Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Krivokletnik Mesić doživotno uživa beneficije koje nije zaslužio

Objavljeno

na

Od slavnih dana vukovarske epopeje koji su slavni i za tadašnju vladu demokratskog jedinstva do danas umrlo je jedanaest  članova Vlade. Svi ostali, osim nekoliko koji su u bolnici, uključujući i bolesne smatrali su svojom moralnom obvezom zajedno otići u Vukovar i obići povijesna, herojska mjesta i mjesta stradanja te još jedan put odati počast i zahvalnost vukovarskim braniteljima i svim Vukovarcima za junaštvo koje je udarilo temelje slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi, piše prof. dr. Zdravko Tomac za direktno.hr

Tamo smo se susreli sa nekoliko stotina učenica i učenika zadnjih razreda osmogodišnjih škola iz Slavonije i Zagreba te smo im na kraju našeg boravka govorili o svojim uspomenama i svojim emocijama o herojskom vremenu epopeje Vukovara.

[ad id=”68099″]

Prvi susret sa učenicima bio je u Vukovarskoj bolnici, koju su i oni posjetili u svom dvodnevnom obilasku svih značajnih mjesta iz vukovarske povijesti. Tada nas je naš domaćin Zoran Šangut, branitelj s Trpinske ceste, a sada ravnatelj memorijalnog centra upoznao s velikim planovima, koji su nas oduševili, jer se konačno sustavno i organizirano prilazi borbi za istinu o Vukovaru. Konkretno, obnavljaju se vojarne u koje će dolaziti u dvodnevne posjete svi učenici zadnjeg razreda osmogodišnjih škola iz Hrvatske, koji će u dvodnevnom posjetu uživo učiti povijest Vukovara. Već se pišu i udžbenici o tim slavnim danima, kako bi se konačno s istinom upoznali i mladi ljudi u Hrvatskoj.

U Vukovarskoj bolnici bilo je puno emocija. Stvarno mislim da svaki Hrvat i svaka Hrvatica trebaju vidjeti rekonstrukciju Vukovarske bolnice iz vremena rata, jer nisam vidio ništa potresnije u svom životu. Veselili smo se i susretu sa legendarnom Vesnom Bosanac, koja nam je s puno emocija pričala o tome što se događalo u Vukovarskoj bolnici. Ali smo istovremeno imali i gorak okus u ustima, jer nismo mogli shvatiti kakav smo mi to narod, kakvu mi to vlast imamo, koja je svoju “zahvalnost” za čudo koje je napravila Vesna Bosanac, izrazila tako da ju je dvije godine prije mirovine, smijenila s mjesta ravnatelja. Neki nisu izdržali, a da ne komentiraju kako se u Hrvatskoj nagrađuju izdajnici, a naši heroji smjenjuju, misleći na dvostrukog krivokletnika Stipu Mesića, koji doživotno uživa beneficije koje nije zaslužio.

Vlada demokratskog jednistva u posjetu Vukovaru - Foto: Branimir Bradarić

Vlada demokratskog jednistva u posjetu Vukovaru – Foto: Branimir Bradarić

Dirljivo je bilo i na Ovčari, pogotovo za nas koji smo proživjeli to ratno vrijeme, koji smo pokušavali sve učiniti da spasimo sve, ali nismo uspjeli. Obišli smo i Crkvu svetog Jakova, susreli se s Guardijanom i braniteljima, položili vijence na sva stratišta i sva obilježja iz vukovarske epopeje uključujući i Bogdanovce.

Posebno je za nas ljude u godinama, koji smo proživjeli rat bio emotivan susret s učenicima i učenicama iz raznih krajeva Hrvatske. Govorili su im predsjednik ratne vlade Franjo Gregorić, potpredsjednici vlade, prof. dr. Milan Ramljak, prof. dr. Mate Granić i prof. dr. Zdravko Tomac te ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang. U našim govorima bilo je puno emocije. Mladi su nas izvrsno prihvatili što je pokazao dugotrajan pljesak. Vidjeli smo da su i oni puni emocija i da bi i oni ako bi trebalo, kao i prijašnje generacije, branili Vukovar.

Tu dolazim do bolne točke zbog koje smo išli u Vukovar. Išli smo kao ratna vlada još jedan put poručiti da smo nezadovoljni s državnom politikom prema Vukovaru. Da smo čak ogorčeni na činjenicu da se ponovno krivotvorinama vrši verbalna agresija na vukovarske branitelje i da svi zajedno ne branimo dovoljno istinu o Vukovaru.

Već sama činjenica da su se branitelji morali samoorganizirati u Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokazuje da državna politika ne radi dobro svoj posao. Da ne štiti onoliko koliko bi trebalo istinu o vukovarskoj epopeji.

Vidjeli smo da je Vukovar obnovljen i sada je to ponovno lijepi grad kao da u njemu rata nije bilo, ali ratne traume su ostale u dušama ljudi. Doživjeli smo jednu neugodnost, koju ne želim prešutjeti. U Vukovaru je velika borba za svako radno mjesto. U Memorijalnom centru otvorilo se desetak novih radnih mjesta i još će se otvoriti. Pritisci s raznih strana su veliki, a kako je puno više aspiranata nego mjesta postoje i mnogi nezadovoljni pa čak i ogorčeni. Na razgovor s braniteljima trebali su doći predstavnici Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i Koordinacije braniteljskih udruga, koji nisu došli nego su nam poručili da bojkotiraju razgovor sa vladom demokratskog jedinstva zbog nezadovoljstva oko nekih pojedinačnih zapošljavanja u Memorijalnom centru koji nam je bio domaćin.

Kad sam čuo tu informaciju dosta sam burno reagirao. Rekao sam da je to nekulturno, necivilizacijski i uvredljivo. Pitao sam glasnike koji su donijeli lošu vijest što ima ratna vlada s tim tko je dobio posao, a tko nije. Kako je moguće bojkotirati ratnu vladu, vladu demokratskog jedinstva. Kako je moguće 20 uglednih ljudi, predsjednika, potpredsjednika, ministara ratne vlade, sveučilišnih profesora bojkotirati. Probleme u Vukovaru oni moraju riješiti međusobno. Ovakav način nije dobar. Mi smo išli ponovno u Vukovar da odamo počast žrtvama i da još jedan put kažemo da nam ponovno treba jedinstvo kao u ono vrijeme, kada je u pitanju obrana nacionalnih interesa. Ako se počnemo međusobno bojkotirati neće završiti dobro. Bojkotiraju se neprijatelji i ljudi koje smatrate štetočinama i nepoželjnima. Nadam se da oni koji su nas bojkotirali ne svrstavaju ratnu vladu u neprijatelje.

Mnogo sam tekstova u zadnjih godinu dana napisao protiv bilo kakvih napada na Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i na hrvatske branitelje. Kao takav mislim da imam pravo i na kritiku i da nije dobro ako mi Hrvati ponovno sami od sebe pravimo najvećeg neprijatelja.

Ipak, za sve nas i pored ovog sitnog incidenta i neugode bio je to veličanstveni dan pun emocija, ali i naše odlučnosti da bez obzira na godine imamo moralnu obavezu boriti se protiv svih krivotvorina koje nisu prestale kada se radi o Vukovaru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Ponekad se pitam jesu li naše antife, orijunaši i jugonostalgičari zaista zaslužili ovako ružnu godinu

Objavljeno

na

Objavio

Pri kraju vrlo ružne sportske godne za antife i orjunaše

Dakle, momci iz “slučajne države“ vratili su se iz Moskve kao drugi na svijetu u daleko najpopularnijem športu na kugli zemaljskoj. Zagreb, Varaždin, Zadar, Split, Rijeka…dočekali su ih veličanstveno. Bila je to prava rapsodija nacionalizma, klerofašizma, thompsonovštine i ostalih “čudnovatih kljunaša“. Normalan, progresivan svijet čudi se i krsti. Kad je to ”desničarsko” i ”kamenjarsko orgijanje” napokon prošlo i država ponovno ”progresivno” prodisala baveći se stvarima koje su bitne za običnog malog čovjeka (kao što su Istanbulska konvencija i Marakeški kompakt) iznenada je ponovno, kao strašilo, iza ugla iskočio Davis Cup, momčadsko prvenstvo svijeta u tenisu, športu koji je u partizanima bio potpuno zanemaren i pomalo tretiran kao buržoaski, piše Zvonimir Hodak / Direktno.hr

Sve dok se naš Joža nije jednog dana naslikao u dugačkim hlačama s teniskim reketom u ruci okrenuvši ga prema zemlji simbolički naglasivši da je zemlja sve. Možda su upravo zbog Maršalove davne poruke Francuzi odlučili da finale s nama igraju na zemlji. I bez obzira što naši momci ne plaćaju porez u Hrvatskoj, prekoračiše Francuze “k’o plitki potok“ te postadoše prvaci planeta u tenisu. Je li potrebno ponavljati sve što je potom slijedilo od pjesme “koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta“, do dočeka na Jelačićevom trgu, sa zastavama, uz euforiju i oduševljenje puka. Nitko tada nije ni spomenuo bratstvo i jedinstvo, Igora Mandića i njegovu neprežaljenu Jugu, te raznorazne druge luzere koji na dnevnoj bazi pljuckaju po Hrvatskoj. Svi su oni opet  proživljavali ”dugu mračnu noć”.

Neprijatelj nikad ne spava

Budnim okom su pazili na možebitne nerede i ispade ”ustaša” jer neprijatelj tako i tako nikada ne spava. Ali ne spava ni Luka Modrić iz zaseoka Modrići u blizini Zadra. Mandićeva “braća“ su se jednog sivog dana početkom devedesetih spustila u Modriće, izrešetali Lukinog djeda Luku Modrića, a obitelj protjerali u izbjeglički hotel. Reći će progresivci što nas s time danas još gnjavite, to je Lukin problem, a ne Igora Mandića, Vedrane Rudan, Branimira Pofuka, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Milorada Pupovca, Gorana Gerovca i čitave elite koja se našla na promociji knjige Ante Nobila o “Hrvatskim kontra obavještajcima“.

Ipak, maleni kržljavi Luka kojeg se mudraci u Hajduku nisu bili udostojili ni pogledati, odlučio je svima pokazati što su ”geni kameni” malog čuvara koza s dalmatinskog krša. Kao da ga je sam Bog dodirnuo čarobnim štapićem, Luka je pokorio čitav nogometni svijet. A nogometni svijet je doslovno čitav svijet. Četiri puta za redom bio je na vrhu Olimpa. Naime, u prosincu 2017. godine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima igrali su prvaci Europe, Južne Amerike, Afrike i Oceanije. Pobjednik je bio Real s Ronaldom, a igrač prvenstva – Luka Modrić. To mu je bio prvi trofej. Potom Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Igrali su i Ronaldo i Messi, ali “zna se“ tko je bio igrač prvenstva. To mu je bio drugi globalni trofej. Zatim treći trofej u Londonu na izboru za nogometaša godine u svijetu. U Royal Festival Hallu Modrić je dobio trofej “The Best“ u prestižnom izboru FIFA-e. Uz kmečanje Ronalda i familije.

Ronaldu i samo-reklameru Antoineu Griezmannu ostala je još jedna nada, ”Ballon d’ Or” France Footbala. I po izboru novinara iz čitavog svijeta u Grand Palais na Champs-Elyseesu Modrić je bio prvi sa 753 glasa, a Ronaldo s 476 glasova drugi, dok je Griezmann uvrijeđen i iznenađen ostao samo treći s 417 glasova. Taj trijumf je napokon stavio konačan pečat na sjajnu sezonu najboljeg nogometaša kojeg je Lijepa naša ikada imala.

Ako su vam sve lađe potonule, sjetite se petokolonaša nakon uspjeha naših športaša

Ovdje ću malo parafrazirati Veselka Tenžeru koji je jednom otprilike napisao sljedeću misao: ako su vam sve lađe potonule, ako vas je supruga napustila, ako ste ostali bez posla, ako vas ovrhom izbacuju iz stana… ne očajavate. Sjetite se samo antifa, jugovića, orjunaša i hrvatskih petokolonaša i kako je njima nakon svakog uspjeha hrvatskih športaša. Vaše muke i vaš jad ne mogu se usporediti s njihovim jalom i jadom zbog hrvatskih uspjeha.

Usput rečeno, najveći hrvatski novinar nikada nije bio član HND-a. Kao da je predosjećao kakav će čvrsti jugonostalgičarski bunker to društvo jednog dana postati. Jal ne mora uvijek biti ideološki obojen. Na primjer, za Hajduk je Modrić još uvijek “malo govno“, a zbog toga što ga nisu ni pogledali kad im je bio pod nosom danas mirišu veliko govno. Ako je najbolji bek svijeta Marcelo čestitao Modriću na hrvatskom jeziku, na kojem bi mu trebao čestitati Hajduk?

U Index.hr javio se ogorčeni ”stručnjak” Zvonko Alač koji otkriva svoju bol i tugu. “Zlatna lopta Modriću je velika nepravda prema najboljem nogometašu godine, a to je, naravno, Antoine Griezmann”. Zapjenjeni Alač je zaboravio samo jednu sitnicu. Nije Modrić osvojio “Zlatnu loptu“ nadmoćnim brojem glasova ispred cmizdravog Antoinea nego ispred Cristiana Ronalda. Naravno, da je Ronaldo bio prvi, a Griezmann drugi ona bi Indexov ”stručnjak” za lijeve bekove, kako kažu Zagorci, ”čkomil”.

Pupovac tu i tamo voli pretjerivati…

Milorad Pupovac je ovaj puta u pravu. Kao i inače. Zgrožen je neljudskim odnosom prema pripadnicima agresorskih postrojbi osumnjičenih za ratne zločine nad civilnim stanovništvom. Pupovac tu i tamo voli pretjerivati. Doduše više tu nego tamo… ali kad sam vidio fotografije i ja sam se stresao – od smijeha. Vidimo dvojicu “razularenih“ policajaca kako idu na kafu s dvojicom drugara. Vjerojatno iz otadžbinskog rata.

“Ratni zločinci“ s rukama u džepu… lisičine? Što će lisičine našima. Sjećate li se možda kojeg hrvatskog branitelja koji je s rukama u džepovima priveden u policiju. Sjećam se slike onog klinca od 20 godina kojem je mama kupila Mercedes AMG od 500 konja, a kojeg su okružili policajci i s lisičinama ga, sukladno Zakonu o policiji, privodili. Dobro, znam, tu se radilo o kaznenom djelu u prometu i lisičine su zaista bile potrebne. Ovdje, kod ”naših” Vukovaraca, radi se tek o jednom “bagatelnom krivičnom“ djelu iz domene ratnih zločina. Radi se samo o ubijanju, mrcvarenju, premlaćivanju i ponižavanju ljudi.

Što je za policiju standardni postupak privođenja? Naravno da ovo privođenje nema blage veze s Ivanom Penavom i protestom protiv institucija u Vukovaru. Na naše delije jednostavno je došao red. Ponovimo otrcanu frazu – pravda je spora, ali (tobože) dostižna. To vrijedi za neke, zapravo za one nakon 8. svibnja 1945. godine, ali rijetko za one nakon 5. kolovoza 1995. godine. Ova dvojica idu u ”aps” s radnih mjesta u gradskoj skupštini grada Vukovara kojeg su sravnili sa zemljom kako bi ga oslobodili od “ustaša“. Koji su od 8. svibnja 1945. godine svi pod zemljom u 1700 do sada otkrivenih grobnica. Njima također nisu stavljali lisičine. Nego su ih samo malo vezali žicom. Istom onom iz narodne pjesme – nož, žica, Srebrenica.

U načelu je Gradska uprava voljna nazvati jedan zagrebački trg Trgom žrtava komunizma, ali skoro je nemoguće pronaći tako ogroman prostor.

Čitam na fejsu: “Ako su besplatni udžbenici populizam, onda je protivljenje njima idiotizam“. Potpisujem. Neki na fejsu predlažu: “Hrvatska pod hitno treba uvesti jedno 300 Francuza“. Ne potpisujem iz razno raznih razloga. Imamo mi dosta i naših Francuzića.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari