Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Pobjedom Kolinde Grabar Kitarović počelo je novo povijesno razdoblje

Objavljeno

na

Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj svim srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijelog hrvatskog naroda u jedinstvenu snagu.

Dugo vremena Hrvatska je bila u pat poziciji. Bila je toliko ideološki, politički i svjetonazorski podijeljena da nijedna od sukobljenih strana nije mogla ništa napraviti. Živjeli smo u potpunoj političkoj blokadi i nemoći. To razdoblje trajalo je punih 15 godina, od smrti predsjednika Franje Tuđmana, a za vrijeme vladavine dva crvena predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, odnosno za vrijeme vladavine četiri različite vlade, Račanove, Sanaderove, Kosoričine i Milanovićeve, piše Zdravko Tomac Dnevno.hr

Pred predsjedničke izbore Hrvatska je bila potpuno politički podijeljena. Na jednoj je strani bila Josipovićeva i Milanovićeva Hrvatska koji su željeli nametnuti krivotvorine o Domovinskom ratu i obnoviti titoizam. S druge strane bila je većinska Hrvatska, ali politički razbijena i podijeljena. HDZ je bio ozbiljno destruiran sudskom optužbom da je zločinačka organizacija i plaćao je veliku cijenu za Sanaderove grijehe.

U svojoj knjizi “Crveni predsjednik” i u brojnim svojim kolumnama, političkim esejima i intervjuima i nastupima na televiziji i radiju dokazivao sam da se Hrvatska nalazi na povijesnom raskrižju, odnosno da će rezultati predsjedničkih izbora odrediti hoće li Hrvatska nastaviti tonuti i nazadovati, hoće li i dalje biti blokirana za bilo kakve demokratske promjene i gospodarski razvoj, hoće li se i dalje vraćati na titoizam i političko jugoslavenstvo, hoće li i dalje biti okrenuta regiji, a ne Europskoj uniji ili će se dogoditi politička promjena u odnosu snaga koje će omogućiti da Hrvatska odlučno krene u obračun sa svim totalitarizmima, a posebno titoizmom jer za razliku od ustaštva, s kojim smo se politički obračunali, titoizam je krivotvorinama i dalje tretiran kao velika nacionalna vrijednost, a Tito kao nešto “najbolje što su Hrvati imali”.

[ad id=”68099″]

Ivo Josipović je išao na izbore s obnovom titoizma i obnovom regionalizma i političkog jugoslavenstva. A Kolinda Grabar Kitarović je išla s jasnim programom borbe protiv ostataka svih totalitarnih sustava, posebno protiv pokušaja obnove mita o Titu kao nečem najboljem što su Hrvati imali. Josipovićeva se strategija temeljila na činjenici da  kod znatnog broja ljudi u Hrvatskoj Tito i dalje slovi kao velika ličnost, čak i kao veliki Hrvat, i kao jedan od najvećih i najzaslužnijih ljudi u povijesti te da je za mnoge titoistički sustav demokratski sustav bitno različit od komunističkih totalitarnih sustava što je neistina i prevara. Prevara titoizma kojoj su povjerovali a i danas vjeruju mnogi pošteni ljudi, a ne samo bivši komunisti, temeljila se na promidžbi koja je sustavno dokazivala ogromne zasluge Tita i komunista kao pobjednika u II. svjetskom ratu te se vrlo vješto komunizam izjednačavao s antifašizmom. Zatim se vrlo vješto koristilo Titov otpor Staljinu i najviše zadnje razdoblje Titovog života koje karakterizira samoupravljanje i nesvrstavanje na temelju čega su se izvodile teorije kako je titoizam bio socijalizam s ljudskim likom. Kako sam u jednom dijelu svog života i osobno povjerovao, nakon sukoba sa Staljinom, da se može izgraditi socijalizam s ljudskim likom kroz samoupravljanje i nesvrstavanje, dugo mi je trebalo da sagledam veličinu prevare titoizma. Kada sam to sagledao, smatrao sam svojom moralnom obvezom da u svojim javnim nastupim, a i knjigama i tekstovima, iznosim brojne argumente kako bih pomogao i drugim ljudima da progledaju i vide istinu. U toj mojoj borbi susretao sam se s jednim neobičnim fenomenom. Mnogi bivši komunisti jednostavno nisu željeli čuti argumente koji su pokazivali da je i titoizam bio totalitarni zločinački sustav. Drugi opet kada su teškom mukom prihvatili argumente pokušali su relativizirati zločine i krivnju te tražiti stotine opravdanja za veliko zlo koje se dogodilo. Treći opet nisu imali moralne snage da priznaju da su pogriješili, da su podržavali zločinački sustav te su se povlačili iz javnog života i šutjeli o komunističkim zločinima. Najgori su bili oni koji su nas malobrojne koji smo govorili istinu o prevari titoizma i komunizma mrzili i žestoko napadali jer nismo njihovoj savjesti davali mira, podsjećali smo ih i na njihovu krivnju za totalitarni sustav u kojem smo živjeli.

Dakle, kao bivši komunist koji je spoznao prevaru titoizma smatrao sam svojom velikom moralnom obvezom raskrinkavati prevaru titoizma te pokazivati i dokazivati da je ključni čovjek obnove titoizma i političkog jugoslavenstva i nametanja krivotvorina o Domovinskom ratu predsjednik Ivo Josipović te da treba sve učiniti kako bi se skinula zlatna pozlata s njegova lika. Kako bi Hrvatice i Hrvati progledali i shvatili da bi njegov još jedan mandat predstavljao pravu katastrofu za budućnost Hrvatske.

tomac-crveni-predsjednik-800x533Godinu dana prije predsjedničkih izbora bile su relativno male šanse da tadašnji predsjednik Ivo Josipović izgubi izbore. Kao prvu pretpostavku da se stvore uvjeti da ga se porazi bili je pronalaženje kandidata koji bi po svojim političkim, moralnim i drugim kvalitetama imali šanse pobijediti Ivu Josipovića. Inspirirao me slučaj Baraka Obame, relativno nepoznatog kongresmena u Sjedinjenim Američkim Državama kojeg su stručnjaci pronašli kao idealnog kandidata s kojim demokrati mogu pobijediti na izborima. O tome sam pisao u travnju 2014. godine u dvotjedniku Matice Hrvatske Vijenac pod naslovom “Predsjednički izbori su točka preokreta” i podnaslovom “Kolinda Grabar Kitarović ili Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića”. U tom članku naveo sam zašto mislim da to dvoje ljudi ima najveće šanse za pobjedu. Navodim dio toga članka u kojem sam naveo razloge zašto mislim da Kolinda Grabar Kitarović može pobijediti Ivu Josipovića.

“U Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je Obama kandidiran bio je relativno nepoznat. Stručnjaci su prije toga kompjuterski izračunali kakav profil kandidata demokrati moraju kandidirati da bi pobijedio na predsjedničkim izborima te su onda tražili političara koji najviše liči tome idealnom profilu. Tako su došli do tada relativno nepoznatog političara Baraka Obame. Nešto slično treba napraviti i u Hrvatskoj. Ima mnogo dobrih kandidata na desnici ali nema mnogo onih koji mogu pobijediti Ivu Josipovića. Njega mogu pobijediti mladi ljudi, čistih ruku, obrazovani, koji imaju ugled kao modreni europski i svjetski političari, ljudi tolerancije, koji mogu okupiti široko biračko tijelo. Sam sam pokušao poznavajući Ivu Josipovića, njegove vrline i mane, pokušati pronaći dva najbolja kandidata koji bi ga mogli pobijediti. Dakle, polazio sam od slijedećih kriterija. Da to moraju biti mladi ljudi, visokoobrazovani, koji su se već afirmirali u zemlji i inozemstvu ali koji nemaju nikakve afere, koji imaju čiste ruke i koji slove kao tolerantni ali odlučni ljudi. Dakle, nije važno samo dobiti novog predsjednika nego je važno dobiti novog predsjednika ili predsjednicu koji će biti političari za novo doba. To moraju biti kandidati koji će imati snage i odlučnosti, čvrsto braniti hrvatske nacionalne interese, koji se neće bojati staviti na dnevni red ključne probleme koji vode Hrvatsku u ponor. Na bazi takvih kriterija, kao iskusan političar i analitičar, politolog, poznavajući prilike u Hrvatskoj i svijetu došao sam u odabiru između mnogo mogućih kandidata do dva imena. To su Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković. O Kolindi Grabar Kitarović već se dugo govori kao dobrom potencijalnom kandidatu HDZ-a koji bi mogao pobijediti Ivu Josipovića. Kolinda Grabar Kitarović uspjela je u svjetskoj politici i došla je na mjesto zamjenika tajnika NATO-a koje je najvažnije mjesto koje je ikad obnašao jedan hrvatski političar. Ali ne samo to, ona je bila i ministrica vanjskih poslova i veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, zna sve tajne, pravila i trikove svjetske politike te zna kako braniti hrvatske nacionalne interese. Prihvaćena je od vrha svjetske politike te je postala članica i tri lateralne komisije, jednog od najmoćnijih centara u kojoj se iza kulisa faktično vodi svjetska politika. Neki kažu da je to minus. Za mene je to veliki plus jer predsjednica Hrvatske koja sjedi za stolom u vrhu svjetske politike u uvjetima pregrupiranja svjetske moći i sukoba Zapada i Rusije može mnogo učiniti za Hrvatsku i naše nacionalne interese. Iako se još ne zna da li će se uopće vratiti u Hrvatsku već prva istraživanja javnog mijenja pokazuju da ima znatnu podršku građana.”

Vjerojatno je na sličan način razmišljao i Tomislav Karamarko koji je odigrao ključnu ulogu ne samo u kandidiranju Kolinde Grabar Kitarović, nego i u njezinoj pobjedi. Pred Tomislavom Kramarkom su bile brojne dvojbe, ali i veliki otpori, tako da kandidatura Kolinde Grabar Kitarović nije bio jednostavan posao. Karamarko je bio svjestan da je pred njim velika odgovornost i da bi poraz predsjedničkog kandidata HDZ-a i bitno otežao pobjedu na narednim parlamentarnim izborima odnosno da bi pobjeda Josipovića bila veliki vjetar u leđa Kukuriku koaliciji. Zato je on bio najodgovorniji i nije smio pogriješiti u izboru kandidata HDZ-a. Mnogi su ga odgovarali i dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti Ivu Josipovića. Politolozi, sociolozi i drugi stručnjaci kada se pojavila mogućnost kandidiranja Kolinde Grabar Kitarović izlazili su sa brojnim analizama, mišljenima i prijedlozima te su “stručno i znanstveno” dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nema nikakve šanse pobijediti Ivu Josipovića. Moram reći da su me te brojne analize, među kojima je bilo i uvaženih stručnjaka, pomalo pokolebale te da sam se i sam pitao možda ipak griješim kada predlažem Kolindu Grabar Kitarović i kada sam uvjeren da ona može pobijediti. Posebno me pokolebao prof. dr. Slaven Letica, sjajan analitičar, koji je nabrojao deset “ubitačnih” dokaza kako Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti na predsjedničkim izborima. Treba reći i da je dio HDZ-a bio protiv Kolinde Grabar Kitarović jer je član trilateralne komisije. Čak su tvrdili da je masonka, što je velika laž, jer nema žena masonki. Čak su je svrstavali u sotoniste. Ali najčešće su tvrdili da je ona sluga moćnih zapadnih struktura i onih koji vladaju iz sjene svjetskim poretkom. Bile su vrlo bučne i optužbe koje su pokušavale dokazati da se Kolinda Grabar Kitarović politički ne razlikuje od Ive Josipovića, da je previše lijeva, da je iz partizanske obitelji i da je u njenoj karijeri navodno veliku ulogu igrali Budimir Lončar i Stipe Mesić.

Tvrdilo se i da je biračko tijelo HDZ-a konzervativno te da znatan broj birača HDZ-a jednostavno ne želi ženu za predsjednika Hrvatske te da nikako neće glasati za Kolindu.

U medijima su se širile glasine i iznosili navodni podatci da je čak trećina birača HDZ-a za Milana Kujundžića, a ne za Kolindu Grabar Kitarović. Treba također naglasiti da su Ivo Josipović i njegov Stožer od prvog trenutka kada se pojavila ideja da bi Kolinda Grabar Kitarović mogla bit kandidat HDZ-a krenuli u vrlo smišljenu prljavu kampanju njenog diskreditiranja. Ključnu rečenicu je rekao Ivo Josipović: “ima sliku a nema ton”, koja je bila rezime prljavog pamfleta koji Kolindu Grabar Kitarović tretira kao glupu plavušu, kao Barbiku koja lijepo izgleda, ali ništa ne zna. Ivo Josipović u svojoj prljavštini otišao je tako daleko da je tvrdio da ona ništa ne zna, da čak ništa ne zna ni o NATO-u u kojem je radila.

U takvoj mučnoj atmosferi, kada Kolinda Grabar Kitarović već niz godina nije živjela u Hrvatskoj niti radila u Hrvatskoj, Tomislavu Karamarku nije bilo lako donijeti odluku, hoće li kandidirati Kolindu Grabar Kitarović ili će tražiti drugog kandidata, jer je znao da će Kolindina pobjeda biti i njegova pobjeda, a poraz i njegov poraz te da u slučaju poraza ne bi imao velike šanse ostati na čelu HDZ-a i pobijediti na parlamentarnim izborima.

Zato sam od početka govorio onima koji su stalno podmetali da Karamarko ustvari ne želi da Kolinda Grabar Kitarović pobijedi, da se navodno igra dupla igra, da to nije istina te da su oni čvrsto vezali svoje sudbine, te da će na predsjedničkim izvorima zajednički ili biti pobjednici ili zajednički biti gubitnici. Puno je trebalo učiniti da se ostvari nemoguća misija i pobjeda na predsjedničkim izborima. Evo zašto je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović izgledala kao nemoguća misija. Ivo Josipović imao je sve u svojim rukama i bilo je opće uvjerenje da će uvjerljivo pobijediti već u prvom krugu. Krenuo je u predsjedničku kampanju godinu dana prije izbora koristeći svoj brojni aparat ali i aparat Vlade i ministarstava. U anketama je pumpana do neslućenih razmjera njegova popularnost. Stalno je proglašavan najpopularnijim političarom bez ozbiljne konkurencije.

Imao je pod nadzorom glavne medije, sve televizije na državnoj razini i sve bitne pisane medije i portale. Imao je ogromnu podršku nevladinih udruga, koje su dobivale veliki novac da bi pumpale njegovu popularnost i doprinjeli njegovoj pobjedi. Imao je podršku vladajuće Kukuriku koalicije i brojnih drugih stranka (ukupno 17). Osim toga treba uvažavati da u borbi za drugi predsjednički mandat automatski dosadašnji predsjednik ima barem 20% prednost pred drugim kandidatima. Imao je Ivo Josipović i podršku Velike Britanije s kojom je sklopio strateški savez od koje je dobio važan zadatak amnestirati Srbiju kao agresora te učvrstiti britanske interese u regiji. Imao je podršku i Rusije i Nizozemske i brojnih antihrvatskih snaga u svijetu kojima nije odgovarala tužba Hrvatske protiv Srbije za učinjeni genocid. I ono što je najvažnije, Ivo Josipović je imao podršku titoističkih i projugoslavenskih snaga, podršku Srba u Hrvatskoj i drugih manjina, podršku partizana i njihovih obitelji i mnogobrojnu podršku nove titoističke političke klase koja je imala važnu poziciju u hrvatskom društvu. Usprkos svih tih prednosti u Josipovićevom Stožeru i političkoj grupaciji vladao je veliki strah od Kolinde Grabar Kitarović. Procjenjivali su da moraju dobiti u prvom krugu odnosno ako ne pobijede u prvom krugu da će bitno porasti šansa za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu. Zato su se odlučili za prljavu kampanju i stvaranja političke kaljuže. Optuživali su Kolindu Grabar Kitarović da laže, lažno su je optuživali da je dio Sanaderove pljačkaške bande, lažno su je optuživali da nije raskrstila s NATO-om i posebno da je nesposobna i da ništa ne zna. Josipovićevu tezu Kolinda ništa ne zna, i ništa neće napraviti, Kolinda Grabar Kitarović je sjajnim nastupima srušila i pokazala da ona zna, može i hoće te su joj iz dana u dan ljudi sve više vjerovali. Ključno događaj se dogodio u izbornoj noći nakon prvog kruga izbora. Iako je Josipović pobijedio dobivši više od Kolinde Grabar Kitarović ali ne mnogo, bilo je jasno da je to njegov poraz. To je bilo jasno i Kolindi Grabar Kitarović i njenom Stožeru kao i Ivi Josipoviću i njegovom Stožeru. Kolinda Grabar Kitarović je održala pobjednički sjajan govor koji je doveo do preokreta u izborima i do njene pobjede u drugom krugu. A ponašanje u Josipovićevom stožeru je već tada pokazalo da su izgubili vjeru u mogućnost pobjede. Za razliku od Ive Josivoića koji je cijelo vrijeme osobno vrijeđao i napadao Kolindu Grabar Kitarović, ona je pozivala na zajedništvo i okupljanje i nije ulazila u polemike sa svojim protukandidatom. To je bio i svojevrstan dogovor unutar HDZ-a koji se pokazao ispravnim, da ne ulazi u polemike, da posebno ne ulazi u polemike u prvom krugu ni sa jednim kandidatom te da posebno pazi na svoj odnos prema Milanu Kujundžiću. Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko nastupali su složno, kao tandem s istim ciljem, ali svaki usmjeren na svoje zadatke. Dok je Kolinda Grabar Kitarović pozivala na zajedništvo, dok je njena retorika bila blaga ali emotivna ali i domoljubna, bez obaziranja na podvale i kritike koje joj je upućivao Ivo Josipović i protivničke strane. Tomislav Karamarko i njegova ekipa muški su odradili posao razobličavanja Ive Josipovića i Kukuriku koalicije te su ulazili u konkretne političke obračune ne ostajući dužni ni Josipoviću ni Vladi ni Kukuriku koaliciji. Tako da je to bila usklađena kampanja, svatko je odradio izvrsno svoj dio posla. Ne smiju se zaboraviti niti drugi ljudi u HDZ-u koji su odradili veliki posao, poput Milijana Brkića, Milana Kovača, Mire Kovača.

I još nešto se ne smije zaboraviti. Nekoliko lokalnih televizija i nekoliko portala i nekoliko tjednika uspjeli su probiti medijsku blokadu te su iznošenjem istine o Ivi Josipoviću i njegovoj prljavoj kampanji pomogli da veliki broj ljudi shvati da Ivo Josipović nije fin i uglađen gospodin nego čovjek koji se služi s vrlo prljavim metodama kako bi pod svaku cijenu ostao na vlasti. I jedan broj intelektualaca, pravnika i predstavnika branitelja okupljen u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu doprinio je istini o Ivi Josipoviću a pogotovo je odjeknula osuda Ive Josipovića za moralnu veleizdaju koja je vrlo argumentirana i koja je pridonijela skidanju lažne pozlate koja je stvorena oko Ive Josipovića. U cijeloj toj borbi ključnu ulogu su imali i branitelji. Kolinda Grabar Kitarović dobila je ogromnu podršku branitelja jer nije kalkulirala, jer je čvrsto stala na stranu branitelja, posebno 100% ratnih vojnih invalida, zbog čega je ona osobno bila žestoko sotonizirana i napadnuta. Njen odlazak u noći izborne pobjede u Savsku 66 bio je sinteza i pobjedničko slavlje onih koji su vjerovali u Kolindu Grabar Kitarović i koji su bili uvjereni da njena pobjeda znači otvaranje novog povijesnog razdoblja u Hrvatskoj. To se i dogodilo. Sjajan govor i atmosfera na prisezi Kolinde Grabar Kitarović na Markovom trgu naznačio je novo povijesno razdoblje rehabilitacije domoljublja i povratak Tuđmanovoj suverenističkoj politici. I ono što je najvažnije u prvih pedeset dana svoga predsjednikovanja Kolinda Grabar Kitarović je povukla mnoge značajne poteze koje je obećala, koji su očekivani i koji znače da je pobjeda domoljubne Hrvatske otvorila politički prostor za nužne promjene te da predsjednica neće oklijevati i čekati nego će iz dana u dan te promjene provoditi. Evo nekoliko samo napomena da se ne zaboravi o tome koje je značajne promjene uvela u početku.

1. Jasno je rekla da Hrvatska mora biti politička nacija, da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati, bez obzira na vjeru i narodnost te da je izraz domoljublja a ne nacionalizma obraćati se u govoru drage Hrvatice i Hrvati.

2. Da će strateški promijeniti bitno Hrvatsku unutrašnju i vanjsku politiku. Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim narodima i posebno uspješan posjet Njemačkoj i Bosni i Hercegovini i najavljeni posjet Vatikanu i Svetom Ocu pokazuje da se radi o novoj hrvatskoj politici. Odlučnost da se Hrvatska izgrađuje kao demokratska moderna država koja nije ni na koji način oslonjena na bilo koji totalitarizam. Također, pokazala je koje su političke snage pobijedile na izborima. Titoisti su izgubili i zato se moraju pomiriti s njenom odlukom da za diktatora Tita nema počasti na Pantovčaku te da mora doći kraj negiranju komunističkih zločina što će se dogoditi na proslavi 70-te godišnjice Bleiburga na kojoj će Kolinda Grabar Kitarović biti pokrovitelj a svetu misu držati kardinal Josip Bozanić uz nazočnost desetke tisuća ljudi koji su dočekali da se poništi sramotna odluka Hrvatskog sabora da se ukine pokroviteljstvo Komemoraciji bleiburških žrtava. I još nešto, Kolinda Grabar Kitarović je stvorila novi protokol u kojem realizira svoje obećanje: ja sam jedna od vas, vi ste moja snaga, bit ću uvijek s vama. Bilo ju je lijepo vidjeti u kockastom dresu, ne u svečano loži nego među narodom, na nogometnoj utakmici hrvatske reprezentacije. Bilo ju je lijepo gledati i među narodom i u Mostaru i Splitu. A pravi povijesni događaj, koji će još više ubrzati demokratizaciju Hrvatske, bit će njezin očekivani govor na Bleiburgu.

Treba reći da je cijelo vrijeme bojkotirana od Milanovića, da je cijelo vrijeme napadana i da je se pokušava onemogućiti u njezinu radu. Upravo zato što se oslanja na narod jer ima legimitet neposrednog izbora, ona će uspješno lomiti te otpore, ali neće moći u potpunosti realizirati svoj program da Hrvatska bude jedna od najsretnijih država u Europi potrebno je da na parlamentarnim izborima pobijedi Tomislav Karamarko jer tek tada kao pobjednički tandem na predsjedničkim i parlamentarnim izborima moći će u potpunosti brzo i radikalno mijenjati sliku Hrvatske i bitno utjecati i na sudbinu cijeloga hrvatskoga naroda.

Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj s punim oduševljenjem i srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijeloga hrvatskoga naroda u jedinstvenu snagu.

Zbog svih tih razloga može se reći da smo počeli živjeti novo povijesno razdoblje u kojoj će hrvatski narod nastaviti tamo gdje je stao nakon smrti Franje Tuđmana.

Autor: Zdravko Tomac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari