Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Pobjedom Kolinde Grabar Kitarović počelo je novo povijesno razdoblje

Objavljeno

na

Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj svim srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijelog hrvatskog naroda u jedinstvenu snagu.

Dugo vremena Hrvatska je bila u pat poziciji. Bila je toliko ideološki, politički i svjetonazorski podijeljena da nijedna od sukobljenih strana nije mogla ništa napraviti. Živjeli smo u potpunoj političkoj blokadi i nemoći. To razdoblje trajalo je punih 15 godina, od smrti predsjednika Franje Tuđmana, a za vrijeme vladavine dva crvena predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, odnosno za vrijeme vladavine četiri različite vlade, Račanove, Sanaderove, Kosoričine i Milanovićeve, piše Zdravko Tomac Dnevno.hr

Pred predsjedničke izbore Hrvatska je bila potpuno politički podijeljena. Na jednoj je strani bila Josipovićeva i Milanovićeva Hrvatska koji su željeli nametnuti krivotvorine o Domovinskom ratu i obnoviti titoizam. S druge strane bila je većinska Hrvatska, ali politički razbijena i podijeljena. HDZ je bio ozbiljno destruiran sudskom optužbom da je zločinačka organizacija i plaćao je veliku cijenu za Sanaderove grijehe.

U svojoj knjizi “Crveni predsjednik” i u brojnim svojim kolumnama, političkim esejima i intervjuima i nastupima na televiziji i radiju dokazivao sam da se Hrvatska nalazi na povijesnom raskrižju, odnosno da će rezultati predsjedničkih izbora odrediti hoće li Hrvatska nastaviti tonuti i nazadovati, hoće li i dalje biti blokirana za bilo kakve demokratske promjene i gospodarski razvoj, hoće li se i dalje vraćati na titoizam i političko jugoslavenstvo, hoće li i dalje biti okrenuta regiji, a ne Europskoj uniji ili će se dogoditi politička promjena u odnosu snaga koje će omogućiti da Hrvatska odlučno krene u obračun sa svim totalitarizmima, a posebno titoizmom jer za razliku od ustaštva, s kojim smo se politički obračunali, titoizam je krivotvorinama i dalje tretiran kao velika nacionalna vrijednost, a Tito kao nešto “najbolje što su Hrvati imali”.

[ad id=”68099″]

Ivo Josipović je išao na izbore s obnovom titoizma i obnovom regionalizma i političkog jugoslavenstva. A Kolinda Grabar Kitarović je išla s jasnim programom borbe protiv ostataka svih totalitarnih sustava, posebno protiv pokušaja obnove mita o Titu kao nečem najboljem što su Hrvati imali. Josipovićeva se strategija temeljila na činjenici da  kod znatnog broja ljudi u Hrvatskoj Tito i dalje slovi kao velika ličnost, čak i kao veliki Hrvat, i kao jedan od najvećih i najzaslužnijih ljudi u povijesti te da je za mnoge titoistički sustav demokratski sustav bitno različit od komunističkih totalitarnih sustava što je neistina i prevara. Prevara titoizma kojoj su povjerovali a i danas vjeruju mnogi pošteni ljudi, a ne samo bivši komunisti, temeljila se na promidžbi koja je sustavno dokazivala ogromne zasluge Tita i komunista kao pobjednika u II. svjetskom ratu te se vrlo vješto komunizam izjednačavao s antifašizmom. Zatim se vrlo vješto koristilo Titov otpor Staljinu i najviše zadnje razdoblje Titovog života koje karakterizira samoupravljanje i nesvrstavanje na temelju čega su se izvodile teorije kako je titoizam bio socijalizam s ljudskim likom. Kako sam u jednom dijelu svog života i osobno povjerovao, nakon sukoba sa Staljinom, da se može izgraditi socijalizam s ljudskim likom kroz samoupravljanje i nesvrstavanje, dugo mi je trebalo da sagledam veličinu prevare titoizma. Kada sam to sagledao, smatrao sam svojom moralnom obvezom da u svojim javnim nastupim, a i knjigama i tekstovima, iznosim brojne argumente kako bih pomogao i drugim ljudima da progledaju i vide istinu. U toj mojoj borbi susretao sam se s jednim neobičnim fenomenom. Mnogi bivši komunisti jednostavno nisu željeli čuti argumente koji su pokazivali da je i titoizam bio totalitarni zločinački sustav. Drugi opet kada su teškom mukom prihvatili argumente pokušali su relativizirati zločine i krivnju te tražiti stotine opravdanja za veliko zlo koje se dogodilo. Treći opet nisu imali moralne snage da priznaju da su pogriješili, da su podržavali zločinački sustav te su se povlačili iz javnog života i šutjeli o komunističkim zločinima. Najgori su bili oni koji su nas malobrojne koji smo govorili istinu o prevari titoizma i komunizma mrzili i žestoko napadali jer nismo njihovoj savjesti davali mira, podsjećali smo ih i na njihovu krivnju za totalitarni sustav u kojem smo živjeli.

Dakle, kao bivši komunist koji je spoznao prevaru titoizma smatrao sam svojom velikom moralnom obvezom raskrinkavati prevaru titoizma te pokazivati i dokazivati da je ključni čovjek obnove titoizma i političkog jugoslavenstva i nametanja krivotvorina o Domovinskom ratu predsjednik Ivo Josipović te da treba sve učiniti kako bi se skinula zlatna pozlata s njegova lika. Kako bi Hrvatice i Hrvati progledali i shvatili da bi njegov još jedan mandat predstavljao pravu katastrofu za budućnost Hrvatske.

tomac-crveni-predsjednik-800x533Godinu dana prije predsjedničkih izbora bile su relativno male šanse da tadašnji predsjednik Ivo Josipović izgubi izbore. Kao prvu pretpostavku da se stvore uvjeti da ga se porazi bili je pronalaženje kandidata koji bi po svojim političkim, moralnim i drugim kvalitetama imali šanse pobijediti Ivu Josipovića. Inspirirao me slučaj Baraka Obame, relativno nepoznatog kongresmena u Sjedinjenim Američkim Državama kojeg su stručnjaci pronašli kao idealnog kandidata s kojim demokrati mogu pobijediti na izborima. O tome sam pisao u travnju 2014. godine u dvotjedniku Matice Hrvatske Vijenac pod naslovom “Predsjednički izbori su točka preokreta” i podnaslovom “Kolinda Grabar Kitarović ili Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića”. U tom članku naveo sam zašto mislim da to dvoje ljudi ima najveće šanse za pobjedu. Navodim dio toga članka u kojem sam naveo razloge zašto mislim da Kolinda Grabar Kitarović može pobijediti Ivu Josipovića.

“U Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je Obama kandidiran bio je relativno nepoznat. Stručnjaci su prije toga kompjuterski izračunali kakav profil kandidata demokrati moraju kandidirati da bi pobijedio na predsjedničkim izborima te su onda tražili političara koji najviše liči tome idealnom profilu. Tako su došli do tada relativno nepoznatog političara Baraka Obame. Nešto slično treba napraviti i u Hrvatskoj. Ima mnogo dobrih kandidata na desnici ali nema mnogo onih koji mogu pobijediti Ivu Josipovića. Njega mogu pobijediti mladi ljudi, čistih ruku, obrazovani, koji imaju ugled kao modreni europski i svjetski političari, ljudi tolerancije, koji mogu okupiti široko biračko tijelo. Sam sam pokušao poznavajući Ivu Josipovića, njegove vrline i mane, pokušati pronaći dva najbolja kandidata koji bi ga mogli pobijediti. Dakle, polazio sam od slijedećih kriterija. Da to moraju biti mladi ljudi, visokoobrazovani, koji su se već afirmirali u zemlji i inozemstvu ali koji nemaju nikakve afere, koji imaju čiste ruke i koji slove kao tolerantni ali odlučni ljudi. Dakle, nije važno samo dobiti novog predsjednika nego je važno dobiti novog predsjednika ili predsjednicu koji će biti političari za novo doba. To moraju biti kandidati koji će imati snage i odlučnosti, čvrsto braniti hrvatske nacionalne interese, koji se neće bojati staviti na dnevni red ključne probleme koji vode Hrvatsku u ponor. Na bazi takvih kriterija, kao iskusan političar i analitičar, politolog, poznavajući prilike u Hrvatskoj i svijetu došao sam u odabiru između mnogo mogućih kandidata do dva imena. To su Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković. O Kolindi Grabar Kitarović već se dugo govori kao dobrom potencijalnom kandidatu HDZ-a koji bi mogao pobijediti Ivu Josipovića. Kolinda Grabar Kitarović uspjela je u svjetskoj politici i došla je na mjesto zamjenika tajnika NATO-a koje je najvažnije mjesto koje je ikad obnašao jedan hrvatski političar. Ali ne samo to, ona je bila i ministrica vanjskih poslova i veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, zna sve tajne, pravila i trikove svjetske politike te zna kako braniti hrvatske nacionalne interese. Prihvaćena je od vrha svjetske politike te je postala članica i tri lateralne komisije, jednog od najmoćnijih centara u kojoj se iza kulisa faktično vodi svjetska politika. Neki kažu da je to minus. Za mene je to veliki plus jer predsjednica Hrvatske koja sjedi za stolom u vrhu svjetske politike u uvjetima pregrupiranja svjetske moći i sukoba Zapada i Rusije može mnogo učiniti za Hrvatsku i naše nacionalne interese. Iako se još ne zna da li će se uopće vratiti u Hrvatsku već prva istraživanja javnog mijenja pokazuju da ima znatnu podršku građana.”

Vjerojatno je na sličan način razmišljao i Tomislav Karamarko koji je odigrao ključnu ulogu ne samo u kandidiranju Kolinde Grabar Kitarović, nego i u njezinoj pobjedi. Pred Tomislavom Kramarkom su bile brojne dvojbe, ali i veliki otpori, tako da kandidatura Kolinde Grabar Kitarović nije bio jednostavan posao. Karamarko je bio svjestan da je pred njim velika odgovornost i da bi poraz predsjedničkog kandidata HDZ-a i bitno otežao pobjedu na narednim parlamentarnim izborima odnosno da bi pobjeda Josipovića bila veliki vjetar u leđa Kukuriku koaliciji. Zato je on bio najodgovorniji i nije smio pogriješiti u izboru kandidata HDZ-a. Mnogi su ga odgovarali i dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti Ivu Josipovića. Politolozi, sociolozi i drugi stručnjaci kada se pojavila mogućnost kandidiranja Kolinde Grabar Kitarović izlazili su sa brojnim analizama, mišljenima i prijedlozima te su “stručno i znanstveno” dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nema nikakve šanse pobijediti Ivu Josipovića. Moram reći da su me te brojne analize, među kojima je bilo i uvaženih stručnjaka, pomalo pokolebale te da sam se i sam pitao možda ipak griješim kada predlažem Kolindu Grabar Kitarović i kada sam uvjeren da ona može pobijediti. Posebno me pokolebao prof. dr. Slaven Letica, sjajan analitičar, koji je nabrojao deset “ubitačnih” dokaza kako Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti na predsjedničkim izborima. Treba reći i da je dio HDZ-a bio protiv Kolinde Grabar Kitarović jer je član trilateralne komisije. Čak su tvrdili da je masonka, što je velika laž, jer nema žena masonki. Čak su je svrstavali u sotoniste. Ali najčešće su tvrdili da je ona sluga moćnih zapadnih struktura i onih koji vladaju iz sjene svjetskim poretkom. Bile su vrlo bučne i optužbe koje su pokušavale dokazati da se Kolinda Grabar Kitarović politički ne razlikuje od Ive Josipovića, da je previše lijeva, da je iz partizanske obitelji i da je u njenoj karijeri navodno veliku ulogu igrali Budimir Lončar i Stipe Mesić.

Tvrdilo se i da je biračko tijelo HDZ-a konzervativno te da znatan broj birača HDZ-a jednostavno ne želi ženu za predsjednika Hrvatske te da nikako neće glasati za Kolindu.

U medijima su se širile glasine i iznosili navodni podatci da je čak trećina birača HDZ-a za Milana Kujundžića, a ne za Kolindu Grabar Kitarović. Treba također naglasiti da su Ivo Josipović i njegov Stožer od prvog trenutka kada se pojavila ideja da bi Kolinda Grabar Kitarović mogla bit kandidat HDZ-a krenuli u vrlo smišljenu prljavu kampanju njenog diskreditiranja. Ključnu rečenicu je rekao Ivo Josipović: “ima sliku a nema ton”, koja je bila rezime prljavog pamfleta koji Kolindu Grabar Kitarović tretira kao glupu plavušu, kao Barbiku koja lijepo izgleda, ali ništa ne zna. Ivo Josipović u svojoj prljavštini otišao je tako daleko da je tvrdio da ona ništa ne zna, da čak ništa ne zna ni o NATO-u u kojem je radila.

U takvoj mučnoj atmosferi, kada Kolinda Grabar Kitarović već niz godina nije živjela u Hrvatskoj niti radila u Hrvatskoj, Tomislavu Karamarku nije bilo lako donijeti odluku, hoće li kandidirati Kolindu Grabar Kitarović ili će tražiti drugog kandidata, jer je znao da će Kolindina pobjeda biti i njegova pobjeda, a poraz i njegov poraz te da u slučaju poraza ne bi imao velike šanse ostati na čelu HDZ-a i pobijediti na parlamentarnim izborima.

Zato sam od početka govorio onima koji su stalno podmetali da Karamarko ustvari ne želi da Kolinda Grabar Kitarović pobijedi, da se navodno igra dupla igra, da to nije istina te da su oni čvrsto vezali svoje sudbine, te da će na predsjedničkim izvorima zajednički ili biti pobjednici ili zajednički biti gubitnici. Puno je trebalo učiniti da se ostvari nemoguća misija i pobjeda na predsjedničkim izborima. Evo zašto je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović izgledala kao nemoguća misija. Ivo Josipović imao je sve u svojim rukama i bilo je opće uvjerenje da će uvjerljivo pobijediti već u prvom krugu. Krenuo je u predsjedničku kampanju godinu dana prije izbora koristeći svoj brojni aparat ali i aparat Vlade i ministarstava. U anketama je pumpana do neslućenih razmjera njegova popularnost. Stalno je proglašavan najpopularnijim političarom bez ozbiljne konkurencije.

Imao je pod nadzorom glavne medije, sve televizije na državnoj razini i sve bitne pisane medije i portale. Imao je ogromnu podršku nevladinih udruga, koje su dobivale veliki novac da bi pumpale njegovu popularnost i doprinjeli njegovoj pobjedi. Imao je podršku vladajuće Kukuriku koalicije i brojnih drugih stranka (ukupno 17). Osim toga treba uvažavati da u borbi za drugi predsjednički mandat automatski dosadašnji predsjednik ima barem 20% prednost pred drugim kandidatima. Imao je Ivo Josipović i podršku Velike Britanije s kojom je sklopio strateški savez od koje je dobio važan zadatak amnestirati Srbiju kao agresora te učvrstiti britanske interese u regiji. Imao je podršku i Rusije i Nizozemske i brojnih antihrvatskih snaga u svijetu kojima nije odgovarala tužba Hrvatske protiv Srbije za učinjeni genocid. I ono što je najvažnije, Ivo Josipović je imao podršku titoističkih i projugoslavenskih snaga, podršku Srba u Hrvatskoj i drugih manjina, podršku partizana i njihovih obitelji i mnogobrojnu podršku nove titoističke političke klase koja je imala važnu poziciju u hrvatskom društvu. Usprkos svih tih prednosti u Josipovićevom Stožeru i političkoj grupaciji vladao je veliki strah od Kolinde Grabar Kitarović. Procjenjivali su da moraju dobiti u prvom krugu odnosno ako ne pobijede u prvom krugu da će bitno porasti šansa za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu. Zato su se odlučili za prljavu kampanju i stvaranja političke kaljuže. Optuživali su Kolindu Grabar Kitarović da laže, lažno su je optuživali da je dio Sanaderove pljačkaške bande, lažno su je optuživali da nije raskrstila s NATO-om i posebno da je nesposobna i da ništa ne zna. Josipovićevu tezu Kolinda ništa ne zna, i ništa neće napraviti, Kolinda Grabar Kitarović je sjajnim nastupima srušila i pokazala da ona zna, može i hoće te su joj iz dana u dan ljudi sve više vjerovali. Ključno događaj se dogodio u izbornoj noći nakon prvog kruga izbora. Iako je Josipović pobijedio dobivši više od Kolinde Grabar Kitarović ali ne mnogo, bilo je jasno da je to njegov poraz. To je bilo jasno i Kolindi Grabar Kitarović i njenom Stožeru kao i Ivi Josipoviću i njegovom Stožeru. Kolinda Grabar Kitarović je održala pobjednički sjajan govor koji je doveo do preokreta u izborima i do njene pobjede u drugom krugu. A ponašanje u Josipovićevom stožeru je već tada pokazalo da su izgubili vjeru u mogućnost pobjede. Za razliku od Ive Josivoića koji je cijelo vrijeme osobno vrijeđao i napadao Kolindu Grabar Kitarović, ona je pozivala na zajedništvo i okupljanje i nije ulazila u polemike sa svojim protukandidatom. To je bio i svojevrstan dogovor unutar HDZ-a koji se pokazao ispravnim, da ne ulazi u polemike, da posebno ne ulazi u polemike u prvom krugu ni sa jednim kandidatom te da posebno pazi na svoj odnos prema Milanu Kujundžiću. Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko nastupali su složno, kao tandem s istim ciljem, ali svaki usmjeren na svoje zadatke. Dok je Kolinda Grabar Kitarović pozivala na zajedništvo, dok je njena retorika bila blaga ali emotivna ali i domoljubna, bez obaziranja na podvale i kritike koje joj je upućivao Ivo Josipović i protivničke strane. Tomislav Karamarko i njegova ekipa muški su odradili posao razobličavanja Ive Josipovića i Kukuriku koalicije te su ulazili u konkretne političke obračune ne ostajući dužni ni Josipoviću ni Vladi ni Kukuriku koaliciji. Tako da je to bila usklađena kampanja, svatko je odradio izvrsno svoj dio posla. Ne smiju se zaboraviti niti drugi ljudi u HDZ-u koji su odradili veliki posao, poput Milijana Brkića, Milana Kovača, Mire Kovača.

I još nešto se ne smije zaboraviti. Nekoliko lokalnih televizija i nekoliko portala i nekoliko tjednika uspjeli su probiti medijsku blokadu te su iznošenjem istine o Ivi Josipoviću i njegovoj prljavoj kampanji pomogli da veliki broj ljudi shvati da Ivo Josipović nije fin i uglađen gospodin nego čovjek koji se služi s vrlo prljavim metodama kako bi pod svaku cijenu ostao na vlasti. I jedan broj intelektualaca, pravnika i predstavnika branitelja okupljen u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu doprinio je istini o Ivi Josipoviću a pogotovo je odjeknula osuda Ive Josipovića za moralnu veleizdaju koja je vrlo argumentirana i koja je pridonijela skidanju lažne pozlate koja je stvorena oko Ive Josipovića. U cijeloj toj borbi ključnu ulogu su imali i branitelji. Kolinda Grabar Kitarović dobila je ogromnu podršku branitelja jer nije kalkulirala, jer je čvrsto stala na stranu branitelja, posebno 100% ratnih vojnih invalida, zbog čega je ona osobno bila žestoko sotonizirana i napadnuta. Njen odlazak u noći izborne pobjede u Savsku 66 bio je sinteza i pobjedničko slavlje onih koji su vjerovali u Kolindu Grabar Kitarović i koji su bili uvjereni da njena pobjeda znači otvaranje novog povijesnog razdoblja u Hrvatskoj. To se i dogodilo. Sjajan govor i atmosfera na prisezi Kolinde Grabar Kitarović na Markovom trgu naznačio je novo povijesno razdoblje rehabilitacije domoljublja i povratak Tuđmanovoj suverenističkoj politici. I ono što je najvažnije u prvih pedeset dana svoga predsjednikovanja Kolinda Grabar Kitarović je povukla mnoge značajne poteze koje je obećala, koji su očekivani i koji znače da je pobjeda domoljubne Hrvatske otvorila politički prostor za nužne promjene te da predsjednica neće oklijevati i čekati nego će iz dana u dan te promjene provoditi. Evo nekoliko samo napomena da se ne zaboravi o tome koje je značajne promjene uvela u početku.

1. Jasno je rekla da Hrvatska mora biti politička nacija, da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati, bez obzira na vjeru i narodnost te da je izraz domoljublja a ne nacionalizma obraćati se u govoru drage Hrvatice i Hrvati.

2. Da će strateški promijeniti bitno Hrvatsku unutrašnju i vanjsku politiku. Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim narodima i posebno uspješan posjet Njemačkoj i Bosni i Hercegovini i najavljeni posjet Vatikanu i Svetom Ocu pokazuje da se radi o novoj hrvatskoj politici. Odlučnost da se Hrvatska izgrađuje kao demokratska moderna država koja nije ni na koji način oslonjena na bilo koji totalitarizam. Također, pokazala je koje su političke snage pobijedile na izborima. Titoisti su izgubili i zato se moraju pomiriti s njenom odlukom da za diktatora Tita nema počasti na Pantovčaku te da mora doći kraj negiranju komunističkih zločina što će se dogoditi na proslavi 70-te godišnjice Bleiburga na kojoj će Kolinda Grabar Kitarović biti pokrovitelj a svetu misu držati kardinal Josip Bozanić uz nazočnost desetke tisuća ljudi koji su dočekali da se poništi sramotna odluka Hrvatskog sabora da se ukine pokroviteljstvo Komemoraciji bleiburških žrtava. I još nešto, Kolinda Grabar Kitarović je stvorila novi protokol u kojem realizira svoje obećanje: ja sam jedna od vas, vi ste moja snaga, bit ću uvijek s vama. Bilo ju je lijepo vidjeti u kockastom dresu, ne u svečano loži nego među narodom, na nogometnoj utakmici hrvatske reprezentacije. Bilo ju je lijepo gledati i među narodom i u Mostaru i Splitu. A pravi povijesni događaj, koji će još više ubrzati demokratizaciju Hrvatske, bit će njezin očekivani govor na Bleiburgu.

Treba reći da je cijelo vrijeme bojkotirana od Milanovića, da je cijelo vrijeme napadana i da je se pokušava onemogućiti u njezinu radu. Upravo zato što se oslanja na narod jer ima legimitet neposrednog izbora, ona će uspješno lomiti te otpore, ali neće moći u potpunosti realizirati svoj program da Hrvatska bude jedna od najsretnijih država u Europi potrebno je da na parlamentarnim izborima pobijedi Tomislav Karamarko jer tek tada kao pobjednički tandem na predsjedničkim i parlamentarnim izborima moći će u potpunosti brzo i radikalno mijenjati sliku Hrvatske i bitno utjecati i na sudbinu cijeloga hrvatskoga naroda.

Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj s punim oduševljenjem i srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijeloga hrvatskoga naroda u jedinstvenu snagu.

Zbog svih tih razloga može se reći da smo počeli živjeti novo povijesno razdoblje u kojoj će hrvatski narod nastaviti tamo gdje je stao nakon smrti Franje Tuđmana.

Autor: Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana 2000-te

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj bablje proljeće. To jest u Republici Hrvatskoj. Ističem to zato jer slušam i gledam državne dužnosnike različitih razina, ali i privatne osobe koje u nastupima – možda ste i sami opazili – u pravilu ne spominju Hrvatsku nego izgovaraju puno ime države, kao da ne znamo kako se zove.

Uvijek će reći „Vlada Republike Hrvatske“, primjerice, premda je iz konteksta posve očito da se radi o hrvatskoj Vladi, pa je dovoljno reći „Vlada“, ali eto. Moja izoštrena (možda i pretjerano) čula prepoznaju i u tome ostatke prošlosti, iz doba republika i pokrajina.

Vrlo će rijetko tko reći „hrvatska država“, jer to valjda zvuči pomalo populistički, a i nisu se još na nju naviknuli niti su svoju djecu naučili, a i kako bi i zašto, premda su tu sada već odraslu djecu inkorporirali u sve institucije upravo hrvatske države, te ona u ovom trenutku vladaju društvenim, kulturnim i političkim prostorom.

Ta velika djeca uspješno prepoznaju onu drugu veliku djecu koju su kod kuće učili o hrvatskoj državi i kada je nije bilo, te takvoj na sve načine onemogućuju karijere, držeći ju na niskim granama i u egzistencijalnom smislu, prokazujući ju s vremena na vrijeme kao strašne nacionaliste (njih iili njihove roditelje, nije važno, posljedice su iste), a sebe predstavljaju kao građane, borce za ljudska prava i eurounioniste, profete političke korektnosti, moralne vertikale i slično.

Da je riječ o izvrtanju istine, pa i povijesne istine, vrlo se lako domisliti, a i dosadno je ponavljati: rečeni današnji „stupovi društva“ u najvećoj su mjeri izdanci onih koji su uništili građansku klasu u prevratu poznatijem kao komunistička revolucija, onih koji za ljudska, ali i narodna (hrvatska) prava ne samo da nisu imali sluha nego su ih besprimjernom represijom bacali i u koš i kazamate, oni čija se politička korektnost ogledala u nasilnom gušenju političkog izričaja koji nije bio dopušten, te potpadao pod članak 133. (ako se ne varam).

Bez obzira na promjenu društvenog sustava i ustava, našli su načine da ostanu na nogama i u hrvatskoj državi, držeći ju isprva privremenom nepogodom, a zatim – vidjevši da je ipak žilava – rekli: ako je već kako jest, mi ćemo se prilagoditi i iskoristiti ju koliko se može, progurati se na ključna mjesta i solidno živjeti, a usput ju svrdlati kao potkornjaci i to s pozicija vlasti, ako je ikako moguće, a jest, sve dok se ne osuši, a onda ju razrezati pilama i spaliti.

Dok još nekako stoji, mrviti ju i demografski slabiti sve dok ne bude imala što roditi, opisanu djecu ne slati na gole otoke niti u stare gradiške nego ih se elegantno riješiti utapanjem u eurozemlje na zapadu, za što će nam još biti zahvalni jer idu na veće plaće, kao što su veće plaće imali kada se maršal dosjetio da ih pošalje na bauštele kako ne bi larmali i hrvatovali.

A doista hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana dvije tisućite godine i stavljena u škrinju za zamrzavanje.

Ovaj uvod možete zaboraviti, ako želite, pisao sam ga iz osobne potrebe da nešto kažem, ili da pokušam artikulirati povijesni trenutak moderne hrvatske države koja se sve više pretvara u kostur čije je meso napola izjedeno, a crvi postali vrlo punašnima. Ali još smo tu i ne damo se, bilo je i gore i bili smo dolje više nego sada, a povijest kaže da na kraju uvijek pobjeđujemo, samo što zatim opet gubimo. Jer smo mi Hrvati kockari, nezavisni ljudi po karakteru, ali ovisni o kockanju.

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Interpelacije i moralne akrobacije

U prošlom vrlo ugodnom tjednu u kronike treba upisati zabavne događaje u Hrvatskom saboru i drugdje, jer razonode nikada dovoljno. Interpelacija je u suvremenom Saboru neko vrijeme bila zanemaren pojam, a onda je uvedena da bi se nastavila prekinuta tradicija (inače je taj pojam, interpelacija, u drugom, ali ne previše različitom smislu preuzet iz marksističke literature).

Bit je interpelacije da bude pokopana, pa njoj u ovo vrijeme pribjegavaju samo očajnici, kao i nekad (premda su davno poneke interpelacije imale učinka, spominjao samo onu o krvavoj Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, koja je izazvala i komentar M. Krleže.) Prošlotjedno interpeliranje završilo je kako je i očekivano, a zatim su se i interpelanti i odbačajnici srdačno približili na temi referenduma, pa je velika koalicija u zanosu saborskog bratstva i jedinstva praktički ukinula institut referenduma, što će uskoro i ozakoniti.

Narod je po važećem Ustavu nositelj suvereniteta, što dobiva negativne konotacije u ovo doba, jer tko se na to poziva biva proglašen suverenistom, a ako još traži izmjene izbornog zakona, onda je šovinist i moralna mizerija. Zato vrlo začuđuje, ah, neurastenični ispad M. Pupovca koji bi trebao biti zadovoljan ishodom, budući da je cijelo vrijeme tvrdio kako se promjena izbornog zakona traži samo zato da bi umanjila manjine odnosno njihova predimenzionirana „prava“ da se u velikom broju a s malo glasova ukrcaju u Hrvatski sabor.

Što se dogodilo tom gospodinu koji je inače tako pribrano i dramskim pauzama frizirano još samo koji dan prije podmuklo skretao analizu izjave predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija (Živjela talijanska Istra, Živjela talijanska Dalmacija) u smislu „praf vam bilo, Hrvati jer te i vi sami revizionisti“?

Koji je bio povod da u povijesti Sabora nezapamćenim bjesomučnim izljevom proglasi moralnim nakazama „neiživljene“ suvereniste, katolike i pedere. Bez sankcija. A trebalo bi mu zabraniti da se približi Hrvatskom saboru na pedeset metara. Oporbi je to valjda zvučalo prihvatljivo, pa nije reagirala, a koalicijski partner naime PHDZ, malo je prespavao taj skandal i onda shvatio da ipak mora nekako reagirati, ali tako da sačuva stabilnost Vlade, pa je pustio za govornicu jednu nježnu hadezeovku koja je obzirno prigovorila Pupovcu i na tome je ostalo. Hrastov zastupnik Zekanović imao je manje obzira i rekao što bi i većina Srba koji žive u Hrvatskoj rekla, da ih treba zastupati netko drugi a ne Milorad, pa čak ni Pupovac.

Talijanski zastupnik Radin (staro hrvatsko ime u hrvatskoj Bosni u srednjem vijeku, sjećam se velikaša Radinovića, ali i Radina u nomenklaturi bosanskih krstjana) nije bio iznenađen, njega je iznenadila samo izjava Tajanija, i ništa više od toga, ali gdje su bili zastupnici ostalih manjina, kako to da nitko od njih nije barem prigušeno rekao nešto obzirno o ispadu zastupnika srpske manjine koja ima većinu među manjincima, a ima i svog Miloševića?

Glede svojevoljnog odlaska Srba devedeset pete, odlaska koji oni poput Pupovca drže genocidom, srpski je zastupnik dao do znanja da se, valjda, povijest osvećuje Hrvatskoj jer sada mladi Hrvati u sličnom broju napuštaju Hrvatsku, što je baš bizantinski smišljeno i promišljeno. Zekanovića je nazvao praznom dušom, dok je on sam punom dušom i srcem za Hrvatsku i njezine interese, koje zastupa ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, u dogovoru s Vučićem, samo što ne pjeva „Ich hab mein Herz in Beograd verloren“.

Znači, što imamo danas u Hrvatskoj? U Republici Hrvatskoj? Isto što smo imali i prije, samo što su se orjunašima, velikosrbima (jugoslavenima) i ostalim protivnicima hrvatstva pridružili globalisti ili tek eurofili koji suvereniste vole otprilike kao jugoslavenski komunisti proljećare, pa kada im ne nalaze druge mane, onda posežu za provjerenim objedama o ustaštvu i fašizaciji jer to uvijek pali, budući da su oni, antisuverenisti, sada u krilu zapadnih europskih demokracija koje su pobijedile nacizam, fašizam i slične izme. Je li baš tako? Nije. Te su zapadnoeuropske demokracije pokleknule pred opisanim izmima i u mnogim slučajevima (ili svim) s nacistima možda ne baš srdačno ali ipak – surađivale. Sve dok se situacija nije promijenila, a znamo kako. I ne samo zapadnoeuropske nego i mnoge istočnije od Hrvatske, recimo Srbija.

Dobra stara Europa

Dokle smo došli u europskoj fascinaciji, ilustrira odluka Europskog suda o tzv. Škibolinom zakonu, koji je taj časni sud proglasio ništetnim i tako doveo Vlast u nezgodan položaj. Ta (taj) Vlast koji je srcem, dušom i ostalim dijelovima duboko ušao u eurounijsko tkivo, toliko duboko da mu ni rep više ne viri iz donjega dijela leđa sakrosantne Unije, sada je u škripcu. Što treba reći? Istinu, znači da se oslobađaju svake krivnje RBA i slične zadruge koje su iz druge države kao neovlašteni vjerovnici mnoge hrvatske građane dovele do prosjačkoga štapa, i da je to skandalozno?

Ma ne, sve što kaže Unija i njezin Sud sveto je pismo, taj je sud pravedan i nepolitičan (kao Haaški, recimo), taj Sud ni na koji način ne štiti velike i veće države Unije na račun manjih. Pa zašto bi se Hrvatska bunila, kada i u njoj samoj, (ne)zavisno od Unije, Hrvati mogu biti maltretirani bezočnim ovršnim zakonom, prepušteni i nadalje franačkom nasilju koje Vrhunski sud nikako ne može presuditi?

Čeka se ljeto, godišnji odmori, možda samoubojstva blokiranih? Banke u vlasništvu stranaca bezdušno proganjaju dužnike i izmišljaju svakojake psine, institucije u vlasništvu RH pridružuju im se (Fina ) i „privatno“ javno bilježništvo, država naoko ukida neke paraporeze, ali zatim pod drugim imenom uvodi nove.

Hrvatska država, odnosno Republika Hrvatska ne štiti svoje građane, što smo već mnogo puta ustanovili. Čak ni nogometne navijače. Eto je igrao Dinamo u Plzenu i ondje mladi boysovi popili poneko pivo, a htjeli su naravno gledati i utakmicu. Češka policija nije bila pripremljena, kažu novine. Ono što sam ja vidio (i vi sa mnom) u središnjem Dnevniku HTV-a jest nešto drugo: jasno se vidjelo da jake snage policije pucaju kao u westernima, valjda gumenim streljivom, da navaljuju kao mravi prema nekolicini hrvatskih fanova, koji su se skutrili, opkoljeni.

Jedan je teško ozlijeđen, neki lakše. I što Hrvatska, pa i boysi su njezini građani, ne? Hoće li nekako prosvjedovati? A ne, njih će i u Hrvatskoj dohvatiti, a češko policijsko nasilje prešutjeti. Kako to da sličnih događaja nije bilo na svjetskom prvenstvu u Rusiji? A tako, propisan je i utvrđen red, a kada reda ima onda nema nereda.

U Rusiji smo trijumfirali, makar i viceprvaci, a u pregledu nastupa i susreta predsjednice države u povodu četvrte (već!) godine njezina mandata, njezino pribivanje utakmicama na SP-u nije ni spomenuto, a ni sama ga nije spomenula koliko sam vidio, premda će upravo onaj moskovski trenutak odigrati podosta veliku ulogu u predsjedničkim izborima, ako se Kolinda kandidira, a hoće, i ako HDZ pokrene svoj stroj koji usprkos špici i nadalje postojano i poslušno stoji, a hoće.

Stoji i Tuđman pred zagrebačkim vodoskocima, rišu po njemu srpove i čekiće, gađaju ga jajima i bojama, jer on je ipak simbol suvremene hrvatske države koju dvadeset posto hrvatskih građana i nadalje ne može smisliti. Hoće li Tuđmana Hrvatska nekako zaštititi, njegov spomenik naime? Ima načina, ali kao da nema. Što slijedi iza srpova i jaja? Čeka li se neka manja eksplozija ili slično? Ili klatež čeka trenutak kada će ga razrezati kao svojedobno bana Jelačića?

Spomenuo sam Kolindu Grabar Kitarović koju sam još nedavno uzeo u zaštitu (vidjeti moj tekst „Kolindi ne pakirati“), držeći da se odjednom bila našla pod prekomjernom paljbom iz jednoga kuta desne strane spektra. Moja je teza bila da je Kolinda posve dobro reprezentirala Hrvatsku u svijetu, a u unutarnje stvari nisam zalazio.

Hvalio sam od početka projekt Tri mora i približavanje Višegradskoj skupini, u vrijeme kada Vladi tromorska ideja nije bila poćudna. A sada jest, opazili ste, što je možda bio jedan od uvjeta pomirbe. Bila je to i ostala ne samo strateška ideja u sve više dezorijentiranoj Europskoj uniji kojoj, premda ona to odbija priznati, takve inicijative u stvari ojačavaju bokove.

Uniji koja je uz to (i nezavisno od rečenoga projekta) napokon razumjela da je došao kraj nasilnom liberalizmu, nametnutom multikulturalizmu i svim potrošenim izmima, ali je to krivo shvatila kao Armagedon i umjesto da vidi što se događa, sada bi htjela – po riječima gđe Merkel – skupiti ostatke i opet ih slijepiti, pa nastaviti po starom.

Takozvani populizam iliti moderni nacionalizam nije ništa drugo do veliki pokret za ravnopravnost velikih, srednjih i malih koji se ne žele utopiti u naddržavi koja bi im vladala i zadirala duboko u njihove živote. Drugim riječima, mi smo svjedoci rasuća ideje liberalnoga totalitarizma.

A glede hrvatske predsjednice i unutarnjih posla, proslava njezine četvrte obljetnice pokazala je da vraća milo za drago spomenutom prekomjernom granatiranju, pa se, uvrijeđena, povukla u sigurni bunker neodredljivog umjerenjaštva, što je ljevica dočekala aplauzom. Koliko će joj to koristiti, pokazat će izbori. I nogometne tribine.

Vijeće za elektroničke medije

Vodi ga sada J. Popovac, bivši ravnatelj HRT-a. Vijeće nema bezazlenu funkciju, štoviše, ako mu nešto nije po volji, može “zaustaviti Reuters“.

Kada nema većih afera, na Vijeće se pomalo zaboravi, kao što se zaboravilo sve donedavno kada je za članicu predložena dugogodišnja novinarka i urednica na HTV-u Katja Kušec. Odmah se dignulo na stražnje noge Hrvatsko novinarsko društvo pod Hrvojem Zovkom i vehementno suprotstavilo prijedlogu s jednim i jedinim argumentom: da je Katja Kušec nakon odlaska prvoga predsjednika novoga novinarskog društva, HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) preuzela vodstvo tog organizma u nastajanju koji je HND dočekao na nož. Zašto?

Postoji nekoliko književnih društava, postoje različita društva i udruge u istim branšama, i nitko od toga ne pravi pitanje. Riječ je o refleksu olovnih vremena kada je postojalo samo jedno Društvo novinara ili kako se već zvalo, pod partijskim nadzorom i s upravama odanim jugoslavenskom režimu.

Paradoksalno naoko, ali razumljivo ako se zna kako su stvarani i od koga financirani novi „hrvatski“ mediji, HND je pod hrvatskim imenom nastavio djelovati istim stilom kao u neprežaljeno doba, godinama bio na sceni jedan i jedini, njegova vodstva kao da su birana iz Beograda, pa kako se ne bi našao u čudu što su hrvatski novinari i publicisti odlučili da je dosta toga terora u samostalnoj hrvatskoj državi, te se organizirali i utemeljili HNIP.

Naravno da su vođe i vođice HND-a odmah pribjegli provjerenim etiketiranjima iz neprežaljenoga doba, proglasili HNIP zborištem zlokobnih desničarskih novinara, što nije odgovaralo istini, ali neka se nađe, a mahali su ilustrativno i nekim imenima novinarskih poslenika koji nisu po volji ni vladajućim, ma otkuda dolazili , poglavito oni novinari koji javnosti otkrivaju što se inače gura pod tepih.

Na žalost, i HNIP je trebao preboljeti dječje bolesti, stanovito frakcionaštvo koje se pojavilo ubrzo nakon osnivanja, što je blokiralo početne dobre pokušaje, pa i samu udrugu.

Lektira

Bez obzira što sam u ovom slučaju zainteresirana osoba pa bi se moglo govoriti o sukobu interesa, pokušavam biti objektivan. A ta objekcija kaže da je afera oko lektire, nametanje pa povlačenje, brisanje pa pisanje, samo javnosti ipak razumljiviji dio jedne besmislene kvazirevolucionarne reforme školstva pod palicom gospođe kojoj je humanističko područje strano i nerazumljivo, kao što su profesorima i nastavnicima nerazumljive rečenice iz uputnika, kurikula iliti kurikuluma.

Nitko nema ništa protiv da se školstvo u tehnološkom smislu prilagodi suvremenosti, ali je riječ tek o pomagalima nešto modernijim od šestara, ravnala i krede. Niti itko pametan ne misli da je loše raznim djeci atraktivnim uređajima olakšati ulazak u elektronički svijet, s tim da većina djece već ionako u tom svijetu živi i izvan škole.

No, zahtijevati od djece koja još nemaju temelje da sama analiziraju i dolaze do zaključaka, čudo je neviđeno. To je kao da ja ne znam tko je bio August, a tko Cezar, ali moram dati ocjenu stanja u tim vremenima. Tako nekako. Prve vijesti o uspjehu eksperimenta već dolaze, djeca nisu rasterećena nego još novim zahtjevima opterećena, a „ishodi“ su predvidljivi.

No, o lektiri: suvremeni hrvatski pisci prošli su kao palatin Lacković na krvavom križevačkom saboru i ostaje im da umru kako bi bili priznati, što se u Hrvatskoj vazda i događa. Većina bi ionako (ako nemaju „drugi posao“ što bi rekli u Americi) uskoro mogla umrijeti od gladi, budući da im nakladnici daju mizerne honorare, a o državnim potporama odlučuju nepoznati žiriji s poznatim poznanstvima.

U usporedbi (čak) s poticajima poljodjelstvu, književnost je daleko iza, a što i da se očekuje u državi koja za kulturu izdvaja 0,88. Piše mi jedan književnik da kultura za koju se daje ispod jedan posto nema budućnosti. I nema. Za posudbu iz javnih knjižnica, autori već dugo nisu vidjeli ni lipe.

U školskim knjižnicama, a vidio sam ih puno, gotovo i nema novih knjiga, djeca čitaju stara i prastara izdanja, s koricama zalijepljenim selotejpom. Ni ja ih ne volim uzeti u ruke. I na kraju, pitanje „Ane Frank“. Ta knjiga treba ostati u lektiri, ne iz literarnih nego iz civilizacijskih razloga. Toliko.

Još samo da zaokružim ovaj napis, kao što klasika zahtijeva i vratim se na republike i pokrajine: na filmskom festivalu u Berlinu nije bilo hrvatskog filma, ali smo u nekim filmovima iz republika i pokrajina sudjelovali s manjinskim udjelom.

Tako smo postali manjinci zahvaljujući HAVC-u i općoj kulturnoj situaciji u Hrvatskoj, gdje su sada na udaru slobodni umjetnici koji su (većina) u slobodnoj Hrvatskoj oslobođeni od lipa i kuna, slobodari u bestijariju birokracije koja i u kulturnom sektoru solidno živi i ima vremena za razne domišljaje.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koštaju li Hrvatsku više ‘fašisti’ ili antifašisti?

Objavljeno

na

Objavio

U posve izopačenu svijetu milijuni lako postaju veći od milijardi,… “fašisti” antifašisti, a antifašisti fašisti…

Čemu bolnica za “fašiste”?

Koliko li se samo moglo vrtića sagraditi, djece od rijetkih bolesti izliječiti, sustav hitne pomoći unaprijediti, šmrcaju u predahu između dva šmrkanja medijski antifašisti, da se nisu svi ti silni milijuni slili “fašistima” u Bosnu i Hercegovinu za nekakvu njihovu bolnicu koju im je lopovski HDZ dao napraviti. Uostalom, nije li te “fašiste” osudio i nadležni međunarodni sud za nedjela u zadnjem ratu, za razliku od predšasnika im iz onog prethodnog koji doduše nisu osuđeni, ali im je ipak presuđeno? Služe li uopće ti “fašisti” čemu drugome nego da sramote njih, nevine antifašiste?

A sav grijeh groznih “fašista” krije se u tome što nisu na vrijeme shvatili pravila za dodjelu Nobela za mir. Ta nagrada se, naime, dodjeljuje unaprijed (s njom u džepu smiješ pobiti muslimana koliko ti drago), a ne zaslužuje onime što si učinio. Jer da je tako, upravo bi ti “fašisti” u vitrini glancali Nobela za mir, a ne gutali otrov u haaškoj tamnici. Kako to? Pa kako to da je u njihovim logorima smrtnost zatočenih neprijateljskih jataka i simpatizera bila manja od one na teritoriju pod nadzorom njihova vodstva? Razlog leži u neusporedivo boljoj ishrani u logorima “fašista”, daleko iznad standarda tog gadnog vremena, pa tvrdnja vrijedi čak i kad se iz računice izuzmu posljedice izravnog ratnog djelovanja kojih su zatočeni bili pošteđeni.

A što ako antifašisti saznaju da se u spornoj bolnici liječe, pa i umiru, i Muslimani i Srbi, čak i pošteni Hrvati, antifašisti? Avaj, evo ti mostarskog Jasenovca!

Združeni antifašistički pothvat

Na drugoj strani, s milijardama utrošenim na dubioze u antifašističkom Uljaniku izgleda da se nije moglo učiniti baš ništa, ni praćku kupiti. Kakvi vrtići, lijekovi za bolesnu djecu, hitne pomoći,… eskadrile borbenih zrakoplova, pelješki mostovi… Možda su antifašisti pomislili, sve im milina pritom zaigrala oko srca, da se tu radi o onim milijardama iz zlatnog doba antifašizma – onda kad su svi, pa i najmanja djeca, bili milijunaši. Doduše, za te se milijune nije moglo puno toga kupiti, možda paket žvaka, lizalica i… to je manje-više to. Pa kako te milijarde tada nisu vrijedile bogznašto, zaključuju kako ne mogu vrijediti ni ove danas.

Cijela epopeja o Uljaniku školski je primjer združenog antifašističkog pothvata na djelu. Sukladno aksiomima socijalističkog upravljanja tvrtka je prepuštena na upravljanje radnicima kao antifašističkoj avangardi. Međutim, budnom oku samoprijegornih samoupravljača nekako je promaklo što su direktori, sve listom dokazani antifašisti, potpisali enormni broj ugovora o izgradnji brodova koje radnici nisu mogli izgraditi u ugovorenom roku. Garancije o plaćanju penala u slučaju posla neizvršenog na vrijeme dalo je antifašističko državno vodstvo, redom potomci antifašističkih prvoboraca. U međuvremenu, radnici su za strateškog partnera potvrdili antifašističkog tajkuna s domaćim backgroundom, doduše manje zainteresiranog za brodogradnju, nego za biznis nekretninama. Strateški drug kultnog antifašističkog prezimena novac od radnika samoupravljača nije tražio, ali ne bi im ga, osim nešto malo na početku, ni dao.

Prema uvriježenom modusu operandi antifašizma, čini se kao da je ovdje netko namjerno ugovorio mnoštvo poslova koji se nikako nisu mogli izvesti na vrijeme, uz “ruka ruku mije” podršku lokalne i, tada još antifašističke državne politike, kako bi sve uključene doveo pred svršen čin i u očima javnosti pridobio moralno opravdanje da brodogradnju zamijeni lukrativnijim poslovima – nekretninama, marinom, hotelima… Ali tko,… tko,… tko? S obzirom da sve ukazuje na to kako je riječ o antifašistu, teško da ćemo to ikad saznati… Naime, dosad je samo jedno ime iz tog legla isplivalo na vidjelo, a i to za potrebe obračuna unutar antifašističke koalicije. Onaj ministar turizma čija je žena (ma ne će valjda on? Nije glup!) kupila neko zemljište za milijun kuna, da bi ga nakon prenamjene u građevinsko, prodala za nekih 25 milijunčića. Solidna zarada,… prava antifašistička! Samo jedna napomena – kako je riječ o novcu “fašističkog” imena, jasno je da se radi o milijunskoj vrijednosti u smislu navedenom u kontekstu mostarske bolnice, a ne o djelićima onih bezvrijednih milijardi za kojima tako nostalgično čeznu antifašisti.

Iskreno, zar je moglo nadoći na bolje sve ono što se izleglo iz antifašističkog jajca, tamo još daleke ’43?

Sad nema druge nego Uljanik zbigecati kako bi ga netko poželio kao udavaču. Za početak, možda bi bilo dobro poraditi na vizualnom identitetu, recimo promijeniti mu amblem, ako ga uopće ima. Osim za početno slovo kako je i red, našlo bi se tu mjesta i za bombu kao simbol o kakvoj je tempiranoj bombi riječ, naravno, sve to u crnoj boji, primjerenoj ozbiljnosti situacije.

Koliko vlasti drže BiH Hrvati?

A što se “fašista” tiče, Hrvatska im je u ovih skoro 25 godina pomogla s čitave dvije strateške odluke – izgradnji bolnice oko koje se ovih dana diglo na noge sve antifašističko i podizanju sveučilišta u Mostaru. Kad ih već ne opravdava to što se radi o istom narodu u dvije različite države, obje njegove, koji je držeći se zajedno pobijedio u nametnutom mu ratu, neka govore papiri – ustavna obveza RH i Daytonski sporazum kojeg je i Hrvatska potpisnik. Uostalom, nije li to stvar i njezine nacionalne sigurnosti?

Hrvati su u Federaciji BiH, polovici BiH koju dijele s Muslimanima, a u koju su unijeli nasljeđe Herceg-Bosne – obranjene, najprije od Srba, potom i Muslimana – neposredno nakon Daytona imali 35% vlasti. Izračun se temelji na iznosima proračuna svih županija (njih 5 u cijelosti kontroliraju Muslimani, 3 Hrvati, a utjecaj u dvije, poprištu njihova ratnog sukoba, je podijeljen pola-pola) i proračuna Federacije BiH prema brojčanoj raspodjeli ministarskih mjesta u Federaciji BiH, koja je u početku bila paritetna (jednak broj ministara Hrvata i Muslimana). Dakle, ne radi se o 50% kako trabunjaju muslimanski propagandisti i nekritički prenose njihovi ovdašnji antifašistički trbuhozborci.

No, navedeno je vrijedilo samo do 2000. godine, do drastičnih promjena Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata. Tada je broj ministara Hrvata smanjen na 5, dok Muslimani, zadržavši svojih 8, sad biraju i 3 Srbina koje Srbi zbog nedostatne brojnosti ne mogu sami izabrati. Time je utjecaj Hrvata u vlasti Federacije BiH smanjen s 35% na 25%. Ali i to samo teoretski jer je promjenama izbornog zakona Muslimanima omogućeno da potpuno zaobiđu legitimne hrvatske predstavnike u Vladi Federacije BiH. A oni su tu mogućnost u dva navrata već iskoristili, izabravši Hrvate po vlastitoj volji bez izbornog legitimiteta hrvatskog naroda. Posljedično, tijekom 6 od 18 zadnjih godina volja Hrvata na razini vlade Federacije BiH bila je posve ignorirana. Uzevši to u obzir, izračun pokazuje kako su Hrvati od 2000. godine efektivno uživali svega oko 19% vlasti u Federaciji BiH ili jedva pola od 35% dogovorenih Daytonskim sporazumom. Pritom, u cijelu kalkulaciju nije uključen trostruki “slučaj Komšić” budući on nosi tek duboku moralnu i psihološku dimenziju, dok u financijskom smislu, koji je u središtu ove analize, ima tek simbolični udjel.

Uslijed navedenog i stalne opstrukcije federalnog partnera, BiH Hrvati ne mogu sami provesti niti jedan dugoročni strateški projekt u vlastitoj državi u kojoj su na papiru suvereni narod. Odatle u njih prijeka potreba za pomoći. S obzirom na simptomatičan muk kume Hrvatske oko preinaka Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pružena pomoć u vidu sveučilišta, bolnice i 25 milijuna kuna godišnje ne doimlje se odveć spektakularnom. No, one koji se ne sekiraju kad milijarde na ime izdanih državnih jamstava lete u druge države, ovdje i svaka kuna u drugu državu beskrajno iritira.

Rimci, ne uljanici

U središtu gunđanja antifašista usmjerenog prema Hrvatima izvan Hrvatske, u čemu oni u BiH nisu iznimka, stoji primjedba kako ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a imaju pravo glasa na izborima. No, čak i kriterij plaćanja poreza na kojeg se rado pozivaju, pritom ignorirajući važeći zakon koji određuje državljanstvo kao uvjet za izborno pravo, uzimaju nepotpuno i nelogično. Naime, takvo bi mjerilo imalo smisla promatrati na neto principu. A tu antifašisti, kao i njihov samoupravljački tip poduzetništva utjelovljen u Uljaniku, ne stoje baš najbolje. Oni su neto korisnici državnog proračuna tj. više primaju iz proračuna nego što uplaćuju u njega. Nisu li kao takvi u izravnom sukobu interesa kad izbornom voljom odlučuju o raspodjeli porezom prikupljenih sredstava? Suprotno tome, BiH Hrvati su najveći potrošači hrvatske robe po stanovniku, što BiH čini zemljom s kojom Hrvatska ima daleko najveći višak u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Time BiH Hrvati posredno osiguravaju brojna radna mjesta u Hrvatskoj i pune joj proračun. Također ljetuju u Hrvatskoj, grade u Hrvatskoj, šalju doznake iz inozemstva rođacima u Hrvatskoj, a što se sve odražava punjenjem hrvatskog proračuna u mjeri prema kojoj je dosad pružena pomoć Hrvatima u BiH doista simbolična.

I najvažnije od svega – svojim stalnim dolaskom Hrvati iz BiH obogaćuju demografski sve siromašniju Hrvatsku. Dolaze kao liječnici i inženjeri (doista, za razliku od onih s kraja svijeta u kojima takve antifašisti silno žele vidjeti), profesori, umjetnici, sportaši – recimo, pola pobjedničke Davis Cup ekipe, trećina srebrnih “vatrenih” + izbornik, više od pola prve rukometne postave, pola hrvatskih NBA košarkaša… Ali i kao vrijedni gospodarstvenici… možda samo da ih je mrvu više u politici…kao nekad. Sažeto u jednoj rečenici – dolaze kao rimci, ne uljanici!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari