Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Na Istoku ništa novo, Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici!

Objavljeno

na

Seselj-nikolic-vucic-dnevne

Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske.

Ovih dana svjedoci smo novih napada na hrvatsku politiku. Iz dana u dan susrećemo se s cinizmom, prijetvornošću, bezobrazlukom predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, premijera Srbije Aleksandra Vučića, ministra vanjskih poslova Ivice Dačića a naročito ministra rada Aleksandra Vulina, piše prof. Zdravko Tomac (dnevno.hr)

Svi oni ne samo da brane zločinca Vojislava Šešelja nego govore isto što i on. Ne tako brutalno ali po sadržaju identično. Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, govori o hrvatskim političarima kao ljudima koji su okovani u prošlosti te podmeće da hrvatska politika i političari priželjkuju a možda se već i pripremaju za novu blistavu akciju kako bi Hrvatska ostala u potpunosti bez Srba, kako bi istjerali i one Srbe koje nisu istjerali Bljeskom i Olujom. Premijer Aleksandar Vučić koji je već ranije uspoređivao doček Ante Gotovine, koji je branio domovinu, koji nije bio agresor, koji je oslobođen svih optužbi, uspoređuje sa dočekom Vojislava Šešelja, ratnog zločinca, koji je haračio po Hrvatskoj kao agresor i koji je govorio da svakoga tko je protiv Velike Srbije treba odmah ubiti. Aleksandar Vučić brani svoga ministra Vulina, koji je Antu Gotovinu proglasio ustašom na ciničan i podmukao način pitajući da li mi Hrvati stvarno vjerujemo da netko u Srbiji može lijepo govoriti o Anti Gotovini, te onda ponovno uspoređuje Gotovinu i srpske zločinačke generale pitajući se kako to da nitko ne govori lijepo o srpskim generalima. Premijer Vučić brani Aleksandra Vulina, koji ne priznaje presudu Haaškog suda po kojoj Oluja nije bila zločinačka organizacija, koji se ruga Hrvatima i koji ostaje pri svojim stajalištima koje je davno izrekao.

[ad id=”68099″]

Podsjetit ću da je Aleksandar Vulin, ministar rada u Vladi Srbije, u listopadu prošle godine boravio u Hrvatskoj na skupu obilježavanja spomena na žrtve ustaškog dječjeg logora u Sisku te da je tom prilikom iznio užasne nečuvene laži i optužbe protiv hrvatskih branitelja, uspoređujući vukovarske branitelje s ustašama. Konkretno ministar Vulin je rekao: “Tko razbija ćirilične ploče razbijao bi i dječje glave”. Dakle, optužio je vukovarske branitelje da su opasni, potencijalni djecoubojice čiji je idući korak razbijanje dječjih glava. Vulin je dalje rekao da zasad ne razbijaju dječje glave jer se boje da će biti kažnjeni, te je zaprijetio: “Ne može onaj tko razbija ćirilične ploče misliti da to neće izazvati zlo, silu i nasilje, Jer ne zaboravimo prvo su palili knjige a onda su palili ljude.” Dakle, ministar Vulin predviđa da će hrvatski branitelji ne samo razbijati dječje srpske glave nego da će i paliti ljude. Na te strašne optužbe izrečene u Hrvatskoj, nažalost, nitko od hrvatskih vlasti nije reagirao, jer ministar Vulin je izjednačio današnju Hrvatsku s NDH a vukovarske branitelje proglasio sa nacistima, fašistima i ustašama.

Te teške optužbe protiv Hrvatske pune laži i krivotvorina i neviđenog bezobrazluka napisane su i ponovljene u protutužbi Srbije protiv Hrvatske na Međunarodnog sudu pravde u Haagu. Ta tužba je izrazila stajalište sadašnjeg srbijanskog vodstva što potvrđuju i reakcije u slučaju Šešelja jer nema nikakve razlike u stavovima Šešelja, Nikolića, Vučića i Vulina. Sve je to ista protuhrvatska strategija, razlike su u nijansama. Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske. Na tu ofenzivu se mora odgovoriti argumentirano, ne smije se prihvatiti njihova strategija o podjeli krivnje za prošlost, moraju im se u službenom odgovoru navesti činjenice. Međunarodni sud pravde skinuo je svaku odgovornost s Oluje kao zločinačkog pothvata. General Ante Gotovina proglašen je nevin. Dakle, srbijansko vodstvo ne priznaje odluke najvišeg suda Ujedinjenih naroda i ponovno obnavlja krivotvorine i laži o Oluji i prošlosti. Dakle, oni su okovani u prošlosti a ne hrvatski političari jer se oni ne žele suočiti s istinom o prošlosti nego traže da mi prihvatimo njihove laži i krivotvorine po kojima se krivnja sa agresorske Srbije prebacuje na Hrvatsku. Osim toga treba napisati jednu opširnu notu srbijanskom državnom vodstvu te ih podsjetiti da je Međunarodni sud pravde jasno presudio da je Srbija bila agresor i da je zločinačkim metodama i djelima pokušala etnički očistiti dijelove Hrvatske koje su htjeli pripojiti velikoj Srbiji. Konačno im treba reći da Hrvatska neće trpjeti stalne pokušaje Srbije da se ne priznaju odluke ni Haaškog suda ni Međunarodnog suda pravde, da se ne prizna istina što se događalo u prošlosti. Optuživanje Ante Gotovine da je ustaša te njegovo izjednačavanje s Mladićem i Šešeljom i drugim srpskim agresorima nečuveni je bezobrazluk na koji treba odgovoriti istom mjerom.

Hrvatska državna politika ne smije pristati na novu agresiju Srbije, na nove laži i krivotvorine koje dolaze iz Srbije. Srbijanski političari bi zabranili da se govori istina o domovinskom ratu. Oni pokušavaju govorenje istine o onom što se stvarno događalo proglasiti ustašlukom i protusrpskom politikom. Dakle, srpsko državno vodstvo nije odustalo od svoje velikosrpske politike i nastojanja da lažima i krivotvorinama srpsku agresiju na Hrvatsku pretvori u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornosti. Dosadašnje hrvatsko državno vodstvo svojom politikom nije se suprotstavilo takvoj velikosrpskoj politici nego ju je i pomagalo. Krizu u Vukovaru izazvalo je dosadašnje hrvatsko političko vodstvo na čelu s Zoranom Milanovićem, bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i Vesnom Pusić i Miloradom Pupovcem. Oni su ne vodeći računa o političkom kontekstu i stajalištima i ciljevima nove velikosrpske politike nasilnim nametanjem ćirilice suprotno Ustavnom zakonu otvorili prostor za novu agresiju velikosrpske politike u ostvarivanju jednog od najvažnijih ciljeva te politike da ne odustaju od borbe za Vukovar kao srpski grad. Nitko od hrvatskog državnog vodstva nije prosvjedovao na izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju šta da traže.

Nitko u hrvatskoj državnoj politici nije ozbiljno analiziralo Memorandum 2 i njegove političke ciljeve koji srpsko državno vodstvo vrlo sustavno pokušava ostvariti. Vrijeme je da i Hrvatski sabor konačno stavi na dnevni red raspravu o kompleksnim odnosima s Srbijom, da se utvrdi jasna hrvatska politika i da se usvoje mjere da kako bi se zaustavila nova velikosrpska agresija.

Kako je moguće da nakon odluke Ustavnog suda u kojem je jasno utvrđeno da je protuustavno silom nametati ćirilične ploče Vlada i dalje provodi svoju politiku. Ide čak i dalje i ponovno saslušava vukovarske branitelje kao navodne teroriste. Problem je u Hrvatskoj što i dalje djeluje snažna peta kolona, koja na sličan način, kao i srpsko državno vodstvo, sotonizira hrvatske branitelje i Domovinski rat. Još je veći problem što takvu politiku vodi i dio državnog vrha. Bivši predsjednik Josipović ponovno je rekao kako je bio u pravu kada je rekao da ustaške guje žive u mnogim srcima Hrvatica i Hrvata. On sad ide i dalje kao ideolog Lige antifašista Hrvatske i cijelu Hrvatsku pretvara u zmijsku ustašku dolinu u kojoj iz svakog grma vreba ustaška guja.

Zoran Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici jer vrlo sustavno pokušavaju sotonizirati hrvatske branitelje a svoje političke protivnike proglasiti ustašama i zlom koji će ukinuti demokraciju u Hrvatskoj. Njegov savjetnik Slavko Goldstein optužio je HDZ da je ustvari ustaška stranka. Bezbroj je tekstova u medijima u Hrvatskoj u kojima se vukovarski branitelji se opisuju na isti način kako ih opisuje srpsko državno vodstvo a posebno Aleksandar Vulin kojeg štiti i brani premijer Vučić, iako bi ga u svakoj normalnoj demokratskoj državi morao odmah smijeniti. Pobjeda Kolinde Grabara Kitarović i njena odlučnost da mijenja kapitulansku politiku Hrvatske zabrinula je Kukuriku koaliciju ali i sve njene saveznike da će izgubiti parlamentarne izbore i da će se stvoriti novi tandem Grabar Kitarović – Tomislav Karamarko, koji će imati snage obraniti istinu o Domovinskom ratu i bitno promijeniti kapitulansku vanjsku hrvatsku politiku.

U sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj je očito da se Kolinda Grabar Kitarović blokira i da tandem Milanović- Pusić sve čine da zadrže postojeću politiku. Zbog svega toga i odnosi sa Srbijom neće se moći riješiti i postaviti na zdrave osnove dok se ne utvrdi istina o prošlosti i dok se ne promijeni odnos političkih snaga u Hrvatskoj. Zato su parlamentarni izbori jednako važni, možda još i važniji od prethodnih predsjedničkih izbora. Na predsjedničkim izborima pobijedila je domoljubna politika, pobijedili su branitelji, pobijedile su političke snage koje su odlučile mijenjati sliku Hrvatske, raščistiti sa svim ostacima totalitarizama i hrvatsku izgrađivati kao modernu europsku demokratsku državu okrenutu Srednjoj Europi, Mediteranu i Zapadu a ne Srbiji na Istoku. Odnose sa Srbijom treba postaviti na istim temeljima kao i odnose i sa svim drugim državama. Dakle, Hrvatskoj je potrebna još jedan pobjeda domoljubnih snaga. Tek kada na vlasti bude tandem Kolinda Grabar Kitarović- Tomislav Karamarko stvorit će se realna politička snaga i za raščišćavanje i odnosa sa Srbijom ali i za raščišćavanja s petom hrvatskom kolonom koja je uz dosadašnje državno vodstvo u znatnoj mjeri kriva što Međunarodni sud pravde nije presudio, iako je činjenično potvrdio genocid u Vukovaru, da je Srbija učinila genocid u Vukovaru.

Znam da su gospodarski problemi najvažniji ali također jednako znam da se oni ne mogu riješiti bez rješavanja političke krize u kojoj danas živimo. Hrvatska ne može napredovati i rješavati gospodarske probleme ako sadašnja Kukuriku koalicija, koja drži glavne medije i ne vladine udruge stalno izmišlja ustaštvo odnosno ako političke konkurente pretvara u neprijatelje, ako sebe proglašava nebom, svjetlom i dobrim a protivnike podzemljem, tminom i zlom. Ako nudi strategiju “mi ili oni”, strategiju konačnog političkog obračuna na ideologiji prošlosti. Ako želi pod svaku cijenu Hrvatsku graditi na titoizmu a ne na vrijednostima Domovinskog rata. Kako sadašnja vlast ne vidi svoj spas bez stvaranja političke kaljuže i obnavljanja ideoloških sukoba i podjele društva ne na crno- bijeli svijet nego na crveno- crni svijet svjedoci smo sotonizacije braniteljske populacije i političkih konkurenata. Politički konkurenti a najopasniji su im Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko, pokušavaju se onemogućiti pravim specijalnim ratom. Kako vođe Kukuriku koalicije znaju da su branitelji, a posebno hrvatski Stožer za obranu Vukovara i 100% ratni invalidi najveća brana protiv pokušaja diskreditiranja Domovinskog rata, protiv strategije da se Domovinski rat pretvori u sukob u Hrvatskoj u kojoj nema žrtve i agresora, pored specijalnog rata protiv Kolinde Grabara Kitarović i Tomislava Karamarka vodi se i podmukli, prljavi specijalni rat protiv branitelja a posebno protiv Đure Glogoškog, Josipa Klemma i Tomislava Josića.

Međutim, kako i dalje gube šanse na parlamentarnim izborima u obrani svoje vlasti spremni su na prihvaćanje velikosrpske strategije i demokratsku Hrvatsku pretvarati u ustašku Hrvatsku, u fašističku Hrvatsku. U tom izmišljanju ide se tako daleko da se prave popisi opasnih ustaša na koje se stavljaju ljudi koji nemaju nikakve veze niti su imali ikakve veze s ustaštvom.

Zbog tih razloga, osim Kolinde Grabar Kitarović, cijelo vrijeme u slučaju Šešelj hrvatska vlast se drži pasivno, prepušta srpskoj politici da vodi igru i da nas iz dana u dan optužuje na najgori način. Mi se stidljivo branimo i prihvaćamo strategiju velikosrpske politike umjesto da sazovemo sjednicu Hrvatskog sabora i damo cjelovitu ocjenu odnosa sa Srbijom u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Autor: Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari