Pratite nas

Komentar

Predsjednicu se stalno pokušava opstruirati, ali već je napravila stvari od povijesnog značaja

Objavljeno

na

Prije točno dva mjeseca Kolinda Grabar Kitarović preuzela je predsjednički mandat od svog prethodnika Ive Josipovića. Iako je, kada je riječ o vanjskoj politici predsjednica pokazala da “zna znanje”, početak njezinog mandata obilježile su trzavice s premijerom Zoranom MIlanovićem, koji, čini se, nikako ne može obuzdati svoj ego. Međutim, iako joj je to otežalo put koji si je zacrtala, čini se kako ju ništa ne može obeshrabriti, a to tvrde i analitičari s kojima je portal Direktno.hr razgovarao.

“Sve što je predsjednica napravila je bilo dobro, osim što se s posljednjim potezima na neki način uključila u da ne kažem predizbornu kampanju, to jest u ozračje predizbornog doba. Imala je puno sreće, primjerice kada je izjavila da nije dobra obavještajna zajednica pa se pokazalo da je bila u pravu jer ima dosta nedostataka. Njezin izbor vanjskopolitičkih odredišta je bio sasvim OK; BiH, SAD i taman kasnije je Hillary Clinton najavila kandidaturu za predsjednicu, zatim je otišla kod Merkel. Što se tiče tih prvih koraka, i oni su u redu. Ono što treba istaknuti je da će ovom svojom retorikom s Milanovićem ugroziti vjerodostojnost. Ona nije u poziciji, nema takve ustavne ovlasti da bi mogla čitati lekciju nekome. Trenutno je podjela političke moći na strani premijera. Ona treba računati o nacionalnim interesima i vlastitoj vjerodostojnosti”, tvrdi politički analitičar Slaven Letica.

”Predsjednicu se stalno pokušava opstruirati, ali već je napravila stvari od povijesnog značaja”

Da je, s jedne strane, predsjednica bila u velikim teškoćama, jer se cijelo vrijeme nalazila pod velikim pritiscima, smatra politički analitičar Zdravko Tomac te navodi kako je Grabar Kitarović od početka sustavno blokirana.

“Pokušavalo je se na različite načine onemogućiti u radu. Već u izbornoj noći su osporavali njezinu pobjedu, bez ikakvih argumenata tvrdeći da je morala dobiti natpolovičnu većinu, a ne većinu glasova pa se osramotio i bivši sudac Vrhovnog suda koji je tvrdio da je to neustavno pa su u SDP-u, Sandra Jakovina, recimo je razmišljala da treba ne priznati pobjedu predsjednice, kako bi trebalo poništiti te izbore i ići na nove izbore. Premijer Milanović je od početka ponižava, nije se udostojio ni čestitati pobjedu, što je nastavio i dalje. Neki dan je u istom stilu odbio doći na razgovore na Pantovčak. On nije morao doći, ali nešto je morao napraviti, mogao se javiti i reći da neće doći, a ne pustiti predsjednicu da čeka. Zatim su je odmah pokušali diskreditirati s preseljenjem u Visoku; tražili su da se preseli iako je bez uvjeta. Stalno je bila na udaru i onemogućen joj je rad. Ona je cijelo vrijeme pokušavala stupiti u kontakt, pokušavala je surađivati, ali nailazila je na zid”, tvrdi Tomac.

Unatoč tome, napravila je neke stvari od dugoročnog i povijesnog značaja, navodi on. Prvo je jasno naznačila da Hrvati trebaju biti povijesni politički narod i da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati što je tekovina svih građanskih modernih država, jer svi državljani Francuske su politički Francuzi, nastavlja Tomac.

“Tu je naišla na zid i napade. Krenula je prema stvaranju političke nacije, što je važno za budućnost Hrvatske. Zatim je ispunila svoje obećanje da će Hrvatsku graditi na temeljima Domovinskog rata i da će se na jednak način odreći i raskrstiti sa ostacima svih totalitarizama. Premještanje Titove biste je veliki politički čin u kojem je dala do znanja da će se suprotstaviti titoizaciji i da će do kraja inzistirati na svim promjenama koje će Hrvatsku utemeljiti na vrijednostima Domovinskog rata i da nema mjesta nikakvim lažnim vrednotama koje simboliziraju crvenu zvezdu, petokraku i slovo U. To je početak raščišćavanja ideoloških sukoba koji štete Hrvatskoj. Mi moramo do kraja biti jasni u tome da nikakva ideologija komunizma ili ustaštva nema mjesta u Hrvatskoj. U tom smislu njene izjave su kristalno jasne i zbog toga je bila napadnuta”, objasnio je.

“Nije bila jasna oko proslave Oluje, mislim da je tu nasjela na Milanovićevu podvalu”

Najveće poteze, po Tomcu, Kolinda Grabar Kitarović je povukla u vanjskoj politici.

“Njen angažman u BiH pokazuje da je kraj politike Hrvatske u kojoj su Hrvati prepušteni BiH i njihovoj gorkoj sudbini, da će Hrvatska učiniti sve kao članica EU i NATO-a da pomogne BiH da na neki način što prije krene prema integracijama u EU i NATO i da se kao uvjet tih integracija riješi ravnopravnost hrvatskog naroda. Idući potez, još značajniji, je odlazak u Njemačku i okretanje leđa Britaniji, na koju su se uvijek oslanjali Milanović i Pusić. Vrlo značajan put u Ujedinjene narode i susret s Hillary Clinton što će za budućnost i poziciju Hrvatske imati značajnu ulogu, i danas njezin susret s Pahorom i Fischerom, okreće se srednjoj Europi, a ne Balkanu, što je velika promjena u hrvatskoj politici”, komentirao je.

Tomac je prvoj hrvatskoj predsjednici uputio i kritiku na račun proslave Oluje, jer, po njemu, nije bila dovoljno jasna.

“Mislim da je tu nasjela na Milanovićevu podvalu i olako se nije verbalno suprotstavila njegovoj podjeli, međutim to pokušava ispraviti. To je jako važno, jer Oluja nas treba ujediniti, a ne razjediniti, što pokazuje kako mora biti jako oprezna kad Milanović pokazuje kooperativno lice, jer tada je najopasniji. Svjesno ju je pokušao uvući u nešto što nije dobro za Hrvatsku”, zaključio je Tomac i dodao kako su pred njom veliki izazovi; jubilej Jasenovca, Bleiburga i zaoštravanje starih ideoloških ratova, mora vješto balansirati i ne smije napraviti pogrešku.

Ukratko, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u nastavku mandata mora napraviti jako puno posla u jako teškim uvjetima.

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari