Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Nužno je vrlo brzo napisati istinitu hrvatsku povijest

Objavljeno

na

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kao povjesničar prije nego je krenuo u političku borbu za stvaranje samostalne, suverene hrvatske države odnosno u stvaranje političkog pokreta i stranke koja bi to mogla izvršiti u burnim procesima raspada komunističkog sustava, krenuo je u sustavno osporavanje lažne komunističke povijesti.

Smatrao je da treba osporiti ne samo pojedine krivotvorine nego cijelu komunističku povijest koja je lažno optuživala hrvatski narod kao genocidni, fašistički i zločinački narod.

Franjo Tuđman je vodio veliku borbu s velikosrpskim i jugokomunističkim povjesničarima te je vrlo uspješno rušio lažne mitove na kojima se temeljila optužba da je hrvatski narod zločinački i fašistički narod. Franjo Tuđman je prvi znanstveno srušio lažni mit o navodno 700 tisuća žrtava u logoru Jasenovac. Franjo Tuđman je prvi, nakon Alojzija Stepinca, ustvrdio istinu o NDH i suprotstavio se stavu da je NDH bila samo fašistička zločinačka tvorevina. On je vrlo jasno, kao i Stepinac, utvrdio da je NDH bila i izraz povijesnih težnja generacija hrvatskog naroda za vlastitom suverenom državom.

Dakle, bio je prvi povjesničar koji je dokazao i pokazao višeslojnost Nezavisne države Hrvatske te razobličio velikosrpsku fašističku politiku koja je bila dugotrajna, koja traje od Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. i drugih velikosrpskih dokumenata koji su evo stoljeće i pol izvor velikosrpske genocidne četničke politike koja i danas ne prestaje, koja se stalno obnavlja kroz različite forme ali sa istim sadržajima.

Cijelo vrijeme velikosrpska politika radi na stvaranju velike Srbije na genocidni način istovremeno krivotvorinama i lažima optužuje žrtve velikosrpske politike Albance, Hrvate i Muslimane kao navodno zločinačke i genocidne narode od kojih ugroženi Srbi nemaju drugog izlaza nego se braniti agresijom i uništenjem tih naroda.

Dugotrajnost velikosrpskog genocida povijesno je dokazana i ona se i danas nastavlja jer novo srpsko vodstvo ustvari je staro. Na čelu je četnički vojvoda Tomislav Nikolić, desna ruka Vojislava Šešelja i sudionik agresije na Hrvatsku. Lijeva ruka Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade, nastavlja velikosrpsku četničku politiku a i sam je bio sudionik agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tu je i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, glasnogovornik Slobodana Miloševića koji otvoreno radi na rehabilitaciji Slobodana Miloševića.

U međuvremenu u Srbiji su četnici rehabilitirani i pretvoreni u lažne antifašiste. Rehabilitiran je i četnički vođa Draža Mihailović, a sada se radi na rehabilitaciji Nedićeve Srbije koja je bila profašistička i koja je bila prva zemlja u Europi s epitetom judenfrei. Dakle, u kojoj su Židovi potpuno istrijebljeni.

O dugotrajnosti velikosrpskog genocida vrlo argumentirano piše Ivo Rendić Miočević u Matičinom Vijencu od 15. rujna 2016. godine pod naslovom “Povijesna revizija NDH, Nedićeve Srbije i jugokomunizma”. Navodim izvod iz te sjajne analize.

“Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom 19. stoljeća i nastavili su se između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912. – 1913. srpske su snage protjerivale „Turke“ a sela Albanaca pretvarana su u zgarišta.  Usto su izvršena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoči Dimitrije Tucović. U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podržavala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“ nova područja prema jugu i istoku, ali u isto vrijeme usmjerava svoj pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama). Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije predstavlja konstantu srpske politike do kraja 20. stoljeća. Uoči balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad Južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i permanentna kao što je prirodno pravo božanskog karaktera statično i nepromjenjivo. Ta Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima. Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije. Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske krajem dvadesetoga stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Dalj, Borovo selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici. Poslije gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995., egzodus Srba, ignorirajući sve ono što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem – ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006).”

Nema nikakve dvojbe da za razliku od velikosrpskog četničkog fašizma koji traje desetljećima i koji je i danas aktualan da je u Hrvatskoj pojava fašizma trajala samo četiri godine, za vrijeme NDH i on je uveden pod diktatu Njemačke i Italije kao i u drugim kvislinškim državama.

Također je istina da su ustaše nastale u monarhističkoj, fašističkoj kraljevini zbog represije i tlačenja hrvatskog naroda, da su u to vrijeme ustaše bili antifašisti koje su se borili protiv diktature i velikosrpskog fašizma. Njihov vođa Ante Pavelić bio je osuđen na smrt. U to vrijeme ustaše su tijesno surađivali s hrvatskim komunistima koji su se u to vrijeme također borili za slobodu hrvatskog naroda. Razlaz ustaša i komunista nastao je kada je Josip Broz Tito i komunističko vodstvo odlučilo boriti se za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku.

Također je istina da su ustaše u NDH bili manjina. Da je većina hrvatskog naroda bila u domobranima ili partizanima.

Dakle, u pravu su Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman kada su utvrdili da su Hrvati u početku u ogromnoj većini bili za NDH kao izraz povijesnih težnji za vlastitom suverenom državom, te da su u početku vidjeli mogućnost ostvarenja te ideje.

Zbog prihvaćanja rasnih zakona i zločina, većina Hrvata se razočarala i zato su se tijelom II. svjetskog rata u sve većem broju odlučivali za odlazak u partizane jer su vjerovali u to vrijeme komunistima da se bore za slobodnu Hrvatsku. A protiv fašizma i nacizma.

Dakle, nema nikakve dvojbe da je u tijeku II. Svjetskog rata velika većina hrvatskog naroda bila na antifašističkoj strani, da su bili iskreni antifašisti ali isto tako nema dvojbe da su se borili za slobodnu i neovisnu Hrvatsku a ne komunističku Jugoslaviju.

Potrebno je i reći da su Tito i komunisti izdali hrvatske antifašiste i da su pod plaštom antifašističke borbe proveli komunističku totalitarnu brutalnu revoluciju u kojoj su izdali sve bitne vrijednosti antifašizma. Mora se utvrditi istina o toj velikoj prevari i o velikoj represiji koja je poprimila elemente genocida nad hrvatskim narodom.

Većina partizana antifašista iz Hrvatske bili su seljaci i oni se sigurno nisu borili da bi im nakon pobjede nad fašizmom komunisti oteli njihovu zemlju i silom ih natjerali u seljačke radne zadruge, često koristeći najgoru represiju uključujući i ubojstva neposlušnika.

Trgovci, sitni obrtnici, mali poduzetnici i drugi vlasnici nisu se borili za državu koja će im oduzeti njihovo vlasništvo i od njih napraviti proletere i neprijatelje naroda. Većina Hrvata istinskih antifašista borila se za slobodnu Hrvatsku a ne za Jugoslaviju. Međutim, komunisti su pretvarali hrvatske antifašiste a mnogi iskreni antifašisti su proglašeni neprijateljima. Uspostavljena je staljinistička diktatura koja se nije razlikovala od Staljinove diktature u Rusiji. Represija prema hrvatskom narodu je bila strašna. U opravdavanju te represije, ustvari zločinačkog sustava, uspostavljena je i cenzura ne samo nad slobodom pisanja i govorenja nego i nad slobodom misli. Napisana je lažna dogmatska povijest u kojoj, da bi se opravdali velikorspki zločini i komunistički zločini, su lažima i izmišljotinama optuživani Hrvati kao genocidni narod. Da bi se sakrili zločini, koji su bili nevjerojatni i po načinu i po broju, preko 600 tisuća likvidiranih ljudi i preko 3 milijuna zatvorenih u logore i zatvore, sotonizirana je NDH do neviđenih razmjera. Negiran je srpski fašizam koji je dugotrajan a hrvatski koji je bio kratkotrajan proglašen je karakteristikom hrvatskog naroda.

Svako govorenje istine u kojoj se tvrdi da je potrebno višeslojno i sveobuhvatno analizirati NDH, jer bez obzira na zločine to je ipak bila hrvatska država kao što je bila i njemačka država njemačkog naroda za vrijeme Hitlera i nacizma, proglašava se ustašlukom.

Nema nikakve dvojbe da je NDH održala na životu težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom, te da je iz tog vremena ostala podjela među hrvatskim narodom na one koji su za hrvatsku državu i na one koji su za Jugoslaviju. 90-tih godina kada je dr. Franjo Tuđman ocijenio da u slomu komunističkog svjetskog sustava postoji šansa za stvaranje samostalne hrvatske države, obnovile su se stare podjele iz II. Svjetskog rata na Hrvate koji su bili za samostalnu hrvatsku državu i na Hrvate koji su smatrali da Hrvatska može napredovati samo u sastavu Jugoslavije. Doduše, mora se priznati da su mnogi pobornici Jugoslavije tražili istinsku federaciju ili konfederaciju u kojoj će se osigurati nacionalna prava hrvatskog naroda ali nisu htjeli prihvatiti ni pod koju cijenu samostalnu Hrvatsku.

Tada se dogodila velikosrpska agresija. Najprije je sotonizirana svaka ideja samostalne hrvatske države. Svi oni koji su to zastupali proglašeni su ustašama i zločincima. Na djelu je bila prava histerija plašenja srpskog naroda. Tvrdilo se da je Tuđmanova Hrvatska obnova NDH i da slijedi novi genocid i pokolj srpskog naroda te da Srbi imaju pravo silom se suprotstaviti toj navodnoj opasnosti. Zatim je slijedila oružana agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Dogodili su se strašni zločini nad Hrvatima, Muslimanima, Albancima koji su velikosrbi i ranije provodili. Nakon što su velikosrbi izgubili rat nisu odustali od velike Srbije. I danas 25 i više godina kako su izgubili rat oni se pregrupiraju i ponovno obnavljaju ideju velike Srbije, ponovno pokušavaju krivotvorinama žrtve svoje agresije pretvoriti u krivce a sebe kao agresore pretvoriti u žrtve.

Opravdane zahtjeve da se napiše istinita povijest proglašava se ne samo revizionizmom nego i ustaštvom. U tome je posebno aktivan dio srpske nacionalne manjine i to onaj dio koji je za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovu bio ne samo na strani agresora nego i aktivno sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

U Hrvatskoj postoji Samostalna demokratska srpska stranka koju vode Stanimirović i Pupovac. Vojislav Stanimirović bio je gradonačelnik okupiranog Vukovara u kojem su se događali strašni zločini. Vojislav Stanimirović nakon što je okupiran Vukovar i nakon to su ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni i smaknuti na najstrašniji način rekao da je pao posljednji ustaški bastion. Vojislav Stanimirović kao predsjednik političke stranke osumnjičen je i za ratne zločine. Protiv Vojislava Stanimirovića na Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku u tijeku je proces zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Milorad Pupovac, kao i Stanimirović, osuđen je za moralnu veleizdaju od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Milorad Pupovac je produžena ruka Aleksandra Vučića i novog četničkog srbijanskog vodstva i vrlo sustavno radi na destabilizaciji Hrvatske. I nakon pobjede HDZ-a i dolaska za  predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića Vučić i Dačić i Vulin, Pupovac i Stanimirović krenuli su zajednički i vrlo smišljeno na destabilizaciju ne samo HDZ-a nego i Hrvatske.

Pokušavaju pritiskom se izboriti da Srpska demokratska samostalna stranka dobije potpredsjednika Vlade ili ministra u Vladi. Andrej Plenković za sada odbacuje tu mogućnost, međutim, time nisu otklonjene opasnosti od dijela srpske manjine koja i dalje radi na destabilizaciji Hrvatske. Usmjerili su se na diskreditaciju ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Postavili su ultimatum da neće podržati, ne samo oni nego i druge manjine, Vladu Andreja Plenkovića ako u noj bude Zlatko Hasanbegović.

Kao argument zašto Zlatko Hasanbegović ne smije biti u Vladi Pupovac je naveo da je on revizionist. Nije obrazložio zašto je biti revizionist tako veliki grijeh i na koji revizionizam misli.

Inače, povijesno revizionizam označava različite situacije. Najpoznatiji revizionizam bio je u okviru komunističkog pokreta kada su se socijaldemokrati suprotstavili Marxovoj teoriji o diktaturi proletarijata i klasnoj borbi i revoluciji i predložili da se radničko pitanje rješava suradnjom između radnika i kapitalista a ne revolucijom, diktaturom i “eksproprijacijom eksproprijatora”.

Revizionisti su bili i nacistička struja u cionističkom pokretu. To je bilo i traženje i prije II. Svjetskog rata promjene versailleskog ugovora o miru.

Inače, revidirati znači promijeniti, preinačiti, promijeniti stav. U našim uvjetima, dakle, svako pisanje istine o lažnoj komunističkog povijesti Pupovac i društvo naziva revizionizmom. Dakle, oni traže da se ne propituje lažna komunistička povijest, da se zabrani pisanje istine o Jasenovcu. Za njih je revizionizam kada se znanstveno utvrdi da je strašna laž i mit, koja se stalno ponavlja, da je u Jasenovcu stradalo preko 700 tisuća žrtva. A za njih je strašan revizionizam kada se znanstveno utvrdi da su komunisti kompromitirali antifašizam i da su pod maskom antifašizma proveli brutalnu komunističku revoluciju pa i genocid nad hrvatskim narodom. Za njih je opasni revizionizam kada se argumentima dokaže da je fašizam i velikosrpska agresija nad susjednim narodima dugotrajna i trajna karakteristika velikosrpske politike, a da je fašizam bio kratkotrajna pojava u hrvatskoj povijesti i da nema dokaza o hrvatskom fašizmu prije NDH a niti poslije NDH. Suprotno tome brojni su dokazi da se srbijanski fašizam obnavlja i da  se stalno ponavlja te da je i danas prijetnja srbijanski a ne hrvatski fašizam.

Milorad Pupovac je eksponent i velikosrpske agresije ali je i eksponent obrane komunističke lažne povijesti. On i njegova stranka preko novina Novosti strašno vrijeđa i optužuje hrvatski narod te svaku obranu od tih laži proglašava ustašizacijom Hrvatske.

Zlatko Hasanbegović je povjesničar, najveći mu je grijeh što je rekao za lažni antifašizam da je floskula odnosno da hrvatska država nije stvorena ′45-te zaslugama antifašista nego da je stvorena ′90-tih godina u Domovinskom ratu i da je to jedina prava pobjeda u hrvatskoj povijesti koja je dovela do stvaranja samostalne i suverene hrvatske države. Strašnim napadom i sotonizacijom Hasanbegovića kao ustaše, postavljen je ultimatum Plenkoviću da ga mora maknuti iz Vlade, ustvari se želi napraviti razdor u HDZ-u i hrvatskom narodu. Želi se obraniti krivotvorena povijest, želi se staviti na stup srama svakog onoga tko se bori za istinu.

Pravo je Andreja Plenkovića da kao vjerojatni mandatar sastavi Vladu onako kako on misli da je najbolje. Ni jedan dosadašnji ministar nema apsolutno pravo tražiti da i ubuduće ostane ministar. To nema pravo ni Hasanbegović. Ali Andrej Plenković i vrh HDZ-a moraju biti vješti i mudri jer ako podlegnu pritisku Pupovca, Stanimirovića, Beograda i komunističkih medija koji traže da se maknu iz Vlade Hasanbegović i Kovač, moraju biti svjesni da može doći do velikih problema i raskola, koji se ustvari i želi.

To bi značilo da se uvažavaju kritike koje se ne smiju uvažavati. HDZ kao pobjednička stranka na izborima mora se jasno izjasniti o novoj velikosrpskoj agresiji koja traje ali i o ponašanju SDSS, Pupovca i Stanimirovića te jasno reći da oni nemaju pravo govoriti u ime svih nacionalnih manjina, da nemaju pravo postavljati ultimatume i da im se ubuduće neće financirati njihove srpske Novosti, koje otvoreno ruše temelje hrvatske države.

HDZ mora obraniti Hasanbegovića od tih napada, što ne znači da on baš mora ostati ministar, ali to rješenje mora se naći u dogovoru s njim i u jasnom odbacivanju neopravdanih kritika.

Da zaključim, očekujem od HDZ-a i od budućeg predsjednika Vlade Plenkovića da će za njihovog mandata biti povučeni značajni potezi da se napiše istinita hrvatska povijest, da se politički jasno kaže ne samo da je potrebna revizija naše povijesti nego da je potrebno napisati noviju istinitu hrvatsku povijest. Opasna je floskula pustimo prošlost na miru okrenimo se budućnosti, jer nema budućnosti koja se ne temelji na nekoj prošlosti. Budućnost Hrvatske se mora temeljiti na istini o našoj prošlosti i na odbacivanju lažne komunističke i velikosrpske nametnute interpretacije hrvatske prošlosti. Bez osvjetljavanja istine o hrvatskoj prošlosti hrvatski narod teško će pronaći pravi put u budućnosti. Može mu se dogoditi ponovno da zaluta u magli koju vrlo sustavno šire razni neprijatelji hrvatskog naroda.

Hrvatska se nalazi pred vrlo teškim problemima koje mora riješiti. Zato je čudno što je hrvatsko javnosti nametnuto kao najvažnije pitanje može li Zlatko Hasanbegović biti ministar ili ne smije biti ministar. Pravo je Andreja Plenkovića da odluči o sastavu Vlade ali i obaveza da dobro razmotri sve argumente te da bude svjestan svoje odgovornosti za budućnost. Mora izbjeći nagazne mine koje mu velikosrbi i Pupovac i komunistički propagatori podmeću svaki dan.

Direktno.hr

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnist Ante Tomić koji se voli predstavljati kao tolerantan i neopterećen lik, a prema kojem sam, nakon jada s kantom kojeg je doživio na splitskoj rivi, osjećala i svojevrsnu sućut, ovih je dana govoreći o vlasti koju imamo upotrijebio izraz katolička bagra.

Portal Index koji se isto tako voli nazivati nezavisnim, objektivnim i slobodnomislećim, ovih je dana komemoraciju generalu Praljku nazvao – balom vampira. Prije desetak dana isti portal, pozivajući se na nekakvu no name web stranicu objavio je vijest da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu. Doduše na toj se web stranici može javiti bilo kakva šuša i napisati što god hoće. Tko se god sjeti može bilo koga ili bilo što nominirati za neku budalastu ljestvicu i glasovati.

No nije li totalno besmisleno kada se na takve izvore pozove neki portal koji želi biti relevantan. I ne samo da je prenese, već i pozove čitatelje da glasuju kako bi Hrvatska što prije zauzela prvo mjesto na top ljestvici glupih zemalja?! Zanimljiva je ta potreba da se ponizi svoja zemlja i da se narugaš svojim ljudima?! I uopće, koji film i koliku mržnju moraš imati u glavi da bilo koju državu ili njene ljude etiketiraš na taj način?

Da se razumijemo, nisam za to da se ukine i zabrani pisanje bilo kojem mediju i autoru, kao što se to u zadnje vrijeme događa na Facebooku koji zahvaljujući svojim algoritmima, a sukladno prijavama koje pristižu, ruši stranice portala kao što su to Direktno, Dnevno i Kamenjar. Samozvanom slobodnomislećem i progresivnom Indexu to je zabavno, a nisam primijetila ni da je HND reagirao.

Ne bih zabranila pisanje ni autoru poput Tomića koji, eto, tako olako jednu vjersku zajednicu naziva bagrom. Neka piše dok god ima vlasnika koji ga hoće plaćati, čitatelje koji će zbog njega kupovati novinu, pa i u konačnici, obožavatelje na splitskoj rivi. Međutim, smiješno je da se takvi likovi u javnosti predstavljaju kao napredni, liberalni, slobodni!?

Istina je jedino da je njihov mentalitet – komunistički. Jer ako ne misliš kao oni – po dobrom starom partijskom modelu unutarnjih, vanjskih, klasnih i tko zna sve kakvih neprijatelja – slijedi etiketiranje i vrijeđanje. Ako ih se usudiš kritizirati odmah ćeš biti proglašen ustašom, primitivnim desničarom, vjerski zadojenom bagrom, ratnim zločincem, ratnim huškačem, nazadnjakom itd. I za kraj još će ti poručiti da oni zastupaju pristojnu, normalnu i uljuđenu tihu većinu, za razliku od tih kamenjarskih desničara obožavatelja Thompsona i janjetine koji su bučni i nasilni.

Da zastupa tihu većinu poručio je ovih dana i stanoviti Nikola Puharić. On je dogurao do značajne i važne funkcije u društvu. Postao je, ni manje ni više, nego, pazi sad – koordinator programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Doduše, Google ne prepoznaje značaj našeg važnog koordinatora Puharića pa kao najveći doseg njegovog javnog i društvenog djelovanja izbacuje intervju kojeg je ovaj dao Pupovčevim srpskim Novostima.

Kako bilo, koordinator za pomirenje i njegova Inicijativa mladih baš na dan komemoracije za generala Praljka, odlučili su pokazati svu svoju veličinu i širinu pa su organizirali paljenje svijeća i sućut za žrtve rata u BiH, ali samo onih koji su bili žrtve hrvatskih snaga u BiH.

Silvana Oruč Ivoš

Nemam ništa protiv toga da se svim nedužnim žrtvama, bez obzira na to čije su i tko je njihov krvnik i bez obzira na to koje su vjere ili nacionalnosti, svaki dan pale svijeće ali ovo što je napravila ekipa oko koordinatora za pomirenje Puharića stvarno je sramotno i jadno. Ili možda koordinator za pomirenje i sugovornik srpskih Novosti nikad nije čuo za zločine koje su muslimanske snage počinile nad civilima, starcima i djecom u selima Lužani, Gusti Grab, u Lašvanskoj Dolini, Sušnju kod Zenice, Trusini kod Konjica, selima Miletići, Čukle i Krpeljici kod Travnika, Vitezu gdje su djeca stradala, u Busovači, Doljanima, Bugojnu, Kiseljaku, Grabovici kod Mostara, Varešu, Fojnici, Križanićevom selu i Buhinim kućama itd. O srpskim zločinima nad Hrvatima i muslimanima neću ni govoriti. No za koordinatora za pomirenje oni ne postoje. Nisu zaslužili svijeću.

Kako god, na taj performans Inicijative mladih za ljudska prava došlo je jedva desetak ljudi što je jasna poruka što ljudi misle o tom sramotnom selektiranju nedužnih žrtava. Srećom, tom važnom performansu, koji se danima medijski najavljivao i reklamirao putem Facebooka, nazočilo je otprilike dvadesetak novinara i kamermana, što je popravilo dojam pa je ispalo da nije nazočna samo uža obitelj koordinatora Puharića.

Za razliku od tog velebnog okupljanja koje je medijski iznimno popraćeno, postoje i oni mediji koji, vjerovali ili ne, likuju jer je komemoracija za generala Praljka u Lisinskom, po njima, bila iznimno slabo popraćena. Ispod svih očekivanja. Jer se tijekom radnog dana po lošem vremenu u Lisinskom okupilo tek šest tisuća ljudi. To što je velika dvorana bila dupkom puna i što se komemoracija pratila i na ekranima u hodnicima Lisinskog, koji su također bili solidno popunjeni, nije važno. Jer što je to u usporedbi s koordinatorom Puharićem koji glasno govori u ime tihe većine i koji je uspio sakupiti čak deset (10) rođaka?

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari