarenih) struktura suvremenog svjetskog poretka. Ovaj pristup zasigurno nije ispravan i nije katolički. Ta Krist je upravo i došao u ovaj svijet zato što je to pali svijet, pun slabosti i grijeha. Samo gnostici lebde u samodostatnosti svog lažnog “duhovnog” svijeta, odbacujući i negirajući ovaj materijalni.

Prošlo je gotovo 30 godina od uspostave neovisne hrvatske države, a točno dva desetljeća od smrti prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je dugo razdoblje za ljudski vijek, ali iznimno kratko u životu jednoga naroda. Hrvatska je mlada država, ali nipošto nije “slučajna država”, kako nas je u to uvjeravao “slučajni premijer”. Nije slučajna jer je izraz tisućljetne volje i želje hrvatskoga naroda i jer je ostvarena po volji i blagoslovu Onoga bez čije volje ni vlas glave ne pada. Nije ni “država slučaj”, kako je dotični opravdavao svoju nesmotrenu i besmislenu ispraznicu, jer po istom kriteriju, a s obzirom na to što se u svijetu događa, čitav svijet je slučaj. Točno je, međutim, da je Hrvatska nedovršena država, kako je to izrekao jedan ugledni znanstvenik i političar, ministar u prvoj Vladi samostalne hrvatske države. To je i razlog zbog kojega i dalje moramo biti vrlo oprezni u svojim političkim i inim postupcima. To je, između ostaloga, razlog zbog kojega ovoga trenutka ponekad nije mudro otvarati neke rane svoje povijesti i trošiti na njih svoju energiju, kako nas to ne bi vratilo u vrtlog bitaka koje smo već dobili! Tko to želi shvatiti – shvatit će!

Naš najveći neprijatelj danas je osjećaj beznađa, pomanjkanje nade i vjere. Ma kako god se činilo da se nad nama nadvijaju tamni oblaci, Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova, ili, drugim riječima: “Bolja Hrvatska je tu, među nama, među našim ljudima u Hrvatskoj i diljem svijeta”!

Marijan Križić / Veritas 12-19

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

Objavljeno

na

Objavio

Benoit Doppagne/Pool / REUTERS

Pogorša li se Hrvatu zdravlje ozbiljno, obično mu nije baš svejedno u čije će ruke dopasti. Vedar, optimističan, agilan liječnik, cijenjen u struci, umrežen s kolegama raznih specijalizacija, koji uvijek mogu zatrebati budući zdravstvena nepogoda rijetko kad dolazi sama, prije će zadobiti njegovo povjerenje negoli neki rastreseni čudak, izoliran od svijeta i povučen u sebe sama. Sličnim će se mjerilima voditi i bude li tražio usluge ljudi drugih zanimanja.

No, kad je posrijedi zdravlje tamo neke Hrvatske, kriteriji prosječnog Hrvata stubokom se urušavaju. Sklon je olako pristupiti i pitanjima prvoga reda, poput onog tko će obnašati najviše državne dužnosti. Ili ga misaona lijenost odvede u ravnodušnost („svi su oni isti“) ili će djetinje oduševljeno pristati uz nekog novog, neumrljanog, bez zamjetnijeg traga u tom zanatu, vjerojatno starijem i od uvriježeno najstarijeg. Kao da se radi o najjednostavnijem poslu na svijetu kojeg može baš svatko obavljati kako treba, a ne o kraljici ljudskih igara. Kao da tu znanje, iskustvo i vještina nemaju baš nikakva značaja, a svi će se složiti kako ga imaju i u najjednostavnijim poslovima. Kao da nije riječ o najodgovornijoj dužnosti od neupitnog utjecaja na čitavu zajednicu, nego o tomboli u staračkom domu.

I baš stoga što se u Hrvata tako čvrsto nastanio kult sebičnosti i prijetvornosti, na čiji su žrtvenik spremni prinijeti i dobro vlastite države, ishod skorih predsjedničkih izbora nije izvjestan, ma koliko jedan izbor drastično odskakao od ostalih u sve tri kategorije ključne za dolično i svrhovito obnašanje te dužnosti – aktivnost, životni optimizam i kontakti s najmoćnijim ljudima svijeta.

Lani u Moskvi, dogodine u Londonu!

Da je lijepa Grobničanka energična, aktivna i probojna žena, moglo se vidjeti već po tomu što je izborila imenovanje na nimalo sporednu dužnost u NATO savezu, što joj nitko iz Hrvatske nije mogao srediti, a sama se pobrinula da joj nitko odatle ni ne odmogne. Zlobnici će, doduše, reći kako je tamo samo kuhala kavu. Ako je, neka je! Jer kad si blizu peći, čak i ako kuhaš kavu, možeš upoznati one koji tu kavu piju, ali i donose bitne odluke. Samo, blizu peći treba znati doći. Treba biti hrabar i marljiv, i ne odustajati čim stvari krenu nepredviđenim tijekom. I ako ti se početna procjena izjalovi, moraš biti spreman posljedice ublažiti, po mogućnosti i ispraviti ih, a ne tek bezvoljno dići ruke od svega, i – briši kući, propalo je!

Kao i mnogi, hrvatska predsjednica je očekivala izbor Hillary Clinton na najmoćniju poziciju na svijetu. S tadašnjom favoritkinjom za američku predsjednicu je, naime, već izgradila prisan politički odnos, čemu zacijelo nije odmoglo to što je bila jedna od rijetkih žena na državničkom položaju. No, unatoč osobnoj sklonosti Hillary, nakon iznenađujućeg izbora Donalda Trumpa nije se dala uvući u opću orkestriranu harangu protiv njega, tu prilično omiljenu disciplinu u europskom političkom, i napose medijskom miljeu. Pragmatično prihvativši novu realnost, nije se ustručavala „poniziti se“ slikajući se uz ogradu Bijele kuće, naišavši pritom na zluradi podsmijeh medijskih dindrlica. Ipak, nesvakidašnjom umješnošću i upornošću Kolinda je uskoro sjela oči u oči s predsjednikom Trumpom, posjevši hrvatsko izaslanstvo za isti stol s američkim. Podsjetimo, njezin prethodnik Josipović je praćen hvalospjevima dindrlica svojedobno uspio prijeći prag Bijele kuće, gdje je proveo čitavih pola sata razgovarajući s američkim potpredsjednikom Bidenom, dok je tadašnji predsjednik Obama u sobi preko puta imao neodgodivih obveza – redoviti briefing!

I kad uspjeh nije izgledan, Kolinda će bez straha od neuspjeha napraviti sve što se može, jer ako ne pokušaš, nikako ne možeš znati jesi li mogao uspjeti. Tomu svjedoči, primjerice, susret s turskim predsjednikom Erdoganom, neformalnim mecenom bosanskih muslimana, tvrdim pregovaračem, ali očito i najbržim prečacem za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Predsjednica se nije skanjivala propitkivati dokle se može ni kad je posrijedi povijesna istina o događajima u Drugome svjetskom ratu. Usudila se pritom otići dalje nego itko dosad, riskirajući dobiti po prstima od svjetskih moćnika, s kojima je, navodno, slizana. Pa je jednom zgodom u Zagreb morao žurno sletjeti posebni izaslanik američke vlade za pitanja holokausta kako bi ju disciplinirao. A tko razuman može zamjeriti uzmak kad ti jači zavrće ruku? Suočen sa suparnikovom polugom, i najmoćniji grmalj u kavezu nema druge nego tapkanjem zatražiti prekid borbe. A svijet je takav da u njemu, nažalost, ima i moćnijih od Hrvatske, s interesom katkad posve suprotnim željama Hrvata.

Bez obzira na to, Kolinda se ni kasnije, za posjeta Buenos Airesu, nije libila spomenuti kako su Hrvati tamo našli slobodu spašavajući živu glavu pred komunističkim progonom. Uzvrpoljeni moralni sekretarijat unutrašnjih poslova Hrvatske, mentalnog sklopa debelo zaostalog iza željezne zavjese, refleksno je izvukao iz rukava dežurnog džokera u takvim prigodama, kao kad od vršnjaka do nogu potučeni klinac pozove tatu. Naime, suočeni sa špotanjem Ephraima Zuroffa, voditelja centra Simon Wiesenthal, hrvatski bi se političari dotad listom povlačili. Sve do Kolinde! Tom čovjeku koji opsesivno zuri u Hrvate, pedantno im bilježeći ustašluke kako bi im natovario stigmu kolektivne krivnje, Predsjednica je odvažno odbrusila – Zur off od Hrvatske, Mr. Zuroff!

Kad god se Kolinda otisne u svijet, prevladavajući medijski agitprop, popularna crvena aždaja, dobije žgaravicu. Ne samo zato što ne govori baš biranim riječima o njima najljepšim vremenima, ne samo zato što je uklonila zadnji ostatak njihova kumira iz službenih prostorija hrvatskog državnog poglavara, nego i poradi gotovo potpunog ignoriranja „Regiona“, tog zamjenskog emocionalnog zavičaja jugo-komunističkih ostataka. Štoviše, ponudila je alternativni koncept, inicijativu Tri mora, iza čega stoji najmoćnija sila svijeta, a koji konkretne obrise počinje dobivati izgradnjom LNG terminala na Krku. Time ujedno neutralizira napadno njemačko forsiranje Regije, izraženo kako u uredničkoj politici lokalnih medija u germanskom vlasništvu, tako i u porukama njemačkog predsjednika upućenih prilikom posjeta Hrvatskoj, popraćenih likovanjem tih istih medija.

Zacijelo najefektniji gol u Kolindinom mandatu, gol koji je obišao svijet, postignut je u sinergiji sa srebrnim „vatrenima“. Savršeno predstavljanje Hrvatske na finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, kojim je Lijepa Naša besplatno globalno brendirana, zapaženo je i pohvaljeno diljem civiliziranog svijeta. Posvuda osim u jednom učmalom, mračnom kutku, još uvijek zakriljenom totalitarnim maglama i provincijalnim  kompleksima – tamo gdje se najbolji ismijavaju, najsjajniji zatamnjuju, a svi ostali ubijaju u pojam. Tamo gdje vrijeđaju zdrav razum jer ih nepodnošljivo vrijeđa istina.

Da je odigrala samo tu utakmicu, Kolinda bi za Hrvatsku napravila više nego svi njezini protukandidati za doživotnih mandata. Pa po čemu bi to oni bili upamćeni da su se kojim slučajem tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar? S tom mišlju na umu valja iščekivati i moguću reprizu dogodine u Londonu.

Optimizam, duh zajedništva i okupljanja

U sumornoj, tmurnoj, tmastoj Hrvatskoj, kakvim je tonovima medijski agitprop obožava risati, posve suprotno dojmu zapadnjaka koji ju u sve većem broju dolaze pohoditi, ali i u njoj živjeti, u Hrvatskoj, koja još uvijek nije k’o Švicarska, ali je politički snažnija i u materijalnom pogledu mnogo bolje mjesto za život nego što je u modernoj povijesti ikad bila, Predsjednica je istodobno učinkovita protugradna obrana, dašak vedrine i svjetlosti blistav sjaj. Veseli se sa svojim narodom ma gdje bio, radosno pjevajući u srca Hrvata utkane, dostojanstvene i poticajne pjesme koje pobuđuju najplemenitije osjećaje i tjeraju suze radosnice – Lijepa li si, Krist na žalu, U boj, u boj… Dotle opusom njezina protukandidata, cijenjenog, domoljubnog kantautora Miroslava Škore, dominira nimalo poticajno, osim možda na iseljavanje, turobno ozračje, ispunjeno osjećajima tuge i gorčine. Najveselijom mu dođe pjesma u kojoj poziva da se mani Očenaša, poprilično neobično za jednog kršćanina i katolika.

Kolinda isijava duh zajedništva među svima koji su ZA Hrvatsku, nevezano na kojem kontinentu prebivali, a zajedništvo s onima koji su PROTIV Hrvatske nije ni mogla izgraditi, jer ti i takvi su se svojevoljno iz njega isključili. Nije tu riječ samo o jugo-komunističkim ostatcima kojima, razumljivo, sve odveć hrvatsko diže živac, već i o drugima koji se, radije vjerujući medijima nego vlastitim očima, dragovoljno drogiraju crnilom, negativom, ozloglašavanjem i ponižavanjem najboljih hrvatskih ljudi, koji su u svom poslu doista „liga prvaka“ ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, bila riječ o politici, sportu ili Rimcu.

Konačno, Kolinda otvorena srca aktivno potiče društveno korisne inicijative u duhu hrvatske tradicije, poput, recimo, prestanka rada nedjeljom. Čini to postupno, okupljajući ljude kako bi osigurala što šire suglasje, dok bi neki sva sporna pitanja, pa i navedeno, nestrpljivo lomili preko koljena bezbrojnim referendumima, što, bilo vođeno i dobrim namjerama, potiče konfliktno društveno ozračje praćeno neizbježnim ukopavanjem u rovove, nakon čega, tkogod pobijedio, na kraju ostane poražena samo Hrvatska.

Joga, masoni i Vučić

Glede reprezentativnosti nastupa i poduzimanja inicijativa, tih autonomnih elemenata predsjedničke dužnosti u postojećem političkom okviru, Predsjednici se teško može naći ozbiljnijeg prijekora, izvedba joj je blizu čiste desetke. Eventualne zamjerke mogle bi joj se uputiti na području operativne politike, pri čemu ipak treba voditi računa kako je tu, uslijed mehanizma supotpisa, rijetko što samo do nje. Primjerice, temeljitije promjene unutar sustava obavještajne zajednice osujećene su zahvaljujući prethodnom, s neba palom, od Mosta podržavanom prekooceanskom galebu, Tihomiru Oreškoviću.

No, kad si aktivan i puno radiš, greške su neminovne, što ostavlja prostor katkad i utemeljenim prigovorima. Tako je potkovanije katoličke vjernike zabrinula Predsjedničina izjava kako kao praktična katolička vjernica prakticira jogu, što se doimlje posve nespojivim. Ovdje je nesumnjivo riječ o pomodarstvu današnjice, na zapadu posvjetovnjačenoj inačici tehnike hinduizma, koja putem medija i školskih sustava prodire u zapadna društva. No, pritom nipošto nije svejedno prakticira li se joga samo kao pomodan oblik tjelovježbe ili se njome dublje uranja u duhovnosti i meditacije koje izvorište nalaze daleko od Boga. Takvi detalji o Predsjedničinu prakticiranju joge javno nisu poznati pa ni čitavu priču nije moguće cjelovito prosuditi.

Ipak, zanimljivo je primijetiti kako ti isti vjernici, zabrinuti za prihvaćanje rukavca nadahnutog tuđom religijom, šutke prolaze pored pučke poruge najvećoj katoličkoj svetinji, Presvetom Trojstvu. Riječ je o proslavi tzv. Martinja, gdje se krsti mošt i pretvara u vino, u ime oca Baka (poganskog boga), sina Martina, i duha tih bakanalija, o čemu je jasnu poruku vjernicima putem HKR-a uputio pomoćni biskup zagrebački, monsinjor Ivan Šaško. To, pak, prakticira, štoviše i javno promovira, uzimajući pritom čak i neradni dan, predsjednički kandidat Miroslav Škoro, za čiju dušu vjernici, čini se, nisu toliko zabrinuti. Lako za vjernike, ali kako objasniti što rečeno promiče očima uglednih, društveno angažiranih portala koji slove katoličkima?

Njima je, izgleda, od cjelovite istine ipak više do koeficijenta, kojeg im uplaćuju i neki protestantski izvori, vjerojatno ne iz pukog milosrđa. Čim je koeficijent u prvom planu, pitanje je vremena kad će on dovoljno nabujati da ono doista bitno prestane biti bitno, a trun u jednom oku doimati se ogromnim, većim i od brvna u drugome. Moguće je ovdje riječ baš o protestantskim izvorima bliskim Joeu Perozichu, Amerikancu naše gore listu, pastoru Obnoviteljske crkve, rado viđenom gostu u protestantskim krugovima u Hrvatskoj, poznatom i po tome što je krajem osamdesetih u Americi s današnjom suprugom upoznao predsjedničkog kandidata, domalo poznatog samo kao pjevača i zabavljača. To bi moglo objasniti zašto bitno.net dotičnome gleda kroz prste i kad je u pitanju stajalište prema pobačaju, i kad pjesmom veselo poručuje da se mani Očenaša, i kad veliča pogansko „Martinje“. A možda tu negdje leže i razlozi glavinjanja tog kandidata, koji se u javnosti predstavlja čas kršćaninom (kako to običavaju promicatelji nauka protestantskih sekti), čas katolikom.

Osim joge, Predsjednici se spočitava i koketiranje s okultnim (zanimljivo, prije 5 godina predstavljanje kampanje dana 11.11. u 11 sati nije bilo protumačeno kao masonski znak, nego je mnoštvo jedinica tretirano simbolom pobjede, iskazivanjem ambicije za prvim mjestom), ali i bliskost s vladarima svijeta, masonima, globalistima, trilateralom,… No, ako ti doista vladaju svijetom, nije li bolje imati nekog svog za njihovim stolom, nego sačuvana dostojanstva spokojno iščekivati da Hrvatima odrede neki novi Bleiburg ili iscrpljujuće životarenje u okviru neke nove orijentalne satrapije? Za vječno natmurene „domoljubne“ mračnjake, koje hvata nervoza čim neko pokoljenje Hrvata mimoiđe teška kataklizma, očito nije.

Osim nepodnošljive im bliskosti s vladarima svijeta, takvi Predsjednici ne praštaju ni primanje vladara iz istočnog susjedstva, Aleksandra Vučića. No, na užas kritičara, koji u tom potezu vide samo poniženje, Predsjednica je njime zapravo istjerala iz rupe dvije lisice. Vučić je doveden u situaciju da bude istjeran načistac. Kao očito najpozvanijoj adresi za rješavanje pitanja nestalih, pružena mu je prilika da pokaže dobru volju. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi puno značilo rodbini nestalih, a ako ne, samog će sebe prokazati nepouzdanim. Uz njega, prokazali su se i neki u Hrvatskoj, tobože jako zabrinuti za ratne stradalnike, da bi sad, ustrajno sotonizirajući Predsjednicu radi najkonkretnijeg pokušaja rješavanja pitanja nestalih unazad 20 godina, pokazali kako im do toga ustvari uopće nije stalo. Tom bolnom, desetljećima nerazriješenom temom služe se tek kao monetom za politikantsko potkusurivanje.

Odanost čini razliku

I u Predsjedničinoj politici prema BiH napokon se nakon dugo vremena osjeća duh politike predsjednika Tuđmana. Hrvati u BiH nisu više neko, u vrtlogu burne povjesnice izgubljeno pleme s kraja svijeta koje Hrvatska ne poznaje, nego isto tijelo i ista duša jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića. Predsjednica se nije ustručavala bez kompleksa upozoravati svijet na globalno zloćudnu politiku onih koji sadistički gnjave Hrvate u BiH, i pod cijenu riganja vatre tamošnje zelene aždaje, navikle da ju se iz Hrvatske samo gladi perom i ispričava joj se za konglomerate loših politika.

Dosljedno tomu, nije se sustegla poslati izaslanicu na predstavljanje knjige Miroslava Tuđmana o haškom krivolovu na šestoricu Hrvata, dužnosnika Herceg-Bosne. A sjetila se i na globalnoj društvenoj mreži zapaliti svijeću u znak sjećanja na odlazak u vječnost generala Praljka, usudivši se objaviti mu fotografiju pod punim njegovim imenom. Pritom je snalažljivo iskoristila rupu u algoritmu „Velikog brata“, koji, prateći u stopu krivorijek svoje subraće u togama, nastoji zatrti svako sjećanje na hrvatsku legendu.

Za razliku od Predsjednice, navodno desni kandidat je, nastupajući iz daleko lagodnijeg izazivačkog kuta, u istoj stvari iskazao hrabrost neviđenu od sezone „jesen ’89 – zima ’90“, i tako njih još nekoliko redom. Nije se, naime, usudio prozvati generala Praljka imenom, nego ga se tek metaforički prisjetio pjesmom koju svako malo pušta u raznim prigodama – učinio je to, recimo, i za Dan neovisnosti – eto, baš onom jedinom u kojoj mu zapaženu dionicu odrađuje kum. Valjda to čini kako bi kompenzirao znakovitu kumovu šutnju u svezi njegove kandidature. Kum mu sad puno nedostaje pa mu se, eto, pričinja, čak i za proslave Martinja. A problem, po svoj prilici, leži u tome što kum dobro zna što je odanost, taj dotičnom predsjedničkom kandidatu i spram kuma očito nepoznat pojam. Stoga i nije neobično što odanost ni kod drugih ne prepoznaje.

Uznemirilo ga je što Predsjednica pokazuje da cijeni odanost, posebno onih koji ne podliježu pokazati ju i u najtežim iskušenjima, a u tome teško da ima premca zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Oboje dobro znaju kako je upravo on činio prevagu u Predsjedničinoj pobjedi nad Ivom Josipovićem, zbog čega je, napokon, i dva mjeseca prije tih izbora završio u zatvoru. Odatle i nedavna Predsjedničina izjava o potencijalnom posjetu zatvoru s kolačima za potencijalnog zatvorenika Bandića. No, kad su takvi kolači u pitanju, ima ona još putra na glavi. Svojedobno je posjećivala i osuđenog „zločinca“, k tome još i „terorista“, Zvonka Bušića, dok za njega još mnogi Hrvati na privremenom radu u Americi i njihova američka rodbina nisu ni čuli. Ili možda nisu željeli čuti?

Kako god bilo, ključ izborne pobjede i na ovim izborima ostaje isti – prevesti k sebi one iz ideološki suprotnog tabora. U tome je sad uloga svojevrsnog Bandićevog antipoda zapala onoga koji ni prema kumu nije pokazao odanost kad je trebalo. No, za njega nema zime da bi mogao završiti u zatvoru. Na kraju krajeva, ipak je tu ključni kriterij za koga igraš.

Sve to, posebno ovo zadnje, upućuje na to da je pred Hrvatima još jedan ozbiljan test, test inteligencije, i to ne u odveć poodmakloj fazi. Jer pitanje koje im se postavlja, kao i ponuđeni odgovori, navode na zaključak kako oni još uvijek rješavaju cjelinu u kojoj treba prijeći kvocijent inteligencije koji odgovara broju papuča, prije balerine nego nekog košarkaškog centra.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari