Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Krivokletnik Mesić doživotno uživa beneficije koje nije zaslužio

Objavljeno

na

Od slavnih dana vukovarske epopeje koji su slavni i za tadašnju vladu demokratskog jedinstva do danas umrlo je jedanaest  članova Vlade. Svi ostali, osim nekoliko koji su u bolnici, uključujući i bolesne smatrali su svojom moralnom obvezom zajedno otići u Vukovar i obići povijesna, herojska mjesta i mjesta stradanja te još jedan put odati počast i zahvalnost vukovarskim braniteljima i svim Vukovarcima za junaštvo koje je udarilo temelje slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi, piše prof. dr. Zdravko Tomac za direktno.hr

Tamo smo se susreli sa nekoliko stotina učenica i učenika zadnjih razreda osmogodišnjih škola iz Slavonije i Zagreba te smo im na kraju našeg boravka govorili o svojim uspomenama i svojim emocijama o herojskom vremenu epopeje Vukovara.

[ad id=”68099″]

Prvi susret sa učenicima bio je u Vukovarskoj bolnici, koju su i oni posjetili u svom dvodnevnom obilasku svih značajnih mjesta iz vukovarske povijesti. Tada nas je naš domaćin Zoran Šangut, branitelj s Trpinske ceste, a sada ravnatelj memorijalnog centra upoznao s velikim planovima, koji su nas oduševili, jer se konačno sustavno i organizirano prilazi borbi za istinu o Vukovaru. Konkretno, obnavljaju se vojarne u koje će dolaziti u dvodnevne posjete svi učenici zadnjeg razreda osmogodišnjih škola iz Hrvatske, koji će u dvodnevnom posjetu uživo učiti povijest Vukovara. Već se pišu i udžbenici o tim slavnim danima, kako bi se konačno s istinom upoznali i mladi ljudi u Hrvatskoj.

U Vukovarskoj bolnici bilo je puno emocija. Stvarno mislim da svaki Hrvat i svaka Hrvatica trebaju vidjeti rekonstrukciju Vukovarske bolnice iz vremena rata, jer nisam vidio ništa potresnije u svom životu. Veselili smo se i susretu sa legendarnom Vesnom Bosanac, koja nam je s puno emocija pričala o tome što se događalo u Vukovarskoj bolnici. Ali smo istovremeno imali i gorak okus u ustima, jer nismo mogli shvatiti kakav smo mi to narod, kakvu mi to vlast imamo, koja je svoju “zahvalnost” za čudo koje je napravila Vesna Bosanac, izrazila tako da ju je dvije godine prije mirovine, smijenila s mjesta ravnatelja. Neki nisu izdržali, a da ne komentiraju kako se u Hrvatskoj nagrađuju izdajnici, a naši heroji smjenjuju, misleći na dvostrukog krivokletnika Stipu Mesića, koji doživotno uživa beneficije koje nije zaslužio.

Vlada demokratskog jednistva u posjetu Vukovaru - Foto: Branimir Bradarić

Vlada demokratskog jednistva u posjetu Vukovaru – Foto: Branimir Bradarić

Dirljivo je bilo i na Ovčari, pogotovo za nas koji smo proživjeli to ratno vrijeme, koji smo pokušavali sve učiniti da spasimo sve, ali nismo uspjeli. Obišli smo i Crkvu svetog Jakova, susreli se s Guardijanom i braniteljima, položili vijence na sva stratišta i sva obilježja iz vukovarske epopeje uključujući i Bogdanovce.

Posebno je za nas ljude u godinama, koji smo proživjeli rat bio emotivan susret s učenicima i učenicama iz raznih krajeva Hrvatske. Govorili su im predsjednik ratne vlade Franjo Gregorić, potpredsjednici vlade, prof. dr. Milan Ramljak, prof. dr. Mate Granić i prof. dr. Zdravko Tomac te ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang. U našim govorima bilo je puno emocije. Mladi su nas izvrsno prihvatili što je pokazao dugotrajan pljesak. Vidjeli smo da su i oni puni emocija i da bi i oni ako bi trebalo, kao i prijašnje generacije, branili Vukovar.

Tu dolazim do bolne točke zbog koje smo išli u Vukovar. Išli smo kao ratna vlada još jedan put poručiti da smo nezadovoljni s državnom politikom prema Vukovaru. Da smo čak ogorčeni na činjenicu da se ponovno krivotvorinama vrši verbalna agresija na vukovarske branitelje i da svi zajedno ne branimo dovoljno istinu o Vukovaru.

Već sama činjenica da su se branitelji morali samoorganizirati u Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokazuje da državna politika ne radi dobro svoj posao. Da ne štiti onoliko koliko bi trebalo istinu o vukovarskoj epopeji.

Vidjeli smo da je Vukovar obnovljen i sada je to ponovno lijepi grad kao da u njemu rata nije bilo, ali ratne traume su ostale u dušama ljudi. Doživjeli smo jednu neugodnost, koju ne želim prešutjeti. U Vukovaru je velika borba za svako radno mjesto. U Memorijalnom centru otvorilo se desetak novih radnih mjesta i još će se otvoriti. Pritisci s raznih strana su veliki, a kako je puno više aspiranata nego mjesta postoje i mnogi nezadovoljni pa čak i ogorčeni. Na razgovor s braniteljima trebali su doći predstavnici Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i Koordinacije braniteljskih udruga, koji nisu došli nego su nam poručili da bojkotiraju razgovor sa vladom demokratskog jedinstva zbog nezadovoljstva oko nekih pojedinačnih zapošljavanja u Memorijalnom centru koji nam je bio domaćin.

Kad sam čuo tu informaciju dosta sam burno reagirao. Rekao sam da je to nekulturno, necivilizacijski i uvredljivo. Pitao sam glasnike koji su donijeli lošu vijest što ima ratna vlada s tim tko je dobio posao, a tko nije. Kako je moguće bojkotirati ratnu vladu, vladu demokratskog jedinstva. Kako je moguće 20 uglednih ljudi, predsjednika, potpredsjednika, ministara ratne vlade, sveučilišnih profesora bojkotirati. Probleme u Vukovaru oni moraju riješiti međusobno. Ovakav način nije dobar. Mi smo išli ponovno u Vukovar da odamo počast žrtvama i da još jedan put kažemo da nam ponovno treba jedinstvo kao u ono vrijeme, kada je u pitanju obrana nacionalnih interesa. Ako se počnemo međusobno bojkotirati neće završiti dobro. Bojkotiraju se neprijatelji i ljudi koje smatrate štetočinama i nepoželjnima. Nadam se da oni koji su nas bojkotirali ne svrstavaju ratnu vladu u neprijatelje.

Mnogo sam tekstova u zadnjih godinu dana napisao protiv bilo kakvih napada na Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i na hrvatske branitelje. Kao takav mislim da imam pravo i na kritiku i da nije dobro ako mi Hrvati ponovno sami od sebe pravimo najvećeg neprijatelja.

Ipak, za sve nas i pored ovog sitnog incidenta i neugode bio je to veličanstveni dan pun emocija, ali i naše odlučnosti da bez obzira na godine imamo moralnu obavezu boriti se protiv svih krivotvorina koje nisu prestale kada se radi o Vukovaru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari