Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Na Istoku ništa novo, Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici!

Objavljeno

na

Seselj-nikolic-vucic-dnevne

Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske.

Ovih dana svjedoci smo novih napada na hrvatsku politiku. Iz dana u dan susrećemo se s cinizmom, prijetvornošću, bezobrazlukom predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, premijera Srbije Aleksandra Vučića, ministra vanjskih poslova Ivice Dačića a naročito ministra rada Aleksandra Vulina, piše prof. Zdravko Tomac (dnevno.hr)

Svi oni ne samo da brane zločinca Vojislava Šešelja nego govore isto što i on. Ne tako brutalno ali po sadržaju identično. Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, govori o hrvatskim političarima kao ljudima koji su okovani u prošlosti te podmeće da hrvatska politika i političari priželjkuju a možda se već i pripremaju za novu blistavu akciju kako bi Hrvatska ostala u potpunosti bez Srba, kako bi istjerali i one Srbe koje nisu istjerali Bljeskom i Olujom. Premijer Aleksandar Vučić koji je već ranije uspoređivao doček Ante Gotovine, koji je branio domovinu, koji nije bio agresor, koji je oslobođen svih optužbi, uspoređuje sa dočekom Vojislava Šešelja, ratnog zločinca, koji je haračio po Hrvatskoj kao agresor i koji je govorio da svakoga tko je protiv Velike Srbije treba odmah ubiti. Aleksandar Vučić brani svoga ministra Vulina, koji je Antu Gotovinu proglasio ustašom na ciničan i podmukao način pitajući da li mi Hrvati stvarno vjerujemo da netko u Srbiji može lijepo govoriti o Anti Gotovini, te onda ponovno uspoređuje Gotovinu i srpske zločinačke generale pitajući se kako to da nitko ne govori lijepo o srpskim generalima. Premijer Vučić brani Aleksandra Vulina, koji ne priznaje presudu Haaškog suda po kojoj Oluja nije bila zločinačka organizacija, koji se ruga Hrvatima i koji ostaje pri svojim stajalištima koje je davno izrekao.

[ad id=”68099″]

Podsjetit ću da je Aleksandar Vulin, ministar rada u Vladi Srbije, u listopadu prošle godine boravio u Hrvatskoj na skupu obilježavanja spomena na žrtve ustaškog dječjeg logora u Sisku te da je tom prilikom iznio užasne nečuvene laži i optužbe protiv hrvatskih branitelja, uspoređujući vukovarske branitelje s ustašama. Konkretno ministar Vulin je rekao: “Tko razbija ćirilične ploče razbijao bi i dječje glave”. Dakle, optužio je vukovarske branitelje da su opasni, potencijalni djecoubojice čiji je idući korak razbijanje dječjih glava. Vulin je dalje rekao da zasad ne razbijaju dječje glave jer se boje da će biti kažnjeni, te je zaprijetio: “Ne može onaj tko razbija ćirilične ploče misliti da to neće izazvati zlo, silu i nasilje, Jer ne zaboravimo prvo su palili knjige a onda su palili ljude.” Dakle, ministar Vulin predviđa da će hrvatski branitelji ne samo razbijati dječje srpske glave nego da će i paliti ljude. Na te strašne optužbe izrečene u Hrvatskoj, nažalost, nitko od hrvatskih vlasti nije reagirao, jer ministar Vulin je izjednačio današnju Hrvatsku s NDH a vukovarske branitelje proglasio sa nacistima, fašistima i ustašama.

Te teške optužbe protiv Hrvatske pune laži i krivotvorina i neviđenog bezobrazluka napisane su i ponovljene u protutužbi Srbije protiv Hrvatske na Međunarodnog sudu pravde u Haagu. Ta tužba je izrazila stajalište sadašnjeg srbijanskog vodstva što potvrđuju i reakcije u slučaju Šešelja jer nema nikakve razlike u stavovima Šešelja, Nikolića, Vučića i Vulina. Sve je to ista protuhrvatska strategija, razlike su u nijansama. Šešelj je brutalan i vulgaran a ovi su na izgled kulturni i fini ali po sadržaju su na istoj razini sa Šešeljom. Srpski političari krenuli su u ofenzivu protiv Hrvatske. Na tu ofenzivu se mora odgovoriti argumentirano, ne smije se prihvatiti njihova strategija o podjeli krivnje za prošlost, moraju im se u službenom odgovoru navesti činjenice. Međunarodni sud pravde skinuo je svaku odgovornost s Oluje kao zločinačkog pothvata. General Ante Gotovina proglašen je nevin. Dakle, srbijansko vodstvo ne priznaje odluke najvišeg suda Ujedinjenih naroda i ponovno obnavlja krivotvorine i laži o Oluji i prošlosti. Dakle, oni su okovani u prošlosti a ne hrvatski političari jer se oni ne žele suočiti s istinom o prošlosti nego traže da mi prihvatimo njihove laži i krivotvorine po kojima se krivnja sa agresorske Srbije prebacuje na Hrvatsku. Osim toga treba napisati jednu opširnu notu srbijanskom državnom vodstvu te ih podsjetiti da je Međunarodni sud pravde jasno presudio da je Srbija bila agresor i da je zločinačkim metodama i djelima pokušala etnički očistiti dijelove Hrvatske koje su htjeli pripojiti velikoj Srbiji. Konačno im treba reći da Hrvatska neće trpjeti stalne pokušaje Srbije da se ne priznaju odluke ni Haaškog suda ni Međunarodnog suda pravde, da se ne prizna istina što se događalo u prošlosti. Optuživanje Ante Gotovine da je ustaša te njegovo izjednačavanje s Mladićem i Šešeljom i drugim srpskim agresorima nečuveni je bezobrazluk na koji treba odgovoriti istom mjerom.

Hrvatska državna politika ne smije pristati na novu agresiju Srbije, na nove laži i krivotvorine koje dolaze iz Srbije. Srbijanski političari bi zabranili da se govori istina o domovinskom ratu. Oni pokušavaju govorenje istine o onom što se stvarno događalo proglasiti ustašlukom i protusrpskom politikom. Dakle, srpsko državno vodstvo nije odustalo od svoje velikosrpske politike i nastojanja da lažima i krivotvorinama srpsku agresiju na Hrvatsku pretvori u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornosti. Dosadašnje hrvatsko državno vodstvo svojom politikom nije se suprotstavilo takvoj velikosrpskoj politici nego ju je i pomagalo. Krizu u Vukovaru izazvalo je dosadašnje hrvatsko političko vodstvo na čelu s Zoranom Milanovićem, bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i Vesnom Pusić i Miloradom Pupovcem. Oni su ne vodeći računa o političkom kontekstu i stajalištima i ciljevima nove velikosrpske politike nasilnim nametanjem ćirilice suprotno Ustavnom zakonu otvorili prostor za novu agresiju velikosrpske politike u ostvarivanju jednog od najvažnijih ciljeva te politike da ne odustaju od borbe za Vukovar kao srpski grad. Nitko od hrvatskog državnog vodstva nije prosvjedovao na izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju šta da traže.

Nitko u hrvatskoj državnoj politici nije ozbiljno analiziralo Memorandum 2 i njegove političke ciljeve koji srpsko državno vodstvo vrlo sustavno pokušava ostvariti. Vrijeme je da i Hrvatski sabor konačno stavi na dnevni red raspravu o kompleksnim odnosima s Srbijom, da se utvrdi jasna hrvatska politika i da se usvoje mjere da kako bi se zaustavila nova velikosrpska agresija.

Kako je moguće da nakon odluke Ustavnog suda u kojem je jasno utvrđeno da je protuustavno silom nametati ćirilične ploče Vlada i dalje provodi svoju politiku. Ide čak i dalje i ponovno saslušava vukovarske branitelje kao navodne teroriste. Problem je u Hrvatskoj što i dalje djeluje snažna peta kolona, koja na sličan način, kao i srpsko državno vodstvo, sotonizira hrvatske branitelje i Domovinski rat. Još je veći problem što takvu politiku vodi i dio državnog vrha. Bivši predsjednik Josipović ponovno je rekao kako je bio u pravu kada je rekao da ustaške guje žive u mnogim srcima Hrvatica i Hrvata. On sad ide i dalje kao ideolog Lige antifašista Hrvatske i cijelu Hrvatsku pretvara u zmijsku ustašku dolinu u kojoj iz svakog grma vreba ustaška guja.

Zoran Milanović i njegova Vlada pomažu velikosrpskoj politici jer vrlo sustavno pokušavaju sotonizirati hrvatske branitelje a svoje političke protivnike proglasiti ustašama i zlom koji će ukinuti demokraciju u Hrvatskoj. Njegov savjetnik Slavko Goldstein optužio je HDZ da je ustvari ustaška stranka. Bezbroj je tekstova u medijima u Hrvatskoj u kojima se vukovarski branitelji se opisuju na isti način kako ih opisuje srpsko državno vodstvo a posebno Aleksandar Vulin kojeg štiti i brani premijer Vučić, iako bi ga u svakoj normalnoj demokratskoj državi morao odmah smijeniti. Pobjeda Kolinde Grabara Kitarović i njena odlučnost da mijenja kapitulansku politiku Hrvatske zabrinula je Kukuriku koaliciju ali i sve njene saveznike da će izgubiti parlamentarne izbore i da će se stvoriti novi tandem Grabar Kitarović – Tomislav Karamarko, koji će imati snage obraniti istinu o Domovinskom ratu i bitno promijeniti kapitulansku vanjsku hrvatsku politiku.

U sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj je očito da se Kolinda Grabar Kitarović blokira i da tandem Milanović- Pusić sve čine da zadrže postojeću politiku. Zbog svega toga i odnosi sa Srbijom neće se moći riješiti i postaviti na zdrave osnove dok se ne utvrdi istina o prošlosti i dok se ne promijeni odnos političkih snaga u Hrvatskoj. Zato su parlamentarni izbori jednako važni, možda još i važniji od prethodnih predsjedničkih izbora. Na predsjedničkim izborima pobijedila je domoljubna politika, pobijedili su branitelji, pobijedile su političke snage koje su odlučile mijenjati sliku Hrvatske, raščistiti sa svim ostacima totalitarizama i hrvatsku izgrađivati kao modernu europsku demokratsku državu okrenutu Srednjoj Europi, Mediteranu i Zapadu a ne Srbiji na Istoku. Odnose sa Srbijom treba postaviti na istim temeljima kao i odnose i sa svim drugim državama. Dakle, Hrvatskoj je potrebna još jedan pobjeda domoljubnih snaga. Tek kada na vlasti bude tandem Kolinda Grabar Kitarović- Tomislav Karamarko stvorit će se realna politička snaga i za raščišćavanje i odnosa sa Srbijom ali i za raščišćavanja s petom hrvatskom kolonom koja je uz dosadašnje državno vodstvo u znatnoj mjeri kriva što Međunarodni sud pravde nije presudio, iako je činjenično potvrdio genocid u Vukovaru, da je Srbija učinila genocid u Vukovaru.

Znam da su gospodarski problemi najvažniji ali također jednako znam da se oni ne mogu riješiti bez rješavanja političke krize u kojoj danas živimo. Hrvatska ne može napredovati i rješavati gospodarske probleme ako sadašnja Kukuriku koalicija, koja drži glavne medije i ne vladine udruge stalno izmišlja ustaštvo odnosno ako političke konkurente pretvara u neprijatelje, ako sebe proglašava nebom, svjetlom i dobrim a protivnike podzemljem, tminom i zlom. Ako nudi strategiju “mi ili oni”, strategiju konačnog političkog obračuna na ideologiji prošlosti. Ako želi pod svaku cijenu Hrvatsku graditi na titoizmu a ne na vrijednostima Domovinskog rata. Kako sadašnja vlast ne vidi svoj spas bez stvaranja političke kaljuže i obnavljanja ideoloških sukoba i podjele društva ne na crno- bijeli svijet nego na crveno- crni svijet svjedoci smo sotonizacije braniteljske populacije i političkih konkurenata. Politički konkurenti a najopasniji su im Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko, pokušavaju se onemogućiti pravim specijalnim ratom. Kako vođe Kukuriku koalicije znaju da su branitelji, a posebno hrvatski Stožer za obranu Vukovara i 100% ratni invalidi najveća brana protiv pokušaja diskreditiranja Domovinskog rata, protiv strategije da se Domovinski rat pretvori u sukob u Hrvatskoj u kojoj nema žrtve i agresora, pored specijalnog rata protiv Kolinde Grabara Kitarović i Tomislava Karamarka vodi se i podmukli, prljavi specijalni rat protiv branitelja a posebno protiv Đure Glogoškog, Josipa Klemma i Tomislava Josića.

Međutim, kako i dalje gube šanse na parlamentarnim izborima u obrani svoje vlasti spremni su na prihvaćanje velikosrpske strategije i demokratsku Hrvatsku pretvarati u ustašku Hrvatsku, u fašističku Hrvatsku. U tom izmišljanju ide se tako daleko da se prave popisi opasnih ustaša na koje se stavljaju ljudi koji nemaju nikakve veze niti su imali ikakve veze s ustaštvom.

Zbog tih razloga, osim Kolinde Grabar Kitarović, cijelo vrijeme u slučaju Šešelj hrvatska vlast se drži pasivno, prepušta srpskoj politici da vodi igru i da nas iz dana u dan optužuje na najgori način. Mi se stidljivo branimo i prihvaćamo strategiju velikosrpske politike umjesto da sazovemo sjednicu Hrvatskog sabora i damo cjelovitu ocjenu odnosa sa Srbijom u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Autor: Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari