Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Pobjedom Kolinde Grabar Kitarović počelo je novo povijesno razdoblje

Objavljeno

na

Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj svim srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijelog hrvatskog naroda u jedinstvenu snagu.

Dugo vremena Hrvatska je bila u pat poziciji. Bila je toliko ideološki, politički i svjetonazorski podijeljena da nijedna od sukobljenih strana nije mogla ništa napraviti. Živjeli smo u potpunoj političkoj blokadi i nemoći. To razdoblje trajalo je punih 15 godina, od smrti predsjednika Franje Tuđmana, a za vrijeme vladavine dva crvena predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, odnosno za vrijeme vladavine četiri različite vlade, Račanove, Sanaderove, Kosoričine i Milanovićeve, piše Zdravko Tomac Dnevno.hr

Pred predsjedničke izbore Hrvatska je bila potpuno politički podijeljena. Na jednoj je strani bila Josipovićeva i Milanovićeva Hrvatska koji su željeli nametnuti krivotvorine o Domovinskom ratu i obnoviti titoizam. S druge strane bila je većinska Hrvatska, ali politički razbijena i podijeljena. HDZ je bio ozbiljno destruiran sudskom optužbom da je zločinačka organizacija i plaćao je veliku cijenu za Sanaderove grijehe.

U svojoj knjizi “Crveni predsjednik” i u brojnim svojim kolumnama, političkim esejima i intervjuima i nastupima na televiziji i radiju dokazivao sam da se Hrvatska nalazi na povijesnom raskrižju, odnosno da će rezultati predsjedničkih izbora odrediti hoće li Hrvatska nastaviti tonuti i nazadovati, hoće li i dalje biti blokirana za bilo kakve demokratske promjene i gospodarski razvoj, hoće li se i dalje vraćati na titoizam i političko jugoslavenstvo, hoće li i dalje biti okrenuta regiji, a ne Europskoj uniji ili će se dogoditi politička promjena u odnosu snaga koje će omogućiti da Hrvatska odlučno krene u obračun sa svim totalitarizmima, a posebno titoizmom jer za razliku od ustaštva, s kojim smo se politički obračunali, titoizam je krivotvorinama i dalje tretiran kao velika nacionalna vrijednost, a Tito kao nešto “najbolje što su Hrvati imali”.

[ad id=”68099″]

Ivo Josipović je išao na izbore s obnovom titoizma i obnovom regionalizma i političkog jugoslavenstva. A Kolinda Grabar Kitarović je išla s jasnim programom borbe protiv ostataka svih totalitarnih sustava, posebno protiv pokušaja obnove mita o Titu kao nečem najboljem što su Hrvati imali. Josipovićeva se strategija temeljila na činjenici da  kod znatnog broja ljudi u Hrvatskoj Tito i dalje slovi kao velika ličnost, čak i kao veliki Hrvat, i kao jedan od najvećih i najzaslužnijih ljudi u povijesti te da je za mnoge titoistički sustav demokratski sustav bitno različit od komunističkih totalitarnih sustava što je neistina i prevara. Prevara titoizma kojoj su povjerovali a i danas vjeruju mnogi pošteni ljudi, a ne samo bivši komunisti, temeljila se na promidžbi koja je sustavno dokazivala ogromne zasluge Tita i komunista kao pobjednika u II. svjetskom ratu te se vrlo vješto komunizam izjednačavao s antifašizmom. Zatim se vrlo vješto koristilo Titov otpor Staljinu i najviše zadnje razdoblje Titovog života koje karakterizira samoupravljanje i nesvrstavanje na temelju čega su se izvodile teorije kako je titoizam bio socijalizam s ljudskim likom. Kako sam u jednom dijelu svog života i osobno povjerovao, nakon sukoba sa Staljinom, da se može izgraditi socijalizam s ljudskim likom kroz samoupravljanje i nesvrstavanje, dugo mi je trebalo da sagledam veličinu prevare titoizma. Kada sam to sagledao, smatrao sam svojom moralnom obvezom da u svojim javnim nastupim, a i knjigama i tekstovima, iznosim brojne argumente kako bih pomogao i drugim ljudima da progledaju i vide istinu. U toj mojoj borbi susretao sam se s jednim neobičnim fenomenom. Mnogi bivši komunisti jednostavno nisu željeli čuti argumente koji su pokazivali da je i titoizam bio totalitarni zločinački sustav. Drugi opet kada su teškom mukom prihvatili argumente pokušali su relativizirati zločine i krivnju te tražiti stotine opravdanja za veliko zlo koje se dogodilo. Treći opet nisu imali moralne snage da priznaju da su pogriješili, da su podržavali zločinački sustav te su se povlačili iz javnog života i šutjeli o komunističkim zločinima. Najgori su bili oni koji su nas malobrojne koji smo govorili istinu o prevari titoizma i komunizma mrzili i žestoko napadali jer nismo njihovoj savjesti davali mira, podsjećali smo ih i na njihovu krivnju za totalitarni sustav u kojem smo živjeli.

Dakle, kao bivši komunist koji je spoznao prevaru titoizma smatrao sam svojom velikom moralnom obvezom raskrinkavati prevaru titoizma te pokazivati i dokazivati da je ključni čovjek obnove titoizma i političkog jugoslavenstva i nametanja krivotvorina o Domovinskom ratu predsjednik Ivo Josipović te da treba sve učiniti kako bi se skinula zlatna pozlata s njegova lika. Kako bi Hrvatice i Hrvati progledali i shvatili da bi njegov još jedan mandat predstavljao pravu katastrofu za budućnost Hrvatske.

tomac-crveni-predsjednik-800x533Godinu dana prije predsjedničkih izbora bile su relativno male šanse da tadašnji predsjednik Ivo Josipović izgubi izbore. Kao prvu pretpostavku da se stvore uvjeti da ga se porazi bili je pronalaženje kandidata koji bi po svojim političkim, moralnim i drugim kvalitetama imali šanse pobijediti Ivu Josipovića. Inspirirao me slučaj Baraka Obame, relativno nepoznatog kongresmena u Sjedinjenim Američkim Državama kojeg su stručnjaci pronašli kao idealnog kandidata s kojim demokrati mogu pobijediti na izborima. O tome sam pisao u travnju 2014. godine u dvotjedniku Matice Hrvatske Vijenac pod naslovom “Predsjednički izbori su točka preokreta” i podnaslovom “Kolinda Grabar Kitarović ili Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića”. U tom članku naveo sam zašto mislim da to dvoje ljudi ima najveće šanse za pobjedu. Navodim dio toga članka u kojem sam naveo razloge zašto mislim da Kolinda Grabar Kitarović može pobijediti Ivu Josipovića.

“U Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je Obama kandidiran bio je relativno nepoznat. Stručnjaci su prije toga kompjuterski izračunali kakav profil kandidata demokrati moraju kandidirati da bi pobijedio na predsjedničkim izborima te su onda tražili političara koji najviše liči tome idealnom profilu. Tako su došli do tada relativno nepoznatog političara Baraka Obame. Nešto slično treba napraviti i u Hrvatskoj. Ima mnogo dobrih kandidata na desnici ali nema mnogo onih koji mogu pobijediti Ivu Josipovića. Njega mogu pobijediti mladi ljudi, čistih ruku, obrazovani, koji imaju ugled kao modreni europski i svjetski političari, ljudi tolerancije, koji mogu okupiti široko biračko tijelo. Sam sam pokušao poznavajući Ivu Josipovića, njegove vrline i mane, pokušati pronaći dva najbolja kandidata koji bi ga mogli pobijediti. Dakle, polazio sam od slijedećih kriterija. Da to moraju biti mladi ljudi, visokoobrazovani, koji su se već afirmirali u zemlji i inozemstvu ali koji nemaju nikakve afere, koji imaju čiste ruke i koji slove kao tolerantni ali odlučni ljudi. Dakle, nije važno samo dobiti novog predsjednika nego je važno dobiti novog predsjednika ili predsjednicu koji će biti političari za novo doba. To moraju biti kandidati koji će imati snage i odlučnosti, čvrsto braniti hrvatske nacionalne interese, koji se neće bojati staviti na dnevni red ključne probleme koji vode Hrvatsku u ponor. Na bazi takvih kriterija, kao iskusan političar i analitičar, politolog, poznavajući prilike u Hrvatskoj i svijetu došao sam u odabiru između mnogo mogućih kandidata do dva imena. To su Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković. O Kolindi Grabar Kitarović već se dugo govori kao dobrom potencijalnom kandidatu HDZ-a koji bi mogao pobijediti Ivu Josipovića. Kolinda Grabar Kitarović uspjela je u svjetskoj politici i došla je na mjesto zamjenika tajnika NATO-a koje je najvažnije mjesto koje je ikad obnašao jedan hrvatski političar. Ali ne samo to, ona je bila i ministrica vanjskih poslova i veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, zna sve tajne, pravila i trikove svjetske politike te zna kako braniti hrvatske nacionalne interese. Prihvaćena je od vrha svjetske politike te je postala članica i tri lateralne komisije, jednog od najmoćnijih centara u kojoj se iza kulisa faktično vodi svjetska politika. Neki kažu da je to minus. Za mene je to veliki plus jer predsjednica Hrvatske koja sjedi za stolom u vrhu svjetske politike u uvjetima pregrupiranja svjetske moći i sukoba Zapada i Rusije može mnogo učiniti za Hrvatsku i naše nacionalne interese. Iako se još ne zna da li će se uopće vratiti u Hrvatsku već prva istraživanja javnog mijenja pokazuju da ima znatnu podršku građana.”

Vjerojatno je na sličan način razmišljao i Tomislav Karamarko koji je odigrao ključnu ulogu ne samo u kandidiranju Kolinde Grabar Kitarović, nego i u njezinoj pobjedi. Pred Tomislavom Kramarkom su bile brojne dvojbe, ali i veliki otpori, tako da kandidatura Kolinde Grabar Kitarović nije bio jednostavan posao. Karamarko je bio svjestan da je pred njim velika odgovornost i da bi poraz predsjedničkog kandidata HDZ-a i bitno otežao pobjedu na narednim parlamentarnim izborima odnosno da bi pobjeda Josipovića bila veliki vjetar u leđa Kukuriku koaliciji. Zato je on bio najodgovorniji i nije smio pogriješiti u izboru kandidata HDZ-a. Mnogi su ga odgovarali i dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti Ivu Josipovića. Politolozi, sociolozi i drugi stručnjaci kada se pojavila mogućnost kandidiranja Kolinde Grabar Kitarović izlazili su sa brojnim analizama, mišljenima i prijedlozima te su “stručno i znanstveno” dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nema nikakve šanse pobijediti Ivu Josipovića. Moram reći da su me te brojne analize, među kojima je bilo i uvaženih stručnjaka, pomalo pokolebale te da sam se i sam pitao možda ipak griješim kada predlažem Kolindu Grabar Kitarović i kada sam uvjeren da ona može pobijediti. Posebno me pokolebao prof. dr. Slaven Letica, sjajan analitičar, koji je nabrojao deset “ubitačnih” dokaza kako Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti na predsjedničkim izborima. Treba reći i da je dio HDZ-a bio protiv Kolinde Grabar Kitarović jer je član trilateralne komisije. Čak su tvrdili da je masonka, što je velika laž, jer nema žena masonki. Čak su je svrstavali u sotoniste. Ali najčešće su tvrdili da je ona sluga moćnih zapadnih struktura i onih koji vladaju iz sjene svjetskim poretkom. Bile su vrlo bučne i optužbe koje su pokušavale dokazati da se Kolinda Grabar Kitarović politički ne razlikuje od Ive Josipovića, da je previše lijeva, da je iz partizanske obitelji i da je u njenoj karijeri navodno veliku ulogu igrali Budimir Lončar i Stipe Mesić.

Tvrdilo se i da je biračko tijelo HDZ-a konzervativno te da znatan broj birača HDZ-a jednostavno ne želi ženu za predsjednika Hrvatske te da nikako neće glasati za Kolindu.

U medijima su se širile glasine i iznosili navodni podatci da je čak trećina birača HDZ-a za Milana Kujundžića, a ne za Kolindu Grabar Kitarović. Treba također naglasiti da su Ivo Josipović i njegov Stožer od prvog trenutka kada se pojavila ideja da bi Kolinda Grabar Kitarović mogla bit kandidat HDZ-a krenuli u vrlo smišljenu prljavu kampanju njenog diskreditiranja. Ključnu rečenicu je rekao Ivo Josipović: “ima sliku a nema ton”, koja je bila rezime prljavog pamfleta koji Kolindu Grabar Kitarović tretira kao glupu plavušu, kao Barbiku koja lijepo izgleda, ali ništa ne zna. Ivo Josipović u svojoj prljavštini otišao je tako daleko da je tvrdio da ona ništa ne zna, da čak ništa ne zna ni o NATO-u u kojem je radila.

U takvoj mučnoj atmosferi, kada Kolinda Grabar Kitarović već niz godina nije živjela u Hrvatskoj niti radila u Hrvatskoj, Tomislavu Karamarku nije bilo lako donijeti odluku, hoće li kandidirati Kolindu Grabar Kitarović ili će tražiti drugog kandidata, jer je znao da će Kolindina pobjeda biti i njegova pobjeda, a poraz i njegov poraz te da u slučaju poraza ne bi imao velike šanse ostati na čelu HDZ-a i pobijediti na parlamentarnim izborima.

Zato sam od početka govorio onima koji su stalno podmetali da Karamarko ustvari ne želi da Kolinda Grabar Kitarović pobijedi, da se navodno igra dupla igra, da to nije istina te da su oni čvrsto vezali svoje sudbine, te da će na predsjedničkim izvorima zajednički ili biti pobjednici ili zajednički biti gubitnici. Puno je trebalo učiniti da se ostvari nemoguća misija i pobjeda na predsjedničkim izborima. Evo zašto je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović izgledala kao nemoguća misija. Ivo Josipović imao je sve u svojim rukama i bilo je opće uvjerenje da će uvjerljivo pobijediti već u prvom krugu. Krenuo je u predsjedničku kampanju godinu dana prije izbora koristeći svoj brojni aparat ali i aparat Vlade i ministarstava. U anketama je pumpana do neslućenih razmjera njegova popularnost. Stalno je proglašavan najpopularnijim političarom bez ozbiljne konkurencije.

Imao je pod nadzorom glavne medije, sve televizije na državnoj razini i sve bitne pisane medije i portale. Imao je ogromnu podršku nevladinih udruga, koje su dobivale veliki novac da bi pumpale njegovu popularnost i doprinjeli njegovoj pobjedi. Imao je podršku vladajuće Kukuriku koalicije i brojnih drugih stranka (ukupno 17). Osim toga treba uvažavati da u borbi za drugi predsjednički mandat automatski dosadašnji predsjednik ima barem 20% prednost pred drugim kandidatima. Imao je Ivo Josipović i podršku Velike Britanije s kojom je sklopio strateški savez od koje je dobio važan zadatak amnestirati Srbiju kao agresora te učvrstiti britanske interese u regiji. Imao je podršku i Rusije i Nizozemske i brojnih antihrvatskih snaga u svijetu kojima nije odgovarala tužba Hrvatske protiv Srbije za učinjeni genocid. I ono što je najvažnije, Ivo Josipović je imao podršku titoističkih i projugoslavenskih snaga, podršku Srba u Hrvatskoj i drugih manjina, podršku partizana i njihovih obitelji i mnogobrojnu podršku nove titoističke političke klase koja je imala važnu poziciju u hrvatskom društvu. Usprkos svih tih prednosti u Josipovićevom Stožeru i političkoj grupaciji vladao je veliki strah od Kolinde Grabar Kitarović. Procjenjivali su da moraju dobiti u prvom krugu odnosno ako ne pobijede u prvom krugu da će bitno porasti šansa za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu. Zato su se odlučili za prljavu kampanju i stvaranja političke kaljuže. Optuživali su Kolindu Grabar Kitarović da laže, lažno su je optuživali da je dio Sanaderove pljačkaške bande, lažno su je optuživali da nije raskrstila s NATO-om i posebno da je nesposobna i da ništa ne zna. Josipovićevu tezu Kolinda ništa ne zna, i ništa neće napraviti, Kolinda Grabar Kitarović je sjajnim nastupima srušila i pokazala da ona zna, može i hoće te su joj iz dana u dan ljudi sve više vjerovali. Ključno događaj se dogodio u izbornoj noći nakon prvog kruga izbora. Iako je Josipović pobijedio dobivši više od Kolinde Grabar Kitarović ali ne mnogo, bilo je jasno da je to njegov poraz. To je bilo jasno i Kolindi Grabar Kitarović i njenom Stožeru kao i Ivi Josipoviću i njegovom Stožeru. Kolinda Grabar Kitarović je održala pobjednički sjajan govor koji je doveo do preokreta u izborima i do njene pobjede u drugom krugu. A ponašanje u Josipovićevom stožeru je već tada pokazalo da su izgubili vjeru u mogućnost pobjede. Za razliku od Ive Josivoića koji je cijelo vrijeme osobno vrijeđao i napadao Kolindu Grabar Kitarović, ona je pozivala na zajedništvo i okupljanje i nije ulazila u polemike sa svojim protukandidatom. To je bio i svojevrstan dogovor unutar HDZ-a koji se pokazao ispravnim, da ne ulazi u polemike, da posebno ne ulazi u polemike u prvom krugu ni sa jednim kandidatom te da posebno pazi na svoj odnos prema Milanu Kujundžiću. Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko nastupali su složno, kao tandem s istim ciljem, ali svaki usmjeren na svoje zadatke. Dok je Kolinda Grabar Kitarović pozivala na zajedništvo, dok je njena retorika bila blaga ali emotivna ali i domoljubna, bez obaziranja na podvale i kritike koje joj je upućivao Ivo Josipović i protivničke strane. Tomislav Karamarko i njegova ekipa muški su odradili posao razobličavanja Ive Josipovića i Kukuriku koalicije te su ulazili u konkretne političke obračune ne ostajući dužni ni Josipoviću ni Vladi ni Kukuriku koaliciji. Tako da je to bila usklađena kampanja, svatko je odradio izvrsno svoj dio posla. Ne smiju se zaboraviti niti drugi ljudi u HDZ-u koji su odradili veliki posao, poput Milijana Brkića, Milana Kovača, Mire Kovača.

I još nešto se ne smije zaboraviti. Nekoliko lokalnih televizija i nekoliko portala i nekoliko tjednika uspjeli su probiti medijsku blokadu te su iznošenjem istine o Ivi Josipoviću i njegovoj prljavoj kampanji pomogli da veliki broj ljudi shvati da Ivo Josipović nije fin i uglađen gospodin nego čovjek koji se služi s vrlo prljavim metodama kako bi pod svaku cijenu ostao na vlasti. I jedan broj intelektualaca, pravnika i predstavnika branitelja okupljen u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu doprinio je istini o Ivi Josipoviću a pogotovo je odjeknula osuda Ive Josipovića za moralnu veleizdaju koja je vrlo argumentirana i koja je pridonijela skidanju lažne pozlate koja je stvorena oko Ive Josipovića. U cijeloj toj borbi ključnu ulogu su imali i branitelji. Kolinda Grabar Kitarović dobila je ogromnu podršku branitelja jer nije kalkulirala, jer je čvrsto stala na stranu branitelja, posebno 100% ratnih vojnih invalida, zbog čega je ona osobno bila žestoko sotonizirana i napadnuta. Njen odlazak u noći izborne pobjede u Savsku 66 bio je sinteza i pobjedničko slavlje onih koji su vjerovali u Kolindu Grabar Kitarović i koji su bili uvjereni da njena pobjeda znači otvaranje novog povijesnog razdoblja u Hrvatskoj. To se i dogodilo. Sjajan govor i atmosfera na prisezi Kolinde Grabar Kitarović na Markovom trgu naznačio je novo povijesno razdoblje rehabilitacije domoljublja i povratak Tuđmanovoj suverenističkoj politici. I ono što je najvažnije u prvih pedeset dana svoga predsjednikovanja Kolinda Grabar Kitarović je povukla mnoge značajne poteze koje je obećala, koji su očekivani i koji znače da je pobjeda domoljubne Hrvatske otvorila politički prostor za nužne promjene te da predsjednica neće oklijevati i čekati nego će iz dana u dan te promjene provoditi. Evo nekoliko samo napomena da se ne zaboravi o tome koje je značajne promjene uvela u početku.

1. Jasno je rekla da Hrvatska mora biti politička nacija, da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati, bez obzira na vjeru i narodnost te da je izraz domoljublja a ne nacionalizma obraćati se u govoru drage Hrvatice i Hrvati.

2. Da će strateški promijeniti bitno Hrvatsku unutrašnju i vanjsku politiku. Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim narodima i posebno uspješan posjet Njemačkoj i Bosni i Hercegovini i najavljeni posjet Vatikanu i Svetom Ocu pokazuje da se radi o novoj hrvatskoj politici. Odlučnost da se Hrvatska izgrađuje kao demokratska moderna država koja nije ni na koji način oslonjena na bilo koji totalitarizam. Također, pokazala je koje su političke snage pobijedile na izborima. Titoisti su izgubili i zato se moraju pomiriti s njenom odlukom da za diktatora Tita nema počasti na Pantovčaku te da mora doći kraj negiranju komunističkih zločina što će se dogoditi na proslavi 70-te godišnjice Bleiburga na kojoj će Kolinda Grabar Kitarović biti pokrovitelj a svetu misu držati kardinal Josip Bozanić uz nazočnost desetke tisuća ljudi koji su dočekali da se poništi sramotna odluka Hrvatskog sabora da se ukine pokroviteljstvo Komemoraciji bleiburških žrtava. I još nešto, Kolinda Grabar Kitarović je stvorila novi protokol u kojem realizira svoje obećanje: ja sam jedna od vas, vi ste moja snaga, bit ću uvijek s vama. Bilo ju je lijepo vidjeti u kockastom dresu, ne u svečano loži nego među narodom, na nogometnoj utakmici hrvatske reprezentacije. Bilo ju je lijepo gledati i među narodom i u Mostaru i Splitu. A pravi povijesni događaj, koji će još više ubrzati demokratizaciju Hrvatske, bit će njezin očekivani govor na Bleiburgu.

Treba reći da je cijelo vrijeme bojkotirana od Milanovića, da je cijelo vrijeme napadana i da je se pokušava onemogućiti u njezinu radu. Upravo zato što se oslanja na narod jer ima legimitet neposrednog izbora, ona će uspješno lomiti te otpore, ali neće moći u potpunosti realizirati svoj program da Hrvatska bude jedna od najsretnijih država u Europi potrebno je da na parlamentarnim izborima pobijedi Tomislav Karamarko jer tek tada kao pobjednički tandem na predsjedničkim i parlamentarnim izborima moći će u potpunosti brzo i radikalno mijenjati sliku Hrvatske i bitno utjecati i na sudbinu cijeloga hrvatskoga naroda.

Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj s punim oduševljenjem i srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijeloga hrvatskoga naroda u jedinstvenu snagu.

Zbog svih tih razloga može se reći da smo počeli živjeti novo povijesno razdoblje u kojoj će hrvatski narod nastaviti tamo gdje je stao nakon smrti Franje Tuđmana.

Autor: Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Zašto austrijskoj policiji u Bleiburgu nisu smetale komunističke jugo zastave?

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Sanja Bilač sije namjerno sumnju u ono što nam je sveto. U ono što nas ispunjava ponosom. To je naravno NOB. Tekovina koja evocira uspomene na Sutjesku, Neretvu, Savu dopingiranog Kovačevića…

Retrogradna doktorica javila se na fejsu: “Postoje svjedočanstva da je čovjek kojem je vlast u Splitu, HDZ, dodijelila nagradu za životno djelo čovjeku koji je sudjelovao u likvidacijama na Lovrincu…”. O tome je svojevremeno svjedočio msgr. Ivan Bilić koji je bio svjedok triju masovnih grobnica dugačkih od 120 do 150 metara i širokih oko četiri metra.

Pročitao sam da je među nagrađenim i “legendarni” skojevac Ante Jelaska. Je li Sanja mislila na našeg Antu? Ne znam, ali znam da je ne tako davno naš “antifašista” dobio od Slobodne skoro čitavu stranicu kako bi me snagom svog dijalektičkog i progresivnog uma prokazao kao plitkog ustašoida.

Stilom i elokvencijom Zorana Ercega, režiser Ante režirao je jeftinu limunadu o antifašizmu, o ogromnom doprinosu splitskih skojevaca nastanku današnje RH. U toj ljevičarskoj musaki falio je još samo Ratko Mladić kojeg su, kako to kaže “veliki patrijarh” Irinej, “vražje sile” ufatile i osudile u Haagu.

Ante Jelaska je zapravo metafora kukavičke politike onih koje je 4. Splitska i ostale brigade dovela nakon 5. kolovoza 1995. g u Banske Dvore. Pođimo redom. Stari partizan koji se dovodi u vezu s krvavim kontekstom masovnih grobnica na Lovrincu dobiva nagradu grada Splita. Grada u kojem je na vlasti HDZ.

Ivo Josipović, klasični kriptokomunist, bivši predsjednik RH, žali se u Večernjem da su “desničari poludjeli“. One koji ne mogu shvatiti da su fratri sa Širokog bili “legitimni vojni cilj” koji su likvidirale mecima u leđa i potiljak par partizanskih brigada, naš Ivo naziva “bijesnim čoporom”.

Ono što je o 1945. g. Izrekao Nenad Stazić već je opjevano. Poznata je svima već i medijska indoktrinacija Stipe Mesića, Žarka Puhovskog, glorifikacija Draže Mihailovića u tekstovima Miljenka Jergovića, kiseli i neprobavljivi humor Ante Tomića o braniteljima, boljševički primitivizam Franje Habulina koji misli da je “Komemoracija na Bleiburškom polju bal vampira…”, kao i notorni boljševik Boris Vlašić koji misli da je sve to 18. svibnja u Koruškoj bio obični “neoustaški dernek”.

Skoro da je suvišno o tome navoditi nepročešljane misli Kreše Beljaka, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka i ostalih već pomalo izlizanih lijevih medijskih falangista. Sve su to već ofucane teme onih koji medijske megafone već godinama drže čvrsto u svojim rukama.

Dolaze nam, eto, EU izbori. Uvijek isti cmizdre i rokću o problemu glasovanja onih koji žive izvan RH, a ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Nitko od tih farizeja ni da pisne da izbjegli hrvatski Srbi također ne plaćaju porez ovdje, ali im Hrvatska plaća prijevoz za dolazak na izbore.

Naime, u čemu je catch 22 ili kvaka dvadeset i dva. Dok naši antifašisti i dvolični ljevičari vode već po tko zna koju sedmu neprijateljsku ofenzivu protiv Predsjednice, Tuđmana, horda “ustaša” i desnih revizionista, dotle u “komšiluku” stasa ponosna četnička država. Jeste li čuli nešto o tome od zajapurenih antifa, Josipovića, Mesića, Gerovca, Pofuka, Beljaka?

Jedini novinar iz tzv. mainstream media je Davor Ivanković koji je u Večernjem od 12. svibnja dotakao taj “vrući krumpir”: “Kako je Srbija uspjela spojiti Dražu, Tita, agresore rata iz devedesetih i još održati lekcije Hrvatskoj”. Dobar naslov i još bolji podnaslov: “Još koja godina kukavičke politike Zagreba prema povijesnom revizionizmu Beograda dovest će do toga da nas Srbija optuži da smo mi napali nju, a ne ona nas”. Naravno, taj Ivankovićev proročanski članak Večernji je objavio u relativno slabo čitanom nedjeljnom izdanju.

Što je s Hrvatima koji žive u bijedi?

U subotnjem Obzoru u kojem caruje jugonostalgični Goran Gerovac takovu direktnu i sumornu analizu o zbivanjima u “komšiluku” možete slobodno zaboraviti. U Obzoru caruju Dražen Lalić, Branimir Pofuk, Žonja, Danko Plevnik, predratni urednik Komunista i Borbe kojeg brine “što srpska manjina u Hrvatskoj živi u zapuštenim selima, u bijedi i nepoštovanju”. Brine našeg Danka i odnos “nacionalista” prema Radi Šerbedžiji i Miloradu Pupovcu. I jedno i drugo je u redu.

Uz napomenu da jedna ogromna “manjina” Hrvata također živi po zapuštenim selima i u bijedi i nepoštivanju. Ali o briljantnoj transformaciji četnika u antifašiste u Srbiji Gerini falangisti ni riječi. Oni se ne bi “šteli mešati”, kako bi rekli Zagorci. Četrdeset i pet godina učili su nas u našim školama da su četnici i ustaše zločinci koji su s Hitlerom i Mussolinijem zabijali nož u leđa našim herojima iz 11. Dalmatinske i 6. Ličke. I kao što se onda znalo, rat su izgubili fašisti, ustaše i četnici. I dok su ustaše prošle kako su prošle, s četnicima se pisao jedan drugi sinopsis. Između ostalog naši i Dražini četnici “oslobodili” su čak i Zagreb. I Već se onda naslućivalo da će se jednog dana, a možda i ranije, spojiti kokarda s mrtvačkom glavom i crvena zvijezda.

I kako nas Ivanković vodi do 2004. g,  kad je izjednačen partizanski pokret s četničkim, tako dolazimo do spomenika Čiča Draži, pa mauzoleja “prvom antifašisti Europe”. Paralelno sa stvaranjem umjetne “povijesti” antifašističke Srbije, u Lijepoj našoj se sve češće javljaju Josipovići, Mesići, Stazići, Klasići, Mandići, Tomići koji oko sebe vide bijele ustaške miševe. “Cinkare” po svijetu, dižu na noge nevladine udruge, skandaliziraju se tobožnjom ustašizacijom, tresu se kad čuju Čavoglave…

Jeste li ikada pročitali iz pera naših antifa nešto o generalu Simoviću, zapovjedniku kopnene vojske Srbije, koji na jednoj svečanosti pjeva četničku pjesmu “Oj, planino!”. O neprekidnim porukama “nikada više nećemo dozvoliti Oluju”, o usporedbama Jasenovca s traktorijadom nakon 5. kolovoza 1995. g, o porukama  Vučića da je Srbija spremna zemlju braniti s jasnom aluzijom na ustašku RH.

Hrvatski povjesničari tipa Jakovina, Markovina, Klasić… ni da muknu. Pupovac, Habulin, Kraus, Gerovac, Josipović i dobro istrenirana ekipa lovaca na “zadnjeg” ustašu u Lepoj njihovoj i dalje istim tempom čiste zemlju od ustaša. A iz susjedstva imamo, kako kažu naši šaneri, “oriđiđi četnikoslaviju” koja i dalje sanja o realizaciji sna patrijarha Irineja: gdje su srpski grobovi tamo je Srbija. A Zagreb se ne bi “štel mešati”. E, moji Hrvateki! Boli njih ona stvar za Vučićevu Srbiju.

Pomirili se s davnom partizanskom dogmom da su ustaše i četnici prezreni gubitnici Drugog svjetskog rata. Službeni Zagreb samozadovoljno drijema i zatvara oči pred činjenicom da četnici 2019. g. imaju svoju legitimnu državu. Državu koju RH raširenih ruku čeka u EU. Hrvateki i dalje galopiraju prema fondovima EU.

Rudjard Kipling jednom je napisao: “Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu”.

Koliko puta ste u lijevim medijima pročitali o Orbanu kao EU sramoti. I bili su u pravu. Čitam ovih dana naslov u Večernjem kako je mađarski BDP uzletio 5,2%, najviše u Europi. Trump, Orban, Salvini… Sve sami negativci iz HBO serija. Što bi dala Hrvatska za BDP od 5,2%? Stvarno, što će nam toliki gospodarski rast ako u isto vrijeme raste nacionalizam, nepoštivanje dogovora o migrantskim kvotama, prijezir prema ljevičarenju… Bitno je svidjeti se našim europskim gospodarima i ne talasati.

Koliko je to pragmatičan i mudar stav dokaz je korupcijski skandal koji ovih dana potresa “prijateljsku” nam Austriju. Ostavku je podnio vicekancelar Heinz-Christian Strache iz razloga za koje nas uvjeravaju da su mogući samo u Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i drugim tranzicijskim zemljama.

Naš Heinz-Christian pogodovao je ruskoj poduzetnici pri dodjeli javnih natječaja. Zvuči prilično poznato. U snimljenom razgovoru vicekancelar “djevičanski čiste” austrijske vlade kaže Ruskinji: “Hrvatska je sranje, ne ulažite u nju”. Da je Heinz-Christian u pravu dokaz je i izostanak političkog vrha RH s ovogodišnje komemoracije na mjestu gdje se dogodio magnum crimen (veliki zločin) 1945. g. Zna naša vladajuća nomenklatura značenje magnum crimena.

Čitali su oni Viktora Novaka, Hrvata koji je 1948. g. napisao po narudžbi knjigu “Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”. Za taj magnum crimen se zna. Za ovaj u Bleiburgu treba se konzultirati s Miroslavom Gavrilovićem. Hm, tko je taj? Ne znate? To je patrijarh Irinej, osobni savjetnik rimskih papa. I tako uz svu servilnost, poltronstvo i ulizivanja našim iskompleksiranim austrijskim prijateljima, oni misle da smo i dalje “sranje“.

Zemlja koja je podarila svijetu Hitlera sada konkludentno daje do znanja da smo mi fašisti i nacisti. Zemlja koju u Njemačkoj nazivaju stoljećima “njemačkim konjušarima” šalje nama lekcije i po koruškim biskupima i po besprijekornom Heinz-Chistianu da smo sranje… Znamo za rezoluciju Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima, fašističkih i, između ostalih, i komunističkih.

Međutim, “njemački konjušari” nisu primijetili kako boljševički ovisnici u Bleiburgu iz Radničke fronte mašu komunističkim jugo-zastavama. Kurz je preko toga prešao kao preko Kur..za. Opjevana austrijska policija pravila se mutava i nastavila buljiti u hrvatske zastave ne bili naišla na neku s prvim bijelim poljem. Eto, to je demokratska Austrija. Kojoj smjernice ideološke politike sugerira srpsko-jugonostalgičarski lobistički uspjeh.  I kao što je napisala Marija Dubrovac, hrvatska pjesnikinja iz Australije:

“Na Bleiburgu, bila je Golgota,

Kalvarija hrvatskog nam roda,

Ugasilo se tisuću života…

I krv se je lila kao voda!”.

Evo prijedloga: Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno

Sve nepopularnija predsjednica KGK zabrinula se za svoj rejting pa je za sada neslužbeno zatražila od Hrvatskog sabora izmjenu zakona o odlikovanjima. Predlaže novo odlikovanje “Velered Franje Tuđmana s lentom i Velikom Danicom”.

Kako već imamo Velered kralja Tomislava, Velered kraljice Jelene, Velered kralja Zvonimira (koji mi se naročito sviđa), prijedlog je primljen s već uobičajenom ljevičarskom skepsom. Jugovići na društvenim mrežama krste se s tri prsta. Šta je ovo bre…? Da ih malo smirim, imam relativno kompromisni prijedlog. Relativno… Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno.

Poklonici kulta Maršala Tita niču diljem Hrvatske k’o lude gljive nakon kiše. To što se radi o zločincu s pola milijuna ubijenih u biografiji više ili manje je nebitno. Neupitni titoist Ivo Josipović misli da je to apstraktna brojka koja je rezultat mržnje “klerofašista” prema voljenom bravaru.

Josipović, Mesić i brojni titoisti 11. lipnja ove godine neće se ni sjetiti da je to dan kad je pred 70 godina šumski maršal dao ubiti Andriju Hebranga. Zato što se Andrija Hebrang navodno “skamenio” kad su četnici 8. svibnja 1945. g. “oslobodili” Zagreb. Kažu da mu je taj dan sve manje ili više postalo jasno. Nakon toga njegov san o republici Hrvatskoj kao ravnopravnoj jedinici u okviru Jugoslavije je postao mračna utopija. O tome kako se u ćeliji “objesio” na radijator visok oko pola metra napisana je čak i knjiga.

Njegova smrt u beogradskoj Glavnjači ni do danas nije razjašnjena. Međutim, to ne stvara ni najmanju sjenu na savjesti Ive Josipovića i svih drugih zapjenjenih titoista. Hebrang, predratni komunist, partizan, ljevičar i suradnik Tita 11. lipnja 1949. g. postao je najednom ustaša. Što je s takozvanim povjesničarima kao što su Klasić, Jakovina, Markovina i s mladim ovisnicima o liku i djelu “ljubičice bijele”?

Zašto se oni ne potrude zagristi u tu kiselu jabuku zvanu “izdaja” Andrije Hebranga starijeg u olovna vremena nakon raskida sa Staljinom 1948 godine? Kako to da ta mračna mafijaška smrt nije zaintrigirala ni Židova Ivana Goldsteina? Ili za njega postoje “naši” i “njihovi” Židovi? Možda su uz Hebranga, njihovi Židovi i onih 28 židovskih visokih oficira u NDH koji su likvidirani nakon Bleiburga. Naravno, bez suda i presuda. I tako se naša lijeva intelektualna falanga farizejski i u beskonačnost bavi isključivo davno zadatim temama.

Neki dan neki lik po imenu Milošević šalje poruku iz Bleiburga kako je RH nastala u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Odmah sam se prisjetio onog psihijatra koji izrekao epsku rečenicu: “Nema zdravih nego samo nepregledanih”. Kao prvo, bitka na Sutjesci je poništena jer je utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran.

Drugo, partizani su u toj “filmskoj epopeji” nosili na kapama crvenu zvijezdu. Oni koji su nas napali, okupirali, klali na Ovčari, u Škabrnji, razarali Vukovar, Dubrovnik itd., također su na kapama nosili crvenu zvijezdu. Partizani stvorili, partizani razorili. Podsjećaju me na tipa koji je napravio četvero djece i onda ih nedavno bacio s balkona. Naravno da je neuračunljiv, ali je istodobno i zločinac. Neka vrsta partizana…

Sjetih se dobrog vica iz epskih samoupravnih vremena za kojima naši orjunaši stalno cmizdre. U jednom trenutku bio je uveden polog od 5.000 dinara za svaki prelazak granice. Jedan putnik je uplatio samo 2500 din. “Nije to dosta!”, rekoše mu na carini. “Jest. Ja se ne kanim vratiti”!!!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

 

 

 

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari