Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Počeo proces moralnog suđenja Titu za genocid nad hrvatskim narodom

Objavljeno

na

Prošlost će nas progoniti sve dok se ne utvrdi istina. Istina o Titu i osuda Tita nije negiranje hrvatskog antifašizma, nego njegova rehabilitacija. Hrvatska ljevica nema perspektive dok se ne odrekne Tita kao mita, dok ne prihvati istinu o Titu.

Piše: Zdravko Tomac / 7Dnevno

Ovog proljeća, više nego ikada, svjedoci smo – usprkos cenzuri i medijskoj blokadi – sustavnog evociranja uspomena na krvavo hrvatsko proljeće 1945. godine.

Hrvatska javnost imala je prilike vidjeti dva izvrsna dokumentarna filma. Film Višnje Starešine “Neprijatelj naroda” i film Nade Prkačin “Magnum crimen 1945.”, u kojima se na potresan način evocira krvavo hrvatsko proljeće 1945. godine. Imali smo prilike, i imat ćemo ponovno prilike vidjeti film o Hudoj jami, jednom od najvećih i najokrutnijih zločina u povijesti čovječanstva, kada je više od dvije tisuće ljudi živo zakopano u rudnik i prepušteno strašnim mukama polaganog umiranja.

Imali smo prilike vidjeti velike političke borbe vezano za komemoraciju u Jasenovcu i Bleiburgu. Konačno su na portalima, i u nekim tjednicima, postali dostupni podaci o genocidu nad hrvatskim narodom koji je izvršen nakon završetka II. svjetskog rata. Svjedočili smo i početku procesa dugo očekivane detitoizacije hrvatskog društva i utvrđivanju istine o Josipu Brozu Titu kao jednom od najvećih zločinaca u 20. stoljeću.

[ad id=”68099″]

Maknut s Pantovčaka, a sada i iz Šibenika

Svjedočili smo i izmještanju Titovog poprsja s Pantovčaka, i konačno svjedočili smo odluci Gradskog vijeća Šibenika da se ukine naziv Poljana maršala Tita i vrati se stari naslov Poljana.

Svjedočili smo, nažalost, i nevjerojatnoj ofenzivi titoista koji svake one koji govore istinu o Titovim zločinima proglašavaju zločincima i ustašama, a traženje utvrđivanja istine o komunističkim zločinima proglašavaju negiranjem antifašističke borbe hrvatskog naroda.

Titoisti se ne predaju, na Dan mladosti u Kumrovcu ih se okupilo nekoliko tisuća. Bio je to vremeplov koji nas je vratio u poslijeratno razdoblje, u kojem su se pjevale pjesme o Titu, slavila se crvena zvijezda petokraka i pozivalo se u revolucionarnu borbu protiv narodnih neprijatelja. I oko obilježavanja 70. godišnjice pobjede nad fašizmom i nacizmom vodile su se velike ideološke i političke borbe. U takvoj atmosferi i potpunoj podijeljenosti Hrvatske u ocjeni naše prošlosti konačno je ipak načinjen potreban važan korak. Hrvatsko nacionalno sudište održalo je javnu sjednicu na kojoj je izložilo dokaze za donošenje moralne etičke osude protiv Josipa Broza Tita za učinjeni genocid nad hrvatskim narodom.

Bezbroj je činjenica i neopovrgljivih podataka da je na kraju II. svjetskog rata proveden pravi genocid nad hrvatskim narodom kada je bez suda ubijeno stotine tisuća Hrvata, koji su zatrpani u masovnim grobištima i stotinama jama u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Bezbroj je podataka koji dokazuju da je osobno Josip Broz Tito odgovoran za te zločine, odnosno da su se zločini događali više mjeseci vrlo organizirano, na industrijski način.

Također je utvrđeno da je genocid nad Hrvatima učinjen 90- ih godina nastavak i posljedica počinjenog genocida nad Hrvatima 1945. godine.

Svjetlost dana za protivnike u novoj komunističkoj državi!

Odgovornost komunista i komunističkog vrha nedvojbeno je dokazana upravo izjavama Tita i njegovih najbližih suradnika. Dakle, ne radi se o izmišljanju i lažnim optužbama, nego je riječ o činjenicama na temelju izvora iz službenih dokumenata i izjava Tita i ostalih. Činjenica je da je Tito ne samo rekao: “U novoj komunističkoj državi svjetlost dana protivnici će gledati samo do najbliže jame”, nego je to i proveo!

Činjenica je da je Tito po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ce-tungu. To nisu lažne optužbe i izmišljotine, nego se radi o priznanju Tita i Rankovića i Đilasa. Tito je ′45. u Ljubljani rekao: “Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još toliko ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.”

Tito i njegovi najbliži suradnici ponosili su se svojim zločinima i efikasnošću u ubijanjima i hvalili su se svojim “remek djelom”. Aleksandar Ranković pohvalio se u Skupštini Jugoslavije 1951. da su likvidirali 650 tisuća neprijatelja, a da je kroz logore prošlo 3 milijuna i 300 tisuća ljudi.

Dakle, nije se radilo o pojedinačnim zločinima iz osvete, zločinima koji su posljedica poratnog kaosa i nereda, nego se radilo o pravom remek djelu organizacije. Dobro planiranom i precizno izvedenom. Ubijanje je trajalo mjesecima širom Jugoslavije, a formirane su i posebne jedinice za likvidaciju. Znači, nova revolucionarna vlast startala je kao zločinačka država.

Vukovar i Srebrenica – nastavak pokolja iz ’45. i provedba Titove oporuke!

Na temelju svih tih istina i spoznaja Hrvatsko nacionalno etičko sudište u utorak, 27. svibnja, održalo je javnu sjednicu na kojoj je odlučilo pokrenuti izradu moralne osude Josipa Broza Tita za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda.

Taj genocid priznaje i jedan od bliskih suradnika, Milovan Đilas, koji je rekao: “Pokolj kakav je proveden nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji”.

Utvrđene su i činjenice da je Tito izdao naredbu “pobiti” sve zarobljenike, uključujući i žene i djecu i civile. Utvrđeno je da je to izvršeno vrlo organizirano, okrutno i bez samilosti.

Titova odgovornost ne završava samo genocidom poslije II. svjetskog rata. Tito je odgovoran iako više nije bio živ i za genocid u Vukovaru, Srebrenici i drugim mjestima gdje se ustvari nastavio genocid iz 1945. godine na isti način jednako okrutno i organizirano, kao i tada.

Dakle, i u genocidu u velikosrpskoj agresiji, u kojoj je Titova JNA bio udarna pesnica, ustvari je izvršavana Titova politička oporuka i njegova naredba koju je izdao vrhu JNA prije svoje smrti 1980. godine. U tom razgovoru Tito se odrekao i samoupravljanja i socijalizma s ljudskim likom, odrekao se Edvarda Kardelja i Ustava iz ’74. godine, rekavši da ga je Kardelj prevario, da je taj Ustav uzrok krize i da on dovodi do sloma bratstva i jedinstva i Jugoslavije. Tito je vrlo otvoreno zatražio i naredio vrhu JNA da mora sačuvati Jugoslaviju, da mora sačuvati bratstvo i jedinstvo, da se mora obračunati s narodnim neprijateljima i svima onima koji žele srušiti Jugoslaviju i socijalizam. JNA se dugo pripremao za provedbu Titove naredbe. Tako da intervencija JNA 1991. nije bila slučajna, nego je bila ostvarivanje plana precizno razrađenog, kao što je genocid nad hrvatskim narodom 1945. bio planiran i vrlo sustavno izvršavan mjesecima na “industrijski način”, kao veliki projekt u kojem je sudjelovalo mnogo krvnika, ali su sudjelovale i mnoge institucije i organizacije.

Lav od papira i “najbolje što su Hrvati imali”!

Genocid nad hrvatskim narodom izvršen 1945. godine je jedinstven genocid u povijesti, jer se nije dogodio u vrijeme rata, ratnih borbi i kaosa, kada nema stabilne vlasti, nego se dogodio nakon završetka rata. Zbog toga je odgovornost Tita i Komunističke partije još veća i ne može se opravdavati nikakvim razlozima niti se relativizirati, a najmanje negirati. Međutim, u Hrvatskoj je specifična situacija jer postoji trio fantastico (Mesić, Josipović, Milanović) koji složno pjeva iste pjesme, koji tvrdi da je Tito najbolje što su Hrvati imali. Koji svakog onog koji govori istinu o Titu proglašava lašcem i zločincem.

Zoran Milanović, lav od papira, koji prijeti stisnutom pesnicom, koji izmišlja ustaše i koji svakog onog tko odaje počast žrtvama na Bleiburgu pretvara u ljubitelja NDH i ustaša, stalno ponavlja rečenicu da je Tito nešto najbolje što su Hrvati imali u određenom povijesnom razdoblju. S obzirom da Milanović nije slijep, da je upoznat s istinom o zločinu, mora mu se postaviti pitanje zbog kojih razloga takvom izjavom ne samo što negira istinu nego i vrijeđa hrvatski narod, jer kakav smo mi to narod u kojem je jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća “najbolje što smo imali”. Dakle, on posredno optužuje hrvatsko narod kao zločinački narod, jer samo zločinački narod se može ponositi svojim velikim zločincima.

I Mesić i Josipović žive od istog idola

A što reći o Stjepanu Mesiću, dvostrukom bivšem predsjedniku Hrvatske, počasnom predsjedniku antifašista Hrvatske i doživotnom predsjedniku u sjeni, najvećem lašcu u hrvatskoj politici, koji u Kumrovcu optužuje sve one koji govore istinu o Titu, da su zločinci i ustaše. On, kao i Milanović, ne želi čuti ni vidjeti istinu. On govorenje istine pretvara u laž, a svoju laž o Titu kao hrvatskom velikanu pokušava pretvoriti u istinu. Zašto kažem da je Mesić najveći lažac u hrvatsko politici? Ima bezbroj dokaza, navest ću samo neke. Na Haaškom sudu lažno je svjedočio i lažno optužio Tuđmana i državno i vojno vodstvo Hrvatske i naše branitelje. Toliko je lagao da su ga i suci pitali: “Gospodine Mesić, objasnite nam kako Vi o istim događajima vrlo različito govorite u različitim prilikama?” Stjepan Mesić, hrvatski Műnchausen, odgovori je: “Samo moja supruga misli da ja uvijek govorim istinu.” To je toliko šokiralo suce da tu izjavu nisu komentirali. Stipe Mesić je lažno tvrdio da Crna Gora nije ratovala s Hrvatskom, čime je negirao činjenicu da su Crnogorci razorili Dubrovačko primorje. Lažno je tvrdio da su Tuđman i Milošević podijelili Bosnu i Hercegovinu. U Australiji je pjevao ustaške pjesme na početku rata i veličao 10. travnja i NDH. Tvrdio je da su Hrvati dvaput pobijedili, 10. travnja kada je stvorena NDH i 9. svibnja kada je pobijedio Tito i komunisti. Da bi danas svako izražavanje domoljublja i govorenje istine sotonizirao kao ustašluk, kao zločin protiv hrvatskoga naroda.

I treći član trio fantasticusa ne želi zaostati u negiranju istine i očuvanju Titovog kulta. Ivo Josipović ponovno govori o ustaškim gujama i izmišlja opasnost od obnove ustaštva. Ivo Josipović, bivši crveni predsjednik, ne miri se s gubitkom vlasti i upravo ovih dana osniva svoju stranku u želji da se vrati na vlast. I njemu i Milanoviću i Mesiću je jasno da moraju sačuvati kult Tita i da utvrđivanje istine o Titu i rušenje kulta Tita znači njihov politički poraz.

Zgroženi šibenski SDP-ovi i – “suđenje Titu”

Zbog svih tih razloga ovih dana otpočeo je proces sotonizacije Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koje je najavilo osudu Josipa Broza Tita, koju će donijeti najesen, za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda. Na prvoj sjednici, javnoj, ovih dana izneseni su neopovrgljivi argumenti, dokazi i činjenice, koji potvrđuju odgovornost Tita za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda ali i posrednu odgovornost Tita za novi genocid u Domovinskom ratu i agresiji Srbije na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu koji se dogodio u Srebrenici i Vukovaru.

Činjenica da se netko usudi moralno suditi Tita za učinjene zločine i učinjeni genocid šokira titoiste, koji jednostavno ne mogu shvatiti da je to moguće. Zato reagiraju vrlo grubo na svaki pokušaj detitoizacije Hrvatske i na svaki pokušaj rušenja Titova kulta.

Zanimljivo je reagiranje na odluku Gradskog vijeća Šibenika da Poljani maršala Tita vrate staro ime Poljana. SDP-ovci su napustili sjednicu i dali vrlo oštre izjave, zgražali su se i govorili to je “suđenje Titu”. Tvrdili su da je to suđenje i hrvatskim antifašistima i uvreda, kako su rekli, 1300 Šibenčana koji su poginuli u antifašističkoj borbi. Kao što osuda Staljina, kao zločinca, nije osuda ruskog naroda u antifašističkoj borbi protiv Hitlera i doprinosa ruskog naroda pobjedi nad nacizmom i fašizmom, tako i osuda Tita zbog zločina, za koje je odgovoran, nije osuda brojnih Hrvata i domoljuba koji su poginuli ili koji su se borili u antifašističkoj borbi protiv nacizma i fašizma. Međutim, povijesna je činjenica da je Tito ′45. s vrhom Partije nametnuo staljinističku diktaturu, da je masovnim zločinima i genocidom izdao sve one istinske antifašiste koji su se borili za slobodu, jer je umjesto slobode nametnuo diktaturu, logore, progone i masovna ubojstva. Upravo radi čistoće antifašističke borbe i brojnih Hrvata domoljuba koji su se borili ne samo protiv fašizma i nacizma i ustaša, nego i za slobodnu demokratsku Hrvatsku, mora se utvrditi istina o Titu i njegova odgovornost za genocid koji je proveden u Hrvatskoj. Ta odgovornost proteže se i za nove genocide utvrđene u Domovinskom ratu – jer je i te genocide napravila vojska maršala Tita! Dakle, hrvatskom narodu tek predstoji suočavanje s istinom. Nisu u pravu oni koji kažu – nemojmo se baviti prošlošću, bavimo se budućnošću, ne bavimo se ideološkim sukobima iz prošlosti.

Zašto nisu u pravu? Zato što će nas progoniti prošlost sve dok se ne utvrdi istina. Samo na istini je moguće riješiti se prokletstva prošlosti.

Zbog svih tih razloga mi u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu čvrsto smo uvjereni da radimo u interesu hrvatskog naroda, u interesu pravde i hrvatske sloge i zajedništva, odnosno da osudom Josipa Broza Tita, kao glavnog krivca za učinjeni genocid nad hrvatskim narodom, pomažemo da se na istini konačno stvore pretpostavke za istinsku pomirbu hrvatskog naroda i za izgrađivanje Hrvatske kao moderne demokratske države na vrednotama Domovinskog rata.

Tito je prevario i izdao hrvatske antifašiste koji su se borili ne samo protiv fašizma i nacizma, nego i za demokratsku Hrvatsku i nacionalnu slobodu. Nametanjem staljinističkog boljševizma, provođenjem masovnih zločina i represije, kompromitiran je i antifašizam, jer su Tito i komunisti i to gurali pod antifašizam. Zbog toga istina o Titu i osuda Tita nije negiranje hrvatskog antifašizma, nego njegova rehabilitacija. Hrvatska ljevica nema perspektive dok se ne odrekne Tita kao mita, dok ne prihvati istinu o Titu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari