Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Na Istoku ništa novo, Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici!

Objavljeno

na

Seselj-nikolic-vucic-dnevne

Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske.

Ovih dana svjedoci smo novih napada na hrvatsku politiku. Iz dana u dan susrećemo se s cinizmom, prijetvornošću, bezobrazlukom predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, premijera Srbije Aleksandra Vučića, ministra vanjskih poslova Ivice Dačića a naročito ministra rada Aleksandra Vulina, piše prof. Zdravko Tomac (dnevno.hr)

Svi oni ne samo da brane zločinca Vojislava Šešelja nego govore isto što i on. Ne tako brutalno ali po sadržaju identično. Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, govori o hrvatskim političarima kao ljudima koji su okovani u prošlosti te podmeće da hrvatska politika i političari priželjkuju a možda se već i pripremaju za novu blistavu akciju kako bi Hrvatska ostala u potpunosti bez Srba, kako bi istjerali i one Srbe koje nisu istjerali Bljeskom i Olujom. Premijer Aleksandar Vučić koji je već ranije uspoređivao doček Ante Gotovine, koji je branio domovinu, koji nije bio agresor, koji je oslobođen svih optužbi, uspoređuje sa dočekom Vojislava Šešelja, ratnog zločinca, koji je haračio po Hrvatskoj kao agresor i koji je govorio da svakoga tko je protiv Velike Srbije treba odmah ubiti. Aleksandar Vučić brani svoga ministra Vulina, koji je Antu Gotovinu proglasio ustašom na ciničan i podmukao način pitajući da li mi Hrvati stvarno vjerujemo da netko u Srbiji može lijepo govoriti o Anti Gotovini, te onda ponovno uspoređuje Gotovinu i srpske zločinačke generale pitajući se kako to da nitko ne govori lijepo o srpskim generalima. Premijer Vučić brani Aleksandra Vulina, koji ne priznaje presudu Haaškog suda po kojoj Oluja nije bila zločinačka organizacija, koji se ruga Hrvatima i koji ostaje pri svojim stajalištima koje je davno izrekao.

[ad id=”68099″]

Podsjetit ću da je Aleksandar Vulin, ministar rada u Vladi Srbije, u listopadu prošle godine boravio u Hrvatskoj na skupu obilježavanja spomena na žrtve ustaškog dječjeg logora u Sisku te da je tom prilikom iznio užasne nečuvene laži i optužbe protiv hrvatskih branitelja, uspoređujući vukovarske branitelje s ustašama. Konkretno ministar Vulin je rekao: “Tko razbija ćirilične ploče razbijao bi i dječje glave”. Dakle, optužio je vukovarske branitelje da su opasni, potencijalni djecoubojice čiji je idući korak razbijanje dječjih glava. Vulin je dalje rekao da zasad ne razbijaju dječje glave jer se boje da će biti kažnjeni, te je zaprijetio: “Ne može onaj tko razbija ćirilične ploče misliti da to neće izazvati zlo, silu i nasilje, Jer ne zaboravimo prvo su palili knjige a onda su palili ljude.” Dakle, ministar Vulin predviđa da će hrvatski branitelji ne samo razbijati dječje srpske glave nego da će i paliti ljude. Na te strašne optužbe izrečene u Hrvatskoj, nažalost, nitko od hrvatskih vlasti nije reagirao, jer ministar Vulin je izjednačio današnju Hrvatsku s NDH a vukovarske branitelje proglasio sa nacistima, fašistima i ustašama.

Te teške optužbe protiv Hrvatske pune laži i krivotvorina i neviđenog bezobrazluka napisane su i ponovljene u protutužbi Srbije protiv Hrvatske na Međunarodnog sudu pravde u Haagu. Ta tužba je izrazila stajalište sadašnjeg srbijanskog vodstva što potvrđuju i reakcije u slučaju Šešelja jer nema nikakve razlike u stavovima Šešelja, Nikolića, Vučića i Vulina. Sve je to ista protuhrvatska strategija, razlike su u nijansama. Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske. Na tu ofenzivu se mora odgovoriti argumentirano, ne smije se prihvatiti njihova strategija o podjeli krivnje za prošlost, moraju im se u službenom odgovoru navesti činjenice. Međunarodni sud pravde skinuo je svaku odgovornost s Oluje kao zločinačkog pothvata. General Ante Gotovina proglašen je nevin. Dakle, srbijansko vodstvo ne priznaje odluke najvišeg suda Ujedinjenih naroda i ponovno obnavlja krivotvorine i laži o Oluji i prošlosti. Dakle, oni su okovani u prošlosti a ne hrvatski političari jer se oni ne žele suočiti s istinom o prošlosti nego traže da mi prihvatimo njihove laži i krivotvorine po kojima se krivnja sa agresorske Srbije prebacuje na Hrvatsku. Osim toga treba napisati jednu opširnu notu srbijanskom državnom vodstvu te ih podsjetiti da je Međunarodni sud pravde jasno presudio da je Srbija bila agresor i da je zločinačkim metodama i djelima pokušala etnički očistiti dijelove Hrvatske koje su htjeli pripojiti velikoj Srbiji. Konačno im treba reći da Hrvatska neće trpjeti stalne pokušaje Srbije da se ne priznaju odluke ni Haaškog suda ni Međunarodnog suda pravde, da se ne prizna istina što se događalo u prošlosti. Optuživanje Ante Gotovine da je ustaša te njegovo izjednačavanje s Mladićem i Šešeljom i drugim srpskim agresorima nečuveni je bezobrazluk na koji treba odgovoriti istom mjerom.

Hrvatska državna politika ne smije pristati na novu agresiju Srbije, na nove laži i krivotvorine koje dolaze iz Srbije. Srbijanski političari bi zabranili da se govori istina o domovinskom ratu. Oni pokušavaju govorenje istine o onom što se stvarno događalo proglasiti ustašlukom i protusrpskom politikom. Dakle, srpsko državno vodstvo nije odustalo od svoje velikosrpske politike i nastojanja da lažima i krivotvorinama srpsku agresiju na Hrvatsku pretvori u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornosti. Dosadašnje hrvatsko državno vodstvo svojom politikom nije se suprotstavilo takvoj velikosrpskoj politici nego ju je i pomagalo. Krizu u Vukovaru izazvalo je dosadašnje hrvatsko političko vodstvo na čelu s Zoranom Milanovićem, bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i Vesnom Pusić i Miloradom Pupovcem. Oni su ne vodeći računa o političkom kontekstu i stajalištima i ciljevima nove velikosrpske politike nasilnim nametanjem ćirilice suprotno Ustavnom zakonu otvorili prostor za novu agresiju velikosrpske politike u ostvarivanju jednog od najvažnijih ciljeva te politike da ne odustaju od borbe za Vukovar kao srpski grad. Nitko od hrvatskog državnog vodstva nije prosvjedovao na izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju šta da traže.

Nitko u hrvatskoj državnoj politici nije ozbiljno analiziralo Memorandum 2 i njegove političke ciljeve koji srpsko državno vodstvo vrlo sustavno pokušava ostvariti. Vrijeme je da i Hrvatski sabor konačno stavi na dnevni red raspravu o kompleksnim odnosima s Srbijom, da se utvrdi jasna hrvatska politika i da se usvoje mjere da kako bi se zaustavila nova velikosrpska agresija.

Kako je moguće da nakon odluke Ustavnog suda u kojem je jasno utvrđeno da je protuustavno silom nametati ćirilične ploče Vlada i dalje provodi svoju politiku. Ide čak i dalje i ponovno saslušava vukovarske branitelje kao navodne teroriste. Problem je u Hrvatskoj što i dalje djeluje snažna peta kolona, koja na sličan način, kao i srpsko državno vodstvo, sotonizira hrvatske branitelje i Domovinski rat. Još je veći problem što takvu politiku vodi i dio državnog vrha. Bivši predsjednik Josipović ponovno je rekao kako je bio u pravu kada je rekao da ustaške guje žive u mnogim srcima Hrvatica i Hrvata. On sad ide i dalje kao ideolog Lige antifašista Hrvatske i cijelu Hrvatsku pretvara u zmijsku ustašku dolinu u kojoj iz svakog grma vreba ustaška guja.

Zoran Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici jer vrlo sustavno pokušavaju sotonizirati hrvatske branitelje a svoje političke protivnike proglasiti ustašama i zlom koji će ukinuti demokraciju u Hrvatskoj. Njegov savjetnik Slavko Goldstein optužio je HDZ da je ustvari ustaška stranka. Bezbroj je tekstova u medijima u Hrvatskoj u kojima se vukovarski branitelji se opisuju na isti način kako ih opisuje srpsko državno vodstvo a posebno Aleksandar Vulin kojeg štiti i brani premijer Vučić, iako bi ga u svakoj normalnoj demokratskoj državi morao odmah smijeniti. Pobjeda Kolinde Grabara Kitarović i njena odlučnost da mijenja kapitulansku politiku Hrvatske zabrinula je Kukuriku koaliciju ali i sve njene saveznike da će izgubiti parlamentarne izbore i da će se stvoriti novi tandem Grabar Kitarović – Tomislav Karamarko, koji će imati snage obraniti istinu o Domovinskom ratu i bitno promijeniti kapitulansku vanjsku hrvatsku politiku.

U sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj je očito da se Kolinda Grabar Kitarović blokira i da tandem Milanović- Pusić sve čine da zadrže postojeću politiku. Zbog svega toga i odnosi sa Srbijom neće se moći riješiti i postaviti na zdrave osnove dok se ne utvrdi istina o prošlosti i dok se ne promijeni odnos političkih snaga u Hrvatskoj. Zato su parlamentarni izbori jednako važni, možda još i važniji od prethodnih predsjedničkih izbora. Na predsjedničkim izborima pobijedila je domoljubna politika, pobijedili su branitelji, pobijedile su političke snage koje su odlučile mijenjati sliku Hrvatske, raščistiti sa svim ostacima totalitarizama i hrvatsku izgrađivati kao modernu europsku demokratsku državu okrenutu Srednjoj Europi, Mediteranu i Zapadu a ne Srbiji na Istoku. Odnose sa Srbijom treba postaviti na istim temeljima kao i odnose i sa svim drugim državama. Dakle, Hrvatskoj je potrebna još jedan pobjeda domoljubnih snaga. Tek kada na vlasti bude tandem Kolinda Grabar Kitarović- Tomislav Karamarko stvorit će se realna politička snaga i za raščišćavanje i odnosa sa Srbijom ali i za raščišćavanja s petom hrvatskom kolonom koja je uz dosadašnje državno vodstvo u znatnoj mjeri kriva što Međunarodni sud pravde nije presudio, iako je činjenično potvrdio genocid u Vukovaru, da je Srbija učinila genocid u Vukovaru.

Znam da su gospodarski problemi najvažniji ali također jednako znam da se oni ne mogu riješiti bez rješavanja političke krize u kojoj danas živimo. Hrvatska ne može napredovati i rješavati gospodarske probleme ako sadašnja Kukuriku koalicija, koja drži glavne medije i ne vladine udruge stalno izmišlja ustaštvo odnosno ako političke konkurente pretvara u neprijatelje, ako sebe proglašava nebom, svjetlom i dobrim a protivnike podzemljem, tminom i zlom. Ako nudi strategiju “mi ili oni”, strategiju konačnog političkog obračuna na ideologiji prošlosti. Ako želi pod svaku cijenu Hrvatsku graditi na titoizmu a ne na vrijednostima Domovinskog rata. Kako sadašnja vlast ne vidi svoj spas bez stvaranja političke kaljuže i obnavljanja ideoloških sukoba i podjele društva ne na crno- bijeli svijet nego na crveno- crni svijet svjedoci smo sotonizacije braniteljske populacije i političkih konkurenata. Politički konkurenti a najopasniji su im Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko, pokušavaju se onemogućiti pravim specijalnim ratom. Kako vođe Kukuriku koalicije znaju da su branitelji, a posebno hrvatski Stožer za obranu Vukovara i 100% ratni invalidi najveća brana protiv pokušaja diskreditiranja Domovinskog rata, protiv strategije da se Domovinski rat pretvori u sukob u Hrvatskoj u kojoj nema žrtve i agresora, pored specijalnog rata protiv Kolinde Grabara Kitarović i Tomislava Karamarka vodi se i podmukli, prljavi specijalni rat protiv branitelja a posebno protiv Đure Glogoškog, Josipa Klemma i Tomislava Josića.

Međutim, kako i dalje gube šanse na parlamentarnim izborima u obrani svoje vlasti spremni su na prihvaćanje velikosrpske strategije i demokratsku Hrvatsku pretvarati u ustašku Hrvatsku, u fašističku Hrvatsku. U tom izmišljanju ide se tako daleko da se prave popisi opasnih ustaša na koje se stavljaju ljudi koji nemaju nikakve veze niti su imali ikakve veze s ustaštvom.

Zbog tih razloga, osim Kolinde Grabar Kitarović, cijelo vrijeme u slučaju Šešelj hrvatska vlast se drži pasivno, prepušta srpskoj politici da vodi igru i da nas iz dana u dan optužuje na najgori način. Mi se stidljivo branimo i prihvaćamo strategiju velikosrpske politike umjesto da sazovemo sjednicu Hrvatskog sabora i damo cjelovitu ocjenu odnosa sa Srbijom u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Autor: Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari