Pratite nas

Kolumne

Zdravko Tomac: Povampireni Milanović sada želi HDZ-u ukrasti čak i Tuđmana

Objavljeno

na

Bio sam uvjeren da je Milanovićev pokušaj da promijeni Ustav i donese poseban zakon nazvan Lex Perković koji ja nazivam Lex Milanović kraj njegove političke karijere, odnosno da će nakon toga njegova stranka reći ‘dosta je bilo, Zorane!

Međutim, Zoran Milanović je preživio Lex Perković, a preživio je i osudu Perkovića i Mustača, njegovih štićenika, na doživotnu robiju. Čak je ponovno pokušao oprati ruke od toga i optužiti Franju Tuđmana i HDZ da su to bili navodno osnivači HDZ-a i njihovi ljudi s kojima on nema ništa. Lansirao je i nove monstruozne laži, zajedno s Krešom Beljakom i svojom ekipom, da je Tuđmanovu Hrvatsku ustvari stvorila Udba, odnosno da je i Franjo Tuđman proizvod udbaške strategije.

Na žalost, i hrvatski mediji i političke stranke, a posebno HDZ, mlako su reagirali i nisu iskoristili situaciju da konačno kažu ‘dosta’ Zoranu Milanoviću. Umjesto da se raskrinka Zoran Milanović do kraja kao štetočina, varalica, oni su mirno gledali kako on kreće u nove laži, krivotvorine i kako se pokušava nametnuti kao nacionalni državnik, kako se hvali i pokušava krivotvorinama i lažima sebe predstaviti kao novog Tuđmana, kao istinskog branitelja hrvatskih nacionalnih interesa.

Zoran Milanović je čovjek koji ne preza ni od najgorih laži, uvreda i krivotvorina, koji vrijeđa, koji koristi uličarski, huliganski jezik nedostojan čovjeka koji je bio premijer i koji želi ponovno to postati.

Nema toga, a tu je sličan Slobodanu Miloševiću, što on neće upotrijebiti, krivotvoriti, ako ocijeni da je to u njegovom interesu. Sve što radi, ne radi u korist hrvatskog naroda, nego radi samo ono što misli da koristi njemu i njegovoj karijeri.

Našavši se u teškoj situaciji nakon presude na doživotnu robiju udbaškim ubojicama koje je štitio, odlučio se na dosad nezabilježenu retoriku u političkom govoru demokratskim državama. Suočio se s Andrejem Plenkovićem, racionalnim, moralnim i ozbiljnim političarom, koji pokušava na hrvatsku političku scenu vratiti politički moral, dijalog, izbaciti podmetanja, vrijeđanja, ne služiti se lažima i krivotvorinama.

Zoran Milanović, suočen s činjenicom da protiv sebe ima državnika, ozbiljnog čovjeka, posegnuo je za najprljavijim sredstvom u politici vrijeđanjem Plenkovićeve majke, istaknutog stručnjaka, kardiologa, koja je sudjelovala u teškim ratnim vremenima u mirnoj predaji vojne bolnice hrvatskoj Vladi. Kako sam u to vrijeme bio potpredsjednik Vlade, svjedočim ne samo njenoj ljudskosti nego i domoljublju. Zato Milanovićeva ironična, uvredljiva, tendeciozna rečenica da mu je majka bila ‘vojni lekar’ ima više insinuacija istovremeno. Terminom ‘vojni lekar’ on sugerira da je bila na strani agresora, terminom ‘vojni lekar’ koji je srpski izraz podmeće da je bila na strani JNA, a ne domoljub koji se borio za hrvatske nacionalne interese.

Na sličan način su Milanovićevi ‘sateliti’ u medijima pokušali diskreditirati i profesora Marija Plenkovića, optužujući ga da je bio udbaš. I tu svjedočim, jer smo bili kolege na Fakultetu političkih znanosti, da je Mario Plenković bio u tim teškim vremenima čvrsto na hrvatskoj strani. Između ostalog, kada su mene izbacivali s fakulteta kao navodnog hrvatskog nacionalistu, on je, uz pokojnog Vlatka Miletu, bio jedan od rijetkih koji se tome suprotstavio.

Inače, Milanović pokušava diskreditirati na neljudski način svoga konkurenta, pa mu napada i oca i majku, ali i njega osobno.

Andrej Plenković je postigao sjajne rezultate u Bruxellesu, postao je potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku i vrlo ugledan europski političar, a Milanović ga pokušava diskreditirati optužbom da je kukavica, da ne brani hrvatske nacionalne interese, sve do uvredljive rečenice da je ‘bruxellski ćato’.

Dakle, radi se o tipu političara kojemu ništa nije sveto, koji je spreman lagati, varati i optuživati ako mu je to u interesu.

Andrej Plenković nije prihvatio da odgovori na Milanovićeve optužbe, nego je samo rekao da mu kao kršćanin oprašta, ali da mu neće zaboraviti. Mnogi smatraju da ovih deset dana do izbora Andrej Plenković, ne zbog sebe, nego zbog istine i potrebe da se pokaže tko je ustvari Zoran Milanović, mora zajedno sa svojom strankom argumentima pokazati hrvatskom narodu tko je ustvari Zoran Milanović.

Dakle, očekujem, čak bih mogao reći tražim, da HDZ argumentima pokaže štetočinsko djelovanje Milanovića i da pokaže da bi bila prava katastrofa kada bi takav čovjek ponovno postao premijer.

Zoran Milanović, suočen s konkurentom Plenkovićem s kojim se ni po čemu ne može natjecati kad se radi o dobru, odlučio se na još jednu prljavu, možda najprljaviju, djelatnost kako bi sebe prikazao kao nacionalnog državnika koji jedino može zaštititi hrvatske nacionalne interese.

Odlučio se vrlo smišljeno da cijelim nizom podvala, uvreda, izvrijeđa ne samo političare, nego i cijele narode, kako bi im dao priliku da ga žestoko napadnu sve do toga da ga nazovu Pavelićem, ustašom. Mislio je Milanović da će time dobiti podršku i dijela desnog biračkog tijela kojima takva retorika odgovara. Odmah želim reći da se Milanović nije promijenio, da je on i dalje titoist, da je on i dalje antituđmanovac, da on i dalje amnestira velikosrpsku agresiju, da on i dalje mrzi hrvatske branitelje, posebno stopostotne ratne invalide, na koje je slao specijalnu policiju, i vukovarske branitelje. Treba reći da je Milanović stvorio krizu u Vukovaru, da je nasilno u mrkloj noći dao postaviti ćirilićne ploče koje nisu izraz ravnopravnosti, nego sredstvo srbizacije Vukovara i provođenje Memoranduma 2 Sano i politike sadašnjeg srbijanskog vodstva koje tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti. Milanović je odgovoran i za smrt branitelja Pajičića jer je podržavao represiju koju je provodio Ranko Ostojić, čija je posljedica smrt branitelja.

Milanović i dalje smatra da nema komunističkih zločina, da je Tito najbolje što su Hrvati imali. Milanović i dalje smatra da je komemoracija žrtvama na Bleiburgu manifestacija ustaštva. On i dalje smatra da govorenje istine o komunističkim zločinima znači rehabilitaciju ustaštva.

Milanović i dalje smatra da je Oluja bila zločinački pothvat. On, zajedno s Vesnom Pusić i Stjepanom Mesićem koji su na njegovoj listi, smatra da je Hrvatska agresor na BiH.

I dalje optužuju HDZ da vodi ustašku politiku. Ustvari, podržavaju novu agresiju iz Srbije koja sustavno optužuje Hrvatsku lažima i krivotvorinama da je nastavila ustašku politiku, ne samo Ante Pavelića, nego i Franje Tuđmana.

Međutim, Milanović je procijenio da mu nema spasa ako ne izazove pravi šok, ako sebe krivotvorinama i lažima ne pretvori u velikog tuđmanistu, u velikog Hrvata i čovjeka koji navodno jedino ima snage suprotstaviti se velikosrpskoj agresiji.

I zato je ovaj puta otišao još dalje od svih njegovih dosadašnjih ispada i štetočinskog djelovanja. Odglumio je pravu histeriju nacionalne euforije, preobrazbe i domoljublja. Na žalost, imao je u tome i određenog uspjeha. Neki mediji, kolumnisti, nasjeli su na tu novu retoriku i otišli su tako daleko da su prihvatili Milanovićeve laži kao istinu, kao njegovu stvarnu preobrazbu, te su ga čak počeli tretirati kao novog Tuđmana koji nastavlja njegovu nacionalnu suverenističku politiku.

Večernji list je čak na naslovnici najavio Milanovića kao novog Tuđmana, a i neki uvaženi kolumnisti poput Nine Raspudića napisali su pravi hvalospjev Milanoviću tvrdeći kako sve što je rekao o Srbima – da je to puna istina. Čak i hrvatski tjednik koji slovi kao istinski nacionalni tjednik na neki način nasjeo je na Milanovićeve podvale i napisao u naslovnici da ono što je o Srbima rekao Milanović – da tako misli 99,9 posto Hrvata. Točno je to da ono što je rekao Milanović o srbijanskom četničkom vodstvu – Nikoliću, Vučiću, Dačiću, Vulinu – da je istina i da tako misli većina Hrvata. Međutim, istina je da smo tu istinu o tom četničkom srbijanskom vodstvu, Memorandumu 2, i smišljenoj antihrvatskoj politici i o petoj koloni koju koristi preko Pupovca to vodstvo – i prije Milanovića bezbroj puta rekli i napisali. Dakle, nije Milanović prvi i jedini rekao istinu i nije problem što je rekao o tom vodstvu. Problem je u tome što je on to rekao na način koji šteti hrvatskim nacionalnim interesima, koji daje argumente tom četničkom vodstvu da krene u protunapad i da pokaže da su u pravu kada su cijelo vrijeme optuživali Hrvatsku da je ustaška i antisrpska.

Međutim, Milanović je namjerno to napravio da bi ga proglasili Pavelićem, ustašom, da bi postao glavna ličnost o kojoj se priča, da bi neki ljudi počeli mijenjati mišljenje o njemu, govoreći kad ga četnici tako napadaju da on onda nije tako loš.

Ustvari, on je želio neutralizirati svoju izdaju s Lex Perkovićem i poništiti negativne efekte muenchenske presude udbašima, svojim štićenicima. Vjerovao je da će biti amnestiran od svojih glasača, pa i velike većine Srba, koji će usprkos njegovih ispada, iako ga napadaju – i dalje glasovati za njega.

Ovog puta ipak je pretjerao. Rekao je neke rečenice zbog kojih bi bilo potrebno da Etičko povjerenstvo za izbore zatraži od njega da se povuče iz izborne utrke.

Između ostalog, u nastojanju da izazove oštre reakcije i optužbe iz Srbije i BiH, a posebno iz Srbije, svjesno je aluzijom o ‘cuclanju srpske krvi’ ustvari postao prvi vampir u hrvatskoj politici. Tom rečenicom da bi bilo lijepo napiti se zna se več čega’ ustvari je uvrijedio hrvatske branitelje, koji na žalost nisu reagirali na licu mjesta, a uvrijedio je i hrvatski narod.

Taj necivilizirani, nemoralan, pa i zločinački poriv, kao dio njegovog izlaganja, ostao je u hrvatskoj javnosti nedovoljno osuđen, čak presuđen. Na svjetlo javnosti ga je iznijela lucidna Tanja Torbarina koja je napisala: ‘Kada Milanović kaže da BiH nije neka suvisla država i da Vučić i Nikolić nisu za vrijeme rata po Hrvatskoj brali tartufe nije neki promašaj. Međutim, brine kada braniteljima opisuje kako bi bilo idealno da im se napijemo znate već čega, do posljednje kapi’. Ta izjava, s pravom piše Tanja Torbarina, navodi na razmišljanje. I onda, na svoj satirični način Tanja Torbarina poentira: ‘Poziva li Milanović branitelje da se pretvore u komarce i na čelu s njim odlete u Srbiju i tamo piju krv’? Zatim Tanja Torbarina postavlja ključno pitanje: ‘Je li moguće da Hrvatska dobije premijera koji fantazira kako cucla krv’? Zatim se Tanja Torbarina dalje ruga i tvrdi da Zoran Milanović ne može postati komarac jer slabašna krilca ne mogu nositi njegovo golemo tijelo te da jedino može postati vampir kako bi ostvario svoje maštanje.

Iako mislim, čak sam uvjeren, da Zoran Milanović nije vampir, da ne mašta o pijenju ljudske krvi, da to stvarno ne bi učinio, ali to ga ne amnestira. On je to rekao da bi bio napadnut, da bi se lažno prikazao kao ako treba i čovjek koji je spreman na krvoproliće. Time je nanio strašnu štetu hrvatskom narodu, braniteljima, jer je dao nove lažne argumente četničkoj velikosrpskoj politici koja slavodobitno sada može tvrditi da ako je bivši premijer i čovjek koji pretendira da bude novi premijer, ako je predsjednik SDP-a čovjek koji mašta o pijenju srpske krvi – kakvi su tek ostali desničari i ‘ustaše’.

Kada ministar Vulin kaže da smo u Domovinskom ratu klali Srbe, rezali uši i vadili oči, a nema reakcije iz Hrvatske, onda i jedan broj dobronamjernih domoljuba može u ovakvoj huliganskoj retorici Milanovića vidjeti i nešto dobro jer eto našao se netko tko na sličan način odgovara Srbima.

Zbog štete koju je Milanović napravio svjesno, koja je nemjerljiva, potrebno je da Etičko povjerenstvo ozbiljno i argumentirano se oglasi. Potrebno je da se oglasi Narodna koalicija, a trebaju se oglasiti i druge političke stranke kako bi hrvatski narod pred izbore shvatio kakva je štetočina Zoran Milanović i kako je konačno došlo vrijeme da mu se kaže ‘dosta’!

Na kraju želim još nešto reći: svi oni koji iz bilo kojih razloga Zorana Milanovića na bilo koji način uspoređuju s Franjom Tuđmanom – na najgrublji način vrijeđaju prvog hrvatskog predsjednika. Ni kao ljudi i karakteri Franjo Tuđman i Zoran Milanović nemaju baš nijednu sličnu osobinu, a da se ne govori o njihovim politikama. Milanović je sve suprotno od Tuđmana, ali Zoran Milanović je inteligentan čovjek, ali nemoralan i opasan. On je shvatio da sa politikom sotonizacije Tuđmana ne može uspjeti te po drugi puta pokušava HDZ-u oteti, ukrasti Tuđmana. Da bi se svidio istinskim poštovateljima Tuđmana, on čak predlaže da se Trg svetog Marka preimenuje u Tuđmanov trg. On sebe pokušava prikazati lažno kao nacionalnog državnika, a istina je da on nije ni nacionalan ni državnik.

Sudbina Hrvatske je u rukama hrvatskih birača. Došlo je vrijeme da se na demokratski način za sva vremena riješimo političara nemoralnog, lažljivog, koji je u borbi za svoje interese spreman na sramotu ne samo sebe, nego i svih nas uvesti vampirizam u Hrvatsku.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari