Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Počeo proces moralnog suđenja Titu za genocid nad hrvatskim narodom

Objavljeno

na

Prošlost će nas progoniti sve dok se ne utvrdi istina. Istina o Titu i osuda Tita nije negiranje hrvatskog antifašizma, nego njegova rehabilitacija. Hrvatska ljevica nema perspektive dok se ne odrekne Tita kao mita, dok ne prihvati istinu o Titu.

Piše: Zdravko Tomac / 7Dnevno

Ovog proljeća, više nego ikada, svjedoci smo – usprkos cenzuri i medijskoj blokadi – sustavnog evociranja uspomena na krvavo hrvatsko proljeće 1945. godine.

Hrvatska javnost imala je prilike vidjeti dva izvrsna dokumentarna filma. Film Višnje Starešine “Neprijatelj naroda” i film Nade Prkačin “Magnum crimen 1945.”, u kojima se na potresan način evocira krvavo hrvatsko proljeće 1945. godine. Imali smo prilike, i imat ćemo ponovno prilike vidjeti film o Hudoj jami, jednom od najvećih i najokrutnijih zločina u povijesti čovječanstva, kada je više od dvije tisuće ljudi živo zakopano u rudnik i prepušteno strašnim mukama polaganog umiranja.

Imali smo prilike vidjeti velike političke borbe vezano za komemoraciju u Jasenovcu i Bleiburgu. Konačno su na portalima, i u nekim tjednicima, postali dostupni podaci o genocidu nad hrvatskim narodom koji je izvršen nakon završetka II. svjetskog rata. Svjedočili smo i početku procesa dugo očekivane detitoizacije hrvatskog društva i utvrđivanju istine o Josipu Brozu Titu kao jednom od najvećih zločinaca u 20. stoljeću.

[ad id=”68099″]

Maknut s Pantovčaka, a sada i iz Šibenika

Svjedočili smo i izmještanju Titovog poprsja s Pantovčaka, i konačno svjedočili smo odluci Gradskog vijeća Šibenika da se ukine naziv Poljana maršala Tita i vrati se stari naslov Poljana.

Svjedočili smo, nažalost, i nevjerojatnoj ofenzivi titoista koji svake one koji govore istinu o Titovim zločinima proglašavaju zločincima i ustašama, a traženje utvrđivanja istine o komunističkim zločinima proglašavaju negiranjem antifašističke borbe hrvatskog naroda.

Titoisti se ne predaju, na Dan mladosti u Kumrovcu ih se okupilo nekoliko tisuća. Bio je to vremeplov koji nas je vratio u poslijeratno razdoblje, u kojem su se pjevale pjesme o Titu, slavila se crvena zvijezda petokraka i pozivalo se u revolucionarnu borbu protiv narodnih neprijatelja. I oko obilježavanja 70. godišnjice pobjede nad fašizmom i nacizmom vodile su se velike ideološke i političke borbe. U takvoj atmosferi i potpunoj podijeljenosti Hrvatske u ocjeni naše prošlosti konačno je ipak načinjen potreban važan korak. Hrvatsko nacionalno sudište održalo je javnu sjednicu na kojoj je izložilo dokaze za donošenje moralne etičke osude protiv Josipa Broza Tita za učinjeni genocid nad hrvatskim narodom.

Bezbroj je činjenica i neopovrgljivih podataka da je na kraju II. svjetskog rata proveden pravi genocid nad hrvatskim narodom kada je bez suda ubijeno stotine tisuća Hrvata, koji su zatrpani u masovnim grobištima i stotinama jama u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Bezbroj je podataka koji dokazuju da je osobno Josip Broz Tito odgovoran za te zločine, odnosno da su se zločini događali više mjeseci vrlo organizirano, na industrijski način.

Također je utvrđeno da je genocid nad Hrvatima učinjen 90- ih godina nastavak i posljedica počinjenog genocida nad Hrvatima 1945. godine.

Svjetlost dana za protivnike u novoj komunističkoj državi!

Odgovornost komunista i komunističkog vrha nedvojbeno je dokazana upravo izjavama Tita i njegovih najbližih suradnika. Dakle, ne radi se o izmišljanju i lažnim optužbama, nego je riječ o činjenicama na temelju izvora iz službenih dokumenata i izjava Tita i ostalih. Činjenica je da je Tito ne samo rekao: “U novoj komunističkoj državi svjetlost dana protivnici će gledati samo do najbliže jame”, nego je to i proveo!

Činjenica je da je Tito po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ce-tungu. To nisu lažne optužbe i izmišljotine, nego se radi o priznanju Tita i Rankovića i Đilasa. Tito je ′45. u Ljubljani rekao: “Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još toliko ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.”

Tito i njegovi najbliži suradnici ponosili su se svojim zločinima i efikasnošću u ubijanjima i hvalili su se svojim “remek djelom”. Aleksandar Ranković pohvalio se u Skupštini Jugoslavije 1951. da su likvidirali 650 tisuća neprijatelja, a da je kroz logore prošlo 3 milijuna i 300 tisuća ljudi.

Dakle, nije se radilo o pojedinačnim zločinima iz osvete, zločinima koji su posljedica poratnog kaosa i nereda, nego se radilo o pravom remek djelu organizacije. Dobro planiranom i precizno izvedenom. Ubijanje je trajalo mjesecima širom Jugoslavije, a formirane su i posebne jedinice za likvidaciju. Znači, nova revolucionarna vlast startala je kao zločinačka država.

Vukovar i Srebrenica – nastavak pokolja iz ’45. i provedba Titove oporuke!

Na temelju svih tih istina i spoznaja Hrvatsko nacionalno etičko sudište u utorak, 27. svibnja, održalo je javnu sjednicu na kojoj je odlučilo pokrenuti izradu moralne osude Josipa Broza Tita za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda.

Taj genocid priznaje i jedan od bliskih suradnika, Milovan Đilas, koji je rekao: “Pokolj kakav je proveden nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji”.

Utvrđene su i činjenice da je Tito izdao naredbu “pobiti” sve zarobljenike, uključujući i žene i djecu i civile. Utvrđeno je da je to izvršeno vrlo organizirano, okrutno i bez samilosti.

Titova odgovornost ne završava samo genocidom poslije II. svjetskog rata. Tito je odgovoran iako više nije bio živ i za genocid u Vukovaru, Srebrenici i drugim mjestima gdje se ustvari nastavio genocid iz 1945. godine na isti način jednako okrutno i organizirano, kao i tada.

Dakle, i u genocidu u velikosrpskoj agresiji, u kojoj je Titova JNA bio udarna pesnica, ustvari je izvršavana Titova politička oporuka i njegova naredba koju je izdao vrhu JNA prije svoje smrti 1980. godine. U tom razgovoru Tito se odrekao i samoupravljanja i socijalizma s ljudskim likom, odrekao se Edvarda Kardelja i Ustava iz ’74. godine, rekavši da ga je Kardelj prevario, da je taj Ustav uzrok krize i da on dovodi do sloma bratstva i jedinstva i Jugoslavije. Tito je vrlo otvoreno zatražio i naredio vrhu JNA da mora sačuvati Jugoslaviju, da mora sačuvati bratstvo i jedinstvo, da se mora obračunati s narodnim neprijateljima i svima onima koji žele srušiti Jugoslaviju i socijalizam. JNA se dugo pripremao za provedbu Titove naredbe. Tako da intervencija JNA 1991. nije bila slučajna, nego je bila ostvarivanje plana precizno razrađenog, kao što je genocid nad hrvatskim narodom 1945. bio planiran i vrlo sustavno izvršavan mjesecima na “industrijski način”, kao veliki projekt u kojem je sudjelovalo mnogo krvnika, ali su sudjelovale i mnoge institucije i organizacije.

Lav od papira i “najbolje što su Hrvati imali”!

Genocid nad hrvatskim narodom izvršen 1945. godine je jedinstven genocid u povijesti, jer se nije dogodio u vrijeme rata, ratnih borbi i kaosa, kada nema stabilne vlasti, nego se dogodio nakon završetka rata. Zbog toga je odgovornost Tita i Komunističke partije još veća i ne može se opravdavati nikakvim razlozima niti se relativizirati, a najmanje negirati. Međutim, u Hrvatskoj je specifična situacija jer postoji trio fantastico (Mesić, Josipović, Milanović) koji složno pjeva iste pjesme, koji tvrdi da je Tito najbolje što su Hrvati imali. Koji svakog onog koji govori istinu o Titu proglašava lašcem i zločincem.

Zoran Milanović, lav od papira, koji prijeti stisnutom pesnicom, koji izmišlja ustaše i koji svakog onog tko odaje počast žrtvama na Bleiburgu pretvara u ljubitelja NDH i ustaša, stalno ponavlja rečenicu da je Tito nešto najbolje što su Hrvati imali u određenom povijesnom razdoblju. S obzirom da Milanović nije slijep, da je upoznat s istinom o zločinu, mora mu se postaviti pitanje zbog kojih razloga takvom izjavom ne samo što negira istinu nego i vrijeđa hrvatski narod, jer kakav smo mi to narod u kojem je jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća “najbolje što smo imali”. Dakle, on posredno optužuje hrvatsko narod kao zločinački narod, jer samo zločinački narod se može ponositi svojim velikim zločincima.

I Mesić i Josipović žive od istog idola

A što reći o Stjepanu Mesiću, dvostrukom bivšem predsjedniku Hrvatske, počasnom predsjedniku antifašista Hrvatske i doživotnom predsjedniku u sjeni, najvećem lašcu u hrvatskoj politici, koji u Kumrovcu optužuje sve one koji govore istinu o Titu, da su zločinci i ustaše. On, kao i Milanović, ne želi čuti ni vidjeti istinu. On govorenje istine pretvara u laž, a svoju laž o Titu kao hrvatskom velikanu pokušava pretvoriti u istinu. Zašto kažem da je Mesić najveći lažac u hrvatsko politici? Ima bezbroj dokaza, navest ću samo neke. Na Haaškom sudu lažno je svjedočio i lažno optužio Tuđmana i državno i vojno vodstvo Hrvatske i naše branitelje. Toliko je lagao da su ga i suci pitali: “Gospodine Mesić, objasnite nam kako Vi o istim događajima vrlo različito govorite u različitim prilikama?” Stjepan Mesić, hrvatski Műnchausen, odgovori je: “Samo moja supruga misli da ja uvijek govorim istinu.” To je toliko šokiralo suce da tu izjavu nisu komentirali. Stipe Mesić je lažno tvrdio da Crna Gora nije ratovala s Hrvatskom, čime je negirao činjenicu da su Crnogorci razorili Dubrovačko primorje. Lažno je tvrdio da su Tuđman i Milošević podijelili Bosnu i Hercegovinu. U Australiji je pjevao ustaške pjesme na početku rata i veličao 10. travnja i NDH. Tvrdio je da su Hrvati dvaput pobijedili, 10. travnja kada je stvorena NDH i 9. svibnja kada je pobijedio Tito i komunisti. Da bi danas svako izražavanje domoljublja i govorenje istine sotonizirao kao ustašluk, kao zločin protiv hrvatskoga naroda.

I treći član trio fantasticusa ne želi zaostati u negiranju istine i očuvanju Titovog kulta. Ivo Josipović ponovno govori o ustaškim gujama i izmišlja opasnost od obnove ustaštva. Ivo Josipović, bivši crveni predsjednik, ne miri se s gubitkom vlasti i upravo ovih dana osniva svoju stranku u želji da se vrati na vlast. I njemu i Milanoviću i Mesiću je jasno da moraju sačuvati kult Tita i da utvrđivanje istine o Titu i rušenje kulta Tita znači njihov politički poraz.

Zgroženi šibenski SDP-ovi i – “suđenje Titu”

Zbog svih tih razloga ovih dana otpočeo je proces sotonizacije Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koje je najavilo osudu Josipa Broza Tita, koju će donijeti najesen, za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda. Na prvoj sjednici, javnoj, ovih dana izneseni su neopovrgljivi argumenti, dokazi i činjenice, koji potvrđuju odgovornost Tita za učinjeni genocid protiv hrvatskog naroda ali i posrednu odgovornost Tita za novi genocid u Domovinskom ratu i agresiji Srbije na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu koji se dogodio u Srebrenici i Vukovaru.

Činjenica da se netko usudi moralno suditi Tita za učinjene zločine i učinjeni genocid šokira titoiste, koji jednostavno ne mogu shvatiti da je to moguće. Zato reagiraju vrlo grubo na svaki pokušaj detitoizacije Hrvatske i na svaki pokušaj rušenja Titova kulta.

Zanimljivo je reagiranje na odluku Gradskog vijeća Šibenika da Poljani maršala Tita vrate staro ime Poljana. SDP-ovci su napustili sjednicu i dali vrlo oštre izjave, zgražali su se i govorili to je “suđenje Titu”. Tvrdili su da je to suđenje i hrvatskim antifašistima i uvreda, kako su rekli, 1300 Šibenčana koji su poginuli u antifašističkoj borbi. Kao što osuda Staljina, kao zločinca, nije osuda ruskog naroda u antifašističkoj borbi protiv Hitlera i doprinosa ruskog naroda pobjedi nad nacizmom i fašizmom, tako i osuda Tita zbog zločina, za koje je odgovoran, nije osuda brojnih Hrvata i domoljuba koji su poginuli ili koji su se borili u antifašističkoj borbi protiv nacizma i fašizma. Međutim, povijesna je činjenica da je Tito ′45. s vrhom Partije nametnuo staljinističku diktaturu, da je masovnim zločinima i genocidom izdao sve one istinske antifašiste koji su se borili za slobodu, jer je umjesto slobode nametnuo diktaturu, logore, progone i masovna ubojstva. Upravo radi čistoće antifašističke borbe i brojnih Hrvata domoljuba koji su se borili ne samo protiv fašizma i nacizma i ustaša, nego i za slobodnu demokratsku Hrvatsku, mora se utvrditi istina o Titu i njegova odgovornost za genocid koji je proveden u Hrvatskoj. Ta odgovornost proteže se i za nove genocide utvrđene u Domovinskom ratu – jer je i te genocide napravila vojska maršala Tita! Dakle, hrvatskom narodu tek predstoji suočavanje s istinom. Nisu u pravu oni koji kažu – nemojmo se baviti prošlošću, bavimo se budućnošću, ne bavimo se ideološkim sukobima iz prošlosti.

Zašto nisu u pravu? Zato što će nas progoniti prošlost sve dok se ne utvrdi istina. Samo na istini je moguće riješiti se prokletstva prošlosti.

Zbog svih tih razloga mi u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu čvrsto smo uvjereni da radimo u interesu hrvatskog naroda, u interesu pravde i hrvatske sloge i zajedništva, odnosno da osudom Josipa Broza Tita, kao glavnog krivca za učinjeni genocid nad hrvatskim narodom, pomažemo da se na istini konačno stvore pretpostavke za istinsku pomirbu hrvatskog naroda i za izgrađivanje Hrvatske kao moderne demokratske države na vrednotama Domovinskog rata.

Tito je prevario i izdao hrvatske antifašiste koji su se borili ne samo protiv fašizma i nacizma, nego i za demokratsku Hrvatsku i nacionalnu slobodu. Nametanjem staljinističkog boljševizma, provođenjem masovnih zločina i represije, kompromitiran je i antifašizam, jer su Tito i komunisti i to gurali pod antifašizam. Zbog toga istina o Titu i osuda Tita nije negiranje hrvatskog antifašizma, nego njegova rehabilitacija. Hrvatska ljevica nema perspektive dok se ne odrekne Tita kao mita, dok ne prihvati istinu o Titu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Pozadina beogradskih događanja: Vučićeve ljetne igre

Objavljeno

na

Objavio

Aleksandar Vučić je napadnut. Neidentificirana strana sila poslala je na njega srpske prosvjednike usred Beograda, uglavnom studente i ostalu omladinu. Napad se dogodio tek što je Vučić proslavio još jednu veliku izbornu pobjedu.

Njegovi su naprednjaci (SNS) potpuno ovladali srpskim parlamentom pretvorivši ga praktički u jednostranački. A izbori su provedeni po modelu koji je još 1996. lijepo objasnio Miloševićev gradonačelnik Kragujevca Živorad Nešić Džada izjavom koja se ovih dana ponovno širi društvenim mrežama: “Kada su izbori dobro organizovani, narod na njih i ne mora da izlazi.”

Prosvjednici kažu da ih je na noge digla voždova najava uvođenja policijskog sata, kako bi se zaustavila korona-epidemija (koja u Srbiji zaista poprima dramatične razmjere). Vučić u svemu vidi prste stranih sila – velikih i malih.

Najprije je između redaka dao naslutiti da bi to mogla biti i njegova ruska braća, jer se on kao previše približava Zapadu. A nakon što su ga njemački mediji počeli unisono prozivati za autoritarne metode vladanja, pozivajući na suspenziju pristupnih pregovora Srbije s EU-om, postalo je jasno da Angela Merkel ne vjeruje u tu priču o ruskoj zavjeri protiv Vučića pa su na red došli – strani fašisti i regionalne protusrpske snage.

Kao dubokog konspiratora Vučić je izravno prozvao Davora Ivu Stiera, a njegova glasnogovornica i formalna šefica Vlade Ana Brnabić je za potpirivanje nereda u Beogradu okrivila hrvatskog europarlamentarca Tonina Piculu i slovensku europarlamentarku Tanju Fajon.

A cijela se ta igra zapravo može promatrati kao – Vučićeve demonstracije protiv Vučića. I kao uvertira u razgovore s EU-om o rješenju kosovskog spora. Naime, događanje studenata i ostale omladine u Srbiji prethodilo je kosovsko-srpskom video-summitu pod pokroviteljstvom Angele Merkel i Emmanuela Macrona (petak, 10. srpnja) i sastanku srpskog predsjednika Vučića s kosovskim premijerom Avdullahom Hotijem u Bruxellesu, zakazanom dan kasnije. A i ti su razgovori na visokom EU nivou tek svojevrsna predstava, samo ponešto drukčijeg žanra, od Vučićevih demonstracija protiv Vučića.

KONZULTACIJE S RUSIJOM

U pozadini i beogradskih i bruxelleskih događanja je nadmetanje SAD-a i EU-a, predvođenog Njemačkom, za utjecaj u Europi. U ovom slučaju to je nadmetanje: tko će riješiti kosovsko pitanje, odnosno srpsko-kosovski spor? Ono o čemu je uistinu riječ ne može se vidjeti, pa čak niti naslutiti iz beogradske ili bruxelleske predstave. Iza predstave za puk krije se sljedeći sadržaj. Američki predsjednik Trump odlučio je u predizbornoj godini učiniti barem pola koraka prema srpsko-kosovskom dogovoru. I pritom potpuno zaobići EU.

Njegov posebni izaslanik za Kosovo Richard Grenell u strogoj je diskreciji pripremao kosovsko-srpski summit (Hashim Thaci – Aleksandar Vučić) u Bijeloj kući, bez znanja EU-a, a uz očite konzultacije s Rusijom. Nakana je bila postići dogovor o ekonomskoj suradnji, pokazati dobru volju za rješenje političkog spora o priznanju Kosova, a rješenje spora odgoditi za sljedeći predsjednički mandat u SAD-u, ma čiji on bio.

Kada je objavljeno da Thaci i Vučić putuju u Washington, politički establišment EU-a bio je bijesan. A osobito njemačka kancelarka Merkel. Osjećali su se poniženo. S razlogom. Europski, odnosno njemački odgovor stigao je preko haaškog Specijalnog suda za zločine na Kosovu, koji je pod (financijskim) patronatom EU-a.

U vrijeme kada je Thaci bio na putu do zračne luke, spreman za let u Washington, Specijalni sud u Haagu objavio je da je protiv njega podignuta optužnica za ratne zločine i zločin protiv čovječnosti. Summit u Bijeloj kući morao je biti odgođen. A u međuvremenu je EU organizirao svoj srpsko-kosovski summit. Pitanje je zašto je onda Vučić organizirao demonstracije protiv Vučića uoči tog summita.

Aleksandar Vučić dobro zna da EU, a osobito EU sveden na Njemačku, nikada neće biti uspješan krizni menadžer na Balkanu, a niti igdje drugdje. Zašto? Zato što iza američkog mirovnog i kriznog posredovanja stoji daleko najveći vojni proračun na svijetu, težak više od 700 milijardi dolara, i čvrsta upravljačka hijerarhija. EU pak nije bio u stanju podići jedan avion, već je njezin izaslanik za Kosovo Miroslav Lajcak u žurnoj misiji natjecanja s Amerikancima putovao do Prištine četiri dana, uokolo, komercijalnim letovima. To čini razliku. I tolika je zapovjedna snaga EU-a.

Njemačka kao država je pak i dalje ekonomski div i politički patuljak. Vučić je demonstracijama protiv Vučića uoči EU-ova summita poslao poruku Trumpu da to zna, da niti on ne doživljava ozbiljno Angelu Merkel kao menadžericu međudržavnih političkih sporova. Iako, baš voli njezine eure. I kancelarka je shvatila poruku beogradskih demonstracija. Preko noći je njezin omiljeni dečko s Balkana u njemačkim medijima postao autokrat i.

U ovim ljetnim igrama na potezu je opet Washington. Aleksandar Vučić i dalje nema razloga brinuti se za svoju političku budućnost dok ima prijatelja Vladimira, prijatelja Xija, prijatelja Donalda, prijateljicu Angelu, koja je samo malo ljuta… Zabrinuti bi se trebao tek ako ga jednog dana kao diktatora javno prozove njegov izaslanik za Hrvatsku – za ljudska prava tankoćutni Milorad.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari