Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Na Istoku ništa novo, Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici!

Objavljeno

na

Seselj-nikolic-vucic-dnevne

Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske.

Ovih dana svjedoci smo novih napada na hrvatsku politiku. Iz dana u dan susrećemo se s cinizmom, prijetvornošću, bezobrazlukom predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, premijera Srbije Aleksandra Vučića, ministra vanjskih poslova Ivice Dačića a naročito ministra rada Aleksandra Vulina, piše prof. Zdravko Tomac (dnevno.hr)

Svi oni ne samo da brane zločinca Vojislava Šešelja nego govore isto što i on. Ne tako brutalno ali po sadržaju identično. Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, govori o hrvatskim političarima kao ljudima koji su okovani u prošlosti te podmeće da hrvatska politika i političari priželjkuju a možda se već i pripremaju za novu blistavu akciju kako bi Hrvatska ostala u potpunosti bez Srba, kako bi istjerali i one Srbe koje nisu istjerali Bljeskom i Olujom. Premijer Aleksandar Vučić koji je već ranije uspoređivao doček Ante Gotovine, koji je branio domovinu, koji nije bio agresor, koji je oslobođen svih optužbi, uspoređuje sa dočekom Vojislava Šešelja, ratnog zločinca, koji je haračio po Hrvatskoj kao agresor i koji je govorio da svakoga tko je protiv Velike Srbije treba odmah ubiti. Aleksandar Vučić brani svoga ministra Vulina, koji je Antu Gotovinu proglasio ustašom na ciničan i podmukao način pitajući da li mi Hrvati stvarno vjerujemo da netko u Srbiji može lijepo govoriti o Anti Gotovini, te onda ponovno uspoređuje Gotovinu i srpske zločinačke generale pitajući se kako to da nitko ne govori lijepo o srpskim generalima. Premijer Vučić brani Aleksandra Vulina, koji ne priznaje presudu Haaškog suda po kojoj Oluja nije bila zločinačka organizacija, koji se ruga Hrvatima i koji ostaje pri svojim stajalištima koje je davno izrekao.

[ad id=”68099″]

Podsjetit ću da je Aleksandar Vulin, ministar rada u Vladi Srbije, u listopadu prošle godine boravio u Hrvatskoj na skupu obilježavanja spomena na žrtve ustaškog dječjeg logora u Sisku te da je tom prilikom iznio užasne nečuvene laži i optužbe protiv hrvatskih branitelja, uspoređujući vukovarske branitelje s ustašama. Konkretno ministar Vulin je rekao: “Tko razbija ćirilične ploče razbijao bi i dječje glave”. Dakle, optužio je vukovarske branitelje da su opasni, potencijalni djecoubojice čiji je idući korak razbijanje dječjih glava. Vulin je dalje rekao da zasad ne razbijaju dječje glave jer se boje da će biti kažnjeni, te je zaprijetio: “Ne može onaj tko razbija ćirilične ploče misliti da to neće izazvati zlo, silu i nasilje, Jer ne zaboravimo prvo su palili knjige a onda su palili ljude.” Dakle, ministar Vulin predviđa da će hrvatski branitelji ne samo razbijati dječje srpske glave nego da će i paliti ljude. Na te strašne optužbe izrečene u Hrvatskoj, nažalost, nitko od hrvatskih vlasti nije reagirao, jer ministar Vulin je izjednačio današnju Hrvatsku s NDH a vukovarske branitelje proglasio sa nacistima, fašistima i ustašama.

Te teške optužbe protiv Hrvatske pune laži i krivotvorina i neviđenog bezobrazluka napisane su i ponovljene u protutužbi Srbije protiv Hrvatske na Međunarodnog sudu pravde u Haagu. Ta tužba je izrazila stajalište sadašnjeg srbijanskog vodstva što potvrđuju i reakcije u slučaju Šešelja jer nema nikakve razlike u stavovima Šešelja, Nikolića, Vučića i Vulina. Sve je to ista protuhrvatska strategija, razlike su u nijansama. Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske. Na tu ofenzivu se mora odgovoriti argumentirano, ne smije se prihvatiti njihova strategija o podjeli krivnje za prošlost, moraju im se u službenom odgovoru navesti činjenice. Međunarodni sud pravde skinuo je svaku odgovornost s Oluje kao zločinačkog pothvata. General Ante Gotovina proglašen je nevin. Dakle, srbijansko vodstvo ne priznaje odluke najvišeg suda Ujedinjenih naroda i ponovno obnavlja krivotvorine i laži o Oluji i prošlosti. Dakle, oni su okovani u prošlosti a ne hrvatski političari jer se oni ne žele suočiti s istinom o prošlosti nego traže da mi prihvatimo njihove laži i krivotvorine po kojima se krivnja sa agresorske Srbije prebacuje na Hrvatsku. Osim toga treba napisati jednu opširnu notu srbijanskom državnom vodstvu te ih podsjetiti da je Međunarodni sud pravde jasno presudio da je Srbija bila agresor i da je zločinačkim metodama i djelima pokušala etnički očistiti dijelove Hrvatske koje su htjeli pripojiti velikoj Srbiji. Konačno im treba reći da Hrvatska neće trpjeti stalne pokušaje Srbije da se ne priznaju odluke ni Haaškog suda ni Međunarodnog suda pravde, da se ne prizna istina što se događalo u prošlosti. Optuživanje Ante Gotovine da je ustaša te njegovo izjednačavanje s Mladićem i Šešeljom i drugim srpskim agresorima nečuveni je bezobrazluk na koji treba odgovoriti istom mjerom.

Hrvatska državna politika ne smije pristati na novu agresiju Srbije, na nove laži i krivotvorine koje dolaze iz Srbije. Srbijanski političari bi zabranili da se govori istina o domovinskom ratu. Oni pokušavaju govorenje istine o onom što se stvarno događalo proglasiti ustašlukom i protusrpskom politikom. Dakle, srpsko državno vodstvo nije odustalo od svoje velikosrpske politike i nastojanja da lažima i krivotvorinama srpsku agresiju na Hrvatsku pretvori u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornosti. Dosadašnje hrvatsko državno vodstvo svojom politikom nije se suprotstavilo takvoj velikosrpskoj politici nego ju je i pomagalo. Krizu u Vukovaru izazvalo je dosadašnje hrvatsko političko vodstvo na čelu s Zoranom Milanovićem, bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i Vesnom Pusić i Miloradom Pupovcem. Oni su ne vodeći računa o političkom kontekstu i stajalištima i ciljevima nove velikosrpske politike nasilnim nametanjem ćirilice suprotno Ustavnom zakonu otvorili prostor za novu agresiju velikosrpske politike u ostvarivanju jednog od najvažnijih ciljeva te politike da ne odustaju od borbe za Vukovar kao srpski grad. Nitko od hrvatskog državnog vodstva nije prosvjedovao na izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju šta da traže.

Nitko u hrvatskoj državnoj politici nije ozbiljno analiziralo Memorandum 2 i njegove političke ciljeve koji srpsko državno vodstvo vrlo sustavno pokušava ostvariti. Vrijeme je da i Hrvatski sabor konačno stavi na dnevni red raspravu o kompleksnim odnosima s Srbijom, da se utvrdi jasna hrvatska politika i da se usvoje mjere da kako bi se zaustavila nova velikosrpska agresija.

Kako je moguće da nakon odluke Ustavnog suda u kojem je jasno utvrđeno da je protuustavno silom nametati ćirilične ploče Vlada i dalje provodi svoju politiku. Ide čak i dalje i ponovno saslušava vukovarske branitelje kao navodne teroriste. Problem je u Hrvatskoj što i dalje djeluje snažna peta kolona, koja na sličan način, kao i srpsko državno vodstvo, sotonizira hrvatske branitelje i Domovinski rat. Još je veći problem što takvu politiku vodi i dio državnog vrha. Bivši predsjednik Josipović ponovno je rekao kako je bio u pravu kada je rekao da ustaške guje žive u mnogim srcima Hrvatica i Hrvata. On sad ide i dalje kao ideolog Lige antifašista Hrvatske i cijelu Hrvatsku pretvara u zmijsku ustašku dolinu u kojoj iz svakog grma vreba ustaška guja.

Zoran Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici jer vrlo sustavno pokušavaju sotonizirati hrvatske branitelje a svoje političke protivnike proglasiti ustašama i zlom koji će ukinuti demokraciju u Hrvatskoj. Njegov savjetnik Slavko Goldstein optužio je HDZ da je ustvari ustaška stranka. Bezbroj je tekstova u medijima u Hrvatskoj u kojima se vukovarski branitelji se opisuju na isti način kako ih opisuje srpsko državno vodstvo a posebno Aleksandar Vulin kojeg štiti i brani premijer Vučić, iako bi ga u svakoj normalnoj demokratskoj državi morao odmah smijeniti. Pobjeda Kolinde Grabara Kitarović i njena odlučnost da mijenja kapitulansku politiku Hrvatske zabrinula je Kukuriku koaliciju ali i sve njene saveznike da će izgubiti parlamentarne izbore i da će se stvoriti novi tandem Grabar Kitarović – Tomislav Karamarko, koji će imati snage obraniti istinu o Domovinskom ratu i bitno promijeniti kapitulansku vanjsku hrvatsku politiku.

U sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj je očito da se Kolinda Grabar Kitarović blokira i da tandem Milanović- Pusić sve čine da zadrže postojeću politiku. Zbog svega toga i odnosi sa Srbijom neće se moći riješiti i postaviti na zdrave osnove dok se ne utvrdi istina o prošlosti i dok se ne promijeni odnos političkih snaga u Hrvatskoj. Zato su parlamentarni izbori jednako važni, možda još i važniji od prethodnih predsjedničkih izbora. Na predsjedničkim izborima pobijedila je domoljubna politika, pobijedili su branitelji, pobijedile su političke snage koje su odlučile mijenjati sliku Hrvatske, raščistiti sa svim ostacima totalitarizama i hrvatsku izgrađivati kao modernu europsku demokratsku državu okrenutu Srednjoj Europi, Mediteranu i Zapadu a ne Srbiji na Istoku. Odnose sa Srbijom treba postaviti na istim temeljima kao i odnose i sa svim drugim državama. Dakle, Hrvatskoj je potrebna još jedan pobjeda domoljubnih snaga. Tek kada na vlasti bude tandem Kolinda Grabar Kitarović- Tomislav Karamarko stvorit će se realna politička snaga i za raščišćavanje i odnosa sa Srbijom ali i za raščišćavanja s petom hrvatskom kolonom koja je uz dosadašnje državno vodstvo u znatnoj mjeri kriva što Međunarodni sud pravde nije presudio, iako je činjenično potvrdio genocid u Vukovaru, da je Srbija učinila genocid u Vukovaru.

Znam da su gospodarski problemi najvažniji ali također jednako znam da se oni ne mogu riješiti bez rješavanja političke krize u kojoj danas živimo. Hrvatska ne može napredovati i rješavati gospodarske probleme ako sadašnja Kukuriku koalicija, koja drži glavne medije i ne vladine udruge stalno izmišlja ustaštvo odnosno ako političke konkurente pretvara u neprijatelje, ako sebe proglašava nebom, svjetlom i dobrim a protivnike podzemljem, tminom i zlom. Ako nudi strategiju “mi ili oni”, strategiju konačnog političkog obračuna na ideologiji prošlosti. Ako želi pod svaku cijenu Hrvatsku graditi na titoizmu a ne na vrijednostima Domovinskog rata. Kako sadašnja vlast ne vidi svoj spas bez stvaranja političke kaljuže i obnavljanja ideoloških sukoba i podjele društva ne na crno- bijeli svijet nego na crveno- crni svijet svjedoci smo sotonizacije braniteljske populacije i političkih konkurenata. Politički konkurenti a najopasniji su im Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko, pokušavaju se onemogućiti pravim specijalnim ratom. Kako vođe Kukuriku koalicije znaju da su branitelji, a posebno hrvatski Stožer za obranu Vukovara i 100% ratni invalidi najveća brana protiv pokušaja diskreditiranja Domovinskog rata, protiv strategije da se Domovinski rat pretvori u sukob u Hrvatskoj u kojoj nema žrtve i agresora, pored specijalnog rata protiv Kolinde Grabara Kitarović i Tomislava Karamarka vodi se i podmukli, prljavi specijalni rat protiv branitelja a posebno protiv Đure Glogoškog, Josipa Klemma i Tomislava Josića.

Međutim, kako i dalje gube šanse na parlamentarnim izborima u obrani svoje vlasti spremni su na prihvaćanje velikosrpske strategije i demokratsku Hrvatsku pretvarati u ustašku Hrvatsku, u fašističku Hrvatsku. U tom izmišljanju ide se tako daleko da se prave popisi opasnih ustaša na koje se stavljaju ljudi koji nemaju nikakve veze niti su imali ikakve veze s ustaštvom.

Zbog tih razloga, osim Kolinde Grabar Kitarović, cijelo vrijeme u slučaju Šešelj hrvatska vlast se drži pasivno, prepušta srpskoj politici da vodi igru i da nas iz dana u dan optužuje na najgori način. Mi se stidljivo branimo i prihvaćamo strategiju velikosrpske politike umjesto da sazovemo sjednicu Hrvatskog sabora i damo cjelovitu ocjenu odnosa sa Srbijom u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Autor: Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari