Pratite nas

Reagiranja

Zdravko Tomac: Otvoreno pismo Tihomiru Oreškoviću

Objavljeno

na

Profesor Zdravko Tomac poslao je otvoreno pismo predsjedniku Vlade RH Tihomiru Oreškoviću u kojem ga upozorava na nepostojanje demokratske procedure u odlučivanju oko kandidature Vesne Pusić za Glavnu tajnicu UN-a. Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:

[ad id=”93788″]

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,

S obzirom da se osobno ne poznamo dozvolite da Vam se najprije predstavim.

Ja sam sveučilišni profesor u mirovini i bivši političar i pisac mnogobrojnih knjiga. Bio sam i potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva 1991. i 1992. godine, kada je Hrvatska stvorena kao suverena samostalna država međunarodno priznata, te kada je postala članica Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda. Bio sam i jedan od ključnih ljudi transformacije Saveza komunista u SDP, i bio sam na važnim funkcijama do odlaska u mirovinu 2003. godine.

Ovih nekoliko podataka naveo sam da bih obrazložio tko Vam je napisao ovo otvoreno pismo, poštovani gospodine predsjedniče Hrvatske vlade. Kao i ogromna većina hrvatskog naroda bio sam oduševljen Vašom gestom da napustite svoju poziciju vrhunskog menadžera sa deseterostrukim većim primanjima od onih koje ćete imati u Hrvatskoj te da se prihvatite teške odgovornosti da kao domoljub i stručnjak za financije i gospodarstvo preuzmete tešku ulogu predsjednika Hrvatske vlade u jednoj dosta nestabilnoj koaliciji.

Međutim, nakon prvih mjeseci djelovanja Vaše Vlade neki Vaši potezi dosta su me zbunili kao i mnoge druge koji su bili u početku oduševljeni Vašim dolaskom na čelo Hrvatske vlade.

O tim nekim potezima kao politički analitičar i javno sam govorio pa neću svoja stajališta ovdje ponavljati. Pišem Vam ovo pismo samo zato kako bih Vas zamolio da ne podcijenite ogromne negativne posljedice za Hrvatsku koje mogu potpuno podijeliti hrvatsko društvo ako se ne postupi na demokratski način u rješavanju velikog problema koji ste naslijedili a radi se o kandidaturi gospođe Vesne Pusić za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda.

Želim Vas upozoriti da je ta kandidatura za Hrvatsku prava nagazna mina, a pogotovo za Vas gospodine predsjedniče Vlade. Vesna Pusić je obmanula hrvatsku javnost tvrdeći da je inicijativa došla iz inozemstva, što jednostavno nije istina. Istina je da je ona samu sebe kandidirala i da je dobila podršku Zorana Milanovića, koji kao predsjednik Vlade prije nego što je poslao njenu kandidaturu nije proveo nužnu demokratsku raspravu. Želim Vas upoznati da od vremena kada sam bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora do danas ni jedan hrvatski veleposlanik ili veleposlanica nisu dobili akreditive dok nisu prošli demokratsko saslušanje na Odboru za vanjsku politiku. Tako se radi i u Sjedinjenim Američkim Državama i u mnogim drugim demokratskim državama svijeta.

Ako svaki veleposlanik mora dobiti suglasnost predsjednika ili predsjednice države i Hrvatskog sabora onda je nedopustivo da se kandidatkinju za najveće i najvažnije mjesto za koje je ikad Hrvatska nekog kandidirala ne provede nužna javna rasprava u Odboru za vanjsku politiku Hrvatskog sabora, da se ne traži suglasnost predsjednice Republike i drugih bitnih čimbenika hrvatskog društva. Da bude stvar ozbiljnija Zoran Milanović i njegova Vlada su tu kandidaturu poslali kada su bili tehnička Vlada, kada nisu na to imali pravo.

Vi ste tu nelegalnu i nelegitimnu i na nedemokratski način utvrđenu kandidaturu naslijedili te ste se našli u situaciji dvostrukih pritisaka. Jednih koji su tražili da potvrdite tu kandidaturu odnosno da ju ne osporite i drugih koji su tražili da ju osporite i povučete.

Vi ste, nažalost, brzopleto postupili i dali javnu podrški kandidaturi Vesni Pusić. Dakle, ponovili ste pogrešku koju je učinio i Zoran Milanović. Sami ste odlučili. Propustili ste provesti demokratsku raspravu koja ranije nije provedena. Doveli ste time do velike podjele u hrvatskom društvu i velikog osporavanja Vašeg poteza čak i u dijelu vladajuće koalicije.

Zbog toga Vam predlažem da postupite demokratski. Predlažem Vam da zatražite da se provede odgovarajuća rasprava pred Odborom za vanjsku politiku na kojoj će se ukrstiti argumenti za i protiv kandidature Vesne Pusić.

Predlažem Vam da prije konačne odluke tražite i stav i suglasnost predsjednice Republike, ali i koalicijskih stranaka koje su Vas izabrale za predsjednika Vlade kako bi Hrvatska na demokratski način odlučila da li je gospođa Vesna Pusić zaslužila da bude kandidat za tako važno mjesto.

Dakle, predlažem Vam da postupite demokratski, da ispravite propuste bivše Vlade.

Vaša odluka da bez demokratske procedure i demokratskih rasprava sami odlučite da ćete podržati tu kandidaturu suprotna je demokratskoj proceduri i praksi i ozbiljno ugrožava demokratski poredak u Hrvatskoj.

To tim više što ste svojom odlukom da ćete podržati nelegitimnu i nelegalnu i na nedemokratski način podnešenu kandidaturu gospođe Vesne Pusić doveli do ogromnih političkih sukoba koji destabiliziraju Hrvatsku.

Na kraju želim Vam reći, kao potpredsjednik Ratne Vlade, da u onim teškim ratnim okolnostima mi kao Hrvatska vlada nikada nismo donosili važne političke odluke bez širokih konzultacija i suglasnosti Hrvatskog sabora i drugih bitnih čimbenika demokratskog hrvatskog društva.

Dakle, poštovani gospodine predsjedniče Hrvatske vlade, dobronamjerno sam Vam napisao ovo pismo jer mislim da bi, ne samo za Hrvatsku nego i za Vas osobno, bilo korisno i dobro da prije konačne odluke oko kandidature Vesne Pusić provedete nužne demokratske rasprave koje nije provela bivša Vlada čime je nanijela veliku političku štetu Hrvatskoj.

S poštovanjem,
prof. dr. sc. Zdravko Tomac

U Zagrebu, 26. travnja 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Objavio

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari